24. nedjelja kroz godinu – B

Kao jedna od važnih stvari za ljudski život, a po čemu se razlikuje od ostalih bića na zemlji, je sposobnost da imenuje stvarnost oko sebe. Tako svakoj stvari, pojavi ili biću čovjek daje ima po kojoj prepoznaje stvari oko sebe, to jest uči njihovu bit i funkciju. Ime koje daje stvarima spaja s vlastitom spoznajnom sposobnošću i pokazuje da je razumio o čemu je riječ, te da zna ispravno upotrebljavati. A ako dođemo u doticaj s nepoznatom stvari, onda pozorno istražujemo i slušamo one koji će nas poučiti, ne samo njezinu imenu, već i primjeni i svrsi kojoj služi. Jer bilo bi nedostatno ako bismo naučili samo naziv za pojedine predmete ili bića, a ne bismo upoznali njihovu bit, službu i zadaću na zemlji. Onda bismo se prema njima krivo ophodili, ili bismo ih koristili za neprimjerene svrhe, čime bismo nanijeli štetu i sebi i njima. Ovo rečeno može se slično primijeniti na ljude, njihova imena i njihovo poslanje. Naime, svaki čovjek uz svoje osobno ime, ima i ime svoje vrste, kao i svoga naroda i roda. Tako svakoga čovjeka prepoznajemo kao osobu s imenom koja pripada ljudskoj vrsti, ucijepljena je u određeni narod i nosi prezime svoga roda. A sve skupa potrebno je živjeti pred Bogom u vidu poslanja koje nam je on dao, to jest svrhe i smisla koje daje svakom pojedincu. Zato pojedinac nije pred Bogom broj, ali ni prazno ime bez smisla, cilja i poslanja, već osoba čije je ime on izgovorio dajući mu i vrlo jasno zaduženje u svijetu.

Upravo ovo vidimo na primjeru današnjega Evanđelja. Naime, učenici su Isusa poznavali kao sina Marijina iz Nazareta, uvjereni da on ima svojevrsno poslanje od Boga, a ticalo se spasenja Božjeg naroda.

23. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je događaj liječenja jednog gluhog mucavca u krajevima dekapolskim kamo je Gospodin Isus prolazio naviještajući radosnu vijest. Tog su čovjeka drugi donijeli pred Isusa s molbom da ga izliječi, to jest da stavi na njega ruku, dobro znajući da je njegova ruka moćna iscijeliti ga i pomoći mu da se vrati u normalan cjelovit život. No ovim činom Isus je ne samo ozdravio jednoga čovjeka, već je izvršio svoje proročko i mesijansko poslanje prema kojemu će ‘sljepačke oči progledati, uši se gluhih otvoriti, hromi će skakati ko jelen, a njemakov će jezik klicati’.  No tim činom je Isus napravio prekretnici pokazujući da je došao njegov mesijanski i spasiteljski trenutak koji više ne prestaje, već se nastavlja na svakom čovjeku. On je izvršio zahvat na cijelome čovječanstvu, što je vrlo značajno i znakovito i danas.

Doista, i u naše vrijeme postoje ljudi s istim problemima. Ali ne samo na tjelesnoj razini, već više na onoj duhovnoj. Postoje ljudi nesposobno slušati i jasno artikulirati misli i riječi, ideje i uvjerenja. Njima su zbog nekog razloga zatvorene uši i slušanje, ali onda i sputan jezik i govor sponama nerazgovjetnosti i zapletenog jezika. Premda mnogo toga sluša, a možda još više govori, današnji čovjek je ipak žrtva i zatvorenih vlastitoga duha. Danas su mu uši i duh zatrpani glasovima probitaka i užitaka, šumovima lažnih nada i velikih apetita. S druge pak strane jezik mu je sputan jer mu usta zatvara onaj tko ga navodi na laži i na život u laži. A čovjek koji živi u laži nema što ponuditi drugima. Nesposoban reći riječ koja oslobađa jer mu je jezik zavezan za ljepilo zemaljske slasti.

22. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo o još jednom događaju koji po sebi djeluje prilično nevažan, ali ga je svejedno sveti Marko prenio u svome Evanđelju, što daje zaključiti da skriva ipak vrlo važne pouke za naš kršćanski život i za bolje poznavanje života uopće. Naime, danas bismo mogli reći da je bilo prilično nebitno pitanje blagovanje kruha nečistih, to jest neopranih ruku, što su činili Isusovi učenici: „Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku.“ Njihove ruke nisu mogle biti zatrovane otrovima i kemikalijama, već eventualno naprašene prašinom od hoda s Gospodinom. Vjerojatno su i s njime naučili da neoprane ruke ne znače ujedno i nečiste ruke, jer ako su samo neoprane, to nimalo ne utječe na ćudorednu i duhovnu čistoću pojedinca i njegove duše. Takve ruke nisu mogle utjecati niti na tjelesno zdravlje, a još manje na duhovnu čistoću čovjeka i duše. Isus ih je učio da ruke i duša mogu biti nečisti i postaju nečisto po nečasnim i nečistim djelima kao što su kršenja Božjih zapovijedi i odredbi, a to što se ne njima moglo pronaći poneko zrnce prašine nije nimalo sporna nečistoća.

Zato je sveti Marko i napravio ovo razlikovanje, jer je time pokazao da se ne bi smjela rabiti ni pogrešna terminologija, budući da onda kriva uporaba pojmova vodi prema sadržajnoj zabludi. Upravo zato jer su oni poistovjećivali higijenski vid života s duhovnim i ćudorednim, Evanđelist je precizirao da apostoli uzimaju nečistih, to jest neopranih ruku. Dakle, ono što su farizeiji i pismoznanci smatrali nečistim, Isusu je nazivao neopranim. Isus ih je, kako stvari stoje, učio da razlikuju što je neoprano od onoga što je nečisto, jer neka izvanjska ili tjelesna nečistoća ne može dušu učiniti nečistom.

21. nedjelja kroz godinu – B

Uslijed rasprave koju je Isus vodio s učenicima koji su ga tražili nakon umnažanja kruha sveti Ivan Evanđelist je zapisao da su mnogi učenici mrmljali na Isusove izjave da je on Kruh koji je s neba sišao. Njegova besjeda im je bila tvrda i sablažnjiva, te im nije dobro sjeo njegov nauk, jer je to bio nauk koji je iziskivao i njihov trud i napor, a nije bio samo za neko jednostavno pučko, ljudsko razumijevanje. Ali ono što je Isusa pogađalo u toj raspravi bila je činjenica da je bilo onih koji mu ne vjeruju, premda im je govorio istinu, to jest upravio im je ‘riječi koje su duh i život’. Zato je, s boli u srcu, i konstatirao govoreći: „A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.“ Na ove njegove riječi sveti je Ivan dodao svoj komentar: „Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati.“ Nakon ovih Isusovih riječi, mnogi su odstupili, to jest više nisi ušli s njime. No ipak nije odstupio njegov izdajica. On je imao dovoljno drskosti i hrabrosti da nastavi hoditi za njim kao da se nije ništa dogodilo, noseći u srcu svoje mračne naume o izdaju koje će kasnije pod krinkom noći i ostvariti. Ovom zabilješkom sveti je Ivan jasno dao do znanja da se Isusov izdajica, koji je naposljetku pokazao koliki je jad od čovjeka, mogao pred drugim apostolima pretvarati i skrivati, radeći zlo iza leđa, u tajnosti, do mjere da je i samog Gospodina izdao.  I kolikogod se dobro skrivao, ipak nije mogao biti skriven onome koji čita ljudska srca. Dok je apostole mogao zavarati glumeći izvanjsku neporočnost i spremnost na zajedništvo s njima, Gospodinu nije mogla proći nezapaženo njegova prijetvornost, te ga je na neki način, želeći ga ozdraviti,  htio potaknuti na pokajanje i na priznanje svoga teškog stanja. No izdajica je propustio i ovu prigodu koju mu je dao Gospodin da se preispita, pa je nastavio radije putem svoga mračnoga srca, dok nije ono što je nosio u srcu i pretvorio u čin predajući Gospodina za 30 srebrnjaka, i ne misleći da time prodaje svoju dušu, čast i poštenje.

