29. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus govori o važnosti molitve, ali također i o nekim obilježjima prave molitve koja ne bi smjela biti samo običaj ili navika, već biti živa i gorljiva stvarnost zajedništva s Bogom. Stoga Isus da bi svojim slušateljima do kraja predočio potrebu i važnost molitve, priča im prispodobu o udovici koja je išla do gradskog suca tražiti da je zaštiti od tužitelja. U nemoći da išta drugo napravi, svoj zahtjev je oblikovala u obliku zamolbe: Obrani me od moga tužitelja! Ona kao udovica slika je one nezaštićene kategorije ljudi u društvu koja sama nema moći ni utjecaja izboriti se za svoja prava, bolje reći zaštiti se od nepravdi i zloporaba moći u ovome svijetu, te stoga vapi onima koji to mogu učiniti. Pri tome ne traži nikakvu povlasticu za sebe u društvu, već samo poštivanje prava koja bi trebala prema zakonu imati. A kako stvari stoje, do moćnika ovoga svijeta nije mogla doći služeći se sredstvima kojima oni raspolažu, to jest vezama, novcem, moću, mitom, itd. Ničim od toga nije raspolagala, te joj je jedino ostala ustrajnost i uporno traženje, moleći i preklinjući da se njezin slučaj riješi sukladno pravu i pravici. Pa i onda kad je znala da pravo i zakone u njezinu gradu primjenjuju nepravedni ljudi, kao što je bio spomenuti sudac.

Upornost ove žene, međutim, je urodila plodom kad joj već pravosudni sustav po sebi nije omogućio zaštitu. Jer i sudac koji je morao biti iznad strana, te nepristrano primjenjivati zakone jamčeći provođenje pravednosti u društvu, i sam je kalkulirao. Dobro je znao koliko je opasno ponekada stati na stranu istine i pravde, jer je to značilo u isto vrijeme da će stati na žulj nekom od bezočnih moćnika i bezakonika, što je bilo vrlo riskantno, te i opasno po život. A od jedne sirote udovice mu nije prijetila opasnost niti u slučaju da izigra zakone i presudi protiv nje, to jest protiv zakona i pravednosti. Zato je sebi eventualno mogao priuštiti da zažmiri pred objektivnim zakonima, te da ne brani njezin slučaj. Mnogo veći rizik mu je bio da dođe na udar nekog moćnog tužitelja, nego da se zamjeri jednoj sirotoj ženi koja ne bi bila u stanju niti osvetiti mu se za takvu bezočnost. Poradi ustrajnosti ove žene, ishod je, međutim, ipak bio pozitivan, te je on pristao učiniti što treba samo da je se riješi, te da ga više ne dolazi gnjaviti.

No ovakva životna iskustva, koja su na žalost dio ljudske stvarnosti, počesto se preslikavaju na naše mišljenje i o Bogu. Stoga bi se moglo nametnuti pitanje zašto uopće treba Boga moliti za pravednu i korisnu stvar, ako je on pravedan i dobar? Nije li i on pomalo nepravedan kad dopušta da u ovome svijetu nepravedni tužitelji zlorabe svoje položaje i nadmoć nad običnim ljudima? Mogli bismo steći dojam da Bog nije toliko dobar jer odgađa našu stvar, jer stavlja sa strane naše molitve i zamolbe, jer nas ne čuje kad nešto od njega tražimo. Može nam se dogoditi da ga smatramo nehajnim jer ne uslišava svaku našu zamolbu, a pogotovo što je ne uslišava odmah.

No na ovakva promišljanja i eventualne primjedbe na Božji račun, Gospodin Isus daje odgovor time što uočava korist od svesrdne i ustrajne molitve za one koji mole. Osim toga, vukući paralelu s prispodobom, jasno nam je htio ukazati da je u svijetu u kojemu živimo počesto ugroženo naše duhovno dobro, te nam je, prije svega, potrebna zaštita tog dobra. Opasnost je da tamo gdje živimo da izgubimo vjeru, da zanemarimo božanske vrijednosti, da odbacimo zajedništvo s njime, da prezremo ljubav koju nam daruje. Okruženje u kojemu živimo i stil života koji usvajamo u društvu, ne pogoduju zaštiti tih najizvrsnijih vrijednosti od Boga danih, a koje smo pozvani sačuvati kao neprocjenjivo dobro koje nam osigurava prolaz u vječni život. Stoga smo sami po sebi, kao vjernici, nezaštićeni poradi činjenice da u ovome svijetu oni moćni “tužitelji” ovoga svijeta se redovito bore protiv božanskih vrijednosti, te smo im mi prvi, koji ih štitimo, na udaru, jer ih sprječavamo da stvaraju nepravedan svijet. Premda se oni izgovaraju da stvaraju svijet prema mjerilima ljudske pravde, mi dobro znamo da takav svijet nije dostatan, niti je moguće ostvariti svijet ljudske pravde, ako se zanemari Božja pravednost. Upravo u takvom svijetu oni koji Bogu vapiju i uzdaju se u njegovu pravednost, te je žele unijeti u ovaj svijet kao vrhovno dobro i mjeru ljudske pravednosti, nalaze se na udaru nepravednih tužitelja koji ih zbog toga progone, jer bi htjeli ovaj svijet učiniti isključivo ljudskim, prema mjeri ljudskoga razuma i ljudske pravednosti.

Mi, međutim, vrlo dobro znamo da se takav ljudski pokuša izrodi, te vrlo brzo stvori one koji “se Boga ne boje nit za ljude mare”, te kasnije zlorabe vlastiti položaj i nadmoć nad drugim ljudima. Na to Isus želi ukazati ovom prispodobom i nama. Vjernik u svijetu u kojemu živimo nailazi na mnoge nepravde i protivštine. Baš zato je pozvan imati veliku ustrajnost i upornost kojom će braniti pravu istinu o životu, te će svojom ustrajnošću doprinijeti da nepravedni suci ipak otvore oči, te se okrenu na stranu pravoga dobra. A u svijetu u kojem živimo pomoć ne trebamo tražiti sa strane, nego prije svega u molitvi i iskrenom zajedništvu s Bogom koji zdušno brani svoje izabrane da im se ne dogodi ništa zla u svijetu, pa i onda kad odgađa njihovu stvar do onog trenutka kad će on preuzeti sud u svoje ruke.

Do tada ostavio nas je izložene kao što je bila izložena udovica iz prispodobe, koja je ipak svojom ustrajnošću učinila malo plemenitijim srce jednog nepravednog čovjeka, te je bila na braniku pravde, kao što je i nama biti na braniku neprolaznih vrijednosti. Od nepravdi kojima su izloženi, jer se preko njihovih leđa prebijaju interesi moćnika, Božji izabrani se mogu zaštiti samo svesrdnom molitvom koja im daje ustrajnost u obrani dobra i pravednosti u svijetu. Molitva ponajprije izgrađuje one koji mole i utvrđuje njihov karakter, tako da nije nikad besplodna, a Bog nikad nije daleko od molitelja. I kao što je po ustrajnost jedne udovice svijet postao malo humanijim, tako i nas Bog postavlja da se poput nje borimo za bolji svijet ustrajnošću i molitvom da se razmekšaju srca nepravednih tužitelja i sudaca u ovom svijetu.

Tako Bog, po ustrajnosti koju nam daruje u dobru i pravednosti, silazi među nas i brani našu stvar. Na taj način nas učvršćuje u vjeri, kako bi Sin Čovječji kada dođe ipak mogao naći vjere na zemlji, koje nema bez prokušane ustrajnosti. Stoga budimo, poput udovice iz prispodobe, ustrajni u molitvi, koja učvršćuje naša srca u dobri i u vjeri, kako bismo ovaj svijet učinili malo ljudskijim, te kako bismo svojim tihim svjedočanstvom doprinosili obraćenju srca Gospodinu i postojano stremili svi zajedno prema životu vječnome kao svome konačnom ostvarenju.

