Otkako su dopustili da ih u ishrani
industrijalizacija zavede i odvede
putem lakšega i oku primamljivijega,
a nepcu slađeg i ugodnijeg jela,
danas se ljudi sve više vraćaju
onom što znaju da je zdravije.
Tako sve više traže cjeloviti,
stručno rečeno integralni kruh,
a ne samo onaj od bijeloga brašna
iz kojeg su izbačeni mnogi korisni sastojci.
To je kruh cjelovitih žitarica
kako su ga nekad i stari pripremali.

Počesto uslijed nemara i neznanja
čovjek iz svoje cjelovite prehrane
isključi onaj duhovni nebeski kruh.
Zaboravlja tako da je Bog predvidio
da mu kruh života vječnoga
bude dio svakodnevnog obroka
za koji iz dana u dan svesrdno vapi
ponavljajući riječi molitve Gospodnje:
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
Zaboravom kruha koji je s neba sišao
nanosi nesagledivu duhovnu štetu
sebi i svome vječnom spasenju.
Nasušna je stoga potreba
ispravne ljudske prehrane
da blaguje pravi cjeloviti kruh
iz kojega nije izbacio sastojke
kojima ocjelovljuje i jača
svoju duhovnu sastavnicu.
Upravo njime priskrbljuje
neophodnu snagu i krepčinu
za valjan i smislen život na zemlji,
ali i nezamjenjivu popodbinu
za dolazak do željene vječnosti.

26. nedjelja kroz godinu – B

Danas nam se iz Evanđelja nudi još jedna tema koja govori o odnosima i o duhu koji je vladao među Isusovim učenicima, to jest o njihovu pristupu prema drugima koji nisu bili iz njihova apostolskog kruga. Opisana scena pokazuje da je u njima ostalo još uvijek mnogo onog ljudskoga, te da je to uvjetovalo njihov pristup i prema nauku koji je donio Isus, ali i prema drugima. Ne samo da se među učenicima pojavljivala međusobna netrpeljivost kad su se pitali tko je od njih najveći, nego su oni htjeli i pred drugima sačuvati svoj povlašteni status koji su imali kao dvanaestorica posebno izabranih učenika i najbližih Isusovih suradnika. A jer su bili svjesni tog statusa koji su imali kod Isusa, u njima se pojavio duh isključivosti prema drugima, umjesto da se razvije pravi apostolski i misionarski duh koji potiče da se čini što je moguće više dobra u Isusovo ime.

A poznato je da u nama ljudima postoji, što je pokazao i apostol Ivan svojom reakcijom, ona ljudska želja za istaknutijim mjestom i povlaštenijim statusom. Doista, nitko sam po sebi nije lišen ljudske želje da se istaknemo u odnosu na druge, koja čak zna prijeći u to da želimo da drugi ne napreduju ili da im se dogodi nešto zla onda kad vidimo da bi nas u nečemu mogli nadmašiti ili da bi im nešto moglo poći za rukom bolje nego nama. Takav je strah obuzimao i Isusove učenike, strah da ne izgube vlastiti primat i povlastice, strah da ih netko ne nadmaši i ne pretekne, što se često i tijekom povijesti prenosilo na ljude Crkve, te su i mnoge podjele nastale zbog netrpeljivosti i sitnodušja. Jer kao ljudi ne samo da se želimo pokazali dobrim i vrijednima, nego želimo onda biti i ispred drugih, kad smo već uložili određeni napor i trud u školovanje. U nama počesto nije samo želja da radimo vlastiti posao, nego je prisutna i želja da drugima ne dopustimo da nam se približe, kao da nas je strah da ne ugroze naše mjesto. Počesto zavidimo drugima da ne bi postali poznatiji i važniji od nas, da ne bi javnosti njihov rad i nastojanje više cijenila od našega.

Kao što je to među učenicima u nekom razredu ili školi, tako je bilo i među Isusovim učenicima. Kao što se počesto oni bolji učenici žele pokazati ne samo dobro time što su savladali gradivo, nego se žele pokazati i boljima od drugih do mjere da im nije stalo do toga da se vesele i napretku i znanju drugih, samo zato jer se oni žele pokazati boljima i za to dobiti priznanje, tako je i apostol Ivan pokazao strah od drugih jer je htio da se sve zasluge koje se tiču Isusa pripišu njemu i onom uskom krugu učenika koji je izbliza slijedio Isusa. Kao što učenik koji ide u školu kako bi se natjecao s drugima, a ne kako bi stjecao znanje te pomagao i drugima da ga što više steknu, pokazuje takvim duhom da uopće nije shvatio bit školovanja i bit znanja, tako je u istu zamku upao i Ivan i drugi učenici. Oni su zabranjivali čovjeku kojega su vidjeli da izgoni zloduhe u Isusovo ime da to više ne čini, kao da je činio zlo, a ne dobro drugima. A tako su se postavili jer su htjeli da sve zasluge budu pripisane njima, a ne drugima koji nisu dio njihova uskog kruga. Isus im stoga jednom rečenicom skreće pozornost da se nisu dobro postavili, to jest time što nisu dobro razumjeli svoju zadaću, pokazuju da nisu dobro razumjeli ni njegovo poslanje.

