12. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski tekst nam opisuje jednu vrlo neobičnu situaciju iz života Isusa i njegovih učenika, koja je upravo učenicima djelovala vrlo pogibeljno. Naime, nakon što je Isus završio poučavati mnoštvo o otajstvima kraljevstva Božjega, odlučio je s učenicima prijeći na drugu stranu Galilejskoga mora. No dok je on na krmi spavao, nastala je žestoka oluja na moru, te su se učenici pobojali za ishod plovidbe, te su u strahu odlučili zaiskati njegovu pomoć. Doista, on je na njihov vapaj utišao vjetar i more pokazujući svoju božansku moć, da bi nakon toga prekorio i njihovu nevjeru i bojažljivost govoreći im: Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?  Prekorio ih je jer su iz njegova nauka i iz njegovih djela trebali razumjeti da raspolaže božanskom moću, te da im se onda, dok su s njim na lađi, ne može dogoditi ništa zloga. Time im je htio dati do znanja da ih on nikada nije prestao štiti i čuvati svojom moću, pa i onda dok je na krmi spavao, jer on nikad od čovjeka ne usteže svoju ruku. Pa i kad vide da on spava, on je ipak svojom božanskom snagom mnogo budniji nego kad čovjek bdije. Stoga se pokazalo da je u njima u tom trenutku zaspala vjera,  pa čak doživjela i pravi brodolom, jer su izgubili povjerenje da ih štiti njegova moć.

Kroz slične situacije i iskušenja prolazimo i sami u životu, te nam se mnogo puta čini da se Bog negdje udaljio, da spava ili da se povukao na odmor od nas. U biti ne shvaćamo da mi spavamo a da on u tim trenutcima želi našu vjeru držati budnom u svijetu. Uistinu, najčešće život i poimamo tako da bismo se opustili, a svijet oko sebe doživljavali kao idiličan, kao stanje u kojemu nam se ništa lošega i nepredviđenoga ne može dogoditi, jer sve svojim ljudskim sposobnostima isplaniramo i držimo pod kontrolom. Upravo kad nam sve ide za rukom, kad je životna plovidba mirna i bezbrižna, riječ je o situacijama kad se najčešće događa zaborav Boga, jer ne vidimo nikakve potrebe i koristi od njegove prisutnosti. A dok mi njega zaboravljamo, Bog, naprotiv, hoće da ga budimo u svim svojim životnim situacijama i da ga dozivamo, a ne da živimo kao da ga nema ili da mislimo kao da mu nije stalo do nas.

‘Probuditi Boga’ stoga znači osvijestiti se i postati svjestan njegove prisutnosti u nama i za nas, pored nas i među nama. ‘Probuditi Boga’ znači ne opustiti se u ovome svijetu misleći da će sve samo od sebe ići, te da možemo biti i da jesmo i bez njega gospodari svij situacija u kojima ćemo se naći. A kad vidimo kako se pojedinci ponašaju, tada se doista stječe dojam da Bog u njima spava, pa čak da su ga u sebi samima pokopali. Za mnoge Bog spava jer su oni uspavali vlastitu savjest i umrtvili je do mjere da ne osjete njegovu živu prisutnost, te ga drže zaspalim, što onda oni koriste za svoje zle i izopačene namjere. Eutanazirajući svoju savjest i ljudskost, uvjeravaju se da Boga nema ili bar da mi nije stalo ili da neće uspjeti reagirati na sva bezakonja koja počine. Takve doista treba oživjeti i razbuditi na život svjestan Božje prisutnosti.

Stoga se ne bojmo ‘probuditi Boga’, i to ne samo na ovaj način na koji učiniše apostoli, u strahu za vlastiti život. Nemojmo ga buditi samo kao malovjerni, nego probudimo ga kao vjernici. To jest, ako budemo vjerovali istinski i živo, osjećat ćemo njegovu stalnu i žarku prisutnost. Probudimo ga na način da ga po vjeri budemo trajno svjesni u sebi samima, jer on nikada ne spava, premda mi ne razumijemo uvijek način na koji bdije pored nas i u nama. Probudimo Boga time što ćemo svojim djelima trajno odražavati njegovu živu prisutnost koja nam ulijeva sigurnost za život. Živimo pod njegovim budnim okom da se naša savjest nikad ne uspava, pa da tako on ne zaspe u nama, iz čega bi mogao proizići pravi brodolom života. Dopustimo mu da on u nama utiša sve bure i oluje neurednog življenja i sve vjetrove ljudskih nauka koji nas odvajaju od njega, kao i sve valovlje strasti ovoga svijeta koje nas salijeću i prijete da nas progutaju svojim bijesom i silinom. Budimo stoga odgovorni mornari svoje lađe i odvažno plovimo smjerom koji nam je Krist zacrtao, jer je to jedini smjer na kojem imamo potpunu sigurnost plovidbe i dolaska do cilja. Budni budimo i slušajmo njegov glas, jer nas on kao Učitelj i Kapetan lađe nikad ne napušta, nego nam ukazuje povjerenje time što nam prepušta kormilo našeg života, uvjeren kako ćemo slijedeći njegov glas i upute koje nam je dao za dolazak u onaj drugi, vječni, sigurno preploviti na drugu stranu mora ovoga života.