I to što je izdajica napravio, možda je moglo proći skriveno i nekažnjeno pred apostolima, ali nije moglo proći skriveno živomu Bogu koji čita ljudska srca, te zna i ono što svatko čini u najskrovitijoj tajnosti, što je potom vrlo diskretno i dozirano objavio i apostolima. A pogotovo što je on sudac savjesti i povijesti, te će jednom raskrinkati sva naša tamna srca i nedjela što iz njih proizlaze, te će kazniti svako zlodjelo, svaku laž i izdaju, pa taman za nju nitko od ljudi ne znao. Isusu, doista, nije ništa ostajalo skriveno, jer je čitao ljudsko srce, jer je jasno vidio koje je srce u svjetlu, a koje u tami. Dobro je vidio koji se um pomrači na njegov navještaj, a koji se prosvijetli njegovom riječi, znao je čije ruke samo glume pravednost, a čije su pred Bogom činile djela pravednosti. Njemu se izdajica nije mogao skriti, te je Isus jasno ukazao da nema ni trunka vjere i ljubavi u srcu, već samo bolesno sebeljublje i koristoljublje, poradi čega je i samoga Boga i njegov zakon bio spreman baciti pod noge.

20. nedjelja kroz godinu – B

Kao vjernike često nas drugi doživljavaju kao one koji imaju skup vjerskih pravila, manje ili više strogih, po kojima reguliraju život. Za razliku od tih vjerskih pravila duhovno-ćudoredne naravi, oni koji ne vjeruju smatraju da se oni drže pravila razuma koje sami sebi određuju, jer ne žele da im neki vjerski autoritet određuje što raditi i kako živjeti. Upravo zato postoji neko uvriježeno mišljenje na razini javnoga mnijenja o tome kako su vjernici zaostali, jer se ravnaju po starim i prastarim ćudorednim pravilima i unutarnjim odredbama pojedine religije koje je netko drugi umjesto njih donio, za razliku od modernih, suvremenih i slobodoumnih ljudi koji se ravnaju po novim pravilima prikladnima i dostojnima suvremenoga čovjeka. Pogotovo što ih je taj isti čovjek donio sam za sebe snagom svoga razuma i svoje volje. Upravo na ovoj liniji se očituje jedna od bitnih polemika prema vjeri i prema vjernicima u suvremenome svijetu u kojemu se ‘suvremeni’ čovjek trudi biti neovisan od svih ‘nametnutih’ pravila, a želi se ravnati isključivo po onim razumskim zakonima koje sam sebi donese. Zato ovaj svijet odbacuje bilo koji ‘diktat’ vjerske, duhovne ili ćudoredne naravi, te se trsi potisnuti sva pravila koja dolaze izvana od autoriteta koji nije svjetovni i koji ga ne vodi u sve veću svjetovnost.

No osim što oni koji ovako misle griješe i s obzirom na ćudoređe i opću religioznost, oni su na poseban način u zabludi glede vjere u Boga. Naime, s obzirom na opću religioznost čovjeka, treba imati u vidu da su mnoge religijske norme općega ćudoređa nastale iz dubokog naravnog iskustva, te kao takve nisu zanemarive i ne treba ih prezirati. Dapače, treba ih shvatiti u kontekstu ljudske religioznosti i poštivati kao izraz ljudskih potreba da se ravnaju prema naravnoj dobroti i naravnom smislu za istinu. Osim toga mogu biti korisne u mnogim segmentima života ako odgovaraju ispravnoj i odgojenoj savjesti, te štite objektivne ćudoredne norme. Isto tako, s druge strane, još je veći propust onih koji ne znaju da istinski odnos vjere nadilazi sve religiozne okvire i iskustva, te stavlja čovjeka u jedincati i neponovljivi odnos prema Bogu s kojim se treba susresti licem u lice, te u taj susret treba unijeti sve svoje postojanje.

Uznesenje Marijino na nebo

Kada sveti Ivan u Knjizi otkrivenja opisuje viziju neba, ne zaobilazi istaknuti i jedno posebno znamenje: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.“ Ovo veliko znamenje je, dakle, žena obdarena velikom nebeskom čašću i slavom. I kolikogod bibličari naglašavali da sveti Ivan slikom žene opisuje Crkvu, ipak ono viđenje ima i vezu s Presvetom Djevicom kao novom i savršenom ženom od koje je poteklo novo čovječanstvo utemeljeno na utjelovljenom Sinu Božjemu, te ga zato Crkva čita i u liturgiji svetkovine Marijina uznesenja.

