Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Danas na blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa čitali samo tekst iz Evanđelja svetoga Luke u kojem je Evanđelist opisao događaj koji se zbio u Hramu u Jeruzalemu sa dvanaestogodišnjim Isusom. Marija i Josip su kao i svake godine hodočastili u Jeruzalem o blagdanu, te su i njega vodili sa sobom kao izraz ispunjavanja odgovornosti koju im je nebeski Otac povjerio kad im je povjerio svoga Sina. No taj put dogodilo se nešto neobično za vrijeme povratka, jer im je Isus priredio iznenađenje. Dok su oni očekivali da je Isus među suputnicima, no kad su shvatili da ga nema, vratiše se u Jeruzalem i nađoše ga u Hramu gdje razgovara s učiteljima slušajući ih i postavljajući im pitanja. A kad su ga našli i postavili mu pitanje o svemu što se dogodilo, dao im je vrlo jasan i uvjerljiv odgovor: Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?

No kako Isus nije htio praviti revoluciju neposluha prema Mariji i Josipu, jer će Evanđelist kasnije zaključiti kako se vratio u Nazaret s njima i bio im poslušan, zapitati nam se što je onda htio postići. Htio je prije svega posvjedočiti svijest o svojem bogosinovstvu skrećući pozornost u prvom redu nama ljudima da ne zaboravimo istinu o svome. Štoviše, htio je da sve obitelji žive s istom sviješću i ljubavlju s koju su prema njemu gajili Marija i Josip u Nazaretu dok su ga podizali i o njemu skrbili. Tako je Isusovom prisutnošću potvrđeno da je i njihov nazaretski dom bio kuća Očeva, sukladno riječi koju reče: Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Ako je na zemlji išta bilo takvo da se moglo nazvati ‘vlasništvom’ Očevim ili što je pripadalo Ocu, onda je to bio nazaretski dom Josipa i Marije, istinsko svetište u kojem je živio utjelovljeni Božji Sin. Njihova obitelj je bila sasvim posebna jer je do kraja bila prožeta ljubavlju Božjom po ljubljenom Jedinorođencu Očevu koji im je bio povjeren.

Kako vidimo, dva su ključna trenutka evanđeoske poruke: s jedne strane je odnos prema Ocu nebeskome i njegovoj prisutnosti na zemlju u domu njegovu, a drugi je ulazak Oca nebeskoga u vjerničku obitelj po svome Sinu Isusu. Ovim dvjema dimenzijama bila je prožeta Sveta obitelj, te po ovome njihovi sveti obiteljski odnosi postaju primjer svakoj vjerničkoj obitelji u koju je po vjeri i svetim sakramentima ušao sam Sin Božji. Svojim utjelovljenjem i rođenjem doista je postao članom svake vjerničke obitelji, što opisanim evanđeoskim događajem postaje još mnogo jasnije nama za svjedočanstvo.

No iz prisutnost Sina Božjega u svakoj vjerničkoj obitelji postavlja i određene zahtjeve i ukazuje na precizne odgovornosti svakog vjernika i obitelji. Doista, kuća svakoga kršćanina trebala bi biti kuća Očeva, jer je svaki kršćanin dijete Očevo po krštenju. A svaki krštenik je istinsko dijete Očevo ne samo po tome što se zove kršćanskim imenom, nego što dopušta da u njegovu kuću, život i obitelj, uđe sam Isus koji će biti učitelj Božjeg nauka, koji će moći sve one pismoznance i farizeje suvremenoga doba nadvisiti svojim naukom i pokazati vlastitu nadmoć.

Danas kad ulazi u naše obitelji, gdje ga zateknemo i možda mu se čudimo što ga moramo tražiti po gradu, a on prebiva u obitelji, hramu Božjemu i kući Božjoj, ponavlja istu riječ koju je rekao svojoj majci Mariji i poočimu Josipu kad su ga pronašli u Hramu: Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Nama bi danas još rekao: Zašto me tražite po gradu, u društvu, na ulici, tamo gdje ja nisam? Ja sam u srcu života, to jest u obitelji koja živi kao obitelj Očeva! U njoj me trebate tražiti i u njoj me trebate naći! No vjerojatno bi danas nama postavio i neka druga pitanja, kao na primjer: Zašto ste zaboravili da je vaša kuća, kuća Oca nebeskoga? Zašto ste mi zaboravili otvoriti vrata vašega doma? Niste li znali da mi je prebivati u onome što je Oca mojega, to jest u vašoj obitelji?

Ne dopustimo stoga da dotle dovedemo svoje obitelji da nam Isus postavi takva pitanja, nego radije živimo odgovorno slušajući njega kao svoga Učitelja i budno pazeći da sačuvamo njegovu svetu prisutnost. Ne slušajmo suvremene pismoznance i farizeje koji promiču svoje teorije o braku i obitelji, ali ne znaju mnogo o obitelji kao o svetoj kući Božjoj. Slušajmo radije njega koji je bio tako ponizan da uđe u našu životnu stvarnost i da služi svakoj obitelji do cjelovite izgradnje obiteljskog života i pravih obiteljskih odnosa. Slušajmo njega koji nas ne zavodi kratkotrajnim ljudskim modama i nestabilnim teorijama o obitelji, nego nas poučava vječnoj istini i obdaruje vječnim vrijednostima po svojoj spasenjskoj prisutnosti u srcu obiteljskoga života. Od njega naučimo da je prava obitelj ona koja ima Božje temelje i koja živi od njegove svete prisutnosti.