A on svoje učenike nije nikad učio da se natječu s drugima kako bi sebi pripisivali zasluge, nego ih je poticao da služe dobrobiti ljudi. Stoga je bilo logično da potiču svakoga da čini dobro u Isusovo ime, jer je bolje da netko čini dobro, nego da ne čini ništa. Zato je bilo čudno da nisu imali snage potaknuti čovjeka koji je izgonio zloduhe da i dalje nastavi pomagati ljudima, umjesto što su mu branili. Nije ih Isus poučavao s ciljem da se oni s nekim natječu, a još manje da se oholo nadimlju, nego ih je poučavao da na druge prenose svoje znanje, puninu istine i povjerenu moć. Ako su smatrali da spomenuti čovjek nešto krivo čini ili da ima krivu nakanu, mogli su ga poučiti da to popravi. No oni su imali krivi pristup, te su ga zbog toga htjeli onemogućiti u tome što je činio, kao da su htjeli ograničiti Isusovu snagu koja se prenijela i na druge koji su ga upoznali. A svaki onaj koji je činio dobro u Isusovo ime, nije mogao biti njihov protivnik, osim ako nije imao neki svoj skriveni cilj i namjeru time što je činio. Zato ih je Isus poučio da je za njih svako onaj tko nije protiv njih, te se ne trebaju bojati ljudi koji čine dobro u Isusovo ime. Time ih je učio da ne pripisuju sebi zasluge za dobro koje čine i da ne budu isključivi prema drugima, nego da se usredotoče na smisao i bit Isusova poslanja među ljudima. Potaknuo ih je da ne čine nešto kako bi primili priznanje i nagrade dajući do znanja kako su oni prvi i najbliži suradnici, kako su oni učinili više dobro od drugih, nego da se vesele svakome dobru, svakoj čaši vode koja napoji žednoga u Isusovo ime.

I danas bismo trebali svi mi Kristovi vjernici odražavati isti duh koji je Isus prenio apostolima, koji ne bi smio biti loš natjecateljski duh koji vodi zavisti i isključivosti, nego koji potiče da činimo dobro u Isusovo ime, to jest kojim se međusobno potičemo da učinimo što više dobra svima onima koji su potrebni oslobođenja i spasenja. Ako budemo slušali Isusa bit ćemo međusobno složniji i vjerodostojniji, a nećemo trošiti snagu na to da se glođemo i trvemo s drugima osporavajući im dobro koje su učinili. Budimo stoga poticaj i današnjem svijetu da se što više dobra učini u Isusovo ime koje čovječanstvu donosi blagodat spasenja i čuvajmo se lošeg natjecateljskog duha koji ne potiče druge da budu bolji i da više dobra čine poradi imena Isusova, nego se pretvara u duh isključivosti koji razjedinjuje ljude i slabi Isusovo djelo i poslanje u svijetu.

Tijekom ljetnih vrućina
postajemo svjesniji nego ikada
prisutnosti i jačine
moćnoga sunčeva sjaja.
On nam je tako očit
po osobitoj dužini dana
i oku nevidljivome svjetlu
po kojem ipak sve vidimo.
A ništa manje ga ne osjetimo
i po izuzetnoj toplini
nošenoj vrelim zrakama,
a koja ispunjava zrak
našeg zemaljskog plašta.
Nešto slično se događa
i sa svjetlom Božjega bitka
iz kojeg se isijavaju zrake
njegove bezgranične ljubavi.
Ne bježeći od činjenice da su
tjelesnim osjetilima neuhvatljive,
one nas ipak toplinom dotiču
i do dna bića prožimaju.
Pa i kad znamo da su
tjelesnom oku nevidljive,
jedino njima imamo zahvaliti
za sve što duhom vidimo
kao jasnu nadosjetilnu istinu.
Doista, samo po toplini i sjaju
neizrecive Božje ljubavi
u duši nastaje plodno ljeto
zrelog duhovnog života,
čiji plodovi dozrijevaju
za puninu života vječnoga.

25. nedjelja kroz godinu – B

Već prošle nedjelje smo imali priliku čitati evanđeoski odlomak u kojem sveti Marko opisuje kako je Isus poučavao svoje učenike, a današnji potvrđuje da to nije bila iznimna situacija, nego da je Isus doista ozbiljno shvatio svoju ulogu kao učitelja koji tumači otajstva Božja i uvodi svoje učenike u spoznaju. Isto tako je bilo vidljivo kako bi odlika učenika trebala biti poučljivost, jer bez toga ih ne bi ničemu mogao poučiti. U današnjem Evanđelju vidimo da bi uz poučljivost učenici trebali razvijati i druge kvalitete. U prvom redu trebali bi na ispravan način pobijediti strah od svoga neznanja, koji potom na njih utječe na način da se boje pitati onda kad nešto nisu razumjeli. Upravo to opisuje Evanđelist kad veli: Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati. No oni ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati ga. Dakle u njima postoji strah da priznaju da nisu razumjeli. Mogli su pomisliti da će ih se on odreći kao učenika zbog takve slabe sposobnosti shvaćanja onoga što im je govorio. U svakom slučaju nitko od učenika nije htio pred drugima ispasti neznalica i upitati naglas, jer uostalom bili su svjesni lekcije koju je Isus očitao Petru, kad Petar u svojoj preuzetnosti nije htio pitati pojašnjenje, nego je htio učiti Učitelja.

