Promatrajući mnogobrojne ožiljke na njegovoj kori
i tražeći spasonosne savjete za život,
pitao mladi, tek stasali, orah staroga
što mu je sve nanijelo tolike ožiljke na deblu,
te kako je uspio preživjeti sve boli i rane
nanesene očito kojekakvim oštrim predmetima.

S mirom u glasu stari je orah mudro prozborio:
Pa i onda kad se radi o neopreznosti
ili hiru onoga koji te ranjava,
ne znači da te manje boli takva rana,
premda izaziva manje gorčine
pa se lakše nositi s njome.
Dok si mlad, kora ti je osjetljiva,
te je i najmanji udarac ili porezotina lako oštećuje,
a sporo zarasta i redovito ostaje ožiljak
koji raste paralelno s tvojim bićem.
Na žalost ljudi sporo učekako bi trebali biti pažljiviji
s mladim, nezaštićenim bićima,
čija je opna još zelena i tanka,
te joj treba vremena da postane tvrda okoštala kora,
što štiti nutrinu od nemara i nepažnje ljudi,
koji često urezuju svašta i olako,
ne imajući na umu da rane sporo prolaze,
a ožiljci ostaju trajno.
Ipak kad si ranjen a želiš ozdraviti,
ne smiješ dopustiti da ti gorčina osuši dušu,
da se ne stvori neizlječive pukotine.
Naprotiv, iz dubine svoga bića,
natopi rane sokom ljubavi,
da održi svježom tvoju koru,
dok ne smogne snage za napor priljubljivanja,čuvajući tako tvoju srž od propasti.

Kad sam nakon tri godine
boravka na suhom
ponovno zaplovila morem,
osjećala sam se
zbunjeno i rastreseno.
Ne samo da nisam doživjela
očekivani remont,
već sam pretrpjela pravi brodolom
vlastitih stremljenja
i prebolno buđenje iz snova.
Bile su mi potopljene sve nade,
a na kopnu sam doživjela
takve bure i oluje,
da sam se ponovno zaželjela
starih genezaretskih obala i voda.
No nakon toliko vremena
moje su daske bile rasušene,
jedro žalosno obješeno
na pola jarbola,
a vesla mlohavo i bezdušno
pravila nekoordinirane pokrete
vrteći me besciljno u krug.

Ali ono što bješe noćna mora
postade naglo uskrsna zora.
Učiteljevim pojavkom
na obali mora
moj je pramac dobio pravac
i jedra potrebnu jedninu,
nakon čega su vesla
zaplivala veselo
vukući mrežu plodova života
u vječnu luku spasenja.

Premda uspravna i vitka,
stajala je tužno i smeteno
jedna svijeća voštanica
u mračnom kutu sobe
koji joj nije ulijevao nadu.
Upravila je nit života
dužinom cijelog svoga bića,
s dna do vrha, put neba
čeznući za slobodom,
ali je i dalje ostajalazarobljena
oštrim čavlom koji ju je,
probadajući joj tkivo,
držao prikovanu
za masivni metalni svijećnjak.
Tek kad je nevidljiva Rukanečujno
plamenom zapalila njezin stijenj,
veselo je zaplamsala
i trgnula se iz svoje ukrućenosti
rastapajući se od topline
koja ju je obuzimala
i raspršujući tmine
koje su je do tada obavijale.
I dok su neupućeni,
prolazeći pored nje,
govorili kako nestaje,
ona je jednostavno znala
da nije tako,
već da živi drugim životom.
Zahvaljujući plamenu
koji ju je zapalio,
oslobađala se svoga ropstva,
uzdižući se put neba
u novo postojanje.

Svi putovi vode u Rim,
govorili su nekad stari.
No zna se da i nije baš tako,
već da ima jedna točnija,
dublja i stvarnija izreka,
koja se obistinjuje
sa svakim čovjekom:
Svi putovi vode u grob.
Iz toga se izvodila
daljnja kategorička tvrdnja
da iz groba nema
ni izlaska ni puta.

I bi tako do uskrsnog jutra,
kada iz stijene Kristova groba
iziđe put prema novom životu.
Od tada ne vode svi putovi u smrt,
nego putem njegova uskrsnuća
prolaze do života u besmrtnosti.

Nošen dahom slobode

koja se ćutila u zraku,

dok se s usana širio šapat

o Mesijinu pohođenju,

među tolikim haljinama

 prostrijeh se i ja

pred noge Glasonoše radosti,

na njegovom svečanom ulasku

u sveti grad Jeruzalem.

Vjerno ga slijedih

 strmim i krivudavim ulicama,

bijah mu za petama

u hramskome dvorištu

čekajući da se domogne

slavnoga trona Davidova.

