13. nedjelja kroz godinu – A

Mi ljudi se teško i sporo oslobađamo bolesti vjerskog individualizma, to jest potrebe da u stvarima vjere ne dopuštamo da nas netko drugi poučava i vodi. Sebe smatramo dostatnima donositi prosudbe i odluke, te odbacujemo svako posredovanje o tome. No ne može se niti reći da ne zvuči privlačno pomisao da samo izravno stupamo u zajedništvo s Bogom. Mnogo privlačnija je ta pomisao, nego da dopuštamo da nam netko drugi posreduje spoznaju i prisutnost Božju. Mnogi pak ovu pomisao hrane i vlastitim promišljanjima o Bogu, što potom smatraju dostatnim da bi sebi i priskrbili Božju prisutnost. No nisu se nikada istinski upitali je li dostatan naš ljudski napor da dođemo do Boga. Štoviše, nisu se pitali je li se doista stupanje u zajedništvo s Bogom događa time što mi o Bogu nešto znamo i mislimo, pa i onda kad, teološki gledano, može biti ispravno. Nije bespredmetno postaviti sebi takva pitanja kad znamo i u konkretnom životu da možemo i na razini ljudskih odnosa o drugima nešto znati, a da ne budemo u nikakvome zajedništvu s dotičnim. Štoviše, može se dogoditi da o nekim osobama mnogo znamo, a da opet ne postoji ništa zajedničkoga između nas i njih.

Zajedništvo, naime, pretpostavlja isti duh i ljubavi, iste ciljeve i dar života, te se stoga zajedništvo s Bogom ne može ostvariti bez Boga, to jest bez dvosmjernog odnosa, bez obzira koliko mi znanja imali o njemu. Bez dogovora s njime i bez međusobno usklađenog odnosa nema pravoga zajedništva s Bogom. Zato ako je Bog predvidio način na koji možemo stupati u zajedništvo s njime, onda je to povlašteni način i jedini učinkovit. Sve drugo samo je jednosmjerno i nedostatno ukoliko s druge strane nema pravog odgovora, to jest ukoliko naše ponašanje nije odgovor na Božju inicijativu. U tom duhu valja sagledati Isusove riječi iz današnjeg evanđeoskog odlomka, pogotovo drugi dio odlomka u kojemu Isus ukazuje svojim učenicima kako neće propasti zasluge ni plaća onima koji ih prime. Njegove riječi su pune ozbiljnosti i obećanja, ali i odgovornosti za one kojima su upućene: Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.

Iz tih riječi razaznajemo da po njegovoj svetoj volji i odredbi neki ljudi u zajednici vjernika vrše njegovo poslanje, te ih je potrebno primiti kao njega samoga. Oni čak zaslužuju veću počast od proročke i pravedničke, jer tko njih prima, kao da prima samoga Boga – onoga koji je poslao svoga Sina na svijet da izvrši djelo spasenja. Tako vidimo da oni koje Isus šalje vrše božansko poslanje i zadaću. Razvidno je da, sviđalo se to nama ili ne, Krist apostolima ostavlja svoju zadaću i poslanje, kao i sve pogibelji i povlastice, ako se mogu tako nazvati, koje idu uz to.

Evanđeoski navještaj i djelo spasenja koje je on izvršio doista ne dolaze sami po sebi do čovjeka poradi čijeg spasenja su se dogodili, već dolaze revnim i ustrajnim navještajem Crkve koja se okuplja oko apostolskih nasljednika. Zato je Isus i njima ostavo na dar, da onaj tko njih prima, kao da prima njega, to jest kao da prima samoga Oca. Njima je povjereno djelo spasenja i ključ zajedništva s Bogom, te je zato razumljivo zašto Isus izreče tako ozbiljne riječi iz kojih se čita da blagoslov Božje prisutnosti silazi na one koji primaju njegove učenike.

No ove riječi rečene su i s ciljem da probudi svijest pripadnosti učenika Gospodinu. Oni koji vrše njegovo poslanje trebali bi biti potpunu upućeni na njega i njemu potpuno pripadati da bi vrijedilo rečeno pravilo: Tko vas prima, mene prima. Ako su istinski njegovi, onda ne bi smjeli ljubiti nikoga više od njega, te bi tako stekli pravo na ovu povlasticu da budu primljeni kao sam Krist. To jest samo tako oni postaju dar Krista drugima. Doista, da bi se to moglo dogoditi i za njih reći, pozvani su do kraja i iznad svega ljubiti Gospodina i njemu posvema pripadati. Oni koji se upuštaju u djelo naviještanja i znaju da će biti primljeni poput samoga Isusa, trebaju se i sami pred tom činjenicom založiti sa svom ozbiljnošću i odgovornošću na način da se do krajnjih granice potrude oni prvi primiti njega i njegovu ljubav. Samo tako mogu na vjerodostojan način vršiti njegovo poslanje i djelo spasenja, te ga doista nositi svakom čovjeku koji ih prima. Samo onda kad su se ozbiljno potrudili u potpunosti primiti Isusa, mogu ga onda i predati drugima.

Neka doista ove riječi potaknu svijest Isusovih učenika da shvate vlastitu odgovornost u svijetu i u Crkvi. Ali isto tako neka njegove riječi budu poticaj i vjernicima da se oslobode oholosti i umišljenosti, te da sa svom poniznošću prihvaćaju naviještene riječi i da ostvaruju zajedništvo s Bogom na način na koji je sam Bog ostavio da se ostvaruje u zajednici utemeljenoj krvlju njegova Sina. Tada nam neće izostati vječna plaća na nebesima koju Gospodin obeća i onima koji naviještaju i onima koji primaju njegovu poruku i djelo spasenja.