Držim da osjećaj pred pitanjem onoga što nismo razumjeli nije neobičan nikome od nas, bilo da su mnogi od nas u svojim školskim danima osjetili takav strah i nelagodu od pitanja i potpitanja, bilo da su to osjetili u drugim životnim situacijama. U trenutku kad bismo trebali zatražiti pojašnjenje nerijetko pomislimo i sami sebe pitamo: Što će o meni misliti drugi? Što će misliti učitelj? Hoće li misliti da sam spora shvaćanja? Hoće li me ismijati zbog neznanja? Osim toga može nas biti strah da nećemo razumjeti ni po drugi put, pa onda radije odšutimo i pravimo se da smo razumjeli, nego da se pred drugima očitujemo i sami sebe raskrinkamo. U sebi računamo da ćemo kasnije samostalno domisliti i prodrijeti u ono što nismo spoznali kad je bilo protumačeno. Doista, mnoštvo je razloga i motiva koji nastaju u našoj svijesti svaki put kad se ustručavamo postaviti pitanje i doći do jasnoće i mira u duši. Pogotovo ako se takva pitanja i odgovori tiču spoznaje Boga i njegova otajstvenog plana spasenja, kao što je bio slučaj s apostolima.

Isus međutim nije htio da njegovi učenici u sebi zadržavaju strah od pitanja, jer ih njihovi ljudski odgovori ne bi doveli do spoznaja koje im je on htio posredovati. Do spoznaje Božjega otajstva mogao ih dovesti samo on koji je poznavao otajstva Božjeg života, kao i Božji plan spasenja. Zato kad mu je postalo jasno da oni nisu razumjeli što im je govorio, odlučio je izravno suočiti ih s njihovim neznanjem i sa strahom od pitanja, te im dati dodatnu pouku o istinskom putu života. Jer oni, kako nisu razumjeli što im je govorio, prešli su vrlo brzo na teme drage njihovim ušima i svijesti. Umjesto da ga pitaju o otajstvu Mesije i otkupljenja, bavili su se pitanjem tko je od njih najveći, još jednom pokazujući kako nisu slušali njega jer su imali svoje prioritete u glavi i u svijesti. Išli su za njim ne slijedeći njega, nego slijedeći želju da se na neki način okoriste njegovom blizinom.

Zato ih Isus nije samo poučio svojoj poniznosti kad je rekao da ima trpjeti i biti ubijen, nego ih je izravno potakao da oni budu ponizni i da budu jednostavni kao djeca neopterećeni svojim interesima. Samo uz djetinju jednostavnost oni mogu razumjeti i njegov mesijanski plan, te iskreno prionuti uz njega čista srca i duše ne tražeći ostvariti vlastitu veličinu, nego veličinu pronaći u tome da služe Božjem planu i ljudskom spasenju. I ako su oni imali problem kako ga pitati kad nešto nisu razumjeli, u tome opet mogu biti primjer djeca. Djeca koja još nisu opterećena strahom od toga da se pred nekim moraju pokazati pametnima, vrlo su jednostavna i nemaju strah od pitanje. Naprotiv, neposredna su i znaju postaviti zanimljiva i duboka pitanja. Zato bi apostolima bilo bolje da su i u svom odnosu prema Učitelju bili manje zakočeni ljudskim obzirima, a više se dali voditi jednostavnošću kojom ih je poučavao. Pogotovo što im je pokazao da on kao Učitelj nije kompliciran ni udaljen, nego da im je potpuno na raspolaganju za svaku nejasnoću.

I u našem vjerničkom življenju bilo bi poželjno da razvijemo ovakav stav iskrenog tražitelja koji se ne boji pitati, nego trajno kuca na vrata svoga Učitelja, to jest učitelja koje mu je Bog stavio na put u svojoj Crkvi. Budimo stoga jednostavni poput djece i ne ustručavajmo se pitati ono što ne znamo, jer je najgore od svega ako tko ne pita i ne raste u spoznaju Božjeg otajstva, nego vjeru doživljava samo kao formalnost, ili, što je gore, mjesto gdje pronalazi i ostvaruje neki svoj ljudski interes. Radije budimo pozorni i marljivi učenici kako bismo svojom spoznajom i iskustvom vjere mogli biti poslužitelji svojoj braći.

