Uskrs – danja misa
Nekada nam se u životu dogodi nešto tako lijepo da nismo sposobno odmah niti povjerovati što se dogodilo, te nam je potrebno malo vremena da napokon dođemo k sebi i da shvatimo o čemu se radi. Može se dogoditi da nas zapljusne nenadana radost za koju treba vremena da se slegne u duši, da bi potom bila pokretačka ili stvaralačka stvarnost. Međutim nije ni rijetkost ni slučajnost da se nakon određenog vremena naviknemo na ono što nam je u jednom trenutku bilo iznimno i životno bitno, te nam i najljepši i najradosniji trenutak navuče određenu patinu koja zaguši iskonski sjaj radosnog događaja koji je jednom preporodio naš život.
U ovakav tijek događanja bili su dijelom uronjeni i apostoli pred Kristovim uskrsnućem. U prvi mah su bili zapanjeni viješću, da bi se tek malo po malo u njima kristalizirala svijest o tome što se u stvari dogodilo, te će im za taj proces trebati i Gospodinova izravna pomoć i pouka. Današnji evanđeoski odlomak opisuje upravo postupnost kojom je događaj Isusova uskrsnuća prodirao u svijest učenika kojima, kao ni Magdaleni, nije bilo odmah jasno kako to da Isusa više nema u grobu. Njima je prva vijest o tome izgledala nevjerojatno, te nisu znali što bi o tome mislili, do te mjere da su se u nevjerici gotovo ustručavali ući u grob i osobno se osvjedočiti. No kad su ipak pronašli dovoljno odvažnosti ući u grob, morali su donijeti i svoje zaključke o viđenome. Ivan tvrdi kako je u tom trenutku povjerovao, priznajući da do tada još nije bio upoznao Pisma u kojima je bilo naviješteno da će Isus ustati od mrtvih. U njemu se od trenutka kad je čuo vijest da Isusovo tijelo nije u grobu odigravala velika borba. Ništa manja borba očito nije bila ni prethodni dan, proveden s onom koja mu je bila povjerena za Majku. Bez daljnjega i taj mu je dan morao biti vrlo dragocjen. U protivnom ne bi on sada tek tako povjerovao, da o svemu što se dogodilo nije razmišljao tijekom cijele subote. Ne bi on tek tako povjerovao, da sigurno s Petrom nije o svemu razglabao pokušavajući propitati određene mogućnosti. U njihovim dušama je zacijelo bila cijela oluja, mnoštvo argumenata za i protiv, mnoštvo upita i odgovora. A isto tako i teret. Bilo je teško povjerovati u nešto takvoga bez ikakvog dokaza, bez uporišta, bez argumenta. Zato, kad im je Marija Magdalena donijela vijest o tome, to je bila zraka nade, slamka spasa da nije sve potpoljeno, nego naprotiv, da je istina ono o čemu im je Gospodinova Majka govorila i prema čemu ih je upućivala da shvate iz Pisma. Tek tako postaje razvidno odakle u njima tolika želja da trčeći odu do groba, te potom i zaključak koji ih je doveo u pristanište vjere. Ne samo da su provjerili ono što se provjeriti dalo, nego su i povjerovali onom što su vidjeli, premda su vidjeli samo Isusov grob.
Oni su do jasne svijesti o tome što se dogodilo Gospodinovim uskrsnućem, kako vidimo, došli vrlo postpuno u prva tri dana nakon Gospodinove smrti, a potom će im trebati cijeli život da se bez prestanka dive tom događaju, te da shvaćaju mnogostrukost i veličinu učinka uskrsnuća u svome životu i biću. Kad im je Marija Magdalena javila da je našla otvoren grob i da nema Gospodina, bili su potpuno zapanjeni pa im je prvo došlo do svijesti da trebaju potvrediti istinitost informacije. I kad su otrčavši na grob ustanovili da je Marijina vijest točna, još uvijek nisu shvatili što to ima značiti, to jest kako protumačiti. U drugoj fazi ušli su u grob i potom povjerovali Pismima, što je značilo da su otkrili da je živ i da je djelatan sukladno onome što je govorio. Ova druga činjenica opet nije proizvela u njima nagli učinak, jer će trebati još više susreta s Uskrslim da se uvjere da je istina sve što su osjetila vidjela. Trebao im je iznimni napor uma da na neki način barem protumače ono što očima gledaju, jer su se suprotstavljale dvije očevidnosti, očevidnost smrti Onoga kojega su vidjeli raspeta i probodena i očevidnost njegova uskrsnuća.
Razmišljajući o ovom događaju danas, gotovo dvije tisuće godina nakon uskrsnuća, nama vjernicima događa se da činjenicu uskrsnuća živimo na sličan način poput učenika, u različitim etapama i s različitim intenzitetom uvjerenja. Često je to tek samo neka blijeda predodžba Krista uskrsloga koju možemo usporediti s onim prvim trenutkom u kojem Petar i Ivan saznaju za vijest da nema Gospodina u grobu, te trče našto više saznati na lice mjesta. U svom pokušaju da shvatimo i da navijestimo uskrsnuće prolazimo kroz različite duhovne etape, od nevjerice, preko provjeravanja pa sve do vjere. No ovaj pozitivni zaključak vjere morao bi u našem životu proizvesti eksploziju radosti i neprekidnog divljenja, samo se to ne događa baš često jer skoro da pred njim ostajemo ravnodušni kao da se nije ništa u nama i za nas dogodilo.
Događaj Kristova ursksnuća kao da nam ne daje nikakav polet ni krila za pravi duhovni let. Ostajemo i dalje onakvi kakvi smo bili, bez da nas radikalno dotakne i promijeni. Vjera u Krista uskrsloga ne bi smjela biti tek neka informacija na koju smo se navikli, a da nam ništa bitnoga ne promijeni u duši. Petar i Ivan su barem potrčali prema Kristovu grobu, te bi bilo očekivati da i mi potrčimo u duhu, jer Kristovo uskrsnuće govori vrlo bitne stvari i nama. Nije Isus radi sebe umro i uskrsnuo, već radi nas, te bismo mi morali trčati njegovu grobu tražeći razumijeti što se značajnoga dogodilo za nas tim događajem.
Ako su Petar i Ivan shvatili da su se ispunila Pisma koja su najavljivala njegovo uskrsnuće, i mi u svome biću moramo otkriti pohranjene sadržaje Pisama. U srcu trebamo otkriti ona iskonska traženja ljudskog srca i želju da pobijedimo smrt, te osjetiti kako nam božansko obećanje ulijeva nadu i liječi dušu.
Zato nam je potrčati snagom duha prema Kristovu grobu iz kojeg nam dolazi svjetlo i snaga pobjede. Zato nam je doći na njegov grob i upiti poruku uskrsnuća kojim postajemo potpuno ono što jesmo, oslobođeni okova grešnosti i smrtnosti. Doživjeti nam je puninu svoga života pored njegova praznog groba, pored kojega su apostoli primili vjeru i iz kojega su nosili trajnu životnu radost.
Neka nas iznimnost ovog događaja ispuni novom snagom što struji u život vječni, te neka je u tom duhu svima blagoslovljen blagdan uskrsnuća Gospodinova i uskrsnuća našega s njime. Amen.

Veliki petak 2009.
