U suvremenom svijetu živi se ubrzano,
uslijed čega je i okoliš ugrožen
velikom količinom zaglušujuće buke
automobila i drugih prometala.
A kako bi se smanjilo stvaranje
i štetan utjecaj buke u naseljima,
te omogućio miran život građana,
jedna od mjera je i izgradnja
građevina za zaštitu od buke.
Radi se prije svega o zidovima,
različite vrste i materijala,
koji upijajući smanjuju stvorenu buku.
U životu kršćana bilo bi neophodno
izgraditi slične zaštitne barijere
koje štite od suvišne buke
i šumova ovoga svijeta.
Jer ukoliko žele čuti Božju riječ
u svoj njezinoj snazi i jasnoći,
neophodno je priskrbiti tišinu
u kojoj razgovjetno odjekuje.

Svetkovina Svih svetih

Danas na svetkovinu svih svetih liturgija svete Crkve nudi nam na razmišljanje neobičan odlomak u kojem se uopće ne govori o svetosti na način na koji smo navikli razumijevati svetost na koju Bog poziva svoj narod još od Staroga saveza. Istina, u evanđeoskom tekstu koji smo čuli Isus poučava svoje učenike blaženome životu, to jest prije svega tješi i hrabri pojedince koji na ovoj zemlji trpe, te mi tek u svjetlu današnje svetkovine zaključujemo da je njegov navještaj blaženstava poziv na put svetosti dostupan svim ljudima, a po kojem se jedinom dolazi do istinske sreće. Kao što je ovaj tekst o blaženstvima početak Isusova Govora na gori kojim naviješta novi život, tako je govor o blaženstvima početak svetosti i uvod u pravi život već ovdje na zemlji, a koji će biti okrunjen puninom u njegovu kraljevstvu.

Međutim, malo tko bi se, ne samo od Isusovih suvremenika, nego i od naših, složio s tim načinom koji Isus promiče kao put svetosti, to jest blažena života, jer malo tko smatra da bi se moglo u situacijama koje je Isus naveo govoriti o ikakvome blaženstvu. Čak štoviše, po sili svoje naravi većina ljudi bježi iz odnosa i situacija koje je Isus nazvao blaženima, a mi bismo ih nazvali situacijama svetosti. Prema kategorijama ovoga svijeta, svet, to jest blažen život kojemu ljudi teže, sastojao bi se u ljudskim i zemaljskim sadržajima koji čovjeku pružaju sreću i zadovoljstvo, te ga kao takvoga čine ispunjenim. Zato danas, sukladno tome, jedni obećavaju čovjeku blažen ili sretan život u razvijanju razumske spoznaje i određene vrste znanja, dok drugi čovjeka žele usrećiti i obdariti blaženstvom time što mu nude zemaljska dobra i užitke. No sreća koja se ostvaruje na taj ljudski način, a čega smo svi svjesni, ipak je prolazna i kratkotrajna, te nas ne ispunja istinskim osjećajem zadovoljstva, blaženstva i punine, kao što nas može ispuniti život utemeljen na vrijednostima koje nam je ponudio naš Gospodin.

Doista, istinski nas može ispuniti i dovesti u potpuno blaženstvo samo život koji ne zanemaruje bitno, to jest ne prezire stvarne međuljudske vrijednosti kao što su dobrota, sućut, pravednost, milosrđe, istinoljubivost. Da nije onih koji su spremni na evanđeoski način darivati se drugima, staviti u prvi plan dobro čovjeka kao takvoga, misleći na dobro osobe a ne poistovjećujući dobro s materijalnim interesom, ljudski život bi doista bio lišen najvećeg bogatstva. Zato je Isusova riječ s jedne strane kritika onih koji su uvjereni da se sreća i bolja budućnost ostvaruje uvećavanjem bogatstva, moći, zemaljskih posjeda i zemaljske radosti, a s druge strane je poticaj onima koji vide da se prava sreća i budućnost društva, pojedinca i naroda, ostvaruje uvećanjem čistoće srca, dobrote, pravednosti i milosrđa.

Danas dok slavimo svetkovinu Svih svetih držimo da su mnoga naša bezimena braća živjela sukladno Isusovoj riječi, te su nam svojim životom do sada namrli i prenijeli iste evanđeoske vrijednosti za koje se danas mi trebamo boriti. Čvrstom vjerom znamo da ih je Gospodin obdario slavom nebeskom jer su na zemlji slijedili put njegovih blaženstava, a ne ljudske blagodati. I nama danas koji se nalazimo pred istim izazovom oni su nam poticaj i primjer, jer uvijek ostaju iste okolnosti života i isti izazovi pred svakim čovjekom i naraštajem. Njihov život nam je svjedočanstvo i jamstvo da se može izabirati evanđeoske vrijednosti i da se može u njima pronaći smisao već za ovoga života, ma kako bilo teško i zahtjevno živjeti prema njima. Oni su svjedoci da nas vjernosti Isusovoj neprolaznoj i neponovljivoj riječi čini blaženima, te nam jamči i onaj vječni i neprolazni život. Iz njihova primjera iščitavamo da Bog nikome ne uskraćuje blaženstvo i puninu života, nego naprotiv nudi ga i velikima i malima, i učenima i neukima. Jednom riječju Bog poziva svakoga da se odazove na put svetosti kako bismo zemlju pretvorili u dom istinskog zajedništva u kojemu ima smisla živjeti u međusobnom poštovanju i ljubavi. A to se događa samo onda kad smo na zemlji otvoreni Božjim darovima i istini života, nakon čega nas Bog nagrađuje i svojim blaženstvom za svu vječnost.