A ako je se Božji Sin do te mjere ponizio da bude poslušan nama ljudima u svojoj obitelji, onda i mi budimo ponizni i dopustimo njemu da nas pouči kako da svoje obitelji učinimo poslušnima Bogu. Budimo odgovorni pred darom Sina Božjega koji posvećuje svaku obitelj, ali i pred članovima svojih obitelji kojima smo pozvani donijeti i posredovati Boga svetim životom. Skrbimo o svojim obiteljima i o svakom članu oživljujući u svima Isusovu prisutnost i pretvarajući tako svaki dom i obitelj u kuću Očevu. A Sina Božjega,koji je ušao u svaku našu obitelj kako bi u njoj prebivao kao u domu Oca svojega, te kako bi postao i našim ukućaninom, zamolimo da nas nakon ovog životnog hodočašća učini ukućanima vječne Očeve obitelji u nebesima.

Svetkovina rođenja Gospodinova

Slavimo danas svetkovinu rođenje Sina Božjega, ali ne onog vječnog rođenja po kojem je Očev vjekovječni Sin, nego onog kojim se rađa u vremenu kao čovjek jednak nama u svemu osim u grijehu. Premda po vječnom rođenju imajući uzvišenu snagu, rađa se za nas kao nemoćno Dijete. Premda su po njemu sazdani svjetovi, nije prezirao ni onaj naš mali, počesto jadni svijet ljudi, kako bi ga uzvisio do božanskih razmjera. On koji je odsjaj Slave Božje, rodio se kao najveći siromah u štali da nas dovede do slave Očeve. On koji je otisak Bića Očeva prihvatio je uzeti našu ljudsku narav da bi u nju utisnuo upravo lik Očev. On koji je baštinik svega što postoj, odrekao se cijele baštine kako bi sina koji se grijehom razbaštinio priveo u dom Očev. Upravo zato jer se njegov život tiče nas i našega života, zato se i njegovo rođenje tiče nas i našega rođenja, te nas potiče da razmišljamo o vlastitom životu i rođenju i o svjetlu njegova.

Doista, Božji Sin se rodio kao čovjek kako bismo se mi mogli roditi od Boga. Danas nam je ražariti svijest da se Isus rodio za nas kao čovjek da bi svojim čovještvom obnovio našu ljudsku narav, kako bi ocjelovio nas ljude okrnjene u svome čovještvu. Danas klikćemo puni radosti jer je došao milosrdni Bog i zahvatio svojim životom u naš život, kako bi nam darovao sebe do kraja, kako bi se očitovalo da oni koji ga prihvaćaju, primaju moć da budu djeca Božja. Ovaj događaj je izvor radosti i nade nama ljudima, jer Isusovo rođenje pretpostavka našega preporođenja. Bog je došao među nas ne da igra interesnu, političku ili neku drugu zakulisnu igru, nego da nas ljude obnovi svojim čovještvom preko kojega djeluje sva punina božanstva. Zato i mi danas osjećamo svu snagu milosti koju smo primili njegovim rođenjem i pomoći koju nam pruža kao suputnik na našem životnom putu.

No njegovo rođenje nema samo značenje za nas, nego i izvor obveza kao što pretpostavlja svako rođenje. Jer kad dublje propitamo smisao i značenje rođenja, vidjet ćemo da roditi se znači primiti dah života, te imati u sebi snagu daljnjeg razvoja sukladno svojoj vrsti i naravi. A mi ljudi nosimo u sebi takvu snagu i mogućnost da se razvijemo od začetog djeteta do odrasloga čovjeka. I nije samo to, nego je u ljudskom razvoju prisutna i jedna mogućnost koju svi ljudi ne vide, te žive kao u golemoj opsjeni glede vlastitoga života. Čovjek nije začet samo kako bi se iz ljudskog zametka rodio na biološki život, te razvio do odrasle i zrele dobi, nego u sebi nosi mogućnost da se rodi na božanski život jer on prima život i voljom i darom Božjim. Božji Sin svojim rođenjem u našoj ljudskoj naravi sasvim jasno otvara čovjeku upravo tu mogućnost, te ga vodi putem ostvarenje sukladnog onom duhovnom daru, ili neraspadljivom sjemenu kako ga slikovito zovu svetopisci kad govore o našem rođenju iz Boga. Jer Bog je za čovjeka predvidio i dar božanskog života, a ne samo ljudskoga. Dobri Bog mu je dao duhovni život i nadnaravno svjetlo koje prosvjetljuje njegov duh. A upravo taj dah života počesto zaboravljamo i ne živimo sukladno njemu, nego svoj razvoj prema zrelosti uglavnom doživljavamo kao biološki ili eventualno intelektualni razvoj, dok zaboravljamo odgovorno bogosinovstvo. Živimo svoj život omeđen granicama vremena i prostora, zaboravljajući pri tome da je Božji Sin probio obzorja života i omogućio nam prolaz do vječnosti. Svetkovina rođenja našega Gospodina podsjeća nas danas da su neopozivi darovi Božji, te da naš Otac ne odustaje od svoga plana da čovjeka dovede do duhovnog preporođenja i da mu podari pravi život svoje djece.