Znameniti ljudi ovoga svijeta
kao i oni u značajnim službama
imaju oko sebe zadužene ljude
čiji je posao jamčiti im
nepovredivost i sigurnost,
a zovemo ih tjelohraniteljima.
Oni u  biti ne hrane tijelo,
već ga čuvaju od mogućih
napada i atentata izlažući,
ako treba, i svoj život.
Oni međutim ne mogu
pružiti cjelovitu zaštitu
ne samo duši već ni tijelu,
jer ga ne mogu niti sačuvati
od zla, raspadljivosti i smrti.
Isto tako ga ne mogu nahraniti
bitnim sastojcima života,
te stoga nose naziv – ime
koje ne odgovara službi koju vrše.
Zato je pravi tjelohranitelj,
u korijenskom značenju riječi,
samo Bog koji je ne samo čuvar,
nego i stvarni hranitelj
ljudskoga bića, duše i tijela.
Jedini on čuva nepovredivost
i cjelovitost čovjeka.
Jedini on u posvemašnjoj odgovornosti
čuva i hrani naš ljudski život
od zla, grijeha i propadljivosti,
te je u pravom smislu riječi
tjelohranitelj – čuvar i skrbnik.
Pogotovo što nas ne hrani
bilo kakvom hranom,
nego samim sobom
i svojim božanskim životom.
On do posljednje pore ispunja
i naše tijelo i našu dušu
te je time zaštita i hrana
za vječnu nepropadljivost.

12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje zanimljiv poticaj svojim učenicima hrabreći ih da se ne plaše ljudi: Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte po krovovima. Isus dakle od svojih učenika očekuje da budu hrabri, te da odvažno iznose istinu kojoj ih on pouči. Gotovo kao da im želi reći da ne trebaju gajiti nikakav obzir prema ljudima kad govore, već u prvi plan staviti istinu, sviđala se ona kome ili ne sviđala.

U svijetlu tih riječi valja nam pripitat stanje i ponašanje Crkve danas i svakoga od nas pojedinaca. Jer počesto su čuju prigovori da Crkva šuti kad bi trebala govoriti, te da govori kad bi trebala šutjeti. A nerijetko se onima koji upućuju takve kritike na račun Crkve daje medijskog prostora i stječu popularnosti. Isto tako se onima iz njezinih redova, a koji slobodoumnost pokazuju optužbama na njezin račun, proglašava istinoljubivim herojima, junacima i borcima za istinu, obrazlažući to pozivajući se na kriterije istinoljubivosti koje je postavio sam Gospodin Isus. To su sve pojave koje trebamo propitati iskrenim osjećajem vjere koji nam dolazi od samoga Gospodina i snagom njegova svetoga Duha, kako bismo i sami znali kojim putem i mi trebamo usmjeriti vjerodostojne poticaje koji dolaze od njegova Duha.

U tom smislu doista treba dobro razmisliti i imati u vidu da li oni, koji glasno govore u javnosti, propovijedaju po krovovima vršeći što je Krist zapovjedio, ili tek tako viču radi osobne promidžbe i svojih mentalnih vratolomija.  Treba pozorno promotriti da li takvi vuku umišljene i nepromišljene poteze poradi sebe i svoga interesa, premda se pozivaju na Krista, na njegovu istinu, dobrotu i pravdu. Neophodno je upitati se koji ih duh ih vodi u postupcima i odlukama, kako bismo znali je vode pravednu i dužnu borbu za istinu ili obmanjuju javnost obmanama kojima su prvi bili zaslijepljeni i obmanuti.

Jer tijekom povijesti Crkve mnogi su se pozivali da vode obnove u ima Boga i njegova Duha, a razbijali su jedinstvo Crkve, te su joj nanosili više sramote nego donosili obnove i spasenja. I svi odreda su se izgovarali za svoje ponašanje time što su optuživali ‘Crkvu’ da živi neprimjereno i da šuti kad treba govoriti s krovova, a da govori onda kad treba šutjeti. Mnogi su od njih isticali kako Crkva brani svoje interese, a sami su sve činili iz osobnih pobuda i koristoljublja. Na stup srama su iznosili druge, ali nikada nisu sebe tukli šakom u prsi za svoje postupke, za koje su uredno imali kao izgovor ponašanje određenih ljudi u Crkvi. Bili su uvjereni da najbolje znaju što, kada i kako reći drugima, ali sami nisu bili kadri govoriti svojim djelima, već su činili štetu otajstvenom Tijelu Kristovu.

S druge pak strane sveci su svojim djelima glasno govorili i djelima iznosili kritiku i sebi i drugima kad smo se i jer smo se udaljivali od Krista, jer mu uvijek možemo biti bliži, vjerniji i dosljedniji. No sveci nisu dopuštali, upravo jer su ljubili Krista i spasenje svih vjernika, da se govori protiv Kristova otajstvenog tijela, jer su znali da Crkva, Kristova zaručnica, nije kriva za grijehe onih koji su članovi Crkve. Znali su za sebe same da nisu savršeni, da su griješili i da su grijesima razdirali Kristovu haljinu, i zato su se iskreno kajali, ali nisu nikada sebi dopustili osporiti Crkvu kao takvu, jer jedino su u njoj mogli primiti oproštenje grijeha i novi život koji je Krist donio onima koji u njega vjeruju.