Ljubitelji mudrosti i proučavatelji života
spoznali su i prispodobili čovjeka,
kojemu je bitna odrednica ljubav u slobodi,
sa srcem koje ima posebna vrata,
ali takva da se otvaraju samo iznutra.
Vjerujući u Boga koji nas ljubi kao Otac,
sasvim slobodno se darujući nama,
možemo reći da i njegovo srce
ima isto takva vrata s ručkom iznutra.
A ako čovjek ne može otvoriti izvana
tajanstvena vrata ljudskoga srca,
još manje je vlastan i snažan
otvoriti ona otajstvena Božjega.
Samo Bog je moćan otvoriti ih
i on je to već u potpunosti učinio
predavši nam svoga ljubljenoga Sina,
što je postalo osobito vidljivo
kad mu vojnik na križu probija bok.
Kroz ranu njegova svetog boka
imamo neopozivo jamstvo spasa
i širom otvoren pristup k Ocu.
Bitno je samo da grijesima
sebi ne zatvorimo ili zapriječimo
prolaz koji nismo bili vlasni
svojom snagom otvoriti.
Radije ištimo, tražimo i kucajmo
da nam pomogne da iziđemu
iz sebe i svoga zatvrenog srca
kako bismo potom ušli u život
kroz sveta vrata njegova srca

11. nedjelja kroz godinu – B

Kako što je danas tako nije bila rijetka pojava ni u Gospodinovo vrijeme da je bilo onih koji su željeli lako, brzo i bezbolno promjene u ljudskom društvu i u životima pojedinaca, a onda opet sukladno nekoj svojoj viziji i načinu ostvarenja. Nije problem uočiti da se stvari ne kreću uvijek kako se nama sviđa, bilo da se ne kreću u onom smjeru koji bismo mi htjeli, bilo da se ne kreću onom brzinom koju bismo smatrali neophodnom. Pa i kao odrasli često se ponašamo kao djeca koja žive u svijetu mašte pa razmišljamo o tome što bismo mi učinili kad bismo imali barem “5 minuta vlasti”, te sanjamo kako bismo mi riješili probleme društva i naroda, pojedinca i svijeta, samo da nam je prikladna moć. Pa ako nam se ne učini dostatnom moć moćnika ovoga svijeta onda pomišljamo i na to što bi to i sam Gospodin trebao napraviti kako bi sve stvari sjele na svoje mjesto ili pak što bismo mi napravili da smo na njegovu mjestu.

Takva naša očekivanja redovito nemaju lošu nakanu, ali su odraz naše svijesti o vlastitoj nemoći da promijenimo svijet oko sebe i ljude koji nastavljaju živjeti u svojoj kolotečini i sa svojim ograničenjima. Doista smo u tuzi i razočaranju kad vidimo ljude udaljene od Boga, a napose one ogrezle u zlu i izopačenosti, pa poželimo da Bog zahvati naglo svojom silom i da se umiješa u njihov život dajući mu novu vrijednost. Poželimo da mnogima ‘pamet prosvijetli’, da im promijeni razmišljanja i stavove, da ih vrati na put dobra i dovede do prave ljudske zrelosti. Poželimo da Gospodin odjednom ispuni naše želje i učini sve ono dobro koje bismo htjeli da drugi osjete i dožive. Vjerojatno su takva očekivanja imali i Gospodinovi suvremenici koje onda on poučava o kraljevstvu Božjemu čija se prisutnost i važnost ne pojavljuju na bučan, nego tih i skroman način, tako da ne plijeni nikakvu izvanjsku pozornost dok nastaje. Njegove riječi su kao odgovor onima koji su pokazivali veliku dozu nestrpljivosti glede dolaska tog istog kraljevstva, pogotvo ako su u isto vrijeme u svojoj naglosti očekivali da se to kraljevstvo pokaže u sili koja bi trebala biti ujedno i kazna bezakonicima i bezbošcima.

No Isus nas uči da Bog ne reagira kao mi ni nestrpljivo ni naglo. On svoje kraljevstvo ucjepljuje u ljudske živote na sasvim drukčiji način, kao što smo čuli u današnjem Evanđelju. Zato nas poučava da je kraljevstvo Božje kao sjeme što tiho i neprimjetno pada u zemlju, te isto tako gotovo neprimjetno raste da mu ne treba nekog ljudskog poticaja, te se naposljetku pojavi i vrlo uočljivi plod od kojeg žive ljudi. Ma koliko ljudi nestrpljivo čekali pojavak Božjega kraljevstva sukladno nekim svojim potrebama i vizijama, njegovo kraljevstvo ipak dolazi među nas sukladno njegovoj volji i rasporedbi. A on je htio da ga usvajamo kao nenametljivu stvarnost na vrlo neusilje način. Naprotiv, želja mu je bila da mi sami otkrijemo ljepotu i bogatstvo tog Božjeg duhovnog kraljevstva, te da se slobodno i s ljubavlju za njega opredijelimo. Jer ono može u prvi mah djelovati neprimjetnim, a to je trenutak kada po vjeri usvajamo njegove vrijednosti, kada prihvaćamo Božje kriterije za vlastiti život. U očima mnogih ljudi može djelovati naivno i sasvim suvišno, no mi dobro znamo da ono u nama rađa pravom plodnošću koja će prije ili poslije doći na vidjelo. Pa i onda kad mnogi s podcjenjivanjem, a nekad i s gnušanjem i odbacivanjem promatraju to isto kraljevstvo i vjeru kojom ga prihvaćamo, mi znamo da nas ono izgrađuje u ljude plodnoga duha i života, u ljude sa stabilnim korijenjem i duhovnom bujnošću.