Dok danas čitamo evanđeoski izvještaj spominjući se dana Kristove muke, razmišljamo o događaju kojim je čovjek htio Bogu osporiti pravo na ljudski život, to jest uskratiti pravo na prisutnost i pouku među ljudima. Za one koji su ga osudili i kaznu izvršili nije se možda zbilo ništa posebno u tom trenutku, jer je čovjek navikao eliminirati svoje neistomišljenike. No polazeći od činjenice koju mi sada znamo, a to je da je čovjek digao ruku na samoga Boga, koji nije htio ništa drugo nego poučiti čovjeka da je pravo čovjekoljublje i život življen na potpuno ljudski način, onaj koji se živi sukladno Božjoj objavi i prisutnosti, pitamo se kako se to dogodilo? Što se dogodilo s čovjekom da sebi dopusti toliku slobodu? Zašto je sam Bog dopustio da se dogodi to što se dogodilo, ako je mogao izbijeći tragediju Kalvarije? Zar nije mogao na neki drugi način doći među ljude i izvršiti djelo otkupljenja, umjesto da dopusti da se prolije još jedna krv nevina?
Mnošto je pitanja što pljušte, vezanih uz ovaj otajstveni događaj. Odgovore može znati samo onaj tko se iskreno suživi s voljom Božjom i Božjim načinom života i djelovanja. Polazišna točka je da je Bog bio spreman prihvatiti čovjeka onakvim kakav on u stvari jest. A čovjek je spreman neistomišljenicima i onima koji ne dijele njegov stav i ideje oduzeti život. Drugo što je razvidno u ovom dramatičnom odnosu jest da čovjek, ne priihvaća da se Bog bori za njegov interes. Ne dopušta mogućnost da ga Bog može najbolje i natemeljitije zastupati, te radije polazi od pretpostavke, ubačene sotonskom zavišću, da ga Bog na ovaj ili onaj način ugrožava. A događaj velikog petka bio je onaj konačni sukob koji se zbio između ove dvije životne postavke, božanske i ljudske, između Isusa koji naviještao Božju blizinu i onih kojima je Bog bio stereotipna šablona.
A kako je takav Bog uvijek nezgodan i uznemiruje čovjeka, kao da je čovjek htio biti siguran da mu ovaj put neće umaći živ iz vremena i prostora, da mu neće uvjetovati povijest, život i odluke, te će napokon vjekovni spor s Bogom biti riješen u trenutku kad se čovjek drzne ubiti Baštinika. Na veliki petak događa se svojevrsni reductio ad absurdum – svođenje na apsurd svih božanskih nastojanja i inicijativa. I to ne verbalno niti logičkim zaključcima, nego upravo suprotno, nelogičnim zaključcima i putem sile. Što se Bog više spuštao do čovjeka, to ga je čovjek više odbacivao. Što se Bog više objavljivao kao ljubav, to je ljudska mržnja i bijes prema njemu bila jača.
I u tragediji velikoga petka, dobro što ne razumijemo sebe i one koji učiniše što učiniše, nego ne razumijemo Boga koji to dopusti i koji se tome podloži. Podložio se svoj pristranosti i pogrešivosti ljudskoj, pa se ne možemo ne upitati zašto je to učinio. Ne možemo se ne pitati što mu je još trebala smrt križa? Zar nije sve skupa mogao jednostavnije izvesti? Što mu je trebalo biti doslovno satrven u prašinu, sveden na ništavilo, pogažen i popljuvan? Zašto je htio još jednom dopustiti čovjeku da isproba moć smrti kojom raspolaže, toliko strašnu da njome može i Boga usmritit?
Bog je ovim događajem jedino htio očitovati svoju ljubav prema čovjeku, koja ovim događajem raspršuje svaku sumnju i neuvjerljivost. Stvarnost Božjeg života među ljudima, a potom i smrti, morala je na tako radikalan i dubok način dodirnuti ljude da shvate zbiljnost i veličinu onog što se dogodilo. Radikalnost Božje ljubavi mogla se razumijeti najbolje u smrti i po smrti. Zar bi čovjek ikada tako lako prihvatio i povjerovao da je Bog došao među ljude, da se taj isti Bog nije podložio onoj neupitnoj i neospornoj stvarnosti kao što je smrt? Da ondašnji čovjek nije vidio Krista umrijeti, zar bi današnji ikad prihvatio da je postojao? Zar ga ne bi radije bio proglasio pričom, bajkom, mitom umjesto neizbježnom stvarnošću, da ga nije promatrao pribijenog i probodenog na drvetu križa?
Zato je Gospodin dopustio da čovjek osjeti moć nad nemoćnim osuđenikom, da izvrši jednu smrtnu presudu, da osjeti sigurnost da je eliminirao božanskog protivnika uvjerivši se kako je umro pod udarcima i prijebijanju na križ, da bi se naknadno, nakon uskrsnuća, duboko urezalo u svaku svijest koliko je bila moćna i velika Božja ljubav prema čovjeku, koja nije dopustila pobjedu smrti ni grijeha. Samo iz poniženja Božje smrti mogla je izrasti ona iznimna svijest Božje prisutnosti i ljubavi prema čovjeku i svijetu. Prihvaćajući križ nekada, htio je da i mi danas ne tražimo neki srednji, mlaki put, već da radikalno znamo kako je naš Bog umro za nas, ne dopuštajući da se njegova ljubav iskorijeni iz svijeta. Vjerujući u Krista raspetoga vjerujemo, priznajemo i znamo da nema srednjega puta, nego samo izbor između života i smrti, prihvaćanja Boga i odbacivanja, ostvarenja svoga čovještva po Bogu i zlokobne autonomije života bez Boga.
Neka nas ovaj događaj osnaži u našem vjerničkom življenju. Neka se duboko ureže u našu svijest, uz zahvalnost koju imamo prema njemu što nam je križem pokazao i objavio ljubav, koju mi ljudi tako sporo shvaćamo i površno doživljavamo. Neka nas prožme divljenje prema Bogu koji ne može zanijekati sebe i svoju ljubav prema čovjeku, pa i pod cijenu muke i smrti za nj, da bismo mi okusili snagu božanskog života na koji smo pozvani i za koji nam je križem otvoren prolaz do neba. Amen.

Veliki četvrtak 2009.
Da upitamo kuhara što je sve potrebno za dobar i uspio ručak, bez daljnjega će nam najprije nabrojiti potrebne sastojke, no to nije sve. Potom zacijelo slijedi opisivanje pravog postupka na koji se određeno jelo sprema, što ni u kojem slučaju nije nebitno. Jer ni u postupku se ne može preskakati korak, ako želimo doći do željenog cilja i rezultata. Ova dva jednostavna pravila koja vrijede u kulinarstevu, vrijede i u mnogim drugim disciplinama i nastojanjima. Od nje čovjek uči da je uz sredsteva potrebno poznavati i način dolaska do cilja. Jedan od takvih ciljeva je čovjekova želja da sjedne za stol s Bogom. U duhu te želje zamišljamo i svoj budući život kao vječnu gozbu u nebu. Time mi vjernici izražavamo želju i namjeru doći do vječnog blaženstva, koja je utkana i u sve druge ljude, bilo da vjeruju ili da nevjeruju. I oni žele ostvariti sreću koja nadilazi odrednice prostora i vremena. Zato slobodno možemo reći da je nedvojbeni cilj svakom čovjeku doći do blaženstva, što mi vjernici predočavamo sebi slikom zajedništva za nebeskim stolom u nebu, čime postajemo sustolnici samoga Boga koji, ne samo da nije protivan takvoj našoj sreći, nego nam i omogućuje uživati blagodati raja za nas pripremljene.