Prepoznajmo stoga ljepotu duhovnog preporođenja i obradujmo svoj narod darom Božjega Sina dok istinski svjedočimo o svojem duhovnom rođenju i baštini koju nam je Otac podario kao svojoj djeci. Ne zaboravimo da je prava budućnost našega naroda u tome koliko ćemo mi koji vjerujemo osjetiti da smo zaista rođeni od Boga, te koliko ćemo prepoznati Boga koji nas obdaruje i obnavlja novim životom s kojim se ne mogu mjeriti nikakve ljudske reforme društva. Prava budućnost je u tome da se dadnemo obnoviti božanskim životom, pa će nam onda kao ljudima biti jasnije što nam je činiti i u zemaljskim okvirima. Ne budimo samo kao ljudi rođeni od ljudi, nego kao djeca Božja rođena od Boga i za Boga rođenjem Sina Božjega u našoj ljudskoj naravi. Opredjeljujmo se bez straha za svoje duhovno rođenje i pomognimo našem društvu i narodu da se izdigne iz prizemljenih pogleda i interesa. Obnovimo svoj narod i njegov duhovni pogled u budućnost opredjeljujući se za odgovoran vjernički život za kraljevstvo Božje. Isus nas je pribrojio Božjoj obitelji dajući nam dar duhovnog rođenja, iskoristimo ga stoga ucjepljujući se potpuno svjesno i ozbiljno u tu istu obitelj čvrstim prihvaćanjem dara bogosinovstva.

Ne budimo samo kao ljudi rođeni od ljudi i ljudi skučenih zemaljska obzorja, nego prihvatimo Sina Božjega koji nas svojim rođenjem rađa za kraljevstvo Božje, za Božju obitelj. Promatrajući njegovo sveto rođenje,promatrajmo obzorja koja je on konačno rastvorio svojim svetim dolaskom među nas. Sveta proslava njegova rođenja neka nam bude poticaj da intenzivnije razmišljamo o svom rođenju, o milosti koju smo primili po neizmjernom milosrđu Boga Oca koji nas nije napustio našoj bijedi, nego nam je poslao svoga Sina da nas privede u kuću Očevu.

Po Isusu Sinu Božjemu koji se rađa među nama otkrivamo tako istinu o vlastitom rođenju, o pripadnosti i o vječnim korijenima. Otkrivamo pravu istinu o svojoj naravi i porijeklu koje nije plod evolutivnih sila ni biologije, nego Božje volje i dara. Otkrivamo da nismo rođeni samo od volje tjelesne ni od volje muževlje, da nismo rođeni od tijela i krvi, nego imamo život darom Boga živoga. Danas po Kristovu rođenju slavimo dan koji nam otkriva sjajem vječnoga svjetla neizmjernu veličinu našeg dostojanstva jer smo rođeni iz Boga, iz njegove snage, te smo pozvani, sukladno snazi i mogućnostima koje smo primili,živjeti kao djeca Božja i razviti se do punine bogosinovstva. Radujmo se danas zbog Gospodinova i svoga rođenja. Kličimo, vičimo i svjedočimo naviještajući veliku radost što smo kao djeca Božja osjetili njegovu slavu i što smo primili od njegove punine milost na milost – dar posinjenja po njegovu rođenju. Neka nam je u tom duhu svima čestit Božić – Božje rođenje, a naše preporođenje!

Božić – misa ponoćka

U ovoj svetoj noći slavimo jedno od velikih otajstava naše svete vjere, otajstvo rođenja Sina Božjega u ljudskom obliku, to jest po kojem nam se na konačan i neponovljiv način pojavila milost Božja i njegovo sveto milosrđe. Slavimo događaj u kojem je dobri Bog neopozivo očitovao svoju namjeru da dođe ususret ljudskome rodu objavljujući blagovijest ljudskome rodu dajući mu Mesiju – Krista Gospodina. No večeras svaki od nas treba večeras iskreno osjetiti da se Bog rađa i za svakoga od nas, to jest vidjeti svojim očima da se utjelovio poradi nas i našega spasenja. Večeras nam je otkriti i doživjeti da je on istinski Krist, Mesija, Spasitelj koji nas ispunja radošću i mijenja tijekove povijesti i ljudskoga života. Upravo to smo čuli slušajući u prvome čitanju odlomak iz Knjige proroka Izaije koji govori o narodu koji je imao vidjeti svjetlost veliku i onima koji su obitavali u kraju smrti zasjala je svjetlost jarka. A sve se to zbilo u trenutku kad je narodu bilo darovano Dijete, onaj koji ima vlast jer je Bog silni i Knez mira. Mi večeras ovdje okupljeni nismo nikakvi naivci, jer vjerujemo da je Betlehemsko Dijete, u štali i jaslama, premda bez ikakve ljudske sile i moći, bez gospodarskog jamstva i vojne zaštite, ipak prekretnica ljudske povijesti i izvor nove snage i nepobjedivog života svim ljudima. Mi smo večeras ovdje svjedoci posvemašnje jednostavnosti i poniznosti kojom nam milosrdni Bog dolazi ususret utjelovljujući se kao čovjek, kako bi nas poučio vjerodostojnom ljudskom življenju.