No njegova svadbena dvorana

bila je sasvim skromna i neobična.

Nigdje straže ni čvrstih zasuna,

nigdje prijestolja, krune ni žezla.

A bio je zapanjujuć uvjet ulaska :

Ući u dvoranu života

i sjesti za stol ljubavi

bilo je dano samo onima

koji su obrisali svoje noge

 na haljini njegova bića,

prostrtoj pred vrata poput otirača

za naše prljavštine.

 Koliko puta si poželio

imati čarobni štap u ruci,

da stvarnost promijeniš,

pogreške ispraviš,

neučinjeno dobro nadoknadiš,

propušteno vrijeme iskoristiš.

Sanjajući tako o magičnoj formuli

i čarobnom štapu ljudskog uspjeha,

kojim bi život olakšao,

ostvario sve što poželiš,

ostaješ tužan praznih ruku

i nedosanjanih snova.

 Postoji ipak čarobno drvo što,

pretvarajući smrt u život,

pretvara snove u vječnu stvarnost.

Susreo si ga sigurno i ti,

no možda te njegova

tvrdoća i neuglađenost

u prvi mah odbila. 

Ali kad se navikneš

na njegovu «grubost»,

kad život prilagodiš njemu,

a ne njega sebi,

progledat ćeš i bit će ti jasno,

da stišćući Kristov križ

držiš čarobni štap

koji ti je Gospodin stavio u ruke,

da tugu pretvoriš u radost,

poraz u pobjedu,

tamu u svjetlo,

beznađe u hvalospjev nade,

a svoju ograničenu ljudskost

u tijelo nebeske slave.

Kaži mi samo kako uspijevaš biti tako uspravan.

Je li to zbog toga što si se uspio

potpuno riješiti svakog tereta života?

Otkrij i meni tajnu kako se stoji uspravno.

Otkako znam za se, neprestano pokušavam,

ali mi ne polazi za rukom.

U početku bijah samo pogrbljen,

a sad se praktično vučem po podu

te mi ne preostaje ništa drugo nego puzati.

 

Mislim da si u velikoj zabludi

ako misliš da ćeš biti uspravniji

riješiš li se svog životnog križa,

trudeći osigurati si život bez briga.

Ono što je čovjeku kralježnica,

to je u životu križ.

Tko pokuša živjeti bez njega,

ostaje bez oslonca i stožera,

bez snage i ponosa.

Bez kralježnice križa, čovjek se pretvara u puzavca,

beskralježnjaka,

što trbuhom skuplja prašinu

pred cipelama zlobnika i moćnika.

Kako misliš biti uspravan

ako dopustiš trbuhu da te privuče u blato?

 

Tko je u svoje tijelo ugradio križ,

ne samo da ne će biti puzavac,

već ne će biti ni trstika

što je vjetar ljulja, povija, lomi.

Ljubav bez križa nije na visini zadatka.

Nije uspravna, ponosna, prepoznatljiva…

Tek s križem i s križem

ljubav širi svoje ruke

da bezrezervno prihvati drugoga u zagrljaj.

Korizmu zamišljamo, a često i nazivamo vremenom pustinje. Ona označava dio prostora i razdoblje vremena u kojem je čovjek spreman sjesti u prah i pepeo, sjesti onkraj života, na rub postojanja i razmišljati o svemu što mu prolazi pred očima. Jer i to što držimo rubnim sadržajima  postojanja, također je dio naše stvarnosti. I to nezaobilazni.
A pustinja je dio našega života koji izbjegavamo, koji bismo htjeli odgurati od sebe. No lakše je odgurati kamen, nego se osloboditi pijeska prolaznosti i propadljivosti koji se uvlači i prožima nas do posljednje pore bitka. Možda se može taj pijesak naoko činiti zanemarivim, ali kad nas počne žuljati, teško ga se osloboditi. Tako pustinja postaje dio stvarnosti koja nam prije ili poslije postaje središte života.
Ali ima još jedan razlog zašto čovjek izbjegava pustinju. Pustinja se, naime, predstavlja kao beživotno prostranstvo, te je čovjek po naravi zaobilazi. Međutim, upravo kao nepristupačno i nepoželjno mjesto, prostor koji zahtjeva dobru orijentaciju, oskudnošću života koji pokazuje, ona je prostor samo za najbolje i najsnalažljivije.
Korizma je stoga, kao odlazak u pustinju, svjesno odricanje od života, ali ne da bi se umiralo, nego da bi se naučilo živjeti, ne da bi se predao smrti, nego da bi sačuvao žižak života koji se ne vidi u blještavilu umjetnih bljeskova koje držimo životom, a oni prolaze kao munja obzorjem, ne da bi se iscrpio i iznemogao, nego da bi se uvježbao i stekao snage za najveće napore.
U pustinji čovjek prolazi školu života upoznajući svoju ljudskost od praha zemaljskog načinjenu. U pustinji uči da se po tuđim tragovima može ravnati tek kratkotrajno, jer ih vjetar brzo zamete. U pustinji uči da ni sam ne ostavlja tragove koji ne će jednom biti zameteni. Zato ne pokušava u njoj niti graditi nastambu, jer bi bila na skliskome pijesku. A kad se orijentira, onda to čini prema nebu i zvijezdama, među koje nastoji smjestiti i svoje tragove.
Pustinja stoga, kao nenastanjen i nenastanjiv prostor, postaje prostor prolaska i putovanja, upozoravajući prolaznika da iz te optike sagleda i ovu stranu života kojeg je ona slika. Sjedajući onkraj života, na rubu vlastitog postojanja, u korizmenu pustinju, vjernik će shvatit da ga čeka prolazak na drugu stranu, gdje prestaje beživotnost. A to mogu samo mudri i odvažni ljudi kojima se svim srcem želi pridružiti.