Ne oklijevajmo stoga prihvatiti Isusovu riječ i njegovo kraljevstvo kao sjeme koje u nama neprimjetno klija, ali donosi nezamjenjiv i neprocjenjiv plod. A to kraljevstvo Božje u nama je posijano po riječi vjere koja u očima neupućenih i površnih ljudi najčešće djeluje kao neka sićušna datost o kojoj govore s prijezirom, ono malo sjeme za koje se nikada ne bi reklo da može donijeti neki osobiti plod, no s vremenom se pokaže koliko je velika njezina moć i kako upravo ona daje snagu cijelom životu najčišćim i najsnažnijim motivacijama koje su kadre hraniti ljudski život. Te stoga ljudi koji su stekli neko životno duhovno iskustvo, osjete njezinu neprocjenjivu vrijednost, osjete snagu Božje prisutnosti, otkriju neprocjenjivu istinu o samome sebi i svom pozivu na vječnost. Ne grdimo u sebi zemaljske kule i kraljevstva, nego radije dopustimo tihoj i snažnoj prisutnosti kraljevstva Božjega da u našim srcima bude plodnije od svega drugog, te da se neopozivo ukorijeni u nama. Ne očekujmo od Boga da se ponaša sukladno našim ljudskim mjerilima, nego se mi u poniznosti podložimo njegovu nauku i vodstvu, ne žureći žeti žito i brati plodove prije nego još sjeme iznikne iz zemlje. Dopustimo sili Božjoj da se ukorijeni u nama, kako bi se naša istinska moć objavila u herojskom življenju sukladnome Božjim zahtjevima. Prihvatimo sjeme vjere zdušno i odgovorno kako bi se u nama pokazala moć života vječnoga koju ona u sebi nosi, a čovjek ga ne može ni proizvesti ni na neki drugi način steći. Stvarajmo čvrste stavove i odvažno prianjajmo uz Boga osluškujući njegov glas, učimo se tihu i nenametljivu životu koji je jedini kadar, u konačnici, odnijeti pobjedu nad smrću, ali i nad ljudskom bahatošću i bezobzirnošću koja je često na djelu, pa tako i naše vrijeme i u našem društvu. Bježimo od lažne plodnosti kojom se diče ljudi u svojoj bezočnosti i bezboštvu, a držimo se nauka našega Gospodina koji nas poučava najuzvišenijim otajstvima života.

U svakodnevnoj hodočasničkoj vrevi
na Trgu svetoga Petra u Rimu,
ovaj neobični kameni svjedok
pozornom hodočasniku priča svoju priču.
«Došao sam iz slavnog Egipta
u ondašnju još slavniju prijestolnicu,
ponosan na sebe i kamenu ljepotu,
na vitak stas i stamenu uzvišenost.
Preda mnom je bio obećavajući život:
pun slave, užitaka i zabave.
Pozorno sam pratio sve događaje
i svemu davao svoj doprinos
kao svjedok burne povijesti
koja se događala pred mojim očima.
U svoje sam pore urezivao
tolika sjećanja i zbivanja
kojima sam nazočio kao očevidac
na mjestu gdje su se mase
slijevale u velikom broju.
No nekako u isto vrijeme kad i ja,
u Grad je stigao i jedan Palestinac,
čovjek zvan Petar – Stijena.
Bilo mi čudno da iz takve zabiti
može doći netko snažan i velik,
kad se i mi ponosni Egipćani
teško probijamo u tolikom suparništvu.
Premda sam žudio upoznati ga,
nije mi polazilo za rukom,
jer on se nikad nije pojavljivao
na carskim zabavama i igrama.
Prošle su godine od toga
kad do mene doprije glas
da će se dotični Petar ipak pojaviti
u cirkusu na gradskim igrama.
Bio sam radoznao upoznati onoga
koji je bio veća stijena od mene,
no ostadoh razočaran vidjevši
sjedokosog starca na smrt osuđena.
Premda nemoćan pred osudom,
opijenu je masu riječima trijeznio,
a nesvjesne svijesti privodio.
Usprkos netaktičnog nastupa,
jer se usudio i caru reći što misli,
umjesto da moli milost i spasi glavu,
mora mu se priznati hrabrost i mir
dok su ga okrutno pribijali na križ.
Dani su potom tekli jednolično
kao da se ništa nije dogodilo,
no ipak će se zbiti velike promjene.
Kao čudom opustješe tribine trkališta,
s vremenom napuštene i zapuštene,
a iz dana u dan bijaše sve veći
broj posjetitelja na njegovu grobu.
Sve to me je nagnalo da se preispitam
tražeći odgovore na nedoumice,
napose na pitanje o budućnosti
koje mi je visjelo nad glavom.
Ali kad sam već ulazio u povijest,
nisam htio ući kao Pilat u vjerovanje,
nego iskreno priznah svoje zablude
i odučih postati živim svjedokom događaja
koji se odigraše pred mojim očima.
Zato se osjetih iznimno počašćenim
kad me uklopiše u prostor njegova groba
i povjeriše mi tako svetu zadaću
– da držim ostatke križa Gospodinova.
Sad znate zašto tako ponosno stojim
jer se napokon osjećam pravim svjedokom
neizbrisive Božje prisutnosti na zemlji
– stijenom poput Petra Stijene.»