Isusove riječi nas, doista, pozivaju na svetost svakodnevnoga života koja se ne mjeri akademskim stupnjem i titulom, nego spremnošću duha da se otvori kraljevstvu Božjemu. Ne mjeri se veseljem i užicima ovoga života, nego sposobnošću da se nosimo sa žalostima u ovoj dolini suza u kojoj nam je proživjeti određeni broj godina i dana. Riječ je o svetosti koja se ne mjeri vrijednostima zemaljskih posjeda, nego krotkošću života kojom primamo Boga za svoju baštinu. Štoviše, svetost na koju nas poziva Bog ne mjeri se zasićenošću ukusne hrane i zadovoljstvom opojnih pića u kojima ljudi uživaju, nego glađu i žeđu za Božjim neprolaznim vrijednostima. Svetost na koju nas Isus poziva nije bezobzirnost koja nas gura da mislimo najprije i isključivo na sebe, nego se očituje u dobroti kojom iskazujemo milosrđe svome bližnjemu. Jer svetost se ne sastoji u briljantnom razumu i tečnom govorništvu, nego prije svega u čistoći srca koje je pogledom duha kadro zaviriti u srce Božje. Svetost nije ni u tome da tražimo za sebe prostor i vrijeme u kojem nas nitko ne ometa da se nesmetano bavimo svojim poslovima, nego u tome da izdvojimo vremena i ostavimo prostora za one kojima je potrebno donijeti mir u nemirnu dušu objavljujući im da su djeca Božja. Svetost se ne poistovjećuje niti sa zemaljskim vrijednostima pravne države, nego se prepoznaje po borbi za obespravljene i zanemarene do mjere da se i sami izložimo progonu i prozivanju onih kojima nije stalo do istinske pravednosti u društvu.

U tom smislu put svetosti koji nam naznači Isus, put je kojim su prošla mnoga naša braća i sestre, te sada uživaju slavu nebesku, a mi im ovim slavljem zahvaljujemo i častimo ih. Oni su Božju riječ primali i od nje živjeli, spremni i na nerazumijevanje i progone od onih koji nisu htjeli da oni čovjeku i svijetu navijeste i dadnu Boga. Jer su živjeli su sa svom jednostavnošću u svojim obiteljima držeći se čvrsto evanđeoskog nauka, potvrđuju nam da svetost nije egzibicija niti zvanje za vjerske čudake, nego stil života za sve ljude koji iskreno traže Boga i vječno spasenje. O tome koliko ćemo se svi mi opredjeljivati za put svetosti, ovisi i budućnost našega naroda. Što nas bude više spremnih prihvatiti Isusova mjerila svetosti, to će nam društvo biti stabilnije i čvršće. Imat ćemo unutarnju snagu i vitalnost za ovaj život, kao i nagradu života vječnoga. Sveti koji su išli ispred nas pokazali su nam da je jedini ispravni put biti svet sukladno Isusovu pozivu, pa se stoga ne izvlačimo ni mi od ove odgovornosti, nego idimo odvažno putem svetosti za dobrobit i spasenje svoje i svojih najbližih, kao što učiniše mnogi sveci koji nam danas u ovom slavlju svijetle svojim primjerom.

Kad nakon više godina prođemo
krajevima kojima smo se nekada
vozili i obilazili uzduž i poprijeko,
iznenadimo se koliko se toga
u međuvremenu napravilo.
Gotovo ne možemo prepoznati
oštre krivine u kojima smo usporavali,
niti strme jaruge i klance,
kao ni krivudave uzvisine
koje bi se nadvijale nad ponorima.
Cestograditelji su posljednjih godina
izveli pothvate uloživši velike napore
te su ostvarili dobre rezultate
sagradivši mostove i vijadukte,
izravnavši krivine i premostivši ponore,
probivši brda i nadvisivši doline.
Ono što je djelovalo nemoguće,
ostvarilo se na korist putnika
i sigurniju vožnju do odredišta.
Ali i u duhovnom životu
postoje vješti cestograditelji
sposobni sagraditi na zemlji
nebeske nadvožnjake i mostove
iznad prizemljenih misli i interesa.
Tamo gdje se činilo nemogućim
pronaći dobar i pouzdan put,
bez rizika od provalija i ponora,
pokazali su da je moguće
otkriti uzvišeno rješenje.
U tom smislu Sin i Duh Sveti
siđoše s neba na zemlju
da izravnaju što je krivudavo
i učine glatkim što je hrapavo.
Pa putniku do neba nije više prepreka
ni duboka dolina ni visoka gora
jer oni sagradiše cestu spasenja
sve do Očevih nebeskih dvora.