Od najranijih kršćanskih vremena vjernice su se četrdesetodnevnim postom pripremali za proslavu središnjeg blagdana vjere – Uskrsa. Četrdesetodnevna priprava, međutim, sastavljena od molitve, posta, milostinje i djela ljubavi nije samo spomen na Isusovih četrdeset dana posta kojima se pripremao za svoje javno djelovanje, nego korizma poprima i mnogo dublje značenje.
Korizma je vrijeme koje je slika našeg ljudskog vremena što ga provodimo pod suncem, vremena o čijem se smislu i svrhovitosti neprekidno propitujemo. A što je to život i vrijeme ljudsko pod suncem zgodno je izrazio Psalmist, za nas ljude koji to često zaboravima ili svjesno želimo izgubiti iz vida: Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavnost: jer prolaze brzo, i mi letimo odavle (Ps 90,10). Kao da htjede reći: što je to sedamdeset ili osamdeset godina? Godine prolaze brzo, a i ono što nam je na raspolaganju, uglavnom je sastavljeno od muke i ispraznosti ljudske, te pokušaja čovjekova da izbjegne tom dvosjeklom maču. Ako izbjegne jednu oštricu, uvijek ostaje ona druga. Ako izbjegne muci, prati ga ništavnost, a ako izbjegne ništavnosti prati ga muka.
Upravo ta kratkoća vremena koje je čovjeku dano, te neopisiva želja da ga produži, da ga zaustavi, da nad njim zagospodari, da bi mogao doživjeti puninu života, u isto vrijeme proizvodi dvostruk osjećaj: s jedne strane u njemu se budi želja da doživi život kao lijepu, neponovljivu, iznimnu vrijednost, dok s druge strane pokazuje neumoljivu realnost što se može predstaviti u svojoj tragičnosti izazivajući strah pred postojanjem. Jer ma kolikogod trenutaka radosti čovjek probao u životu, njima ne može kupiti vrijeme koje neumoljivo ogoljuje bitak i skida s čovjeka svaku krinku, ostavljajući ga iskonski golim.
Korizma je stoga vrijeme našeg vremena koje nas poziva da se suočimo s izazovom koje nam postavlja vrijeme, ta sveprisutna i nezaustavljiva pojava, što svojoj vlasti podvrgava cjelokupnu povijest svakog pojedinca i cijelog čovječanstva. Korizma , kao četrdesetodnevno razdoblje, je vrijeme kojim ne zaustavljamo vrijeme, ali je sigurno proces u kojem mu dajemo smjer i smisao.
No postoji Netko tko nije zatvarao oči, tko nije bježao, već je sjeo pred vrijeme i čekao ga spremno živeći ljudski život kao korizmu, vrijeme odricanja i umiranja koje vodi u život. Poznavao je dobro ćud i moć vremena. Znao je da ogoljuje, a ne oblači, da uzima s kamatama sve što daje. Stoga ga je čekao sjedeći u pustinji ljudskoga života ne protiveći se njemu i njegovim presudama. Jer njega nije moglo više ogoljeti od onoga što je on sama sebe ogolio postavši ljudima sličan, kao što ništa od vremenitog nije za se uzeo da bi mu bio dužnikom.
On koji je bio onkraj povijesti i vremena, ušao je u povijest i vrijeme. On koji je stvorio čovjeka iz praha zemaljskoga, sjeo je u taj isti prah da mu pokaže koliko ga voli, koliko mu znači, koliko mu je svet da želi s njime dijeliti sudbinu. Tim je činom posvetio svako zrnce praha ljudskoga, a vremenu što sve mrvi u prah zubima smrti, oduzeo je snagu zaštitivši taj «prah zemaljski» svojim životnim dahom, to jest Duhom.
Zato korzima nije samo vrijeme našeg vremena, već vrijeme našeg milosnog vremena. Ona je vrijeme povijesti u koju je Bog radikalno ušao, ne bježeći od onoga što ta povijest, kad je se liši njezine romantičnosti, može predstavljati. Korizma je vrijeme u kojem smo svjedoci apsolutne zahtjevanosti života, ali u isto vrijeme i milosnog dara koji nam se u njemu daruje. Za nas ne postoji drugo vrijeme. Ovo je jedinstveno. Za nas ne postoji bolje vrijeme, jer ovo koje postoji je milosno, po Bogu koji je potražio svoje prebivalište i u vremenu.
Po njemu korizma postaje vrijeme našega vremena što teče prema njegovu uskrsnuću.

