7. vazmena nedjelja – A

Isusove riječi koje slušamo u današnjem Evanđelju djeluju malo čudno i diskriminirajuće barem u nekom svojim dijelovima. On, naime, moli samo za one koje mu je Otac dao, a ne za sve ljude. A bilo bi za očekivati da moli za sve budući da znamo da ljubi sve, pa prema njemu stvaramo i tako dobrohotan dojam čovjekoljupca koji gotovo zatvorenih očiju hoda svijetom i naviješta univerzalnu ljubav. I ne samo prema ljudima, već prema svim bićima. No iz ovog odlomka se ne stječe takav dojam, to jest možemo nazrijeti takvu sliku. Jer dok upravlja Ocu molitvu za apostole, on otkriva da je samo njima objavio ime Očevo, te čak izričito kaže da moli za njih, a ne za svijet. Čak i neupućenom promatraču upala bi u oko ta nelogičnost, pa ne činili se i nama da bi bilo logičnije da moli za svijet da se obrati, da ljudi u svijetu postanu bolji, pogotovo što su apostoli i tako već Očeva svojina i njemu pripadaju. Ne bi li bilo bolje da moli za one nepokorne, nego za ove koji su i tako prihvatili Oca i podvrgavaju se njegovoj volji i odredbama?

Svetkovina uzašašća Gospodinova

Svetkovina uzašašća Gospodinova jedna je od nosivih Gospodnjih svetkovina. Uzašašće na nebo s desene Očeve bila je kruna Gospodinove tjelesne prisutnost na zemlji, te dovršetak Isusova poslanja među učenicima. Ova svetkovina nam ujedno pokazuje i smisao, cilj i rezultat uskrsnuća, jer je nedjeljivo vezana upravo s tim događajem kojemu postaje dosljedan nastavak. Razdoblje koje je Isus proveo na zemlji u tijelu, ukazujući se prigodno svojim učenicima, bilo je posebno milosno razdoblje u kojem im je dao one posljednje sigurnosti o svom uskrsnuću, te također i upute o tome što im je činiti nakon njegova povratka Ocu kada ga više neće moći tjelesno promatrati. Doista, već na dan uskrsnuća otkriva se kao stanovito proturječje: on im se ukazuje u tijelu, ali isto tako im daje naslutiti da će to biti još za jedno kratko razdoblje. Naime, dao im je mogućnost i da mu opipaju ruke i noge, jednako tako je i jeo s njima da im pokaže da nije utvara, no s druge strane je rekao Mariji Magdaleni: Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.

Kako bi suzbili epidemiju
dosad nepoznatog virusa
za koji još ne postoji cjepivo,
liječnici su tražili prvozaraženoga,
te tako otkrivali put od koga
i kuda se je zaraza širila.
Otkrivanjem slijeda zaraze
moglo se postaviti pretpostavke
njezina učinkovitog suzbijanja.

Glede problema zaraza postoji
iskustvo iz povijesti spasenja
od trenutka kad je krenula
zaraza pogubnoga grijeha
koja se proširila na ljudski rod
od jednoga čovjeka – Adama.
Ali Bog nije htio dopustiti
da svi ljudi budu žrtve
smrtonosne zaraze,
pa je onda odlučio potražiti
prvozaraženoga krivca
i tako rekonstruirati slijed
liječeći jednog po jednog
od zaraženih bolesnika.
Zato je poslao svoga Sina
u obličju grešnoga tijela
kako bi on kao pravi,
ali novi i besmrtni Adam,
uzeo mjesto onoga koji je
bio stvoren na njegovu sliku.
A Krist je podmetnuo leđa
spašavajući, liječeći i obnavljajući
bolesno čovječanstvo
dajući mu udjela u svome
božanskom životu.
Štoviše, dao je svoj život kako bi
kao Prvorođenac od mrtvih
svojom smrću i uskrsnućem
postao prvak i glava
izliječenoga čovječanstva,
slobodna od zaraze grijeha
i zaštićena od zadaha smrti.