Doista, kako nam i oni posvjedočiše, ne treba se bojati ljudi ni toga što će misliti o nama i onome što naviještamo u Božje ime. Bojati nam se iznad svega samih sebe onda kad razmišljamo i reagiramo samo kao ljudi, bez Božjih obzorja i zaslijepljeni sljepoćom sebeljublja i oholosti. Nikada se ne trebamo bojati reći što mislimo niti činiti što činimo, ako je misao i nadahnuće za djelo proizišla iz razmatranja Boga i iz svijesti o njegovoj prisutnosti. Pa da je pred nama sveti otac ili najmoćniji čovjek svijeta, istinu uvijek treba reći. Sveci su bili takvi ljudi, jednako kao što su apostoli u prvoj Crkvi svjedočili pred autoritetima svoga svijeta. Jer kad ono što govorimo proizlazi iz skrovitog osluškivanja Božje riječi, a ne iz slušanja svjetovne i svjetske buke, onda se trebamo popeti na krovove i naviještati glasno vičući da dođe do svake savjesti i duše.

Ali ako nam svjetovna javnost kliče za iznesene slobodoumne stavove i za ‘slobodu’ kojom se borimo za ‘istinu’, a koja u sebi ne sadrži navještaj Krista i njegova nauka, onda se moramo dobrano zamisliti. U tom slučaju onda ne iznosimo istinu Božju i njegovu poruku, već se samo pokrivamo njegovim autoritetom kao pokrićem za svoje stavove. Kad nam povlađuju oni koji nemaju ni iskustva ni svijesti o Božjem životu, već imaju samo iskustvo jala i jalove kritike, onda očito ne svjedočimo istinu Božju, već iznosimo moguću prljavštinu drugih ljudi, uvjereni kako ćemo sebe obraniti i zaštititi vlastiti ugled time što kritiziramo druge u Crkvi. Sveci pak nisu tako činili, već su najprije sebe tukli šakom u prsa, te su u velikoj poniznosti drugima upravljali naviještaj, ne bojeći se nikada kad je trebalo glasno kriknuti svjedočeći Božju dobrotu, istinu i ljubav.

Zato su sveci dobro znali da, ako će točno tumačiti Isusove riječi, nije ni dostatan ni ispravan naš stav, ma koliko bio iskren, motiviran ili opravdan gledano ljudskom logikom i očima. Samo ako naš stav postaje svjedočanstvo za Isusa i njegovoga spasenjskog djelovanja i ako smo njime navijestili istine koje nam je on povjerio, onda smo dužni kriknuti do nakraj zemlje. Ali ako žanjemo uspjeh, dobivamo bodove i pljesak i zasluge onda kad zastupamo stavove drukčije od Isusovih ili kad naše djelovanje ne očituje Isusa, onda je očito da samo ljudi povlađuju našoj taštini i plješću svojoj neupućenosti i vlastitoj slici u nama. Jer ako smo iskreni i hrabri reći istinu samo onda kad kritiziramo druge, a ne onda kad Božju istinu živimo i utjelovljujemo, onda je naša ‘istina’ tek samo sitna i žalosna ljudska zbunjenost.

Zato pozorno poslušajmo Isusove poticaje te se trudimo stati pred Boga, svjesni njegove veličine koja nas poučava uzvišenosti božanske istine koju trebamo svjedočiti s krovova. Ona nam ne dopušta da budemo neodgovorni pred tom istom istinom, da nam se ne dogodi da je izdamo ili pak da svoju istinu ne proglasimo Božjom. Jer Krist nas nije ovlastio ni poslao da govorimo što nam padne na pamet u tami našega srca, već da prenosimo i svjedočimo u javnosti ono što smo od njega naučili u skrovitosti i tišini zajedništva. Ne započinjimo obnovu od drugih, niti držimo lekcije drugima, već pođimo od svoga srca i suobličavajmo ga Kristovu, jer ćemo svojim životom i vjernošću njemu biti najglasnije svjedočanstvo svega što ljudima treba navijestiti za spasenje i život vječni.

U gospodarskoj i trgovinskoj
praksi i svakodnevnici
zna se dogoditi da dužnik
ispostavi ček bez pokrića
koji se potom ne može naplatiti
jer na njegovu računu
nema dovoljno sredstava
da se prebace vjerovniku.
To dovodi do spornih
i neželjenih situacija
jer dužnik pokušava
vratiti dug onim što nema.
Poput takvog dužnika
koji daje ček bez pokrića
su i oni koji poučavaju
u unutarnjem životu druge
o onome što ne znaju,
ili daju savjete o onome
što sami nisu razumjeli
i ne vodi do vječnosti.
Redovito su odvažni
površno savjetovati druge,
ne vodeći računa o tome
što Bog misli i kaže
u konkretnom slučaju.
A kad druge navedu na zlo
bez problema peru ruke
i otklanjaju odgovornost.
No mi vjernici ne smijemo
sebi dopuštati takav luksuz.
Bog nikada nama
nije izdao ček bez pokrića,
te ne smijemo ni mi
nikome biti pokriće
za isprazno djelovanje.
Naprotiv, svojim životom
trebamo im dati pokriće
za ispravan život koji je
u potpunosti ispunjen
Božjom prisutnošću i mirom,
te iz zemaljske kušnje vodi
u puninu vječnog života.

11. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako je Isus nastojao odgovoriti na potrebe svoga puka. Shvatio je da je najveći problem čovjeka u tome što nema pravih pastira na raspolaganju Bogu da vrše svoje poslanje Božjim autoritetom i na Božji način. Problem može biti i onda kad se ljudi ne daju voditi, već svedu svoj odnos s Bogom na svoj privatni odnos i na pojedinačna uvjerenja, zanemarujući činjenicu da je sam Bog providio vjerodostojan način odnosa između sebe i svoga puka. U tom smislu razumijemo Isusovu skrb za svoj narod koji je bio prepušten samome sebi jer nije imao pravih pastira, te zato Evanđelist opisuje kako se Isus sažalio nad njim “jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira”. Isus traži rješenje za potrebe puka i odgovor na njihovo potraživanje, svjestan kako je radnika malo, a žetva velika. Ali odgovor ne može biti bilo kakav na problem nedostatka radnika u žetvi, jer žetva je Božja, to jest Božja je njiva na kojoj se radi. Nije smisao i cilj poslati bilo koga u žetvu, jer nestručan i neupućen radnik može napraviti mnogo više štete nego koristi. Zato je vrlo bitno da se moli od gospodara žetve da on svojim duhom nadahnjuje one koji će prihvaćati poslanje da ga što revnije i dosljednije vrše.

Zanimljivo je vidjeti kako Isus traži odgovor na ovaj problem. Evanđelist sveti Matej zapisa: Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. Isus, dakle, šalje svoje učenike i daje im poslanje i ovlast da ga mogu ispuniti. Nije ih poslao da idu svojom snagom, ni mudrošću ni sposobnošću, već njegovom. Tako se i on očituje gospodarem žetve koji šalje radnike u žetvu Božju. A šalje one koje je sam osposobio za vršenje božanskoga poslanja. Oni su oni koje on kao Bog postavlja za pastire i nadstojnike svoga naroda da vode narod u ime Božje, što se događa od onda do današnjega dana po apostolima i njihovim zakonitim nasljednicima i suradnicima. Od tada svaki pastir treba imati odlike koje imaju apostoli koje izabra Isus. Ali uz odlike i dužnu ovlast i sposobnost biti žetelac na njivi Božjoj. A o čemu je točno riječ, vidi se iz spomenutoga retka. Primili su vlast nad nečistim dusima, da ih izgone i da liječe svaku nemoć i bolest u narodu. Doista, to je središnji dio poslanja Isusovih učenika koji mogu biti uspješni žeteoci na njivi Božjoj samo ako se trude primiti ovu ovlast nad nečistim dusima i ako je provode.

Što je vrijedilo za njih, vrijedi i danas kad smo gotovo pa uvjereni svi po redu da nema nečistih duhova. Počesto i sami pastiri – žeteoci Božji ne vjeruju da postoje takvi duhovi. Ili ih možda slabo prepoznaju i otkrivaju, te onda nisu od prave koristi svojemu puku. Jer umjesto da mu pomažu da se oslobodi od nečistoće i natruha ovoga svijeta, svojom mlakošću i duhovnom nespretnošću i nespremnošću, krivci su za padove i otpade mnogih duša od Boga. Počesto ni sami pastiri ne dopuštaju da ih Bog vodi, to jest da ih Krist Gospodin osposobi i osnaži do kraja za poslanje koje trebaju izvršiti, pa teško onda od vjernika mogu iziskivati da se daju voditi njihovom riječju, duhom i iskustvom.  Osim toga ima i onih koji su navikli uslijed ljudske slabosti na nečistoću ovoga svijeta kao nešto normalno, te je i ne uočavaju jasno. Umjesto da teže i ostvaruju savršenu čistoću, poradi Boga kojemu su postali poslužitelji, oni se naviknu na sivilo i mlakost ovoga svijeta, te tada ne uočavaju dobro prljavštine i nečistoće koje onda i njih zahvaćaju. Jer onaj tko ne promatra Božju čistoću, ne može otkrivati dobro nečistoće svijeta u koje nas navode nečisti duhovi. A kao što se ne može dobro vidjeti kroz prljave naočale tako isto i Božji puk ne može jasno pristupiti Bogu ako se pastiri ne trude oko čistoće svoga života. I kao što sunčevo svjetlo ne može jasno sjati kroz prljavi prozor, tako i Božje svjetlo kojem su svećenici prenositelji može biti izobličeno, prigušeno i ublaženo, umjesto da sjaji punim sjajem svakoj duši željnoj njegove ljubavi i topline.

Stoga se istinski pastiri trebaju odlikovati čistoćom duše, te po njoj biti djelotvorni i djelatni, jer je smisao njihova poslanja prenositi ljudima Božju čistoću. Doista, to može samo onaj tko daje sebe očistiti i biti Bogu potpuno na raspolaganju. Samo onaj tko je kušao Božju čistoću, može dobro uočavati nečistoće ovoga svijeta i izgoniti nečiste duhove koji drže svijet sebi u pokornosti učinivši ljude robovima nečistoće. Božji pak žetelac koji radi u žetvi Božjoj postaje pravim žeteocem ako u svome životu živi sukladno volji Božjoj, to jest ako živi razmatrajući Božju čistoću. Takav u svijetu uočava vrlo jasno djelovanje nečistih duhova, te sve čini da Božji puk upozori na njihove zamke i podvale, kao i na stanje života u prljavštini na koju se počesto ljudi naviknu. Jedino svećenik koji dopušta Kristu da mu bude sunce i svjetlo uspješno privodi duše Bogu, to jest sabire u Božju žitnicu, jer je i sam dopustio da ga Gospodin osposobi za svoju službu. Zato ne preostaje ni nama drugo nego u poniznosti moliti gospodara žetve da pošalje čistih i čestitih radnika u žetvu svoju kako bi ovaj svijet čistili od nečistih duhova i sigurno vodili Božji puk putem spasenja.

