24. nedjelja kroz godinu – C

Isusove prispodobe koje smo čuli u današnjem Evanđelju, zacijelo su najljepše prispodobe o Božjem milosrđu, te su neka vrsta simbola ili prepoznatljivog znaka tog milosrđa. U ovoj jubilejskoj godini svetoga milosrđa sigurno je bilo više prigoda čuti poticaja i razmišljanja na tu temu, pa bi onda bilo mnogo korisnije govoriti o kontekstu u kojem su nastale ove Isusove prispodobe. O tome nam sveti nam Luka u ovom odlomku jednom rečenicom vrlo jasno opisa okolnosti koje su potaknule Isusa da predoči svijetu neobične i neiscrpno Božje milosrđe. Naime, Isus je farizejima i pismoznancima bio kamen spoticanja jer se družio s carinicima i grješnicima, te su prispodobe nastale kao odgovor na njihovo mrmljanje: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnica da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu.

Kako je očito, mnogi su se okupljali oko Isusa i mnogi su ga slušali i promatrali što radi, ali nisu svi imali iste namjere. Carinici i grješnici su se okupljali da ga slušaju, a farizeji i pismoznanci da ga uhvate u nekom raskoraku u ponašanju, prijestupu ili krivoj izjavi. Prvi su se izgrađivali njegovom riječju i postupcima, a drugi su mrmljali protiv njega i kritizirali ga. Prvima je bio Učitelj koji ih vraća na put života, a drugima je bio kamen spoticanja jer su njegov ponašanje smatrali neprimjerenim i neusklađenim sa Zakonom. Dok je prvima bio Liječnik koji je liječio njihove duše od najpogubnije bolesti grijeha, za druge je bio nositelj zaraze samo zato što nije liječio ljude njihovim brutalnim metodama. Tako je Isus bio potaknuti, videći nemilosrđe farizeja i pismoznanaca, objaviti proglas Božjega milosrđa.

To što se zbivalo tada u trokutu odnosa između Isusa, grješnika i ‘pravednika’ nije ništa neobično. I danas iščitavamo oko sebe u svome društvu sličnu situaciju. Dok se mi kao vjernici okupljamo iz tjedna u tjedan oko uskrslog Isusa da bismo živjeli od njegove riječi, obraćali se, liječili se, izgrađivali se, u društvu postoje i oni kojima ne treba obraćenje, koji liječe i izgrađuju sami sebe prema vlastitom nahođenju, odbacujući svaku primisao da bi se moglo od Isusove riječi živjeti. Dok, slušajući Božju riječ i njezino vjerodostojno tumačenje u Crkvi, priznajemo vlastitu nesavršenost i zazivamo Isusa da nas usavršava i uzdiže, dotle ima onih koji tu istu riječ slušaju s prijezirom samo zato što ne žele priznati svoju nesavršenost i grješnost. Dok mi srcem i dušom usvajamo božanske istine života, dotle oni ljudsku neprovjerenu istinu stavljaju iznad božanske, jer ih ta istina ne potiče i ne tjera da stanu pred lice Božje, da se preispitaju i da naprave korjenit zaokret u životu. Oni koji dobronamjerno slušaju tumačenja Božje riječi, usredotočuju se na bit evanđeoske poruke koja se naviješta, a oni koji to čine zlonamjerno, oni uporno traže razlike u naglascima i pristupu tumača s ciljem da ospore neupitnu istinitost Božje riječi. Štoviše, oni uporno ističu navodna politička usmjerenja biskupa i svećenika i u njima pronalaze ključ razumijevanja njihovih nastupa, samo zato da ne bi priznali snagu Božje istine koja se i njima nudi kao lijek i život. Tako se farizejski i na jeftin način unosi mnogo zabune među vjernike, kao što su farizeji i pismoznanci svojim stavovima unosili mnogo zabune među carinike i grješnike.

No mi vjernici nismo tek obični grješnici koji bi se dali zbuniti stavovima suvremenih farizeja i pismoznanaca. Mi smo grješnici koji smo iskusili Isusovo smilovanje i primili dar novoga života. Točnije, dar Božjega života. U sebi nosimo Isusovu snagu i razmišljamo njegovim duhom i umom. Ne mogu nas zbuniti nikakvi farizeji i pismoznanci koji nemaju trunke iskustva Božje dobrote i ljubavi. Ne mogu nas sputati oni kojima cilj nije spoznati nešto novo i dublje o Bogu, već smo nošeni izravnim iskustvom da nas je Bog izliječio i obdario svojom snagom i svjetlom. Ne mogu spriječiti našu vjerničku aktivnost oni kojima nije cilj pomoći čovjeku koji vapi za pomoću, nego tek mudrovati, nadmudrivati se i osuđivati stojeći postrani, po mogućnosti unoseći razdor u ljudsko društvo, te razarajući vlastiti narod i vrijednosti kršćanske uljudbe koja ga je oplemenjivala i oplemenjuje. A takvi pismoznanci i farizeji se prepoznaju po tome što im nije za cilj jasno sagledati stanje svoga naroda i konkretnog čovjeka, niti su kadri uputiti konstruktivnu kritiku, već unose nemir, razdor i svađu. Takvi ne prežu ni od toga da se pozivaju i da citiraju Evanđelje, ali ne slušaju Isusove riječi s evanđeoskim motivima, nego da bi mrmljali protiv kršćana, njihovih uvjerenja i da bi osporavali vrijednosti kojima ih je Isus učio i od kojih žive.

Doista, takvi koji uporno traže kritizirati Isusa i vjeru, koji traže dlaku u jajetu u propovijedima pastira Crkve, koji u svemu vide političku pozadinu i motive, koji svrstavaju ljude na lijeve i desne, među pravim Isusovim sljedbenicima ne mogu naći plodno tlo. Oni koji čitaju crkveni nauk i pojedine izjave vade iz konteksta samo kako bi potkrepljivali svoje zloćudne i zločeste teze, a ne kako bi upili evanđeosku poruku i primili snagu, ne mogu zbuniti nas koji slušamo Krista i držimo se njegove riječi kao svetog svjetla koja nas prosvjetljuje, jer nama je važnija njegova riječ od njihove. Mi koji slušamo crkveni nauk kao vjerodostojno tumačenje riječi našega Gospodina, znamo da on nije obojen ni interesno ni politički, već nas uči božanskim vrijednostima života koji smo primili, koji čuvamo, branimo i naviještamo svojim životom i ponašanjem, svojim mislima, riječima i djelima.

Stoga nas i danas Isusova riječ oslobađa od ovog mentaliteta koji nema ništa protiv da idemo za Isusom, ali bi htio da ne živimo vjerno i dosljedno njegovoj riječi. Koji bi htio da ga nazivamo Suncem, ali da se ne grijemo na njegovom žaru; da ga zovemo Gospodarem, ali da radije slušamo i da se klanjamo gospodarima ovoga svijeta; da se zovemo kršćanima, a da se izrugujemo s kršćanskim vrijednostima; da hodeći u životu gazimo ono što je Božje; da se zovemo djecom Božjom, a da se hranimo svinjskom hranom; da se pred Bogom pozivamo na svoja prava, a odbacujemo obveze; da Boga nazivamo Ocem, a da ne izvršavamo njegovu svetu volju; da živimo s njime pod istim krovom, ali ne osjećamo njegovu ljubav; da radimo za njega, a ne prepoznajemo njegovu dobroti i velikodušnost.  Gospodin Isus koji je došao među nas i oduševio nas neponovljivom snagom svoje riječi, koji nam se približio da bismo ga mogli čuti i slušati, daje nam snagu i da vršimo ono što smo čuli. Budimo mu vjerodostojni svjedoci u svome društvu i narodu. Prihvatimo u poniznosti njegov nauk, a u odvažnosti poslanje koje nam daje u svijetu.