30. nedjelja kroz godinu – B

Sveti Marko u današnjem Evanđelju opisuje događaj koji se zbio jednom zgodom dok je Isus izlazio iz Jerihona okružen mnoštvom svijeta. No na tom izlazu iz Jerihona sjedio je slijepi prosjak Bartimej koji je iskao milostinju i pomoć prolaznika, s nadom da će mu se smilovati. Iako u nevolji, i premda je živio od pomoći dobrih ljudi, ipak je bio obazriv, te je sjedio pored puta da nikome ne bude smetnja dok ulazi i izlazi iz grada, jer vjerojatno nije htio nikoga svojim stanjem ‘prisiliti’ da odvoji od svoga  ako nije htio dati dragovoljno, od srca. No kad je čuo da blizu njega prolazi Isus Nazarećanin, nije više bio tako tih, samozatajan i nenametljiv, nego je počeo iz sveg glasa vikati: Sine Davidov, smiluj mi se! A kad su ga mnogi stali ušutkivati, nije se dao smesti, nego je bio toliko uporan da je još jače vikao.

Kad potom razmislimo s malo odmaka o svemu što se zbilo, onda vidimo u kakvoj je bezizglednoj situaciji bio. Srećom spasila ga je jasna svijest i vjera u Isusa uslijed koje nije htio propustiti ovu jedinstvenu priliku susreta s Mesijom. Međutim, osim što je bio lišen vida, te tako u velikoj životnoj potrebi, morao se još nadvikivati s mnoštvom onih koji su mu bili preprjeka da dođe do Isusa. Kamo sreće da su oni bili toliko zauzeti slušajući Isusov nauk i obuzeti potrebom da ne izgube nijednu njegovu riječ, te da poradi toga ništa drugo oko sebe ne primjećuju. Tada bi ih on razumio što u prvi mah nisu primijetili jednog tihog slijepog prosjaka pored ceste. No sigurno mu je bilo neprihvatljivo da mu onemogućuju susret s Isusom, nakon što su shvatili da je im je on negdje iza leđa, slijep i bespomoćan pored ceste.

S druge pak strane, oni koji su ušutkivali Bartimeja da ne iznese Isusu svoje potrebe, pokazali su da, ne mareći za slijepog prosjaka, nisu dobro slušali Isusa niti razumjeli njegov nauk i poslanje. Ako im je njegov zahtjeva za pomoću parao uši, te ih ometao u slušanju, nisu razumjeli da im kroz krik potrebnika progovara i sam Isus. Ako mu i nisu u prvi mah pridali na važnosti, poradi svojih mmogućih sebičnih potreba da čuju navještaj riječi, ipak su u drugom trenutku, kad su čuli njegov vapaj, mogli bili priskočiti u pomoć. Time bi onda i u praksu provesti Isusovu riječ koja ih je uvijek poticala na ljubav i milosrđe.

Stoga je sasvim zakonito zapitati se kako je moguće da netko ne dopusti nekom potrebniku da se susretne s Isusom? Što ih je moglo na to navesti? Da su slušali Isusa, onda bi im bilo jasno da trebaju takve tražiti i pomagati im da dođu do Isusa i da mole pomoć i smilovanje. Ako nisu htjeli da Bartimej zamara Učitelja, onda su se i oni trebali maknuti od njega i pustit ga da u miru ide svojim putem. Ali ako su ga pak ušutkivali jer nisu htjeli da Isusa naziva Sinom Davidovim, to time Mesijom, onda su pokazali da su bili blizu Isusa, slušali ga i gledali, ali nisu dobro ni čuli ni vidjeli. Zato je i njima Bartimejev glas, a i kasnije ozdravljenje, bila prigoda da progledaju, te da zadobiju i pravi sluh za Božju riječ.

Često se i mi kršćani nalazimo u situaciji u kojoj je bio slijepi prosjak Bartimej. Na ovaj ili na onaj način uvijek ima u društvu određen broj ljudi koji se ispriječe između nas i Isusa. Ima onih koji ne žele da naš vapaj dođe do Učitelja, koji ne žele da ga susretnemo i da primimo njegove milosti. Nađe se ljudi koji žele prigušiti naš vapaj Isusu i našu potrebu da ga susretnemo na ulicama našega grada i društva, jer ne žele da se objavi kao Božji Sin i Mesija. Ima ih koji kršćane ušutkuju iz neznanja, ali i onih koji čine svjesno, potiskujući njihov glas koji doziva Isusa i koji može očitovati svijetu Isusovu moć, to jest Isusa pokazati kao pravi put čovječanstvu koje često luta po bespućima.

Zato se i nama postavlja temeljno pitanje: Imamo li mi kršćani snage vikati i vapiti Isusu usprkos ušutkivanja? Hoćemo li dopustit da nam društvo priguši zaziv i da nam odnese Isusa izvan dometa našeg krika? Hoćemo li dopustiti da nas ušutkaju i ostave pored puta u mraku sljepoće? Ali ne samo nas, nego čovjeka kao takvoga? Hoće li onemogućiti da im pokažemo da preko nas Isus daruje vid svijetu obasipljući ga svjetlom i da preko nas daje glas svim patnicima u njihovim patnjama i potrebama? Imamo li snage nadjačati one koji našem narodu i društvu nude bezbožnu viziju, koja čovjeka ostavlja u tami i stranputici?