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi

Današnjom svetkovinom Tijelova slavimo veliko otajstvo Kristove ljubavi ostavljeno nama ljudima u euharistijskom otajstvu, čime nam je Isus ostavio prigodu i mogućnost da se njime hranimo kao što učiniše i apostoli na posljednjoj večeri. Njegova želja da s ljudima podijeli puninu svoga života bila je toliko snažna da je nije htio ostvariti samo u jednom trenutku samo s nekolicinom ljudi, već je htio s cijelim čovječanstvom sklopiti savez neizrecive ljubavi. A da bi se to moglo dogoditi morao je doći sve do nas u posvemašnjoj poniznosti. Doista, htio je zahvatiti do srži ljudskoga bića, a ne svesti samo na usputni i površni događaj. Zato razmatrajući Božje djelovanje za nas vidimo da se radi o njegovom silasku k nama u ruhu poniženja, ali s ciljem da nas uzvisi do svoje slave. Svaki njegov silazak k nama uvijek je čin poniznosti i spuštanja iz vječne slave u našu vremenitu prizemljenost poradi nas i našega spasenja.

Osim toga njegovo svako spuštanje prema nama bilo je njegovo sebedarje, jer nam je, približavajući se, uvijek dao i dio sebe, težeći da dođe do punine predanja i darivanja. Puninu predanja i sebedarja je ostvario utjelovljenjem kad je sebi pridružio našu ljudsku narav s kojom je postao neodvojivo jedno. Tako se cjeloviti susret dogodio u cjelovitom daru njegova života nama ljudima, jer samo tako je i mogla biti punina susreta tek po daru cjelovitoga života. Prije toga susret je bio postupan i djelomičan kao priprava na puninu života. A cjelovito susret se dogodio onda kad se dogodio cjeloviti spoj dvaju života. Tek kad su se božanski i ljudski život spojili u čvrsti i neraskidivi savez, tada je se dogodila punina dara Božjega čovjeku. To je bio trenutak kad je kruh sišao s neba i postao kruhom čovječjim time što se sveo na mjeru čovjeka, ali je proizvodio nebeske učinke. To je bio trenutak onog savršenog saveza kao što je slučaj među prijateljima ili braku, kada nakon upoznavanja i približavanja dođe do potpunog predanja života jednoga za drugoga. Zato je kroz Stari zavjet Bog pokazivao znakove svoje ljubavi i skrbi spašavajući i hraneći svoj narod, dok nije potpuno u svome Sinu darovao cijeli život postajući on sam hrana čovjeku.

No današnja svetkovina nije samo svetkovina otajstva Kristova utjelovljenja, već je ona i svetkovina našega pritjelovljenja Bogu. Isus nam je svojim dolaskom i smrću za nas omogućio da se s Bogom do kraja susretnemo. On nas je mukom smrću i uskrsnućem očistio od zla i grijeha da možemo potpuno i cjelovito postati jedno s Bogom primajući cjeloviti dar života. Jer samo čisto biće se može Bogu pritjeloviti i ako se predaje potpuno na dar. Krist je uzeo naše tijelo i postao pravim čovjekom da dođe do tijela svakoga od nas, te da nas učini svojim Tijelom. On najprije pročišćava naše biće da bi nakon toga postao našom hranom, čime je započeo proces našeg cjelovitog pritjelovljenja njemu. On nam daje svoje tijelo da mi postanemo dio njegovoga, čime nas onda do kraja uzvisuje i proslavlja kod sebe u nebesima. Uistinu ova svetkovina nije samo folklorno čašćenje njegova Presvetoga Tijela, već i proslava svih učinaka koje ono čini u nama.

Zato je za nas euharistija otajstvo našega utjelovljenja u Boga i njegov vječni život. Dar Krista u otajstvu euharistije pruža nam prigodu za ovaj proces pritjelovljenja Bogu i kao naš odgovor na Božju ljubav i sve što je učinio za nas u povijesti spasenja. Euharistija dopušta da se Bog utjelovljuje u naš život, te da mi onda postajemo jedno s njime. Ali ovaj put ne samo u našem tijelu u kojem se po Kristu dogodilo cjelovito zajedništvo Boga i čovjeka, već i u njegovu time što nas Krist pritjelovljuje i uznosi u nebesku slavu upravo darom svoga tijela. On se zato utjelovio da bi nas k sebi pritjelovio, te je zato otajstvo Kristova tijela ne samo otajstvo njegove utjelovljenja u ljudski život, već i našega utjelovljenja u Božji. Otajstvo njegova dolaska tako nije bilo samo jednokratno i kratkoročno, već ostaje kao Božji plan do za svakoga čovjeka konca vjekova. Stoga će naš Gospodin u oproštajnom govoru svojim učenicima i reći da ostaje s njima sve do svršetka svijeta. A u današnjem smo evanđeoskom odlomku čuli da ostaje kao kruh koji je s neba sišao kako bi svakome koji ga blaguje dao život vječni. Blagujući njegovo tijelo i pijući krv naše ljudsko biće se preobražava u njegovo, sveto i savršeno, te ostvaruje zacrtani Božji plan spasenja. Zato je euharistijsko otajstvo najveći Božji dar svima nama, te ono najbolje što je moglo zadesiti ljudsku narav, jer se tim darom svaki čovjek posvećuje i vlastito biće uzdiže u nebesku slavu.