S rane jeseni mnogi se
školarci se i studenti vraćaju
u svoje klupe i aule,
dok neki tek po prvi put
sjedaju na mjesta izborena
radom, željom i upisom.
Morali su zato dobro proučiti
uvjete upisa i zahtjeve
koje pred njih stavljaju
škole, fakulteti i profesori.
Da im se ne dogodi
da započnu školu ili studij
koji im se ne sviđa,
koji nisu željeli ili
za koji nisu sposobni.
Istaknuta upisna pravila,
te sadržaju pojedine struke
ili željenoga studija
trebala su im olakšati
pri kvalitetnom opredjeljenju
za ono što vole i što mogu.
Isto čini Učitelj Isus,
kad onima koji ga slijede
postavlja uvjete upisa
i okvirno upoznaje pristupnike
sa sadržajem gradiva
koje će se obrađivati u školi.
Ne može, dakle, biti njegov učenik
tko se ne odreče svega što ima
i tko ne prihvati da je
najvažnija disciplina za savladati
postojano nošenja križa.
Samo tako se stječe
najveći akademski stupanj
i diploma promaknuća
u blaženi vječni život.

23. nedjelja kroz godinu – C

Dok slušamo Isusovu pouku iz današnjeg Evanđelja, pretpostavljamo da bi se Isus danas izrazio slikama iz našega života i da bi progovorio jezikom našega vremena. Tako bi po svoj prilici uzeo primjere ne iz života kraljeva, nego iz iz učeničkoga života, jer svi znamo o čemu je riječ, dok o životu kraljeva i negdašnjeg vojevanja danas nemamo izravno iskustvo. U tom smislu vjerojatno bi Isus uočio kako je dobar dio roditelja ponosan na svoju djecu koja su obavili upise i započeli novu školsku ili akademsku godinu u školama koje su izabrali ili na fakultetima za koje drže da su najbolja prigoda za ostvarenje njihovih snova i želja. I ne bi on bio tužan ni nesretan što su roditelji sretni da su upisali djecu u što je moguće bolje škole ili što su studenti uspjeli prijeći prag i upisati fakultet koji su baš željeli. Nego bi radije upozorio roditelje da bdiju nad svojom djecom, da ih prate i pomažu da ustraju do kraja, a studente da budu gorljivi i temeljiti od prvoga dana. Jer ako neće ustrajati do konca godine u revnom učenju, to jest ako neće ustrajati potreban broj godina u školi i na fakultetu, onda je uzalud što su upisali ono što su željeli i sve što su do tada radili.

Stoga već pri upisu, roditelj koji upisuje dijete u školu, pogotovo ako je riječ o srednjoškolcima, trebao bi poznavati sposobnosti i domete svoga djeteta, kako ne bi s njime eksperimentirao, nego ga upisao u najprikladniju školu, uvažavajući i njegove želje i umne sklonosti. Isto vrijedi i za studenta koji bi sam za sebe trebao biti kadar procijeniti svoj domet i sklonost prema određenoj struci, to jest disciplini, u protivnom riskira ne završiti studij i razočarati se u sebi, ili pak nanijeti bolno razočaranje i onima oko sebe. Da se ne bi događali takvi promašaji i eksperimentiranja, svaka škola ili fakultet uredno ističu uvjete upisa i kriterije prema kojima se obavlja upis. Tako da svatko već unaprijed, videći uvjete, može znati o kakvoj se školi ili znanstvenoj grani radi, te može znati koliko ga ponuđeni program privlači ili odbija. Štoviše, može pretpostaviti je li dorastao težini izazova koji će pred njega staviti nastavnici i profesori. A nakon što se zainteresirani upozna s uvjetima upisa, ne može kasnije reći da nije zao što ga čeka u određenoj školi ili faksu.

Uz sve informacije koje postoje, danas smo svjedoci i sami se čudimo tolikim primjerima onih koji upišu škole i fakultete, a ne izvršavaju potom svoje obveze, uredno živeći na teret vlastitih roditelja, koji onda, podupirući ih materijalno, podupiru ih u biti u neradu i neodgovornosti, u lijenosti i zapuštenosti. Upravo zato jer im želimo sve najbolje, čudimo se srednjoškolcu i đaku koji se lijenošću upropaštava ili ne razvija svoje sposobnosti. A još više roditelja koji nisu kadri prekinuti agoniju i svoje dijete staviti na put dobra. Takvi koji ne žele izvršavati svoje obveze, možda su teoretski bili upoznati sa zahtjevima škole ili studija, ali nisu marili, jer su im prvotni ciljevi bili neki drugotni, a ne ozbiljno učenje i studij. U tom smislu snose i materijalnu i moralnu odgovornost za ono što čine i za život kakav provode.

Logično je onda da u svjetlu ovih primjera vidimo i kritički se osvrnemo na život kršćanina koji je po definiciji Isusov učenik, ali ne želi živjeti sukladno preuzetim obvezama. A život sukladno preuzetim obvezama je i čin moralne odgovornosti za sebe, svoju okolinu i svijetu u kojemu živimo. Kao što je za svaku kritiku đak koji upiše školu, a ne želi učiti, ili pak student koji upiše godinu faksa samo da stekne studentska prava, dok obveze ne planira izvršavati, još je za veću osudu kršćanin koji nosi kršćansko ime Kristova učenika, a od svoga Učitelja ne želi učiti i napredovati u znanju i mudrosti, dobroti i ljubavi. Zato i Isus, da se ne bi dogodilo da netko dođe u njegovu školu, to jest izrazi želju biti njegov učenik, a namjerava gubiti vrijeme ili, jer nije bio dobro upućen koje sve preduvjete treba ispuniti u školi ili što ga sve čeka, odmah je svojim slušateljima protumačio što se traži od njih. On je kao vrstan nastavnik ili profesor odmah dao do znanja da njegovi učenici trebaju imati potpunu spremnost ići za njim do kraja vjerni, u protivnom ne mogu doći do cilja i konačne promocije. Doziva im u svijest to da ne mogu biti njegovi učenici ako se potpuno ne posvete školi koju im on nudi, s time da im odmah ističe koji ih sadržaji, koja razina i težina studiranja čekaju. To jest odmah im ukazuje da bez posvemašnjeg predanja, odricanja, žrtve i križa ne mogu završiti njegovu školu, te im u tom smislu jasno i poručuje da je bolje da ne gube ni vrijeme ni sredstva kako bi i počinjali. A kršćanin koji polovično ispunjava svoje kršćanske zadaće, to jest koji s pola uha i svijesti sluša svoga Učitelja, nije pravi kršćanin.

