Naprava za obrađivanje
drvenih predmeta zove se blanja.
Radi na principu pravocrtnog
gibanja uslijed kojega se
oštrim nožem odvaja strugotina
i dobije se željeni oblik
obrađivanoga komada drveta.
Da nije blanje i blanjanja
držači alatki poput lopate i motike
ne bi bili ni približno ugodni
za uzeti u ruku i za raditi.
Poput blanjanja koje obrađuje
tvrde i grube komade drveta
bio je i Gospodinov križni put.
Kad je Gospodin primio
na svoja sveta ramena
tvrdo i neravno drvo križa,
on ga je tim istim dodirom
izblanjao učinivši da postane
obrađeno i prihvatljivo
svim njegovim učenicima
koji će ga kasnije koristiti
kao alatku spasenja.
Bez njegove svete muke,
nikada križ ne bi postao
ugodan za primiti kao breme
na vlastita leđa i radosno nositi,
i to ne kao sredstvo
poniženja i propasti,
već uzvišenja i spasenja,
i ne smrti i umiranja,
već uskrsnuća i vječnog života.

Fizička ili pravna osoba
koja zapošljava radnika
zove se poslodavac.
Radnik u radnom odnosu
za njega obavlja poslove
za koje je osposobljen
i za koje je zaposlen.
Čestiti poslodavci ne gledaju
samo na svoju zaradu,
već su svjesni da radnicima
omogućuju egzistenciju.

Tako je i sam Gospodin
ponudio nama ljudima
suradnju, to jest zaposlenje
u njegovu vinogradu i polju.
Mogao je on bez nas,
ali je htio dati nam obilje
svojih božanski darova,
sa zadaćom da svjedočimo
o njegovoj velikodušnosti.
A obdario nas je milošću,
ljubavlju i spasenjem,
do mjere da je ponudio
da mu ne budemo radnici,
već ljubljena djeca i baštinici.
A za uzvrat želi jedino da
i druge pomagače pozovemo
da prime isto zaduženje
i identičnu vječnu baštinu.

Brusilica je alatka koja služi
za glačanje i brušenje i
rezanje raznih površina
i čvrstih materijala,
keramičkih pločica ili
betonskih blokova.
Ona također mora biti
čvrsta, ali i oštra da može
dobro poslužiti svrsi.
No kako se i nama ljudima
dogodi da se s vremenom
karakter ukruti, a duša se
u zemaljskim okolnostima
stvrdne i otvrdne do mjere da
postane hrapav i neuljudan,
potrebna mu je dobra
brusilica da ga uglača.
Potrebno je da ga ugladi
i učini mekanim i ravnim,
prikladnim za zajedništvo
i otvorenu komunikaciju
i s Bogom i ljudima.
A najbolja brusilica
ljudskog karaktera je
korizmena pokora
kojom nas Gospodin
uređuje da budemo
dostojni njegova dara
i odraz njegove svete
božanske ljepote.

Kad netko ne želi da mu
sugovornik prozre namjere,
onda se služi tehnikom
odvraćanja pažnje prema
nevažnim i sporednim stvarima.
Ljudi koji to čine redovito su
vrlo vješti govornici i demagozi,
te neopreznoga slušatelja lako
od bitnoga usmjere na nebitno
da zataškaju vlastite tragove.
Njima nije do iskrenosti
i utvrđivanja istine, već
skrivaju vlastite ciljeve.
A majstor te strategije
je sotona – otac laži,
varalica koji čovjeku
nudi brda i doline,
te mu lažnim obećanjima
i privlačnim ponudama
odvraća pažnju da sakrije
vlastite namjere i ciljeve.
A kad se istom taktikom
poslužio kušajući Isusa,
Gospodin ga je prozreo
i vrlo lako razoružao.
Odbacujući sve njegove
primamljive ponude
i ‘humanu’ skrb kao varku,
omogućio je svim svojim
učenicima i vjernicima
da i sami pobijede sotonu
i nadvladaju svaku kušnju.

Kad je ljudski um projektirao
zrakoplove i druge letjelice
promatrao je životinje koje je
Bog obdario krilima, te je uočio
da imaju posebne linije
koje im omogućuju nadići
silu teže i vinuti se u visine.
A da bi pojedina letjelica
snagom uzgona pobijedila
protivne sile, morala je,
uz potrebnu snagu motora,
imati i aerodinamične linije,

pri čemu su nadasve važna
dobro oblikovana krila.
U protivnom bez savršenih linija,
ne bi bilo moguće da se
otisne od zemlje i poleti
u nebeska prostranstva.
No ovom se strategijom
još davno prije izuma
zrakoplova i drugih letjelica,
poslužio sam Gospodin
kada je na svoju sliku
stvorio čovjeka i udahnuo mu
besmrtnu dušu za let do neba.
Za let mu je dao linije
savršeno oblikovanih krila
– dvije zapovijedi ljubavi –
pozivajući ga i potičući da se
po njima vine u nebeska
prostranstva vječnoga života.

Utrka skupine natjecatelja
koji uzastopce zamjenjuju
jedan drugoga zove se štafetom.
Štafeta može biti u plivanju,
skijanju, atletici i nekim drugim
športskim disciplinama.
U atletici trkači čak nose
i predaju štafetnu palicu
jedan drugome koju
trebaju donijeti do cilja.