10. nedjelja kroz godinu – B

Svjesni smo i naučili smo da je Bog dobar, te da je naš Gospodin Isus objavio njegovo milosrdno lice. Međutim u današnjem evanđeoskom odlomku, uz navještaj velikog Božjeg milosrđa, imamo jedan ‘nemilosrdan’ tekst, to jest tekst koji govori o jednom grijehu koji, ne samo da Bog teško prašta, nego Isus izričito kaže da ga Bog neće oprostiti: Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga. Ostaje uvijek prilično izazovno pitanje je li Isus ovo mislio ozbiljno i na što je točno mislio. Oni koji su skloni u prvi plan isticati Božju dobrotu, ljubav i milosrđe, možda će pomisliti da se radi o nekom uveličavanju, te da treba samo otkriti kojom se figurom služio Evanđelist, kako bismo opet došli na vlastito uvjerenje da Bog nikoga ne osuđuje, nego da svima daje oproštenje i raj. Pa čak imamo iskustvo da se i agnostici i atesti predstavljaju čovjekoljubivim promicateljima sveopćeg Božjeg milosrđa i ljubavi.

No ako je itko znao koliko je Bog dobar i milosrdan, koliko ljubi i čini za čovjak, onda je to znao Sin Božji koji je objavio njegovo neizmjerno milosrđe. I baš zato što je znao koliko je Bog dobar, znao je što govori kad smo iz njegovih usta čuli spomenutu rečenicu. Jer upravo zato što je znao i svima objavio koliko je Bog dobar, upravo zato što je svima znano koliko ljubi čovjeka i čini za njegovo spasenje, zastrašuje činjenica koliko mi ljudi malo držimo do njega i koliko se neozbiljno odnosimo prema njemu. Zanimljivo s kojim pravom mi ljudi govorimo o njegovom velikom milosrđu, a nije nam stalo do njega i do istina kojima nas je poučio. Govorimo kako će nam opraštati, a ne zanima nas živjeti životom na koji nas poziva. Bilo bi stoga bolje i korisnije nama ljudima da se brinemo oko svoga spasenja, nego da vlastiti duhovni nemar i lijenost prekrivamo navodno evanđeoskim frazama. Čudno je da uopće imamo hrabrosti govoriti o Bogu i njegovu milosrđu mi koji odbacujemo poticaje za svet život njegova Svetoga Duha, a svesrdno prihvaćamo kao ljudske i normalne sve sadržaje koje nam nudi Sotona kojemu je cilj iskvariti naše duše i oduzeti nam istinske vrijednosti što od Boga dolaze.

Zato se neće ni sinovima ljudskim ovoga naraštaja oprostiti što odbacuju poticaje Božje, a pristaju uz one sotonske, kao što je Isus rekao za sinove ljudske svoga naraštaja. Doista je zapanjujuća pojava da čovjek i društvo olako odbacuju sve što je ispravno i vrijedno, a pristaju uz sve ono što se pokazuje kobnim za pojedinca i cijelo društvo. Ako to nije hula na Duha Svetoga, onda ne znam što bi bila hula. Zar se može sinovima čovječjim ovog naraštaja oprostiti da prihvaćaju duh bezbožne samodopadnosti koji se hvali svojim uspjesima kad ozakonjuje zlo u ljudskom društvu, te omogućuje da se ljudi iznutra truju, a obitelji razaraju? Zar nije hula na Duha Svetoga kad se dopušta da se ljudskim društvom nesmetano širi grijeh i sve strukture koje potiču na grijeh i izobličenje ispravnog načina života suklandog savjesti i Božjim zapovijedima? Zar nije hula na Duha Božjega onda kad se s toliko žučljivosti u javnosti promiče i nameći bezboštvo? Zar nije hula na Duha Božjega kad čovjek radije prihvaća da je potekao od majmuna, nego da se diči Božjim sinovstvom? Zar nije hula na Duha Svetoga kad pustoši svoj besmrtni i bogomobdareni duh svodeći ga na životinjski, i to pod izlikom znanosti? Zar nije hula na Duha Svetoga kad se danas uporno i sustavno provodi sotonizacija čovjeka pod izlikom napretka, sloboda, prava i tko zna još kojih bezočnih trikova? Zar nije hula protiv Duha Svetoga kad i oni koji su na krštenju njime opečaćeni blagonaklono promatraju širenje takvih ideja i stavova kojima se u konačnici ruši samoga čovjeka, a da on nije toga svjestan? Zar nije hula na Duha Svetoga da se cijela javnost uzbuni kad se pokušava protumačiti i zastupati katolički nauk i vrijednosti koje živi Bog preko svoje Crkve ostavi čovječanstvu za očovječenje čovjeka? Zar nije hula na Duha Svetoga kad i oni koji se zovu vjernicima ne prihvaćaju da Duh Sveti poučava čovječanstvo, nego radije dopuštaju da se glas svakog lažnog učitelja, varalice i prevaranta izjednači s glasom Božjim? Zar nije hula na Duha Svetoga kad se toliki klanjaju Sotoni u njegovim svetištima ovoga svijeta koja su njemu posvećena jer su iz njih istisnuli ono što je sveto i Božje? Nije li hula na Duha Svetoga kad tolikim bezočnim grijesima vrijeđamo sebe i svoj život, svoje tijelo i dušu, darovatelje života i svoje obitelji? Nije li hula na Duha Svetoga kad Duha Božjega istjerujemo iz svoga tijela i ne želimo biti njegov hram, a svjesno i prkosno se pretvaramo u hram grijeha i sotonskih poticaja? Nije li hula na Duha Svetoga kad se u današnjem društvu guši glas razuma i nadahnuće Duha, te se potiskuje niskim strastima Zloga? Nije li hula na Duha Svetoga kad se u današnjem društvu ne samo ne priznaje postojanje grijeha, nego se čak grijeh ozakonjuje i njime se maše kao civilizacijskim dometom?