Doista, treba se znati nositi sa zaglušujućom bukom ovoga svijeta kojoj je cilj onemogućiti da naš glas dopre do Isusa, te da se po nama pokaže njegovo milosrdno uslišanje. I treba znati podići glas da ne dopustimo da oni koji nas ušutkuju budu glasniji od nas koji vapimo za njegovom svetom prisutnošću i zahvatom kako u našem životu, tako i u životu svih potrebnih u društvu. Ne možemo dopustiti da nas u društvu u kojemu živimo smjeste na margine, pored puta i da nam ne dopuste reći da dobro čujemo jer čujemo Isusov glas, ili pak da želimo dobro vidjeti nudeći pogled na svijet Isusovim očima. Štoviše, ne možemo dopustit da ijedan čovjek kao čovjek bude u društvu stavljen na rub, pored ceste, nego da bude u središtu pozornosti sa svim svojim potrebama, kao što je bio našem Gospodinu.

Budimo stoga odvažni poput Bartimeja i ne dopustimo da Božje Svjetlo prođe pored nas, a da mi ostanemo u tami i sljepoći. Ne dopustimo da nam Božja Riječ bude na dohvat, a mi gluhi i neupućeni. Ne dopustimo da pored nas prođe onaj koji je Put, a da mi ostanemo pored puta sjediti. Ne dopustimo da pored nas prođe onaj u kojem su sva blago Božje, a da mi ostanemo vječiti siromasi i prosjaci koji jedva nakupe koju mrvicu za život. Razbudimo u sebi žarku vjeru, te se njome spasimo! Progledajmo i pođimo za Isusom putevima ovoga svijeta i putem vječnosti!

Svaki čovjek po sili naravi
poradi umora teži k tromosti.
Podložan mrtvilu i lijenosti,
rado bi izbjegao napor i rad.
I dok ga golica ideja
da bi mu lakše bilo
kad rada ne bi bilo,
ipak ne bježi od istine
kako je u biti neminovno
ali i vrlo korisno raditi.
S tom sviješću svaku večer
stavlja pored uzglavlja
malu napravu zvanu budilica.
Kako nije imun na njezin zvuk,
često bi je najradije ušutkao
ili kaznio za prodorni zvuk
koji ga budi iz dubokog sna
i poziva da ustane iz tople postelje.
Ali ipak zna da ona nije kriva,
nego da radi isključivo
za njegovo dobro.
Prema njoj se odobrovolji,
a bude joj čak zahvalan,
kad nakon ustajanja
udahne svježi zrak
i osjeti miris novog jutra
što ga ispunja radošću.

Poput tjelesnog postoji
i duhovno mrtvilo i tromost,
kao što i ljudski duh pozna
razdoblja svjetla i tame.
Ponekad danima i tjednima
živimo sa zaspalom sviješću
i umrtvljenom savješću.
A kako ne bismo ostali
bez živosti za Boga
i lišili se njegove svježine
što natapa željnu dušu
kao miris jutra i svježina rose,
on nam je dao kao budilicu
svoju riječ što odzvanja:
Vrijeme je već da se oda sna prenemo
jer nam je sada spasenje bliže
nego kad povjerovasmo.
Noć poodmače, dan se približi!
Odložimo dakle djela tame
i zodjenimo se oružjem svjetlosti.
Kao po danu pristojno hodimo,
ne u pijankama i pijančevanjima,
ne u priležništvima i razvratnostima,
ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se
Gospodinom Isusom Kristom
i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.

Ako je svetom Augustinu
baš ova riječ bila budilica,
dobro bi bilo da i nas prodrma.

29. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak opisuje spor koji se dogodio među apostolima pri pokušaju dvojica od njih, sinova Zebedejevih da si priskrbe bolja mjesta u Isusovu kraljevstvu. Stvar je došla do usijanja tako da je sam Isus morao smirivati situaciju, te ih dozvati k sebi i poučiti kako se trebaju ponašati. Poučio ih je da se ne trebaju odnositi jedan prema drugome kao zemaljski vladari i velikaši koji gospoduju nad svojim narodima i svoje podanike drže pod vlašću u velikoj pokornosti: Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka vam bude svima sluga.

Tako je Isus svoje učenike poučio jednoj novoj viziji života i odnosa koji se razlikuje od odnosa koji su postojali u ondašnjem u svijetu, a koji su se mogli izreći i onom narodnom: Tko jači taj kvači. Danas kad živimo u bitno drukčijem društvu nego naš Gospodin prije 2000 godina, upitati nam se je li još uvijek vrijedi pravilo da tko je jači u svojoj ruci ima moć nad drugim, bilo da se radi o pojedincu ili o narodima. Pitamo se jesmo li u suvremenom društvu, zahvaljujući demokratskim strujanjima i razvojem pravne države napokon riješili problem podređenosti jednih drugima. Jesu li ove Isusove riječi za nas danas zaludu izgovorene jer u našim društvima više ne postoje iznad nas gospodari i velikaši da odlučuju o našoj sudbini, nego to sada činimo mi sami odlučujući o onima koji će nas predstavljati i voditi u državi? Imamo se pravo i zapitati je li se možda ostvarili društvo o kojemu Isus govori, jer vidimo da živimo u uređenim društvima gdje  sami biramo svoje zastupnike, koje se potom obvezuju služiti narodu, a ne više gospodovati.

