4. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski tekst nastavak je Isusova samoočitovanja u sinagogi u Nazaretu kojim je Isus svojim sumještanima objavio svoj božanski identitet i svoje mesijansko poslanje. U današnjem tekstu vidimo kakva je bila reakcija prisutnih u sinagogi kod kojih se dogodio nagli obrat odnosa prema njemu. Znamo doista iz evanđeoskog izviješća da je prije toga bio prihvaćen u svojoj sredini, te da je svake subote dolazio u sinagogu bez ikakvoga osporavanja. No subota njegova javnog nastupa je bila posebnija od drugih, jer je tom prigodom ukazao na svoje mesijansko poslanje, nakon čega je nastupila negativna reakcija njegovih sumještana koja je završila izbacivanjem iz sinagoge i pokušajem da ga strmoglave s ruba brijega. Teško je razumjeti razloge koji su ih na to nagnali, ali bez daljnjega neophodno je potruditi se oko toga, kako bi Isusov nastup nama bio spasonosan kad već nije bio njima. Ako otkrijemo što je to njih nagnalo na negativnu reakciju, onda možemo kod sebe otklanjati takve uzroke, jer smo svjesni da i sami počesto odbacujemo Isus, kako osobno tako i kao društvo. U najmanju ruku ne dajemo mu dužnu pozornost, te ga onda, ako ga i ne bacamo naglavačke s brijega na kojem je izgrađeno naše društvo, onda ga izbacujemo iz sinagoge zajedništva s njime.

A da bismo razumjeli njihovu reakciju možda možemo povući poneku poveznicu s našim vremenom, sa sličnim pojavama u društvu ili sa sličnim reakcijama u vlastitoj nutrini. Tako vidimo da su mnogi ljudi oko nas ili u društvu, a oko kojih se vode afere u javnosti, uglavnom bili prihvaćeni i mirno živjeli dok nisu došli do neke pozicije u vlasti. A kad su došli na položaj, postali su samim time mete za odstrjel. Jer postoji dio ljudi koji ne može prihvatiti svog kolegu, susjeda i prijatelja ako se imalo izdigne iznad onog prosječnog života koji su dijelili zajedno. Javlja se spontano zavist, pa počesto otrovnim strjelicama činimo sve da dovedemo sumnju u srce ljudi, da ih tako ocrnimo i srušimo s njihove pozicije u kojoj su uživali ugled. Počesto mi ljudi teško podnosimo da ima netko iznad nas, te onda spontano likujemo kad se nađe netko, potaknuti zavišću i zloćom, tko takvoga ‘prizemlji’ da mu dokaže kako mu nije dopušteno biti iznad ljudske prosječnosti. Takvi pojedinci koji bez poteškoće gaze po ljudima i njihovu dostojanstvu lako oblikuju javno mnijenje koje zna ‘očitati lekcije’ i ‘spustiti na zemlju’ one koje je položaj podigao, a da uopće ne žele vidjeti je li doista radio za opće dobro društva.

Ako ćemo takvu poveznicu primijeniti i na odnos Nazarećana prema Isusu, onda je se eventualno moglo dogoditi da Isus među njima u Nazaretu živi tisuću godina kao prosječni Nazarećanin, te da im uopće ne zasmeta. Da je nastavio svoj tihi skroviti život kakvim je živio do tada, vjerojatno nikome ne bi ikome palo na pamet da ga izbaci iz sinagoge i iz grada. Ali čim se predstavio u novom ruhu kao Mesija na kojem je Duh Sveti, i snagom kojega ima posebno poslanje u javnosti, odmah je došlo do reakcije i negodovanja. Po svoj prilici u sinagogi su se javili vješti manipulatori javnoga mnijenja koji su mu na neki način htjeli uskratiti pravo da bude nadprosječni stanovnik Nazareta, pa i onda kad im je saopćio da njegovo poslanje ide njima na korist. Zato se vrlo brzo dogodilo da su se svi u sinagogi digli protiv njega, te su ga spriječili da naviješta i poučava na tako poseban način na koji se predstavio kao opunomoćenik Božji, pa i onda kad nisu vidjeli pravoga razloga. Određeni ljudi su teško mogli prihvatiti da je on iznad njih, pa su onda u ime toga okrenuli cijelu sinagogu protiv njega, što je za posljedicu imalo da su se tako odrekli i dobrobiti spasenja koju su mogli po njemu primiti. Tolika je bila njihova taština da su radije htjeli ostati udaljeni od Boga, nego da njega prihvate kao vezu s Bogom. Tolika je bila njihova oholost da su radije htjeli ostati udaljeni od spasenja, nego da njega prihvate za Mesiju i Spasitelja.

No Božja riječ i njezin navještaj nisu okovani i ne mogu biti potisnuti u sferu privatnoga, nego iz osobne zrelosti i odgovornosti prelaze u područje opće dobrobiti. Tako postaju javni i jasni znak narodu, te poziv da svatko pred tom riječju doživi osobni poziv i odgovornost. Zato se Isus i predstavlja njima ne samo kao jedan od njih, nego i netko za njih, ma što o tome oni mislili i ma koliko se time izložio da ga javnost ne prihvati. On je nosio Božje opunomoćenje i poslanje da im navijesti kraljevstvo Božje, te nije mogao izvršiti svoje poslanje, pa i onda kad je riskirao da ga izbace iz sinagoge i sunovrate s brijega. Pozvao ih je da ga prihvate za Mesiju kako bi im Bog po njemu udijelio duhovno oslobođenje, na što su trebali reagirati s punom sviješću i osobnom odgovornošću obraćenja, no oni su radije odbili njega i ponuđenu slobodu, nego da se obrate. Zato je rezultat njihove odluke bio protivljenje Duhu Božjemu, umjesto da mu se stave na raspolaganje. Štoviše, plod njihove odluke je bilo zatvaranje u vlastitoj tvrdokornosti, umjesto da postanu sredstvom navještaja i spasenja braće.

Isto se događa i u današnjem svijetu. Kada pođete ljudima naviještati Boga koji je za njih, to jest za nas na vrlo temeljit i korjenit način, tada nastaje otpor. Dok je Bog samo “naš”, u smislu da je kao neki proizvod našega razuma, pa i religioznog osjećaja, kojim onda možemo manipulirati po vlastitom nahođenju kao njegovi gospodari, on nam je prihvatljiv. Takve filozofske i religijske bogove nemamo potrebu osporavati, jer ni oni nas ne izvlače iz naše ljudske osrednjosti i prosječnosti. Ali kad se Bog pojavio kao živi Bog koji zahvaća u našu povijesti, u naš život, kao onaj koji nije naš proizvod, nego životvorac koji od nas iziskuje drugačiji pristup i odnos, onda tu nastaje problem, a vidimo i lom. Kad se Bog pojavi kao onaj koji ima nešto nama javno, jasno i glasno reći, takvoga Boga se onda odbacuje, čak na vrlo agresivan način, kao što to učiniše Nazarećani s Isusom.