6. vazmena nedjelja – A

Nakon što je na posljednjoj večeri Gospodin sebe objavio svojim učenicima kao Put, Istinu i Život moglo se činiti da je njegova objava i poslanje završeno. Međutim, on je neposredno nakon toga imao potrebu objaviti im još i Branitelja – Duha Istine kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Više je razloga ponukalo Isusa da im progovori o Duhu Istine, jer se često dogodi da ljudi istinu shvate na vrlo površan, to jest jednoznačan i isključiv način. Doista, mnogo je onih koji istinom drže samo zaključke svoga ograničenog razuma, te se njih drže slijepo i ne popuštaju niti milimetra od svega što su sebi stavili u glavu, kao da je istina njihova privatna svojina. Mnogi to čine kada brane svoje pozicije, svoj nećudoredan život kao nešto ispravno, razložno ili vlastito pravo. Osim toga, ima i onih koji intelektualno dođu do ispravnog logičkog zaključka, ali on nije jamstvo da će dotični znati taj zaključak pretvoriti u Božju Istinu, te je potom posvjedočiti dajući život za nju, umjesto što istinu koriste kao oružje za prozivanje i ponižavanje neistomišljenika.

5. vazmena nedjelja – A

Riječi koje čitamo u današnjem Evanđelju Isus je izgovorio za vrijeme posljednje večere. Kao njihov učitelj i pastir, osjetio je da su učenici uznemireni zbog onoga što im je govorio nagoviještajući svoj odlazak s ovoga svijeta. Njemu koji je čitao njihova srca nisu bili nepoznati njihovi osjećaji, pa i činjenica da su još uvijek razmišljali samo kao ljudi, to jest više razmišljali nego vjerovali, dok ih je on učio da vjeruju. Više su ‘vjerovali’ sebi i svome shvaćanju, nego svemu onome čemu ih je on učio. Dakle, još uvijek su bili više uvjereni u zbilje, nego što su vjerovali njemu. Još uvijek su se više držali zemaljskog prebivališta, nego što su vjerovali u ono nebesko za koje ih je on pripremao.

Počesto se slično događa i nama. Htjeli bismo do spasenja svojim snagama, bez čvrste i jasne vjere kojoj nas uči Isus. Dajemo kao razumljivo samo po sebi da je neminovan naš dolazak u kraljevstvo nebesko. Kao da je dovoljno nešto malo našeg umovanja, dobre volje i vršenja Zakona i dobijemo kao rezultat život vječni. Isus je glede toga bio izričit:

Jednostavnost i brzina kupovanja
danas je omogućena
čitačima crtičnoga koda,
koji postoji na svakom proizvodu.
Sastavljen od tamnih i svijetlih crta
kod sadržava podatke o proizvodu,
a prodavačima na blagajnama
čitači olakšavaju posao
jer s lakoćom čitaju informacije
koje su običnom oku nevidljive.
To što su našem oku obične crtice,
čitač prepoznaje kao jasnu poruku
i očitava o kojem je proizvodu riječ
i kolika je njegova cijena.
Slika čitača i crtičnog koda
pomaže nam bolje razumjeti
stvarnost vjere koju nam je
Uskrsli dao kao čitač
kojim dublje i jasnije
čitamo stvarnost uskrsnuća.
Što je običnom oku nevidljivo,
oko puno vjere s lakoćom pročita.
O tome svjedoči Evanđelist
kad opisuje prazni grob
na dan Kristova uskrsnuća.
Dok je obično vidjelo samo
prazni grob i nekoliko povoja,
onaj koji je povjerovao,
vidio je slavu Uskrsloga
potičući i nas da čitačem vjere
promatramo istinsku poruku
praznoga Kristova groba.

4. vazmena nedjelja – A

Četvrta uskrsna nedjelja slavi se kao nedjelja Dobroga pastira, jer se redovito čita neki evanđeoski tekst koji nam doziva u pamet Isusovo pastirsko služenje. No nije cilj da ove nedjelje produbimo samo neke povijesne vidove o teologiji Dobroga Pastira, naslova kojim je Gospodin bio štovan već od samih početaka Crkve, već smjera i k tome da argument artikuliramo i za naše vrijeme. To jest ova nas nedjelja napose potiče progovorili o pastirima našega vremena, biskupima i svećenicima, potičući ih na pastirsku revnost koju je imao naložio Vrhovni Pastir koji je život svoj dao za ovce svoje. Isto tako je svrha ovoga slavlja dati do znanja mladima da ih želimo oduševiti za našega Gospodina i privući u duhovni poziv služenja njegovu narodu, jer nam je doista nasušna potreba imati revnih i predanih pastira.