Upravo večeras smo svjedoci Božjega milosrđa uslijed kojega nije prezao niti od utjelovljenja kako bi došao među nas kao Spasitelj. Večeras ga slavimo kao svoga Spasitelja kojega smo pronašli u betlehemskim jaslama jer smo ga žarko iščekivali i jer smo ga istinski tražili. Večeras cijelom svijetu kličemo da nismo očekivali njegovo očitovanje tamo gdje se očituje ljudska moći i sila, slava i čast, jer nam je razvidno da se Bog ne rađa pred TV kamerama, niti u glamuru, niti u zabavnim spektaklima, nego smo ga tražili u čistom naručju njegove svete Majke. Večeras ispovijedamo da on nije nikakva ljudska atrakcija, niti je privlačni show program, nego ga častimo kao snažnu duhovnu prisutnost koja zahvaća i pokreće naš život na način da nas odgaja da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda, a daje da živimo razumno, pravedno i pobožno.

Mi smo večeras kao vjernici svjedoci pred nebom i zemljom da smo ga jednostavna srca kao pastiri pod vedrim nebom iščekivali, te svakom biću svjedočimo da nam se je smilovao i došao blizu. Večeras svako stvorenje pozivamo da nam se pridruži u hvali njegova milosrđa, preklinjući da se nitko ne prepušta površnom životu, nego da prihvati njegov poziv kojim i nama danas anđeli naviještaju veliku radost njegova rođenja za nas. Raspoložimo svi svoja srca i tražimo ga u tišini ove noći u kojoj se ne čuje buka svijeta, nego veseli navještaj neba i anđela o njegovu rođenju. Večeras je i nama otkriveno da se on rađa u jednostavnosti betlehemske štale, daleko od svake dokazivanja ljudske moći, daleko od svakog pokazatelja standarda i mjera kojima se mjeri ‘napredna’ civilizacija.

Posvjedočimo stoga čovjeku našega vremena, koji ne zna gdje i kako se Spasitelj rađa, da se rađa u čistoći i jednostavnosti duše koja prvenstveno žudi za Bogom, koja u ovom svijetu živi pod vedrim nebom kao i pastiri što čuvaju svoja stada. Budimo anđeli ljudima s kojima živimo i otkrijmo im uzvišenost i ljepotu života koji se Bogu predaje, te im navijestimo Božje rođenje po kojem nam je darovano milosrđe i mir. Pokažimo svima da Bog ne postavlja nikakve uvjete da bi došao u naše živote, ta njemu je dovoljna bila i štala da bi se rodio, nego samo iziskuje našu neposrednost i ljubav. Od nijednog čovjeka ne očekuje da ga obdaruje ni moću ni bogatstvom, nego samo da čuva oči svoje duše čistima kako bi vidjeli ona nevidljiva milosna dobra koja su nam po Božjem Sinu darovana. Potaknimo stoga sve ljude da odbace svoje maske i izvanjske okvire koji nas sputavaju u ostvarenju prave ljudskosti, a da prihvate živjeti prije svega od vjernosti milosrdnom Bogu koji je najveća dragocjenost ljudskoga bića. Uputimo ljude da iziđu iz zamki ovoga svijeta koje ih troše i nagrđuju im duše, a dovedimo ih pred živoga Boga koje je dar ljepote što obnavlja biće. Neka u ovoj svetoj noći svi odbace od sebe površnost koja ne traži Boga i oholost koja mu ne ostavlja prostora u srcu, i onu lažnu sigurnost koja polaže svu nadu u zemaljska dobra. Dopustimo da nas Bog pronađe i pokrenimo se svi sa svojih zemaljskih pašnjaka i otiđimo do Betlehema promatrati i klanjati se utjelovljenome Božjem Sinu koji je došao u našu ljudsku blizinu i rodio se za nas.

Božić nam je Božić samo ako jasno otkrijemo gdje se to Bog rađa i ako pohitimo k njemu kako bi se njegovo rođenje očitovalo i nama i u nama. A ono se očituje u iskrenosti kršćanskoga života, u pozornosti prema kršćanskim vrijednostima, u neposrednosti zajedništva s njime. Večeras i mi poput pastira, koji su u noći ovoga svijeta kojom dominiraju moćnici imali oči za Božje svjetlo, prepoznajmo u novorođenčetu u jaslama svoga Spasitelja. Nakon ovog milosnog događaja ne zatvarajmo više oči i ne dopustimo da nam ih ljudi zatvore, nego ih držimo otvorenima u jednostavnosti duše i čistoći srca koje ga s ljubavlju prihvaća. Poput pastira koji su imali sluha za govor anđela, za unutarnje poticaje u duši, ne zatvarajmo ni mi više svoje uši nego primajmo Božju riječ i dajmo se poučiti o znakovima Spasiteljeve prisutnosti i o svetom mjestu njegova rođenja i boravka.

U ovoj svetoj noći, dok slavimo rođenje Sina Božjega u našem ljudskom obličju, otkrijmo cijelome svijetu gdje i kako se Bog rađa za nas i u našem obličju svjedočeći kako se rodio u nama i kako je postao pokretačka snaga našega življenja. Svojim neporočnim životom objavimo svijetu njegovu prisutnost, te istaknimo kako je ljudski život sveto mjesto Božjeg rođenja. Budimo primjer svima da vide da nam je njegova prisutnost ispunila dušu najsvetijim osjećajima, te ih čuvajmo i podržavajmo, štitimo i njegujmo, kako nam Božić ne bi bio samo izvanjska proslava, nego duhovna proslava naše proslavljene ljudskosti, kako nam ne bio samo zemaljski obred i običaj, nego kako bi nas svojim milosnim darom dovela do onog nebeskog Betlehema u kojemu ćemo se mi konačno roditi za nebo i svoga Oca slaviti u kući njegovoj po sve vijeke vjekova. Amen.