28. nedjelja kroz godinu – C

U svom mesijanskom djelovanju Gospodin Isus je pokazao svoju božansku moć liječeći bolesne od raznih bolesti. U današnjem pak Evanđelju imamo opisan događaj kad Isus oslobađa desetoricu gubavaca od njihove neizlječive bolesti u jednom solu kojim je prolazio dok je putovao u Jeruzalem. No nakon što ih je izliječio desetoricu, dogodilo se da je se vratio zahvaliti mu samo jedan, i to Samarijanac. Isus to nije mogao ne opaziti, te je onda i prokomentirao pitajući se: Zar se ne očistište desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca? Njegovo razočaranje i doza tuge i prijekora u glasu nije bila radi povrijeđenog ponosa ili taštine, jer on nije imao krivog ponosa i grješne taštine, nego je bio iskreno zabrinut kako se moglo dogoditi da budu nezahvalni Bogu upravo oni koji su mu trebali vjerovati kao članovi izabranog naroda. Bilo mu je žao njih koji su više držali do vlastitog tjelesnog ozdravljenja, nego do zahvalnosti Bogu i vjere u njega, jer su mogli nakon svega i duhovno ozdraviti. Tako su poradi velike sreće što su tjelesno ozdravili propustili prigodu cjelovitog Božjeg zahvata u svoj život putem vjere. Da su povjerovali Isusu, kao što je učinio Samarijanac, mogli su duhovno ozdraviti, te bi tako sebi priskrbili dodatnu dobrobit koju je Isus donio svijetu.

Možda bismo ovu situacije u kojoj je jedan od desetorice bio zahvalan mogli primijeniti i na situaciju u našem društvu i narodu. Dok se naš narod po provedenim istraživanjima i statistikama izjašnjava kao devedeset postotno katolički narod, dotle bismo se, videći stanju vjerničke gorljivosti, mogli iz nedjelje u nedjelju pitati: Gdje je onih 90 posto od svih koji vjeruju? Jer činjenice govore kako pohađanje nedjeljne svete mise i revan život prema kršćanskim vrijednostima prakticira tek nekih deset do dvadeset posto našeg naroda. A svoje blago, dobrobit i blagodati duhovnog kapitala Bog je ostavio cijelom narodu, a ne samo nekim pojedincima. Cijelom narodu je Krist podario svoje darove i pozvao svih na duhovnu čistoći i na blagoslov kršćanske vjere. Sve nas je krštenjem očistio od gube grijeha, otvorio oči za spoznaju Boga, te svima želi puninu vječnoga života, a opet dobar dio ne mari više za to. Zato će nas svih jednom pitati: A gdje je onih devet, to jest gdje je onih devedeset posto naroda? Zašto se oni ne drže riječi i puta života? Zašto nemaju živu vjeru i zašto nisu pristupili Kristu da ih on još dodatno obdari spasenjem?

Kao što ne znamo zašto se devetorica ozdravljenih gubavaca nisu vratili Gospodinu zahvaliti, tako isto ne znamo zašto dobar dio ljudi prelazi preko Božjih dobročinstava, te ne samo da njemu ne zahvaljuju, već sebe lišavaju dodatnoga dobra. Svakako znamo da je Isusu stalo do njih. Ne toliko do zahvalnosti radi sebe, već do njih jer zna da su oni u svemu tome najveći gubitnici, jer su eventualno instrumentalizirali Isusa za neke svoje potrebe, nakon čega su mu okrenuli leđa kad su procijenili da im on više ne treba za tjelesnu dobrobit i zdravlje. Nešto slično se događa i danas, kao i tijekom naše povijesti, kad vidimo kako su se mnogi okretali Crkvi i tražili pomoć u onim opasnim situacijama i vremenima kad je trebalo ginuti i davati život za narod, ali čim je opasnost prošla, mnogi se zadovoljili svojom dobrobiti, te zabavili blagostanjem. Tako su vrlo brzo zaboravili što je bilo nedugo prije toga, kao što i gubavci zaboraviše da su bili gubavi i tko ih je izliječio.

No mi koji vjerujemo u Gospodina i koji dijelimo s njime istu zabrinutost za vjeru i spasenje one većine koja je zanemarila svoje krsne blagodati, ili ih nikada nije ni bila svjesna, te su vrlo brzo u praksi odlutali od Isusa i od vjere koju je on donio svijetu, a Crkva je naviješta. Na nama je da se trajno preispitujemo da nismo možda i sami odgovorni što naša braća lutaju daleko od Gospodina. Upravo podari toga truditi nam se da mu mi prvi budemo još više zahvalni, kako bismo drugima posvjedočili da sa zahvalnošću primamo još veća dobra. Potom nam je trajno moliti za obraćenje i dolazak k Gospodinu svih onih kojima je iskazao svoja dobročinstva, da spoznaju koliku im je milost Gospodin iskazao, te da ne budu sebični i neuviđavni misleći samo na vremenite i zemaljske dobrobit, već da žive u punom zajedništvu s Gospodinom i da na taj način prime puninu koju im on podaruje.

Ako nas je vjera u Krista Isusa spasila, te ako smo osjetili zahvalnost doista svjesni svega što je za nas učinio, poslušajmo njegove riječi: Ustani, vjera te je tvoja spasila. Ustanimo i pođimo ususret onoj devetorici, to jest onoj većini od devedeset posto i navijestimo im radost susreta s njima, potičimo ih da i sami vjerom krenu odvažno prema njemu, da povjeruju kao osoba osobi u Boga živoga, kako bi ih Bog dodatno preobrazio i obdario nebeskim obličjem i neprolaznom slavom.

27. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje započinje vrlo važnom zamolbom koju apostoli uputiše Isusu: Umnoži nam vjeru! Ovim zahtjevom u tri riječi pokazali su da su u susretu s Isusom razumjeli što je to što im nedostaje. To jest razumjeli su da je čvrsta i snažna vjera jedino što im nedostaje, ali to jedino je toliko da bez toga nisu mogli živjeti. Očito su otkrili da je vjera upravo ono bitno čemu ih je Isus poučavao, to jest što im je svojim životom svjedočio, pa je i htio da to od njega upiju i nose kao blago života. On je sav bio u odnosu vjere, tako da je vjera bila jedina stvarnost koju je htio u njima razviti do krajnjih granica i mogućnosti, poradi čega su se morali odreći koječega ljudskoga i uhodanoga, što nije bilo spojivo s vjerom.

Očito je da ih on nikada nije htio oduševiti nikakvim ljudskim vrijednostima i sposobnostima, niti je u njima vježbao one ljudske domete, već je kod njega sve proizlazilo isključivo iz odnosa s Ocem, te je ujedno vodilo tom odnosu. Njih je to moralo tako snažno zahvatiti i ostaviti traga, te su postali svjesni da je onaj ljudski osjećaj vjere ili bolje rečeno za vjeru, koji su gajili kao pripadnici izabranog naroda, ipak nedostatan u odnosu na ono čemu ih je poučavao Isus. Njihov stav i vjera u Boga bila je neupitna, ali ipak ni približno snažna kao stav koji su osjetili u Isusovu ponašanju. Bilo je pohvalno što su mislili na Boga, molili se i razmišljali o njegovoj riječi, ali Isus ih je učio da nadiđu svaku primjesu ljudskoga koja je bila ujedno i barijera i ograničenje za neposrednije zajedništvo s Ocem. Nije bilo za prekoriti što su izvršavali određene odredbe i ispunjavali zakone dane u povijesti spasenja od Boga, ali im je nedvosmisleno posvjedočio da to nije dostatno za onaj pravi odnos s Bogom.

Tako je Isus pokazivao i svjedočio mnogo više od ljudskog osrednjeg odnosa prema Bogu koji su vjerojatno i apostoli do tada zvali vjerom, a da, dok njega nisu upoznali, nisu ni bili svjesni do kojih je razmjera trebao ići njihov odnos s Bogom. U trenutku kad su vidjeli način na koji je živio Gospodin, osjetili su koliko je njihova dotadašnja vjera, ako su je vjerom mogli zvati, bila tek samo suhoparni odnos. Kad su osjetili svu životnost njegova zajedništva s Ocem, onda im je postalo jasno koliko su se oni neživotno odnosili prema Bogu kao da je riječ o nekoj stvari. Kad su osjetili neposrednost Isusova stava, mogli su se prekoravati što su Boga doživljavali tek kao neko udaljeno biće.

I nama stoga ovo iskustvo apostola koje ih je nagnalo da zamole Isusa da im umnoži vjeru treba poslužiti da i mi svoju vjeru učvrstimo i ojačamo. Možda nam se dogodi da smo ponosni u trenutku kad se uspoređujemo s drugima koji manje i slabije vjeruju od nas, ali tada teško primijetimo kako je naša vjera slaba i kako bismo i sami trebali Isusu uputiti isti zahtjev. Možda sebe smatramo velikim vjernicima za razliku od onih ‘malih’ koji se ne približavaju crkvi, a da opet, s druge strane, zaboravljamo živjeti potpuno uronjeni u zajedništvo s Ocem, kako nam je to Isus potvrdio. Stoga nas odnos prave vjere potiče da se ne uspoređujemo s drugima, već da neprestano gledamo izravno prema Ocu nebeskome, te pokušamo nasljedovati osjećaje i stav koji je imao sam Isus. Tada ćemo i sami započeti istinski vjerovati, te potom uvećavati, učvršćivati i jačati vlastitu vjeru.