A jer je to sve tako, jer je mnoštvo hula koje se svakodnevno uzdižu protiv Duha Božjega, nama vjernicima i Crkvi je radije zadaća poticati ljude da ozbiljno rade oko svoga spasenja, da se intenzivno i zdušno trude prianjati uz Boga i prihvaćati poticaje njegova Svetoga Duha, nego da ih tješimo jeftinim frazama koje nisu utemeljene na Božjoj istini. Nama je pozivati sve ljude da se šakom pokajanja udaraju u grudi, umjesto da se busaju u prsa poradi onoga čega bi se pošten i normalan stidjeli. Kad mi prvi prihvatimo do kraja i životno Krista Gospodina, tada ćemo znati da je Bog naš milosrdan i tada ćemo osjetiti da u nama struji sila Duha Svetoga kojom Bog želi saopćiti sebe svijetu. Trudimo se, stoga, o njegovu milosrđu govoriti iz iskustva njegove prisutnosti i milosti koju smo primili u životu, a ne iz naučenih teoloških fraza, pa će i naše svjedočenje u svijetu biti vjerodostojnije. Trudimo se biti Isusovi braća i sestre vršeći volju Božju, pa ćemo lako drugima biti navjestitelji njegove dobrote i nositelji oproštenja.

Svetkovina Tijelova

Slavimo danas uzvišenu svetkovinu koja je u sebi, u jednom otajstvu, sažetak božanskog života i sažetak cjelokupnog božanskog dara čovjeku. Doista, u otajstvu euharistije predaje nam se sam Bog koji nas hrani na putu života u našem hodu prema vječnosti. Ovaj kruh nije za nas samo hrana, nego je i kruh koji nas obvezuje i poučava kako ispravno živjeti u svijetu koji nas ne hrani uvijek kruhom života, nego u kojemu nam se često nudi i podvaljuje otpad, smeće, a čak i zatrovana hrana. Upravo zato je Isus svjesno htio ostaviti sebe u kruhu kao autentičnoj hrani života, kako bi ih također upravio da žarko žeđaju za njegovim kraljevstvom u kojem će ga blagovati u punini. Htio je da njegovi učenici žarko žele njega, kako na zemlji, tako na nebu, na način na koji je on htio s njima žarko blagovati pashu uoči svoje muke i smrti.

Zato je otajstvo njegova tijela veliko otajstvo ljubavi za nas u kojoj nam se predao, što onda s naše strane pretpostavlja da ga sa svom ozbiljnošću primimo. To jest pretpostavlja da mu, kad ga primamo, omogućimo da u nama djeluje svom snagom svoga uskrsnog tijela. A znakovito je bilo da je Gospodin na posljednjoj večeri blagovao beskvasni kruh, o čemu smo čitali izviješće iz pera sv. Marka, kao što su Izraelci običavali blagovati u spomen na izlazak iz Egipta. No taj beskvasni kruh osim što je izražavao žurnost kojom su oni izišli iz egipatskog sužanjstva, izražavao je i njihovu odijeljenost od načina života kojim su živjeli Egipćani koji nisu poznavali pravoga Boga. Tako Izraelci nisu dopustili da ih Egipćani pretope u sebe i svoj narod, u svoje običaje, nego su se oduprli, temeljeći na svijesti da su Božji.

Isto načelno pravilo vrijedi i za nas koji blagujemo beskvasni kruh Kristova tijela. Svojim tijelom Krist nas poziva na žuran izlazak iz svake umiješanosti u ono što je svjetovno i grješno. Gospodin ne želi da nas ovaj svijet zahvati kvascem grijeha i nečistoće, kvascem zemaljskih interesa i prizemljenih razmišljanja, nego želi da se čuvamo čistima u svojoj duši i tijelu. Stoga je on posvetio beskvasni kruh izlaska kako bi nam u njemu dao istinsku hranu i stvarnost, a ne samo simbol ili sliku. Dao nam je sebe u beskvasnom kruhu kako bismo ga blagovali kao stvarnu hranu na putu prema konačnom blagovanju u kraljevstvu nebeskom na onoj novoj i neponovljivoj gozbi vječnoga života. Stoga je na isti način na jednome mjestu sveti Pavao poticao svoje vjernike u Korintu: Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist. Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine (1Kor 5,7-8).

Današnja svetkovina Tijelova u kojoj svečano slavimo otajstvo Kristova dara nama u prilikama kruha i vina izvor je i za nas iste takve obveze pred Bogom i ljudima, da živimo čisto i da se ne očistimo od svakog kvasca ljudskosti koja ne prihvaća i ne priznaje Boga, a da se dajemo posvetiti beskvasnim kruhom čistoće i istine. Mi smo pozvani biti novo nezaraženo tijesto čovječanstva, kruh drugima jestiv po svojoj čistoći i hranjivosti, jer smo nahranjeni kruhom koji je nas izveo iz zemlje ropstva i dao nam snagu na putu do vječnosti. Po Kristu Gospodinu koji je u otajstvenom euharistijskom kruhu ostavio sebe imamo upravo najčudesniju snagu za izlazak iz sužanjstva ovome svijetu i za prijelaz u nebesku slavu. Ne dajmo se stoga zaraziti kvascem ljudske zloće, grijeha i pokvarenosti, nego se radije hranimo kruhom živim i pravim kako bismo i sami postali taj isti kruh za novi život čovječanstva.