4. nedjelja došašća – C

U središtu današnjih čitanje je lik Nazaretske Djevice koja dolazi u pohode svojoj rođakinji Elizabeti noseći u svome krilu začetog Spasitelja. Sveti Luka tek jednom rečenicom opisuje njezin odlazak iz Nazareta u Judeju, ali tako sadržajnom da nam prenosi vjerodostojne osjećaje svega što se dogodilo: U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Sveti Evanđelist nam tako prenosi osjećaje Nazaretske Djevice koja prepoznaje svojom žurnom zadaćom biti na usluzi svojoj rodici Elizabeti. Marija koja u svome krilu već nosi Spasitelja najbolje može osjetiti potrebu onih kojima treba prisutnost živoga Boga, kako bi se još više okrijepili njegovom blizinom, te kako bi otkrili svoje poslanje u svijetu.

Pred ovim događajem Marijina dolaska u Elizabetinu kuću, bilo bi vrlo korisno da se i mi preispitamo u ovo sveto vrijeme došašća o stanju naših kuća, to jest obitelji. Tko nam ulazi u kuću i na koji način? Što nam donosi u obitelj, a što iz nje odnosi? Jesmo li zatvorili vrata (a time i srce!) možda pred nekim pred kime nismo trebali, a jesmo li otvorili nekome kome nismo trebali? Jer živimo u vremenu u kojemu nam više niti susjedi ne dolaze na neposredan način, te se čak ne zanimamo ni za život ni za smrt niti onih koji žive pored nas, pa bi se trebalo preispitati jesmo li time uljuđeniji i čovječniji. Štoviše, živimo čak i u nekom vremenu straha tko će nam sve pozvoniti na vrata, te dobro razmislimo prije nego pustimo nekoga da nam prekorači kućni prag. Mnogo puta to činimo s pravom, jer kućni prag i obiteljski dom bi morao biti svetinja, te dobro znamo da svakome nije mjesto u našoj obitelji, a napose ne za obiteljskim stolom.

Kućni prag bi doista morao biti istinska granica i razmeđe svjetova. Ali ta razlika i razdioba bi trebala biti između onoga što je sveto i svjetovno, a ne samo da bude između onoga što je privatno i javno. Jer nam se može dogoditi da strance i nepoznate osobe promatramo kroz zirak na vratima, te s njima saobraćamo s pristojne udaljenosti ili preko plota i kapije, jer nas je strah da nam ne provale i ne otuđe imovinu. Iz istog razloga su vrlo jasna pravila i za službene osobe, koje tek s dopuštenjem mogu prijeći preko kućnoga praga. No u isto vrijeme će nam se dogoditi da mi u svojoj svijesti, duši i srcu donesemo preko vlastitoga praga hrpu nečistoće kojom onečišćujemo taj sveti prostor obiteljskog življenja. Nadalje, putem medija bit će zagušen stvarni obiteljski život, zajedništvo i razgovor. Nametnuti će nam se kojekakve medijske zvijezde sumnjiva života kao pravi članovi obitelji, koje poznajemo bolje nego svoje ukućane, a da nisu uopće pozvonili i zatražili ući i prebivati u našem domu.

Elizabeta je svojom reakcijom na Marijin dolazak pokazala do čega je držala i što joj je bilo vrlo važno u životu, čime nama daje pravi primjer. Najvažnija stvar u njezinu domu bila je svetost i vjernost Gospodinu, te se zato i obradovala svojoj rođakinji Mariji koja joj je u svome krilu donijela živoga Boga. Samo ono što je Božje u njezinoj je kući moglo pronaći mjesta, te je tako i Marija bila najdraži gost, jer je u srcu nosila živoga Boga. I ne samo gost, ona je bila pravi član Elizabetine obitelji i doma, što je zaslužile ne samo po rodbinskoj vezi, nego po Božjoj milosti i daru kojim je ispunjavala sveti prostor njezine obitelji. Budimo stoga i mi poput Elizabete gostoljubivi prema Mariji i trudimo se ne otjerati je iz svojih domova psovkom, vulgarnošću i grijesima. Neka ona svojom svetošću bude dio naših misli, života i prostora. Njegujmo duhovnost čistoga uma, srca i odgovorno skrbimo o svojim obiteljima kako bi se u njima mogao nastaniti Božji Sin koji dolazi i želi s nama prebivati. Ne dopustimo da ljudske zabave i umjetni sustavi razonode prekriju i zaguše izvornu radost i oduševljenje poradi Boga koji se među nama nastanjuje.

Krenimo ususret Gospodinu, to jest u veliki preporod i obnovu, ali počnimo od sebe i od svojih obitelji. Očistimo najprije sebe i sveto tlo obiteljskoga življenja, oslobodimo svoje umove i domove od uljeza koji ih onečišćuju i od svake zle i škodljive prisutnosti. I to će već biti mnogo kako bi nam Božić mogao zasjati u radosti i svetosti. A dopustimo Mariji da uđe u našu kuću, da je ona postupno pretvori u Betlehem, u kuću kruha Božjega, to jest mjesto rođenja Božjega. Poput Marije i Elizabete budimo ushićeni zbog Gospodinove blizine, jer nam je neposredan. Pobijedimo mlitavost i bezvoljnost, trgnimo se i ne budimo usporeni i uspavani, nego oduševljeno hrlio ususret Spasitelju, te ga još oduševljenije dajimo kad ga primimo u srce. Neka u nama ne bude žurnije zadaće od one da po Kristu donesemo drugima istinsku radost Božje blizine, kao što je učinila bezgrješna Nazaretska Djevica.