Međutim, prije dolaska do toga cilja postoje preduvjeti koji moraju biti ispunjeni ako želimo ostvariti ponuđenu čast i povlasticu o kojoj razmišljamo kao o sasvim razumljivoj. Nekada se stoga ponašamo tako kao da je ne samo razumljivo, nego kao da je Božja dužnost dati nam to što mi u glavi zamišljamo, te uopće ne mislimo o predradnjama i preduvjetima koji postoje da bismo došli do cilja. A koji preduvjeti postoje da bismo sjeli za njegovu vječnu gozbu u kraljevstvu nebeskom, jasno nam govori otajstvo današnjega dana kojim slavimo utemeljenje euharistije i Kristovu posljednju večeru.
Prvi preduvjet je dopustiti Bogu da sjedne za naš ljudski stol. To hoće reći da trebamo prihvatiti Boga koji je postao dionikom naše povijesti, našega života, koji je sve učinio da dođe do nas, te ga treba pustiti da zauzme mjesto za obiteljskim stolom svakog čovjeka. Preduvjet koji potom slijedi je da onda dopustimo da on pretvori naš stol u svoj božanski stol. Treće što je neophodno je da, prije nego sjednemo s njim za stol, dopustimo da nas on očisti od grijeha, to jest opere od slabosti. Četvrti preduvjet je da stupimo s njim u potpuno zajedništvo na način da dopustimo da on postane naša hrana na zemlji, čime se raspolažemo i za nebesku gozbu gdje će on biti hrana našeg života i svih naših apetita i sposobnosti: razuma, volje , bitka.
Ovaj dinamizam uočavamo u Isusovoj posljednjoj večeri i u njegovu božanskom ophođenju s apostolima i preko njih s cijelim čovječanstvom. Kao Bog je sišao među ljude, s njima se družio, jer je htio da ga prime za svoj ljudski stol, u zajedništvo života i prijateljstva. Potom je tako na njih djelovao da ih je htio božanskim naukom nadahnuti i potaknuti prema nebskoj pretvorbi, prema životu za nebeske ideale i vrijednosti, čime je učinio da se njihov ljudski stol pretvori u božanski.
A kad su shvatili da sjesti s njim za stol ima posban nebeski prizvuk, morali su dopustiti i onaj nezamjenjivi korak koji Ivan opisuje u današnjem Evanđelju. Morali su dopustiti Isusu da im opere noge, da ih time opere svojom ljubavlju učeći ih što i sami trebaju činiti međusobno i među svim ostalim ljudima.
Posljednji korak u nizu preduvjeta bio je pak da im je dao i predao sama sebe u euharistijskoj hrani. Čin kojim im Isus predaje samoga sebe sadržava dvije odredbe. Prva je: Uzmite i jedite, čime im je zapovjedio da ga blaguju i da od njega žive do konca svijeta kao od svoje isključive hrane. Druga je: Ovo činite meni na spomen, tražeći od njih da kao svećenici prostiru euharistijski stol za sve Božje sustolnike na zemlji.
Isti božanski dinamizam stoji i pred nama vjernicima danas: Bog ulazi u našu stvarnost u naš život, najprije kao onaj koji traži mjesto za našim stolom, da bi potom on nas učinio sustolnicima neba. Shvatiti nam je iznimnost trenutka, značaj poziva koji nam upućuje gospodar neba i zemlje, koji nas poziva na vječnu gozbu. Prihvatimo ga u svoja srca, smjestimo ga za svoj stol, dopustimo mu da svojom ljubavlju i poniznošću očisti naše biće od natruha vremenitih i zemaljskih interesa, da bi nas učinio braćom i sestrama što pomažu jedni drugima na putu spasenja. Neka nas potom, nahranivši nas svojim presvetim tijelom i krvlju, obdari i slavom neraspadljivog života koji primamo već sada na zemlji blagujući njega, da bismo ga onda jednom mogli u punini uživati u vječnosti. Amen

Cvjetnica 2009.
Današnji dan kojim započinje Veliki tjedan u znaku je dvaju stabala. S jedne strane je palma, trajno zelena, simbol prosperiteta i života, željene stabilnosti i nepomućenog mira. Njenim granama su Isusa pozdravljali dok je ulazio u Jeruzalem. S druge strane je križ, suho drvo što u sebi kao da nosi suprotnu poruku i osjećaj turobnosti, tuge, straha i smrti. Prividno se radi o dva sasvim suprotna drveta koji u sebi nemaju ništa zajedničkoga i kojima zajedno ne bi trebalo biti mjesta. Dok je palma znak tla natopljena vodom i prisutnosti života u oazi, dotle je križ znak tla natopljena krvlju i prisutnost smrti što zlokobno vreba na najokrutniji način. Dok palma pruža osjećaj sigurnosti, dotle je križ znak izloženosti na vjetrometini povijesti, simbol pustoši i ogoljenja.
Da se nađemo između dva drveta pozvani birati koje bismo željeli sebi za simbol ili nit vodilju života, ne bismo se dvojili kao Buridanovo magare između dva stoga sijena. Ne samo da bismo znali razriješiti dilemu, nego možda i ne bismo uopće bili u dilemi, kao što ni magarac ne bi bio u dilemi da se našao između praznih i punih jasala. Sigurno bismo se opredijelili za palmino zeleno stablo i za blagostanje koje nam se nudi iz njegove zelene krošnje, što pokazuje svakodnevni život. Ne bismo ni pomislili da se radi o naivnosti time što mi ljudi posežemo radije za punim jaslama. Ne bi nam bilo ni na kraj pameti da nas netko punim jaslama vodi kao magarce mrkvom. Svakom bi se od nas pune jasle činile prihvatljivijima, kao što se magarcu mrkva čini mnogo prihvatljivija od batine, premda je rezultat isti, s time da toga nije svjestan sve do konca. Tek tada shvaća da je njegovo bilo odraditi posao, a o zasluženoj nagradi ili o uživanju života nema niti zbora.
Dok se kao ljudi trudimo u našim društvenim okolnostima doći do punih jasala, najčešće ne vidimo u što srljamo, a kad je već prekasno onda shvatimo kako nismo došli do stanje u kojem bi duša bila potpuno zasićena. Čovjek koji bi samo htio zelenu, cvjetnu stranu života, prije ili poslije doći će do kraha. Križ kao suho i tvrdo stablo kao da nije predviđen u našim opcijama.