No držim da bismo doista bili naivni kad bismo pomislili da nam služe oni koji su na vlasti u našim društvima. Pogotovo kad promatramo stvari iz globalne perspektive, teško za povjerovati da bi veliki gospodari kapitala i moći dopustili da im interes i zarada izmaknu iz ruku. Jer pokazali su da su u ime toga spremni čak i cijele narode, države i krajeve izvrći nemilim pogibeljima, što se i u naše vrijeme vrlo jasno vidi. Stoga je privid da danas oni koji su na vlasti ne vladaju, nego služe, a još veći privid da je dopušteno svakom pojedincu da slobodno bira vlastite vrijednosti i način života, te narodu da odlučuje o svojoj sudbini i tijekovima povijesti. Teško bismo se prevarili ako bismo pomislili da su moćnici ovoga svijeta odlučili odustati od moći i dati je u ruke naroda, te, štoviše, da se sami posvete tome te žrtvuju i izlože da narod što bolje živi.

Upravo zato Isusova riječ i pouka, kako apostolima nekad tako i danas nama, ostaje vrlo snažna i korisna jer nam Isus pruža i poziva nas na drukčiju viziju odnosa. Ako pak ne slušamo njega, nego živimo prema ljudskom nahođenju i željama, uvijek ćemo ostati s istim problemima u društvu, te će svaki pomak biti vrlo spor i samo strukturalan, dok će se za ona stvarne pomake uljuđenja društva trebati čekati da se svi zajedno upustimo u evanđeoski život. Doista, možemo izokrenuti ili izabrati načine upravljanja u društvu, ali ne možemo stvoriti bolje odnose ako ne slušamo Krista Gospodina i ne upijamo evanđeoski duh. Možemo promijeniti način upravljanja u društvu, ali ako se mi ne promijenimo kao ljudi i ako ne dopustimo Gospodinu da nas ne oblikuje, u našem društvu neće biti pomaka i neće se dogoditi da kao zreli i odgovorni ljudi vladamo u svome društvu bez tutora i izrabljivača. Htjeli bismo savršeno društvo, besprijekornu upravu od državne do lokalne, poštene političare i javne ustanove, a ne primjećujemo da su oni odraz unutarnjih želja koje vladaju nama. Tješimo se da mi izabiremo i oblikujemo vlast, ali koja korist kad mi prije toga nismo sebe dali Bogom oblikovati. Htjeli bismo vlasti visokih ideala, dopuštamo da tvorci javnog mnijenja i mentaliteta ovoga svijeta u nama raspale niske strasti i želje, te je onda i logično da izabiremo one koji su spremni ispunjavati nam ih. Tako u konačnici, umjesto da izabiremo ljude koji će nam služiti, izabiremo one koji će ispunjavati naše želje, koje su prethodno u nama potakli i oblikovali, ali takve želje preko kojih nas s lakoćom mogu držati u pokornosti i nad nama gospodovati.

Stoga, ako želimo društvo u kojem ćemo sami odlučivati o svojoj sudbini, onda ne bismo smjeli slijediti modne trendove ovoga svijeta koji nas vrlo vješto putem medija oblikuju i pustoše, nego bismo trebali slušati glas svoga Gospodina koji nas odgaja za ponizno služenje i nesebičnu žrtvu. Jer, doista, ljudskost se oblikuje poniznošću srca i poslušnošću Isusovu glasu. Onaj tko odbija slušati Isusa, redovito ne zna izabrati vrijednosti, ne zna što hoće, što traži i što treba ostvariti u društvu, te je sam kao takav podložan manipulacijama kojima upravljaju moćnici i bezakonici ovoga svijeta. Dok na ispravan način obnaša vlast samo onaj tko dopusti da mu Isus promijeni srce. Takav zna točno što želi za sebe i za druge, te uspijeva smoći snage i izložiti se za javno dobro.

Dopustimo stoga Gospodinu da nas promijeni iznutra, jer istinski vladamo kada živimo u srcima drugih, kad ih svojim primjerom i nesebičnošću upravljamo na dobro. Mijenjajmo se iznutra mi prvi, te ćemo onda na vlast dovesti one koji sliče našoj nutrini i odgovaraju svim njezinim zahtjevima, umjesto da dopustimo grabežljivcima i bezbošcima da manipuliraju sudbinom i nas samih i cijeloga naroda. Izgrađujmo slobodan duh kojim ne mogu ovladati moćnici i velikaši, te pomažimo drugima da izgrađuju takav duh, pa ćemo doći do prave vlasti koju nam nitko neće moći oduzeti, te ćemo snagom nje znati biti vladari što služe i sluge što vladaju. Držimo se Isusova primjera, jer on je došao ne samo da služi, nego i da i vlada u srcima svojih vjernika dajući svoj život kao otkupninu za mnoge, kako bi im omogućio da ih Otac obdari vlašću, to jest mjestom u kraljevstvu nebeskom.