Kao što je vrijedilo nekada, tako vrijedi i danas. Kao što je onda Isus primjećivao da ima onih koji ga slijede površno, iz nekog svog interesa ili osobnog prestiža, a ne poradi životnog predanja za Boga i njegovo kraljevstvo, tako i danas njegova riječ stoji kao upozorenje svima onima koji nisu shvatili ozbiljnost kršćanskog života. Jer bit hoda za Isusom nije samo u tome da je netko krenuo za njim, to jest da je formalno primio sve sakramente do neke dobri. Naprotiv, Isus očekuje od svojih učenika da ustraju u cjeloživotnoj školi do kraja i svladaju sve vještine koje im je Učitelj ostavio kao zadaću u svojoj školi, to jest da ustraju do kraja i dođu do vječnoga spasenja. Uzmimo ozbiljno Isusove riječi i idimo putem pravoga nasljedovanja kao njegovi učenici, jer nas tada iznenađuje obiljem darova i unutarnjeg bogatstva koje otkrivamo u sebi, a koje u vječnom životu dolazi do konačnog ostvarenja i ispunjenja.

22. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem odlomku sveti nam Luka pokazuje kako je Gospodin Isus bio pozoran na svakodnevna događanja oko sebe, kao i na sve one, pa i nevidljive pokrete u ljudskoj duši. Dogodilo se tako da je jednom zgodom bio pozvan na objed kod jednog od farizejskih uglednika, te je brzo uočio kako se uzvanici bore za bolja, to jest prva mjesta. Ali on je dobro znao da biranje prvih mjesta ne ovisi samo o mogućem boljem komadu koji će dobiti ili ugrabiti, nego da takav stav izvire iz duše ispunjene taštinom, kao što svaka odluka o izvanjskom ponašanju dolazi iz nutrine srca i duše. Osim što je Isus uočio njihovo ponašanje u nekim detaljima koji su mogli biti zanemarivi, on ipak ne propušta prigodu poučiti ih o duhovnim propustima i pogrješkama u koje su upadali. Htio im je skrenuti pozornost da naše svakodnevno iskrivljeno i nekrjeposno ponašanje nikada ne može postati normalnim i pretpostavljenim samo za to što ga ponavljamo iz dana u dan ili samo zato što se tako ponaša većina ljudi. Naime, možda je u opisanoj situaciji i bilo nebitno gdje će tko sjesti, te se ne bi dogodila katastrofa da je netko od uzvanika i uzeo mjesto koje mu ne pripada, no Isusu je bilo mnogo bitnije da svaki čovjek postane svjestan svoje nutrine, jer se može kasnije dogoditi u mnogo važnijoj stvari krupni previd i kobna povreda odnosa. A i može doći do veće duhovne štete od one koju proizvede taština za prvim mjestom na jednoj gozbi, to jest rizik je toliko velik da je u opasnosti i ono mjesto na vječnoj gozbu na koju nas Bog poziva. Isus je htio svoje sustolnike poučiti i tome koliko je svakodnevna situacija prigoda za jačanje u krjeposti i osnaženju zajedništva s Bogom, te iskaz poštovanja i pozornosti među ljudima.

Na žalost počesto zaboravljamo koliko je velik svaki naš čin. Pa i onaj svakodnevni. Jer svaki čin u sebi nosi snagu određenja, te nas može usmjeriti k nebu ili zakopati u zemlju. Zato naši čini, kao što je bio izbor mjesta na gozbi, ne pokazuje samo kakvi smo kao ljudi u određenoj situaciji, nego nas i usmjerava prema onom konačnom, nebeskom ostvarenju. S time da je Isus uočio i poučio jedno veliko pravilo duhovnosti koje se može izraziti jednim matematičkim pravilom. Riječ je o pravilu obrnute proporcionalnosti. Naš odnos, naime, kad je riječ o duhovnom stavu prema zemaljskim dobrima, obrnuto je proporcionalan stjecanju nebeskih dobara. Točnije rečeno, Isus je jasno isticao da između zemaljskih i nebeskih dobara postoji obrnuto proporcionalan odnos. To znači da, što se više netko trudi stjecati zemaljsko obilje, tim više sebe prikraćuje za nebesko blago. Što više netko želi ostvariti zemaljske slave, vlasti, moći, ugleda, to će manje imati u nebu. Štoviše, čak riskira da se dogodi potpuni gubitak nebeskih, ako do kraja i isključivo prione uz zemaljska dobra.

Ovo pravilo obrnute proporcionalnosti vrijedi i za one koji traže prva mjesta i iskaze ljudske slave i poštovanja, umjesto da se uče poniznosti i da traže slavu Božju. Zato će Isus i reći: Svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen. Doista, Gospodin nam nudi poniznost kao krepost kojom regulirati naš stav prema zemaljskim i nebeskim dobrima. Tko je ponizan svjestan je Boga i njegove veličine, te u isto vrijeme sebe i svoje neznatnosti. U ime toga neće se nikada nametati ljudima kao netko tko je veći od drugih, tko traži za sebe prva i bolja mjesta, već eventualno kao sluga koji služi da svi oko njega otkriju Božju veličinu. Sam Isus je tako živio, te je ostavio i svojim učenicima i sljedbenicima da to usvoje i posvjedoče u svijetu svojim životom.

A nedvojbeno je doista da naš stav prema zemaljskim stvarima pokazuje koliko smo izgrađeni u nebeskim. Kao što je očito da naš pristup braći ljudima pokazuje koliko smo izgrađeni u odnosu prema Bogu. Onaj tko traži sebi prva mjesta, pokazuje da u svojoj taštini i oholosti gleda samo sebe, te tako zanemaruje one oko sebe. Na njih misli tek onda kad zasiti svoje Ja u dovoljnoj mjeri da uživa u spoznaji da je veći od drugih. Onaj naprotiv, tko je svjestan Božje prisutnosti i Božje veličine, neće nikada sebe stavljati na prvo mjesto, nego Boga koji to mjesto zaslužuje. To jest, u ime Boga stavit će one za koje mu je Bog rekao da skrbi, te neće pokazivati svoju veličinu osim u poniznom služenju tuđoj dobrobiti. To isto je učinio i Isus kad je došao na gozbu ovom ugledniku. Za sebe nije tražio bolje mjesto od drugih, koje je kao Sin Božji zaslužio, već je prihvaćao ono koje mu je kućedomaćin namijenio. Štoviše, ne samo da nije tražio bolje mjesto, nego se nije ustručavao uputiti im evanđeosku pouku za duhovnu korist i spasenje, čime je pokazao da je došao služiti čovjeku svim obiljem svoga života. Da je prešutio, ostavio bi ih u neznanju i trajno žrtvama taštine i oholosti. Stoga se sa svom ozbiljnošću potrudimo i mi prihvatiti njegovu pouku i poučak obrnute proporcionalnosti, kako bismo iz dana u dan, postajući manji pred ljudima, rasli u poniznosti koja nam jamči nagrade nebeske i uzvišenje u Božjem kraljevstvu. Jer za poniznost vrijedi pravilo proporcionalnosti: Što više poniznosti steknemo na zemlji, veća nam je nagrada na nebesima. Trudimo se pred Gospodinom i on će nam uzvratiti o uskrsnuću pravednih.