Kao što su apostoli bili zahvaćeni Isusovim odnosom zajedništva s Ocem, u velikoj neposrednosti i potpunom predanju, to i nama ostaje trajna zadaća. Jer bit vjere je u tome da ostvarimo zajedništvo s Bogom na način na koji nas je učio naš Gospodin. Kamo sreće kad bismo mi koji se zovemo vjernicima bili takvi da nam svo životno spoznanje, sva svijest o vrijednostima, sva ljubav prema ljudima, svaka riječ pouke, svaka nadahnuta misao izvire iz zajedništva s Bogom. Tada ćemo znati i posvjedočiti da vjerujemo. U protivnom može nam se dogoditi kao i apostolima prije nego su upoznali Isusa da održavamo određene vjerske forme, prihvaćamo definirane istine, vršimo određene zakone i odredbe, a da uz sve to nemamo vjere niti koliko je zrno gorušice.

Neka nas ovo Evanđelje koje smo čuli, učini dodatno svjesnima vlastite slabe vjere, koja postaje tim cjelovitija čim više sliči na odnos koji je Isus ostvarivao s Ocem nebeskim. Neka nam vjera zahvati cijelo biće na način da više nemamo nikakvog svog stava, ni znanja, ni riječi, ni mudrosti, ni uvjerenja, ni ponašanja, ni djelovanja koje ne bi izviralo iz svijesti o Bogu i njegovoj prisutnosti u našem životu. Tada će u nama biti zasijana vjera kao zrno gorušičino, te će donijeti ploda kako u našem srcu, tako i u svijetu u kojem smo pozvani svjedočiti ljepotu vlastite vjere, upravo na način na koji su apostoli to osjetili kod Isusa.

26. nedjelja kroz godinu – C

Današnja Gospodinova prispodoba o siromahu Lazaru i bogatašu koji nije mario za njega vrlo je upečatljiva, te i u naše vrijeme potiče svakoga na preispitivanje savjesti kao što je bila poticajna u vrijeme kad ju je Gospodin ispričao. Doista, Isus je svojim slušateljima htio skrenuti pozornost na drukčiji pristup i zauzetiji odnos prema ljudima oko sebe, nego je postojao do tada. Jer vjerojatno se dobar dio ljudi držao stava koji se može izreći izrekom: Svatko je kovač svoje sreće. Što bi s druge pak strane značilo da je onda i svatko kriv za svoju nesreću. U takvom duhu vidimo da Isus onda predstavlja i bogataša koji ima na raspolaganju mnoga zemaljska dobra, te je uredno iza zatvorenih vrata uživao u njima i gostio se, ne mareći što neki siromah leži u čirevima pred njegovim vratima. Sebe je smatrao usrećenim takvim načinom života, a siromaha unesrećenim i odgovornim za svoje bijedno stanje.

No Isus ovom prispodobom kritizira takav pristup pojedinaca koji ne mare za svoga brata ispred vrata, nego pred njim uredno žive svoj život kao privatan, ne osjećajući ni potrebu ni dužnost učiniti nešto za druge ljude. Za Isusa je doista žalostan takav pristup drugima u kojem su zatvorena ne samo vrata doma, nego i vrata srca, jer nas stav poput onoga koji zauzima bogataš ne izgrađuje i ne obogaćuje. Onaj tko čini dobro siromahu i potrebnomu nikad se svojim činom ne osiromaši, već, naprotiv, obogati do onih krajnjih razmjera da stječe istinski život djelima milosrđa. Onaj tko ne osjeti i ne uoči pored sebe ljude potrebne naše pomoći i dobrote, proživi svoj život u duhovnoj sljepoći, kao što je slučaj bogataša iz prispodobe, kojemu se otvaraju oči tek kad dođe pred lice i sudište Božje. Tek tada uviđa kako je neprimjereno živio, te u što je zapao, kao što tek tada vidi i Lazara u slavi Božjoj, a nije ga nikada vidio ispred svojih vrata gdje mu je bio na dohvat ruke. I kao što on nikada nije Lazaru pružio ne samo ruku, nego ni prst ni mrvicu kruha, tako kasnije nije omogućeno Lazaru da umoči vršak prsta u vodu i rashladi mu jezik.

Tako vidimo kako nas Gospodin odgaja za novu čovječnost. Ne za onu lažnu čovječnost individualizma i sebičnosti, ne za okrnjenu čovječnost zatvorenog srca i zatvorenih vrata doma, ne za onu izobličenu čovječnost gozbi i užitaka u zemaljskim dobrima, već za onu čovječnost istinskog dobra duše koje se uvećava iskazivanjem milosrđa i činjenjem dobra. Naša čovječnost i odgovornost za druge ne smije biti takva da Bogu zahvaljujemo za ono što nam je dao, te da potom ne vodimo brigu o drugima, nego naša čovječnost mora biti takva da ostajemo trajno otvoreni braći u potrebi upravo dijeleći od svojih dobara. Štoviše, Isus hoće da izgradimo pravi osjećaj za druge na način da aktivno skrbimo o njima, te da se iz dana u dan, iz tjedna u tjedan trudimo pronaći ponekog potrebnika kojemu ćemo olakšati život i unijeti mu svjetla u tmurne dane. Doista je evanđeoski osjetiti vlastitu odgovornost za braću u potrebi, jer tada ne promatramo ljude kao smetnju na cesti ili opasnost pred vratima, a niti vlastiti život zamišljamo kao idiličnu stvarnost lišenu poteškoća i truda, već, naprotiv, učit ćemo se nositi tuđe i vlastito breme života. Odgojit ćemo se da se suočavamo s poteškoćama života, te ćemo stjecati osjećaj da smo pozvani biti kovačima tuđe sreće, jer svojom dobrotom možemo drugima olakšati život i učiniti ga sretnim. I to ne samo da se drugi osjeti sretan radi materijalnih dobara, nego prije svega radi naše dobrote.

Isus ne želi da u životu ostanemo osiromašeni za takvo životno iskustvo koje nas upućuje na druge, pri čemu bismo sami bili zakinuti, kao što je bogataš iz prispodobe sebe lišio životne radosti da čini dobro, a onda i života vječnoga koji mu je trebao biti nagrada Božja za učinjeno dobro i milosrdan život. Zato nas Gospodin potiče na milosrđe, ali ne na usiljeno milosrđe koje činimo da se riješimo onih koji nas dekomodiraju, nego na istinsko milosrđe koje prihvaćamo kao stil života. Nadalje, milosrđe koje nam Isus stavlja u prvi plan je takvo da izvire iz srca i nutrine, to jest da izvire iz svijesti o Bogu kao milosrdnome Ocu koji nas potiče na milosrdan život. A svijest o Bogu milosrdnome Ocu, kao i zadaću da budemo milosrdni otkrivamo u Božjoj riječi koja nas poučava i potiče ne samo da budu milosrdni poradi Zakona koji nam nešto nalaže, već da u iskustvu proroka i svetaca otkrivamo primjer, te da onda i sami činimo to na što nas Božja riječ i Božji svjedoci upućuju.

Neka nas, stoga, Isusova riječ osnaži da i sami budemo pozorni na potrebe naše braće, čime ćemo stvarati bolji i ljepši svijet. A osim toga, dat ćemo svjedočanstvo o Bogu, jer samo ako smo upoznali Boga, možemo biti na cjelovit način pozorno na potrebe braće. Neka nam njegova riječ bude putokaz, svjetlo i snaga da se odupremo individualizmu koji je uhvatio maha i u našem društvu, te stvara mnoštvo unesrećenih pojedinaca koji žive samo za se i kojima je jedina sreća uživanje u zabavama i gozbama, umjesto da žive za druge i da uživaju u sreći koju šire oko sebe dobrim djelima. I kao što je Isus živio predajući sebe za dobrobit svijeta, tako očekuje i od nas da živimo ove nove obzore čovječnosti koji se nadahnjuju na iskustvu Božjega života, te su jedini kadri preobražavati društvo i svijet.

25. nedjelja kroz godinu – C

Isusove prispodobe bile su prilično neobične slušateljima, a ova iz današnjeg evanđeoskog odlomka zvuči baš posve neobično. Isus, naime, za primjer ističe kradljivca i varalicu, te ga osim toga naziva snalažljivim upraviteljem. Doista, već na prvi pogled kad se pitamo u čemu je bila snalažljivost, odmah pronalazimo i odgovor: Njegova snalažljivost je bila u sposobnosti da osigura svoj zemaljski život kradući i varajući.