3. nedjelja došašća – C

U današnjem evanđeoskom odlomku odzvanja pitanje koji su mnogi postavljali Ivanu Krstitelju kad su čuli njegov navještaj dok ih je krstio vodom obraćenja: Što nam je dakle činiti? Na postavljene upite Ivan je strpljivo i jasno odgovarao dajući savjete svima zainteresiranima među kojima je bilo i carinika i vojnika. Njih je poticao da ne čine nepravde i bezakonja, dok je cijelom mnoštvu davao savjete da dijele svoja dobra s potrebnima. Tako se je Ivan pokazao duhovnim vođom mnogima koji su bili nesigurni i izgubljeni po pitanju konkretnih čina ne samo prema Bogu, nego prije svega prema svojim bližnjima.

Pitanja postavljena Ivanu bila su potpuno usredotočena na aktivnost, to jest na djelovanje, pa bismo s pravom mogli reći da odražavaju i mentalitet današnjega čovjeka radoholičara. Doista, danas smo svi mi usmjereni prema praktičnim djelima, u njima se iscrpljujemo i njima se do kraja posvećujemo ne primjećujući da djelima prethode ispravna uvjerenja. Uglavnom prevladava mišljenje kako je smisao života u ispravnom djelovanju, te se u ime toga zapostavlja ispravno vjerovanje. U tom smislu bismo možda mogli protumačiti i današnji odlomak kao poticaj da se više bavimo onim što je činiti, a manje onim unutarnjim duhovnim pitanjima, razmatranjima i promišljanjima koja se tiču vjere. Shodno tome pronalazimo mnoge vjernike koji ne prakticiraju vjeru u vidu molitve i pobožnosti, jer to smatraju gubitkom vremena i nepotrebnim teoretiziranjem, neaktivnošću i nedjelotvornošću, a s druge strane se diče izjavama kako su oni dobri ljudi jer oni čine dobro drugima.

I ma kako se treba čuvati napasti da pitanje o tome ‘što nam je činiti’ sagledavamo samo kroz prizmu ljudskog aktivizma, ipak ga treba postaviti radikalno i ozbiljno, što vrlo rijetko činimo. Naime, češće se pitamo što nam je ne činiti da bismo bili vjernici nego što nam je činiti. To jest, češće se pitamo što je onaj minimum koji ne smije prekršiti, koje su minimalne odredbe protiv kojih ne smijem griješiti da bih mogao ostati i dalje članom Crkve ili kako ne bih morao biti isključen iz vjere. Tako se u biti pitamo koji je minimum da ne budemo otpadnici, a ne što moramo činiti kako bismo bili pravi vjernici. Zato mnogo manje postavljamo ovo pitanje koje bi trebali imati pozitivan prizvuk i aktivan pristup vjeri: Što iz dana u dan mogu bolje i savršenije činiti da bih bio bliži Bogu i braći ljudima? Iz toga vidimo da vrlo površno postavljamo pitanje o tome što nam je činiti.

Onaj, naprotiv, tko traži put hoda prema Bogu ne može se ne upitati sa svom ozbiljnošću što mu je činiti. Međutim, činjenica je da onaj tko ne pozna Boga teško može doći do jasnog odgovora glede toga. Naprotiv, onaj tko nije svjestan Božjeg postojanja, uopće si i ne postavlja to pitanje. A preduvjet da bismo postavili ovo pitanje je da znamo što je ispravno i dobro, a što neispravno i loše. Nije dostatno samo ne činiti zlo, nego je potrebno činiti dobro kako bi netko bio dobar vjernik. A da bi se činilo dobro, potrebno je znati što je dobro i ispravno. U tom duhu i onaj koji kaže da ne čini zlo, morao je učiniti prvi korak svijesti prema dobru i zlu, te otkriti što je to dobro a što zlo. Ako slučajno ne pozna Boga, teško može onda govoriti o dobru i zlu, te teško može znati što mu je činiti. Jer tko ne zna što mu je činiti, jednako s teškom mukom otkriva što ne bi trebao činiti. Samo tko ima jasnu ideju o dobru, može znati i što ne bi trebalo činiti.

U tom smislu vidimo da Ivan ima savjet i za jedne i za druge. I za one koji se pitaju što bi trebali činiti, pa im veli da odvajaju i daruju od svojih dobara kako bi izišli ususret potrebnima, kao i onima kojima je već mnogo da u svom poslu nisu učinili zlo nikome i nikoga nisu oštetili svojim ponašanjem. Pojedinci mogu biti velikodušni u dijeljenju vlastitih dobara samo ako poznaju Boga, kao što i oni koji su u prigodi nekažnjeno počiniti nepravdu, to neće učiniti ako su svjesni Božje prisutnosti i odgovornosti za svoju braću, čemu nas poučava sam Bog. Ivan kao pravi Božji čovjek zna s lakoćom i jedno i drugo, a onaj tko ne pozna Boga završi tako da dovede u pitanje i smisao naravnog zakona koji bi mu trebao biti poznat već u savjesti, te tako postane nesvjestan i onoga što u nikojem slučaju ne bi smio činiti. Tko ne komunicira s Bogom olako prekrše njegove zapovijedi, premda su mu upisane i u narav, te ne poštuje ni tuđe vlasništvo ni cjelovitost života. Kako bismo odgovorili što nam je činiti, ključ je, kako vidimo, poznavati pravoga i živoga Boga. Tada je do kraja, i s lakoćom i jasnoćom, moguće odgovoriti što treba, a što ne treba činiti.