Poruka današnje liturgije je višestruka. Najprije nas upozorava da ova dva stabla ne idu jedno bez drugoga, to jest da nema trajno zelene i životne palme bez života koji dolazi od križa, kao što nam želi reći da križ ne može ne donijeti plodove života ako je to križ Gospodinov. Zato se ovaj dan i zove Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje, jer se u istom slavlju povezuju dva gotovo suprotna događaja, slavni ulazak u Jeruzalem i muku pretrpljenu na Kalvariji, predstavljena ovim stablima: palmom i križem. Zajedničko je potom da oba ova stabla imaju veze s Maslinskom gorom. U slučaju slavnog ulaska u Jeruzalem, Isus dolazi s Istoka, preko Maslinske gore u svoj grad, kao što je bio i slučaj da je njegova muka započela upravo na toj gori, točnije u vrtu pod maslinama gdje će biti i uhvaćen. Stoga je zaključak da put Isusove mesijanske proslave prolazi preko Maslinske gore, koja predstavlja prostor njegove prisutnosti i zajedništva s Ocem, bez obzira dolazi li u grad kao obećani Mesija, ili kao uhvaćeni optuženik. Stoga i prilikom slavnog ulaska u Jeruzalem, slavljen kao onaj koji dolazi u ime Gospodnje da uspostavi Davidovo kraljevstvo, znamo da je uvijek išao u perspektivi budućeg događa muke i smrti koji će imati svoje presudne trenutke borbe pod maslinovim stablima u smrtnoj borbi u kojoj se znojio krvavim znojem, ali ne odbijajući u nijednom trenutku izvršiti volju Božju.
Identična je i poruka nama vjernicima danas. Nalazimo se pred ova dva stabla, a Isus nas uči kako ubrati plodove i jednog i drugog. Oba ova stabla rastu u Maslinskom vrtu, ali hoćemo li ubrati njihove plodove ovisi o tome kako se prema njima postavimo. Isus nas kao i Apostole vodi preko Maslinske gore prema Jeruzalemu, to jest dovodi nas u Maslinski vrt prije svoje muke i smrti, prije nego će konačno preuzeti svoje kraljevstvo pobjedom nad smrću. Ako s Kristom idemo u Jeruzalem, tada ćemo znati izbjeći zamku ambicije ovoga svijeta i njegova kraljevstva. Ako s Kristom molimo, tada će nas taj put odvesti na križ, s kojeg jedinog se može na pravi način kraljevati, te potom ubrati i plod trajno zelenog stabla života.
Križ je stoga izrastao kao stablo mesijanskog pomazanja jer Krist prema njemu ide preko Maslinske gore, da bi potom i palmi dao snagu svoga života, te će ona postati ne samo simbolom vrela krsne vode, nego će postati i simbolom života vječnoga koji se stječe mučeništvom. Time će bitno biti putokaz svima koji uroniše u krsni studenaca da im je hoditi preko Maslinske gore s Isusom putem umiranja, postavši tako drugo ime za križ i mučeništvo. Neka nas poruka ovoga dana uputi na ispravan put hoda s Gospodinom kojim se preko muke i križa dolazi u život vječni. Amen.

5. korizmena nedjelja – B
Kad seljaci i ratari ne bi dobro poznavali zrno pšenice, čovjek nikad ne bi doživio napredak i ubrao njegov urod. Samo zahvaljujući činjenici da ratar zna da pšenično zrno skriva u sebi mnoge mogućnosti koje se ostvaruju tek kad ga položi u zemlju, može ga u miru posijati, s nadom da će se ono ostvariti umirući i donoseći dobar urod. Kad bi gledao samo tjelesnim očima ratar nikad ne bi postao sijač, ali on gleda pun pouzdanja uočavajući nevidljivu snagu koja je smještena u zrnu. Taj potencijal zrna je u stvari njegova prava bit. I onaj tko to ne zna, ne pozna dovoljno dobro što je pšenično zrno. Slično vrijedi i za druge ratarske kulture, kao i za otajstvo života skriveno u čovjeku, s time da se takvo što ne prepoznaje tjelesnim očima, nego očima vjere, kao što i ratar u pšeničnom zrnu u vjeri prepoznaje mnogostruke mogućnosti novoga života kojima je zadan.
Tek polazeći od ove pretpostavke možemo razumjeti današnje Evanđelje u kojem Evanđelist najprije prenosi želju nekih židova iz dijaspore koji žele vidjeti Isusa za kojega su čuli da je učitelj moćan na riječi i na djelu. Andrija i Filip prenose njihovu želju Isusu, koji potom ne odgovora izravno na ovo pitanje, već izgovara riječi o zrnu pšenice koje ako ne umre ostaje samo, a ako i umre donosi obilat rod. Gotovo da bismo se mogli pitati kakve to veze ima s upućenim zahtjevom. Međutim, ako ovom odlomku pristupimo iz perspektive kojom ratar pristupa pšenici, bit će nam jasno o čemu je Isus govorio i zašto je tako odgovorio. Vidjeti Isusa, naime, ne znači samo vidjeti ga u ljudskom liku i tjelesnim očima. Vidjeti Isusa znači vidjeti u njemu ono skriveno duboko otajstvo u kojem razaznajemo njegovu božansku biti i poslanje, kao što ratar luči dublji smisao u pšeničnom zrnu određenom za sjemena. Tko želi pravo i potpuno vidjeti Isusa mora ga promatrati onim očima kojim ratar promatra pšenično zrno. Gledajući samo izvanjskim pogledom, vidjeli bismo isključivo njegovu ljušturu, dok nam pogled vjere pomaže uočiti otajstvo.
Zato Isus Andriji i Filipu odgovara neizravno, potičući ih da i sami u njemu traže onu pravu istinsku bit, što mogu ostvariti jedino vjerom. Isusa pravo poznaje samo onaj tko vjeruje da je u ljudskom obličju skrivena božanska snaga koja je kadra sve privući k sebi. U konačnici Isusa vidi onaj tko ga vidi potpuno, a ne djelomično, tko vidi i njegovu božansku snagu u ljudskom obličju. Isto tako Isusa pravo vidi i poznaje samo onaj tko prihvaća njegov način života vjerujući u svoje vječno ostvarenje po njemu koji je poput sjemena bačena u zemlju pobijedio smrt.
U isto vrijeme ove Gospodinove riječi postaju nam izvor pouke o nama samima: u svakom čovjeku skriven je spasenjski potencijal. Hoće li ga čovjek pokrenuti ovisi o ljubavi koju u sebi nosi: ako je to ljubav prema ovom životu, onda će to sve propasti neiskorišteno. Ako je, naprotiv, to ljubav prema vječnom životu, onda će ga iskoristiti umnažajući se. U duhu toga je Isus rekao da će svaki koji ljubi svoj život na ovome svijetu, izgubiti ga, a koji ga mrzi, sačuvat će ga.
Korizma je prikladno vrijeme kad uranjamo na ovakav način u otajstvo Gospodinova i svoga života, svjesni da ga pravo poznajemo samo ako vjerom poznajemo otajstvenu stranu života na koju nam je on ukazivao i na koju nas je pozvao kad je rekao da će svakoga onog tko ide za njim i tko mu služi počastiti Otac nebeski. Stoga pođimo odvažno za svojim Gospodinom, služimo mu zdušno idući za njim, da bismo onda s njime primili i obećanu nagradu života vječnoga. Amen.

4. korizmena nedjelja – B
Vrana vrani očiju ne vadi, stara je narodna mudrost kojom je narod izražavao činjenicu da zločesti ljudi ne će tek tako olako jedan drugoga ugroziti. Redovito poštuju područje i krug djelatnosti onih koji su isti kao i oni, kao što i vukovi obilježavaju svoje teritorije. Taj zakon se ogleda i u prirodi u slučaju vrana, ili pak u primjeru otrovnih životinja. Otrovna životinja ne napada drugu otrovnu životinju, nego im je i jednoj i drugoj žrtva ona nevina i nezaštićena. Tako se najčešće događa da se zločesti ljudi najčešće zajednički i zdušno obaraju na onoga koji je dobar i neškodljiv u društvu, dok međusobno uspostavljaju odnos snošljivosti, svaki na svome području. Tako funkcioniraju razni mafijaški klanovi, ili premreženi političari koji uglavnom jedan drugoga ne ugrožavaju, nego samo razgraničavaju krug djelovanja i kompetencija. S drugu stranu neprijatelj ili žrtva im je zajednička, pa se onda dogovorno obrušavaju na nju.