Čovjek iz prispodobe je uistinu zaista bio vješt, jer je uslugama koje je učinio dužnicima svoga gospodara, njima smanjio dug, te ih je time zadužio za sebe i svoje potrebe. Takvim djelom je stekao pretpostavke da ga u nekom kasnijem trenutku prime i oduže mu se. Zanemario je što je svome gospodaru nanio dodatnu štetu, vukući još jednom nečasne poteze iza njegovih leđa. Njegov prijestup je bio višestruk, jer osim što je prije neodgovorno upravljao gospodarovom imovinom, sada je, umjesto da se preispita i pokaje, još jednom išao napraviti veću prijevaru. Naravno, ovo nije radio na svjetlu dana, nego skrivećki od gospodara, te je tako, očito, morao ukloniti tragove svoje pokvarenosti i zloće. Morao je manipulirati zadužnice, te ukloniti prave podatke o stvarnom dugu. Bio je spreman oštetiti svoga gospodara i zavarati cijelu javnost i tada kad je već bio pod sumnjom. Osim što je bio kradljivac, postao je i varalica, to jest kompletan kriminalac. Krivotvorio je činjenice na štetu svoga gospodara, a pogodovao je dužnicima, s prvenstvenim ciljem da sam iz toga izvuče koristi. Prekrivajući pravu istinu o dugu i dužnicima na koju je gospodar imao pravo, osigurao je nešto vremena da se nesmetano izvuče iz opasne situacije u kojoj se našao. Ne znamo koliko je sebi potom omogućio nesmetan život, jer je gospodar ipak doznao za sve što je činio, no znamo da ga je ipak unatoč svemu pohvalio za snalažljivost. A morao je još više za odvažnost, jer taj čovjek nije prezao ni od čega da sebe osigura u zemaljskim dobrima.

Ovakva situacija nije rijetkost ni u današnje vrijeme, te naše društvo vrvi pojedincima koji su loše upravljali društvenom imovinom, te je počesto i svjesno upropaštavali, s ciljem da se oni domognu dijela kolača, ili pak da pogoduju nekom svom poznaniku. Imajući potporu političkih garnitura i iskvarenoga pravosuđa, mogli su nesmetano otimati što nije njihovo, pogotovo što ih je onaj totalitaristički sustav ‘naučio’ da je zajedničkoj imovini gospodar ‘nitko’. Tako su razni nitkovi mogli činiti štetu vlastitom narodu i državi, te umjesto općem dobru, radili su samo sebi na korist. Ljudi iz onog sustava su ih štitili, a i poučili kako se prikrivaju dokumenti i lažiraju činjenice, podređujući dobrobit naroda osobnom, stranačkom ili partijskom dobru. Štoviše, počesto zbog sustavnom uništavanja dokumentacije koja bi mogla određene ljude kompromitirati, još i danas se mučimo kako dokazati povijesnu istinu o svemu što se zbivalo posljednjih desetljeća. Isto se radilo i zadnjih godina u raznim strukturama vlasti. A koliko su umreženi i zaštićeni oni glavni akteri, vidimo i po tome što gotovo nitko nije odgovarao za toliku pustoš i pljačke.

Svi znamo da je ovo sve za osudu i za pozivanje na odgovornost, jer je bezočno i krajnje štetno za narod i državu. No nije naše da se bavimo kaznenim progonom takvi, kao što nije bilo ni Gospodinu to cilj kad je pričao prispodobu o takvim ljudima. No ipak nam se nameće pitanje, zašto Gospodin reče da je gospodar pohvalio slugu koji je takvo što činio. Trebamo li i mi hvaliti one koji su takvo što činili u našem društvu i narodu? Trebamo li i sami postati takvima ako su oni primjer? Što znači kad Isus kaže da si sinovi ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti? Premda je Isus samo uočio ono što je i naša narodna poslovica prenijela: Vrana vrani oči ne vadi!, svejedno nam ostaje pitanje je li htio da mi postanemo takve štetočine koje će se tako umrežiti da se međusobno ne ugrožavamo, te da nam je zajedničko da štetu činimo malenima, nezaštićenima, poštenima, naivnima i svim ostalim kategorijama.

Odgovor je svakako da nas Isus nije htio pretvoriti u kriminalce i štetočine, nego da iz ponašanja ljudi oko sebe tražimo dodatnu duhovnu motivaciju za ispravan život. Gospodin samo uredno iščitava kako se ljudi u svijetu nemilosrdno, bespoštedno, pa čak i bezobrazno bore za osiguranje života, to jest više lagodnosti i sigurnosti u zemaljskim dobrima, iz čega bi sinovi svjetla trebali učiti da se s tolikom odlučnošću i snagom bore za vrijednosti kojima ih uči sam Bog.

Isus stoga ne traži da budemo kao kradljivci i prevaranti. Ne očekuje od nas da se trošimo oko materijalne sigurnosti do granice dopuštenoga, pa i preko nje kad zatreba. Nego želi da mi budemo spremni istom odvažnošću priskočiti potrebnima. Jer ako su prevaranti i kriminalci tako solidarni u zlu, mi bismo kao sinovi svjetla trebali biti još solidarniji u dobru s onima koji su potrebni naše pomoći i solidarnosti. Kao što su sinovi ovoga svijeta solidarni u krađi i prikrivanju činjenica, mi bismo trebali biti još solidarniji u pomaganju drugima i svjedočenju Božje istine. A ako se međusobno ne pomažemo i ne stavljamo svoja dobra na raspolaganje, onda i nismo pravi sinovi svjetla, nego smo tek samo imenom.

Poslušajmo i prihvatimo Isusovu pouku i poticaj, te budimo u dobru i međusobnoj ljubavi odvažni sinovi svjetla, odvažniji od sinova ovoga svijeta koji se dokazuju u zlu, krađi i prijevari. Budimo solidarni u dobru i velikodušni u potrebama naše braće, nego što su zli ljudi u otimačini i prijevari. Pogotovo što znamo da će istina prije ili poslije doći na vidjelo, ako ne pred zemaljskim pravosudnim organima, onda sigurno pred Bogom gospodarem vremena i vječnosti, povijesti i budućnosti. On će svakome dati prema njegovim djelima, te se pred njim nitko tada neće moći izvući lažnim izjavama i svjedocima kao na zemaljskim sudovima. Neka nas svijest odgovornosti pred Bogom potakne još više nego strah od ljudi, da budemo istinski sinovi svjetla, snalažljiviji i aktivniji za duhova dobra, nego što su sinovi svijetu za ova zemaljska.

24. nedjelja kroz godinu – C

Isusove prispodobe koje smo čuli u današnjem Evanđelju, zacijelo su najljepše prispodobe o Božjem milosrđu, te su neka vrsta simbola ili prepoznatljivog znaka tog milosrđa. U ovoj jubilejskoj godini svetoga milosrđa sigurno je bilo više prigoda čuti poticaja i razmišljanja na tu temu, pa bi onda bilo mnogo korisnije govoriti o kontekstu u kojem su nastale ove Isusove prispodobe. O tome nam sveti nam Luka u ovom odlomku jednom rečenicom vrlo jasno opisa okolnosti koje su potaknule Isusa da predoči svijetu neobične i neiscrpno Božje milosrđe. Naime, Isus je farizejima i pismoznancima bio kamen spoticanja jer se družio s carinicima i grješnicima, te su prispodobe nastale kao odgovor na njihovo mrmljanje: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnica da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu.

Kako je očito, mnogi su se okupljali oko Isusa i mnogi su ga slušali i promatrali što radi, ali nisu svi imali iste namjere. Carinici i grješnici su se okupljali da ga slušaju, a farizeji i pismoznanci da ga uhvate u nekom raskoraku u ponašanju, prijestupu ili krivoj izjavi. Prvi su se izgrađivali njegovom riječju i postupcima, a drugi su mrmljali protiv njega i kritizirali ga. Prvima je bio Učitelj koji ih vraća na put života, a drugima je bio kamen spoticanja jer su njegov ponašanje smatrali neprimjerenim i neusklađenim sa Zakonom. Dok je prvima bio Liječnik koji je liječio njihove duše od najpogubnije bolesti grijeha, za druge je bio nositelj zaraze samo zato što nije liječio ljude njihovim brutalnim metodama. Tako je Isus bio potaknuti, videći nemilosrđe farizeja i pismoznanaca, objaviti proglas Božjega milosrđa.