U neka prijašnja vremena
dok su se vrata kuća i gradova
osiguravala isključivo
klasičnim mehanizmima zaštite,
najčvršće osiguranje je bila
takozvana prijevornica ili zasun.
Ovom poprečnom daskom ili gredom
vrta su se učvršćivala iznutra,
te je o njezinoj čvrstoći
ovisila izdržljivost cijelih vrata.

Sličan mehanizam zaštite
Bog je predvidio za ljudski život
i za čvrstoću njegovih duhovnih vrata.
A prijevornica našega života
je sveti križ Gospodinov.
Samo ako ga unesemo u nutrinu
i njime kao pravim zasunom
učvrstimo zdanje svoga duha,
ugradili smo najsigurniju zaštitu
koju neprijatelj naše duše
na nijedan način ne može probiti.

24. nedjelja kroz godinu – B

Premda nam je vrlo poznat iz Evanđelja događaj o kojem smo danas slušali navještaj, ipak nas nanovo iznenađuje nevjerojatnim obratom i teškim riječima koje je Isus izgovorio Petru. Upravo jer nas uvijek iznova iznenađuje, možemo izvući sadržajniju pouku nakon pozornog razmišljanja o svemu što se dogodilo. Petar je, kako vidimo, reagirao burno, iskreno i, bez daljnjega, dobronamjerno. Ali on je nadasve pokazao da je neupućen u otajstva Božjega života i njegove planove spasenja. I nakon što je ispovjedio da je Isus Pomazanik – Krist, Petar nije znao sve što je trebao znati o Isusu, a u prvi mah se nije dao poučiti. On je imao svoju ideju o tome što je trebao raditi i biti Božji Pomazanik, umjesto da čuje njega samoga što objavljuje o sebi i svome otajstvu.

No Petar nije iznimka ni izoliran slučaj. Jer i danas ima članova Crkve koji burno reagiraju na neke sadržaje propovijedanog nauka pretpostavljajući svoje ljudske stavove znanju i istini koju je Crkva od Boga primila. Nije upitno da to mogu činiti u dobroj namjeri i vrlo iskreno i uvjerljivo, ali ne znači da su u pravu u tome što svojeglavo zastupaju. Jer ako su neupućeni u središnji sadržaj Božjeg nauka i djelovanja, te ne razmišljaju polazeći od spoznaje Božje, onda bi ipak trebali dopustiti da ih Isus pouči, pa ako treba i prekori, kao što je bio slučaj s Petrom. Mogu biti i teološki obrazovani, ali ako su bez izgrađene svijesti o muci i križu Gospodinovu, ne mogu ponuditi prave odgovore na pitanja i prava rješenja na probleme. Na žalost, ima onih koji i dođu do neke ispravne spoznaje o Bogu, kao što je i Petar došao do spoznaje da je Isus Mesija, ali to još ne znači da mogu Bogu držati lekcije o tome što mu je činiti i kakav treba biti. Ako su otkrili jedan djelić otajstva, to još ne znači da su do kraja poučeni ili pak, što je još bitnije, da su u vjeri prokušani. Pa i kad su u nekoj mjeri došli do ispravnih zaključaka o pojedinim dimenzijama Božjeg otajstva, to još ne znači da znaju ono najbitnije i što daje smisao pojedinoj spoznaji i što je uklapa kao okvir u smislenu cjelinu.

Zato Isus i od nas, kao i od Petra i drugih apostola, očekuje da budemo poučljivi, to jest da ne prihvaćamo samo pojedine tvrdnje koje nam se sviđaju, nego da i dalje osluškujemo Božje pouke kako bismo ih na dosljedan način spoznali cjelinu Božjeg otajstva. Jer ako nemamo cjelovit uvid u otajstvo Božje, u opasnosti smo da nas netko izigra, izmanipulira i odvrati od prave vjere. Ako nemamo cjelovit uvid i ne damo se poučiti u svu dubinu Božjega otajstva, onda smo odgovorni za svoje neznanje i za svoju ljudsku površnost. A onaj tko se ne daje poučavati svjestan da prima pouku Božju, prije ili poslije postaje nesiguran, napose u kriznim trenutcima, kako će se kasnije dogoditi i samom Petru. Zato samo onaj tko se daje poučiti pronašao je ispravan stav i put, nakon čega će u poniznosti sigurno kročiti putem vjere i iza sebe ostaviti svjedočanstvo života Bogu ugodna.