Stanje netrpeljivosti prema dobru i istinitu ogleda se u svijetu u kojem sa svih strana postoji onaj otrovni žalac prema svemu što je božansku u svijetu, te se s raznih strana slijeva otrov koji bi to htio iskorijeniti. I još bi čovjek lako podnio otrov otrovne životinje, ali kad je čovjek čovjeku otrovnica koja ujeda i oko sebe širi otrov, a takvih je popriličan broj u društvu u kojem živimo. Mnogo je oni koji u društvu truju sve ono što je čestito i moralno, kreposno i duhovno, te se s pravom pitamo kako opstati zdrav i kako preživjeti u takvom ambijentu u kojem je ozakonjeno trovanje?
Uz ovakvu ljudsku škodljivost koja je pogubna i za one koji u sebi nose žalac otrova prema drugome, kao što je pogubna i onima na koje je usmjeren taj žalac, kao jedino i pravo ljekovito sredstvo predstavlja se Bog koji šalje svoga Sina da bude žrtva pomirnica, da bude onaj kojega će podići i pribiti na stup da bi narod ozdravio od ujeda otrovnih zmija. Morao je doći onaj potpuno nevini da svojom nevinošću neutralizira otrov ljudskoga grijeha i zala koje ljudi izlijevahu jedni na druge. Znao je on dobro da vrana vrani oči ne kopa, to jest da se Zli ne diže protiv Zloga, te je stoga bilo potrebno jedno nevino žrtvovano Janje da na se primi udarce i pogrde, otrov i zloću kojom je bilo zaraženo čovječanstvo.
A čovjek sam po sebi je nemoćan oduprijeti se otrovu zloće koji se obrušava na njega, jer kad se zlo okomi na ono što je božansko, onda najviše strada čovjek kojemu je božanski život trebao biti uporište i okosnica života. Zlo postiže svoju svrhu i svoj cilj u trenutku kad uspije čovjeka dovesti do toga da odbacuje božansku prisutnost i božanske sudove koji su mu dani kao mjera prosuđivanja stvarnosti.
Isus u ovom evanđeoskom odlomku naviješta konačni Božji zahvat kojim će dati život svijetu, a taj Božji zahvat se događa njegovim uzdizanjem na križ, da bi svaki koji vjeruje mogao primiti život vječni. Događaj križa je konačna pobjeda Boga nad sotonskim zlom i zavišću kojom je zatrovan ljudski rod, da bi Kristova krv isprala i očistila svaku zloću i otrov iz čovjeka, oblikujući ga isključivo božanskom ljubavlju kojom je Bog ljubio svijet i koju je po Kristovu križu podijelio s čovjekom.
I pred nas je u svetom korizmenom vremenu stavljen ovaj znak Kristove ljubavi. Krist je za nas izložen na drvetu križa ne kao osuđenik kojega treba sažalijevati, već kao pobjednik nad smrću i zlom od kojeg se trebamo učiti. Raspet je na križu za nas da nam posvjedoči da je po križu ljubav Božja dosegla svoj vrhunac, te da promatrajući njega i vjerujući u njega očistimo svoje biće od natruha otrova grijeha koji nas je strovalio u smrt, te da po vjeri u njega ostvarimo život vječno.
Kristov je nauk jasan: tamom se ne može boriti protiv tame, ni grijehom protiv grijeha, ni mržnjom protiv mržnje, ni zlom protiv zla. Krist nam je dao protuotrov križa kojim se možemo zaštiti od tame i mržnje i zla, te kad se želimo oduprijeti i izvojevati pobjedu nad zlima, tamom i mržnjom koja se na nas obara, možemo ustrajati i pobijediti jedino ako se zaštitimo snagom ovog svetog drveta na kojem je visio naš Izbavitelj. Neka stoga sveti znam križa, jedini znak po kojem se čovjek spašava, a na kojem je Krist podignut za nas da nam bude lijekom, bude trajno pred našim očima, da bismo po njemu došli do svjetlosti, zaštitili se od tame i zla, te zahvaljujući njemu izbjegli sud i došli u život vječni koji nam je pripravljen od postanka svijeta. Amen

3. korizmena nedjelja – B
Jedna od bitnih stvari u životu svakog čovjeka jest sagraditi dom, zasnovati obitelj i imati toplo ognjište. Koliko to znači najbolje znaju oni koji su kao izbjeglice dugi niz godina živjeli izvan svojih domova iz kojih su bili protjerani, a koji su potom opustošeni i uništeni. Ali i inače, kad se čovjek useljava u neki prostor koji mu treba biti dom, onda se pobrine najprije taj isti prostor očistiti, izbijeliti i dovesti u red, pa tek onda u njega useljava.
Na sličan se način ponaša i sam Bog u ljudskoj sredini, do te mjere da je i sam proživio sudbinu prognanika među ljudima tijekom cijele povijesti koju je želio obogatiti svojom prisutnošću. On je želio prebivati među ljudima, dok ga je čovjek grijehom i nemarom protjerivao iz svoje sredine na koju je on kao Stvoritelj imao zakonito pravo. I kad mu židovski kraljevi i narod grade Hram u Jeruzalemu, on im od prvog trena daje do znanja da ne grade oni Hram poradi njega, da bi uvećali njegovu slavu, nego da on, u stvari, gradi Hram poradi njih, da im zajamči svoju prisutnost kojom ih želi blagosloviti i obdariti svojom vječnom slavom. Njihova sreća i dobrobit je ovisila stoga o tome koliko su znali poštivati Božju prisutnost u svojoj sredini, te od nje živjeti produhovljujući se. Čuvajući Hram kao mjesto susreta sa svojim Bogom, čuvali su ga kao kuću Božju u koju su trebali ulaziti s poštovanjem i odanošću. I kad dolazi Isus među svoje, među kojima se utjelovio da bi se konačno nastanio, nije mogao previdjeti da postoji i Hram Božje prisutnosti u Jeruzalemu, kuća Božja u kojoj Svevišnji prebiva nastanjen među ljudima. A Hram je potom bio i simbol njegova trajnog nastanjenja u čovjeku, koji je trebao biti novi i živi hram Božji.
Zato je čovjeku bio povjeren Hram Jeruzalemski, Božja kuća i nastamba, da je čuva i o njoj pazi dok se Gospodin ne nastani potpuno u čovjeku. No čovjek nije čuvao ni sama sebe ni Hram, već je dopustio da se u nj bespravno i nezakonito useli Sotona, rušitelj i oskvrnitelj. Gospodin je nama ustupio svoj stan, a mi ga obeščastili i zloupotrijebili njegovu prisutnost. On je želio prebivati s nama, a mi smo ga željeli istisnuti, te ga svojim grijesima prisiliti na uzmak, da odustane od svoga stanarskog prava u svijetu i srcima koje je stvorio, i koja je htio ispuniti. Do kojeg je proturječja dovela takva situacija pokazuju najbolje židovi svojim upitom u današnjem Evanđelju: Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti? Tim upitom se pokazuje do koje mjere može ići naša ljudska pokvarenost i zloća koja se ne pita s kojim razlogom i pravom trgovci i mjenjači onečišćuju hram, već se pita samo koje razloge i argumente navodi Isus koji ga čisti od zloporaba i prljavštine unesene trgovačkim interesima.