To što se zbivalo tada u trokutu odnosa između Isusa, grješnika i ‘pravednika’ nije ništa neobično. I danas iščitavamo oko sebe u svome društvu sličnu situaciju. Dok se mi kao vjernici okupljamo iz tjedna u tjedan oko uskrslog Isusa da bismo živjeli od njegove riječi, obraćali se, liječili se, izgrađivali se, u društvu postoje i oni kojima ne treba obraćenje, koji liječe i izgrađuju sami sebe prema vlastitom nahođenju, odbacujući svaku primisao da bi se moglo od Isusove riječi živjeti. Dok, slušajući Božju riječ i njezino vjerodostojno tumačenje u Crkvi, priznajemo vlastitu nesavršenost i zazivamo Isusa da nas usavršava i uzdiže, dotle ima onih koji tu istu riječ slušaju s prijezirom samo zato što ne žele priznati svoju nesavršenost i grješnost. Dok mi srcem i dušom usvajamo božanske istine života, dotle oni ljudsku neprovjerenu istinu stavljaju iznad božanske, jer ih ta istina ne potiče i ne tjera da stanu pred lice Božje, da se preispitaju i da naprave korjenit zaokret u životu. Oni koji dobronamjerno slušaju tumačenja Božje riječi, usredotočuju se na bit evanđeoske poruke koja se naviješta, a oni koji to čine zlonamjerno, oni uporno traže razlike u naglascima i pristupu tumača s ciljem da ospore neupitnu istinitost Božje riječi. Štoviše, oni uporno ističu navodna politička usmjerenja biskupa i svećenika i u njima pronalaze ključ razumijevanja njihovih nastupa, samo zato da ne bi priznali snagu Božje istine koja se i njima nudi kao lijek i život. Tako se farizejski i na jeftin način unosi mnogo zabune među vjernike, kao što su farizeji i pismoznanci svojim stavovima unosili mnogo zabune među carinike i grješnike.

No mi vjernici nismo tek obični grješnici koji bi se dali zbuniti stavovima suvremenih farizeja i pismoznanaca. Mi smo grješnici koji smo iskusili Isusovo smilovanje i primili dar novoga života. Točnije, dar Božjega života. U sebi nosimo Isusovu snagu i razmišljamo njegovim duhom i umom. Ne mogu nas zbuniti nikakvi farizeji i pismoznanci koji nemaju trunke iskustva Božje dobrote i ljubavi. Ne mogu nas sputati oni kojima cilj nije spoznati nešto novo i dublje o Bogu, već smo nošeni izravnim iskustvom da nas je Bog izliječio i obdario svojom snagom i svjetlom. Ne mogu spriječiti našu vjerničku aktivnost oni kojima nije cilj pomoći čovjeku koji vapi za pomoću, nego tek mudrovati, nadmudrivati se i osuđivati stojeći postrani, po mogućnosti unoseći razdor u ljudsko društvo, te razarajući vlastiti narod i vrijednosti kršćanske uljudbe koja ga je oplemenjivala i oplemenjuje. A takvi pismoznanci i farizeji se prepoznaju po tome što im nije za cilj jasno sagledati stanje svoga naroda i konkretnog čovjeka, niti su kadri uputiti konstruktivnu kritiku, već unose nemir, razdor i svađu. Takvi ne prežu ni od toga da se pozivaju i da citiraju Evanđelje, ali ne slušaju Isusove riječi s evanđeoskim motivima, nego da bi mrmljali protiv kršćana, njihovih uvjerenja i da bi osporavali vrijednosti kojima ih je Isus učio i od kojih žive.

Doista, takvi koji uporno traže kritizirati Isusa i vjeru, koji traže dlaku u jajetu u propovijedima pastira Crkve, koji u svemu vide političku pozadinu i motive, koji svrstavaju ljude na lijeve i desne, među pravim Isusovim sljedbenicima ne mogu naći plodno tlo. Oni koji čitaju crkveni nauk i pojedine izjave vade iz konteksta samo kako bi potkrepljivali svoje zloćudne i zločeste teze, a ne kako bi upili evanđeosku poruku i primili snagu, ne mogu zbuniti nas koji slušamo Krista i držimo se njegove riječi kao svetog svjetla koja nas prosvjetljuje, jer nama je važnija njegova riječ od njihove. Mi koji slušamo crkveni nauk kao vjerodostojno tumačenje riječi našega Gospodina, znamo da on nije obojen ni interesno ni politički, već nas uči božanskim vrijednostima života koji smo primili, koji čuvamo, branimo i naviještamo svojim životom i ponašanjem, svojim mislima, riječima i djelima.

Stoga nas i danas Isusova riječ oslobađa od ovog mentaliteta koji nema ništa protiv da idemo za Isusom, ali bi htio da ne živimo vjerno i dosljedno njegovoj riječi. Koji bi htio da ga nazivamo Suncem, ali da se ne grijemo na njegovom žaru; da ga zovemo Gospodarem, ali da radije slušamo i da se klanjamo gospodarima ovoga svijeta; da se zovemo kršćanima, a da se izrugujemo s kršćanskim vrijednostima; da hodeći u životu gazimo ono što je Božje; da se zovemo djecom Božjom, a da se hranimo svinjskom hranom; da se pred Bogom pozivamo na svoja prava, a odbacujemo obveze; da Boga nazivamo Ocem, a da ne izvršavamo njegovu svetu volju; da živimo s njime pod istim krovom, ali ne osjećamo njegovu ljubav; da radimo za njega, a ne prepoznajemo njegovu dobroti i velikodušnost.  Gospodin Isus koji je došao među nas i oduševio nas neponovljivom snagom svoje riječi, koji nam se približio da bismo ga mogli čuti i slušati, daje nam snagu i da vršimo ono što smo čuli. Budimo mu vjerodostojni svjedoci u svome društvu i narodu. Prihvatimo u poniznosti njegov nauk, a u odvažnosti poslanje koje nam daje u svijetu.

23. nedjelja kroz godinu – C

Dok slušamo Isusovu pouku iz današnjeg Evanđelja, pretpostavljamo da bi se Isus danas izrazio slikama iz našega života i da bi progovorio jezikom našega vremena. Tako bi po svoj prilici uzeo primjere ne iz života kraljeva, nego iz iz učeničkoga života, jer svi znamo o čemu je riječ, dok o životu kraljeva i negdašnjeg vojevanja danas nemamo izravno iskustvo. U tom smislu vjerojatno bi Isus uočio kako je dobar dio roditelja ponosan na svoju djecu koja su obavili upise i započeli novu školsku ili akademsku godinu u školama koje su izabrali ili na fakultetima za koje drže da su najbolja prigoda za ostvarenje njihovih snova i želja. I ne bi on bio tužan ni nesretan što su roditelji sretni da su upisali djecu u što je moguće bolje škole ili što su studenti uspjeli prijeći prag i upisati fakultet koji su baš željeli. Nego bi radije upozorio roditelje da bdiju nad svojom djecom, da ih prate i pomažu da ustraju do kraja, a studente da budu gorljivi i temeljiti od prvoga dana. Jer ako neće ustrajati do konca godine u revnom učenju, to jest ako neće ustrajati potreban broj godina u školi i na fakultetu, onda je uzalud što su upisali ono što su željeli i sve što su do tada radili.

Stoga već pri upisu, roditelj koji upisuje dijete u školu, pogotovo ako je riječ o srednjoškolcima, trebao bi poznavati sposobnosti i domete svoga djeteta, kako ne bi s njime eksperimentirao, nego ga upisao u najprikladniju školu, uvažavajući i njegove želje i umne sklonosti. Isto vrijedi i za studenta koji bi sam za sebe trebao biti kadar procijeniti svoj domet i sklonost prema određenoj struci, to jest disciplini, u protivnom riskira ne završiti studij i razočarati se u sebi, ili pak nanijeti bolno razočaranje i onima oko sebe. Da se ne bi događali takvi promašaji i eksperimentiranja, svaka škola ili fakultet uredno ističu uvjete upisa i kriterije prema kojima se obavlja upis. Tako da svatko već unaprijed, videći uvjete, može znati o kakvoj se školi ili znanstvenoj grani radi, te može znati koliko ga ponuđeni program privlači ili odbija. Štoviše, može pretpostaviti je li dorastao težini izazova koji će pred njega staviti nastavnici i profesori. A nakon što se zainteresirani upozna s uvjetima upisa, ne može kasnije reći da nije zao što ga čeka u određenoj školi ili faksu.