Ali Isus ipak ne može ne biti Bog za nas, vrlo neposredan i bliz, pa i onda kad je do te mjere zahtjevan da nas korjenito ugrožava u našoj ljudskosti. Ali onoj uljuljanoj i zaspaloj! Doista, i nas danas ugrožava, ako je to ugrožavanje, u takvoj uljuljanoj ljudskosti koja nije nimalo uljudna i ljudska, ali mi mu dopustimo da nas trgne iz sna naše zaspalosti. Ugrožava nas jer nam želi otvoriti oči, a mi ne budimo poput Nazarećana, nego mu dopustimo da nam kaže i pokaže da smo slijepi, kako bi nas iz ljudskoga mraka na koji se počesto navikavamo izveo na božansko svjetlo i doveo do vječnoga spasenja.

Iako je udlaga jednostavno
medicinsko pomagalo,
od raznih vrsta materijala,
savitljivih ili nesavitljivih,
kao što je žica ili daščica,
gipsana ili neka druga smjesa,
zadaća joj je vrlo značajna.
Povjerava joj se daučvrsti,
to jest učiniti nepokretnim,
ugroženi dio tijela,
obično slomljene udove,
dok ne dođe do zacjeljenja.

Istim umijeće se poslužio,
slična pomagala odabravši,
i Liječnik ljudskoga roda.
Za njega Psalmist napisa:
Nijedna mu se kost neće slomiti,
pa je zato mogao biti
liječnik ljudskih prijeloma.
On je udlagom svetoga križa
vješto zahvatio i učvrstio
grijehom slomljene udove
krhkoga palog čovjeka.

3. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti nam Luka opisuje početak javnog djelovanja našega Gospodina. Kao što je i logično on svoje djelovanje započinje u Nazaretu, mjestu gdje je othranjen i odrastao. Doista, bilo je normalno da započne naviještati svoju poruku među onim ljudima koji su ga imali prigodu upoznati tijekom tridesetak godina života provedenog među njima. Ako bismo ovaj evanđeoski događaj htjeli pretočiti u naš govor i predočiti u duhu sadašnjeg društvenog trenutka, onda bi bismo mogli reći na sljedeći način: kao prvi korak svoga javnog djelovanja, Isus izlaže svoj ‘politički’ program. A sasvim je bilo normalno da svoj program izloži u svojoj ‘izbornoj’ jedinici, među onima koji su pratili njegovo odrastanje i koji su ga mogli temeljito upoznati. Na poseban način je bilo potrebno taj program iznijeti javno i pred ovlaštenim društvenim tijelom, kao što se događa u suvremenim društvima kada političari u Saboru izlažu svoj program i očekuju potvrdu istoga. A nazaretski ‘sabor’ bila je sinagoga kao najvažnija javna ustanova koja je trebala biti upoznata s njegovim djelovanjem, koje je u tom trenutku postalo u pravom smislu riječi javno.

U tom duhu možemo i govoriti o njegovoj ‘političkom’ programu, ne zato što bi se on bavio stranačkom politikom, nego zato što riječ politički pretpostavlja da je riječ o javnom, te da se tiče dobrobiti svih građana i cijeloga društva. A doista njegov je život bio od općeg značaja, ne samo za njegov mali Nazaret, nego i za cijelo čovječanstvo, pa se stoga njegov prvi nastup u singogi u Nazaretu može nazvati političkim nastupom, to jest nastupom od općeg značaja. A ujedno iz načina na koji nam je sveti Luka opisao taj njegov nastup doista moguće usporediti s onim što se događa i u svakim značajnijim društvenim ustanovama.

Naime, nakon što je došao u sinagogu, sabornicu svoga mjesta, Isus je ustao i pročitao jedan odlomak iz knjige proroka Izaije, kao da čita svoj program, da bi nakon toga prepustio njima da oni procjene vrijednost istoga. Po svemu vidimo da je bio dvostruki cilj njegova nastupa: s jedne strane predstaviti sebe u novom svjetlu, njima do tada nepoznatom, kao i predstaviti svoj program i svoje poslanje, također do tada skriveno ne samo njihovim očima, nego očima cjelokupne javnosti. I dok su se vjerojatno i u ono doba ljudi pitali što će novoga donijeti Mesija kada dođe, čime će ih novim iznenaditi, koje će nove reformske korake poduzeti, Isus im čita jedan stari odlomak iz Pisma koji su svi dobro poznavali, pa im se utoliko mogao činiti uobičajenim i nimalo reformskim odlomkom. Pokazuje im da je njegov program i star i nov, bez obzira što oni o njemu mislili. Star je utoliko što ga je Bog izgovorio još nakon pada prvoga čovjeka dajući mu nadu spasenja, a nov je utoliko što se počeo ostvarivati po njemu koji je započeo svoje djelovanje. Zato je jedini komentar koji je ostavio, prije nego će prepustiti riječ njima, bio: Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima. No on je smatrao da tim proročkim tekstom može sebe najbolje opisati, ne samo kao običnog čovjeka koji je među njima bio othranjen, nego čovjeka na kojemu počiva Duh Gospodnji, u snazi kojega je i započeo svoje djelovanje u Galileji. A u pet točki svoga programa pokazao je najveću moguću socijalnu osjetljivost prema potrebama svoga društva, te je zato rekao da mu je poslanje i primarna zadaća: biti blagovjesnikom siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene i proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Kako vidimo, Isusova reforma nije bila u nekom novom programu spasenja, nego u ostvarenju vječnog Božjeg programa koji su još davno zapisali proroci, a on ga napokon došao ispuniti svojim životom. Htio je pokazati da Božji naum spasenja ne može ostati neispunjen, nego da ga Bog dovodi do ispunjenja i ostvarenja. Sveti Luka nas o svemu tome obavještava, nepristranom preciznošću na koju nismo navikli u današnje vrijeme u medijskom prostoru. Kako nam sam reče u uvodnim recima, jamči nam da je kao novinar izvjestitelj vjerodostojan, premda nije bio u nazaretskoj sinagogi kad se zbio ovaj događaj. On ne piše proizvoljno, ni na pamet, niti izmišlja išta loše, nego pomno propituje i argumentirano iznosi na vidjelo činjenice, kako bismo sami bili sposobni donijeti zaključke o svemu što se zbilo osvjedočivši se da je sve pouzdano naviješteno.

I naposljetku ovaj događaj koji nam još odzvanja u ušima zahvaljujući zapisu svetoga Luke, danas je stavljen pred nas kao Pismo koje se danas ispunja. I pred nas danas izlazi Gospodin Isus i predstavlja sebe i svoj mesijanski program, te očekuje da mu povjerujemo i da ga potvrdimo za svoga mandatara. Ipak s jednom razlikom, jer je svjestan da njemu ovlasti ne dolaze od našeg glasovanja ili dizanja ruke, nego mu ovlasti dolaze od Boga, kako sam reče: Duh Gospodnji na meni je. On me posla… On nije ni samozvani, ni ljudski Mesija. On je Mesija kojega je Otac poslao snagom Duha, a koji je došao među ljude izložiti program spasenja. Zato od ljudi ne traži odobrenje, nego im ukazuje na uzvišenost tog programa koji je sav usmjeren na njihovu dobrobit i vječno spasenje. Stoga njegovo poslanje ne ovisi o ljudskom pristanku, nego on očekuje ljudski pristanak, jer će tako doći do smisla i cilja njegovo poslanje među ljudima.