21. nedjelja kroz godinu – C

Govoriti o Božjem bezuvjetnom milosrđu, kao što mi mi govorimo posljednjih mjeseci tijekom ove Godine milosrđa, a čitati ovaj evanđeoski tekst koji zvuči vrlo nemilosrdno i prijeteće, može djelovati vrlo proturječno i neusklađeno. Možda bi mnogi ovaj tekst radije izostavili iz Evanđelja, a radije razmišljali o onim milosrdnim prispodobama punima nade, u kojima dolazi do izražaja Božja dobrota i nježnost prema čovjeku. Nedvojbeno je, međutim, da je naš Gospodin Isus, objavitelj Očeva milosrđa, izgovorio ove riječi upozorenja upravo onima koji su sebe držali sigurnima u odnosu prema spasenju. Napose su se one odnosile na pojedince koji su spasenje držali naravnim procesom, pri čemu su smatrali presudnim da su se rodili kao članovi Božjega naroda, te samim time su bili uvjereni u vlastito spasenje. Jednostavno su spasenje držali svojim naravnim pravom, te nisu trebali ništa činiti da ga zadobiju, jer su ga baštinili po rođenju, a isto tako nisu ga mogli tako lako izgubiti. Eventualno nekim teškim grijehom i prekršajem protiv Zakona i Boga, ali takav grijeh nije bilo baš lako učiniti. Zato su i smatrali da njihova ljudska nemarnost ili moguća mlakost ne može utjecati na status spašenika. U isto vrijeme su bili uvjerenja da oni drugi, pripadnici nevjerničkih naroda, štogod učinili, nisu na tragu spasenja jer ne pripadaju Božjem narodu.

Na žalost mnogi kršćani i danas imaju slična poimanja, premda na nešto drukčiji način drže proces spasenja naravnim. Naime, određeni su kršćani uvjerenja kako se ne treba boriti za spasenje i vječni život, jer se dolazak u Kraljevstvo Božje događa samo po sebi. Prema toj logici dovoljno se baviti svojim svakodnevnim aktivnostima, biti na neki način ‘dobar čovjek’, te bi onda spasenje došlo samo po sebi kao kruna naravnog živote, te ne bi iziskivalo osobiti vjernički napor. Prema toj logici ulazak u vječni život bi bio naravan proces poput procesa koji se događa na primjer u biljkama, kada od sjemena do ploda dođu sasvim prirodnim putem. Razlika između starozavjetne židovske koncepcije i ovakve suvremene samo je u tome što su prije židovi držali da su oni jedini po pripadnosti židovskom narodu unaprijed spašeni, dok su drugima nijekali to pravo, dok se sada takvo ‘pravo spasenja’ proširilo na sve ljude.

Dobri i milosrdni Bog, međutim, nije nigdje objavio ljudima da se u život vječni ulazi tek tako sam po sebi živeći ljudski život, premda proces spasenja nije protunaravan. Nego je Bog uvijek tumačio čovjeku da je vječni život dar prema kojem se čovjek treba postaviti s poštovanjem i odgovornošću. Na neki način je pozvan čuvati svoje biće takvim da bude koliko je moguće više dostojnim toga dara. Ili bolje rečeno biti takvima da Bogu omogućimo da nas učini dostojnima, jer mi sami po sebi nikada ne možemo svojim ljudskim silama doći do tog stupnja da kažemo da smo zavrijedili život vječni i spasenje. Ono uvijek ostaje dar, ali dar koji treba s poštovanjem prihvaćati i primati, u protivnom vrijeđamo darovatelja, a sebi činimo štetu.

Zato kad slušamo riječi našega Učitelja koji veli: Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći, treba ih shvatiti sa svom ozbiljnošću. One pozivaju vjernika da ne živi samo nekim naravnim ljudskim životom, nego da svjesno živi za život vječni, to jest nadnaravni život. Štoviše, ako želimo i biti do kraja vjerni i dosljedni glede same naše ljudske naravi, onda bismo morali priznati da nije samo tjelesan život i aktivnost koja se tiče zemaljskih dobara naravan život, nego da je svjesno opredjeljenje za sveukupnost život i njegovih vrijednosti naravna stvar. U tom duhu, kao što se svjesno opredjeljujemo za rad oko zemaljskih dobara, jednako tako se moramo svjesno opredjeljivati za duhovna dobra. Kao što se opredjeljujemo svjesno za život tijela, tako bismo se trebali opredjeljivati i za život duha. Kako se trudimo oko zemaljskoga, još više bi trebalo oko nebeskoga; koliko oko zdravlja, još više oko spasenja. Tako bismo uočili da je sukladno našoj ljudskoj naravi da procesu vlastitoga spasenja pristupamo svjesno, jer je svijest bitni dio naše naravi. A svjesno znači da se izravno i izričito trudimo oko duhovnog dobra i vlastitoga spasenja, ili što bi Isus rekao, da se borimo ući na uska vrata.

Ne treba dvojiti o Božjoj dobroti i milosrđu, već trebamo nastojati oko vlastite prikladnosti za spasenjem. Pouzdanje u Božju dobrotu i milosrđe treba, naime, biti cjelovito, a ne kao izgovor za duhovnu lijenost. A cjelovito ga prihvaćamo onda kad ga prihvaćamo u pobožnom strahu, a ne tek usputno i površno, to jest kad smo prema njemu svjesno usmjereni, a ne da nam to bude posljednja rupa na svirali. Ako nam je Isus, onaj koji je sama sebe dao za naše spasenje, rekao da se trebamo boriti za spasenje, onda bi nam to trebao biti ozbiljan poticaj da još odgovornije i revnije prionemo na rad kako oko svoga, tako i oko spasenja drugih potičući spasonosnim riječima, moleći i prikazujući žrtve za njih.

S druge pak strane Isusove riječi potvrđuju koliko može biti Bogu prihvatljivo ponizno traženje kao svojevrstan napor da i mi sa svoje strane učinimo korak prema Bogu. Tako Bog prihvaća trud i nastojanje onih koji su rođeni negdje drugdje, to jest nisu vjernici po rođenju, i ne ufaju se u naravne ljudske procese, nego se s istoka i zapada, sjevera i juga trude upoznati Boga, te svoje čine staviti u izravan odnos s njime. One koji se bore oko svoga duhovnog dobra, te se trude sebe učiniti prikladnima za Božji dar spasenja, njih Bog uvažava i uračunava im u pravednost trud koji su uložili da ga pronađu i da zauzetim životom odraze spoznaju. Bog je tako milosrdan da one daleke sjeda za stol u svome kraljevstvu, a odbacuje one koji su bili mlaku i koji su uživali povlašteni status uvjereni da će po rođenju zadobiti spasenje. Uzmimo ozbiljno Isusove riječi, te krenimo u odvažnu borbu za prolazak u kraljevstvo Božje.