Neka u nama nikada ne ponestane gladi za ovim kruhom koji istinski možemo blagovati samo kada se čuvamo kvasca zloće i grijeha, jer samo kad ga tako blagujemo on u nama pokazuje svu snagu hranjivosti koja mu je svojstvena. Danas se stoga zdušno poklonimo otajstvu Presvete euharistije i zahvalimo Gospodinu koji nam se dao na ovako uzvišen način, te potom nastojmo u našem društvu, počevši od svojih obitelji, pripremati prikladno mjesto koje odiše svetošću i čistoćom, kako bismo znali da je u svakom domu prisutan Gospodin. A isto tako ne umorimo se postojano dolaziti u crkvu, sveti hram njegove obitelji, gdje se on za nas lomi i daruje, kako bismo se krijepili s njegova božanskog stola. Očišćeni od kvasca grijeha, približavajmo se bez straha njegovu stolu i žarko se pričešćujmo, te potom preobraženi svjedočimo o hrani od koje nema ukusnije i krepkije ljudskom biću na njegovom povijesnom hodu do vječnosti.

‘Odgajati pod staklenim zvonom’
izraz je kojim se izražava
prezaštitnički stav roditelja
u odgoju vlastite djece.
Bojeći se raznih opasnosti
koje na djecu vrebaju
izvan roditeljskog doma
na ulici, trgu ili kafiću,
na dvorištu, igralištu ili kazalištu
djecu žele potpuno zaštititi
od utjecaja lošega društva.
U tom smislu drže najsigurnijim
onemogućiti djetetu svaki doticaj
s mogućom izvanjskom opasnošću
i s eventualnim štetnim utjecajem
vršeći nad njim trajni nadzor
i držeći ga pod prismotrom.
Kao što psiholozi dobro znaju
koliko je ovakav stav i pristup
nezdrav i poguban za djecu,
pogotovo mlade u razvoju
do izgrađene osobnosti i zrelosti,
tako i Isus ne drži svoje učenike
pod staklenim zvonom.
On ih šalje u svijet prepun izazova
kao janjce među vukove,
da odvažno svjedoče i poučavaju.
No nije ih poslao bez zaštite,
nego obdarene snagom Duha Svetoga
utkajući u njih svu svoju ljubav.
Samo ako su iznutra snažni,
ne treba im stakleno zvono
jer ih štiti trojstvena snaga,
pa zrelost pokazuju samostalnošću
odgovornih poteza i odluka.
Očinskom ljubavlju skrbeći
i Duhom odgajajući za slobodu duha
dobri Bog se pokazuje kao primjer
odgovornog roditeljstva
kojim nepogrješivo štiti djecu
na putu sazrijevanja i cjelovitosti
za neporočan i svet život.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Ma koliko se u našem vjerničkom življenju spoznaja Presvetoga Trojstva mogla činiti zahtjevnom ili čak suvišnom, ona je ipak neophodna za onoga tko se želi zvati kršćaninom i to biti. O tome nam svjedoči evanđeoski odlomak koji čitamo danas na svetkovinu Presvetoga Trojstva, uzet sa samog konca Matejeva Evanđelja u kojem odzvanjaju Gospodinove riječi: Dana mi je sva vlast na nebi i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! Opraštajući se od svojih učenika Isus im stavlja na srce ono najvažnije, to jest nalaže im da poučvaju sve ljude i narode. Ali one koji poučavaju i čine učenicima, ne čine to prenoseći im ljudske teorije i zemaljsku mudrost, nego snagom krštenja u ime Presvete Trojice. Dakle, najvažnije što apostoli trebaju dati čovječanstvu jest nova spoznaja Boga koja se ostvaruje po krštenju u ime Trojstva.

Stoga na današnju svetkovinu se trebamo ozbiljni preispitati i upitati i mi što za nas vjernike znači činjenica da samo bili kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Iz ozbiljnosti Isusovih riječi zaključujemo da se naš kršćanski život ne smije svesti na život poput ostalih ljudi koji ne poznaju pravo lice Boga, u protivnom nas Isus ne bi poslao da poučavamo druge krsteći ih u ime Trojstva. Jer mi sami smo krštenjem postali poučeni o biti života kad smo upoznali Boga koji nas je stvorio, otkupio i posvetio. Te stoga ako su drugi ljudi neupućeni glede života, radi toga jer nemaju spoznaju Trojstva, naša najveća zadaća i cilj kršćanskog života trebao bi biti upravo poznavanje Trojstva i svjedočanstvo o spasenjskoj snazi koja počiva u spoznaji božanskih osoba i životu koji struji iz njih. Stoga i za nas vrijedi obveza da sve ljude činimo Isusovim učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Naravno, prije toga oni su sami trebali biti kršteni i bili su kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, te su mogli predavati ono što su sami primili.