On očekuje i od nas danas da ga prihvatimo za svoje osobno i društveno dobro, jer o tome koliko prihvaćamo njegov program, o tome ovisi naše spasenje. I nama ostaje opredijeliti se za nj, podići ruku bez straha prihvaćajući ga za Božjeg Sina poslana navijestiti nam novo vrijeme koje je vrijeme ostvarenja Božjih obećanja.Dajmo svoj pristanak da nam bude Vođa i Učitelj, Mesija i Spasitelj, sposoban voditi nas prema istinskom ostvarenju ljudskosti, kako bi ova godina milosti koju je proglasio bila svima na duhovnu korist i vječno spasenje.

U svijetu suvremene znanosti
i medicinskih spoznaja o bićima
mnogo se govori i istražuje
o fizikalno-kemijskim promjenama
genetičkog materijala stanice
koje zovemo mutacijama.
Korisno je izučavati ove promjene
koje nastaju oštećenjem DNK,
jer se tako uspije otkriti i liječiti
mnoge poremećaje i bolesti
ovisne i prouzročene njima,
a ljudima postale nasljedne.
No čovjek počesto zaboravlja
istraživati mutacije duhovnoga tkiva
mnogo pogubnije od tjelesnih.
Jedna takva štetna mutacija
bio je iskonski čovjekov grijeh
koji je nakon prvoga čovjeka
zahvatio ljudsku narav kao takvu.
Umjesto da se po vjeri zbio
trajni i plodni pomak na bolje
dogodio se je odmak od Boga,
te zla i nesloge među ljudima.
Umjesto da ide putanjom dobra,
nepovratno je okrenuo
stranputicom grijeha i zla;
umjesto uspona u nebeske visine,
skliznuo je u ponor smrti i tmine,
učinivši tako svoje potomstvo
dionicima štetnog naslijeđa.
Zato je morao doći među nas,
i uzeti tijelo bez ljage grijeha,
bez ikakve štetne mutacije,
Tvorac izvornog plana za čovjeka.
Pritjelovivši nas svome Tijelu
obdario nas je najboljim lijekom
od svih mutacija zla i grijeha.

2. nedjelja kroz godinu – C

Odlomak Evanđelja koji čitamo danas opisuje nam kako je Isus učinio svoje prvo znamenje u Kani Galilejskoj pretvorivši vodu u vinu. Evanđelist sveti Ivan veli da je tako objavio svoju slavu, te da su njegovi učenici povjerovali u njega. No zbog važnosti ovog znamena, bilo bi korisno podrobnije propitati njegovo značenje ne samo za Isusove učenike, nego i za sve ostale sustolnike, kako domaćina slavlja, tako i goste. Jer i oni koji su bili zabavljeni slavljem da nisu vidjeli niti da je vino došlo kraju, a niti su vidjeli čudo koje je Isus učinio, ipak su prema učincima osjetili da se nešto dogodilo. Primijetili su barem da situacija nije izmakla kontroli, da slavlje uredno teče, te da nema onih uobičajenih podvala na koje su inače ljudi navikli u takvim prigodama. To će ravnatelje stola, nakon što je okusio vodu što je postala vinom, izraziti govoreći zaručniku: Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.

Ravnatelje stola je bio svjestan, a to je rekao i zaručniku, da se mi ljudi znamo služiti sitnim trikovima i podvalama koje se počesto i ne primijete, ili ako se primijete zna već biti kasno da se na njih reagira. Tako na primjer svi mi volimo ostaviti dojam na druge, pri čemu je važan upravo onaj prvi trenutak i doticaj s drugima. Pogotovo ako imamo određene planove i želje, ako nešto od nekoga očekujemo ili želimo ga iskoristiti ili se njime okoristiti. Ima ljudi koji pomno planiraju, do u detalje, kako drugoga očarati i osvojiti svojim likom i sposobnostima, pogotovo ako im nakon toga žele nešto podvaliti nakon što su ih u prvi mah opčinili i zavarali. To je samo razvijeniji oblik onoga što svi ponekad spontano činimo kad se želimo dopasti drugima, pa i onda kad ne želimo ništa konkretno od njih, nego jedino da imaju o nama lijepo mišljenje. Ali ima i ljudi koji se time i profesionalno bave, kojima je dio posla da nude svoje usluge i proizvode, što se često svodi na to kako pronaći žrtvu kojoj će podvaliti i preko nje se naplatiti. I nije riječ samo o pojedincima koji proučavaju i pripremaju se kako psihološki obraditi svoje potencijalne ‘žrtve’, nego se počesto i sva medijska komercijalna promidžba bazira na tim istim pravilima. A najčešće nastradaju oni maleni, naivni i neupućeni.

Upravo zato razumijemo zašto je ravnatelj stola imao potrebu pohvaliti zaručnika što se nije poslužio takvim trikom kojim se mnogi služe. Mnogi, doista, na početku slavlja daju dobro vino da ostave dobar dojam i da bi ih ljudi hvale za gostoprimstvo i dobru pripremu svadbe, a kad se kasnije uzvanici ponapiju, onda im je dobro i loše vino. Svi, međutim, znamo da je ovo razmišljanje za kratke staze, te da jamči samo kratkotrajan uspjeh. Može netko u prvi tren ostaviti dobar dojam, sačuvati lijepo mišljenje i sliku o sebi, pa čak i steći određenu korist na temelju toga. Ali takvo je razmišljanje kratkoga daha, te se prije ili poslije prozre čemu je služila lijepa pojavnost kojom se htjelo ostaviti dojam. Jer svi dobro znamo da nas vlasnik u restoranu, prodavač u dućanu, izvođač na poslu možda mogu i u nekoj mjeri prevariti i podvaliti neki svoj proizvod za ono što nije, ali to može biti samo jednom, nakon čega je i sebi nanio trajnu štetu, jer je tim činom izgubo kupce i korisnike svojih usluga.

U svjetlu svega rečenoga bolje shvaćamo od kolikog je značenja bilo Isusovo čudo i koje su bile njegove posljedice i za ove ljude koji nisu znali što se točno dogodilo. Kao ‘čuvar dobroga vina’ zaručnik nije izgubio ugled, te nije morao tražiti neko od nečasnih rješenja kako bi spasio izvanjsku pojavnost. Nije se odlučio “na kemiju” – na podvalu lošega vina, premda bi možda i takvo što napravio kad bi došao u škripac poradi nestašice vina. A i ravnatelj stola je spasio mišljenje i stav o ljudima. Osvjedočio se da još uvijek ima dobrih ljudi, koji ne podvaljuju drugima, koji se ne služe trikovima da bi formalno sačuvali ugled, a u biti gledali samo svoju korist. Poradi svega što se dogodili imao je razloga vjerovati u ljude. Imao je razloga biti sretan zato što još uvijek ima poštenih i neiskvarenih pojedinaca koji se ne služe varkama i opsjenama.

