Vidikovci ili vidilice su posebna mjesta,
redovito uzvišice s kojih puca pogled
na cijelu okolicu ili na pojedina mjesta,
gradove i sela, ili pak na prirodne ljepote.
S vidikovaca imao bolju uvid u cjelinu
i bolji pogled na pojedino mjesto,
nego da se nalazimo u samome mjestu
gdje blizina predmeta onemogućuje
dobar pregled nad cjelinom.
Tako je slično i u životu, gdje treba
odmak od svijeta u koji smo uronjeni
kako bismo bolje vidjeli gdje živimo,
ali jednako tako i kuda nam je ići.
Zato nas je Gospodin podario
pogledom vjere, ali i obdario
vidikovcem svetoga križa s kojega
puca pogled na obzorja života,
te se bolje razaznaje pravi smisao
i nebeski cilj življenja na zemlji.
Tko iskoristi ovu svetu ponudu
i iskoristi povlasticu da se popne
na uzvišeno drvo križa, imat će
neizrecivu atrakciju na kojoj će
steći nezamjenjivo iskustvo duha.
Osim toga, kada jednom okuša
što znači imati pregled nad životom,
neće više živjeti bezglavo i beznadno
u vrtlogu svijeta, nego će
pozorno sa svoga vidikovca
birati put koji vodi u vječnost.
Među ljudima koji nemaju istinskog duhovnog iskustva života pred Bogom, postoji neka vrsta natjecanja ili mjerenja vlastite veličine, te ponekad i neko odmjeravanje snaga. Takvi ljudi su skloni promatrati drugoga i uvijek u njemu tražiti ono najgore, a prema sebi ne znaju biti kritični da bi se dobro procijenili i bili svjesni svoje malenosti i ograničenosti. Ljudi kojima nedostaje duhovnoga iskustva s Bogom redovito promatraju tuđe mane i tješe sami sebe da ih imaju manje ili da ih nemaju nikako, a kod sebe nekritički vide samo ono pozitivno i stavljeno na veliku potenciju. Takvima duhovnost služi za samohvalu, umjesto da je dožive kao rast pred Gospodinom i u Gospodinu. Osim toga, njima duhovni rast nije rast srca, to jest vjere, nade i ljubavi, već samo izvanjskih tehnika kojima se pokazuju prema vani i prema svima drugima. Za njih je duhovno rast samo ono vidljivo i opipljivo, a ono može biti tako varljivo i lažno, jer može sebe smatrati dostatnim, bez onog unutarnjeg. A to unutarnje se na poseban način naziva duhovnim, jer dolazi iz duha, iz duše, te svemu što se čini daje posebnu dimenziju. To duhovno u konačnici određuje vrijednost svakoga čina, te ako ono izostane, onda je ono izvanjsko samo zavaravanje sebe i drugih.
Kad govorimo o molitvi, onda najčešće ne dovodimo sebe u pitanje. Ne dvojimo oko zaonitosti svojih traženja, niti o ispravnosti svoga načina molitve. Zato počesto ostajemo začuđeni zašto nam se molitve ne uslišavaju kada molimo za sebe i za svoje najbliže i najdraže. Na žalost, molitvu i u tom slučaju, kada imamo ozbiljnih razloga i kada nismo odlučili moliti iz dokolice, doživljavamo kao automatizam, a ne živu stvarnost koja svjedoči o našem životu, pa i onom Božjem. Jednako kao što smo mi živi, te iza našeg života postoje procesi, kako oni dobri tako i oni zli, isto vrijedi i za Gospodina. On je živi Bog koji pozna naše procese, te ih poštuje i na njih djeluje u suglasju i s našom voljom i spremnošću da mu otvorimo vlastiti život.
O važnim životnim stvarima često ljudi uopće ne razmišljaju dubinski, već ih doživljavaju kao samorazumljive. Jedan od tih sadržaja je i zdravlje za koje se ljudi brinu, ali najčešće isključivo na onoj naravnoj razini. A to znači, ili da uopće ne misle, već ga žive i ne misleći uopće da ga imaju. I to sve dok ne dođu do trenutka kada ga izgube. Tek tada shvate koliko je značajno i dragocjeno imati zdravlje, a sami sebi ga ne mogu zajamčiti, a mogu ga izgubiti. No ima i onih koji vode veliku brigu o zdravlju, usredotočujući se na čuvanje istoga. Poduzimaju mnoge korake i izdvajaju mnogo vremena za zdrav život, bilo da jedi brižno odabranu hranu, bilo da dosta vremena provode u prirodi ili pak održavajući tjelesnu kondiciju. Naravno, oni, za razliku od onih prvih, redovito ističu i svakodnevno sebi i drugima posvješćuju kako je zdravlje vrlo važno. Ono što je zajedničko i jednoj i drugoj skupini ili načinu odnosa prema zdravlju je činjenica da i jedni i drugi promatraju zdravlje kroz prizmi naravnog života. Ni jedni ni drugi se ne trude u njemu vidjeti nešto više od stanja koje je neophodno za zadovoljavanje tekućih životnih potreba.