Doista, teško da se može činiti nešto dobro bez čvrstih uvjerenja i dobrog poznavanja Boga. Tako da pitanje iz Evanđelja nije samo pitanje prakse, nego pitanje koje zadire u dubinu naše duše gdje bi se trebao dogoditi susret s Bogom koji nas obraća i preokreće. A to nam pokazuje i konkretan život jer i u našem konkretnom društvu ako postoje oni koji čine za druge iskazujući milosrđe, onda su to vjernici koji svojim odricanjem i odvajanjem od vlastitih usta čine mnoga dobra djela. Pa ako samo nepristrano promotrimo koliko konkretnih stvari kao vjernici činimo za dobrobit ovog društva i njegovih pojedinaca, za razliku od mnogih’čovjekoljubaca’ koji ništa ne dijele s drugima, niti na bilo koji način pomažu siromasima i ugroženima, onda imamo razloga biti još ponosniji na sebe i svoju vjeru. Štoviše, to nam postaje i dodatni poticaj za još veći angažman, te da ne nasljedujemo one koji se najčešće zaustavljaju na tome da drugima dijele lekcije što treba činiti, napose nama vjernicima, dok oni sebi prisvoje pravo jedino uzimati iz proračunskih sredstava za svoje izmišljene humane projekte, čime u biti ostvare jedini svoj cilj: napuniti vlastite lisnice. Na taj način podijele sa sobom ono što je bilo zajedničko u kasi, ali iz svoga redovito ne odvajaju za druge.

No bez obzira kako drugi živjeli oko nas, nama je mjerilo ponašanja sam živi Bog, koji je ujedno i najuzvišenija motivacija i pokretač našeg djelovanja. Zato svaki onaj tko traži put do Boga, to jest želi biti na onom putu kojim Bog dolazi nama ljudima, ne može se ne pitati trajno što mu je činiti kako bi se susreo s Bogom koji mu dolazi ususret. Pogotovo što, kako vidimo iz Evanđelja, susret s Bogom koji dolazi pretpostavlja i susret s braćom ljudima do kojih treba doći milosrdnom ljubavi. Zato neka nam i danas još snažnije odzvoni ovo pitanje: Što nam je činiti ovoga došašća? Što nam je činiti danas u Nedjelju caritasa?

I na koncu, u duhu današnjeg odlomka, valja dati i odgovor na ovo pitanje. Doista, prije svega zaustaviti nam se od aktivizma i uronjenosti u zemaljske aktivnosti. Valja nam se više okrenuti molitvi i razmišljanju noseći u srcu iščekivanje Kristova dolaska, te u tom smislu dopustiti da nas primjer Ivana Krstitelja vodi, nadahnjuje i potiče na dobra djela. Samo ako se tako zaustavimo možemo vidjeti osobe pored sebe i s njima podijeliti što treba, sukladno Ivanovu savjetu, jer nam oni koji su uronjeni u Boga najbolje mogu reći što nam je činiti u ovom trenutku i ovoga došašća kako bismo spremni dočekali Mesiju, te jednog dana bili sabrani kao žito u njegovu žitnicu.

Svetkovina Bezgrješnog začeća

Svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije ove godine slavimo u posebno znakovitim i svečanim uvjetima jer se upravo danas otvara izvanredni Jubilej milosrđa. A sama po sebi ova svetkovina govori o tome kako je naša nebeska Majka bila začeta bez grijeha, upravo kako bi poslužila neizrecivom planu Božjega milosrđa. Neizmjerni Bog je htio doći među nas ljude kako bi nas izmirio sa sobom darom svoga milosrđa, no naša ljudskost nije bila prikladna da bi on u nju izlio neizmjernost svoga božanskog života. Štoviše naše duše nisu bile dostojne prihvatiti miomiris njegova božanstva. A kako mi ljudi nismo bili u stanju prihvatiti ga, pa ni dostojni spremnici njegove milosti, odlučio je stoga najprije pripraviti sebi jedno biće koje će biti u stanju primiti puninu njegova milosnoga dara. Takvu posudu je pronašao i pripremio u Mariji iz Nazareta, koju u litanijama i nazivamo Posudom duhovnom, jer se u njoj nastanila sva sila Duha Božjega.

No time što je se Bog nastanio u Mariji, on joj je iskazao milosrđe, jer ona nije imala nikakvih prethodnih zasluga po kojima bi zavrijedila takav milosni dar. Stoga je ispravnije reći da je on Mariju učinio posudom dostojnom njegove svetosti. Zato njoj anđeo Gabrijeli i govori: Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Naći milost u Boga znači da joj je Bog iskazao svoje milosrđe. Bog je iskazao milosrđe Mariji iz doma Davidova time što ju je od začeća sačuvao bez grijeha začetom, čime je stvorio pretpostavke da se po njoj smiluje cijelom ljudskom rodu. Upravo na njoj se očituje da je Bog prethodio svakoj ljudskoj inicijativi i zasluzi. Bog je prvi uvijek djelovao kao milosrdni djelitelj milosrđa koji prvi pristupa i bez ikakvih ljudskih zasluga iskazuje milosrđe čovjeku. Anđeo joj, nazivajući je i milošću punom, samo objavljuje ono što je već pri začeću učinio sačuvavši je od svake ljage grijeha. I nas bi s anđelom trebala obuzeti velika radost jer je Bog pronašao jedno biće kojem je iskazao milost i milosrđe kao bi po njoj započeo provoditi plan spasenja.