Značenje odjeće

No ovaj ivanovski izraz kojim opisuje „Ženu“ biblijski je vrlo znakovit, jer biti odjeven i zaodjenut haljinom ima posebno značenje u Svetome pismu. Odjevenost, naime, označava obilje darove i milosti kojima je čovjek obdaren od svoga Stvoritelja. Tako su prvi čovjek i njegova žena otkrili da su goli pred Bogom kada su sagriješili i izgubili milost. Od tada čovjek ima potrebu tražiti odjeću i odijevati se da pokrije svoju golotinju, to jest pustoš vlastitoga života koji je bez Boga istinski zapušten i ubog. Odjeća je sama po sebi simbol zaštićenosti, jer štiti tijelo od vremenskih neprilika, te mu isto tako štiti dužno dostojanstvo, to jest pridonosi njegovoj čednosti. A to što vrijedi na tjelesnoj razini postaje slika i simbol onoga što se događa na duhovnoj, to jest slikom odjeće može se opisati i stanje ljudske duše, kao što je bio slučaj za Adama i Evu nakon grijeha. Onaj tko je odjeven pred Bogom, znači da je odjeven njegovom prisutnošću i spoznajom, njegovom milošću i ljubavlju, a onaj tko je pred Bogom gol, znači da se lišio darova kojima ga sam Bog zaodijeva. Jer je također činjenica i velika istina da sami sebe čovjek ne možemo zaodjenuti spasenjskim darovima, već ih prima od Gospodina koji ljubi sve ljude i hoće da se svi ljudi spase.

19. nedjelja kroz godinu – B

Gotovo da je danas normalna pojava komentirati, a onda i redovito kritizirati druge ljude i njihovo ponašanje. U javnosti nas se uči i potiče da izražavamo svoje mišljenje, te da tako pokažemo svjesnost i slobodoumnost. No to često završi u svađama i raspravama, i ne uvijek na kulturan i uljudan način. Unatoč svemu, navikavamo se na kritiziranje i mrmljanje, prozivanje i vrijeđanje, kao na neko svoje pravo, a javno mnijenje, mediji i društvo nas u tome svesrdno podržavaju. Jer sve se to može činiti pod krinkom slobode govora, te prava na izražavanje vlastitoga mišljenja. Malo tko, međutim, razumije da kritiziranje i mrmljanje nema nikakve veze sa slobodom govora i s ostvarivanjem prava na vlastito mišljenje.

Mrmljati na Božju istinu

U tom duhu valja razumjeti i današnju riječ Božju koja nam navodi primjere ljudi koji su se opirali Božjoj istini i njezinu značenju za čovjeka, to jest Božjim planovima koje treba ostvarivati. Tako se prorok Ilija nakon napornih i izazovnih događaja i sukoba s lažnim prorocima i s vlastitim kraljem, nakon što je pobjegao u pustinju, žali Gospodinu da mu je teško, da mu je svega dosta, te bi najradije umro da se sve skupa završi. Naravno, za njegovu situacije je dobrim dijelom ‘kriv’ Gospodin, jer ga je izabrao da revnuje za Božju stvar, a on se pred tim pozivom osjećao tako slab i nemoćan. Sličnu poteškoću, s nešto drukčijim uzrocima i naglaskom pronalazimo u današnjem evanđeoskom tekstu u kojemu Isus otvoreno poziva Židove da ne mrmljaju protiv njega zato što je rekao da je on kruh koji je sišao s neba. I u jednom i drugom slučaju vidimo da ljudi, bez obzira koliko toga izričito bili svjesni, mrmljaju protiv Boga i njegovih planova i istine kojoj ih poučava. Umjesto da su se trudili razumjeti njegovo djelovanje i objavu, oni su sebi uzeli za pravo mrmljati stvarajući negativno ozračje u vlastitoj duši, čime su ugrožavali mogućnost da uopće spoznaju istinu Božju.