U vrijeme ljetne pokretljivosti,
kada veliko mnoštvo ljudi
napušta svoje domove
i odlazi na godišnji odmor
u udaljene krajeve i zemlje,
mnogima je doista važno
da ne budu odsječeni
od kruga obitelji i prijatelja.
Zanimljivo je onda vidjeti
kako ‘hvataju’, gdje god stignu,
slobodnu bežičnu mrežu
ili pak traže wi-fi lozinke
u ugostiteljskim objektima
i drugim ustanovama.
Spajajući se na bežičnu mrežu
ostvaruju velike pogodnosti:
imaju veću protočnost podataka
i to sve bez ikakva troška.
Slične blagodati za duhovni život
pruža nam Bog koji je za nas
uspostavio mrežu ljubavi
snagom svoga Svetoga Duha.
Kad smo spojeni na nju,
zajamčena je golema protočnost,
koja nas ne samo ne troši,
nego nas neprestano obnavlja.
Tako na Božjoj mreži,
kojom je pokriven cijeli svijet,
a koja je doista naša kućna,
primamo milost na milost.
A oni koji žele biti neovisni,
te radije trošiti ljudski paket,
nego primati Božje silnice,
vlastitom kožom plaćaju
cijenu lažne slobode
kao žrtve neprovjerenih mreža.

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Današnja svetkovina uznesenja Blažene Djevice Marije dušom i tijelom u nebesku slavu poziv je nama svima koji se držimo primjera i puta naše nebeske Majke, da još intenzivnije razmotrimo ovo najveće otajstvo njezina života ponuđeno da nam bude poseban znak i putokaz u životu. Napose možemo ustvrditi da je nama, njezinoj djeci, uznesenje izuzetan znak Božjega milosrđa kojim je ona prva bila obdarena do sve punine. Živo svetkovanje u nama želi probuditi sav vjernički potencijal, te nas usmjeriti da se držimo Marijinih skuta, a time vjerodostojnog Božjeg puta. Na to nas potiče svijest o stanju u svijetu u kojemu živimo, kao i Božja riječ kuju čitamo na današnju svetkovinu, a koja nam nudi ključ razumijevanja ovog velikog otajstva koje zahvaća i naše živote.

Nemamo, naime, izravnu svetopisamsku potvrdu, no za pretpostaviti je da je i Marija u svome životu imala odbaciti sve napasti i ponude ovoga svijeta, kao što će to kasnije učiniti i njezin Sin kad je bio kušan u pustinji. No sigurno je i njoj svijet i sotona nudio primamljive ponude, želeći je udaljiti od vjernosti milosrdnome Bogu koji je dolazio u susret svome narodu. Jer ako kušnje nisu mimoišle njezina Sina, te ako ne mimoilaze nikoga od nas, sigurno je se i ona morala izboriti za vjernost milosrdnome Bogu kao prava službenica savladavajući kušnje koje su bile ispred nje na životnome putu kako bi došla do zaslužene slave nebeske. Zato Elizabeta, kao i svatko od nas, ima razloga klicati Mariji kao blagoslovljenoj među ženama i među cijelim ljudskim rodom, jer je prihvatila biti majkom Sinu Božjemu. Ali isto tako i Marija ima razloga veličati Boga, jer osjeća da sve što je činila, da je bilo po njegovu svetom izboru, poticaju i nadahnuću, kao i uz pomoć njegove milosti.

Marija, doista, od prvog trenutka kad je Bog poziva da sudjeluje u djelu spasenja kao majka njegova Sina, osjeća da je se približio trenutak milosrđa Božjega koje će spasiti svijet. Jer on je Bog milosrdni koji čini velika djela i koji dolazi ususret svome narodu ispuniti obećanja u svojoj dobroti, kako je obećao Abrahamu i njegovu potomstvu. Iz Marijna hvalospjeva Veliča razaznajemo da je i pred Marijom bio izbor: ili da krene ljudskim putem oholosti, moći i ljudskog traženja same sebe, ili pak da se stavi na put služenja Bogu, te putem neznatnosti i poniznosti dođe do nagrade Božje. Da je se dala zavesti od svijeta, prihvatila bi bila onaj široki put i milosrđe koje ovaj svijet nudi ljudima, a to je milosrđe udovoljavanja vlastitoj volji i ugađanja svojim potrebama i užitcima. No Marija je bila svjesna da je istinskom milosrđu tvorac Bog, te da bez njega ne možemo sebi iskazati milosrđe, a još manje ako slijedimo logiku koju nam nudi svijet. Zato se nije dala zavarati ponudom milosrđa ugode i ugađanja sebi i svojim ljudskim potrebama, nego je odlučno pošla putem služenja Bogu i vršenja njegove svete volje. Nije sebi dopustila provoditi život udovoljavajući svojim ljudskih prohtjevima, nego je odlučno išla cilju koji joj je Bog zacrtao i kojem ju je Bog vodio.

Razliku između ova dva poimanja milosrđa možemo vidjeti i u svakodnevnom životu u obitelji. Postoje roditelji čije se roditeljsko poslanje, zadaća i odgovornost sastoji u tome da udovoljavaju svim hirovima svoje djece, umjesto da ih odgajaju i vode putem koji im Bog nudi kao ispravan put roditeljske odgovornosti. A kad se u nekom trenutku pokaže koliko je to bilo loše i pogubno, počesto bude kasno da se djecu kvalitetno odgoji i stavi na pravi put. Doista, roditelj počne gubiti svoje dijete onda kad mu počne udovoljavati, kad ga tetoši umjesto da ga odgaja i vodi Božjim putem. Onda kad mu ne prenese Krista i kad se zadovoljava ustvrditi kako je dobro i bez obzira što ne vjeruje u Boga.

Bog, naprotiv, kad iskazuje svoje milosrđe, ne čini to na način da zadovoljava našem prividnom dobru, našim željama i željicama, našim hirovima i zemaljskim potrebama, nego Bog nudi milosrdnu ruku koja nas vodi put života vječnoga i dovodi do proslave nebeske. Pa i onda kad to prolazi kroz muku i napor i svakodnevno nošenje križa. Ili bolje rečeno, upravo tada kad se za ostvarenje svetih ciljeva treba boriti i izboriti protiv svijeta i zla koji nas žele odvratiti s pravoga puta. Jer nije se dovoljno zaklinjati riječima kako želimo dobrobit svojih obitelji i svojih domova, svoga naroda i svoje domovine, a onda se teško odlučujemo na ovo hodočašće vjere na koje nas poziva Bog u svome milosrđu. Teško nam pada vjerovati i živjeti takvo milosrđe kakvo je on navijestio i na koje nas poziva, to jest milosrđe kojem smo kao konačni cilj odredili slavu nebesku, a ne neko usputno ljudsko odredište.

Iz riječi Božje koja nam je upućena u drugome čitanju shvaćamo da samo s Bogom možemo sebi podložiti ovaj svijet, pa i samu smrt, te tako biti pobjednici nad njime. U protivnom, ako nismo u stvarnom i čvrstom zajedništvu s Bogom, prije ili poslije postat ćemo podložnici ovoga svijeta, njegovih moda i ponuda, površnosti i ludosti. Postat ćemo robovi svega onoga što će nam ispiti život, a u prvi mah se nudilo nama vrlo dobronamjerno i mnogo milosrdnije od tegoba na koje nas poziva Bog. Stoga se i danas potvrđuje istina koja je bila očita u na Mariji i u njezinu Sinu: Svijet progoni ono što je Božje, a čuli smo to i u odlomku iz Knjige Otkrivenja gdje sveti Ivan slikovito opisuje kako Zmaj progoni Ženu i njezino Dijete. No ako smo došli u situaciju da u svijetu kao vjernici živimo bezbrižno, da nas svijet ne progoni i ne suprotstavlja nam se, ako nas ne proziva i ne ušutkuje, ako nam ne želi ukloniti iz života božanske plodove, doista se moramo zapitati živimo li ispravno kao djeca Božja, ili pak suobličeni svijetu kao djeca svijeta.

No nas današnja svetkovina Marijina uznesenja poziva da mi usprkos svega podignemo svoja srca i uzdignemo duše put nebeskog prijestolja na kojem je Bog proslavio našu Majku, te da jasno shvatimo i prihvatimo da je tamo naš cilj kojem nas dobri i milosrdni Bog vodi. I ne trebamo se bojati protivljenja i protivština poradi vjernosti Bogu. Kao što su u ovom svijetu primili Božju zaštiti u Marija i naš Gospodin Isus, kao što je Bog štitio svoju Crkvu uvijek, a napose kad je bila izložena i u progonima, tako i nas danas Bog poziva na posvemašnju vjernost kojoj je nagrada njegovo vječno milosrđe. Da je i Marija htjela utjehu ovoga svijeta, da je htjela pošto poto da je svijet pusti na miru, to jest da je Zmaj ne progoni, popustila bi pred zahtjevima svijeta. To znači da je se mogla odreći Djeteta koje joj je Bog podario kad ju je pozvao da postane suradnicom njegova milosrđa. Istom logikom se stari Zmaj služi i danas s nama. Kršćanima nudi sve, samo da se odreknu Isusa. Nudi im svaku ugodu i ispunjenje želja, pod uvjetom da Isusa ne drže u srcu i umu kao najveću dragocjenost. Sve nam daje da budemo kao i drugi ljudi, to jest da djelujemo i živimo kao da Isusa nema u našim životima i obiteljima, u narodu i društvu.

No danas dok slavimo Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo, mi smo ojačani njezinim primjerom i zaštitom. Poput nje držimo se uvijek Božjega milosrđa, a ne nasjedajmo na ovo prividno milosrđe svijeta koje je samo obmana i laž. Istinsko milosrđe je samo ono koje nam iskazuje Bog koji nas želi proslaviti proslavom kojom je proslavio svoga Sina i Blaženu Djevicu. I ne bojmo se poteškoća i križeva, muka i nevolja kroz koje nam je proći, jer ako Bog nije iskazao milosrđe a da se i sam ne podvrgne križu, zašto da mi tražimo drugi put? Marija je uvijek išla putem posvemašnje vjernosti Bogu, te je i došla u nebesku slavu. A mi je nasljedujmo i držimo se tog istog cilja kojem nas Bog vodi, te ćemo tako i sami, ne samo zadobiti vječnu nagradu, nego ćemo postati poslužitelji milosrđa Božjega našoj braći i sestrama koje ćemo privući i voditi u tu istu slavu kojom je trojedini Bog nagradio i našu Majku, te ćemo ga zajedno s njom, sa svima svetima i anđelima, hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen

20. nedjelja kroz godinu – C

Riječi koje je izgovorio Isus, a zapisao sveti Luka u svome Evanđelju, po svom sadržaju naizgled odudaraju od cjelokupne Isusove poruke koju, čak i oni koji nisu previše vični Evanđelju, doživljavaju kao poruku mira, snošljivosti i ljubavi. No danas slušamo kako govori o ognju koje je bacio na zemlju i koji je već planuo, kao i o razdjeljenju koje je donio među ljude, pa čak one najbliže kao što su ukućani u obitelji. Njegove riječi osobito oporo zvuče u današnjem svijetu koji je neprestano ugrožen ratovima i terorističkim napadima koji unose nemir u ljudsko društvo i svakodnevni život. Pogotovo stoga što najčešće mnogi od tih ubilačkih ili samoubilačkih napada nose religiozni potpis. Tako se stvara ozračje nemira i nesigurnosti u društvu koje ugrožava same temelje života i suživota, kao i svih civilizacijskih stečevina u društvu. A povrh toga, odgovorni u društvu, umjesto da detektiraju konkretni problem, zato što nisu kadri ili nemaju snage reći odakle dolazi izvor tih ubilačkih ili samoubilačkih nemira u društvu, uglavnom se zadovoljavaju ostaviti uopćene izjave, ili prebaciti lopticu na vjersku netrpeljivost, što bi imao značiti da je za sve kriva religioznost ili vjera kao takva, a ne točno određeni pojedinci i točno određene religiozne skupine i njihova neprimjerena vjerska uvjerenja. Nakon toga vlast i takozvano civilno društvo proglašavaju sebe čimbenikom mira, a religiju ili pak vjeru kao takvu čimbenikom nemira, rata i stoljetnih krvoprolića koja ni danas ne jenjavaju.

Zato nam je neophodno postaviti pitanje je li i ove Isusove riječi nadolijevaju ulje na vatru takvih odnosa, te želi li Isus doista da njegovi učenici donose u društvo mač i oganj, to jest nemir i razdor. Znače li ove njegove riječi poziv na sveti rat, čak i protiv vlastitih ukućana, kako stoji u današnjem odlomku: Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve? Također smo dužni postaviti pitanje koji uopće učinak imaju njegove riječi na mir i suživot u društvu, jer smo svjedoci čestih netrpeljivosti i prepucavanja oko konkretnih vrijednosti, pri čemu se često stvara dojam da su kršćani poradi svojih uvjerenja i prianjanja uz Božju istinu nepomirljivi prema onima koji ne dijele njihove vrijednosti i stavove. U društvu se stječe dojam da su kršćani agresivna skupina koja drugima želi docirati i one koji drukčije misle i osjećaju tjerati da žive prema njihovim vrijednostima i kriterijima. Naime, dok se stvara dojam da su drugi snošljiviji i miroljubiviji od njih, te žele ostvariti samo svoja prava, kršćane se prikazuje izvorom nemira i pritisaka, jer bi, navodno, htjeli one drukčije prisiliti da žive onako kako su oni zacrtali da bi se trebalo živjeti u društvu. U tom pravcu se vode mnoge rasprave u našem društvu vezane uz obitelj, homoseksualnost, abortus, eutanaziju i tolike druge sporne situacije danas. Zato smo više nego ikada dužni reći što je Isus htio i donio, te što očekuje od nas kršćana u društvu. Je li on za sveti rat protiv pripadnika drugih religija, te protiv zastupnika drukčijih uvjerenja u društvu?

No Isusove riječi o ognju i razdoru nisu poziv na sveti rat protiv drugih i drukčijih, ma što tko o njima mislio, a napose se ne radi o pozivu na terorizam i zločine u kojima stradavaju nevine žrtve. Isus jest, međutim, za svetu podjelu, to jest za jasnoću uvjerenja i vrijednosti. To je jasnoća koju društvo najčešće izbjegava i ne želi je imati, budući da vlastodršci ovoga svijeta žele manipulirati čovjekom i čovječanstvom. A manipulirati mogu ako mu oduzmu svijest o neupitnim vrijednostima, to jest ako ga uvjere kako je sam tvorac vrijednosti vlastitim izborima i opredjeljenjima. Isusove riječi su poziv na sveti nemir, pa i sveti razdor, ali nikad na sveti rat u kojem bi bilo tko uzeo sebi za pravo da oduzima život drugome. Sveti nemir bi bio nemir ljudske duše koja traži konačni odgovor i temelj svoga postojanja, te razloge djelovanja, dok ne otkrije da postoje neupitne, neprolazne i univerzalne vrijednosti života kojima je izvor Bog. Sveti razdor bi bio odluka o ustrajnosti u dobru i ljubavi, u istini i pravdi, ustrajnost u protivljenju zlu i grijehu, sviđalo se to nekom ili ne, pa čak da se i radi o vlastitim ukućanima, prema kojima smo redovito popustljivi. No Kristov sveti nemir i sveti razdor nikad nemaju za cilj povrijediti osobu ili joj učiniti štetu, povrijediti ili ozlijediti, nego samo ukazati na istinsku dobrobit od koje sama bježi kad ne prihvaća Božju ljubav i dobrotu kao počelo svoga života i djelovanja. A ako bismo htjeli govoriti i o svetom ratu na koji poziva Krist, onda bi to bio rat koji trebamo navijestiti vlastitim slabostima i grijesima, rat unutarnjem zlu koje nas iznutra napada i rastače, a nipošto rat u kojemu bismo polagali pravu ukloniti, pa čak niti ušutkati neistomišljenike silom, nego samo snagom sebedarne ljubavi i istine natopljene dobrotom.

Stoga Isusove riječi za nas znače da smo pozvani i sami donositi među ljude oganj ljubavi predanja, što razaznajemo iz njegovih riječi kad govori da mu se krstom krstiti, jer je riječ o krstu muke i smrti za spas čovjeka i čovječanstva. To je oganj ljubavi kojim branimo i naviještamo vrijednosti, ali ne protiv nekoga, nego u ime dobra svih u društvu. U ime toga smo pozvani promicati istinska prava čovjeka i naviještati ih kao pravu radosnu vijest koja može biti temelj suživota, a ne progoniti neistomišljenike. Pozvani smo voditi vjerodostojni dijalog u društvu, no onaj koji se ne temelji na kompromisu i zbrci vrijednosti, nego na neupitnom dobru i principima koji vrijede za sve ljude. Stajući u obranu univerzalnog i općeg dobra, trebamo biti spremni i na podjele koje onda očituju što tko nosi u srcu, premda nam nije cilj dijeliti i cjepkati društvo, nego ukazivati na to kako je život i suživot moguć samo na neupitnim vrijednostima koje vrijede za sve ljude jednako.

Upravo tako se onda očituje da kao Isusovu učenici nismo za bezličan život koji bi nam društvo počesto htjelo nametnuti. Naš život ne može biti lišen vrijednosti i uvjerenja koja od Boga dolaze, a mogu se prepoznati kao autentično ljudski, te stoga nismo niti za poistovjećivanje i izjednačavanje svih stavova, jer ne donose svi stavovi isti rezultat čovjeku, niti je plod svih ljudskih čina dobro. A u trenutku kad bismo spoznali da pojedini stav ili ideja nekome čine štetu, pozvani smo ukazati na posljedice i promicati dobro, pa i onda kad trebamo biti znak protivljenja u društvu. Zato molimo da nas zahvati sveti Kristov nemir i oganj kojim ćemo se dati za dobro svakoga čovjeka i cijeloga društva, a napose za one koji su slijepi za Kristovo svjetlo, da što prije i sami otkriju Kristov oganj i da mu se prepuste za sreću i spasenje mnogih.

19. nedjelja kroz godinu – C

Teško je govoriti o današnjem Evanđelju jer pred onim što izreče naš Gospodin, a govorio je o posvemašnjem odricanju od zemaljskih dobara, malo tko od nas može biti čist i opravdan. Doista je teško govoriti o toj temi a da se prije toga nismo posuli pepelom po glavi i napravili zaokret, jer živimo u velikom raskoraku u odnosu na zahtjeve koje je Gospodin pred nas stavio. No kako mi ljudi mnogo toga olako shvaćamo i vješto zaobilazimo, tako zaobilazimo i ove riječi koje je Gospodin sa svom ozbiljnošću izgovorio. A što je to konkretno rekao? Na samom početku ovog odlomka čuli smo riječi: Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. U ime toga ih potiče da prodaju sve što imaju i dadnu za milostinju.

Iz Isusovih riječi, dakle, iščitavamo da njemu nije cilj lišiti svoje učenike zemaljskih dobara, koja pružaju stanovitu sigurnost. Gospodin lišavanje tih dobara drži prikladnim sredstvom, štoviše neophodnim, da oni koji u životu žele primiti više onih istinskih dobara, to i ostvare. Tako i apostoli, ako žele primiti Kraljevstvo Božje, a Ocu nebeskom se svidjelo povjeriti im ga, onda im je ovaj Isusov plan jedini put da to i ostvare. Tako vidimo da je Isusu cilj omogućiti im da dohvate kraljevstvo, a ne da ostanu bez neophodnih zemaljskih dobara. Jer velika je istina da nitko od nas ne može primiti Kraljevstvo ako se ne priprema. Mi ljudi se teško odvajamo od našeg malog zemaljskog carstva, u koje više vjerujemo i na koje više računamo nego na Božje kraljevstvo. Ako nam, međutim, nije stalo do toga Kraljevstva više nego do zemaljskih dobara i ako ne skrbimo oko stjecanja njegova Kraljevstva, više nego oko stjecanja zemaljskoga blaga, nismo u stanju primiti za nas pripravljeni dar.

Zato treba prodati sve i dati za milostinju, jer nam posjedovanje zemaljskoga odvlači pozornost od stjecanja nebeskoga. Stvaranje vlastitoga zemaljskoga carstva oduzima nam energiju i snagu da se posvetimo Božjemu. Žudnja za zemaljskim dobrima oduzima nam želju da živimo istinski za ona nebeska. Nastojanje da što bolje napunimo ove zemaljske kese oduzima nam svježinu da punimo one nebeske. Skupljanje zemaljskog blaga zatvara nam oči za nebesko, a dok osiguravamo svoje zemaljske pologe, srce nam se stvrdne za nebeska dobra koja stječemo ako razdajemo dobra i dijelimo milostinju. Onaj tko je izgubio Boga iz vidokruga i ne živi opasanih bokova i sa svjetiljkom u ruci, redovito počne živjeti raspojasano, gubeći osjećaj za pravi obzor života i za Božju prisutnost pored sebe i u sebi. Onaj tko srcem prione za zemaljska dobra, postaje neuviđavan i bezosjećajan za braću oko sebe, jer mu zemaljsko obilje pruža osjećaj sigurnosti, te zaboravlja da će jednom imati podnijeti račun o svome upravljanju.

Zato Isus očekuje od svojih učenika, a isto tako i od nas da se ozbiljno zauzmemo kako bismo primili kraljevstvo. Ne možemo sjediti na dvije stolice, jer se ne može služiti Bogu i bogatstvu, to jest ne možemo služiti dvama Kraljevstvima. Ali to nikako ne isključuje našu odgovornost za ovo zemaljsko društvo. Naprotiv, ono je uključuje i povećava. Jer ako gradimo ovo zemaljsko na ljudski način, zaboravljajući da je ono najčvršće onda kad mi u sebi izgradimo ono Božje, tada gradimo propadljivim sredstvima propadljivo kraljevstvo koje neće biti dugoga vijeka. Ali ako od Boga primamo Kraljevstvo i ugrađujemo ga u ovo naše zemaljsko, tada zemaljskom kraljevstvo dajemo obilježja nepropadljivoga kraljevstva. Zato je vrlo bitno i za našu zemaljsku dobrobit da se posvetimo prihvaćanju Božjega Kraljevstva, kako bi sve što činimo zadobilo neprolaznu vrijednost.