Uz sve informacije koje postoje, danas smo svjedoci i sami se čudimo tolikim primjerima onih koji upišu škole i fakultete, a ne izvršavaju potom svoje obveze, uredno živeći na teret vlastitih roditelja, koji onda, podupirući ih materijalno, podupiru ih u biti u neradu i neodgovornosti, u lijenosti i zapuštenosti. Upravo zato jer im želimo sve najbolje, čudimo se srednjoškolcu i đaku koji se lijenošću upropaštava ili ne razvija svoje sposobnosti. A još više roditelja koji nisu kadri prekinuti agoniju i svoje dijete staviti na put dobra. Takvi koji ne žele izvršavati svoje obveze, možda su teoretski bili upoznati sa zahtjevima škole ili studija, ali nisu marili, jer su im prvotni ciljevi bili neki drugotni, a ne ozbiljno učenje i studij. U tom smislu snose i materijalnu i moralnu odgovornost za ono što čine i za život kakav provode.

Logično je onda da u svjetlu ovih primjera vidimo i kritički se osvrnemo na život kršćanina koji je po definiciji Isusov učenik, ali ne želi živjeti sukladno preuzetim obvezama. A život sukladno preuzetim obvezama je i čin moralne odgovornosti za sebe, svoju okolinu i svijetu u kojemu živimo. Kao što je za svaku kritiku đak koji upiše školu, a ne želi učiti, ili pak student koji upiše godinu faksa samo da stekne studentska prava, dok obveze ne planira izvršavati, još je za veću osudu kršćanin koji nosi kršćansko ime Kristova učenika, a od svoga Učitelja ne želi učiti i napredovati u znanju i mudrosti, dobroti i ljubavi. Zato i Isus, da se ne bi dogodilo da netko dođe u njegovu školu, to jest izrazi želju biti njegov učenik, a namjerava gubiti vrijeme ili, jer nije bio dobro upućen koje sve preduvjete treba ispuniti u školi ili što ga sve čeka, odmah je svojim slušateljima protumačio što se traži od njih. On je kao vrstan nastavnik ili profesor odmah dao do znanja da njegovi učenici trebaju imati potpunu spremnost ići za njim do kraja vjerni, u protivnom ne mogu doći do cilja i konačne promocije. Doziva im u svijest to da ne mogu biti njegovi učenici ako se potpuno ne posvete školi koju im on nudi, s time da im odmah ističe koji ih sadržaji, koja razina i težina studiranja čekaju. To jest odmah im ukazuje da bez posvemašnjeg predanja, odricanja, žrtve i križa ne mogu završiti njegovu školu, te im u tom smislu jasno i poručuje da je bolje da ne gube ni vrijeme ni sredstva kako bi i počinjali. A kršćanin koji polovično ispunjava svoje kršćanske zadaće, to jest koji s pola uha i svijesti sluša svoga Učitelja, nije pravi kršćanin.

Kao što je vrijedilo nekada, tako vrijedi i danas. Kao što je onda Isus primjećivao da ima onih koji ga slijede površno, iz nekog svog interesa ili osobnog prestiža, a ne poradi životnog predanja za Boga i njegovo kraljevstvo, tako i danas njegova riječ stoji kao upozorenje svima onima koji nisu shvatili ozbiljnost kršćanskog života. Jer bit hoda za Isusom nije samo u tome da je netko krenuo za njim, to jest da je formalno primio sve sakramente do neke dobri. Naprotiv, Isus očekuje od svojih učenika da ustraju u cjeloživotnoj školi do kraja i svladaju sve vještine koje im je Učitelj ostavio kao zadaću u svojoj školi, to jest da ustraju do kraja i dođu do vječnoga spasenja. Uzmimo ozbiljno Isusove riječi i idimo putem pravoga nasljedovanja kao njegovi učenici, jer nas tada iznenađuje obiljem darova i unutarnjeg bogatstva koje otkrivamo u sebi, a koje u vječnom životu dolazi do konačnog ostvarenja i ispunjenja.

22. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem odlomku sveti nam Luka pokazuje kako je Gospodin Isus bio pozoran na svakodnevna događanja oko sebe, kao i na sve one, pa i nevidljive pokrete u ljudskoj duši. Dogodilo se tako da je jednom zgodom bio pozvan na objed kod jednog od farizejskih uglednika, te je brzo uočio kako se uzvanici bore za bolja, to jest prva mjesta. Ali on je dobro znao da biranje prvih mjesta ne ovisi samo o mogućem boljem komadu koji će dobiti ili ugrabiti, nego da takav stav izvire iz duše ispunjene taštinom, kao što svaka odluka o izvanjskom ponašanju dolazi iz nutrine srca i duše. Osim što je Isus uočio njihovo ponašanje u nekim detaljima koji su mogli biti zanemarivi, on ipak ne propušta prigodu poučiti ih o duhovnim propustima i pogrješkama u koje su upadali. Htio im je skrenuti pozornost da naše svakodnevno iskrivljeno i nekrjeposno ponašanje nikada ne može postati normalnim i pretpostavljenim samo za to što ga ponavljamo iz dana u dan ili samo zato što se tako ponaša većina ljudi. Naime, možda je u opisanoj situaciji i bilo nebitno gdje će tko sjesti, te se ne bi dogodila katastrofa da je netko od uzvanika i uzeo mjesto koje mu ne pripada, no Isusu je bilo mnogo bitnije da svaki čovjek postane svjestan svoje nutrine, jer se može kasnije dogoditi u mnogo važnijoj stvari krupni previd i kobna povreda odnosa. A i može doći do veće duhovne štete od one koju proizvede taština za prvim mjestom na jednoj gozbi, to jest rizik je toliko velik da je u opasnosti i ono mjesto na vječnoj gozbu na koju nas Bog poziva. Isus je htio svoje sustolnike poučiti i tome koliko je svakodnevna situacija prigoda za jačanje u krjeposti i osnaženju zajedništva s Bogom, te iskaz poštovanja i pozornosti među ljudima.

Na žalost počesto zaboravljamo koliko je velik svaki naš čin. Pa i onaj svakodnevni. Jer svaki čin u sebi nosi snagu određenja, te nas može usmjeriti k nebu ili zakopati u zemlju. Zato naši čini, kao što je bio izbor mjesta na gozbi, ne pokazuje samo kakvi smo kao ljudi u određenoj situaciji, nego nas i usmjerava prema onom konačnom, nebeskom ostvarenju. S time da je Isus uočio i poučio jedno veliko pravilo duhovnosti koje se može izraziti jednim matematičkim pravilom. Riječ je o pravilu obrnute proporcionalnosti. Naš odnos, naime, kad je riječ o duhovnom stavu prema zemaljskim dobrima, obrnuto je proporcionalan stjecanju nebeskih dobara. Točnije rečeno, Isus je jasno isticao da između zemaljskih i nebeskih dobara postoji obrnuto proporcionalan odnos. To znači da, što se više netko trudi stjecati zemaljsko obilje, tim više sebe prikraćuje za nebesko blago. Što više netko želi ostvariti zemaljske slave, vlasti, moći, ugleda, to će manje imati u nebu. Štoviše, čak riskira da se dogodi potpuni gubitak nebeskih, ako do kraja i isključivo prione uz zemaljska dobra.

Ovo pravilo obrnute proporcionalnosti vrijedi i za one koji traže prva mjesta i iskaze ljudske slave i poštovanja, umjesto da se uče poniznosti i da traže slavu Božju. Zato će Isus i reći: Svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen. Doista, Gospodin nam nudi poniznost kao krepost kojom regulirati naš stav prema zemaljskim i nebeskim dobrima. Tko je ponizan svjestan je Boga i njegove veličine, te u isto vrijeme sebe i svoje neznatnosti. U ime toga neće se nikada nametati ljudima kao netko tko je veći od drugih, tko traži za sebe prva i bolja mjesta, već eventualno kao sluga koji služi da svi oko njega otkriju Božju veličinu. Sam Isus je tako živio, te je ostavio i svojim učenicima i sljedbenicima da to usvoje i posvjedoče u svijetu svojim životom.

