Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Utjelovivši se i rodivši se kao čovjek, Sin Božji je došao u ljudsku obitelj, te stoga Crkva u nedjelju nakon Božića slavi blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Time produbljuje svijest da je živi Bog postavši članom jedne ljudske obitelji istaknuo neizmjernu važnost obitelji, koju ni sam nije htio zaobići. Živeći kao čovjek u obitelji svim ljudskim obiteljima je skrenuo pozornost na model života koji predstavlja Sveta obitelj, o čemu je pružio i živi primjer. U tom duhu čitali smo i današnja čitanja koja nam govore o otajstvu ljudske obitelji koje postoji po volji Božjoj od stvaranja čovjeka. Ali postoji kao otajstvo koje je nerijetko ugroženo i zapostavljeno među ljudima i u ljudskom društvu kao neki kamen spoticanja koji smeta tolikim pojedincima, skupinama, pa nerijetko i društvu u cjelini. Nije slučajno da se upravo obitelj nalazi na vjetrometini i na udaru različitih struktura moći. Baš zato Sin Božji pokazuje svoju opredijeljenost za obitelj i za život kojemu ona služi, te je zbog toga htio ne samo uzeti tijelo i postati čovjekom, već u pravome smislu riječi biti dio ljudske obitelji. Time je prihvatio i sve one izazove koje nosi život u obitelji, kao što nam to pokazuje i današnji evanđeoski odlomak, ali i drugi odlomci koji opisuju njegovo začeće i rođenje u obitelji.

Sveti Luka, naime, u današnjem evanđeoskom tekstu opisuje Marijinu i Josipovu odgovornost u skrbi oko ljudskog odrastanja i odgoja Sina Božjega. Njihova ljubav i poštovanje bili su mu najbolje ozračje u kojem je rastao kao dječak prema mladenačkoj i zreloj dobi. Njihova vjernost Bogu bila je svakodnevna hrana kojom su hranili svoje duše, te i njemu kao dječaku osiguravali ono najpotrebnije za ispunjen i dostojanstven život. Zato Evanđelist i kaže, s ciljem da opiše njihovu pobožnost, da su svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. No kada je Isusu bilo dvanaest godina, on je ostao u Jeruzalemu bez njihova znanja, dok su se oni bezbrižno vraćali misleći da je među suputnicima. Kad su shvatili da ga nema, bili su prisiljeni vratiti se i puni žalosti ga tražiti pomišljajući uvijek na onaj najgori scenarij.

Božić – rođenje Gospodinovo

Lako nam se može dogoditi da se zavaravamo i da mislimo da poznamo život. Doduše, logično bi bilo da poznamo što je život kad ga već živimo, ali to nije uvijek tako. Doista, najčešće svi znamo samo onu površnu stranu ili dimenziju života, što nije dovoljno da možemo reći da poznamo život kao takav. A opet, ponašamo se kao da znamo što živimo i što nam je stavljeno na raspolaganje kad nam je bio povjeren život. Ili uzimamo zdravo za gotovo da sve znamo o životu, a da prije toga nismo ozbiljno i temeljito razmatrali o njemu. Pa i onda kad najozbiljnije kažemo da volimo život, najčešće volimo samo neke od njegovih pojavnosti koje nam se sviđaju, ili neke od njegovih sastavnica koje smatramo korisnima, ali ne i život u cijelosti. U tom smislu često govorimo da volimo i želimo bolji život, kako sebi tako i drugima, kako svojoj obitelji, tako i cijelome društvu. Štoviše, čak mnogo toga činimo i poduzimamo jer nam je stalo do boljega života, te nam to postaje pokriće ili izgovor za stavove i odluke. A u stvari izvanjski tehnološki napredak i društvo zabave poistovjetimo s ‘boljim’ ili ‘kvalitetnijim životom’, te je onda nemoguće da kao ljudi i društvo živimo dobro i ispravno ako ne znamo niti što je to život.