Isus međutim ne odustaje od svoga stanarskog prava, u ime čega izgoni trgovce iz Hrama. Kao znak svoje ovlasti Isus ih upućuje na moć koju ima da iz ruševina podigne taj isti hram. Jer čovjek će se drznuti ići i dalje od onečišćenja podižući ruku na samoga Boga želeći i uništiti hram njegove prisutnosti u svijetu među ljudima. Isus stoga ukazuje na svoju moć da ga konačno sagradi ustajući od mrtvih, jer je jasno aludirao na hram svoga tijela. On ima ovlasti govoriti o jeruzalemskom hramu jer je kao takav gospodar nerukotvorenoga hrama Božjega. On koji je podigao hram Božje prisutnosti u svome tijelu, on može i onaj jeruzalemski na najbolji način očistiti snagom ovlasti koju ima. Premda zna da će Hram jednom biti razoren, ipak ne može prijeći preko toga da njegov narod na najsvetijem mjestu koje mora biti Bogu posvećeno, upravo tu Boga obeščašćuje.
Ništa drukčija slika društva nije ni danas. Društvo se čudi Crkvi i vjernicima pitajući se s kojim pravom se pozivaju na ljepotu čistog i božanskog života, s kojim pravom na primjer traže neradnu nedjelju i poštivanje dostojanstva ljudske osobe kad je nedjeljom najbolja prigoda trgovcima zarađivati na svetom hramu Božjemu koji je čovjek. Jednostavno se zaprepasti svaki onaj tko vidi koja su to izokrenuta i izopačena mjerila prosuđivanja. Tako, naime, mora dokazivati svoje ovlasti i autoritet onaj tko čini dobro, tko poziva na pravo štovanje Boga, tko ugrožava interes kapitala i novčara, kao da je čovjeku on jedini i primaran, dok se u stvari radi o teškim zloporabama i izrabljivanju. Umjesto da oni dokazuju s kojim pravom smiju onečišćavati Božji hram, prisiljavaju Isusa da se izjasni s kojim ga pravom čisti. A nema i ne bi smjelo biti valjanog razloga koji bi smio dopustiti njegovo onečišćenje, jer lažna dobrobit koja se krije iza novca nije dovoljan razlog da bi se dopustilo duhovno pustošenje i propast koji se time čine.
Neka nas Gospodin Isus, koji je svojom smrću izbacio nasilnika iz svoga stana, kuće Božje, pouči da i mi ove korizme pokajanjem i pokorom dodatno počistimo prostore srca, hramove prebivališta Božjega, koje je on na samom početku isprao krsnom vodom, te ih obilježio svojom krvlju kao vlastito prebivalište. Neka nas izgradi za pročišćenu viziju Boga i čovjeka, jer samo čista srca možemo Boga gledati, a čovjeku služiti na putu spasenja. Amen.

2. korizmena nedjelja – B
Nakon prošle nedjelje kada smo čitali evanđeoski odlomak o kušnjama kojima je bio izložen Isus, danas čitamo drugi odlomak koji je gotovo sasvim suprotan od prethodnoga. Naime, danas nam liturgija stavlja na razmišljanje odlomak o Kristovu preobraženju na gori. Međutim, ova dva odlomka nisu bez povezanosti, jer na jednom mjestu veliki sveti Augustin, dok govori o kušnjama Gospodnjim, veli: “U sebi nas je dakle preobrazio, kad je htio biti kušan od Sotone. Upravo smo pročitali u Evanđelju da je đavao u pustinji kušao Gospodina Isusa Krista. Upravo Krista je Sotona iskušao! A u Kristu si ti bio iskušan, jer Krist je od tebe uzeo tijelo, a od sebe tebi dao spas; od tebe je sebi uzeo smrt,a od sebe tebi dao život; od tebe je preuzeo na sebe pogrde, a od sebe je tebi dao slavu; dakle, od tebe je sebi uzeo kušnju, a od sebe tebi dao pobjedu!” (Augustin, En. in ps. 60, 3).
Tako vidimo da nas je Krist već u tom trenutku u sebe preobrazio, da bi nas poveo prema vječnom preobraženju slave, čiji nam je predokus dao svojim preobraženjem, o kojem čitamo u današnjem odlomku. Iz toga možemo zaključiti da je ono prvo preobraženje, to jest preobraženje pobjede nad Sotonom u kušnjama, preduvjet i za ovo preobraženje slave kojeg ćemo biti dionici s Gospodinom, čemu su i trojica apostola bili svjedoci na brdu. A preobraženje Gospodnje daje nam o nove duhovne koordinate za korizmeni hod. Sada nam već Gospodin daje nagovještaj onoga što nas čeka na cilju, to jest najavljuje nam rezultat i smisao korizmenog odricanja i pokore. Kršćanstvo nije mazohizam, već zna, na tragu svoga Gospodina Isusa, da sve kušnje i nevolje ovoga svijeta kojima smo izloženi imaju vrijednost duhovne preobrazbe.
Međutim kršćanska preobrazba ne može biti samo promjena izvanjskog ruha, već promjena mora zahvatiti srce i dušu, podrazumijevajući iskrenost obraćenja. Svaka preobrazba se mora dogoditi najprije u nutrini, u duši, snagom Duha, jer od samo one izvanjske, kozmetičke nema nikakve koristi. Također je bez učinka i ona zakonodavno-politička, kojoj se podlažemo po sili zakona, jer se silom može nametnuti određeni zakon, i pravedni i nepravedni, ali on ne može doprinijeti ljudskom dobru kojega nema bez dobra cijele osobe, bez dobra koje raste i cvjeta u duši. Činjenica je pak da je za nas ljude preobraženje najčešće izvanjska preobrazba koje graniči ili se pretvara u pretvaranje i prijetvornost, što naša narodna poslovica lijepo izrazi: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Umjesto da se radikalno i dubinski preobražavamo u duhu svoje pameti, navikli smo da se uglavnom, poput određenih prehrambenih artikala, možemo pokvariti. Jer kad čovjek stoji i čeka, ako na sebi ne radi, onda jedina preobrazba koja mu se događa, jest preobrazba iskrvarivanja. A onaj tko se želi istinski preobraziti, onda ne može pasivno čekati da mu vrijeme donese preobrazbu, jer vrijeme može donijeti samo kvarenje, a ne preobrazbu na bolje. Preobrazba na bolje se zato uvijek ostvaruje uz napor, trud i vježbanje. Točnije, duhovna preobrazba se ostvaruje uz duhovni trud, a ne tek obični izvanjski. Na krivom je tragu onaj tko misli da je za preobrazbu čovjeka dovoljno promijeniti odijelo, ideološku stranu, boju ili zastavu, zanemarujući onu nutarnju duhovnu pretvorbu koja je bitnija i temeljnija.