Iz svega toga iščitavamo koliki je blagoslov tim ljudima bila Isusova nazočnost. Isus kao uzvanik i naš sustolnik u važnim trenutcima života pomaže i nama da sačuvamo dobro vino svojih duša, mnogo dragocjenije od bilo koje koristi, časti, vlasti i uspjeha. Ništa nije vrijedno naše čestitosti i poštenja, jer od prividnih uspjeha i rezultata nema koristi ako u temeljima svega ne stoji izgrađena i neiskvarena ljudskost. Isusova prisutnost u nama čini da se ne skrivamo iza podvala, iza lijepe slike i dojma, nego da brižno pazimo na častan, pošten i krepostan život i odnos prema drugima.

Uostalom, na takav način je i sam Gospodin ušao u svijet i u javnost. Niti je želio, niti se bavio time kako ostaviti dojam na one oko sebe, nego je htio biti jednostavni sudionik njihova života, te tako i onih važnih događaja kao što je mogla biti svadba. Ali kad je došao trenutak da pokaže moć i slavu, pokazao ju je, ali ne sa željom da se on pred drugima istakne, nego da pomogne i spasi situaciju koja je prijetila izmaknuti kontroli. Zato je i ove ljude obdario lijepim međusobnim iskustvom, što nije moglo biti umanjeno, nego povećano i onda kad su eventualno saznali što se točno dogodilo. Kao što je dao svojim učenicima prigodu da povjeruju u njega, tako je dao i njima. Naravno, bila im je prigoda da stvore čvrste odluke za život prema pravoj ljudskosti, te da nastave vjerovati i u ljude.

Isus doista pred nikim nije htio stvarati dojam, nego je samo u svoj obzirnosti pokazao svoju stvarnost, svoju slavu. Nije ih htio zavarati dojmom, pa ih izvarati, nego je u njima htio razbuditi vjeru koju mogu imati kao najsnažniji pokretač i motiv ljudskosti. Upravo on, utjelovljeni Božji Sin, daje nam razloga vjerovati u Boga i u čovjeka. U Boga poradi njegove dobrote, svemoći i blizine kojom nam dolazi ususret, a u čovjeka koji prima njega i ponaša se u skladu s njegovom riječju. Odazovimo se ovom pozivu, te i sami postanimo i budimo čuvari dobroga vina.

Krštenje Gospodinovo – C

Sveti Luka nam otvara današnji evanđeoski odlomak tvrdnjom kako je u vrijeme kad je sv. Ivan krštavao u narodu raslo iščekivanje: Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Osim što nam sveti Luka svjedoči da su iščekivali Krista – Mesiju, ne tumači podrobnije o kakvom je iščekivanju riječ, to jest što je bio sadržaj i koja su im bila očekivanja od budućeg Mesije. Ako ćemo povući paralelu sa svakidašnjim životom, a to nam je i Evanđelje kasnije potvrdilo na više mjesta, možemo s velikom vjerojatnošću reći kako su očekivali zacijelo političkog Mesiju, osloboditelja koji je trebao biti kadar zajamčiti blagostanje izraelskom narodu nakon dugog razdoblja ropstva i potlačenosti. No Isus je odmah, od prvog trenutka, pokazao da njegove mesijanske mjere ne odgovaraju mjerama puka, ni namjere njihovim namjerama. Zato je iz događaja njegova krštenja razvidno kako je Mesija prvenstveno ljubljeni Sin Božji na kojemu počiva sila Duha Svetoga, a ne nikakav političar ili moćnik ovoga svijeta.

Kako bismo što bolje razumjeli događaj Isusova krštenja i njegovu poruku za nas, možemo povući neke poveznice između onoga očekivanja koje spomenu Evanđelist i očekivanja kakva postoje u današnjemu svijetu. I danas se zna dogoditi da je narod u iščekivanju, a da ne zna što točno iščekuje, to jest da ne zna ni koga iščekuje i niti koga bi trebao iščekivati. Počesto narod ne zna što bi trebao očekivati od onoga kojega iščekuje kao svoga mesiju, te od njega ište nešto sasvim krivo, to jest nešto sukladno svojim željama, a što u biti nije pravi mesijanski dar kojem bi trebao težiti, jer mu dar za kojim teži ne može donijeti istinsko dobro. A pitanje mesijanskog, to jest spasiteljskog zahvata u povijest Božjeg naroda, a to vrijedi i za svaki drugi naroda i pojedince, nije pitanje ljudskog iščekivanja, nego prije svega Božjeg obećanja. Božji narod, i svaki narod koji želi da ga pohodi i spasi Božji Mesija, treba iščekivati Obećanoga, a ne nekoga prema svojim ljudskim prohtjevima i potrebama.

U tom smislu smo možemo povući dodatne poveznice sa svojom situacijom. Naime, i mi kao narod proživljavali smo posljednjih nekoliko mjeseci kao vrijeme iščekivanja, počevši od parlamentarnih izbora, pa do stvaranja političkih saveza, potom od uspostavljanja sabora i imenovanja mandatara živimo u iščekivanju do izbora Vlade i svih ostalih državnih tijela. Praktički cijeli narod živi u iščekivanju mesijanskoga tipa, pogotovo kad se očekuje brzo i lako rješenje nagomilanih društvenih problema, od nezaposlenosti, iseljavanja, duga i demografskog lošeg stanja. U ovakvom ozračju kakvo sami proživljavamo možemo bolje razumjeti mesijanska očekivanja izraelskoga naroda koji se stoljećima mučio pod čizmom i mačem mrskih osvajača s Istoka i Zapada. Ne znamo kako je narod reagirao u trenutku kad se Isus krstio i objavio im Oca i silu Duha Svetoga, ali me strah da se danas Gospodin pojavi i da nam pokuša reći da rješenje svih naših problema nije u politici i gospodarstvu, te da ne trebamo čekati takvog mesiju, vjerojatno ga ne bismo ozbiljno doživjeli. Da nam potom nastavi govoriti kako nam nudi pravo rješenje onaj tko nam otkriva lice Božje, vjerojatni bi većina odmahnula rukom i ismijala ga.