Slično športskoj štafeti
i u prenošenju vjere postoji
kao neka duhovna štafeta.
Za prenijeti vjeru valjano,
treba uspostaviti kontinuitet
i fizički doticaj između onih
koji su je primili i onih
koji je dalje prenose drugima.
Isus je svojim apostolima,
darovao vjeru i obilje milosti,
a oni su svojim učenicima
i nasljednicima dalje prenosili
duhovno blago koje su primili.
Za valjanost tog procesa
neophodan je ne samo duhovni,
već i stvarni fizički kontinuitet,
koji se u Crkvi jamči i njeguje
po apostolskom naslijeđu,
to jest neprekinutom nizu
biskupa i njihovih nasljednika.
Imajući sakramentalne ovlasti
oni prenose cjeloviti život vjere
sa svim duhovnim obiljem
koje je utjelovljeni Božji Sin
podario ljudskome rodu.

Kvaliteta života je pojam
kojim se opisuju čimbenici
koji utječu na životne uvjete,
bilo pojedinca bilo društva.
Pod kvalitetom života se
najčešće misli na stupanj
blagostanja bilo neke osobe
ili društvene skupine.
A konkretni čimbenici
prema kojima se vrednuje
su zemaljskog blagostanje,
tjelesna dobrobit i zdravlje,
mogućnost zapošljavanja,
obrazovanje, društveni status…
No kad bismo Isusa pitali
što je to kvaliteta života,
onda bi nam on odgovorio
sve suprotno od ovoga
što kao ljudi činimo.
Jer kvaliteta života je u
činiti kvalitetnim život,
a ne poboljšati izvanjske
okolnosti života i rada.
A život se može učiniti
kvalitetnim samo Životom
– to jest Isusovim darom,
ljubavlju, krepošću i milošću.
A on je mnogima dao
kvalitetan život onda
kad im je oduzeo onu
lažnu kvalitetu na koju su
bili navezani u svakodnevnici.
Zato bez Boga nema
prave kvalitete života.

Punomoć je pravno ovlaštenje
što ga opunomoćitelj daje
zakonskom opunomoćeniku.
Na temelju njega opunomoćenik
može poduzimati pravne poslove,
isključivo one za koje je ovlašten,
te zastupati svoga opunomoćitelja.
Takvu punomoć primio je i
naš Gospodin Isus od svojega Oca
kad je došao među nas ljude.
Otac ga je zadužio da iskupi
sve stvorenje iz vlasti zla,
a napose mu je dao ovlast
i poslanje da spasi čovjeka.
Poradi toga ga je opečatio
– pomazao Duhom Svetim –
da bude ovlašten izvesti
djelo njegova spasenja i
ispuniti njegovu svetu volju.
Samo on je imao takvo
Očevo spasenjsko poslanje,
koje je potom prenio na
svoje apostole i svetu Crkvu.

Po definiciji sluh je osjet kojim
zamjećujemo zvukove oko sebe
i tumačimo njihovo značenje.
Temelji se na prijenosu titraja,
izazvanih zvučnim valovima,
u unutarnje uho te njihovoj
pretvorbi u živčane impulse.
Nakon toga impulsi se analiziraju
u nižim dijelovima mozga,
te na koncu do kraja obrađuju
u slušnoj kori velikoga mozga,
što zatvara cijeli niz neophodan
da bi osjet sluha bio potpun.
Osim toga, uho može zamijetiti
nekoliko obilježja zvuka:
visinu, glasnoću i boju,
te smjer iz kojega zvuk dolazi.
Upravo zato što se ne može
čuti ništa ako ne postoji
ona unutarnja obrada zvuka,
time smo pozvani razmišljati
o onom unutarnjem sluhu
koji nazivamo duhovnim.
On ovisi o uhu koje osluškuje,
a zatim prenosi u dubinu bića
Božju riječ od koje srce titra.
Duhovnim sluhom šaljemo
impulse Božje riječi u svijest
da ih razum do kraja obradi.
A kad je jasno čuo riječ,
kadar je razumjeti poruku
i pretvoriti je u čudesnu snagu
koja preobražava, pokreće
i usmjerava život na Božji put.
Jer duhovno uho prepoznaje
da Bog ne izgovara riječi s visoka,
premda dolaze iz nebeske visine
kao jasni i glasni odjek neba.
Duhovnim sluhom čujemo
da su iznad svega su obojene
bojom sebedarne ljubavi
koja našim mislima, govoru
i djelovanju daje posebnu toplinu.

Premda je kao Stvoritelj svega
uvijek imao pravo na ovaj svijet,
ljudi su ga, međutim, uvijek
odbacivali i izgurivali iz njega.
Uvjeravali su sebe i njega
da on tu ne pripada, jer je
besmrtan, nevidljiv i vječan,
a svijet je stvoren za smrtna,
vidljiva i vremenita bića.
A on, jer je ljubio ljude,
a i cijeli stvoreni svijet,
do kraja ih je ljubio,
htio je pokazati da ima
neotuđivo stanarsko pravo
boraviti u svijetu ljudi.
Te da bi svima dokazao
da ima pravo biti prisutan
kao Otac s njima i među njima,
poslao je svoga Sina jedinca
da se utjelovi i da uzme
smrtno ljudsko obličje.
Tako neprolazni Bog
ostaje trajno prisutan
u prolaznome svijetu
unoseći u njega vječnu luč
neprolaznoga Svjetla
i obdarujući smrtne ljude
slavom svoje besmrtnosti.