Stoga je i za nas ova zadaća jednako bremenita: biti kršten i krštavati u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. No, na žalost, mi kršćani ne shvaćamo je uvijek u svom njezinu opsegu i značenju. Pojam ‘krstiti’ znači biti uronjen u vodu, no krštenje kojim smo mi kršteni ipak nije obično uranjenje ili pranje, nego radikalno uranjenj u Boga, izvor žive i životvorne vode. Krstiti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga znači biti uronjen u krsnu vodu dok se nad krštenikom zaziva ime Oca i Sina i Duha Svetoga i prima božanski život. Te stoga biti kršten u imenu Presvete Trojice znači uroniti cijelo svoje biće u život i odnose koji postoje između Oca i Sina i Duha Svetoga. Biti kršten, stoga, znači biti uronjen u vodu ili poliven vodom, no ne samo mehanički i tjelesno, nego znači oprati sa svoga bića svaku ljagu i nečistoću, svaku zapreku cjelovitoj i iskonskoj čistoći čovjeka. Krstiti stoga znači čovjeka cjelovito očovječiti u svim bitnim dimenzijama njegova života. U tom duhu su apostoli dobili poslanje da nastave Isusovo djelo očovječenja čovjeka, što se može izvesti samo ucjepljujući čovjeka u božanski život.

Zato je značenje krsnog uranjanja ne samo umiranje sebi i grješnom i starom načinu života, nego prije svega to znači da smo pozvani uroniti se u život Presvete Trojice, te razviti iste odnose koje oni imaju i njegovati iste način i sadržaj života koji oni imaju. Naš život u sebi treba biti ono što je život Trojstva, kako bismo onda i prema drugima razvili iste osjećaje i iste odnose koji su u Presvetom Trojstvu posvećeni životom i zajedništvom Oca i Sina i Duha Svetoga. Kako bismo upoznali i ljubili sebe i drugoga neophodna nam je škola pouke o Presvetom Trojstvu koju primamo po krsnoj milosti. U konačnici krštenjem razvijamo sve ono što inače kao ljudi zapuštamo ili ne držimo bitnim i presudnim, te smo kršćani onoliko koliko poznamo Trojstvo i koliko ga svjedočimo vlastitim životom. Pravi kršćanski život je život Trojstva u nama i život trojstvenih odnosa iz nas prema drugima. Biti uronjen u Boga pri krštenju znači primiti i nakon toga nositi u sebi snagu i obilježje tog istog života. A to kao posljedicu ima da biti kršćanin znači prije svega biti čovjek obilježen životom Presvete Trojice i obdaren njihovim darovima. Ne možemo ni biti ni zvati se kršćanima ako ne poznamo trojstveni život i ako ga ne nasljedujemo, to jest ako ga ne prenosimo u vlastiti život. Tek ako smo uronjeni u Trojstveni život dolazimo do jasnije svijesti o sebi, do veće spoznaje o svemu što nas okružuje i do veće ljubavi prema svima kojima nas Bog šalje.

Neka nas stoga današnja svetkovina najprije potakne da žarko i intenzivno živimo u zajedništvu s Ocem i Sinom i Duhom Svetim kako bismo kao pravi učenici Kristovi primili čisto i istinsko znanje o Bogu koji je jedan a trojedin. Bez straha uronimo u Boga u čije smo ime kršteni kako bi nas on ispunio svojim životom i ljubavlju, te kako bismo, naviještajući spasenje, s radošću mogli ljude ispuniti istim darom života i ljubavi koji nam je uliven zajedništvom Presvetom Trojicom.

U svijetu suvremene komunikacije
putem mrežnih stranica
po kojima smo umreženi s drugima
nezaobilazna je i mnogima draga
mogućnost stavljanja poveznica
na zanimljive stranice ili dokumente.
Tako preko naših poveznica
drugima privučemo pozornost
i učinimo dostupnima sadržaje
za koje u protivnom ne bi znali.
Nakon toga je i njima dostatan
tek jednostavni klik mišem
na našoj aktivnoj, vrućoj poveznici
pa da i sami otkriju ponuđenu poruku.

Događaj Kristova uskrsnuća
tako je snažan i ljudima neizreciv
da je neophodno staviti poveznicu
na pobjedu koju je Krist izvojevao,
kako bismo i sami postali dionicima
tog jedinstvenog događaja spasenja.
A između sebe i nas on je ostavio
savršenu poveznicu – Duha ljubavi,
koji svojom vatrom i djelovanjem
utiskuje neizbrisiv trag u duši.
Tako smo s uskrsnućem povezani
putem vruće i aktivne poveznice Duha,
čime postajemo gorljivim svjedocima
jedinstvenog središta radosne vijesti
koji je onda i drugima dostupan i uočljiv.
A ako je događaj uskrsnuća
uočljiv kao dragocjenost našeg života,
onda i mi drugima postajemo spona
sa spasenjskom Božjom snagom
koja se po uskrsnuću uprisutnila u svijetu.
 