Međutim, poruka događaja opisanoga udanašnjem odlomku upravo je ta. Na blagdan svoga krštenja Gospodin nam poručuje da se ne damo zavarati pojednostavljenim očekivanjima i planovima za budućnost. Napose nas vjernike stavlja pred odgovornost i ne dopušta nam, za stvarno dobro našega naroda, da se uljuljamo u mesijanizam ovoga svijeta i zemaljskih struktura. Govoreći ovo, ne želimo u isto vrijeme umanjiti potrebu čestitih, poštenih i odgovornih političara i vođa naroda, nego samo istaknuti kako bismo mi vjernici trebali znati da je nedostatan ljudski faktor kako bi narod ostvario smisao svoga postojaanja. Nedostatna je isključivo ljudska procjena kako bi se ostvarila stvarnu dobrobit naroda. To vidimo i na jednostavnom primjeru zapadnih zemalja gdje blagostanje i visok standard uopće ne jamče razvoj života i pravu budućnost pojedinih naroda.

Stoga je i nama ovim Evanđeljem ostavljena poruka da vrijeme iščekivanja neće proći onda kad se u Saboru izglasa povjerenje novom mandataru i novoj Vladi, jer za nas vjernike iščekivanje nije društveno i političko, nego duhovno i vjersko. Pogotovo što znamo da na zemlji nema ljudskih mesija, te da ljudski mesijanizam nije dostatan za suočavanje sa sadašnjošću i hod prema budućnosti. Za nas iščekivanje prestaje samo onda kad dođemo do susreta sa stvarnim Mesijom. Zato i narod koji bi sva svoja očekivanja polagao u ljude, a ne u Mesiju Božjeg Sina, ne bi imao dovoljno dobra ni jasna očekivanja prema vlastitoj budućnosti. Narod čija se očekivanja iscrpljuju na razini povijesti, nema prave budućnosti. Isus je jasno potvrdio da samo oni koji čovjeku donose Boga, mogu odgovoriti na sva ljudska očekivanja, te stoga ni njegovo odgovor nije bio nimalo gospodarsko-politički, nego prije svega milosno-spasenjski. Znao je da će najviše dobra učiniti za svoj narod ako mu objavi Boga i pozove ga na život sukladan objavi koju je primio.

Tu istu poruku pozvani smo i danas mi kršćani navijestiti svijetu. Ovaj narod može izići iz krize i može imati budućnosti ne po političkim vođama, nego po tome koliko će imati svjesnih kršćana. Budućnost dakle ovisi o tome koliko ćemo mi kršćani biti kršćani mesije, to jest koliko ćemo biti sljedbenici svoga Gospodina, učenici svoga Učitelja, pomazanici Duhom Svetim kojeg primamo od Pomazanika Božjega. Koliko mi kršćani budemo kadri otkrivati snagu i dubinu svoga krštenje koje nam daje Kristov život, toliko će naš narod imati stvarne budućnosti. Samo ako mi budemo zreli kršćani, a sakrament našega krštenja nas na to poziva, onda naš narod ima budućnosti. Isusovo krštenje nam doziva u svijest mesijansku zadaću i odgovornost koju imamo za svoj narod. Nastojmo je prihvatiti u duhu zrele spoznaje koju nam je podarilo njegovo krštenje. Kao kršćani djeca smo ljubljena Očeva u Sinu i Duhu Svetomu, te smo pozvani svu milinu od njega primljenu darovati svijetu, te tako svijet dovesti do Oca, izvora sve miline i milosrđa. Ne bježimo stoga od svoje odgovornosti i od svoga mesijanskog poslanja.

Svetkovina Bogojavljenja – Tri kralja

Ako ima ijedan blagdan u ovom božićnom ciklusu koji jasno izražava sveopće Božje milosrđe, onda je to upravo svetkovina Bogojavljenja ili, kako se uvriježilo reći u puku, Tri Kralja. Naime, ova svetkovina još od prvih stoljeća ima veliko značenje u Crkvi, te je imala jednako značenje kao sam Božić. Doista rođenje Gospodinovo u Betlehemu slavilo se kao rođenje novoga Kralja iz loze Davidove koji je trebao osloboditi svoj narod ne samo iz šaka osvajača, nego i od zla i grijeha kojeg je na razne načine bio žrtva taj isti narod. S druge pak strane svetkovina Bogojavljenja je objavljivala to isto otajstvo rođenja Sina Božjega kao dar milosti i milosrđa za sve druge narode, što je bio razlog velike radosti i zahvaljivanja Bogu za ljubav prema svim ljudima kojima je u srcu plamtjela želja za spoznajom Boga i za spasenjem kojem je on začetnik i koje od njega dolazi. Tako iz novozavjetnih svjedočanstava koja opisuju Isusovo rođenje pronalazimo da je se već od prvoga dana i pojavka na zemlji Sin Božji pokazao kao sveopći Spasitelj, poslan spasiti ne samo svoj izraelski narod, nego i narod pogana. Sjaj njegova svjetla bio je tako jak da ga nije bilo moguće zastrti niti ugasiti, kao što ga nije bilo moguće niti zatvoriti u ograničeni prostor i vrijeme. Krist je svojim utjelovljenjem tako snažno zasvijetlio da je obasjao i one daleke koji su vapili za Bogom iz svoje tame, te im je bio omogućen pristup u Božje svjetlo.

U tom duhu čitamo i ovo izviješće svetog Mateja o dolasku mudraca najprije u Jeruzalem i potom sve do Betlehema. Već je i Evanđelistu jasno da je u tom događaju očitovano na koji način se može doći do Krista, to jest kako su oni koji su imali prednost jer su poznavali Pisma odjednom ostali kratkih rukava jer nisu htjeli prignuti svoja ohola srca i glave niti pred svetim i proročkim nagovještajima koja su čitali. Tako su židovski velikaši, glavari svećenički i pismoznanci narodni ostali daleko od Krista, a bili su mu tako blizu, dok su ga pronašli ljudi izdaleka. Doista se je dogodio neobičan preokret. I jedni i drugi su raspolagali dijelom podataka, te su se međusobno i posavjetovali kako bi došli do točnijeg određivanja mjesta Kristova rođenja, ali je činjenica da su samo mudraci nastavili svoj hod i otišli do Betlehema i poklonili se novorođenome Kralju. Već pri rođenju se očitovalo odbacivanje koje će kasnije samo doći do vrhunca kad glavari svećenički i pismoznanci budu osudili Isusa na smrt, to jest ishodili osudu od Pilata.

Kako vidimo do Krista se ne dolazi samo intelektualnim znanjem niti samo uz pomoć pukih vijesti, pa i onda kad ih uzimamo iz Svetoga pisma, nego se do njega dolazi otvorenošću srca i uma da primi Božje podražaje iznutra, a znakove izvana. Mudraci s Istoka su bili spremni na takav hod s Bogom, te su im na spasenje poslužila i starozavjetna proročanstva, pri čemu ne treba nikako zanemariti ni umanjiti važnost njihove otvorenosti za Boga i želju da dođu do konačnih odgovora tko je taj koji zaslužuje njihovu kraljevsku pozornost i darove. S druge pak strane Herodu i onima koji su iščitavali proročanstva nije poslužilo njihovo svjedočanstvo da su vidjeli njegovu zvijezdu, a ni proročka riječ ih nije ponukala da odu do Betlehema provjeriti ono za što su ustvrdili da je nagoviješteno. Upravo jer su imali spremnosti duha, novorođeni je Kralj iskazao mudracima milosrđe i primio ih je u svoju audijenciju u betlehemskoj štali gdje su mu se poklonili i prinijeli svoje darove, dok Herod i njegovi savjetnici ostadoše uskraćeni za dar milosrđa Božjega.