A glede pouke i poučljivosti, o Bogu nas je najbolje poučio sam Bog po svome Sinu i Duhu Svetomu. No ako nismo poučljivi vodstvu njegova svetoga Duha, nego naprasito mislimo da bolje znamo od njega, onda ćemo teško dopustiti Crkvi da nas poučava i uvodi u Božju istinu. Štoviše, tada ćemo preuzetno poput Petra htjeti Isusa poučiti o tome tko je i kakav bi trebao biti kao Mesija. Petar i drugi apostoli, međutim, nadišli su ova početna nesnalaženja, te su se dali voditi i poučiti,nakon čega su zaslužili da ih Isus ugradi u temelje svoje Crkve. Njima je potom povjerio cjeloviti nauk koji je voljom Očevom objavio svijetu, te su mu oni postali jamci i svjedoci. Zahvaljujući njima Crkva je postala stup Božje istine i sredstva zajedništva u Božjoj ljubavi. Ona se ni danas ne bi smjela dati zbuniti ni u svojim pastirima ni u vjerničkom puku zbog poteškoća na koje nailazi u današnjem okruženju. Istina je da je mnogo bijesa u suvremenom društvu, koji počesto nastaje iz obijesti, protiv ove činjenice ne samo da je živi Bog izgovorio istinu o sebi, nego da ju je povjerio poučljivim svjedocima i po njima je, podigavši na njima svoju Crkvu,prenio svim naraštajima i cijelom svijetu.

Apostoli koje je Isus poučio postali su vjerodostojni svjedoci otajstava Božjih, čime su onda zajednicu vjernika – Crkvu obdarili svojim svjedočanstvom o Božjem djelovanju za čovjeka. Crkva od tog svjedočanstva živi, pa i onda kad nekad neki vjernici burno reagiraju držeći se, poput Petra koji još nije bio poučen, svojih osobnih umjesto Božjih stavova. Upravo radi toga Crkva ne smije i ne može odustati od svog poslanja da poučava ljude istini Božjoj, ma kako doživljava pritisak u ovome svijetu od mnogih koji bi nju htjeli poučavati i držati joj lekciju. Budimo poučljivi barem mi koji smo njezini gorljivi članovi, te napredujmo u spoznajama Božjega otajstva držeći se čvrsto istine Evanđelja koju primismo u Katoličkoj Crkvi, utemeljenoj na nauku koji su Petar i apostoli primili od Gospodina. Uz to, uzmimo odvažno svoj križ i idemo za Isusom, jer sa sigurnošću znamo da nas on ljubi i vodi u život vječni u svome kraljevstvu.

23. nedjelja kroz godinu – B

Čuli smo evanđeoski tekst u kojemu nam sveti Marko opisuje Isusovo djelovanje u krajevima dekapolskim, s posebnim osvrtom na izlječenje jednog gluhog mucavca. Evanđelist prenosi i osjećaje ljudi koji su nazočili tim događajima koji su se ‘divili preko svake mjere i razglašavali sva djela’ koja je Isus činio za dobrobiti svih onih koji su ga dolazili slušati i zadobiti uslišanje u svojim potrebama.  Divljenje koje su ovi ljudi iskusili doista je poseban osjećaj u duši jer su otkrivali i priznavali da postoji stvarnost koja ih nadilazi svojom veličinom, ljepotom, uzvišenošću. A, osim toga, onoga tko se divi prati ga osjećaj sreće i ispunjenja, jer mu je dano spoznati je, dotaknuti i biti u kontaktu s njom. Diveći se, ljudi u dekapolu su dopustili da ih ispuni svijest o otajstvu koje ih je okruživalo i koje im se približilo, napose jer je bila riječ o otajstvu dobrote i ljepote Božje koja se očitovala u Isusu.

Osjećaji i iskustvo koje su proživljavali ljudi u dekapolu dok su bili u Isusovoj blizini, trebali bi pratiti i našu vjerničku svakodnevnicu. Oni su ga slušali kako naviješta kraljevstvo Božje i promatrali kako se zauzima za sve vrste bolesnih i potrebnih, te su ostajali udivljeni svime što su vidjeli i čuli. Imajući u vidu da su glede divljenja stari filozofi govorili da se filozofirati započinje kad se u čovjeku pojavi osjećaj divljenja, što bismo mi tek trebali reći za život vjere kojim nas je Bog obdario? Ako su se ljudi divili ljudskom životu kao takvom, što bismo trebali reći mi koji smo primili božanski život? Ako su se ljudi divili pojavama u svijetu, što bismo trebali reći mi koji promatramo čudesa Božja? Ako o divljenju ovisi ozbiljnost shvaćanja dubine života, što bismo trebali reći mi kojima je Bog povjerio spoznaju cjelovitosti i svake punine života? Ako se ljudi dive ljudskim vještinama i fenomenima, koliko bismo tek mi s oduševljenjem promatrati vještinu i snagu Božju kojom skrbi oko nas i našega spasenja? Ako se ljudi dive činjenici da je čovjek biće koje se može staviti u riječ i izreći samoga sebe, za razliku od drugih bića, što ćemo reći mi kojima se sam Bog izrekao i omogućio nam da ga svojim jezikom i riječima izričemo? Ako se ljudi dive ljudskom sluhu i mogućnosti da se čuje riječ, ne samo izvanjska, nego i unutarnja, to jest misao, bit i pojam, što ćemo tek napraviti mi koji smo čuli i usvojili Božju misao?