Nedjelja Pedesetnice

Tek nakon što je apostolima dao dodatnu pouku nakon svoga uskrsnuća, Gospodin je mogao uzići k Ocu. No uz pouku o onome što se dogodilo dao je i preporuku o tome što trebaju unaprijed činiti i kako se ponašati. Tako ih je ostavio u ozračju molitve, traženja i otvaranja srca kako bi ostvarili jedan od prvih neposrednih ciljeva, a taj je bio da prime dar Duha Svetoga. O tom daru ovisilo je ne samo njihovo djelovanje, nego i cijeli njihov život. U takvom ozračju došao je za apostole dan Pedesetnice kad se dogodio izljev Duha Svetoga, to jest kad je na njih sišla ‘snaga odozgo’, nakon čega su uvjereno i uvjerljivo propovijedali radosnu vijest i pozivali na obraćenje sve ljude, počevši od svojih sunarodnjaka. Zato je ovaj dar bio ponajprije dar Uskrsloga, jer bez njegova uskrsnuća ne bi bilo ni ovog dara, kao što smo čuli i u današnjem evanđeoskom odlomku. Prije uskrsnuća Isus je naviještao da će im poslati Duha Branitelja, a nakon uskrsnuća im ga daje svojim dahom, dok se na dan Pedesetnice nisu do kraja zaogrnuli tom silom s neba koja se očitovala kao silan vjetar i ognjeni jezici. Sve ono što su nakon uskrsnuća utvrđivali kao najosnovnije, najbitnije i najneupitnije, sada se dogodilo u svoj punini.

Doista, dar koji je Isus najavljivao kao snagu Duha Svetoga i koji se očitovao kao svojevrsna moć, kako to opisuje Evanđelje, Isus je predao učenicima, te su na dan Pedesetnice oni njime bili do kraja ispunjeni da su ga mogli sad i sami predavati drugima. Tako se Isus nakon uskrsnuća potvrdio kao gospodar života i smrti, onaj tko ima moć nad nebom, zemljom i podzemljem, moć nad vremenom i vječnošću, ali također onaj tko svoju moć predaje svojim apostolima. Moć koju je i sam iskusio u ljudskoj naravi predao je njima kao najdragocjeniji dar, jer je bila riječ o životvornoj snazi Duha Svetoga. No trebat će proći nešto vremena da se oni do kraja osnaže, da se prepuste snazi Uskrsloga koja će ih sve više i više zahvaćati i prožimati do mjere da će osjetiti da je došao trenutak da je onda iz punine svoga srca prenesu drugima. A ova sila i moć koju im Uskrsli daje nije obična ljudska sila koja se iskazuje najčešće u zemaljskom nasilju, niti je snaga koja se mjeri ljudskim mjerama i prestižem gospodarske i vojne sile.

Ta osobita snaga u njima je bio Duh Sveti, ona ista sila i moć Božja kojom je stvarao i obnavljao svijet, kako nam u današnjoj liturgiji pjeva Psalmist. Ova Sila Božja je bila kadra stvoriti svijet i čovjeka, ali isto tako je bila sposobna čovjeka preoblikovati udahnjujući mu besmrtnost, što se očitovalo na Kristovom uskrsnom tijelu. Tom istom Silom su bili oživljeni apostoli jer su po njoj primili isti besmrtni život, nakon čega su, njome zahvaćeni, nastavili obnavljati lice zemlje u njegovo ime. Time su ostavili primjer i zadaću i današnjem naraštaju vjernika da čine isto, jer se lice zemlje obnavlja po onima koji oduševljeno nose silu Duha Božjega i naviještaju oproštenje grijeha ljudima. A glede potrebe toga, ni danas nije manja nego što je bila nekada, jer se i današnji svijet sve više potvrđuje kao svijet grijeha i zla, grijeh zanemarivanja i odbacivanja Boga.

Nas, međutim, snaži isti Kristov Duh da pođemo u svijet kako apostoli, te da s ponosom koristimo darovanu moć da ljude oslobađamo njihovih zala, te da im podarujemo oproštenje grijeha i oslobođenje od svih spona neurednog života. Dopustimo stoga da nas Krist uskrsli ispuni svojim Duhom, da dahne na nas kao i na apostole i da primimo silu Duha Svetoga. I sami poput apostola otkrijmo da je čovjek najmoćniji i najsnažniji onda kad ima vlast nad vlastitim životom. Čovjek je onda čovjek kad život nije predao stihiji grijeha, nego kad je postao njegovim gospodarom time što ga je očistio i drži ga spremnim za život vječni. Prihvatimo ovu Silu Božju koja nad nama ljudima ne čini nasilje, nego nas oslobađa tiranije grijeha i brani nas od svake sile koja nije istinski ljudska, a želi gospodariti ljudskim životom. Prihvatimo da Duh Sveti bude snaga koja nam pomaže ostvariti autentični cilj i smisao života i uz pomoć koje se odupiremo svakoj drugoj moći ovoga svijeta koja ne zna da čovjek ima svoj vječni poziv i određenje na nebesku slavu. Zato je Isus i rekao svojim apostolima kad je u njih dahnuo: Kao što mene šalje Otac, tako i ja šaljem vas. Jer bez Duha Svetoga ne možemo biti kršćani niti vršiti svoje poslanje u svijetu, to jest ne možemo obnavljati lice zemlje, a Isus nas na to poziva.

Obnovimo stoga najprije sebe snagom Duha Svetoga, kako bismo potom obnavljali i duše svoje braće i sestara pomažući im da se očiste od grijeha, po čemu onda i cijelo naše društvo i narod primaju autentičnu snagu Duha za bolje sutra. Budimo radosni i ponosi poput apostola na ovaj neizrecivi Dar Božji, jer po njemu čovjeku i čovječanstvu svojim svjedočenjem nosimo nezamjenjivo blago i omogućujemo istinski napredak.