Štoviše, ako postajemo svjesni da je sam Gospodin Isus Kraljevstvo koje nam je Otac pripravi i koje nam daje, te ako smo svjesni neizmjernosti dobra koje nam Bog time daje, onda nećemo u životu ništa pretpostaviti tom neprocjenjivom Božjem daru. Budimo stoga zahvalni Ocu koji nam je odlučio dato ovo blago koje ne stari i koje je nepropadljivo, koje nam ni moljac ni kradljivac ne mogu rastočiti, nego je nepropadljivo i neopozivo kao što je i Božja ljubav. Ozbiljno poradimo na vlastitome srce, da nam se ne naveže na zemaljska dobra, nego ga čistimo Božjom milošću i obasjavajmo Božjim svjetlom, da bude dostojno njegova Kraljevstva, to jest ovog neprocjenjivog blaga koje nam Bog daje po svome Sinu. Budimo pripravni ne samo zato što Sin Čovječji dolazi, nego i zato što je Sin Čovječji već došao te želi trajno ostati u našem srcu. Ne bojmo se ovog savjeta i poticaja koji nam on uputi, nego zdušno poradimo na tome da postanemo dio njegova Kraljevstva time što ćemo njega svoga Boga izabrati za neprocjenjivo blago života.

18. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus dotiče temu pohlepe za zemaljskim dobrima ili bolje rečeno upozorava na opasnost te pogubne mane. Radi se o temi koja je naoko svima jasna, ali u biti mali broj ljudi ozbiljno zastaje pred njom uzimajući je u razmatranje. Ali do upozorenja na štetnost pohlepe došlo je u jednoj konkretnoj situaciji. Naime, jedan čovjek iz mnoštva uputio je Isusu sljedeću zamolbu: Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu. Premda je Isus mogao pretpostaviti da je ovaj čovjek žrtva nepravde i nerazumijevanja njegovih potreba, ipak se nije htio zauzeti za njega. Doista, židovski je zakon koji je regulirao ova pitanja bio oblikovan u skladu s mogućnostima, ili bolje rečeno nemogućnostima. U oskudici gdje nije bilo dovoljno zemlje da se razdijeli na sve potomke, zakon je definirao da se baština ostavlja najstarijem sinu, to jest prvorođencu. Mlađa djeca su bili žrtve takvog sustava, te su se morali snalaziti više od starijih kako bi uopće preživjeli. Zato je i ovaj čovjek, vjerojatno mlađi sin u obitelji, nastojao doći do ćudoredno pravednije podjele, jer se osjetio ugroženim kako zakonom koji je davao za pravo starijemu, ali i ponašanjem svoga brata. Pogotovo što je vjerojatno bila riječ o situaciji u kojoj je bilo dovoljno dobara za obojicu, ali kako je zakon bio neumoljiv jer je davao sve jednome, on je potražio duhovnu zaštitu od Gospodina kako bi došao do moralno pravednije raspodjele.

Zanimljivo je da Isus ne pristaje na njegovu zamolbu, premda bi, da je uslišio njegov zahtjev, sigurno učinio nešto, gledano iz ljudskog ćudorednog gledišta, vrlo pravedno. Isus propušta biti socijalno osjetljiv i osviješten, te ne ulazi u bratske razmirice oko baštine. Ujedno mu ukazuje da postoji još jedna gledišna točka iz koje se može sagledati spomenuti problem, a to je ona duhovna koja nadilazi i zakone koji reguliraju prava na baštinu, ali i ljudsko prizemljeno ćudoređe koje se tiče zemaljskih dobara. Jer kad bi i uspio premostiti nepravedne zakone i običaje, te ostvariti socijalnu pravednost, još uvijek ne znači da je sebi priskrbio konačno duhovno dobro. Jer ako sve što čini, čini gonjen iznutra pohlepom, onda mu od svega što stekne nema nikakve duhovne koristi. Kao što nema koristi ni onom bratu koji s istim ciljem eventualno drži dobra u svojim rukama.

I u našem svijetu postoje slične situacije. Postoje na primjer zakoni i nepisano pravilo o konkurentnosti, te u ime toga nam se omogućuje zakonito posjedovanje i stjecanje dobara. Čak i kad se ne pitamo jesmo li time što smo bili bolja konkurencija, nekoga izgurali i životno ugrozili. Tako u društvu zakonito nastaju nepravedne situacije, te onda oni koji su jači i moćniji dolaze u posjed zemaljskih dobara i potencijala, dok oni slabiji ostaju na rubu i ugroženi. Stoga se može dogoditi da u društvu nastaju zakonita bogaćenja, a da budu daleko od ljudske pravednosti koja vapi za većom jednakošću i boljim međusobnim odnosima. No isto tako, kad bi se do kraja usavršio sustav i ljudske pravednosti, još uvijek ne znači da bi se eliminirao grijeh i zlo koje vreba na čovjeka i po zemaljskim dobrima. Jer kad bi socijalni sustav bio do kraja pravičan, a ako pojedinac ne ukloni iz svoga srca neurednu želju za zemaljskim dobrima, ako ne ukloni osjećaj da mu ona pružaju sigurnost, mir i zaštitu, ostaje uvijek žrtva pohlepe. A time je u grijehu i prijestupu protiv sebe samoga.

A žrtve pohlepe mogu biti i oni koji imaju, kao i oni koji nemaju osobitih zemaljskih dobara. I doista oko sebe vidimo velik broj frustriranih, pa čak i izopačenih osoba koje su pune zavisti i gorčine, ljutnje i psovke, a sve poradi pohlepe koja ih zavodi i izbacuje iz ljudske ravnoteže. One koji imaju pohlepa pretvara u bezobzirne i bezosjećajne ljudima kojima je najvažnija stvar zarada i zemaljska korist. A one koji nemaju pretvara u neuredne ljude koji proklinju sudbinu i život, kojima su svi odreda krivi za njihovu neimaštinu i neuspjehe, jer jedino što vide u životu je zemaljska blagodat koje su im pune oči i želje. I jedni i drugi su daleko od toga da se usredotoče na vrijednosti svoje duše, jer pravo blago je bogatiti dušu Bogom, kako nas pouči Isus.

Zato Isus nije htio biti ni ljudski zakonoša ni djelitelj socijalne pravde, jer to ljudi mogu i bez njega. On je, prije svega, htio biti Učitelj puta života. U tom duhu nas poučava duhovnom nauku učeći nas kako se postaviti pred nepravdom, te kako i nepravednu situaciju iskoristi za duhovno dobro. S tog naslova nije htio da njegov duhovni autoritet služi za stjecanje zemaljskih dobara, nego za stjecanje nebeskoga blaga, prema čemu je skrenuo pozornost čovjeka koji se borio za zemaljsku baštini, kao i svih svojih slušatelja. Odvažimo se i sami poslušati njegov nauk, te poći odvažnije i vjernije njegovim putem bježeći od pohlepe, a tražeći pravo bogatstvo u duši koja se bogati Bogom.