Budimo stoga zahvalni Bogu, hranitelju koji nas hrani pravim životom. Razbudimo žar prema presvetoj euharistiji, jer je ona čudo našega preobraženja iz ljudske propadljivosti do vječne neraspadljivosti. Uzmimo ozbiljno Isusove riječi, te ga primajmo sa svom gorljivošću čista srca, jer o pobožnome primanju njegova tijela ovisi naše pritjelovljenje njemu. Ostanimo u njemu svim srcem, to jest primajmo ga postojano i svjesno, da i on ostane u nama, te da nas sebi pritjelovljenje posveti svojim tijelom i da nas tako privede u nebesku slavu.

U suvremenoj biologiji i medicini
mnogo se napravilo na polju
istraživanja nasljednih osobina.
Otkrilo se mnoštvo odlika
koje kao ljudi imamo
zajedničkih s precima,
bilo dalekima i udaljenima
bilo onim neposrednima.
A u slučaju štetnoga naslijeđa,
znanost je kadra izvršiti zahvate
smanjujući negativne posljedice.
I dok se znanost uspješno bavi
tjelesnom sastavnicom života,
zaboravlja se duhovno naslijeđe
prisutno u našim venama.
Naime, u nama se raspoznaje
božansko trojstveno naslijeđe.
Na Sliku smo Božju stvoreni
i Duhom potpuno prožeti,
te nosimo sve odlike
trojstvenoga Tvorca.
Njegovi tragovi u nama
su upečatljivi i neotuđivi.
Zato ne gurajmo u zapećak
Boga trojstvene ljubavi,
čija se prisutnost jasno zrcali
u našoj duši i nutrini.
Razvijajmo sasvim marno
baš te nasljedne osobine
po kojima sličimo njemu,
a životu dajemo dostojanstvo
nebeske uzvišenosti.
Osim što u svakom činu
pokazujemo trostrukost:
svijest vlastite osobnosti,
razumsku spoznaju čina
i voljni pristanak,
u nama je upravo po tome
prisutna naslijeđe Oca
i Sina i Duha Svetoga.
Čuvajmo stoga obilje
Božjega života u svijesti
i odražavajmo djelima sličnost
s Ocem iz čije svijesti sve izvire,
s Mudrošću i Razumom njegovim,
te s Duhom njegove ljubavi.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Jedan poznati filozofski princip glasi: Nitko ne može dati ono što nema. Doista to je vrlo jasan i očigledan princip koji se tiče logike zdravoga razuma. Ujedno neupitno vrijedi u svim okolnostima i prigodama, te se odnosi na sva stvorenja, pa tako i na samoga Gospodina. Ali ovo pravilo izraženo negacijom, to jest negativnim izričajem upravo zato je opće pravilo, jer zabrana i negacija mogu lakše biti izrečeni kroz univerzalnu odredbu, za razliku od pozitivnog naloga. Slično se događa i kod oblikovanja zakonskih normi: zabrana se lako izriče na opći način, dok se pozitivna odredba ne može zapovjediti, ma koliko ona predstavlja istinski smisao svega što se određuje kako zabranama tako i pozitivnim nalozima. Tako na primjer u slučaju gornje odredbe, nju ne možemo tako lako preoblikovati u naredbu pozitivnog izričaja koja ima sveopću obvezatnost. I ma koliko vrijedi da onaj tko daje daje samo ono što ima, ipak ne možemo nikome zapovjediti da mora davati, niti da mora dati sve što posjeduje. Zato redovito ljudi daju od onog što imaju, jer samo to mogu dati, premda ne daju sve što imaju.

No upravo nam ovo gore rečeno može poslužiti da pokušamo malo bolje razumjeti tajnu Božjega života, to jest otajstvo presvetoga Trojstva koje nam se očitovalo dajući nam život. Zato i mi kao prvi korak spoznaje Boga promatramo svijet oko sebe kao Božji dar, te iz tog dara, znajući da nitko ne može dati ono što nema, zaključujemo o Bogu i otkrivamo što to on ima. Tako kao prvu stvar koju otkrivamo u njegovu biću jest život. Jer je sav svijet obdario životom, onda shvaćamo da je Bog dao ono što sam ima. Ali Bog nije samo poput ljudi i ostalih bića niti onda kad za njega možemo reći da je dao od onoga što ima. Naprotiv, Bog je izvor i uzor darivanja, te za njega vrijedi drukčija zakonitost darivanja. Za Boga možemo reći da ne samo daje što ima, već da je u sebi dar i samo dar, te za njega ne vrijedi da daje samo od onoga što ima, već da daje sve što ima. Ako je obdariti nekoga nečim što nema pozitivna stvarnost, onda Bog tu vrijednost mora imati na savršen i cjelovit način. Tada on ne može biti biće koje daje samo nešto, jer vrijednost u njemu može postojati samo kao bitna sastavnica njegova bića. Tako na primjer, ako je Bog dobar, onda je on dobrota bez zadrške koje se do kraja očituje. On je on dobrota cijelim svojim bićem. Isto vrijedi za ljubav, istinu i sve ostale atribute. No to vrijedi i za darivanje. Ako je vrijednost nekoga obdariti životom, onda u Bogu takav dar ima drukčija obzorja od naših ljudskih u kojima mi jedni druge obdarujemo na ograničen način.