3. vazmena nedjelja – A

Nakon Gospodinove muke i smrti, uočljivo je da su apostoli i drugi Isusovi učenici potonuli u mrak i beznađe. Oni, naime, nikada i nisu došli do onog stupnja gledanja na život za koji ih je osposobljavao Isus svojom prisutnošću, naukom i djelima. Točnije, nisu nikada došli do te točke da ga sa sigurnošću otkriju kao Sina Božjega, već su ga promatrali, što je sasvim razumljivo, svojim ljudskim očima. I za njih se može reći da su bili slijepi pored zdravih očiju ili da su bili nesposobni vidjeti oni bitno što nadilazi okvire ljudske svakodnevnice i ljudske predodžbe. Apostoli su imali svoje ljudsko shvaćanje i pokušali su u to svoje shvaćanje staviti Isus, dok je on s druge strane njima pokušao ukazati da trebaju drukčije gledati i dobro otvoriti oči. Jer svojim su očima mogli vidjeti njegovu ljudskost, to jest mogli su ga staviti u svoje shvaćanje  ukoliko je on bio i čovjek, ali da bi razumjeli da je Božji Sin, to jest utjelovljeni Bog, u tom slučaju su oni trebali preispitati svoj pogled i svoje spoznajne mogućnosti.

Posljednjih tjedana nema onoga tko ne razmišlja o aktualnoj situaciji kod nas i u svijetu vezanoj uz pandemiju koronavirusa. Tako i ja, dok zapisujem misli koje mi nadolaze i pokušavam posložiti u jednu smislenu cjelinu, ako je uopće moguće, prebirem po glavi svoj stav o svetoj ispovijedi. Naravno, u pozadini je pitanje koje me je potaknulo na ovaj tekst: Je li nam Covid-19 ukrao ispovijed? Svojevrsna je to parafraza filma, ako se ne varam: Kako je Grinch ukrao Božić. Bez pretjerane samohvale, doista volim ispovijedati. Mnogo više nego propovijedati. U ispovijedi se nađeš s dušom jedan na jedan, a propovijed je uvijek govor većem broju ljudi te nikada ne možeš znati u kojoj te je mjeri netko shvatio. Nije mi teško satima sjediti u ispovjedaonici (najčešće hladnoj!), pa i zaboravim na vrijeme dok ispovijedam. Premda nije lako ispovijedati, nikada ne pogledam na sat, niti koristim štopericu kad je penitent ispred mene.

No u ispovijedi nije sve idealno. Uostalom da je i život idealan, ne bi se vjernici dolazili ispovijedati. I mene koješta muči kad je riječ o ispovijedi. Muči me kad mi netko dođe

2. vazmena nedjelja – A

Iz događanja vezanih uz muku i smrt našega Gospodina poznato je da je apostolski zbor Dvanaestorice bio načet i okrnjen. Pokazala se sva njihova krhkost i ranjivost. Juda je izdao Isusa i potom se objesio. Petar ga je zatajio, a i svi ostali su se razbježali tražeći sigurnost one noći nakon što su blagovali posebnu pashalnu večeru – Isusa našu Pashu. Oni pojedinačno bili su na velikim iskušenjima, a kao zbor bili su u raspadu. No na dan uskrsnuća Isus ponovno okuplja kao svoju braću, poučava ih, obdaruje svojim mirom i želi učvrstiti i zaštiti od raspada. A najsnažnije zaštitno sredstvo kojim se učvršćuje i štiti zajedništvo njihova zbora je vjera u uskrsnuće. Štoviše, vjera u njega Uskrsloga! Jer vjera u uskrsnuće nije apstraktni pojam, već konkretni živi događaj u Isusu. Isus im daje snagu svoga Duha, te očekuje da nastave ispunjavati svoje poslanje u svijetu.

Ali ne mogu poći u svijet ako ne zacijele zajedništvo koje je Gospodin za njih htio, to jest ako ne postanu složni i snažni svjedoci njegova uskrsnuća.