A nedvojbeno je doista da naš stav prema zemaljskim stvarima pokazuje koliko smo izgrađeni u nebeskim. Kao što je očito da naš pristup braći ljudima pokazuje koliko smo izgrađeni u odnosu prema Bogu. Onaj tko traži sebi prva mjesta, pokazuje da u svojoj taštini i oholosti gleda samo sebe, te tako zanemaruje one oko sebe. Na njih misli tek onda kad zasiti svoje Ja u dovoljnoj mjeri da uživa u spoznaji da je veći od drugih. Onaj naprotiv, tko je svjestan Božje prisutnosti i Božje veličine, neće nikada sebe stavljati na prvo mjesto, nego Boga koji to mjesto zaslužuje. To jest, u ime Boga stavit će one za koje mu je Bog rekao da skrbi, te neće pokazivati svoju veličinu osim u poniznom služenju tuđoj dobrobiti. To isto je učinio i Isus kad je došao na gozbu ovom ugledniku. Za sebe nije tražio bolje mjesto od drugih, koje je kao Sin Božji zaslužio, već je prihvaćao ono koje mu je kućedomaćin namijenio. Štoviše, ne samo da nije tražio bolje mjesto, nego se nije ustručavao uputiti im evanđeosku pouku za duhovnu korist i spasenje, čime je pokazao da je došao služiti čovjeku svim obiljem svoga života. Da je prešutio, ostavio bi ih u neznanju i trajno žrtvama taštine i oholosti. Stoga se sa svom ozbiljnošću potrudimo i mi prihvatiti njegovu pouku i poučak obrnute proporcionalnosti, kako bismo iz dana u dan, postajući manji pred ljudima, rasli u poniznosti koja nam jamči nagrade nebeske i uzvišenje u Božjem kraljevstvu. Jer za poniznost vrijedi pravilo proporcionalnosti: Što više poniznosti steknemo na zemlji, veća nam je nagrada na nebesima. Trudimo se pred Gospodinom i on će nam uzvratiti o uskrsnuću pravednih.

21. nedjelja kroz godinu – C

Govoriti o Božjem bezuvjetnom milosrđu, kao što mi mi govorimo posljednjih mjeseci tijekom ove Godine milosrđa, a čitati ovaj evanđeoski tekst koji zvuči vrlo nemilosrdno i prijeteće, može djelovati vrlo proturječno i neusklađeno. Možda bi mnogi ovaj tekst radije izostavili iz Evanđelja, a radije razmišljali o onim milosrdnim prispodobama punima nade, u kojima dolazi do izražaja Božja dobrota i nježnost prema čovjeku. Nedvojbeno je, međutim, da je naš Gospodin Isus, objavitelj Očeva milosrđa, izgovorio ove riječi upozorenja upravo onima koji su sebe držali sigurnima u odnosu prema spasenju. Napose su se one odnosile na pojedince koji su spasenje držali naravnim procesom, pri čemu su smatrali presudnim da su se rodili kao članovi Božjega naroda, te samim time su bili uvjereni u vlastito spasenje. Jednostavno su spasenje držali svojim naravnim pravom, te nisu trebali ništa činiti da ga zadobiju, jer su ga baštinili po rođenju, a isto tako nisu ga mogli tako lako izgubiti. Eventualno nekim teškim grijehom i prekršajem protiv Zakona i Boga, ali takav grijeh nije bilo baš lako učiniti. Zato su i smatrali da njihova ljudska nemarnost ili moguća mlakost ne može utjecati na status spašenika. U isto vrijeme su bili uvjerenja da oni drugi, pripadnici nevjerničkih naroda, štogod učinili, nisu na tragu spasenja jer ne pripadaju Božjem narodu.

Na žalost mnogi kršćani i danas imaju slična poimanja, premda na nešto drukčiji način drže proces spasenja naravnim. Naime, određeni su kršćani uvjerenja kako se ne treba boriti za spasenje i vječni život, jer se dolazak u Kraljevstvo Božje događa samo po sebi. Prema toj logici dovoljno se baviti svojim svakodnevnim aktivnostima, biti na neki način ‘dobar čovjek’, te bi onda spasenje došlo samo po sebi kao kruna naravnog živote, te ne bi iziskivalo osobiti vjernički napor. Prema toj logici ulazak u vječni život bi bio naravan proces poput procesa koji se događa na primjer u biljkama, kada od sjemena do ploda dođu sasvim prirodnim putem. Razlika između starozavjetne židovske koncepcije i ovakve suvremene samo je u tome što su prije židovi držali da su oni jedini po pripadnosti židovskom narodu unaprijed spašeni, dok su drugima nijekali to pravo, dok se sada takvo ‘pravo spasenja’ proširilo na sve ljude.

Dobri i milosrdni Bog, međutim, nije nigdje objavio ljudima da se u život vječni ulazi tek tako sam po sebi živeći ljudski život, premda proces spasenja nije protunaravan. Nego je Bog uvijek tumačio čovjeku da je vječni život dar prema kojem se čovjek treba postaviti s poštovanjem i odgovornošću. Na neki način je pozvan čuvati svoje biće takvim da bude koliko je moguće više dostojnim toga dara. Ili bolje rečeno biti takvima da Bogu omogućimo da nas učini dostojnima, jer mi sami po sebi nikada ne možemo svojim ljudskim silama doći do tog stupnja da kažemo da smo zavrijedili život vječni i spasenje. Ono uvijek ostaje dar, ali dar koji treba s poštovanjem prihvaćati i primati, u protivnom vrijeđamo darovatelja, a sebi činimo štetu.

Zato kad slušamo riječi našega Učitelja koji veli: Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći, treba ih shvatiti sa svom ozbiljnošću. One pozivaju vjernika da ne živi samo nekim naravnim ljudskim životom, nego da svjesno živi za život vječni, to jest nadnaravni život. Štoviše, ako želimo i biti do kraja vjerni i dosljedni glede same naše ljudske naravi, onda bismo morali priznati da nije samo tjelesan život i aktivnost koja se tiče zemaljskih dobara naravan život, nego da je svjesno opredjeljenje za sveukupnost život i njegovih vrijednosti naravna stvar. U tom duhu, kao što se svjesno opredjeljujemo za rad oko zemaljskih dobara, jednako tako se moramo svjesno opredjeljivati za duhovna dobra. Kao što se opredjeljujemo svjesno za život tijela, tako bismo se trebali opredjeljivati i za život duha. Kako se trudimo oko zemaljskoga, još više bi trebalo oko nebeskoga; koliko oko zdravlja, još više oko spasenja. Tako bismo uočili da je sukladno našoj ljudskoj naravi da procesu vlastitoga spasenja pristupamo svjesno, jer je svijest bitni dio naše naravi. A svjesno znači da se izravno i izričito trudimo oko duhovnog dobra i vlastitoga spasenja, ili što bi Isus rekao, da se borimo ući na uska vrata.

Ne treba dvojiti o Božjoj dobroti i milosrđu, već trebamo nastojati oko vlastite prikladnosti za spasenjem. Pouzdanje u Božju dobrotu i milosrđe treba, naime, biti cjelovito, a ne kao izgovor za duhovnu lijenost. A cjelovito ga prihvaćamo onda kad ga prihvaćamo u pobožnom strahu, a ne tek usputno i površno, to jest kad smo prema njemu svjesno usmjereni, a ne da nam to bude posljednja rupa na svirali. Ako nam je Isus, onaj koji je sama sebe dao za naše spasenje, rekao da se trebamo boriti za spasenje, onda bi nam to trebao biti ozbiljan poticaj da još odgovornije i revnije prionemo na rad kako oko svoga, tako i oko spasenja drugih potičući spasonosnim riječima, moleći i prikazujući žrtve za njih.

S druge pak strane Isusove riječi potvrđuju koliko može biti Bogu prihvatljivo ponizno traženje kao svojevrstan napor da i mi sa svoje strane učinimo korak prema Bogu. Tako Bog prihvaća trud i nastojanje onih koji su rođeni negdje drugdje, to jest nisu vjernici po rođenju, i ne ufaju se u naravne ljudske procese, nego se s istoka i zapada, sjevera i juga trude upoznati Boga, te svoje čine staviti u izravan odnos s njime. One koji se bore oko svoga duhovnog dobra, te se trude sebe učiniti prikladnima za Božji dar spasenja, njih Bog uvažava i uračunava im u pravednost trud koji su uložili da ga pronađu i da zauzetim životom odraze spoznaju. Bog je tako milosrdan da one daleke sjeda za stol u svome kraljevstvu, a odbacuje one koji su bili mlaku i koji su uživali povlašteni status uvjereni da će po rođenju zadobiti spasenje. Uzmimo ozbiljno Isusove riječi, te krenimo u odvažnu borbu za prolazak u kraljevstvo Božje.

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Današnja svetkovina uznesenja Blažene Djevice Marije dušom i tijelom u nebesku slavu poziv je nama svima koji se držimo primjera i puta naše nebeske Majke, da još intenzivnije razmotrimo ovo najveće otajstvo njezina života ponuđeno da nam bude poseban znak i putokaz u životu. Napose možemo ustvrditi da je nama, njezinoj djeci, uznesenje izuzetan znak Božjega milosrđa kojim je ona prva bila obdarena do sve punine. Živo svetkovanje u nama želi probuditi sav vjernički potencijal, te nas usmjeriti da se držimo Marijinih skuta, a time vjerodostojnog Božjeg puta. Na to nas potiče svijest o stanju u svijetu u kojemu živimo, kao i Božja riječ kuju čitamo na današnju svetkovinu, a koja nam nudi ključ razumijevanja ovog velikog otajstva koje zahvaća i naše živote.