Ponajprije, Bog nam se doista daje potpuno, bez zadrške, te je nama ljudima na svoju sliku htio dati sve što kao Bog posjeduje i može nama prenijeti u mjeri u kojoj pojedino biće prima. A kad se pitamo o čemu je riječ, to jest što je to što Bog daje, onda i tu možemo pronaći odgovor. Bog ne daje ono što nema, već ono što ima. No veliko je pitanje i što to Bog ima, te iz tog pitanja možemo i imati svoja očekivanja prema njemu. Bog nema materijalne stvari jer on materijalna stvarnost. Bog nema nešto izvanjsko, niti ima nešto sporedno ili suvišno. Bog nema ništa, nego ima samo sebe i zato nam daje samo sebe. Zakonom gore izrečenim, ne može nam dati nešto drugo, već samoga sebe. A kad nam daje sebe, čak, sa svoje strane ne može dati u ograničenom obliku, već isključivo nam daje sebe cjelovito. Zato Bog daje samo sebe i cijeloga sebe. On je primjer istinskog darivanja kojemu i sami trebamo težiti.

Ali jer Bog daje sebe. On nam ne može dati ono što on nije. Ako se za nas učinio darom, to ne bi mogao biti da nije dar u samome sebi. Ne bi nama mogao dati obilje svoga života, da nije u sebi dar takvoga obilja. Jer ne bi nam mogao dati ono što nema. Ne bi mogao s nama uspostaviti odnos darivanja i ljubavi, da taj odnos ne postoji u njemu samome. U dubine toga odnosa uvodi nas današnja svetkovina kojom slavimo Presveto Trojstvo, Boga koji je jedan i koji je trojedin. Koji je jedan jer je jedna božanska narav i sva božanska svojstva, a opet koji je trojedin jer živi dinamičnim unutarbožanskim životom darivanja i ljubavi, kao što nam otkriva i današnje Evanđelje. Ako nam Isus otkriva da Bog ljubi svijet neizmjernom ljubavlju do mjere da je cijeloga sebe dao za ljude, to jest da je dao svoga Sina Jedinorođenca, onda doista vidimo da Bog ne samo daje od onog što ima, već daje sve što ima: Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

Ali osim što smo time otkrili kakav je Bog prema nama, otkrivamo kakav je on u sebi, jer je on sam u sebi već sve dao što je učinio i za nas. Bog je u samome sebi neizrecivo darivanja u kojemu Otac odvijeka sve daruje Sinu u Duhu Svetome, tako da sve što on sam je, odvijeka daje. Uistinu, to može činiti i u vremenu, jer je on takav u svojoj biti. Ako nam je trojstveni Bog predao svo obilje svoga života, to jest Sina Jedinorođenca po kojem imamo život vječni, onda i nas poziva da živimo takvim životom. To jest poziva nas ne samo da dajemo od onoga što imamo, već da dajemo sebe potpuno, kako bi drugi imali život vječni po našem služenju njima. Ali ne samo po našem ljudskom služenju, već po prenošenju Božjega dara koji smo primili. Neka nas stoga ova svetkovina ispuni darovima Trojstva, te nas osnaži da bismo bili svjedoci i prenositelji tog istog dara koji nam je Otac dao po Sinu i Svetome Duhu.

Duhovni – Pedesetnica

Isusovo pashalno otajstvo imalo je dvije bitne sastavnice koje se tiču naše ljudske naravi u kojoj se i dogodilo njegovo slavno uskrsnuće. Uskrsnuće, naime, kao događaj nije bilo samo osobna proslava Gospodinova, nego je odvijeka u Božjemu planu zamišljena kao pobjeda ljudske naravi nad zlom, grijehom i smrću. A prva od te dvije bitne sastavnice je Isusov zahvat u život učenika na način da i njih učini dionicima svoje pobjede, to jest da ih oslobodi od svih natruha koje su ljudsku narav učinile iskvarenom i kvarljivom. Drugi dio vječnoga nauma spasenja je da ih osposobi za poslanje koje imaju izvršiti u svijetu. Premda danas čitamo Evanđelje o tome što se dogodilo prvoga dana uskrsnuća, pronalazimo upravo te dvije stvarnosti sadržane u Isusovoj gesti očitovanja učenicima.

Doista, Isus im je očitovao stvarnost svoga uskrsnuća kako bi im udijelio poslanje, o čemu jasno svjedoči govoreći im: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Međutim, poslanje kojim ih je Isus htio obdariti nije ljudsko, već božansko poslanje. Oni su trebali svijetu navijestiti Božju prisutnost i objaviti djelovanje, ali na vjerodostojan i uvjerljiv način, što nisu mogli izvršiti svojom snagom niti u ljudskom duhu. Zato ne bi bilo dovoljno da su pošli u svijet nošeni ljudskim motivima i težnjama, niti bi bilo dostatno da su se uzdali u ljudska dokazivanja i promišljanja. Jedino što je moglo biti djelotvorno u njihovu naviještanju jest da očituju Krista Gospodina, ali snagom Duha Svetoga, to jest njegova dara mudrosti i jakosti. Jer da su apostoli trebali proslaviti sebe ili da im je cilj bio samo ljudski, onda su mogli naviještati i po vlastitom nagnuću i nadahnuću. Da su htjeli promicati svoje ideje, onda su mogli računati na ljudsku mudrost i znanje. Ali jer je Bog htio da oni budu svjedoci uskrsnuća njegova Sina, onda je sve trebalo biti Božje: i sadržaj i način i raspoloživa sredstva. A jer su trebali svijetu objaviti uskrsnuće na uvjerljiv i vjerodostojan način, trebali su posebni dar i milost koji je mogao druge uvjeriti.