Radi se o suvremenom izumu
i jednoj od kvalitetnijih načina zaštite
poslovnih i stambenih objekata
od mogućih provalnika i pljačkaša.
Putem postavljenih kamera
iznutra se prati i snima
sve što se događa u okolini,
pa time i svaki sumnjivi pokret.
Tako je domaćinima ili čuvarima
lakše sačuvati povjerenu imovinu
od nepoželjnog ugrožavanja.

Ugradivši u nas svoje svjetlo
i svoj božanski pogled
Gospodin nas je obdario
osobitim video nadzorom
– evanđeoskom vizijom života.
Po svjetlu božanske istine
imamo izuzetan pregled
nad svime što je u nama
i svime što se događa oko nas.
Toliko je pouzdan i kvalitetan
da može otkriti i pokrete
onog nevidljivog neprijatelja
koji vreba na zdanje našeg bića
kako bi provalio i opustošio ga.
Ne smijemo stoga zanemarivati
ovaj duhovni video nadzor
kojim se stavljamo izravno
pod božansku zaštitu.
Čuvajmo ga kao oči u glavi,
jer o njemu umnogome ovisi
sigurnost sadašnjeg života
i pouzdan hod prema vječnome.

28. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak opisuje susret Isusa s jednim čovjekom koji iznenada došao pred njega postavljajući pitanje što treba činiti da bi baštinio život vječni. Iz razgovora koji se vodi među njima vidimo da Isus naznačuje kao put života onaj koji ne zaobilazi Božje zapovijedi, nego ih ozbiljno uzima u obzir. Ali uz važnost ćudorednog života i poštivanja Božjih zapovijedi, Isus je ujedno izrazio i njegovu nedostatno za ozbiljan duhovni život. Doista pravi duhovni život nije samo u životu zapovijedi, nego u Isusovu vjernom nasljedovanju, što je sam Gospodin naznačio spomenutom čovjeku kad mu je rekao da mu jedno nedostaje, a to je da proda sve što ima i razdijeli siromasima, te da dođe i nastavi ići za njim. Ovakvu ponudu dotični nije prihvatio, jer nije bio spreman poradi nebeskoga blaga žrtvovati zemaljsko, to jest nije bio spreman zemaljsko uložiti da dođe do nebeskoga na način na koji mu je to Isus savjetovao. Tako je ovaj čovjek odbacio to ‘jedno’ koje mu je Isus ponudio, ali koje nije bilo baš tako nevažno, nego je bilo značajnije od svega onog drugog čime se htio pohvaliti Isusu.

Kao i ovom čovjeku iz evanđeoskog odlomka i nama danas u ovome svijetu nedostaje počesto ono ‘jedno’ u životu koje se pokazuje kao ono bitno. A ono je doista nezamjenjivo, jer ga nijedna zemaljska stvarnost ni ostvarenje ne mogu nadomjestiti. To ‘jedno’ koje nam nedostaje je želja da potpuno pripadamo Bogu, da ga otkrijemo na nov način i da mu se potpuno posvetimo. Pa i onda kad u nama tinja potreba da se držimo ćudorednih normi, počesto nam nedostaje želja da ostvarimo živi i neposredni odnos s Bogom, a ne samo onaj izvanjski i formalni. I dok se trudimo oko bitnih sastavnica ćudorednoga života, na što smo vezani i savješću, o čemu svjedoče i oni koji ne vjeruju u Boga, mi vjernici se ne bismo time smjeli zadovoljiti, nego bismo trebali tražiti još nešto više. Tako ni ovaj čovjek nije ništa osobito činio time što je čuvao zapovijedi Božje, nego je činio samo ono što bi trebao svaki pošten i savjestan čovjek. Štoviše, našao je shodnim hvaliti se kao da je osobito zaslužno djelo pred Bogom slušati minimum Zakona, a nije imao snage za istinski korak vjere u živoga Boga, nije imao snage za onaj presudni korak koji bi ga doveo u život vječni koji je tražio. Zato je njegov život koji se sastojao u vršenju ćudorednih normi još uvijek bio daleko od Boga i od zasluga za život vječni. Jer da je imao pravi odnos s Bogom i pravu svijest o blagu koje je trebao steći na nebu, ne bi mu bilo teško sve ostaviti i slijediti onoga za kim je jedino mogao doći u život vječni.

Ovaj čovjek koji je izišao pred Isusa sve je u životu dobro činio živeći sukladno Zakonu, ali mu je nedostajalo još nešto kako bi bio savršen. Nedostajalo mu je ono ‘jedno’ koje čini cjelinu života, ono ‘jedno’ koje daje smisao ostatku života, te je stoga to jedno što mu je nedostajalo bilo jednako važno i vrijedno kao sve drugo što je činio.  I sam je toga postao svjestan, te je zato otišao smrknut i žalostan. Teško mu se bilo odvojiti od onoga što je posjedovao i zato je se opredijelio za taj zemaljski ostatak svega što je imao, umjesto da prione uz ovo ‘jedno’ koje je bilo vrijednije, jer bi njegovu ćudorednom životu dalo novi smisao i novu vrijednost. Jer u samom ćudorednom životu ne može se imati pravoga zadovoljstva kao onda kad se slijedi Isusa. Kad se pođe za Isusom, onda ćudoređe postaje temelj s kojeg se može nastaviti nasljedovati i ići u daljnje duhovne visine, a ukoliko se odbije nasljedovati Isusa, onda ćudoredni život postaje svrhom samome sebi, te kao takav nije dobar kapital za lakše nasljedovanje Isusa, nego hrana vlastite oholosti.