Neupitno je danas da je čovjek izložen mnogim i naglim preobrazbama koje se pokazuju u društvu oko njega, ali i na njemu. Nitko nije izuzet od tih preobrazba koje se događaju u društvu, a koje su potaknute i uvjetovane tehničkom civilizacijom i načinom na koji živi društvo. Uronjeni smo u rijeku događanja u kojoj smo i zahvaćeni njenom vodom, o čemu ovisi i naša čistoća ili prljavština. Ukoliko je ta voda prljava i zagađena, onda će i nas nužnu zahvatiti, te će takvo zagađenje utjecati na stanje naše duše i bića. Ukoliko bi takva rijeka bila čista, onda bi i nas isprala svojom čistoćom. Sve ipak ukazuje na to da rijeka ljudskog i površnog mentaliteta u kojoj plivamo nije tako čista kako bi čovjek sebi htio predstaviti i kako bi se htio utješiti, već da se radi o rijeci punoj prljavštine i duhovne baruštine.
Korizma je vrijeme kad smo se pozvani oduprijeti bujici izvanjskosti, te promjena koje ne zadiru na dušu na pozitivan način izgrađujući je, već kvareći je. Oprati savjest i prljavu dušu od grijeha, slabosti i zloće ne možemo novim odijelom, ma kako svečano ono bilo, nego samo unutarnjom preobrazbom božanskog djelovanja u duši, kao što je to bio slučaj s Gospodinom čije haljine postadoše bijele poput snijega ne izvanjskim pranjem, već čistoćom božanske snage koja je izbijala iz njegova bića. Neka i nas Gospodnji primjer ponese tim putem da vrijeme korizme živimo kao vrijeme preobrazbe, te da steknemo preduvjete za ono vječno preobraženje koje ćemo doživjeti u Kraljevstvu Božjemu. Amen.

1. korizmena nedjelja – B
Nijedan čovjek po spontanom zakonu prirode ne voli ljude koji se izdvajaju, koji na neki način strše iznad drugih, koji se nečim ističu, te ih doživljava kao bolje od sebe. To jest, precizacije radi, voli on i promatra takve ljude koji mu znače kao svojevrsni idoli u isključivo ljudskim kategorijama, te se tako opija kojekakvim ljudskim veličinama koje stavlja sebi za uzor u pojedinim segmentima života, ili im se divi u okviru onih ljudskih dometa, bilo da se radi o ljudima znanosti, kulture, politike ili pak onima iz svijeta zabave. S mnogo simpatije se piše i govori o njihovom životu, pa i onda kad se radi o čistom i skrajnjem nemoralu kojim se pokazuju ili dokazuju. Na žalost takvima se posvećuje nevjerojatno mnogo prostora i takvi onda imponiraju drugim ljudima, pa i neizravno, već samim time što su teme javnog mnijenja.
Iz tog se zaključuje da čovjek, premda ne voli ljude koji se izdvajaju, koji strše iznad drugih, ipak voli i promatra sve kategorije ljudi koji su iznad drugih, ali u domeni isključivo ljudskoga. Tako se pokazuje da voli poznate i slavne, ili one koji su na neki način posebni, o njima priča i prati njihov život, te mu oni ne smetaju, premda bi sam htio biti na njihovu mjestu. Nisu mu sporni niti onda kad se ti isti ljudi ponašaju više životinjski,nego ljudski, kad žive po zakonu nagona a ne razuma, već i tada pobiru simpatije svojih obožavatelja.
Ali je ljudski je stav sasvim suprotan prema onima koji „strše“ i ističu se po svom neporočnom ponašanju. Njih baš ne cijeni previše, te jedva čeka da im nađe kakvu zamjerku. Dolazimo time do zaključka da čovjek i društvo u cjelini najmanje voli one ljude koji ga upućuju na autentično ljudsko, te ne želi da se takvi izdvajaju. Zato im najradije traži mane i lijepi etikete, samo da se ne bi osjetio obveznim biti poput njih, samo da ne bi morao napraviti zaokret u životu, ili da bi mogao imati izgovor za svoj krivudavi hod. A dobro mu dođe kad može reći „tako svi ponašaju“, te nema razloga on biti drukčiji. Onima koji žive drukčije, čovječnije i božanskije, najradije pronalazi mane, proziva ih i omalovažava želeći dokazati kako su i oni poput ostali, kako se samo „prave sveci“, a to nisu. Međutim, on u stvarnosti ne želi da oni budu sveci, jer bi to bila nasušna potreba, već ne želi da budu, da ne bi on sam morao napraviti neki pomak prema svetosti.
to je kontekst u kojem možemo razumjeti i današnje Evanđelje u kojem Marko samo kratko izvještava kako Isus nakon krštenja na Jordanu odlazi u pustinju, gdje ga je kušao Sotona. Na neki način se Isus distancira, udaljuje iz konkretnog života i udaljuje od ljudske zajednice. Upravo radi toga ga Sotona kuša, jer Sotona ne želi nikoga tko bi se isticao od svijeta i od ljudi, nikoga tko bi odudarao, nikoga tko se ne bi htio u potpunosti poistovjetiti s ljudskim, do te mjere da i slobost i grijeh proglase ljudskim. Sotona ne želi nikoga tko bi se među ljudima isticao po božanskim darovima, te prednjačio svojim primjerom u bogosinovstvu,te zato kuša Isusa želeći ga vratiti, bolje reći sunovratiti, u takvu „stvarnost“.
Isus kao veliki svećenik ljudskoga roda i do tog trenutka je bio od ljudi uzet i za ljude postavljen, ali se još, u konačnici, mora izdvojiti iz svijeta u kojemu živi, jer svijet živi samo svjetski, a on je donio božanski život svijetu. On se morao izdvojiti i stati sam nasuprot svijeta, da bi započeo stvarati novi svijet i da bi ljude poučio živjeti božanskim životom, a to Sotona ne odgovara te ga kuša u pustinji, jer je odlazak u pustinju bio prvi korak izdvajanja.
No pustinja za Isusa ne znači bijeg od čovjeka i svijeta, niti bijeg od ljudske stvarnosti. Pustinja označava distanciranje od našeg skrivanja iza paravana ljudskosti, od našeg bijega od osobnosti i pretapanja u masu. Zato Isus smeta Sotoni, jer diže glavu prema Bogu, a ne zadovoljava se živjeti samo ljudskim životom. A to čitamo u evanđeoskom izvještaju gdje stoji da ga Duh odvede u pustinju, jer je neophodno da se izdvoji, da bi se suočio sa Sotonom koji ljude vrti u krug oko samih sebe i svoje ljudskosti. Do te mjere je čovjeka doveo da se zaokupira samim sobom, da više i nema potrebu napastvovati ga, jer u svijetu u kojem nemamo vremena, mogućnosti i želje stati pred Boga, tu nas Sotona i ne treba kušati, jer jednostavno i ne primijetimo njegovo djelovanje. Međutim, u pustinji, prostoru i načinu života gdje smo jedino pred Bogom i gdje želimo stati pred Boga, te postati autentični ljudi, tu nas kuša i tu smo mu na meti. On ne želi da živimo od te svijesti i od tog odnosa, te je to jedino što mu smeta i što bi htio spriječiti. U društvu mase on se ne pojavljuje tako očito, jer iza kulisa vuče sve konce, a da čovjek to ne primijeti, te se i nesvjesno ravna po njegovim naputcima i htijenjima. U takvom društvu čovjek sam od sebe stvara takav život bez autentičnog odnosa prema Bogu,te Sotona tu ne treba ulaziti otvoreno, nego se samo licemjerno smije iz prikrajka. Ali tamo gdje se pojedinac izdvaja, gdje ne pristaje na bezličan odnos i tajni plan, već želi život uzdignut prema Bogu i po Bogu, gdje se želi sjediniti s Bogom, tu je Sotona prisiljen razotkriti se, doći osobno i učiniti sve da takav pokušaj uguši.