Bog je doista pokazao milosrđe prema svim narodima time što je otkrio da je on svjetlo na njihovu putu i smisao života prema kojemu trebaju težiti, kao što je pokazao mudracima s Istoka. Prva Crkva je to prepoznala, a kao dokaz da je se Bog htio objaviti svim ljudima naviještali su upravo dolazak trojice mudraca u Betlehem da se poklone Gospodinu. Kako se širio naviještaj radosne vijesti postajalo je svima kristalno jasno da se Boga ne može prihvatiti na proizvoljan način niti njegovo milosrđe ograničiti prema našim ljudskim mjerilima. Bog je Otac svih ljudi, ali ga pronalaze samo oni koji ga traže u spremnosti i jednostavnosti srca, što vrijedi i za sinove Abrahamove jednako kao i za narod pogana. Pronalaze ga oni koji osjećaju potrebu njegova milosrđa i klanjaju se njegovoj čovjekoljubivoj uzvišenosti. I doista, već u događaju trojice mudraca očitovalo se kako je Božje milosrđe sveopće, jer on milost i milosrđe nudi svim ljudima kao svjetlo koje ih vodi kroz život. Bog nijednom čovjeku koji ga iskreno traži ne uskraćuje znakove svoje dobrote, nego mu svijetli i u srcu i na nebu, te mu šalje i svoju jasnu riječ i zvijezdu da ga vodi, kako bi ga doveo do svoga utjelovljenog Jedinorođenca, svoga ljubljenoga Sina rođena u Betlehemu. U Betlehemu su mudraci doživjeli da se Božji Sin rodio i za njih, to jest da nije samo kralj naroda izraelskoga, nego je i njihov kralj i kralj svih ljudi. Po toj spoznaji objavilo im se neizmjerno milosrđe Božje koje je došlo ususret cijelome ljudskom rodu.

I nama danas ovo je snažna poruka koja bi nas trebala prožeti golemom radošću. Bog se ne uskraćuje nijednome čovjeku dobre volje koji traži Božje svjetlo u tami ovoga svijeta ili pak u vlastitoj nutrini koja je tamna bez Boga. Upravo zato su i pastiri i kraljevi došli izložiti svoje duše ovom mladom Suncu s visine, ali ne da ih potamni i spali, nego da ih obaspe svojim sjajem i učini bijelima. Ne budimo lijeni, nemarni i ukopani u svoje položaje, nego poput mudraca potrudimo se i pođimo do Betlehema i u Isusu otkrijmo pravo lice milosrdnoga Boga koji nam se smiješi, koji i naše duše čisti i ispunja svojom milošću. Potom se iskreno poklonimo našemu Gospodinu i dajmo se obogatiti darom njegova života koje nam po njegovu svetom milosrđu prebiva u duši

Nekad je bila od drva izrađena,
pa niti uvijek dobro uglačana,
ali redovito draga i poštivana.
Mogla je biti neugledna,
ali nikada gruba i neotesana,
jer joj je bit u velikodušnosti,
a ne u bogatstvu i raskoši.
Dika joj nije prostirka meka
nego majčina ljubav čista;
sigurnost joj nije drvo i metal,
nego čvrsta očeva vjera.
Kao prva postaja života
bila je spona novorođenčeta
i svijeta kojem ide i u koji ulazi.
Po spremnosti da prihvati život
bila je više od pukog simbola.
U njoj je svatko prve riječi slušao
jezika onog što majčinim se zove,
a vođen sigurnom rukom očevom,
iz nje je prve korake činio,
časnom zemljom djedova svojih.
Čast je zato ljudskome rodu
da je u kolijevku ljudskosti sišao
i jedinorođenac vječni Božji,
kako bi našim jezikom govorio
i ovom tvrdom zemljom hodio.
Prihvaćajući zakone naše,
učio nas je nauku svome
– jeziku onom najljepšemu
kojim Otac ljubav izriče
i vjernost vječnu potvrđuje.
A kad je iz Marijine zipke izišao
pokazao je ljudskim stopama
da je najljepši hod zemljom
onaj koji vodi pute neba.

2. božićna nedjelja

Prolog Ivanova Evanđelja već gotovo dvije tisuće godina neiscrpno je vrelo nadahnuća i poruke vjernicima, jer izlaže otajstvo dvostrukog rođenja Božjega Sina, to jest Božjeg Logosa – Riječi. Sveti Ivan nam vrlo uzvišenim riječima, na koje nismo navikli niti ih čujemo često u redovitom govoru, govori o tom Božjem otajstvu, to jest o Božjoj Riječi koja bijaše u početku u Boga i koja ujedno bijaše Bog. Nosiva riječ ovog teksta koju sveti Evanđelist koristi kako bi govorio o Sinu Božjemu jest počelo, početak. Sin Božji je onaj koji je u početku svega i koje je počelo svega, to jest koje je prije svega kao vječni Božji Sin u Bogu. A sveti nam Ivan ne želi govoriti samo o kronološkom počelu svega, premda je on i kronološki prije svega, nego je on uzrok i stvoritelj svega što postade, jer sve po njemu postade i bez njega ništa ne postade. On prethodi vremenu i svijetu ne samo zato što je prije svega, rečeno našim siromašnim ljudskim jezikom o nekome tko je vječan, nego zato što je on kao vječni Logos – Riječ Božja u temeljima postojanja svega, budući da je sve po njemu postalo. Božji Sin je početak i počelo svega kao istinski uzrok svega što postoji. Ali kao što je počelo, on je posljednja svrha, nedokučivi smisao i konačni uvir svega stvorenoga.

No kako bismo mi sami bolje razumjeli ove riječi kojima se služi poglavito filozofija i teologija, mudroslovlje i bogoslovlje, to jest kako bismo bolje razumjeli utjelovljenoga Božjega Sina i našega Gospodina Isusa, korisno je predočiti ih našim uobičajenim jezikom i opisati zdravorazumskim promišljanjem i ponašanjem. U tom smislu svi znamo, kad posadimo krumpir, onda ne očekujemo da nam u vrtu nikne rajčica. A ako nasadimo ruže, ne očekujemo da nam izrastu tulipani. Isto tako, ako mačka na svijet donese mačiće, ne očekujemo da kasnije kad uzrastu to budu psi. Ili pak ako se krava oteli, ne očekujemo da se poslije tele pretvori u ovcu. Jasno nam je, dakle, da u svakome biću postoji počelo, sukladno svakoj vrsti, po kojem se pojedino biće razvija od zametka pa do cjelovitog organizma. Ovo počelo je unutarnje i u njemu od nastanka postoji cjeloviti zapis dužnoga rasta, te se svako biće razvija prema tom unutarnjem počelu koje je usađeno u sve što postoji.