No da se opredijelio ići za Isusom, onda bi osjetio radost koju mu kasnije nije mogao pružiti veliki imetak, jer istinska radost izvire iz pravoga zajedništva s Bogom. Da je pronašao to zajedništvo i tu radost, tada bi shvatio da zemaljska dobra služe da uveća i tuđu radost time što ih dijeli s drugima, a ne slaže na hrpu kako bi više imao. Da je otkrio pravo zajedništvo s Bogom, otkrio bi i pravo zajedništvo s braćom, te bi sigurno pronašao mnogo radosti u životu. Da je to tako potvrđuje se i u današnje vrijeme u kojemu vidimo da ima mnogo onih koji velik imetak i nemaju prave životne radosti, kao što ima onih koji nemaju velik imetak, ali imaju vedrinu lica i radost jer žive evanđeoskim životom koji Isus od njih očekuje i kako im savjetuje

Stoga nam se potruditi priskrbiti sebi upravo to jedno koje nam nedostaje jer se po tome prepoznaje koliko istinski živo idemo za Isusom. Tek kad otkrijemo koliko je to važno, onda ćemo imati snagu nasljedovanje Isusa staviti u prvi plan, a sve drugo osmisliti kao pomoć a ne smetnja da ga nasljedujemo vjerno i vjerodostojno. Jer ako istinski žeđamo za životom vječnim, to jest ako nam je istinski stalo do onog blaga na nebu, nećemo zanemarivati ono ‘jedno’ vrlo bitno u životu, a to je vjerovati Isusu, slušati njegov glas i vjerno ići za njim. Uzmimo ozbiljno ovu Isusovu pouku i već danas napravimo prvi korak.

Razni liječnici i znanstvenici
od davnina bili su u potrazi
za eliksirom vječne mladosti.
A ni danas čovjek ne prestaje
sanjati o takvom napitku ili lijeku
kojim će zaštiti vlastiti organizam
od starenja i od umiranja.

Djeluju smiješno ove sanje i nadanja,
kao i potjera za čarobnim napitkom,
jer nitko od nas nije sebi dao život
niti ga može obdariti vječnošću.
No isto tako je tragično i žalosno
ako ga, zbog lijenosti ili oholosti,
odbijamo i zanemarujemo
primiti iz ruke Gospodara života.
Po želji koja je utkana u nas,
ćutimo da smo obdareni
mogućnošću i pozivom na vječnost.
Ali od mogućnosti do ostvarenja
put je koji vodi kroz Božji život.
A Bog nam nije samo usadio želju,
nego nam je dao i dar besmrtnosti.
Presvetim Tijelom i Krvlju svoga Sina
on je prenio u vrijeme i prostor
svoj neumrli božanski život
kako bi nas učinio dionicima istoga.
Bio bi stoga krupan previd protiv sebe
i svojih najvažnijih želja i mogućnosti
ostati ravnodušnima prema ovom
čudesnom eliksiru vječne mladosti.
Jer on nam je stavljen nadohvat ruke
kao hrana, zalog i popudbina
do konačnog i potpunog ostvarenja
u neizmjernoj nebeskoj slavi.

27. nedjelja kroz godinu – B

Slušamo u današnjem Evanđelju kako farizeji iskušavaju Isusa postavljajući mu pitanje o (ne)razrješivosti braka: Je li mužu dopušteno otpustiti ženu? Ljudi koji su u mnogočemu bili čistunci, koji su se natezali oko beznačajnih stvari i stavki Zakona, imaju hrabrosti i drskosti formulirati jedno ovakvo pitanje ne uočavajući kako je bezočno tako olako govoriti o sudbinama ljudi i njihovim temeljnim vrijednostima. Njima je to bilo pitanje za natezanje i rasprave, za iskušavanja i hvatanja u riječi, dok su im životi i sudbine ljudi bili u drugom planu. Jer sva njihova natezanja i tumačenja završavala su tako da su u svemu tražili svoju korist i probitak, pa tako i u ovoj situaciji. Upravo zato im je bilo moguće da jedan ovakav upit razriješe u korist svoga okorjelog srca, te da nikad ne sagledaju stranu koja je bila žrtva te okorjelosti.