Tako na primjer, radimo i mučimo se, provodimo dane i trošimo vrijeme, a da ne znamo točno što je život, te čemu služi i kamo vodi. Ako i imamo neku uopćenu predodžbu, ipak ne razbijamo previše glavu oko toga što bi to moralo značiti za naše konkretno djelovanje. Nije nam uvijek jasna zadaća glede života, kao ni cilj što nam je činiti s njim. U nekoj mjeri znamo čemu nam služe ruke i noge, čemu osjetila i sve što posjedujemo, ali ne znamo čemu služi život. No ako nam nije dano shvatiti odakle dolazi i čemu služi život, onda ne znamo niti toliko dobro čemu nam služe ruke i noge, čemu osjetila i razum, čemu srce i volja. Zato nam se dogodi da život podredimo potrebama nogu i ruku, ili bolje rečeno stomaka i drugih osjetila, umjesto da sve što imamo služi životu kao takvome, njegovom smislu i cilju.

Misa ponoćka – rođenje Gospodinovo

Stvarajući ljude, Bog ih je stvorio na svoju sliku, te im je dao od svojega života, od svoje moći i snage, razuma i volje. Dao im je svijest i slobodu, dao im je smisao i svjetlo u dušu, i toliko drugih darova. No oni su radije voljeli upravljati tim istim darovima kao neosporni gospodari, nego zahvalna djeca koja duguju svome Ocu ljubav i poštovanje, te se služe sa svima što im je dao na način koji je on to predvidio i sukladan njegovoj svetoj volji i želji. U biti sve što su primili, podredili su svojim ispraznim željama, umjesto da razviju i umnože pretvarajući sve što imaju u obilje života. Tako si nekada činili moćnici i narodi u vrijeme proroka, tako su činili rimski carevi i njihovi podanici u vrijeme dolaska našega Gospodina, a tako ljudi i narodi čine i danas. Naime, unatoč tome što slutimo Boga i osjećamo njegovu blizinu, mi ljudi ipak u dobroj mjeri uređujemo svoje živote i odnose, kako osobne, tako i obiteljske i društvene, bez Boga. Štoviše, vrlo često se pozivamo i na pravo i na potrebu da svoje odnose i društvo uređujemo bez njega u punoj autonomiji od njega.

Tako počinjemo koristiti razum i misliti kao da njega nema i kao da nam ne treba, gotovo da pomišljamo da ćemo mi bolje znati bez njega urediti svoje društvo, nego držeći se duhovnih i ćudorednih kriterija koje nam je on postavio kada nas je stvorio. Zato podliježemo staroj i trajnost napasti uređivati svoje društvo ne mareći za Boga i njegovu riječ, čak odbacujući njegovu objavu, zakone i odredbe, te prezirući njegovu volju i ljubav. Zato nije čudo da se naša ljudska povijest na zemlji najčešće definira kao povijest naroda koji hodi u mraku, a naš život na zemlji kao na život u mrklini, kako čitamo večeras iz Knjige proroka Izaije. Doista, ljudska povijest bez Boga je puna zamki i rizika, puna nepravdi i tlačenja, jednako kao što je ljudski život bez Boga blijed i neprepoznatljiv, ispran i isprazan, otrcan i potrošen, bez imalo svježine i žara.

4. nedjelja došašća – C

Nakon tri nedjelje u kojima nas je riječ Božja pripravljala za blagdan rođenja Gospodinova, nudeći nam na poseban način da intenzivno razmišljamo o načinu na koji je Ivan Krstitelj pripremao puk Božji za dolazak Mesije, ove nedjelje upravljena riječ otkriva nove detalje Božjega dolaska među nas ljude. Jer običan čovjek je mogao imati svojih očekivanja glede samoga Mesije, te ga zamišljati prema svojoj viziji ili prema svojim potrebama. No onaj tko je navikao na neobičnu Božju logiku, dobro je znao da će Bog na neki način iznenaditi čovjeka, premda je ljude na sebi svojstven i profinjen način pripremao. Naime, pozorni slušatelj i u današnjim tekstovima treba razaznati nijansiranu poruku koja prodire u dušu, krijepi je i jača, te s druge strane ima sigurnost da neće pasti u zamku ishitrenog zaključivanja. Jer i u prvom čitanju iz Knjige proroka Miheja se otkriva da će onaj koji dolazi „izvoditi svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom imena Boga svojega“, te će „rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemlje“. A ni psalam ne zaostaje u tome zazivajući Boga nad vojskama koji sjedi nad kerubima da zablista, da probudi silu svoju i da pritekne u pomoć.

U prvi mah se i nama svima čini tako privlačnom ideja da Bog dođe u svojoj moći, te da umjesto nas obavi određene poslove tako što će svojom snagom i mišicom urediti stvari za koje mi mislimo da su u neredu, da posloži ono što nije složeno kako treba, te da će na taj način zajamčiti mir i stabilnost ne samo jednom čovjeku i narodu, već svim narodima i ljudima. No ako potom promatramo reakciju svete Elizabete kad joj dolazi Presveta Djevica, vidimo da ona prepoznaje u skromnom liku svoje nazaretske rođakinje Božju prisutnost koja ne dolazi izvanjskom moću i silom, već tiho u utrobi ponizne i čiste žene.

3. nedjelja došašća – C

Premda su ljudi doživjeli, a Evanđelisti opisali svetog Ivana Krstitelja kao glas koji viče u pustinji, on nije ostao samo na riječima, već je tražio da se riječi pretvore u djela. Ponajprije jer je sam živio ono što je govorio, te je dosljedno djelima odražavao što je drugima naviještao. Njegove riječi i djela nisu mogla proći nezapaženo kod ljudi koji su ga slušali i promatrali njegovo svjedočenje. Zato smo i čuli u Evanđelju kako mnoštvo pita: „Što nam je dakle činiti?“ A jednako to su pitali i carinici koji su došli krstiti se, kao i vojnici. Znači da su svi razumjeli da ih Ivan poziva da djelima potvrde da misle ozbiljno poslušati što im govori o duhovnom životu. Osjetili su da duhovni život nije samo poslušati nekoliko pobožnih rečenica, već ozbiljno zasukati rukave te prionuti na ozbiljan rad i konkretna djela ljubavi, dobrote i pravednosti. Štoviše, ni Ivan Krstitelj nije smatrao da je dovoljno da se krste oni koji mu pristupaju, već je uz krštenje smatrao da je neophodan zaokret u životu koji moraju pokazati dobrim djelima: velikodušnim odricanjem i poštenim radom.

Slična svijest bi nam trebala i danas kada kao vjernici bolujemo od istog nesnalaženja koje su pokazali vjernici onoga vremena. I danas ne znamo što nam je činiti u svakodnevnici i prema čemu bismo se trebali usredotočiti kad govorimo o konkretnim vjerničkim ciljevima i planovima. I danas mislimo da je dovoljno krstiti se, a da uopće ne smatramo da trebamo vjeru živjeti i potvrđivati konkretnim djelima. Zato se i danas čudimo da se u društvu ne osjeti nikakav pomak ni napredak u osnovnim stvarima života. Čudimo se koliko je prijevara, kriminala, podmetanja, krađe i gramzivosti, lošem radu državnih ustanova i koječemu drugome. Isto tako se žalimo da nam društvo nazaduje jer je premalo ljudskosti i dosljednog ponašanja, unatoč tome što se većina ispovijeda kršćanima.

2. nedjelja došašća – C

Živimo u društvu u kojemu sve više i više na površinu izlaze ljudske potrebe. Ali ne one osnovne i bitne, već drugotne potrebe koje zauzimaju sve veću važnost i sve više prostora. Ljudi su sve glasniji i glasniji u tome da ostvare takve potrebe, pa čak da ih i predoče potrebama od životne važnosti, premda one to nisu. Pa ipak, sve više i više ljudi je vrlo agresivno s obzirom na njih i na njihov spomen. I dok o njima sve glasnije i češće razgovaraju, usporedno s time još glasnije na njih polažu pravo kao da bi svijet propao bez toga ili kao da bi oni manje bili ljudi da im se uskrate ti sitni užici i zadovoljstva koja smatraju zakonitima u svom malom svijetu. Stoga možemo slobodno reći da živimo u svijetu buke ljudskih potreba, pri čemu se na ljudske potrebe mislio samo na one najniže, tjelesne i zemaljske. A onda je još pri tome važno vidjeti da ljudi doživljavaju Boga i vjeru kao onoga koji im zabranjuje te njihove sitne užitke, te nastoje zagušiti njegova traženja i njegov govor kojim se obraća čovjeku. Mnogi ljudi misle da im upravo on, poradi nerazumijevanja ljudskoga života, želi uskratiti temeljne ljudske potrebe na koje imaju pravo po svojoj naravi.

Istina je, međutim, sasvim drukčija. Jer Bog vrlo dobro pozna naču ljudsku situaciju i zna što su naše istinske i iskonske potrebe. Jednako kao što zna što smo sve mi sebi proglasili potrebama i tako zagušili upravo one istinske i iskonske provodeći mnogo vremena posvećena sporednim i površnim potrebama. Upravo zato sam Bog dolazi k nama da nas upozori da smo na mjestima iskopali rupe od svojih traženja ili napravili brežuljke i brada nagomilavajući ono što smatramo neophodnim za život. Štoviše, upravo on vidi da smo iskrivili vlastite putove uvjeravajući sebe da je bolje ići nekim našim prečicama nego pravim Božjim putem. Pa čak tamo gdje vidimo da nas Bog na putu čeka, radimo i zaobilaznice samo da se ne sretnemo s njime i njegovom svetom voljom i istinom. Do te mjere smo kadri sve božansko iskriviti da posrćemo na svojim ljudskim putovima, ili smo kadri zatrpati se do mjere da su nam uši zatisnute za njegov glas, te se on mora s nama nadglasavati.

1. nedjelja došašća – C

Današnjom nedjeljom započinjemo došašće i novu liturgijsku godinu u koju nas uvodi evanđelje po Luku na vrlo neobičan način. Naime, ovaj tekst je dio Isusove najave njegova drugoga dolaska, a u današnjem misnom slavlju je u funkciji boljeg razumijevanja došašća kao priprave za proslavu Božića, to jest njegova prvoga dolaska na zemlju. Tekst je neobičan i radi toga što Isusove riječi zvuče gotovo prijeteće, kao da bi njegov dolazak sadržavao prijetnju za čovječanstvo, dok znamo da s njegovim dolaskom među nas dolazi nam utjeha i spasenje, sukladno proročanskim navještajima njegova dolaska.

No kad malo dublje razmotrimo Isusove riječi, onda shvaćamo da je stvarnost sasvim drukčija. On naime nigdje ne prijeti svojim dolaskom kao da će njegov dolazak biti uzrok zala koja će zadesiti ovaj svijet. On je samo izrekao tvrdnju o nečemu što će se dogoditi, to jest zadesiti čovječanstvo, a možemo reći da je to stalni povijesni scenarij koji se obnavlja iz naraštaja u naraštaj. Zato je čovječanstvo zahvaćano tjeskobama i nevoljama koje nastaju poradi nas i naše ljudske ograničenosti. Naša narav je krhka i ranjiva, te je nedaće ovoga svijeta lako ugroze i dovedu u pitanje, te je poljuljaju nevolje i prirodne pojave kako na zemlji tako i na nebeskim tijelima. U svakom slučaju, ništa od toga nas neće mimoići, kao što nas neće mimoići niti trenutak presude nad našim ponašanjem i životom kao takvim. No ako iz tog gledišta sagledamo Isusove riječi, onda postaje jasno da njegove riječi nisu bile prijeteće.

Krist Kralj – B

Čovjek je sam po sebi biće slabo i nedosljedno. Ma koliko se pravio jakim, u konačnici je po svojim sposobnostima i darovima samo vrlo nesiguran i nepostojan. Štoviše, redovito bježi od sama sebe i od traženja sigurnosti tražeći utočište u nesigurnostima koje procjenjuje prihvatljivijima od tražanja sigurnosti koja bi sigurno bila zahtjevnija od svega što je prije toga kušao. Ali ujedno bi bila i poželjnija i sigurnija. Njegova nesigurnost i nestalnost dolaze do izražaja kada je riječ o istini i stavu prema njoj. Kao povodljivo biće čovjek često prihvaća bilo kakvu lažnu tezu i nesigurnu teoriju, samo da prikrije loš i neizgrađen stav prema istini i pred istinom. U svojoj slabosti ne želi ozbiljno stati pred vlastiti život, spoznati i priznati istinu koja mu je došla u susret i daruje mu se. Točnije, koju mu Bog šalje i daruje! Čovjek kao da se boji sigurne spoznaje za koju uistinu treba hrabrost, ali, međutim, ima hrabrosti za kukavičke stavove neznanja i lažnog znanja koji dovode u pitanje njegovu čestitost i ćudoredan život. Ima ‘hrabrosti’ za stavove koji ne iziskuju da životno stane pred to što govori i zastupa, već prihvaća samo kao neko znanstveno naklapanje, raspravu ili nadmetanje u vještini riječi od koje nema koristi njegov život. Zato se danas ljudi bave istinom na akademski, društveni, politički ili pragmatični način, a da u nijednom od tih slučajeva nisu spremni uložiti život u to što govore i zastupaju, jer i sami znaju da im takve istine nisu uopće životno važne.

U takvoj se ulozi našao Pilat kada je na svome sudištu Isusu postavljao sudska pitanja kao profesionalac koji treba odraditi posao, a ne kao čovjek istinski zabrinut za sudbinu jednoga čovjeka kojega bi trebao suditi po istini. Osim toga nije uopće bio zainteresiran da ne ugrozi vlastitu ljudskost neispravnim postupkom, već je više držao da povuče poteze koji su mu karijerno bili prikladni da ne ugrozi vlastiti položaj. Zato kada pita Isusa je li on kralj židovski, Isus mu uzvraća protupitanjem: „Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“ Time mu Gospodin daje do znanja da treba zauzeti osoban stav prema onima s kojima razgovara i koje sudi, te im pristupiti kao osobama s ljudskim dostojanstvom. U tom smislu je trebao pokazati želju da spozna cjelovitu istinu koja bi ga osposobila da ‘govori sam od sebe’ – to jest iz vlastitog uvjerenja, a ne samo da rješava delikatno poslovno pitanje. Pilat, kolikogod ima zadaću objektivno istražiti i ispitati slučaj, ne može biti objektivan ako nije osoban, ako slučaju ne pristupi nepristrano u punoj svijesti i odgovornosti pred vječnom istinom.

33. nedjelja kroz godinu – B

Jedan od sadržaja Isusova propovijedanja bili su i njegovi eshatološki govori, to jest poticaji učenicima i slušateljima da budu spremni za onaj posljednji dan svoga života i cjelokupne povijesti. On im je to najavljivao jezikom nama ljudima shvatljivim, te je s jedne strane govorio velikim nevoljama, pomrčini sunca i mjeseca, o padanju zvijezda i ljuljanju sila nebeskim kao scenariju koji će najaviti dolazak Sina Čovječjega na oblacima s velikom moći i slavom. No ono što je neobično, Isus je sve to govorio svome naraštaju koji je živio prije dvije tisuće godina, a mi možemo vidjeti da se to još nije zbilo, pa smo u opasnosti reći da je on pogriješio u procjeni i nauku. Osim toga, u to vrijeme ali i u vremenima nakon toga mnogi su se vjernici zanimali o točnom trenutku toga što se ima zbiti, pa su pravili izračune i nagađanja kada će se sve ostvariti sve spomenute prijetnji i dogoditi njegov drugi dolazak ako se već nije ostvario za vrijeme tog prvog naraštaja, kao što je svima poznato.

No naš Gospodin kad je poučavao svoje učenike, nije ostavljao poruku za samo jedan naraštaj, već i za sva vremena i naraštaje. I onda kad im je rekao da „neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude“, onda nije mislio samo na njihov naraštaj, već i na sve ostale naraštaje koji će uslijediti. Štoviše, nije mislio da se konac svijeta i njegov dolazak ima zbiti samo za jedan naraštaj, već za sve naraštaje i sve ljude. U svakome od njih će se potvrditi ovi događaji, te će svaki naraštaj biti popraćen velikim nevoljama i kataklizmama, te će za svaki naraštaj i za svakoga pojedinca doći Sin Čovječji kao sudac koji će suditi svačija djela, a ne djela samo jednog naraštaja. Naprotiv, on je univerzalni sudac koji će suditi sve ljude i sve naraštaje, te će pokazati svoje gospodstvo nad cijelom ljudskom povijesti koju će podrediti sudu vječnosti.

32. nedjelja kroz godinu – B

Isus je redovito sa svojim učenicima bio sasvim otvoren, poučavajući ih javno, jasno i glasno o važnim stvarima duhovnoga života. Tako u današnjem Evanđelju slušamo pouke u kojima poučava svoje učenike da se čuvaju pismoznanaca, ljudi koji su uživali veliki društveni ugled, te ih on i kvalificira na poseban način kao one koji hodaju u dugim haljinama, uživaju u pozdravima na ulicama, te u sinagogama i drugim javnim mjestima očekuju prva mjesta i poseban tretman. No on je, međutim, otvoreno iznosio njihova skrivena djela, to jest skrivene naume koji su bili sasvim nečasni, tim više što su ih izvodili sasvim zakonito. Štoviše, pod izlikama pobožnosti i duhovnih potreba uspijevali su se domoći imanja sirota i udovica, umjesto da im budu zaštitnici, kako ih je Božja riječ poučavala. A suprotstaviti se ljudima koji u društvu uživaju ugled, te ih javno prozivati bile je vrlo riskantno, pogotovo što Isus svoje poslanje nije nikada vidio kao poslanje društvenog obnovitelja ili istjerivača pravde. Doista, njega na sve ovo nuka duhovna potreba onih koji ga slušaju, jer ih je želio poučiti istinskoj pobožnosti. Njemu se nije sviđala njihova gluma i predstava za ljude kojima su se prikazivali kako brižni skrbnici, a u biti su bili dvolični i podli otimači koji su se, za razliku od društvenih vođa, vrlo inteligentno i lukavo uspijevali domoći zemaljskih dobara.

Zato kad kaže svojim učenicima i svim slušateljima i pratiteljima da se čuvaju pismoznanaca, onda njegova poruka ima višestruko značenje isključivo duhovne naravi. Ona prvenstveno znači da se trebaju paziti da ih pismoznanci ne zavedu svojim izvanjskim stavom i ugledom koji uživaju u javnome mnijenju. Jer Bog je uvijek prosuđivao ljude po njihovu srcu, to jest po nakanama koje je trebalo potvrditi dobrim djelima. A pismoznanci su kao prvo pokazivali da nemaju dobre i ispravne nakana, pa je bilo nemoguće da iz zlih namjera dođu dobra djela, ma kako to ne bilo uočljivo na prvi pogled, jer su svoje nakane prikrivali dugim haljinama i dugim molitvama. Zato su se potom morali paziti i njihovih djela.