No osim što znamo da u svim bićima postoji počelo nastanka i razvoja, može se uočiti da se u nekim slučajevima pojedine jedinke razvijaju pogrešno ili ne dođi do dužne punine razvoja koja je bila zacrtana počelom. Neka suprotna sila ili neki drugi zahvat ili poremećaj mogu uvjetovati razvoj određene jedinke tako da ne dosegne puninu sadržanu u svom počelu. No tada znamo da je došlo do odmaka od planiranog razvoja, to jest do neke vrste iskrivljenja ili zakržljanja, kao kad se pojedina biljka ili životinja ne razvije dovoljno, pa je onda iznimka kao crna ovca svoje vrste. Kad sve rečeno primijenimo na čovjeka, onda vidimo da je i u čovjeka upisano isto takvo počelo, ali još izravnije nego kod drugih bića. No najčešće čovjek posvećuje pozornost kad se dogodi neki biološki poremećaj ili bolest, zaboravljajući pri tome da njegovo počelo nije samo biološko, nego i duhovno, to jest počelo misaonog i milosnog života, te da je mnogo pogubnije kad mu se dogodi duhovni poremećaj. U njegovo biće je kao počelo slobode i ljubavi upisano milosno počelo, te čovjek ostvaruje život sukladno počelu onda kad živi sukladno počelu i načelu milosti i istinske duhovnosti, to jest sukladno prosvijetljenoj božanskoj misli koja dolazi od Božjeg Logosa.

Čovjek je na žalost odbio hoditi putem utisnutoga počela, to jest nije htio živjeti sukladno upisanoj mudrosti kojom ga je obdario Božji Logos, nego se radije opredijelio za počelo biologije i ljudske mudrosti bez Boga. Nije htio živjeti sukladno darovanoj milosti, niti je prihvaćao slobodu kao dar za ostvarenje u ljubavi i zajedništvu s Bogom. Umjesto da kod njega bude još uočljivije nego kod drugih bića da je njegovo počelo božansko, tragično je da je nakon grijeha čovjek gotovo ne dopušta da se to istakne. Umjesto da se razvija i napreduje živeći sukladno volji Božjoj, dar slobode je koristio kao sredstvo samovolje. Umjesto da hodi prema zacrtanim ciljevima na putovima obasjanim svjetlom Božjim, opredijelio se za samohod u tami prema vlastitim ciljevima. Umjesto da primi Božju Riječ – Logosa za počelo koje razumu daje svjetlo da otkrije cilj kojem mu je hoditi, a volji daruje snagu istinske ljubavi za hod do cilja i sva ostala potrebna sredstva, čovjek je odlučio odbiti njegovu prisutnost. Ili, kako će reći sveti Ivan, odbio je upoznati ga: svijet ga ne upozna.

Upravo zato je Božji Sin, Riječ – Logos, došao među ljude utjelovivši se kako bi kao čovjek poučio ljude putu mudrosti, to jest životu sukladnom istinskom Božjem počelu koje je utisnuto u čovjeka. Došao je među nas kako bi nam otkrio da za čovječan život nije dostatno biološko počelo, premda je i ono od Boga, nego je neophodno živjeti prema onom milosnom počelu prema kojem smo s Kristom Gospodinom primili milost na milost. To jest primili smo ne samo onu početnu milost darovanu prilikom stvaranja, nego i milost da nam se sam Bog približi u našem obličju kao Riječ koja je tijelom postala. Zato je on naše istinsko počelo po kojem spoznajemo da nismo rođeni od krvi i od volje tjelesne, nego od Boga. On je počelo po kojem otkrivamo da nam svjetlo u životu nije samo ljudski razum, nego da je prije svega to on – Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka.

Stoga nas njegovo rođenje sasvim ozbiljno poziva da pođemo putem dubljeg razumijevanja svoga pravoga počela, a bit ćemo toliko više istinski ljudi koliko to uočimo. Sin Božji se utjelovio da nam ga predoči u našem tijelu, pa ga zato prihvatimo kao Betlehemsko Dijete dostupno životu običnoga čovjeka koje nam svjedoči da smo pravi ljudi tek onda kad smo djeca Božja. Božji Logos se potrudio progovoriti našim jednostavnim i siromašnim jezikom, pa mu dopustimo da nam protumači i da nas uvjeri istinskoj uzvišenosti koja je podudarna snazi Božje milosti. Ne odbacujmo ga da se i na nama ne obistini žalosna povijesna istina koju izgovori sveti Ivan: K svojim dođe, njegovi ga ne primiše. Mi ga primimo po vjeri kako bi on bio počelo našega života i živi smisao našega djelovanja, jer sve što imamo primismo od njega, i stvorenje, i otkupljenje i posinjenje. Dopustimo mu da se nastani među nama, razmatrajmo njegovu slavi i svjedočimo da je samo on pun milosti i istine, te da smo svi pozvani crpiti na tom nepresušnom vrelu za ovoga života, dok ne prispijemo u onu puninu koju nam je on donio u svome tijelu i ovdje na zemlju.

Stvarajući čovjeka Bog ga je odredio za život, pri čemu je čovjek trebao prihvatiti ne samo Božji stvaralački, nego i otkupiteljski plan. Točnije čovjek je bio pozvan na vječnost, te je sa svoje strane imao surađivati s milošću kako bi ostvario puninu života. Bio je stvoren kako bi se ‘rodio’ za vječnost živeći istinsko zajedništvo sa Stvoriteljem. U tom duhu i svaki novopridošli pripadnik njegova roda uživao bi dar kojim je bio obdaren on sam. No čovjek je grijehom doveo u pitanje ovaj plan rađanja za ljepši i puniji život, tako da su se njegove posljedice pogubno odrazile na cijeli ljudski rod. Umjesto da Eva, prva žena, bude majka života kao što joj i ime kaže, ona je postala majka smrti, čime se dogodilo prvo veliko proturječje. Umjesto da rađa život, postala je začetnicom smrti svome potomstvu, što je tragedija od koje nema veće u ljudskim razmjerima. Od tog trenutka rađanje se ne gleda više kao blagoslov i radost, nego kao na bol, briga i neizvjesnost. A pripadnici istoga roda nisu više braća i bližnji, nego suparnici i protivnici. Isto tako nad stvorenjima i prirodom čovjek ne vrši odgovorno gospodstvo, nego vlada sirovom i krutom tiranijom.