A sveto korizmeno vrijeme nas osnažuje Isusovim primjerom da se odupremo toj napasti. Pozvani smo biti izdvojeni iz ovog svijeta i biti pred Bogom i za Boga. Isus nas danas uči da se odupremo temeljnoj napasti, a to je da budemo poput drugih ljudi. Odupirući se toj napasti, pozvani smo biti poput njega, Bogočovjeka, živeći u svojoj ljudskosti božanski plan i ostvarujući vječne domete života. Amen.

7. nedjelja kroz godinu – B
Kad se oko nas nešto događa, pozvani smo kritički rasuđivati i vrednovati svaki pojedini događaj i čin. No prilikom vrednovanja čina i događaja, ne držimo se svi istih kriterija. Netko je sklon više prosuđivati ono izvanjsko, netko unutarnje, netko vrednuje ponajviše ono što smatra da je veliko, zabacujući i ne primjećujući ono što smatra malenim, netko promatra uglavnom cjelinu zanemarujući detalje, dok netko drugi budno prati i sitne detalja jer je sposoban i iz detalja procjenjivati cjelinu. Tako se razlikujemo u prosuđivanju događaja i osoba, jer promatramo i procjenjujemo ono što držimo važnim prema vlastitim kriterijima. Često nam se zna dogoditi da vidimo u drugome ono što mi hoćemo ili što bismo htjeli vidjeti, a ne ono što u stvari jest. Zato se dogodi da često vidimo ono što smo mi sami u sebi i u svojoj duši, a ne ono što je onaj kojega promatramo.
U današnjem evanđeoskom odlomku imamo prigodu vidjeti Isusa koji pokazuje da promatra ono bitno u čovjeku, te je sposoban prosuđivati određene detalje koje je držao značajnima, a koje drugi nisu lako zamjecivali. Upravo po detaljima imamo pristup u unutarnji svijet koji ostaje oku skriven, jer nitko, tko god je svjestan ljepote i veličine onoga što nosi u sebi, ne izlaže to kao na tržnici, već iznosi na vidjelo malo po malo, diskretno po svojim djelima.
U činu četvorice ljudi koji nose jednog uzetog želeći ga donijeti pred Gospodina, možda su neki vidjeli dosadne gnjavatore, kojima, usprkos tako plemenite nakane, nisu omogućili pristup pred Učitelja. Netko je možda promislio da se radi o nepromišljenim ljudima koji ugrožavaju i svoju i tuđu sigurnost, a eventualno i nanose štetu domaćinu koju je ponudo Isusu gostoprimstvo. Isus, naprotiv, iz njihove požrtvovnosti čita nešto mnogo dublje, a to je njihova vjera, te na temelju toga i reagira obraćajući se uzetome. No u tom trenutku i on čini nešto neobično, mnogo neobičnije od njihove intervencije spuštanja bolesnika s krova. On ne ozdravlja dotičnog bolesnika, kako su odmah svi pomislili da će na praviti, već mu veli: Otpuštaju ti se grijesi.
Pismoznanci koji stajahu okolo, počeše mudrovati u sebi pitajući se što to on govori. Oni su vrlo dobro znali da grijehe može otpuštati jedino Bog.Njihova prisutnost u ovom trenutku govori da je i nekada bilo oko Gospodina onih koji bi zauzimali svoja mjesta, ali ne dobronamjerno, već da bi u sebi mudrovali protiv njega i njegova djelovanja, da bi prosuđivali i osuđivali, da bi pokazivali kako su sposobni izreći o svemu svoje mišljenje, ali nisu tu bili iz uvjerenja. Oni ne čitaju u dubinu ljudsku. Oni su zapreka da k Isusu dođu oni koji ga stvarno trebaju i žele. Četvrica koja su nosila bolesnika pokazali su da su sposobni nadići takvu zapreku i pronaći rješenje donoseći svoga prijatelja preko krova pred Gospodina.
Upravo radi njihove domišljatosti Isus je s jedne strane držao providonosnim njihov dar sposobnost da budu na usluzi ovom bolesniku, te mu je zato najprije otpustio grijehe, što je držao mnogo primarnijim od iscjeliteljskog zahvata. Isus je tim činom pokazao da gleda u dušu, da gleda stvarne ljudske potrebe koje se ne mjere izvanjskim uslugama ni dobročinstvima, već onim cjelovitim ljudskim, potrebama koje u prvi trenutak nitko ne zamjećuje. On čita u dušu i daje najprije ozdravljenje duši otpuštajući grijehe, da bi pokazao da čovjeka treba čitati u dušu, te potom učiniti i drugo što treba. Isus međutim nije poput farizeja koji čitaju u dušu da bi iz nečije duše izvlačili prljave detalje, s time se rugali i podcjenjivali, već on čita dušu da bi je izloiječio i očistio. On ne promatra u čovjeku bolest da bi osuđivao govoreći kako je nešto sagriješio kad je tako kažnjen, nego čita ljudsku bolest kao providonsnu prigodu da ga njegovi prijatelji dovedu k njemu da ga ozdravi i na duši i na tijelu.
Riječi koje Isus izgovara o oproštenju grijeha, detalji su iz kojih pismoznanci ne znaju i ne žele čitati da je Isus Mesija, već ih koriste da tumačeći ih prema svojim predrasudama. Možda su i oni imali o ovom bolesnom čovjeku svoj stav, te su držali da ga je Bog kaznio zbog nekog grijeha. Možda su mislili da je samo zato i bolestan, ali nisu čitali detalj koji je Isus želio istaknuti kad je upušivao na sebe kao onoga koji može opraštati grijehe, a ne samo iscjelljivati. Pismoznanci ne čitaju iz Isusovih riječi ono bitno, ne žele razumjeti da je on Mesija, da ima božansku moć, već samo čitaju i vide što sami žele vidjeti sukladno svojim okvirima. Tako pokazuju da ne znaju pravo čitati ni čovjeka ni Boga, da ne znaju prepoznati u čovjeku ono bitno, a to je ono stvoreno na sliku Božju koje je bilo grijehom zaraženo, te ga je trebalo osloboditi te bolesti, zaraze i nemoći.
U konačnici, Isus u drugome vidi sebe, te sve čini da čovjeka uzdigne do te vizije, da ga uzdigne da prepozna u sebi bogolikost, a u Isusu onoga koji je savršena slika Očeva, onoga kojemu mora sve više sličiti kao starijem bratu. I kao što Isus ne osuđuje, nego najprije ozdravlja ono što treba sličiti Bogu, tako i nas poziva da se ne sablažnjavamo poput pismoznanaca zbog njegova spasiteljskog djelovanja kojm oprašta grijehe, te da ne budemo zapreka onima koji Boga stvarno trebaju, nego da radije budemo nesebični poput one četvorice koja donesoše ovog bolesnika. Dopustimo Kristu da nas prve potpuno izliječi od naše nemoći, predrasuda i pogrešnog gledanja, da bismo radosno služili spasenju i oproštenju grijeha braći s kojima živimo. Amen.