U duhu toga bit će nam jasno da ako ima ljudi koji se dive čovjeku kao Božjem stvorenju, mi možemo ne primijetiti koje je divno čudo što smo otkupljeni. Ako ima ljudi koji se dive ljudskome, mi ne možemo ne primijetiti koje je divno čudo da je čovjek Božje djelo i da može živjeti božanskim životom. Stoga pored činjenice da možemo izgovarati božanske i neizrecive istine o životu svojim ljudskim jezikom nećemo proći kao pored beznačajne stvarnosti. Isto tako bit će vrijedna divljenja svijest da možemo slušati Božje riječi svojim ušima, te, štoviše, biti svjesni da je nama vjernicima dano ono duhovno uho kojim nepogrješivo čujemo neprevarljivi Božji glas i vrlo razgovijetno primamo njegovu svetu riječ. Ne možemo reći da nije vrijedno divljenja da mi vjernici možemo s potpunom preciznošću razlikovati dobro od zla, istinu od laži, vrijedno od nevrijednoga, ispravan put od puta zablude. Zar se ne treba diviti što imamo ispravnu spoznaju o životu te nas ne može zavarati ljudska demagogija, sotonske laži i zemaljske mode i pomodarstva? Zar nije vrijedno divljenja da mi vjernici imamo svjetlo koje trajno svijetli u duši po riječi istine i smisla koju je Bog položio u nas? Zar nije vrijedno divljenja što osjećamo živu prisutnost Božju po riječi koju čujemo u ušima i u svijesti? Po riječi koja odjekuje u srcu? Zar se ne treba zadiviti što slušamo riječi u kojima nema ništa lažnoga i ispraznoga, nego su riječi čistog života koji u nas po njima ulazi? Zar nije zadivljujuća riječ koja može postati čvrst temelj ljudskog života? Zar se ne treba diviti Bogu jer se dekapolska čudesa ponavljaju i danas u našem okruženju i u našem životu?

Strah me, međutim, da živimo u svijetu u kojemu niti znamo niti imamo vremena diviti se, jer su nam brzi ritam i obveze koje nas svakodnevno guše oduzele sposobnost divljenja. Ako smo pak izgubili osjećaj divljenja, izgubili smo osjećaj za Boga, koji je velik u svojim djelima i uzvišen u čudima kojima se svakodnevno uprisutnjuje u našoj blizini. Možda se divimo ponekoj prirodnoj ljepoti ili djelu ljudskih ruku, a da opet ne dođemo do onog konačnog divljenja životu kao takvome, to jest Bogu kao njegovu počelu. Teško se možemo diviti u ambijentu u kojem smo zapljusnuti kojekakvim silnicama i zvukovima koji onečišćuju naše uši, te živimo kao gluhi jer ne čujemo najbitnije i najsadržajnije riječi života zbog toga. Isto tako mnoštvo je riječi o koje se sapleće naš jezik i ne uspijeva razgovijetno pojmiti i izraziti uzvišenu stvarnost koju je pozvan prenijeti drugima da se i oni dive svemu što je i nas zadivilo. Dok smo uvjereni da jasno i razgovijetno govorimo, tko zna što mucamo i koje brbljarije izgovaramo, koje su zapreka stvarnoj biti i smislu našega govora. Zbog toga na žalost tako rijetko imamo prigodu čuti uzvišene riječi iz usta svojih sugovornika, te se po njima zadiviti i Bogu koji nam je dao tako čudesan dar kao što je govor, koji izriče dubinu i ljepotu života postajući nam istinsko obogaćenje. A upravo to je poslanje nas vjernika u našem društvu: po onome što mi izgovaramo i dajemo drugima čuti o Bogu i o njegovoj prisutnosti u našem životu, dati im prigodu da se zadive, kao što su se stanovnici dekapola divili Isusu.

Zato je nama ovaj evanđeoski odlomak ispit savjesti znamo li promatrati čudesna Božja djela oko sebe i u sebi. No on nam je ujedno i poticaj da se trgnemo i da otvorimo oči i uši duha, kako bismo se mogli diviti Božjoj prisutnosti, njegovu djelovanju i nauku. Tek kad otkrijemo da nam je Isus podario duhovnih sluh, shvatit ćemo da bismo bez njega u svijetu bili gluhi. Kad dopustimo da nam on razriješi sponu jezika, otkrit ćemo da bismo bez njega o pravom životu znali tek samo mucati vrlo nerazgovijetno. Evanđeosko svjedočanstvo koje smo čuli prigoda je da se zadivimo nad darom kojim nas je obdario kad nas je osposobio da čujemo duhovne tonove i da progovorimo duhovnim jezikom. Ako smo iskreno svjesni dara vjere kojim nas je prosvijetlio i milosti kojom je očistio naše uši od nečistoća ovoga svijeta i osposobio naš jezik da daje hvali živimo i pravomu Bogu, onda je nemoguće ne zadiviti se nad tim darom i otajstvom. Nemoguće je šutjeti i ne posvjedočiti drugima kako je Bog očistio naše i uši i razriješio sponu jezika. Dajmo se stoga oduševiti djelima našega Gospodina koja smo iskusili u vlastitom životu, te oduševljavajmo i druge da se počnu diviti ljepoti kršćanskog života u Gospodinu.

