Pozvali dida Matu početkom došašća da dođe na koji dan u grad, točnije u metropolu, u koju on inače nerado ide jer ne voli velike gradove za koje smatra da su bez duše. Znajući da nevoljko odlazi u grad, njegovi domaćini su ga pozvali da dođe na poznate manifestacije početkom došašća koje odišu i religioznim duhom, te će tako moći biti nazočan paljenju adventske svijeće i drugim manifestacijama koje se održavaju tom prigodom. Znali su da on voli i prati sve što ima veze s vjerom, pa su mu bacili takav mamac pri čemu je mogao spojiti ugodno s korisnim time što će obići i rodbinu koje ima i u metropoli. I tako je did Mate tim povodom otišao u grad, dok su njegovi sumještani i susjedi osjećali određenu prazninu premda je njegov boravak trajao tek par dana. Navikli su oni na svoga dida Matu, pa im je nedostajao. Stoga ne čudi da su se već iste večeri kad se vratio, oko njega skupili susjedi i znanci, pravi radoznalci, da čuju njegove dojmove. Sve oči su bile uprte u njega dok im je u svom karakterističnom monologu prenosio svoja zapažanja:
Ljudi moji, ne znam što mi je bilo pa da popustim pred stalnim navaljivanjim te odem ovih dana u velegrad, u našu metropolu. Priznajem da sam bio i dijelom radoznao da vidim što se sve zbiva, za što sam dijelom saznao iz medija, a dijelom su mi ovi moji pričali o pravom ugođaju koji se isplati doživjeti. A osim toga, nije da oni dolaze baš prečesto doma, pa sam se nekako odlučio žrtvovati i otići im u posjet kad su već toliko navaljivali. A kad sam došao imao sam što vidjeti. Iznenadio sam se da smo mi seljaci u ovo vrijeme došašća prilično zaostali. Jer kad sam došao u grad onda sam po ugođaju razaznao da su oni već došli do Božića, a mi na selu ostali na samom početku došašća. Očito mi kasnimo u svemu, pa tako i po pitanju liturgijskog kalendara. Ulice i trgovi su bili okićeni i osvijetljeni na najsvečaniji mogući način. Ja se i spontano upitah zašto. Jesu li doista oni u metropoli pobožniji od nas na selu, pa vole duže i intenzivnije slaviti Božja otajstva? A ako to nije iz pobožnosti, pitam se onda zašto to današnji čovjek dopušta, zašto se protiv toga ne buni nazivajući to imenom rastrošnost. Štoviše, zašto se nevjernici u društvu ne bune protiv ovakvih javih manifestacija vjere koje dovode nevjernike u neravnopravan položaj? Ili su napokona sada shvatili da vjernici ipak oplemenjuju svoje društvo, pa se onda nemaju razloga buniti?
No čini mi se da to što se događa nema nikakve veze s vjerom. Jer da ima, onda bi se, uvjeren sam, mnogi bunili. Kad bi se Boga vidjelo i njega nazrijevalo u svemu tome što se događa, dizali bi se protesti s raznih strana potkrijepljujući to prigovorima zbog ‘raskoši’ i ‘razbacivanja’ novca. Ali jer to sve što se čini uglavnom ne služi da se Boga otkrije, nego da ga se sakrije iza hrpe konsumističkih ponuda, onda nikome ne smeta da je javnost već sada prepuna ‘božićnog’ ugođaja. No da je kojom srećom riječ o autentičnom ugođaju koji nas vodi zauzetijoj pripravi za Božić i boljoj duhovnoj izgradnji, onda bi se već do sada digli glasovi ‘ugroženih nevjernika’ koji bi se borili za svoja prava tako da vjernicima uskraćuju njihovo pravo da svjedoče vjeru. Zato mislim, ljudi moji, da je ovo društvo u kojemu vlada bog ničega. To je bog bez imena i prezimena, bez lika i obličja. Protiv njega i njegove fantomske prisutnosti se nitko ne buni. Štoviše, on je i izobličeni bog koji izobličuje svoje poklonike. Nevidljiv je, ne samo jer ga nitko nije vidio, nego zato što i nema iza sebe tragove. On je bog fantazma, bez bitka i osobnosti, a uvukao se u mnoge pore društva i ljudskoga života, te svojom svemoćnom nemoći unosi slabost i nemoć u ljudske duše. Takav bog ne samo da nije u stanju pobožanstveniti, nego ni očovječiti čovjeka. To je bog koji nije prisutan u povijesti kao događaj koji dotiče ljudsku povijest, nego ostaje izmišljeni bog nekakve bajke i idilične čarobne poruke. Tako da je ovakva adventska manifestacija priprava za dolazak Djeda Božićnjaka, a ne priprava za blagdan rođenja Božjeg Sina na zemlji.
Zanimljivo je da suvremeni čovjek, napose ovaj napredni gradski koji je po mnogočemu ispred nas seljaka, koji se hvali dometima razuma, nema petlju raskrinkati takvu blijedu i opustošenu duhovnost koja nema nikakve veze sa životom. Žalosno je da nema snage ogoliti takozvanog Djeda Božićnjaka, a pronaći pravoga utjelovljenog Boga. Današnjem čovjeku kao da to dgovara i ne buni se što je javnost prepuna zvončića i grančica, lampica i borića, bajki i pričica. Ne protivi se tome sve dok se došašće i Božić predstavljaju kao vrijeme dječjih radosti i zabave. Očito je svima dobra ova newageovska duhovnost bez vjere u povijest spasenja i događaj Božje objave na zemlji. Sve je, dakle, dobro dok se ne govori o utjelovljenome Bogu koji je ušao u našu povijest da je preobrazi svojom snagom i Duhom. Simpatičan je sveki bezlični bog, ali ne i onaj jedini stvarni koji se utjelovljuje i očekuje od čovjeka preobrazbu pobožanstvenjenja. Zanimljivo da nisam čuo nijednoga ateistu da mu smeta što je njegova gradska uprava izdvojila novac poreznih obveznika da postave božićnu dekoraciju po gradu, jer i sami dobro osjećaju da ne služi da se događaj Boga otkrije, nego da ga se zastre. Ali im smeta vjerski odgoj i kršćanske vrijednosti, ako ih još uopće ima u društvu. A ja bih volio da se radije bore protiv ove izvanjskosti koja ničemu ne služi, umjesto što se bore protiv autentičnog svjedočanstva vjere i Crkve. No ipak vjerujem da Djed Božićnjak neće oduzeti Božić vjernicima, kao što nije, bez obzira na sve, oduzeo ni didu Mati.