U današnjem evanđeoskom odlomku apostoli upućuju Isusu jedan neobičan zahtjev: „Umnoži nam vjeru!“ Neobičan je utoliko što su oni svi odreda bili vjernici. Pripadali su židovskom narodu koji je sebe smatrao narodom vjere, pa su se tako i oni osjećali kao narod vjere. I ne samo to: oni su sebe smatrali vjernim dijelom vjernoga naroda. Nitko od njih nije bio prekršitelj zapovijedi ni čovjek koji odbacuje Boga i njegov Zakon, već se svatko od njih trudio u granicama svojih mogućnosti živjeti vjerno Bogu. Kada kažemo u granicama svojih mogućnosti, onda se time misli i na granicu spoznaje kojom su bili omeđeni, kao i na mjesto koje su u svome društvu zauzimali. Upravo zato i nama može djelovati čudno da oni mali i obični ljudi koji su mogli biti sasvim uvjereni da sasvim dovoljno čine u vjeri, traže još nešto dodatno što nadilazi granice njihovih mogućnosti i odgovornosti.
U prispodobi današnjeg Evanđelja Isus priča primjer čovjeka koji živi život utemeljen na lažnim sigurnostima. Riječ je o raskošnu i bogatu životu koji mu muti pogled te zbog toga ne vidi jasno. Raskoš i bogatstvo ga toliko obuzmu da ne može dobro vidjeti, te bi trebalo pravo čudo koje bi ga prodrmalo da bi progledao i oslobodio se tih lažnih sigurnosti koje se temelje na zemaljskom blagostanju. A zemaljsko blagostanje je samo privid, te je ujedno prolazno dobro koje bismo trebali staviti na svoje mjesto u životu, a ne se ponašati kao da je vrijednije od ljudskosti i drugih vrijednosti života. Zemaljsko blagostanje nije vrijednije od čestitosti, od milosrđa, od dobrote i ljubavi, kao od nijedne druge kreposti. Ali nas može učiniti slijepima za vrednote, te ujedno ograničiti i skučiti naš pogled koji je stvoren za promatranje širine života i cjelokupne perspektive, a ne samo da bude pogled usmjeren prema zemlji, iz kojeg nastaju uvijek veći zemaljski apetiti i želje, do mjere da zaboravimo na stvarni život, to jest zaboravimo biti ljudi, zaboravimo da život zemaljski tako brzo prolazi, a ovo zemaljsko mu postaje samo teret koji ga neće otkupiti niti će mu pomoći da uđe u puninu života.
Jedna od čestih tema svakodnevnoga života je sposobnost snalažljivosti. Ljudi se rado vole pohvaliti kako su se snašli, često i za sitne stvari života. Hvale se kako su imali nekog prijatelja koji ih je negdje proveo preko reda, koji im je iskazao dobročinstvo, dao popust ili učinio neku drugu uslugu. Imati poznate i utjecajne ljude na određenim mjestima, koji će nam u datom trenutku pomoći da što bolje i jeftinije prođemo u životu da zaobiđemo određene dadžbine i slično, smatra se vrlo važnim dijelom života. Zato se to drži i samorazumljivim da računamo na pomoć prijatelja i poznanika kada nam zatreba u životu, te tada često zažmirimo i na pitanja koja to povlači za sobom, kao što je veliko pitanje o ispravnosti takvog postupka. I doista, moralno je pitanje ako sam išao preko reda, jer time očito nisam mislio na nekoga kome sam oduzeo red i učinio da duže čeka. Ako sam preko poznanstva uzeo radno mjesto, moralno je postaviti pitanje: a što je s čovjekom kome sam ga oduzeo. I tako redom: svaka pohvala naše snalažljivosti morala bi nam u savjesti pokrenuti pitanje o moralnosti čina koji činimo, a najčešće sebi ne postavljamo nikakvo pitanje i prigušimo savjest, zadovoljni da je nama upalila naša snalažljivost, te da smo se mi domogli svoga cilja.