U povijesti klasičnoga ratovanja
od staroga do srednjega vijeka
mnogi su čvrsti gradovi pali
ne zbog sigurnosti glavnih vrata
niti zbog pomanjkanja hrabrosti
posade branitelja i stanovnika,
nego zato što je neprijatelj
uspio ući na neka mala vrata
koja nisu bila dobro čuvana
ili su i sama ostala zaboravljana
u brizi da se osiguraju glavna.
Nešto slično se događa
i u neminovnom duhovnom boju
koji svaki pojedinac vodi
tijekom svoje povijesti
protiv oholog starog napasnika
i vlatitih slabosti i napasti.
I kad učvrsti osnovne utvrde
vlastitog karaktera i duhovnosti,
uvijek mora zdušno paziti
i na sitne detalje i slabosti.
Neprijatelj kroz njih ulazi u dušu
gotovo umiljato i nenasilno,
služeći se laskanjima i dodvoravanjima,
kao kroz mala i nečuvana vrata.
A kad jednom uđe unutra,
onda će s vremenom
razorni učinak biti isti
kao da je sa silom provalio
na dobro čuvani glavni ulaz.
Zato smo pozvani budno čuvati
misli, poglede i želje,
jer je napasniku katkad
dovoljno tako malo prostora
da putem osjetila prodre u dušu
i svlada je u njezinoj kući.

22. nedjelja kroz godinu – B

Jeruzalemski farizeji i pismoznanci koji su se zanimali za Isusovo djelovanje radoznalo su promatrali svaki detalj kako Isusova ponašanja, kao i ponašanja njegovih učenika. Pratili su tako i zamjerali da jedu kruh neopranih ruku, što su smatrali nečistoćom neprimjerenom jednom pobožnom židovu, a napose ako se radi o učenicima nekog rabina koji se dičio time da poučava božanski nauk. Prema poimanju farizeja svaki način učitelj u narodu je trebao biti vrlo obziran i precizan u vjernosti zakonskim odredbama i narodnim predajama koje su nastale s nekim razlogom i ciljem. Svojim kritikama iznijeli su tako i očekivanja prema Isusu i njegovim učenicima. Učenici nisu marili za predaju starih, a Isus nije pokazao nimalo žala zbog njihova dokidanja. Prema farizejima oni su trebali biti upućeniji u Božje zakone i zapovijedi, te prednjačiti svjedočanstvom pred drugima ne omalovažavajući pobožne predaje starih. Ali kako to nije bio slučaj, tako su onda pismoznanci i farizeji u puku pokušali narušiti ugled koji je Gospodin uživao razglašavajući svoje mišljenje i iznoseći svoje osvrte na njihovo ponašanje glede običajnog pranja ruku, čaša, vrčeva, lonaca i hrane.

Najveći strah farizeja i pismoznanca koji je iz toga proizlazio je da narod ne poprimi poganske običaje, te da se onda time ne pomiješa s drugim narodima, te da ne postane nečistim narodom poput poganskih naroda. Isusov odgovor je sasvim jasan i javan pred očima svega puka. Ti isti čuvari predaja zanemarivali su mnogo bitnije od svega, a to je sačuvati čisto srce naroda pred Bogom i slobodno od svake zle namisli i grijeha. Jer ako je naroda tako vjeran i svet, čist i pravedan, odakle onda tolika zla kojima se ljudi međusobno ugrožavaju, pa čak i uništavaju? Isusov govor pretpostavlja pitanje: Zar su sama od sebe nastala bludništva, krađe, prijevare, ubojstva, preljubi, lakomstva i prijevare? Ujedno je ovo popis onih najočitijih zala i grijeha kojih nije bio izuzet ni Božji narod, premda se hvalio činjenicom da je bio vjerni, izabrani, sveti narod. Ujedno je ovo bio prijekor njihovoj dvoličnosti jer su navodno bili čuvari dobrobiti naroda, uvjereni da čuvanjem predaja vode narod u budućnost, a previđali su da narod može imati budućnost ne čuvanjem predaja starih, nego čuvanjem Božjeg ćudorednog zakona i zapovijedi, to jest čuvanjem srca i nutrine od zaraza i nečistoća grijeha. Zato najveće blago i kapital jednog naroda oko kojega treba uznastojati jest upravo čistoća srca i zajedništvo s Bogom njegovih članova. Ako narod skrbi oko čistoće duha i srca, onda će bez obzira na količinu izgubljenih ili promijenjenih ljudskih predaja sačuvati svoj ponos, cjelovitost i identitet. Upravo to postaje izvor stvarne dobrobiti na kojoj se onda treba graditi budućnost jednog naroda.

Živimo u vremenu kad se slične stvari događaju i u našem društvu. Oko nas se događaju velike preobrazbe u društvu, te se onda dokidaju mnogi običaji i predaje naših starih po kojima se nekada živjelo. Izmijenio se i ritam i način života, te su mnogi zabrinuti kako ćemo izgubiti samosvijest i kako će nas kao narod ugroziti globalizacija i ostali društveni procesi u našoj okolini. Strah nas je kako ćemo se pretopiti s drugima ili da će nas drugi svojim običajima preplaviti. No ako Isus nije izrazio žalost zbog dokidanja predaja starih u njegovo vrijeme, zar bismo mi trebali biti zabrinuti što se u naše vrijeme dokidaju određeni običaji i predaje? Držim da ne bismo!

S druge pak strane Isus je jasno izrazio da je veći problem što narod olako previđa odredbe zakona Božjega, a daje se zavarati mišlju da je dostatno čuvati predaje starih da bi se zajamčila budućnost. I za nas danas vrijedi ista stvar. Jer nije problem što smo se odrekli određenih predaja starih, nego je problem što olako uvodimo mnoge uredbe ljudske, mnoge izmišljene ‘običaje’ nametnute medijima, javnošću i pomodarstvom, a da nismo svjesni koji je njihov konačni cilj i učinak u našoj svijesti i životu naroda. Štoviše, nije problem što s vremenom nestane poneki običaj, nego što smo na račun toga olako ostavili razmatranje Božjih zapovijedi i njihovu poruku za život. U suvremenom svijetu ušli smo u proces stvaranja i prihvaćanja ljudskih običaja nauštrb ili protiv Božjih, a koji malo tko prepoznaje i na kojega ne upozorava kao na najveći problem kojem smo izloženi danas. A da smo usred upravo takvog procesa prepoznajemo po nebrizi za ćudoredni život, koji ne samo da se ne štiti u javnosti nego se i sustavno gazi uvođenjem suvremenih običaja kao standarda ponašanja. Doista nije poteškoća što ćemo odbaciti određene stare običaje, nego što se odričemo najveće vrijednosti – vjerničke duše oplemenjene vjernošću Bogu i svetom Evanđelju. Pogubno može biti to što oko sebe dopuštamo procese stvaranja običaja koji zauzimaju mjesto Božjih zapovijedi i koji onečišćuju srce ovog naroda odvlačeći ga daleko od Boga. Zato ne bismo trebali biti zabrinuti tek iz nekih nostalgičarskih razloga što mnogi ne mare za običaje naših starih, nego što mnogi danas ne vrše revno i vjerno Božje zapovijedi kao što to nekad činjahu naši stari. Doista, naši pređi se othrvaše na vjetrometini povijesti ne zato što su imali pučke običaje, nego zato što su bili vjerni Bogu i njegovim vrijednostima.

Stoga nas današnji evanđeoski odlomak poziva da ne previđamo olako ono što je Božje, nego da ga zauzeto njegujemo upravo to. Zato bismo trebali mnogo bolje detektirati svaki izvor nečistoće koji se putem suvremenih ‘običaja’ želi ugnijezditi u našim srcima, te bismo prema takvim procesima i postupcima trebali biti mnogo kritičniji i odlučniji, kao što je Isus odlučno pokazao svome narodu čega bi se trebao čuvati da ne onečiste svoje srce. Prionuti nam je uz Boga i njegovu riječ, volju i zapovijedi, jer ćemo samo tako priskrbiti budućnost sebi i svome narodu.

Našavši se na udaljenom otoku,
strani bogati turist
s vrlo sofisticiranim mobitelom
bio je više nego ponosan na sebe
i na sposobnost snalaženja
u pomalo rustičnim uvjetima
u kojima je provodio godišnji odmor.
Uz pomoć različitih programa
otkrivao je točan položaj,
kao i moguće ceste i putove
koji su ga vodili do odredišta.
A ne treba ni spominjati
da je i svim svojim prijateljima
slao poruke i elektroničku poštu,
fotografije i video zapise
izazivajući dijelom njihovu zavist.
No ostao je zatečen i preneražen
kad je trebao napuniti bateriju
svoga suvremenog iPhonea
kakvog nitko na otoku nije imao,
jer je zakazala žica kabela
uslijed nepažljivog i čestog savijanja.
Upravo jer nitko nije imao takav mobitel,
nitko mu nije mogao pomoći
na tom zagubljenom otoku
na kojem nije bilo ni u trgovini
takve vrst punjača za mobitel.

Ovaj događaj slika je kršćanina koji,
ma koliko razvijen i suvremen,
ne može opstati u pustari
suvremenoga svijeta i vremena
ukoliko mu se prekine dotok
energije Božje pomoći i snage.
Krist Gospodin mu je kao punjač
koji ga ispunja silom Duha Svetoga,
te je stoga dužan skrbiti oko toga
da u životu nikad ne obeskrijepi
njegovo čudesno djelo spasenja
kojim nas je spojio na čisto vrelo
svetog i nesebičnog Božjeg života.