Obećanje milosrđa

Tako se lošim životom čovječanstvo udaljilo od Božjeg blagoslova koji je odjekivao nad zemljom kad je Bog stvorio čovjeka i povjerio mu zemlju, kao i onda kad je obnovio savez s Noom i njegovim sinovima. I u jednom i u drugom slučaju blagoslov je bio sadržan u životu koji su primili i po potomstvu kojem su se otvorili. U tom je blagoslovu bio izrečen i poziv da se plode i množe, te da napuče zemlju (usp. Post 1,28; 9,1.7). Ali samo dok su bili u zajedništvu sa Stvoriteljem taj glas je mogao biti artikuliran, kao i provođenje njegove volje bez nasilja nad stvorenim svijetom. Mogli su znati što im je činiti samo dok su osluškivali njegov glas i živjeli od njegove prisutnosti. U trenutku kad se udaljavaju od Boga, postaje nemogućim ovaj plan Božji i povjerena im zadaća. Prvi par je imao zadaću rađati djecu za božanski život kao djecu Božjeg blagoslova, no kako nisu ispunili svoju zadaću, Eva je prestala biti majkom svim živima. Zbog toga je Bog odlučio pronaći drugu Ženu koja će ovom svijetu priskrbiti pravi blagoslov.

No premda zbog neposluha ljudi Bog izgovara riječi kazne, on nije nemilosrdni Bog. On ih ne prepušta ni tada njihovoj sudbini i nevolji, nego im daje milosrdno obećanje puno nade. Eva je htjela priskrbiti svome potomstvu novi dar izvan Boga, a dala mu je samo ispraznost umjesto smisla, promašaj umjesto ostvarenja, pustoš umjesto punine, smrt umjesto života. Onoj koja je izgubila milost trebalo je iskazati milosrđe, jer Bog ostaje vjeran sebi i svomu planu, pa je obećao da će doći jedna druga Žena koja će ga ispuniti. Jer onoga koji je bio stvoren za spasenje nije mogao prepustiti propasti. Trebalo je samo pronaći osobu koja je bila dostojna tog plana i voljna surađivati prihvaćajući njegove darove i prosljeđujući ih ljudskome rodu.

A kad onda izbližega promatramo Božji plan, vidimo da je pretpostavljao i najavljivao jedno rođenje, točnije rođenje jednoga djeteta od žene koja će biti u neprijateljstvu sa zmijom. On je trebao satrti glavu zmiji, to jest onoj sili koja se podiže protiv Boga, a nanosi štetu čovjeku. Božje milosrđe ljudima je trebalo doći od tog djeteta koji oslobađa ljudski rod sile zmijine. A tko je trebao biti Dječak koji će osloboditi ljudski rod, malo jasnije nam govore proročke riječi Izaije proroka koji pjeva o božanskom dječaku: “Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti.” (Iz 9,5-6) Dakle, Žena koja je rađajući Dijete trebala donijeti na svijet milosrđe Božje, trebala je imati čast da rodi Boga i da ga daruje čovječanstvu.

Ostvarenje Božjeg plana

Tako vidimo da se Božji milosni plan koji je stvoren od samih početaka, ostvaruje rođenjem Djeteta Isusa od Marije koju novozavjetni pisci, svjesni njezine uloge, zovu Ženom. Marija je, za razliku od Eve, znala da nije u njezinoj vlasti da daje ljudskom rodu darove iz ograničene riznice svoga bića, nego da sve sposobnosti otvori Božjoj punini, to jest da prepozna da je Bog punina darovana čovjeku. Nije se poput Eve zamarala time da samostalno vodi čovjeka prema iskonskom ostvarenju, nego mu je jednostavno pokazala otvoren put prema ostvarenju koje je htio i predvidio sam živi Bog. Njezina zadaća nije bila da daje život iz ničega, nego da bude suradnica sa Životvorcem, te da proslijedi život i svaki drugi primljeni dar u njegovoj cjelovitosti.

Kad ona prva žena nije htjela biti bogomajkom, ženom koja svoju djecu rađa na božanski život za nebo, Bog je onda izabrao nju za uzvišeniju Bogomajku, jer joj je dao da rodi njegova Sina na zemlji. Marija je tako na savršeniji način postala bogomajkom nego je to trebala biti Eva. Svojim posluhom Marija je omogućila novi tijek života ljudskome rodu, tijek prepoznatljiv po ostvarenju novoga sinovstva za Boga. Time je višestruko postala bogomajkom: bilo na onaj povlašteni način zato što je rodila Sina Božjega, bilo što je postala bogomajkom i za nas, jer nam je dala Onoga koji nam je omogućio da ponovno budemo djeca Božja. Eva je onemogućila da se djeca čovječja rađaju na zemlji i kao djeca neba, dok je Marija omogućila Sinu Božjemu da se rodi na zemlji, čime su se ljudskoj djeci otvorila vrata neba. Zato je ona s jedne strane Majka Sina Božjega, a s druge strane je i Majka našega bogosinovstva.

Mariji je time iskazana neizreciva milost, ili kako će reći anđeo Gabriel da je našla milost u Boga, da bude nositeljica Milosrđa Božjega, to jest roditeljka Sina Božjega, budući da je Bog htio svoje milosrđe iskazati životom svoga Sina. Novim i neuništivim životom Bog daje lijek protiv smrti, jer je samo život pravi odgovor na smrt. A kako naš ljudski život nije dovoljno snažan ni sadržajan u borbi protiv smrti, Bog nam podaruje svoj besmrtni. Dar milosrđa je upravo dar tog života koji je moćan ne samo po tome što se može oduprijeti smrti, nego i zato što je takav da se smrt ne može oduprijeti njemu.

A polazeći od čudesnog događaja Marijina bogomajčinstva i nama vjernicima je upravljen poziv da poput nje se okrenemo životu u ovom svijetu u kojemu čovjek i dalje živi, poput Adama i Eve, izokrenutih shvaćanja i neispravnog djelovanja, odbacujući život kao opasnost i prijetnju. Marijino bogomajčinstvo nas poziva da život promatramo sa zahvalnošću kao neprocjenjivu božansku vrijednost, te da ga ne odbacujemo i ne gušimo u ime sporednih i popratnih sadržaja života. Kao što Marija prihvaća svakoga od nas, i nama je prihvatiti dar života kojim nas pohađa Bog, i to u svjetlu i snazi rođenja njegova Sina kojega je Marija dala svijetu. A darovano nam je Dijete, Sin Božji, da nas nauči poštivati život, te da nam pokaže snagu čistoga života vjernoga Bogu. Stavio nas je na put ispravnog življenja na kojemu naš ljudski život može razviti snagu besmrtnosti koja je bila svojstvena Bogu. Njezinim majčinskim služenjem Bog je postao Emanuel – Bog s nama, čime je svoj božanski bitak stavio u ljudski život, pokazujući uzvišeno dostojanstvo čovjeka otvorena Bogu i njegovoj snazi. Po njemu i naš život prima besmrtnost, pretvara se u čisti život postajući sličan Onome koji jest, sukladno onom iskonskom vječnom planu. Nakon toga nam ne preostaje nego živjeti svoj vjernički život u onoj istoj bogomajčinskoj odgovornosti na koju je Svevišnji pozvao naše praroditelje.