O svemu tome nam govori sveti Luka u Djelima apostolskim u izvješću o događaju Pedesetnice, ali i evanđeoski odlomak koji u jednoj rečenici također sadrži bitne točke gore izložene. Naime, kad Isus povjerava apostolima konkretno zaduženje, onda im prije toga daje snagu da ga izvrše: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. Tako je u Evanđelju na neki način predoznačeno i nagovješteno ono što će se dogoditi u punini na dan Pedesetnice. Iz svega toga razaznajemo da je događaj uskrsnuća imao za cilj da se Isus do kraja preda svojim učenicima. Pri tome im je očitovao svu svoju ljubav, ne samo objavljujući lice Očevo, već i dajući im Duha Svetoga. Nakon toga njihovo je bilo da nastave njegovo poslanje otpuštanja grijeha i naviještanja njegove uskrsne pobjede. No, doista, Isusovo djelo u njima ne bi bilo cjelovito da im nije dao Duha Svetoga, jer time što ih je četrdeset dana uvjeravao u svoje uskrsnuće, nije bilo dostatno da oni započnu djelo naviještanja, to jest da nastave njegovo poslanje u svijetu. Tek kad su primili dar Duha Svetoga, onda su smogli snage za korijeniti zaokret u životu.

Doista, događaj Kristova uskrsnuća za učenike ne bi bio cjelovit ni značajan da im Isus nije dao i svoga Duha u kojem je sabrana sva svete Božje ljubavi. No onda kad im daje Duha Svetoga, daje im ga s ciljem da u njima dovrši svoje djelo, kako bi oni nakon toga mogli vršiti njegovo djelo u svijetu. Zato je to Duh punine Kristove jer privodi punini njegovo otajstvo. Osim toga on je Duh poslanja Kristova, jer im daje snagu da vrše poslanje koje im je ostavio. Zato apostoli nisu nikakvi samozvani propovjednici ni mislioci, nego isključivo svjedoci živoga Krista koji svoje poslanje vrše snagom Duha Svetoga. Sami u svijetu nisu bili u stanju nositi se s izazovima. Jer, ljudski gledano, nisu bili osposobljen za takvo što. Ako da su htjeli nositi se s ljudskim izazovima, ne bi im pošlo za rukom jer nisu prošli prikladne škole ni za teologe ni za filozofe. Pa niti u vjerskom smislu nisu bili vješti raspravljati o Pismu i Zakonima, pa bi se sigurno zapetljali u mnoštvo nejasnoće i poteškoća. No izazovi njihove života morali su biti sasvim drugi, jer ih je Bog odredio da budu svjedoci njegovih divnih djela. Nije im dao nikakve posebne vještine i znanosti, već ih je obdario svojim uskrsnućem i snagom Duha osposobio da svjedoče za povjereni im dar. Vjernost Božjem planu pokazali su vršeći povjereno poslanje oslanjajući se isključivo na snagu odozgor.

Ista očekivanja postoje i danas od Crkve u cjelini i od svakog vjernika pojedinačno. Potrebno se otvoriti daru Duha Svetoga koji nam tumači bit Kristova otajstva i daje nam snagu poslanja. Jer ni danas nam nije zadaća vršiti ljudsko poslanje, nego svjedočiti nam je Krista uskrsloga i izvršiti djelo koje nam je Otac po njemu povjerio i za koje nam je dao snagu svoga Duha. Budimo stoga otvoreni i pozorni na poticaje Duha Svetoga, jer on djeluje i zahvaća u naše živote ne bez cilja i smisla, već s dobrim razlogom. Budimo i mi poput apostola poučljivi i primimo Duha Svetoga sa svom iskrenošću i jednostavnošću Isusovih učenika, kako bismo mogli njegovom djelotvornošću privoditi ljude s kojima dijelimo svakodnevnicu u zajedništvo s Ocem nebeskim. Neka nas oblikuje svojom ljubavlju da možemo i mi tom istom ljubavlju oblikovati druge. Neka nas prosvijetli svojim sjajem da možemo i sami njegovom jasnoćom prosvjetljivati pameti svoje braće. Neka nas pouči svojim jezikom ljubavi da možemo i sami, govoreći tim jezikom koji je jedini toliko uvjerljiv i razgovijetan, oduševljavati druge za uskrsloga Gospodina. Neka nas ispuni svojim dahom, da možemo i mi snagom nadahnuća njegova ispunjavati druge novim životom i radošću, dok svi ne prispijemo do punine života potpuno prožeti ljubavlju i darom Duha Svetoga po svu vječnost.

Poznavanje stranih jezika
uvijek je bilo na cijeni,
a pogotovo se pokazuje korisnim
u suvremenom društvu
kad je svijet postao
veliko globalno selo
u kojem se mnogo putuje
i susreće s drugima.
Neophodno je, međutim,
ukloniti jezične barijere
učeći korisne jezike,
jer na taj način ljudima raste
stručna i radna vrijednost.
Zato se cijene osobito poligloti
jer poznaju više svjetskih jezika.
Istinsko povezivanje ljudi
ne sastoji se, međutim,
samo u poznavanju jezika.
Količina riječi i broj jezika
još uvijek nije jamstvo
da je u našoj riječi
prisutna mudrost i dubina,
niti pak da se s drugim
dobro slažemo i razumijemo.
Tek kad naučimo onaj sveti
jezik ljubavi Duha Svetoga
tek tada postajemo poligloti,
jer su u tom jednom jeziku
sadržani svi jezici svijeta.
Tko druge ljubi u Duhu Svetom
taj govori sve jezike,
jer govori općim jezikom
razumijevanja i spoznanja,
žrtve, predanja i sebedarja,
čime najbolje skrbi
oko vječnoga dobra
i spasenja svih ljudi.