A takav stav i mrmljanje je opiranje Bogu živomu koje žalosti Duha Svetoga, pa je zato sveti Pavao pozvao svoje vjernike da ga ne žaloste, već da žive kao prava djeca Božja hodeći u ljubavi. Jer bilo da istinu Božju naviješta Božji Sin, bilo da to čini anđeo koji hrabri i hrani Iliju, bilo da to čine ljudi poput apostola Pavla, uvijek je riječ o istini koju je Bog povjerio ljudima, te želi da joj kao takvoj pristupe bez mrmljanja i oklijevanja, jer mrmljanje i oklijevanje truju dušu i udaljavaju čovjeka od istinske spoznaje i svjetla Božjega. Samo nam istina daje pravo na riječ i na izražavanje mišljenja, jer ljudi imaju pravo na istinu, a ne tek na proizvoljno i neutemeljeno mišljenje, te još manje na naklapanje, mrmljanje i klevetanje.

18. nedjelja kroz godinu – B

Ni naš naraštaj nije bolji od prethodnih naraštaja, kako onih iz Mojsijeva vremena, tako i onih iz Gospodinova vremena. Željni zemaljske sigurnosti, ljudi su htjeli Boga upotrijebiti za svoje potrebe i ciljeve. Nerijetko su od njega iskali i potvrde i dokaze da je s narodom i da se brine za narod. Najčešće su to trebali biti neki nadnaravni ili izvanredni znakovi da bi mu oni povjerovali i da bi ga potom slušali i slijedili. A koliko puta su ljudi bili puni razočaranja jer im nije ispunio očekivanja, a koliko puta su ga dovodili do toga da im naposlijetku pokaže svoju moć i snagu, a sve s ciljem da ih potakne da vjeruju. Jer često ljudi ne vide ništa drugo osim svojih potreba niti imaju drugih želja osim zemaljske sigurnosti i bezbrižnog života. Pa i kada nešto od Boga traže, onda se to svede na kušanje Boga, pri čemu nisu kadri vidjeti da ih on time stavlja na kušnju da ispita njihovu vjernost i sposobnost usredotočiti se na njega, radije nego na zemaljske blagodati i sigurnosti. Kako nekada tako i danas, i oni koji se priznaju vjernicima, češće traže znakove i dokaza o Bogu, nego što se usredotočuju na njega i uživaju u ljepoti njegove prisutnosti i života koji on daruje. Grčevito se hvataju svih izvanjskih pojava da dokažu da Bog postoji i da djeluje u svijetu, umjesto da uživaju u radosnom miru njegove blizine, te da se preobražavaju njegovom prisutnošću, te svijetu sami posvjedoče životom da je Bog u njima i da po njima djeluje. Jer nikoga ne možemo uvjeriti u Božju stvarnost izvanjskim znacima i znamenjima, koliko možemo to učiniti svojim preobraženim životom.

Upravo vidimo da je to bio smisao Božjega djelovanja među ljudima i za ljude. Došao je među njih i postao im blizak, da ih nauči živjeti od svoje blizine, od riječi, volje i milosti. A oni su od njega tražili kruha i mesa, kako u vrijeme Mojsijevo, tako isto i u vrijeme Gospodinovo nakon što je nahranio gladno mnoštvo umnoživši kruhove. I kao što je nekada Bog činio znakove, da najavio dolazak svoga Sina koji će biti najveće znamenje i znamen među ljudima, mnogi to nisu razumjeli, već su tražili dodatne izvanjske znakove. Umjesto da njega otkriju kao Božji znak koji ispunjava sva obećanja, oni su njega stavljali na kušnju da se ponovno među njima dokazuje umnažajući za njih kruh.