I danas se postavlja isto pitanje, te su i danas na kušnji mnogi muškarci i žene, mnogi parovi i obitelji glede problema (ne)razrješivosti braka. Ovo je pitanje koje se postavlja vrlo intenzivno i Crkvi našega vremena kao pitanje kušnje u današnjem svijetu u kojem se prave napadi i pritisci na crkveni nauk kao da je on ljudska izmišljotina, a ne božanska istina. Stoga postoje i danas pritisci na Crkvu, pritisci slični onima pred kojima je Mojsije, poradi okorjelosti njihova srca, ipak dopustio i ozakonio rastavu. Radi se o pritiscima sličnima onima pred kojima je civilno zakonodavstvo davno već ozakonilo rastave koje su toliko česte da se već smatraju nečim uobičajenim, svakodnevnim, pa nerijetko i normalnim. Tako je stanje natjeralo zakonodavca ne da formulira što je dobro, nego da ozakoni ono što se čini. Osim toga, u današnje vrijeme se to događa pod izlikom napretka, razvoja ljudske svijest i slobode, na način da se bračnu vjernost među supružnicima smatra zaostalom, staromodnom, srednjovjekovnom i neprikladnom za suvremenoga čovjeka. A samo zato jer mu ograničava slobodu da živi razvratno, raskalašeno, da bračnog druga pretvori u partnera, a ne u osobu neponovljive vrijednosti koja je dio njegova bića i s kojom ostvaruje neizrecivo zajedništvo u Bogu. Zato danas živimo u društvu u kojemu pojedine skupine zlorabe pravnu državu kako bi u zakone unijela i zakonima omogućila njima pravo na nered, neodgovornost i nećudoredan život.

Isus nije podlegao takvim pritiscima. Čak se nije ustuknuo niti pred činjenicom da je Mojsije dopustio muškarcima da otpuste žene, jer mu je bilo previše jasno što je život i koja je vrijednost međuosobnoga zajedništva, tako da je znao odgovoriti ispravljajući njihove krive pozicije. Oni su ga htjeli po svoj prilici prikliještiti činjenicama rastava, kao i time da se to radi čak prema Zakonu, no kod njega to nije prošlo. Tako i danas ima onih koji drže da bi se rastava i u Crkvi trebala dopustiti, jer je mnoštvo takvih slučajeva i situacija u kojima je bračna zajednica uništena i u nemogućnosti da se vrati u prvobitno stanje. Pogotovo kad su oni koji su se rastali jedni od drugih ušli u neku novu civilnu zajednicu. Ima i onih koji bi mu prigovorili da idealizira, kao što se i danas Crkvi prigovara, no on je svejedno istaknuo onaj iskonski nauk koji nije nedostižni ideal, nego dostupna stvarnost svima koji poštuju Božje odredbe. Pa i onda kada zna da se cjelovito i vjerodostojno bračno zajedništvo ne događa po ljudskim snagama, nego je Božji dar prema kojem se supružnici trebaju ravnati i usmjeravati, Isus ih ništa manje ne potiče da ga prihvate i ostvare. Samo tako mogu od stvarnosti koju im Bog nudi, i ugraditi vrijednosti u svoj život i izgrađivati ga prema svim mjerilima Božjega dara.

Ključ koji daje Isus kad se poziva na onoj prvotni Božji plan za čovjeka je u tome da očekuje od bračnih drugova da ne žive brak kao ljudsku stvarnost, nego kao Božji milosni dar. Nadalje potiče supružnike da ne dopuste da im srce postane okorjelo, nego da ga uvijek čuvaju natopljenim Božjom ljubavlju koja onda hrani njihov život, ispravno ih motivira i pomaže da nadvladaju svaku poteškoću ukoliko naiđe.  Na temelju njegove riječi i Crkva uči i potiče one koji ulaze u brak, da ne ulaze u brak s okorjelim srcem, to jest neispravnih nakana. Uostalom, može biti valjan brak jedino onaj sklopljen s ispravnim nakanama, to jest srca puna ljubavi, u punoj slobodi i spremnosti na cjelovito darivanje. A danas oni koji se pozivaju na nove uvide u ljudski život prema kojima brak ne bi trebao biti nerazrješiv, u biti brane pravo na svoje okorjelo srce i pravo da se ne pokaju za svoje pogrješke i grijehe koje su počinili protiv braka i obitelji. A Isus, upravo jer osjeća odgovornost za ljudske živote i sudbine, ne nudi nevaljala rješenja, nego samo ona koja odražavaju iskonski Božji plan, jer samo takva rješenja mogu čovjeku zajamčiti sreću i mir, kako ovog tako i drugog života.

Nama je ipak više slušati glas našeg Gospodina i evanđeoski nauk koji promiče i potiče na cjelovitu ljubav koja se odlikuje vjernošću, odgovornošću i trajnošću. Supružnici ne trebaju nikad smetnuti s uma obveze koje su se preuzele i obećanja koja su dali pred Bogom i Crkvom, te niti prestati ići putem kojim nadilaze svoje ljudske slabosti i ograničenosti kako bi hodili putem Božjih ostvarenja. Trebaju bježati od jeftinih izgovora poput onih kako se ljubav istrošila, a da se ne pitaju jesu li što učinili da se to ne dogodi, da ne preispitaju svoju odgovornost pred tim. Jer činjenica jest da ćemo Gospodinu jednom polagati račun za to s kolikom smo ozbiljnošću prihvaćali milost koju nam je davao i jesmo li se trudili odbacivati tvrdoću srca, a ne Božji plan, jer okorjelost srca dovodi u pitanje ljudsku dobrobit.