Neke životinje,
a ponajviše kukci,
imaju organ u obliku
igličaste cjevčice
iz kojeg se pri ubodu
izlijeva tekućina.
Takva tekućina
može biti i otrovna,
te nanijeti i smrt onima
koji pretrpe ubod.

Poput otrovnog kukca
svojim otrovnim ubodom
na ljude vreba smrt.
Koga god dohvati
nikome ne prašta,
a prije ili poslije
svatko dođe na red
njezinu smrtonosnom žalcu.
Ali otkako je Krist Isus
svojim uskrsnućem
pobijedio njezin ujed,
od tada svaki vjernik
pjeva sa svetim Pavlom
pobjednu pjesmu:
Pobjeda iskapi smrt.
Gdje je, smrti, pobjeda tvoja?
Gdje je, smrti, žalac tvoj?
A žalac je smrti grijeh,
a sila je grijeha zakon.
A Bogu hvala,
koji nam dade pobjedu
po Gospodinu našemu
Isusu Kristu.

4. vazmena nedjelja – B

U uskrsnome vremenu u kojemu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću i raspadljivošću, Sveto pismo i sveta liturgija nam nude razne slike kojima ga slavimo kao Prvorođenca među mnogom braćom, to jest našu Glavu i našega Vođu koji živ živcat vlada, kako kaže jedna uskrsna pjesma. Jedna od značajnih slika koja izriče njegovu neizmjernu ljubav uslijed koje on daje život za nas je slika pastira koji polaže život svoj za ovce. Štoviše, ne samo da polaže život, već, kako sam reče, ‘polaže život da bi ga opet uzeo’. To znači da ne samo umire, već i uskrisava za nas, jer je upravo uskrsnućem nama dao istinski život. Zato se može definirati dobrim pastirom ili pravim pastirom, jer nije samo ušao u boj za svoje ovce i nastradao u pokušaju da ih obrani, već je i pobijedio smrt i oživio svoje ovce. I on je sve to učinio ne iz prisile, već iz ljubavi prema ljudima. On nije tek izgubio život, on ga je svjesno položio, da bi ga kasnije preuzeo, upotrijebivši pri tome vlast danu od Oca.

Isusova pastirska služba koju je vršio u onom naraštaju nije, međutim, služba koja je vrijedila samo za one koji su bili s njime u onom prostoru i vremenu, već je sveopća služba koju on vrši u svakom naraštaju i vršit će sve do konca vremena. A da bi se to moglo dogoditi, neophodno je da u Crkvi Božjoj bude pastira koji će Kristovom snagom i Kristovim ovlastima svakom čovjeku navijestiti spasenje po njegovu uskrsnuću. Na taj način se postiže pridruživanje stadu Gospodnjemu novih članova, a Krist tako postaje Glava i Pastir stada i svima onima koji su se tom stadu pridružili. I ovo nije samo neka lijepa teorija, već iziskuje konkretne napore u svakome naraštaju svih onih koji u Krista vjeruju. Napose iziskuje odgovornost onih koji vrše pastirsku službu, jer su pozvani ne vršiti svoju službu, već Kristovu. Zato on i izabire sebi i osposobljava sakramentom svetoga reda one koji će vršiti njegovo djelo spasenja, te trebaju biti slika i utjelovljenje njegove pastirske službe. Onaj tko prihvaća taj poziv i vršenje Kristove službe, a to je služba Glave i Pastira stada, ima obvezu, više od ostalih vjernika, sa svom ozbiljnošću reći poput svetoga Pavla: Ne živim više ja, već živi u meni Krist. I ne samo reći, nego učiniti da to tako i bude.

A vršiti Kristovu pastirsku zadaću odgovornost je božanski velika. Treba ju prihvatiti sa strahom i trepetom, s poštovanjem i beskrajnom ljubavlju, s poniznošću i pouzdanjem u Božju milost. Ona nije za one koji je doživljavaju kao glumci pozvani odraditi zadanu ulogu za dobru nagradu, a u biti iza i izvan pozornice imati neki svoj vlastiti, lagodni i komotni život, koji je tim više lagodan što smo bolje odglumili i veću nagradu dobili. Isus je takve nazvao najamnicima. Istinski pastir, naprotiv, odlikuje se time što daje život za ovce. A kako je pravi pastir jedino Krist, onda i svaki onaj tko daje život za ovce, mora dati ne samo svoj život za ovce, za stado, nego daje život Dobrog Pastira. Pravi pastir daje život Božji svome stadu, a ne svoj. Upravo ta zadaća od njega iziskuje da se potpuno Kristu posveti, to jest da se potpuno Kristom posveti jer samo Krist to može izvesti u njemu da bude istinski pastir. Jer u konačnici, izabran je i posvećen za to da dadne Boga svojim ovcama. A da se ne bi dogodilo da im daje sebe ili neku ljudsku hranu ili darove ili nešto drugo što nije Bog, doista mora do kraja biti posvećen onome što čini.

Ako bi povjerenome stadu davao samo sebe, bio bi ideolog. Ako bi davao samo Boga, a da u tome ne daje i sebe, da se ne izlaže i ne zalaže osobno i vlastitim životom, bio bi licemjer ili vješt glumac. Stoga Boga vjernicima daje na najbolji način dajući i potpuno i sebe. A to može samo ako se on ispravno hrani Bogom i ako Boga gorljivo svjedoči. Može samo onda kad je on sam Bogom do kraja ispunjen i Bogom pomazan. Samo tako, predajući se potpuno Kristu, postaje pravi pastir, što je istinski zahtjev njegove službe bez čega se ne može smatrati pravim pastirom. Istinski pastir je dužan živjeti Kristovim životom, da bi im mogao dati Krista i kroz svoj život i svoje djelovanje, a ne samo izvanjski kroz liturgijske i sakramentalne čine. Na taj način, dajući svoj život za njih i živeći do kraja za njih daje ne samo svoj, već daje Kristov život za ovce. Drugačije čak ne bi smjelo ni biti, jer su vjernici, slikovito rečeno, ovce Kristove, Kristovo stado, a nisu privatna svojina ljudi koji su u službi Kristovoj.

Istinski pastir stoga ne bi smio sebi priuštiti polovičnost, to jest da ne pripada potpuno Kristu i da mu se ne stavi cijeli na raspolaganje, jer u tom slučaju ne bi mogao do kraja davati Kristov život Kristovu stadu. Bilo bi vrlo pogubno da koketira s mentalitetom ovoga svijeta, a sve uvijeno pod krinkom dijaloga, gubeći iz vida smjernice koje mu je Gospodin ostavio, a iz ruku iskonski čisti život koju mu je stavljen u ruke. Pravi pastir ne može stoga ništa podrediti Kristu i ovoj dvostrukoj zadaći da daje pravi život ovcama, kao i da daje život za ovce. Molimo stoga Gospodina da nas obdari dobrim pastirima, jer su oni, bez daljnjega, njegov dar. Molimo ga da u njima oblikuje sebe i svoj sveti lik, da im prožme srca svojom ljubavlju, da budu neustrašivi svjedoci koji bez uvijanja i podilaženja ovome svijetu naviještaju snagu uskrsnuća, kako bismo svi jednom bili u vječnome zajedništvu kao jedno stado oko njega koji je jedini Pastir koji nas obdaruje životom vječnim.

Među Isusovim apostolima
Toma je nosio naziv Blizanac,
jer je moguće da je imao
brata blizanca po tijelu,
nekoga s kim je bio
gotovo istovremeno začet,
s kim je tako dijelio
prostor majčine utrobe,
kao i ostala tjelesna obilježja
u potpunoj sličnosti.
Ali, uz biološku sličnost,
postoji i duhovna sličnost
koju je Toma zanemario,
a Isus ga je tome poučio.
Naime, sam Isus je postao
blizanac svakome od nas,
jer nam je sličio potpuno
u svemu, osim u grijehu.
Cilj mu je bio učiniti nas
dionicima neponovljivoga
sinovstva po uskrsnuću.
On kao Jedinorođenac Očev
postao je ujedno Prvorođenac
među mnogom braćom,
koji mu postadoše
po vjeri potpuno slični.
Doista, po krštenju smo
postali njemu suobličeni
i istinska djeca Božja
određena za slavu uskrsnuća
i život vječni u nebu.
Nevjerom na dan uskrsnuća
Toma je u prvi mah
odbio ovu sličnost s Kristom,
ali ga je Gospodin osvijestio
svojim svetim ranama.

3. vazmena nedjelja – B

U današnjem odlomku iz Lukina evanđelja čitali smo dodatna svjedočanstva o tome kako su se osjećali apostoli na sam dan uskrsnuća, to jest koje su ih se stvari posebno dojmile i što im se osobito urezalo u sjećanje. Iz ovog izviješća jasno je da su bili zbunjeni i da se nisu baš najbolje snalazili kad im se ukazao uskrsli Gospodin. Bili su potpuno nesposobni razumjeti što se zbiva, te zato sveti Luka i reče da su bili zatvorene pameti: Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: “Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tome svjedoci.”

Doista je potrebno shvatiti što u ovom slučaju znači ‘otvoriti pamet’, to jest što bi to bila zatvorena pamet, za razliku od otvorene i obrnuto. Ako sveti Luka veli da je Krist otvorio pamet apostolima da razumiju Pisma, onda je otvorena pamet ona koja se oslobađa neznanja glede Boga, što postiže snagom objave koju nam je donio naš Gospodin. U tom slučaju možemo reći da im Krist čisti i srce, te je otvoreno srce ono koje se oslobađa grijeha. Zato ih on i veli da će se u njegovo ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha. Pri tome je mislio na njih kojima je on otvorio pamet i srce da mogu drugima prenijeti tako dragocjeno iskustvo. Samo takvi mogli su biti pravi svjedoci Krista uskrsloga, ali i stvarati čvrsto i kvalitetno društvo. Apostoli su doista do toga trenutka bili zatvorene pameti prema Bogu, te im ništa drugo nije moglo pomoći da prođu pod ‘otvorene’, to jest ‘napredne’ osim Kristova uskrsnog zahvata. Nakon toga su ustrajnim i postojanim radom propovijedanja vjere uspjeli preobraziti društvo u kojem su živjeli pozivajući ljude na obraćenje i na odricanje od grijeha.

U vremenu u kojemu je započeo navještaj radosne vijesti svim ljudima, navjestitelji su znali da idu među ljude zatvorene pameti, koji ne mare za Boga i koji grcaju u bezboštvu i grijesima odbacujući njegov Zakon i put života. No nisu se strašili to reći, jer su bili svjesni da samo Bog može učiniti njihove pameti i srca otvorenima da čuju pravu istinu o sebi samima i pravu istinu o Bogu koji ljude poziva na obraćenje i spasenje. Upravo to su bile pretpostavke novoga čovjeka i novoga društva koje je kršćanstvo stvaralo, jer je odgajalo ljude da budu otvoreni za Boga, kao i samo društvo za istinske vjerodostojne vrijednosti utemeljene na vrijednosti i dostojanstvu ljudske osobe i naravi.

I danas također postoji sustavno nastojanje stvoriti takozvano otvoreno društvo, to jest odgojiti ljude da budu ‘otvoreni ljudi’. No u ovom slučaju kako ‘otvoreni ljudi’, tako i takozvano ‘otvoreno društvo’ znači nešto sasvim drugo od onoga što smo vidjeli u evanđeoskom tekstu, jer se barata kategorijama ‘otvoren – zatvoren’ na sasvim drugačiji način. Danas se ‘otvorenima’ naziva one koji se hrane nećudorednim življenjem i koji umjesto kreposti u društvu siju kojekakve poroke. ‘Otvoreni’ su oni koji žele ozakoniti bilo koji nered u osobnom stavu i međuljudskim odnosima, te ujedno zlorabe shvaćanje slobode i tumače je kao pravo na razvrat. Oni zagovaraju sveopću snošljivost, osim prema onima koji im ukazuju da je takav projekt bez utemeljenja u Bogu, te je ujedno i protiv naravi i smisla ljudskog postojanja.

Nama koji vjerujemo u Krista uskrsloga i koji mu dopuštamo da nam otvori pamet i srce je sasvim jasno da ne možemo izgraditi društvo ni stvoriti uljudbu ako nema ljudi otvorenih za Boga i za istinu kojoj nas on uči. Sve drugo je samo urušavanje društva i guranje čovjeka u vječnu propast. Promicanje lažne otvorenosti koja se ne temelji na ćudorednom i kreposnom životu je poigravanje ljudskim sudbinama i podvrgavanje društva svojim podmuklim interesima, a ne otvaranje ili oslobađanje čovjeka. Zagovaranje takve otvorenosti je kao da zagovaramo da svaka obitelj i kuća bude otvorena postati smetlištem, a pojedinac sakupljač otpadnog materijala. Kao da se možemo pomiriti da nam duše postanu ‘otvorene’ za duhovno smeće, za zlo i grijeh. Oni koji, u ime ‘otvorenosti’ pojedince i obitelji tretiraju kao smetlišta, jednostavno pokazuju da su tako čvrsto zatvorene pameti i da ne uopće razumije što je čovjek, niti želi prihvatiti odgovornost za budućnost prema kojoj guraju društvo i narod.

No nas koji u Krista vjerujemo i koji smo ga susreli i doživjeli kao Uskrsloga ne smije zbuniti zatvorenost ovoga svijeta za Boga i za istinske vrijednosti ljudskoga života, već naprotiv, trebamo biti još odvažniji svjedoci. Upravo to Gospodin traži i od nas, kao što je tražio od apostola govoreći: Vi ste tome svjedoci. Budimo svjedoci njemu na slavu, a na spasenje sebi i svima kojima ćemo navijestiti istinsku veličinu čovjeka u otvorenosti Bogu.

Matična mliječ je lučevina
medonosnih pčela koja se
između ostaloga koristi
kao hrana ličinki
u koloniji pčela,
a luče je mlade radilice.
No kada dođe potreba da se
izabere nova pčela matica,
onda se izabrana ličinka
u prva četiri dana hrani
isključivo matičnom mliječi.
Tim se hranjenjem aktivira
razvoj matične sposobnosti,
što uključuje razvijene jajnike
koji su neophodni
za polaganje jajašaca.
Kao što postoji ova hrana
koja čudesno omogućuje
plodnost pčeli matici,
tako su i vjernici pozvani
hraniti se kao matice
sličnom duhovom hranom.
Ljubav Božja darovana
po Kristovu uskrsnuću
duhovna je matična mliječ
koja vjerničku dušu
pretvara u svjedoka –
maticu koja rađa druge
za djecu Božju
i sinove vječnoga spasa.

2. vazmena nedjelja

Evanđelje druge uskrsne nedjelje donosi nam uvijek događaj koji se zbio upravo tjedan dana nakon Gospodinova ukazanja apostolima na sam dan uskrsnuća. No kako apostol Toma nije bio s njima uskrsnoga dana, te im je odbio vjerovati da su vidjeli Gospodina, tako je Isus smatrao potrebnim osam dana nakon toga ponovno se ukazati i na poseban način se očitovati Tomi koji je među apostolima stekao naziv ‘nevjerni’ jer nije vjerovao svojim kolegama da su vidjeli Gospodina. Osim što se Isus ukazuje apostolima, on pristaje odgovoriti i na vrlo precizne Tomine zahtjeve koje je on izrekao onda kad su mu drugi apostoli rekli da su vidjeli Gospodina: Ako ne vidimo na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.

Vidimo da se Tomin zahtjev ticao provjere Gospodinovih rana, prije svega. Odlučio je povjerovati samo u trenutku kad bude mogao provjeriti istinitost rana dotičući ih svojom rukom i prstima. Razumljivo je bilo doista da je Tomi bilo vrlo teško povjerovati da je netko razapet ustao iz groba, te nije čudo da je htio i sam provjeriti ono što su već drugi učenici provjerili. Isus ih, naime, nije lišio tog iskustva prilikom svoga prvog ukazivanja njima, jer je i njima pokazao svoje ruke i bok. To jest morao ih je na neki način uvjeriti da nije riječ o utvari, već da je on onaj isti koji je bio raspet, s time da je sada ustao iz groba. Kako vidimo, Gospodin je znao da svojim učenicima treba pokazati sebe, to jest ono najprepoznatljivije i najupečatljivije po čemu je imao biti prepoznat, a to su rane nastale pri razapinjanju. Ali da ne bi sve skupa išlo do u nedogled, to jest da ne bi morao svakom budućem vjerniku se ukazivati ponaosob, ostavio je svojim učenicima da oni jedni drugima prenose svjedočanstvo o njegovu uskrsnuću i o njegovim ranama. Tomin je propust bio što nije htio vjerovati svjedočanstvu svojih kolega da su ga vidjeli, kao što nije imao predodžbu o proročanstvima koja su se ticala Mesije. Zato je ovaj Isusov naknadni čin objave sadržavao i prijekor Tomi, pa i u trenutku kada mu se je Gospodin smilovao i objavio mu svoje svete rane. Toma je bio prekoren zato što nije vjerovao svojim kolegama, no ostavio je ipak svjedočanstvo svima onima koji su u budućnosti trebali vjerovati svjedočanstvu tih istih apostola koji su ostali povlašteni svjedoci rana Gospodinovih, to jest njegova uskrsnuća.

No bez obzira na prijekor, sveto Toma je dobio veliku milost da ga je Gospodin primio u svoj zagrljaj i na privinuo na svoje svete rane, to jest da je stekao iskustvo tih istih rana koje mu je Gospodin očitovao. Njegova je vjera iskustvom tih istih rana bila osnažena, kao što je bila učvršćena i prepoznatljiva vjera drugih apostola, jer im je taj detalj ostao urezan. Njihova vjera je bila prepoznatljiva po tome što nije bila neka intelektualna apstrakcija, već je bila živo iskustvo njegovih svetih rana. To iskustvo nadilazi intelektualnu spoznaju, ali je ujedno i učvršćuje, jer Isusovo uskrsnuće nije bio događaj koji je bio sasvim izvan razmišljanja. Štoviše, i oni su osjetili potrebu bolje ga razumjeti, te im je Isusovu pokazivanje rana na rukama i boku bio istinski melem na rane njihove zbunjene duše, nakon čega su mogli biti valjani svjedoci, što je ključ vjerodostojnog navještaja uskrsnuća. Jer ako nema apostolskog svjedočenja, to jest ako ono nije autentično, onda se ne može govoriti o pravoj vjeri. To reče i sveti Ivan svojim osvrtom pred kraj odlomka koji smo danas čitali: Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Zahvaljujući apostolskom svjedočanstvu, Isus i nama danas nastavlja pokazivati svoje svete rane, te hoće da i sami osjetimo njihovu snagu. Kao nekoć apostolima, tako danas i nama one učvršćuju vjeru koja nije tek nekakav intelektualni zaključak na temelju određenih elemenata, već je vrlo snažno iskustvo koje se onda i intelektualno snažno odražava i izražava. Molimo stoga ovu milost da i nas Gospodin kao i Tomu privine na svoje svete rane, kako bismo stekli njihovo žarko iskustvo, te iz njih crpili snagu vjere. Neka i nama bude milosrdan, te nam ih utisne duboko u biće očitujući nam po njima svoju slavu. Samo ako njih budemo svjesni i ako ih budemo nosili na svome tijelu kao svete biljege, kojima se između ostaloga hvalio i sveti Pavao, moći ćemo i sami biti vjerodostojni svjedoci uskrsnuća kao što su to bili i apostoli. Dopustimo mu stoga da nam ih živi Isus u svom milosrđu utisne, a mi radosno svjedočimo to blaženstvo utisnutih rana, na spasenje sebi i drugima.

Erozija je proces izglodavanja
to jest trošenja zemaljske kore
djelovanjem vode, leda, vjetra.
Shodno tome može se reći
da postoji i duhovna erozija
koja nagriza ljudsko biće.
Riječ je o utjecajima svijeta
koji nagrizaju Kristov lik u nama
prema kojem je izgrađena
naša autentična ljudskost.
Vrhunac erozija čovječnosti
bio je u trenutku osude
i odbacivanja samoga Krista
do sramotne smrti na križu.
No upravo smrt i umiranje
bili su put koji je izabrao Bog
da sanira ljudsku eroziju.
Jer Kristovim uskrsnućem je
ljudskom liku napokon dan
savršeni i cjeloviti izgled
koji više nije podložan
nikakvoj ljudskoj eroziji.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Svemogući i milosrdni Bog podario nam je radost ovoga dana, kada duša ispunjena snagom Kristova uskrsnuća klikće: Slava ti Kriste pobjedniče! Slava ti jer si pobijedio smrt, da bi nama vratio život! Slava ti jer si pobijedio tamu groba, da bi nama dao svjetlo života! Slava ti jer si pobijedio Sotonu i zlo, da bi nama podario anđeoski život! Slava ti jer si pobijedio spone ovoga svijeta, da bi nas obdario životom u nebu. Slava ti jer si pobijedio bezakonje grijeha, da bi nam dao milost živjeti u čistoći srca slaveći Boga. Slava ti jer si nas oslobodio od svakoga ropstva, da živimo u slobodi djece Božje! Slava ti jer si svojom smrći smrt lišio svake snage, te učinio da ona i za nas nepovratno umre. Slava ti što si se izložio ljudskoj mržnji da bi nas ispunio svojom ljubavlju.

Doista, Gospodine, u svome tome što danas osjećamo u svojim srcima, ćuti se prisutnost punine koju nam posreduješ svojim svetim uskrsnućem. Ne možemo se hvaliti svojim zaslugama, niti ponositi svojim ljudskim djelima, jer sve što god činimo odiše ljudskom ispraznošću, koja potom vodi prema nepodnošljivom zadahu groba. No upravo zato si nam ponudio iskustvo svoga uskrsnuća koje je započelo na tvome praznome grobu, koji je bio prvi znak da si ti živ i vječan, pobjednik smrti i groba božanskom snagom iz koje struji nebeska punina.

U tom duhu promatramo tvoje učenike, žene i apostole, kako dolaze na grob, gdje se susreću s jednom drugačijom činjenicom od one koju su kao ljudi očekivali, gdje otkrivaju da ljudska istina o životu ne može izraziti sve što život je, da ljudska riječ ne može obuhvatiti to što ti jesi, živi i uskrsnuli. Tvoji učenici dolaze na grob opterećeni ljudskim brigama, shrvani ljudskim iskustvom smrti i utučeni ljudskim promišljanjima

Ljudi počesto traže i u srcima nose neku svoju ‘puninu’, kao što je bio slučaj i apostola prije nego su se uvjerili da si uskrsnuo. Ali nijedna ljudska punina ne može ispuniti srce gladno života, srce gladno Boga, srce gladno tebe, Uskrsli! Idući do tvoga groba morali su se lišiti svega ljudskoga: svih svojih pomišljanja i promišljanja, svih svojih uvjerenja i nadanja, svake ljudske snage i moći, svih stremljenja i očekivanja, svakog ljudskog načina promatranja života, jer je sve ljudsko pred smrću nemoćno. A smrt je ipak toliko korisna nama ljudima da nam ukaže da je neumoljiva, te da sve što je ljudsko vrlo lako liši snage i života. No upravo zato si ti i pokazao svojim učenicima da se, hodeći do tvoga groba, trebaju osloboditi svega ljudskoga. Štoviše, upravo na svome praznome grobu počeli su shvaćati što znači vjerovati u Boga koji nadvisuje sve ono što je ljudsko i zemaljsko, smrti podložno, već da je toliko velik i dobar da nas obdaruje vječnim i neprolaznim darom života. A taj vječni i neprolazni dar života je čudesan jer je neograničen, jer nadilazi svako ljudsko poimanje. Obdarivši nas tvojim uskrsnućem, obdario nas je darom u kojem nema ničega smrtnoga ni ograničenoga, ničega nedostatnoga, jer tvoje uskrsnuće je istinska punina, ničim okrnjena ni nagrđena.

Zato su se iz tvoga groba, Kriste Gospodine, rodili novi ljudi, oni koji su razmatrali tvoj prazni grob i dopustili da se ti uskrsli po vjeri nepovratno nastaniš u njihovim srcima prožimajući i njihove živote onom silom koja je po uskrsnuću postala očita u tvome tijelu. Tvoju učenici, a potom i povlašteni svjedoci tvoga uskrsnuća, doživjeli su iskustvo praznoga groba kao poziv na preobrazbu vlastite pameti, koja više nije bila prosvjetljena samo ograničenim svjetlom ljudskoga razuma, već onim neusporedivim svjetlom vjere o kojoj svjedoči onaj ‘drugi učenik, koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova’. Do toga trenutka, dok im je u svijest bilo utisnuto iskustvo tvoje muke i smrti, morali su osjetiti ljudsku nemoć pred neumoljivom moću smrti, gospodarice tame i ispraznosti. No to im je bila prigoda shvatiti da nas ti ne ostavljaš u vlasti ispraznosti, ako je se mi odreknemo, te ako sva svoja nadanja usmjerimo prema tebi, ako sve svoje sile života otvorimo vjeri u tvoj slavni uskrsli život koji je život u punini. Trčali si na tvoj grob i na njemu počeli razumijevati Pisma koja su najavila i tvoju pobjedu nad smrću i grobom, koja je ujedno bila pobjeda našega oslobođenja iz vlasti grijeha i propasti.

Zato danas, obasjani uskrsnom radošću, tebi zanosno kličemo, Kriste uskrsni pobjedniče. Danas u prašinu pred tobom satiremo i pokopavamo svaku ljudsku ispraznost i prazninu, a svoj život ispunjavamo tvojom prisutnošću. Želja nam je da do pepela sagore sva svjetovna traženja i očekivanja, sve ljudske motivacije i želje, sva uvjerenja i sve nade, jer otvaramo srce tvojoj uskrsnoj punini koja nas pretvara u nove ljude rođene iz tvoga uskrsnuća. Danas poput učenika oslobađamo srce od ispraznosti nevjere i robovanja ljudskim strahovima, grijesima i žalostima, a trčimo u radosti slobode kojom si raskinuo naše spone i okove. Imajući tebe živoga još snažnije se okrećemo vjeri i dajemo tvojoj ljubavi da nam ispuni i zapali srca ognjem neugasivim, kojim je plamtjelo tvoje sveto uskrsno tijelo. Hvala ti što te nitko ne može oteti iz naših srca, pa osnaži naše korake da možemo trčati svijetom naviještajući i šireći životom radost tvoga uskrsnuća u našemu tijelu.

Velika subota – uskrsno bdjenje

Kad je naš Gospodin svojim učenicima naviještao svoju muku, smrt i uskrsnuće, onda je govorio o svojoj pashi, to jest o svome prijelazu i povratku Ocu. Također je zna reći da ima otići od njih ili otići s ovoga svijeta, iz čega iščitavamo da je znao da ga čeka trenutak velikog okršaja sa smrću nakon čega neće više biti sa svojima kao što je bio do tada. Uzrok svemu je tome što su ljudi htjeli iz svoga svijeta udaljiti sve što je Božje i božansko. Htjeli su otjerati njegovu svetu prisutnost iz ovoga svijeta držeći je nepoželjnom i nepotrebnom. I to već od prvoga čovjeka i njegova grijeha, pa do svega što se zbivalo tijekom povijesti spasenja, gdje se prisustvuje istom scenariju po kojem se Boga udaljavalo iz srca i duše, iz obitelj i naroda. A Bog, dobar i milosrdan, uvijek bi se smilovao svome narodu, opraštao mu grijehe i vraćao se među njih.

No na veliki petak izgledalo je da će biti sasvim drukčije. Postojala je opasnost da ljudi Boga zatvore u grob i grobnim mu kamenom konačno spriječe povratak među žive. Bili su uvjereni da će njihov konačni scenarij biti uspješan, te da Bog više neće moći doći na tlo njihova življenja. Htjeli su zagospodariti ovim svijetom smrću ga udaljujući iz života, ali on im je svojim slavnim uskrsnućem pomrsio račune vrativši se u život. Htjeli su ga kamenom zatvoriti u tamu groba, no on ga je otkotrljao i ostao živjeti i s ove strane groba, a ne samo s one iza koje se dogodio prijelaz Ocu.

Stoga se i postavlja pitanje: kako se onda dogodio prijelaz? I je li uopće bio prijelaz, ili je riječ o velikom povratku iz svijeta mrtvih gdje su ga ljudi poslali svojom osudom i izvršenjem smrtne kazne na križu. Jer da je on samo otišao k Ocu, onda bi ljudi ostvarili svoj plan da ga udalje iz svoga vidokruga. A to se očito nije dogodilo jer je Bog imao svoje snažne razloge da ne dopusti da ga ljudi pobijede. Jer on je onaj koji je sva stvorenja doveo u život, pa bi bilo neobično da je dopustio da padnu u ništavilo. Jednom kad je odlučio svijet obdariti životom, onda više nije bilo povratka u ne-život, jer bi time sebe zanijekao. Kad je jednom Bog napravio pomak, on više ne pravi uzmak, jer bi onda dopustio da njegov napor bude uzaludan. Zato se i trudio da nam nikada ne oduzme ono što je dao, pa i onda kad smo ga na to prisiljavali ili mu mi sami htjeli oteti iz ruke. Jer sve što je činio, dobro je učinio, te zato ne uzmiče niti kad ljudi zlorabe njegovu dobrotu odlučujući se na zlo ponašanje.

Zato je ovo noć prijelaza iz ničega u život, iz nevjere u vjeru, iz ropstva u slobodu, iz grijeha u obraćenje, iz ludosti u mudrost, iz laži u istinu, kako nas uče večeras svetopisamska čitanja i sveta liturgija. A vrhunac svega je Kristovo slavno uskrsnuće koje u sebi sadrži sve te prijelaze. Ono je znak Božje vjernosti, vjernosti Boga koji ne može ne biti vjeran samome sebi i svojem vječnom naumu. Uskrsnuće svjedoči o Bogu koji ne može odustati od svega dobroga što je učinio, te je zato ovo i noć povratka, jer u početku bijaše život i vjera i sloboda i mudrost i istina i dobrota i svaki dobar dar. Krist je samo učinio da uspostavi one iskonske odnose koji iz Boga izviru.

Kamen Kristova groba kao slika posljednjeg i najtragičnijega pokušaja da se Boga udalji iz svijeta, slika je u stvari ovog velikog povratka u život. To je kamen koji je ljudima teško otkotrljati s groba, kao što čusmo u Evanđelju da je ženama koje su išle na grob pomazati Isusovo tijelo upravo taj kamen predstavljao problem. Tako smo i sami vlastitim iskustvom osvjedočeni kako je čovjeku teško odgurati iz svoga života kamen ništavila, ispraznosti, grijeha, nevjere, laži, ropstva, te dopustiti da nam Bog ispuni cijelo biće životom, svjetlom, istinom, slobodom, ljubavlju i svakim dobrim darom. Ali zahvaljujući Kristu uskrslome dovoljno je podići pogled i vidjeti: A ono kamen otkotrljan.

Doista taj kamen je otkotrljan božanskom a ne ljudskom snagom. Otkotrljala ga je ruka Božja otvarajući put povratka iz mrtvih Kristu Isusu, te ga je tako otkotrljala i iz života svih koji povjerovaše u njega. Time nam je očitovana Božja vjernost iskonskom naumu, te odlučnost samoga Boga da ostane prisutan u svijetu i da ga privede iskonskoj svrsi, a ne da ga prepusti slijepoj sudbini koju mu namijeniše ljudi. Večeras nam je kliknuti od radosti, jer smo i sami dio tog spasenjskog plana po kojem je Bog odvijeka htio naše spasenje, što je učinio vrativši svoga Sina u život s ove naše strane groba.  Slavimo večeras Boga koji se nije odrekao ničega što je stvorio, ničega što je bilo vezano s njime i njegovom božanskom ljubavi, već je to sve potvrdio vrativši svoga Sina u život. Bog koji nije dao da njegov Sin bude zatvoren kamenom koji bi ugrozio njegov plan, i noćas nama očituje da smo i sami ucijepljeni u njegov plan spasenja, te nam vraća i dovijeka jamči sve što je od početka dao.

A kao što se Isus vratio iz smrti, vratimo se i mi u srce Očevo iz kojeg smo potekli po vječnom naumu njegovu. Spoznajmo njegovo slavno uskrsnuće ne samo kao prijelaz i odlazak iz ovoga svijeta, već kao povratak među nas na sasvim nov i neopoziv način, a koji nama potom omogućuje prijelaz u vječni život. Otvorimo oči duha za njegovo uskrsnuće koje nije bilo samo prijelaz i odlazak k Ocu, već je prije svega bilo moćno i konačno približavanje Boga nama ljudima. Dopustimo svome Gospodinu da nas njime nepovratno obilježi, jer je po uskrsnuću na neponovljiv način ušao u naš svijet, a nadasve u naš ljudski život, udijelivši našoj ljudskoj naravi dar besmrtnosti. Otvorimo se njemu koji se iz mrtvih vratio u život i pronosimo svijetom, u vlastitom tijelu, slavu njegova uskrsnuća.

Veliki petak  muke Gospodnje

Nakon što nam još u ušima odjekuju riječi muke Gospodnje iz pera svetoga Ivana, možemo uočiti kako su se u cijelom tom procesu protiv Isusa, te na kraju u izrečenoj osudi, dogodile nezamislive nepravde upravo od onih koji su trebali jamčiti pravičnost ispravnim primjenjivanjem zakona. Uzrok svemu tome je bio strah svećeničkih glavara i starješina da Isus ne ugrozi njihov ugled i da ne raskrinka njihovo sitno politikantstvo, kao i interese koje su imali i povlastice koje su uživali na položaju na kojem su bili. No svoje opake namjere skrivali su navodnom skrbi za narod, te otud Kajfina izjava: Bolje da jedan čovjek umre za narod. Osim što nisu vjerovali da je Isus Sin Božji, očito nisu znali niti koliko je velik čovjek. A oni koji ljude prebrojavaju samo kao brojke, ne boje se ni Boga, jer da su ga se bojali ne bi čovjeka na brojku sveli.

A kad je krivo postavljen temelj, to jest donesena kriva politička odluka, dalje je išlo sve samo od sebe: Napravili su montirani proces; dovodili lažne svjedoke; služili se lažima i prisilama; podjarivali svjetinu; pridobili za sebe javno mnijenje, na brzinu i pod okriljem noći, te prije nego je itko moga dobro shvatiti što se događa i zašto osuđuju jednoga čovjeka, oni su već imali odobrenje da izvrše što su naumili. Kao vlastodršci donijeli su neutemeljenu odluku, te kad su kasnije na raznim mjestima Isusa saslušavali, činili su to da zadovolje proceduru, a ne da otkriju istinu o njemu, njegovu nauku i djelovanju. Cilj svega toga bio im je slomiti Isusa i prisiliti ga da im prizna ono što su oni htjeli čuti. No on kao Božji Sin i pravi čovjek bio je spreman i smrt podnijeti, te je primio i mnoštvo udaraca, no nije mogao ne reći istinu i zamijeniti je lažju, kako pred velikim svećenikom tako i pred Pilatom.

Premda njihova bezočnost nije imala uspjeha pred Isusom kojega nisu uspjeli slomiti pa niti korištenjem prisilnih sredstava, ipak je imala učinka utoliko što su uspjeli slomiti Pilata svojim pritiscima i ucjenama. Premda je nakon što je ispitao Isusa došao sa zaključkom da ne nalazi na njemu nikakve krivice, te nakon što je za Isusa izjavio: “Evo čovjeka”, nije se uspio othrvati pritisku. Premda moćnik bio je preslab, jer nije imao snagu duha, te je ipak dopustio da u njemu slome čovjeka. Imao je vlast, a i dužnost donijeti ispravnu presudu, no imao je i slabu točku: nije bio siguran što će se dogoditi ako ga Židovi prijave u Rim – centar moći. Strah za vlastitu karijeru i fotelju bio je jači od glasa savjesti i od istine, pa se odlučio i on za onu Kajfinu logiku: Bolje da umre neki nepoznati židovski učitelj, nego da on izgubi svoj položaj upravitelja. Dopustio je da slome čovjeka u njemu, jer mu je očito bila draža fotelja nego čovještvo, to jest karijera od poštene presude i nepomućen društveni red od jednog nevinog čovjeka.

Takvi scenariji slamanja čovjeka događaju se i danas u našem suvremenome društvu svaki put kad ne držimo do vrijednosti čovjeka i čovještva, to jest kad ne prihvatimo istinu koja o njemu postoji, te čovjeka svedemo na predmet nečijeg interesa, na puki broj koji se prebrojava na ovaj ili onaj način, a ne otkrivamo njegovu neizmjernu vrijednost koja se iščitava u pozivu na vječni život. No mi smo pozvani biti neslomivi navjestitelji istine o čovjeku, te uvijek znati da je Kajfina logika neprihvatljiva za svakoga tko ima savjesti i tko osjeća Božju prisutnost. U ovom slučaju, svijetli nam Gospodinov primjer: bio je spreman ići u smrt, ali se nije odrekao svoga biti čovjek! Dok je Pilat ostao još neko vrijeme živjeti na zemlji, ali je u biti umro u trenutku kad se odrekao svoga poštenja donoseći nepravednu presudu. Umro je kao čovjek i samome sebi kad je donosio odluke protiv istine o Čovjeku koji je stajao pred njim, kao što je tim činom umro i pred Bogom koji mu je dao sposobnost razuma da spozna istinu, pa i onda kad nema dar vjere.

Da se nama ne bi dogodilo da poput Pilata podlegnemo i da umjesto spasitelja i zaštitnika čovjeka i čovječnosti postanemo tužitelji i suci, Isus nas i večeras snaži svojim križem. Zato ga je i nosio jer se nije dao slomiti. Ujedno je i čudo napravio kad je to isto drvo, za koje su htjeli da bude znakom njihove pobjede i njihova uspjeha na kojem su ga htjeli potpuno slomiti i dotući, on pretvorio u znak svoje pobjede i svoje uspravnosti. Štoviše, pretvorio ga je u sredstvo našega očovječenja iz kojeg nam dolazi božanska snaga koja nam jamči da ćemo kao ljudi biti neslomivi. Držimo se tog svetog sredstva spasenja i budimo čvrsti u svojoj ljudskosti poput našega Gospodina koji umire da bi nama dao čvrstoću i da bi zaštitio našu ljudskost u svim zemaljskim izazovima. Usvojimo u svoj život sveti križ Gospodinov da nikada ne padnemo u iskušenje pogaziti i lomiti čovjeka, već da uspravni i ponosni na dar vjere koji nam dolazi od našega Gospodina, možemo svakog posrnuloga čovjeka pridizati i privoditi spasenju i životu vječnome.