Nemamo, naime, izravnu svetopisamsku potvrdu, no za pretpostaviti je da je i Marija u svome životu imala odbaciti sve napasti i ponude ovoga svijeta, kao što će to kasnije učiniti i njezin Sin kad je bio kušan u pustinji. No sigurno je i njoj svijet i sotona nudio primamljive ponude, želeći je udaljiti od vjernosti milosrdnome Bogu koji je dolazio u susret svome narodu. Jer ako kušnje nisu mimoišle njezina Sina, te ako ne mimoilaze nikoga od nas, sigurno je se i ona morala izboriti za vjernost milosrdnome Bogu kao prava službenica savladavajući kušnje koje su bile ispred nje na životnome putu kako bi došla do zaslužene slave nebeske. Zato Elizabeta, kao i svatko od nas, ima razloga klicati Mariji kao blagoslovljenoj među ženama i među cijelim ljudskim rodom, jer je prihvatila biti majkom Sinu Božjemu. Ali isto tako i Marija ima razloga veličati Boga, jer osjeća da sve što je činila, da je bilo po njegovu svetom izboru, poticaju i nadahnuću, kao i uz pomoć njegove milosti.

Marija, doista, od prvog trenutka kad je Bog poziva da sudjeluje u djelu spasenja kao majka njegova Sina, osjeća da je se približio trenutak milosrđa Božjega koje će spasiti svijet. Jer on je Bog milosrdni koji čini velika djela i koji dolazi ususret svome narodu ispuniti obećanja u svojoj dobroti, kako je obećao Abrahamu i njegovu potomstvu. Iz Marijna hvalospjeva Veliča razaznajemo da je i pred Marijom bio izbor: ili da krene ljudskim putem oholosti, moći i ljudskog traženja same sebe, ili pak da se stavi na put služenja Bogu, te putem neznatnosti i poniznosti dođe do nagrade Božje. Da je se dala zavesti od svijeta, prihvatila bi bila onaj široki put i milosrđe koje ovaj svijet nudi ljudima, a to je milosrđe udovoljavanja vlastitoj volji i ugađanja svojim potrebama i užitcima. No Marija je bila svjesna da je istinskom milosrđu tvorac Bog, te da bez njega ne možemo sebi iskazati milosrđe, a još manje ako slijedimo logiku koju nam nudi svijet. Zato se nije dala zavarati ponudom milosrđa ugode i ugađanja sebi i svojim ljudskim potrebama, nego je odlučno pošla putem služenja Bogu i vršenja njegove svete volje. Nije sebi dopustila provoditi život udovoljavajući svojim ljudskih prohtjevima, nego je odlučno išla cilju koji joj je Bog zacrtao i kojem ju je Bog vodio.

Razliku između ova dva poimanja milosrđa možemo vidjeti i u svakodnevnom životu u obitelji. Postoje roditelji čije se roditeljsko poslanje, zadaća i odgovornost sastoji u tome da udovoljavaju svim hirovima svoje djece, umjesto da ih odgajaju i vode putem koji im Bog nudi kao ispravan put roditeljske odgovornosti. A kad se u nekom trenutku pokaže koliko je to bilo loše i pogubno, počesto bude kasno da se djecu kvalitetno odgoji i stavi na pravi put. Doista, roditelj počne gubiti svoje dijete onda kad mu počne udovoljavati, kad ga tetoši umjesto da ga odgaja i vodi Božjim putem. Onda kad mu ne prenese Krista i kad se zadovoljava ustvrditi kako je dobro i bez obzira što ne vjeruje u Boga.

Bog, naprotiv, kad iskazuje svoje milosrđe, ne čini to na način da zadovoljava našem prividnom dobru, našim željama i željicama, našim hirovima i zemaljskim potrebama, nego Bog nudi milosrdnu ruku koja nas vodi put života vječnoga i dovodi do proslave nebeske. Pa i onda kad to prolazi kroz muku i napor i svakodnevno nošenje križa. Ili bolje rečeno, upravo tada kad se za ostvarenje svetih ciljeva treba boriti i izboriti protiv svijeta i zla koji nas žele odvratiti s pravoga puta. Jer nije se dovoljno zaklinjati riječima kako želimo dobrobit svojih obitelji i svojih domova, svoga naroda i svoje domovine, a onda se teško odlučujemo na ovo hodočašće vjere na koje nas poziva Bog u svome milosrđu. Teško nam pada vjerovati i živjeti takvo milosrđe kakvo je on navijestio i na koje nas poziva, to jest milosrđe kojem smo kao konačni cilj odredili slavu nebesku, a ne neko usputno ljudsko odredište.

Iz riječi Božje koja nam je upućena u drugome čitanju shvaćamo da samo s Bogom možemo sebi podložiti ovaj svijet, pa i samu smrt, te tako biti pobjednici nad njime. U protivnom, ako nismo u stvarnom i čvrstom zajedništvu s Bogom, prije ili poslije postat ćemo podložnici ovoga svijeta, njegovih moda i ponuda, površnosti i ludosti. Postat ćemo robovi svega onoga što će nam ispiti život, a u prvi mah se nudilo nama vrlo dobronamjerno i mnogo milosrdnije od tegoba na koje nas poziva Bog. Stoga se i danas potvrđuje istina koja je bila očita u na Mariji i u njezinu Sinu: Svijet progoni ono što je Božje, a čuli smo to i u odlomku iz Knjige Otkrivenja gdje sveti Ivan slikovito opisuje kako Zmaj progoni Ženu i njezino Dijete. No ako smo došli u situaciju da u svijetu kao vjernici živimo bezbrižno, da nas svijet ne progoni i ne suprotstavlja nam se, ako nas ne proziva i ne ušutkuje, ako nam ne želi ukloniti iz života božanske plodove, doista se moramo zapitati živimo li ispravno kao djeca Božja, ili pak suobličeni svijetu kao djeca svijeta.

No nas današnja svetkovina Marijina uznesenja poziva da mi usprkos svega podignemo svoja srca i uzdignemo duše put nebeskog prijestolja na kojem je Bog proslavio našu Majku, te da jasno shvatimo i prihvatimo da je tamo naš cilj kojem nas dobri i milosrdni Bog vodi. I ne trebamo se bojati protivljenja i protivština poradi vjernosti Bogu. Kao što su u ovom svijetu primili Božju zaštiti u Marija i naš Gospodin Isus, kao što je Bog štitio svoju Crkvu uvijek, a napose kad je bila izložena i u progonima, tako i nas danas Bog poziva na posvemašnju vjernost kojoj je nagrada njegovo vječno milosrđe. Da je i Marija htjela utjehu ovoga svijeta, da je htjela pošto poto da je svijet pusti na miru, to jest da je Zmaj ne progoni, popustila bi pred zahtjevima svijeta. To znači da je se mogla odreći Djeteta koje joj je Bog podario kad ju je pozvao da postane suradnicom njegova milosrđa. Istom logikom se stari Zmaj služi i danas s nama. Kršćanima nudi sve, samo da se odreknu Isusa. Nudi im svaku ugodu i ispunjenje želja, pod uvjetom da Isusa ne drže u srcu i umu kao najveću dragocjenost. Sve nam daje da budemo kao i drugi ljudi, to jest da djelujemo i živimo kao da Isusa nema u našim životima i obiteljima, u narodu i društvu.

No danas dok slavimo Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo, mi smo ojačani njezinim primjerom i zaštitom. Poput nje držimo se uvijek Božjega milosrđa, a ne nasjedajmo na ovo prividno milosrđe svijeta koje je samo obmana i laž. Istinsko milosrđe je samo ono koje nam iskazuje Bog koji nas želi proslaviti proslavom kojom je proslavio svoga Sina i Blaženu Djevicu. I ne bojmo se poteškoća i križeva, muka i nevolja kroz koje nam je proći, jer ako Bog nije iskazao milosrđe a da se i sam ne podvrgne križu, zašto da mi tražimo drugi put? Marija je uvijek išla putem posvemašnje vjernosti Bogu, te je i došla u nebesku slavu. A mi je nasljedujmo i držimo se tog istog cilja kojem nas Bog vodi, te ćemo tako i sami, ne samo zadobiti vječnu nagradu, nego ćemo postati poslužitelji milosrđa Božjega našoj braći i sestrama koje ćemo privući i voditi u tu istu slavu kojom je trojedini Bog nagradio i našu Majku, te ćemo ga zajedno s njom, sa svima svetima i anđelima, hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen