Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Ljudi u sebi nose sklonost prema primanju darova, međutim ne znaju da nije svako primanje darova isto. Ima ljudi koji u sebi nose neku potrebu koristoljublja ili stjecanja darova, te promatraju dar kao neki osobni dobitak ili stečevinu, a ne kao besplatni znak pažnje kojim je bio obogaćen da bi on dalje obogaćivao. Tako se ljudi navikavaju na kulturu posjedovanja, a ne na istinsku kulturu primanja. Jer prava kultura primanja pretpostavlja ponajprije ovaj osjećaj zahvalnosti za primljeni dar, a poslije osjećaja zahvalnosti pretpostavlja se i osjećaj odgovornosti prema tom daru da ne zaustavimo čudo darivanja, već da ga produžimo svojim životom.

U tom kontekstu razumijemo uskrsni događaj kao iznimni dar našega Gospodina čovječanstvu. To je dar kojim je oživio paloga čovjeka i dao mu moć da postane dijete Božje. A jer se taj dar ne događa sam po sebi, već njegovom snagom koju on daje ljudima, vrlo je znakovito to što je već na dan uskrsnuća učinio svojim učenicima. Kad im se ukazao i pokazao svoje proslavljeno tijelo koje je pobijedilo muke križa, dao im je svoje poslanje u svijetu. Kao što je on bio poslan od Oca i kao što je ispunio svoje poslanje, tako je on dao svojim učenicima da vrše njegovo poslanje među ljudima. No ovo poslanje nisu mogli vršiti svojim snagama, već samo silom Božjom, pa im onda on i daje tu silu, to jest Duha Svetoga: To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga.” Doista, samo snagom Duha Svetoga oni mogu ispuniti svoje poslanje da drugima donose njegov mir i da im naviještaju otpuštenje grijeha.

7. vazmena nedjelja – C

U promišljanjima sadržaja uskrsnih otajstava tijekom pedeset dana uskrsnoga vremena razmatramo Isusove preporuke apostolima o najvažnijim točkama koje se tiču njegova odnosa prema njima i njihova prema njemu. On im je svojom prisutnošću pokazao tko mora biti za njih i na koji način se trebaju odnositi prema njemu. No osim što ih je uvodio u otajstvo zajedništva svoga tijela i svoje prisutnosti, on im je ukazivao na to kakav treba biti i njihov međusobni život i na čemu se treba temeljiti. Upravo u današnjem odlomku iz Ivanova Evanđelja čitamo da on skrbi oko njihova jedinstva, jer je ono izuzetno važno za ostvarenje smisla i cilja njihova djelovanja. Jer oni ne bi smjeli biti kao ljudi koji se natječu tko će od koga biti uspješniji, kao učenici koji se trude što je moguće bolje naučiti zanimanje od svoga učitelja, pa onda samostalno pokazivati da su bolje razumjeli i dodatno razvili znanje koje su primili. Naprotiv, Isus od njih očekuje da budu i dalje jedno, jer jedini pravi učitelj ostaje on. A jer oni ne naviještaju privatne istine i nauk, ne može im biti cilj da se natječu jedan s drugim, već da zajedno naviještaju istu istinu spasenja.

Jer Isus nije poučavao samo teoretske istine koje bi plijenile i osvajala samo kao iznesene ideje, već je poučavao istine koje zadiru u život i pretpostavljaju da se te istine životom usvoji. Njegova istina pretpostavlja da dotiče i mijenja život. A ako sve njih dotiče i oblikuje ista istina, onda bi svi oni trebali biti isti i na istovjetan način se ponašati. Ne kao natjecatelji, već kao učenici istoga Učitelja. Tada oni sami neće biti u središtu, već će neizrecivi nauk i neponovljivo djelo njihova Učitelja biti u središtu njihova navještaja i djelovanja. Upravo na tu nakanu je molio i sam Isus, svjestan da uspjeh njihova poslanja ne ovisi samo o jasnoći, logičnosti i dosljednosti njegova nauka, već i o tome koliko su oni osobno njime oblikovani i koliko su uvjereni u to što govore.

6. vazmena nedjelja – C

U uskrsnom vremenu iz nedjelje u nedjelju slavimo veliko otajstvo našeg uskrslog Gospodina koje je toliko uzvišeno da pretpostavlja razmatranje više njegovih dimenzija. Jedna od važnih sastavnica ovog događaja su Isusove pouke koje su trebale ostati trajno utisnute u njihovu svijest budući je on trebao nakon uskrsnuća uzići svome Ocu, to jest vratiti se tamo odakle je došao. Ostalo je tako zabilježeno u Ivanovu Evanđelju da je svoje učenike pripremao na to da će događajem uskrsnuća unići u jednu novu stvarnost života koja pretpostavlja proslavu njegove ljudske naravi koja će ući u puno zajedništvo trojstvenoga života, što znači da neće ostati više u istim uvjetima u kojima je bila prije uskrsne proslave. A kako je njegova ljudska narav trebala ući u nebesku slavu, tako je onda i njegova prisutnost među njima trebala biti drukčija, ne više oslonjena na tijelo, već na snagu Duha. Isus je zato imao potrebu poučiti ih tome, te im je i govori o svome odlasku, ali i o Branitelju koje ga će im poslati. Jednom riječju učio ih je kako se nositi s njegovom ‘odsutnošću’ živeći sukladno svemu čemu ih je učio. Živjeti sukladno njegovoj riječi ili njegovu nauku bila je jedna od važnih strategija života koja nije nadomještala njegovu prisutnost, već je pokazivala da ga osjećaju i dalje prisutnim po toj istoj riječi, kao i po sakramentalnoj euharistijskoj prisutnosti.

S obzirom na život po njegovoj riječi, u današnjem evanđeoskom odlomku otkrivamo još jednu važnu zadaću učenika: oni trebaju dokazati da ga ljube čuvajući njegovu riječ. Kao što ga više ne vide tjelesno već u otajstvu, tako isto ga više ne slušaju tjelesno, već u otajstvu ‘čuvanja’ njegove riječi. Oni su pozvani čuvati njegovu riječ, to jest pamtiti sve što im je rekao. Pred tom riječju ne smiju biti ni površni ni parcijalni, već dosljedno i odgovorno pamtiti sve što je on govorio. To je preduvjet da mogu potom naviještati sve što su od njega čuli, jer o njegovoj riječi ovisi dobrobit i vječni život mnogih koji traže Boga i pravo zajedništvo s njime. Zato vjerujemo da je dio poslanja svete Crkve da vjerno čuva riječ uskrslog Gospodina, te da je tako čuvanu prenosi ljudima obdarujući ih po njoj milošću i prosvjetljenjem.

5. vazmena nedjelja

Dok u svetom uskrsnom vremenu razmišljamo o Kristovu otajstvu uskrsnuća u isto vrijeme smo svjesni i dara koji primamo, kao i gubitka koji je predstavljao njegov odlazak s ovoga svijeta. Upravo jer jedno ide s drugim i sam je Gospodin svoje učenike pripremao za taj događaj, kao što čitamo i u današnjem evanđeoskom odlomku. Isus prije svega naviješta svoju muku, smrt i uskrsnuće kao proslavu Boga po kojoj neće više ostati na isti način sa svojim učenicima, te im zato veli: „Dječice, još sam malo s vama.“ Ali opet, sve što im govori ima prizvuk utjehe jer im govori da će biti proslavljen: „Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti!“ Tako Isus govori o dvije proslave: onoj koja se događa u vremenu na zemlji kada je Boga proslavljao u svojoj ljudskoj naravi, te o onoj drugoj proslavi kada će njegova ljudska narav biti proslavljena u Bogu.

Slaviti Boga u nevoljama

A što se tiče zemaljske proslave koju Isus najavljuje, riječ je o proslavi koja se ostvaruje po muci, smrti i uskrsnuću. Dobro je on znao da bi oni mogli sebi predočiti njegovu proslavu na ljudski način, kao što smo i svi mi u opasnosti razumjeti kad čujemo riječ slava i proslava. Prvo što nam padne na pamet je čast i blještavilo, uspjeh i pljeskanje svih onih koji nas bodre i prate na putu postizanja slave. Ali sam Isus je bio daleko od takvog poimanja slave, jer on je govorio o slavi Boga koji pokazuje svoju moć u njegovu ljudskom tijelu tako što ga pripušta muci i smrti.

4. vazmena nedjelja – C

Nakon što je opća Crkva ovih dana dobila svog novog pastira papu Lava XIV. s radošću slavimo i današnje euharistijsko slavlje na nedjelju Dobroga pastira. U ovom slavlju promišljamo Kristovu pastirsku službu te kao Crkva molimo za svoje pastire na čelu s Papom i za nove pastire i nova duhovna zvanja da svi žive i rade po uzoru na Dobroga Pastira našeg Gospodina Isusa Krista. Doista njegova pastirska služba je temelj osobnosti i samosvijesti svakog pastira, te osnova zauzetog i gorljivog pastirskog djelovanja. U tom duhu odzvanjaju i njegove riječi koje čitamo u evanđeoskom odlomku: „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.“

Doista, u ove dvije rečenice Gospodin je iznio veliko svjedočanstvo svoje pastirske službe i zauzetosti koje se mogu sagledati u tri točke: ovce slušaju njegov glas; on ovcama daje život vječni i jamči im sigurnost svojom rukom. Upravo ove tri točke trebaju biti odlika svakog pastira koji djeluje u Isusovo ime, te ih je potrebno bolje razumjeti. Što za nas vjernike znači kad on kaže da njegove ovce slušaju njegov glas? Zašto to ovce čine i zašto trebaju tako činiti? Slikom iz pastirskog života Isus opisuje odnos nas vjernika sa sobom, to jest svoj prema nama. Te stoga njegove riječi za nas znače ne samo da prepoznaju izvanjski zvuk njegova glasa, već to za nas vjernike znači da prepoznajemo dubinu njegova nauka i snagu istine i mudrosti koja je prisutna u njegovim riječima. Zato se poput ovaca opredjeljujemo na vjernost njegovu nauku, te ga slijedimo znajući da nas vodi prema spasenju. Nadalje, kao pravi pastir on se odlikuje time da ne oduzima život ovcama, već im daje život vječni. No Isusova posebnost je ne samo da odvodi ovce na pašnjake života vječnoga, već da on za njih polaže svoj život i upravo svojim životom im daje život vječni. A kad im svojom rukom daje sigurnost, onda to znači da im on svojom božanskom snagom jamči zaštitu. To jest nama u ovom svijetu dostatna zaštita ne može biti naša zemaljska, već je neophodna ona ljudska.

3. vazmena nedjelja – C

Nakon svoga uskrsnuća Gospodin se nekoliko puta ukazao svojim učenicima u vrlo znakovitim prigodama i na vrlo znakovit način jer je htio da im se stvarnost njegova uskrsnuća duboko utisne u život. A jer je to bio korak od presudne važnosti, te nimalo lagan, trebalo je više vremena i više različitih situacija da mi Gospodin do kraja prožme život, to jest da im uđe pod kožu. Da se oslobode straha i pritiska koji su mogli imati u Judeji u strahu od Židova, on im je poručio po ženama da odu u Galileju gdje će ga opet vidjeti. Doista, to što im je obećao, to je izvršio u današnjem evanđeoskom događaju koji je sveti Ivan zapisao u svom Evanđelju. Isus se ukazao sedmerici svojih učenika na Tiberijadskome jezeru dok su išli ribariti sa Šimunom Petrom. Nakon neuspješnog ribolova u osvit novoga dana približio im se Isus, a da ga nisu prepoznali, tražeći imaju li što za pojesti. Na taj način im privlači pozornost na sebe i svoje moguće potrebe, ali isto tako iziskuje njihovu suodgovornost i suradnju. No prvi korak je bio taj da shvate da bez njega nemaju jedan od bitnih sastojaka života, a to je hrana. Bez njega oni nemaju od čega živjeti, to jest ostaju gladni u bitnim stvarima. Ostaju uskraćeni za onu izvanrednu viziju života i za sve važne odgovore koje su kao ljudi tražili. Ostaju gladni smisla i ljubavi koja pokreće život. Ostaju potom uskraćeni za međusobnu slogu i zajedništvo kojima mogu preobraziti lice zemlje.

Iz te perspektive razumijemo bolje zašto je Isus tražio da doručkuje s njima. To jest tražio je od njih doručak, ali im je on sam, uz čudo čudesnog ulova, on sam pripremio bio pečenu ribu za doručak. Time im je htio skrenuti pozornost koliko je za njih važno da doručkuju s njim, jer blagujući s njim u biti blaguju njega i njegovu svetu prisutnost. Snagom uskrsnuća blagovanje njegove svete prisutnosti poprimilo je novu dimenziju, jer je postalo još intenzivnije i protkano većim otajstvom. Naime, čin sebedarja koji je izvršio na posljednjoj večeri snagom uskrsnuća počeo se ostvarivati, a oni su ga trebali otkriti i usvojiti u vlastiti život. Zato dok im pomaže da ulove ribu, cilj mu je da otkriju da bez njega ne mogu ništa.

2. vazmena nedjelja

Dok ovih dana čitamo evanđeoska izviješća, uočavamo da je događaj uskrsnuća bio toliko izvanredan da je ujedno bio zbunjujući. Apostoli, pobožne žene i drugi učenici nisu mogli pojmiti i protumačiti što se zbilo pa i onda kad su vidjeli uskrslog Gospodina. Vidjeli su da je Isus ustao od mrtvih, ali nisu znali kako se to dogodili ili što stvarno vide kad vide njegovu uskrsnu pojavu i lik. No malo po malo počeli su shvaćati da je pobijedio smrt te da su se dogodile neke važne promjene koje se tiču njegove ljudskosti. To je bila ljudska narav i pojavnost koja s jedne strane nije podlijegala zakonima prostora i vremena, a opet s druge strane zadržala je sva izvanjska obilježja koja je imala do tada. To se pokazalo i na dan uskrsnuća, ali i osmoga dana nakon uskrsnuća kada su apostoli opet bili zajedno zatvoreni u dvorani. Za razliku od prvoga dana, osam dana nakon bio je prisutan i Toma koji nije nazočio prvom Gospodinovu ukazanju učenicima. Njihove emocije su se izmjenjivale. Bilo je zbunjenosti i nedoumica jer nisu znali što se točno zbiva, ali i radosti jer su vidjeli svoga Gospodina.

Međutim, Toma je imao otvorene rane na duši nakon događaja velikoga petka i nakon Isusove muke, razapinjanja i smrti. Pogotovo što je ima velika očekivanja, te je sigurno za tri godine s Gospodinom napravio bio i neki plan svoga života koji se sada raspao kao balon od sapunice. Događaji prethodnih dana su mu bili svježi i zorni u svijesti, duboko utisnuti u dušu da je odbio vjerovati drugim učenicima da se dogodilo nešto takvo nevjerojatno kao što je uskrsnuće. Nije mogao pojmiti da netko tko je bio mučen, raspet i umro na križu pa da se pokaže živ među njima. Tomu je toliko boljelo sve to što se dogodili dva, tri dana prije da nije mogao povjerovati takvoj vijesti, pa niti onda kad su mu oni svjedočili kao očevici. Toma je nosio rane razočaranja i nepovjerenja, rane propalih planova i neispunjenih sanja.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg

Dok slavimo danas svetkovinu uskrsnuća Gospodnjega – najveći mogući Božji zahvat u povijest ljudskoga roda, uložiti nam je veliki napor duha da što bolje i dublje razumijemo što se tim događajem dogodilo za nas i što se promijenilo kako u našem životu tako i u životu svakoga čovjeka. Ovaj napor duha je nasušna potreba, a možemo ga usporediti s bolnom nedoumicom u kojoj se našla Marija Magdalena kad je primijetila da nema Gospodinova tijela u grobu: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znam gdje ga staviše.“ Kao što se ona pita što se dogodilo s Gospodinovim tijelom, tako i dvojica učenika Petar i Ivan trče prema grobu da pokušaju naći odgovor na ovaj upiti koji je od tog trenutka i njih počeo mučiti. I njih je obuzelo ovo pitanje i želja da odgonetnu gdje je završilo tijelo njihova Učitelja ako ga već nema u grobu. Ali za dobiti odgovor na to pitanje trebalo se potruditi, trčati svim snagama i imati želju duha da iz ponuđenih znakova otkriju ono što ih zanima. Zato im je trebalo snage i hrabrosti zaviriti u Kristov grob i otvoriti svoju pamet i svoje srce vjeri u Boga na sasvim drukčiji način nego je bilo do tada. Od uhodane vjere trebalo je povjerovati na živ i konkretan način da je Bog zahvatio u ljudski život time što je uskrisio svoga Sina.

Upravo to se dogodilo kada su ušli u Kristov grob: povjerovali su u njegovo uskrsnuće od mrtvih koje su Pisma davno najavila, a njima je to bilo skriveno. Na sličan način može ostati i nama skrivena snaga Kristova uskrsnuća, ako se ne približimo njegovu grobu sa svim žarom srca otkrijemo odgovor no to presudno sudbonosno pitanje koji se tiče i nas i našega života. Ako nam pitanje uskrsnuća nije najvažnije pitanje koje sebi danas postavljamo, onda teško da nam današnji dan može značiti više od običnog obreda kojim smo ispunili obvezu da proslavimo ovaj najvažniji kršćanski blagdan. Ali ako i nas ovo pitanje muči iz dubine duše, ako smo mi osobno zainteresirano saznati što se dogodilo s Kristom, ako tražimo istinsku blizinu i dodir s njime, onda ćemo snagom Duha Božjega nazrijeti koliko danas stojimo pred čudom živoga Boga koji je uskrisio svoga Sina da bi nama zajamčio uskrsnuće i život vječni.

Velika subota – uskrsno bdjenje

U ovoj velikoj i svetoj noći razmatramo čudesna divna Božja djela, kako ona starateljska, tako i ona otkupiteljska. Bog je vrlo ljubavi, te iz te ljubavi izviru nadahnuta djela kojima je od ničega stvorio zemlju, a onda još nadahnutije na njoj stvorio život i kao krunu samoga čovjeka. Kao nadahnuti tvorac svega skrbio je o svemu što je stvorio, jer onaj koji ljubi na posvemašnji način ne može nego skrbiti do kraja o svemu što je njegovo. Njegova skrb se očitovala dodatno u tome što je čovjeku nakon grijeha dao nadu u povratak u zajedništvo, te ga je u Abrahamu pozvao na vjeru da će jednom doći vrijeme predanja u ljubavi. No onaj iskonski Božji plan koji je bio kao jedno veliko zdanje čovjek je ugrozio grijehom i otpadom, nevjerom i hladnoćom vlastitoga stava i duha. Grijeh je bio kao potres koji je ozbiljno narušio odnose povjerenja između čovjeka i Boga, a time onda i samo zdanje čovjekova života.

Ali Bog toliko ljubi čovjeka da se nije dao ničim obeshrabriti. Jer je vrelo nade, vjere i ljubavi, nije htio dopustiti da čovjek to iskonsko vrelo zatrpa svojim grijesima. Jer je on čvrst oslonac i temelj zdanja života, nije želio je pokazati da čovjek ne može do kraja razgraditi taj isti temelj postavljen u svijet, a još više u ljudsku narav koja je stvorena na sliku njegovu. On koji je vodio povijest ljudskoga roda, nije dopuštao da to povijest sile zla razore i pretvore u pustoš. Zato je od samoga početka predvidio i način na koji će sanirati temelje zdanje koje je sam izgradio, a čovjek ga urušio dajući više povjerenja sotoni nego njemu. Znao je što će u svojoj ljubavi napraviti da izliječi ljudsku narav čiji je korijen počeo gnjiti. Dosita, stanje ljudskoga roda moglo se usporediti s narušenom građevinom koji razara potres grijeha ili sa stablom kojemu je počeo odumirati i sušiti se korijen, jer je odbio pružiti svoje žile do božanskog izvora. A ako temelji neke zgrade nisu dobri onda je upitno sve što se izgradi iznad površine. I što se više gradi, te potom postane veća razvalina. Ili ako stablo ne prima dovoljno vlage, upitni su plodove koji rastu po granama.

Veliki petak

U ovoj svetoj jubilejskoj godini koju slavimo kao hodočasnici nade, dolazimo do središnjeg trenutka koji je prekretnica u našem poimanju nade. A taj ključni trenutak je Kristova muka i smrt na križu. Upravo imajući u vidu njegovu svetu muku i smrt lome se koplja s obzirom na poimanje života i budućnosti prema kojoj težimo. Jer svi mi, pa i kao hodočasnici na zemlji, često imamo iskrivljeno poimanje nade. Uglavnom je poimamo kroz prizmu zemaljskih dobara, mirnoga života, neprestanog društvenog boljitka i napretka. U okviru svih naših predodžbi gajimo onda i osjećaj nade, te njime pokrivamo sve svoje želje i potrebe. Tako se nadamo da će se ispuniti sve ono što sebi planiramo i želimo, što je plod naših ljudskih računica i projekcija. Međutim, ako smo se odazvali na Božje hodočašće, onda mi nismo odredili cilj toga hodočašća, već sam Bog koji nas po životu svoga Sina uči da je cijeli život veliko i sveto hodočašće.

I to je Isus pokazao svojim životom, jer je prošao zemljom čineći dobro. No njegov prolazak zemljom, kako to slavimo u ovim svetim obredima, došao je svome kraju na način na koji nitko nije očekivao, osim njega koji je za sve to znao. Njegovo hodočašće kao da je naglo prekinuto nasilnim uhićenjem, lažnim suđenjem i nepravednom osudom, strašnim razapinjanjem, bolnim umiranjem i izdisajem na križu. I dok je odveden kao nedužno i nezaštićeno janje na klanje, nitko nije shvatio da će upravo odlazak na križ biti cilj njegova hodočašća, te da će smrt na križu biti otvaranje proslave neprolaznog jubileja. A sam križ bit će oruđe njegova hodočasničkog poslanja i predanja jer će ga svojim umiranjem posvetiti i staviti nam ga u ruke.