Velika subota
U ovoj velikoj i svetoj noći čitali smo niz čitanja iz Staroga zavjeta u kojima se izlaže Božji naum stvaranja i spasenja čovjeka, ne samo pojedinca već i cijelog Božjeg naroda. Kroz čitanja, počevši od onog prvog izviješća o stvaranju uočavamo da Bog sanja svoje snove s čovjekom, svojim ljubljenim stvorenjem i krunom svega stvorenja. Zato i čitamo kako sve što Bog stvara, bijaše dobro, sukladno njegovim snovima i svetim planovima za stvorenja, a vrhunac svega ja kada sanja san o čovjeku govoreći: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.” U tom smislu je znakovit i blagoslov nad čovjekom: “Plodite se i množite, i napučite zemlju, i sebi je podložite.” Nadalje, čitali smo kako sanja snove i sa svojim izabranikom Abrahamom, potom i Mojsije, kao i sa cijelim svojim narodom. Doista, Gospodin je sanjao svete snove stvaranja, izabranja i spasenja s čovjekom i sa svojim narodom.
S druge pak strane znamo da je i Adam, čovjek, čim se malo osovio na vlastite noge, počeo sanjati svoje snove. Ali snove neovisne od Božjih snova. Odbio je vjerovati u snove svoga Stvoritelja, te počeo, zavaran sotonskim varkama, sanjati bezbožne snove koje je sotona ovako formulirao: ”Onoga dana kad budete s njega (stabla s kojeg je Bog zabranio jesti) jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” Počeo se baviti mišlju kako postati bogom bez Božje pomoći, kako ostvariti svoje naume odbacujući njegove. Tako se napuhao od oholosti, a zaboravio da je tek prah i pepeo, da je iz zemlje uzet, te da mu se u zemlju vratiti, ako mu Gospodin oduzme svoj životvorni dah. Dok je dizao ruku i glavu protiv Boga, nije bio svjestan da diže ruku i glavu protiv sebe. Dok se pobunio cijelim svojim bićem protiv Božjih snova i nauma, ni slutio nije da ruši temelj svoga postojanja.
Danas u središtu naše vjerničke pozornosti, drugoga dana Vazmenog trodnevlja, stojimo pred križem koji sam Bog stavlja pred nas da ga dotaknemo, da ga poljubimo, da mu se poklonimo. Stojimo pred križem spominjući se kako je na drvetu križa izvršena smrtna osuda nad Božjim Sinom, kako smo slušali u izviješću iz Muke po Ivanu: “Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini.” Zato je u obredima Velikoga petka križ u središtu pozornosti i čašćenja, jer je ovaj događaj bio ciljna točka prema kojoj je Isus bio usmjerio svu svoju pozornost i svu svoju mesijansku djelatnost. Doista, svjesno je išao prema trenutku u kojem će položiti život na križu, kako bi svojom krvlju zapečatio svoje propovijedanje, te dao snagu blagovanju pashalne večere. Zato je i večeras u obredima Velikoga petka sveti križ Gospodinov u sredini između slušanja njegove riječi, te obreda pričesti u kojem primamo njegovo tijelo predano za nas i naše spasenje. Jer božanska mudrost koja je izlazila iz njegovih usta nije ostala samo na riječi, već je potvrđena svetim znamenom njegove krvi, a kruh i vino nisu ostali samo zemaljski prinosni darovi, već su primili njegovu muku i smrt, ali i snagu uskrsnuća, čemu je križ trajni znak i spomen.
Dobro nam je poznat evanđeoski događaj koji sveta liturgija stavlja pred nas ove pete korizmene nedjelje. Farizeji su iznašli krut i okrutan način kako kušati Gospodina. Pred njega su, naime, doveli ženu zatečenu u preljubu očekujući da on izgovori svoj pravorijek nad njom, to jest osudu. Kao dežurni čuvari ćudoređa, zaboravili su vrlo bitne stvari kad je riječ o grijehu, grješniku i ćudoređu. Doista, izgubili su iz vida temeljni smisao ćudoređa, te je onda njihovo pozivanje na objektivnost Mojsijeva zakona bilo izvitopereno i izopačeno. Neupitna je bila potreba borbe protiv grijeha, ne samo na osobnoj razini, već i na razini javnoga ćudoređa, ali je u tu borbu trebalo ići s posebnih duhom i osjećajem. Ne s osjećajem čistunaca progonitelja koji istražuju tuđe mane i pogreške, jedva čekajući da netko nešto pogriješi da bi se na njemu iživljavali, već s osjećajem istinske skrbi o vlastitoj braći i sunarodnjacima koji najprije sebi čine štetu i zlo kada žive u grijehu. Osim toga, vrlo je neprimjereno koristiti tuđi grijeh u svoje svrhe i svrhe svoje borbe i dokazivanja, pa i onda kad se protiv grijeha doista treba boriti. Jer tko se neprimjereno bori protiv grijeha, vrlo lako iz vida izgubi potrebu osobe koja stoji ispred nas, kao i njezino istinsko dostojanstvo koje treba zaštiti i ponovno izgraditi ako se porušilo, a ne 
Četvrte korizmene nedjelje slušali smo Isusovu prispodobu o dobrom Ocu i izgubljenom Sinu. Bolje rečeno, prispodoba govori o dva izgubljena sina, s time da jedan od njih dolazi do svijesti da je izgubljen, a drugi to neće nikada. Doista, ovaj drugi je u biti pravi izgubljeni sin koji ne zna da je i koliko je izgubljen. A Isus je i ispričao ovu prispodobu poradi onih koji su mrmljali zato što je bio dobrohotan prema grešnicima. Zato je sveti Luka i zapisao: “Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Ovim riječima Evanđelist je otkrio u čemu je bio problema koji je Isusa ponukao da ispriča ovu prispodobu. Polazeći od ove činjenice da su Isusa jedni slušali, a drugi su protiv njega mrmljali, valja nam se vratiti i u vlastitu životnu situaciju te upitati o svom pristupu Isusu. Pogotovo što smo odlučili ove korizme učiniti? Provoditi vrijeme slušajući Isusa, ili jednostavno mrmljajući i ne čineći ništa za vlastitu dušu? Na koji način se okupljamo oko njega i s kojim ciljem? Dolazimo li slušati njegovu riječi, ili ostajemo hladni i zbunjeni svime što čujemo?
Vrlo često se svećenik u pastoralnom radu susreće s osobama koje mu iznose svoje pritužbe na Boga koji je, drže, nepravedan ili u najmanju ruku neuviđavan. Pogotovo kada osobe tvrde da su se uvijek držala Boga i crkve, vjere i molitve, a onda su im se u nekom trenutku počela događati zla. Bilo da je riječ o narušenom zdravlju, ili djeci koji su pošli krivim putem i upali u probleme s ovisnošću, ili su napustili vjeru, Boga i sakramente. U svakom slučaju, mnogi se pitaju: Zašto mi je Bog to učinio? Što sam skrivio? Bio sam uredan i revan u svemu, a vidi što mi se događa! A u isto vrijeme oni koji su daleko od Boga, žive daleko bolje, ljepše i bezbrižnije. Njih ne dotakne ni bolest niti im se dogodi kakva nevolja ili tragedija u životu. Zašto je to tako? Zašto je Bog tako nepravedan?