 Posljednjih godina Crkva je prvu nedjelju veljače proglasila danom života. U prvi mah djeluje čudno. Dok čuđenje izaziva pitanja, pitanje traži odgovor. Zar svaki dan nije i ne bi trebao biti dan života? Zar čovjek ne živi radi toga da mu život bude proslava života, kroz tihi rast, poput zrna što klija i razvija se, dok ne izraste u stablo života? Što se događa s današnjim čovjekom da mu još treba podsjetnik da se prisjeti života? Zašto mora sebi posvješćivati što znači živjeti i koji je smisao života? Zar je čovjeku draža smrt od života, kultura smrti od kulture života?
Doista, čovjek nije izabrao niti izabire smrt ni kulturu smrti, jer želi umirati i umrijeti. Nitko ne živi radi smrti, niti živi da bi umro. Premda zna, i ne bi trebao smetnuti s uma, da, dok živi, u isto vrijeme i umire. Kojeg li proturječja koje se može dogoditi samo čovjeku: birajući život, izabrao je kulturu smrti! Kako se to uopće moglo dogoditi? Moguće i dogodilo se kao posljedica neutemeljena izbora. U svojoj nesmotrenosti nakana mu je bila izabrati život oslobođen dodirnih točaka sa smrći, što ga je privuklo i privlači kao zamaman cilj. Tko još ne bi htio živjeti oslobođen spona i dodira smrti! Ali je li to ostvarivo?
Ne! Ovdje na zemlji takav život jednostavno ne postoji. Na zemlji takva varijanta ne prolazi. Ovdje na zemlji, u našem ljudskom stanju, postoji samo život što se natječe sa smrću, što sa smrću ide u korak. Radi se o životu koji ne zanemaruje da je smrt pored njega i da ga vreba, te da će ga se i domoći ukoliko izgubi korak.A kadgod čovjek izabire život koji briše svijest da u pozadini postoji smrt kao pratilja, kad izabire takav život u kojem ne će misliti na sjenu smrti, koja postoji kao pozadina na pozornici njegova života, vrlo brzo se gase svjetla koja su mu svijetlila, i on tone u potpuni mrak.
Dan života je stoga potreban, jer je moderni čovjek upao upravo u takav mrak života u kojem je htio biti svjetlo samome sebi, u kojem je htio ostvariti život, ne vodeći računa o sjenama smrti što ga prate, u kojem je htio ostvariti radost kao neposrednost užitka, a ne kao mukotrpni plod napora. Dan života je potreban da se čovjek prisjeti da na zemlji nema života bez smrti, ali da svaki dan mora biti dan života u kojem se vojuje i ostvaruje pobjeda nad smrću, dan u kojem smo napravili korak više od nje ostavivši je sebi iza leđa, kratkih ruku i rukava.
Plač novorođenčeta koje ulazi u svijet slika je ove činjenice da je život na zemlji u trajnom dodiru sa smrću, dok se ne oslobodi njezina zagrljaja, što se ne ostvaruje zaboravom vlastite smrtnosti, nego vjerom u pobjedu Kristova života nad smrću. I premda smo svaki dan bliži i smrti, jer nam prolaz u život vodi jedino kroz smrt, naš život je odbacivanje smrtnosti snagom vjere u uskrsnuće, dok ne prispijemo u onaj Dan Život koje je u isto vrijeme i tren i dan i godina i vječnost, u život gdje nema sjena smrti, jer smo ih sa sebe skinuli snagom i odricanjem vjere, da bismo mogli pjevati trajnu pobjedu života nad smrću.