17. nedjelja kroz godinu – B

Kada stvorimo društvo koje živi samo za zaradu, onda smo propustili prigodu odgajati ljude za istinske božanske i ljudske vrijednosti. Tada ih nismo odgojili za poštivanje Boga i bližnjega, jer smo im dopustili da beskrupulozno traže samo svoj probitak, što ih onda čini da misle isključivo na sebe, a ne na zajedničko dobro i dobro svoga bližnjega. To se onda očituje u bahatom načinu života u kojem ljudi preuzetno drže do sebe i ne vide što se događa s drugima. Isključivo se posvete ovom trenutku, kao da neće doći neko sutra u kojem ćemo žeti plodove ili posljedice našega danas, te sami biti u potrebi da nam netko doda komad kruha i čašu vode. A kakvi su ljudi u duši osjeti se po onim elementarnim životnim sadržajima kao što je hrana. Nas ljude je Bog stvorio da hranu blagujemo u jednostavnosti i poniznosti, u zahvalnosti i dobrodušnosti. Svaki zalogaj koji blagujemo i svaki gutljaj koji popijemo trebao bi biti s osjećajem, poštovanjem i odgovornošću za život. Naravno, taj osjećaj stječemo pred Bogom.

No na žalost mi to ne činimo i stvaramo bahato društvo koje se postupno pretvori u bešćutno. Živimo u društvu u kojemu više i ne znamo blagovati u zahvalnosti sa sviješću da smo hranu primili od Gospodina na dar, te da nas potiče da mislimo na to. Ako ne mislimo na zadaću koju nam je Bog povjerio za naše bližnje, onda ćemo misliti samo na sebe, sebe gledati i sebi prikupljati ljetine i zimnice, sebi puniti škrinje i hladnjake, a da nećemo moći time priskrbiti ništa što možemo ponijeti na drugi svijet. A osim toga, nećemo time sebi priskrbiti molitvenu potporu siromašnih i potrebnih kojima nas je Gospodin poslao. Zato se i danas proizvodi hrpa hrane samo radi konkurencije, a ne radi potreba. Nakon toga ostaju suvišci koji završavaju u smeću, dok s druge strane znamo koliko ljudi na dnevnoj bazi umire od gladi.

16. nedjelja kroz godinu – B

Vrijeme i način života kojim ljudi inače žive je vrlo stresan. Bilo istinske potrebe, bilo težnje i ambicije tjeraju ih da uvijek više rade i zarađuju, te se događa da se do iznemoglosti bore za svaki novčić više, pri čemu često nemaju ni mjere ni zdrave duhovne procjene. Često njihovi izbori i odluke da više rade ne ovise samo o njima, već i onima koji su im nadređeni kao poslodavci, koji od njih ne samo očekuju da rade više, već ih na to i tjeraju. Izlike mogu biti mnoge, kao i načini, ali je cilj samo jedan: veća zarada. Tom cilju počesto služi i cijelo društvo, pa i oni koji ga vode s društvenih i političkih funkcija. Dovoljno je samo vidjeti koliko je polemika izdavalo pitanje (ne)radne nedjelje u našem društvu, pri čemu je borba protiv nedjelje je bila nesmiljena. Mediji i medijska prašina je služila da se ne vidi dobro koji je pravi cilj i smisao neradne nedjelje, kao da je pravo na tjedni odmor i jedno od temeljnih ljudskih prava koje je proglašeno zahvaljujući kršćanskoj vjeri. Umjesto da se to shvati kao civilizacijska stečevina, danas je na udaru pod izlikom zarade, većih plaća i navodno boljeg života. Sve u svemu, uočljivo je da vrlo mali broj poslodavaca, pa i samih radnika, razumije bit samoga rada i zarade, pa se daju uvući u mreže velikih interesnih skupina i lanaca koji najviše zarađuju i zlorabe svoj položaj iskorištavajući radnike. No ti je i velika odgovornost odgovornih u društvu koji bi morali znati regulirati odnose, te ne dopustiti zloporabe uvodeći prikladne zakone. No najčešće se dogodi da oni neradnu nedjelju shvate kao neku vjerničku aktivnost kršćana koji idu na svetu misu, pa se onda, kao protivnici vjere i Crkve, nesmiljeno bore da desakraliziraju nedjelju.

Međutim, i rezultat je daleko pogubniji nego što oni to mogu i zamisliti, te o tome gotovo nitko ne vodi računa, niti za to odgovara. A današnje društvo je društvo umornih ljudi, koji i nisu toliko umorni na tjelesnoj razini, koliko su umorni na duhovnoj razini. Osjećaju se umornima od posla i od života, ali ne odustaju od svakodnevne logike iscrpljujućega rada koji im pruža naknadu u zaradi.