Doista nas treba obuzeti radost poradi Božje odluke da Mariji iskaže milosrđe sačuvavši je od istočnoga grijeha, kako bi kao čista miomirisna posuda prihvatila u svoje biće Sina Božjega. Ako ima nešto sveto i veliko pred čime se trebamo pokloniti, onda je to ovaj Božji slobodni odabir, kao i milosni dar da Mariju sačuva od grijeha već od začeća koji joj je udijeljen ne samo za nju, ni samo poradi nje, nego poradi nas i našega spasenja. Iskazujući joj svoje milosrđe Bog želi da dar koji ona primi postane dar i baština svih naroda. U tom duhu je Marija, svjesna da je Bog izabire za sveopći znak milosrđa, i zapjevala da će je blaženom zvati svi naraštaji (usp. Lk 1,48). A zvat će je blaženom jer je po njoj Bog poslao svoga Sina, milosrdnog spasitelja po kojem se milosrđe nastanilo među ljudima.

Upravo jer je Marija primila milost od samoga začeća, anđeo joj objavljuje da Bog s njom ima poseban plan milosrđa za spasenje ljudskoga roda. Milosrđe joj je iskazano kako bi donijela na svijet Sina Božjega koji će biti sredstvo Božjeg smilovanja cijelom čovječanstvu, te će tako i ona biti važna spona Božjega milosrđa svim ljudima. Konačni plan Božjega milosrđa započinje se ostvarivati u trenutku kad Bog Mariju čuva od grijeha u svom milosrđu, to jest kad je čuva punom milosti. Primivši ovaj Božji dar Marija nije činila drugo nego je predanim životom surađivala s Bogom, te je došla do onog trenutka kad se Božji plan doista i konkretizira i ostvaruje u povijesti. Kao Bezgrješna ponudila je Božjem Sinu milosno utočište u čovječanstvu, nakon čega je on obasuo čovječanstvo puninom milosrđa darujući svoj život kao otkupninu za grijehe. Tako je Marijina bezgrješnost bila u službi oproštenja grijeha, što je bio pravi cilj Božje milosrdne ljubavi.

Doista, najveće milosrđe koje Bog može i želi iskazati čovjeku je da ga oslobodi grijeha i da mu vrati iskonsko dostojanstvo Božjega djeteta. Bog koji jedini može opraštati grijehe ljudskome rodu i koji je oslobodio i Mariju ljage grijeha, to jest iskazao joj je milosrđe time što nije dopustio da je grijeh zahvati, stavlja svima pred oči Mariju kao model prihvaćanja njegova milosrđa i suradnje s njim. I kao što je ona bezgrješnim životom odgovorila na dar iskaznoga milosrđa, tako je i nama cilj odgovoriti na Božji poziv koji se sastoji u odbacivanju grijeha i u životu sukladnom s Božjom milošću nakon što smo po Isusu zadobili njegovo milosrđe. Marija je dokaz i primjer da je moguće s Božjom milošću ostvariti posvemašnju vjernost Bogu, te tako ostvariti prave domete ljudskosti kojima teži svaki čovjek.

Marija bez grijeha začeta bila je prvina i predokus Božjeg milosrđa ulivenog u njezino biće, koje se potom po Isus u svoj neizmjernosti izlilo i na nas. Marijino bezgrješno biće je bilo prikladna posuda i prihvatilište Božje punine, te ju je predala da se sama pri tome nije praznila. Stoga nije bez razloga ova svetkovina uzeta za početak izvanrednog Jubileja milosrđa, jer upravo u Mariji bez grijeha začetoj je početak novoga svijeta koji se odlikuje izljevom milosrđa na ljudski rod. A sam Jubilej milosrđa u nama će donijeti onoliko plodova koliko ga budemo živjeli na tragu Marijina svjedočanstva o Očevom milosrđu koje nas oslobađa grijeha i obdaruje novim životom.

2. nedjelja došašća – C

Evanđeoski odlomak koji danas čitamo usredotočuje se na poziv i početak služenja Ivana Krstitelja, Gospodinova Preteče. Evanđelist sveti Luka nam opisuje najprije povijesni kontekst u kojem se dogodio Ivanov poziv, a onda i način kako je došlo do njega, pokazujući koji su bili sastavni čimbenici istoga. Da bi precizno naznačio vrijeme Ivanova djelovanja, sveti Luka će spomenuti tadašnju vladajuću strukturu društva poput rimskog cara Tiberija, te četvoricu upravitelja razdijeljene Palestine, ali i velike svećenike Anu i Kajfu. Bit će precizirano i mjesto gdje se događa poziv, a to je pustinja. Zanimljivo je da su za Evanđelistu svi ovi velikaši samo usputne figure, dok je u središtu događanja jedan obični pustinjak Ivan, sin Zaharijin, koji prima Božju riječ i poslanje za narod. Bog se, dakle, ne obazire na ljudske veličine i položaje, nego sebi slobodno izabire pojedince koji će imati povijesnu zadaću. Za razliku od tih istih ljudskih veličina koji su upisani u ljudske knjige, ali nisu pred Bogom ništa značili, jer nisu prihvatili služiti njemu i njegovu narodu, Ivan će revno slušati Božji glas i provoditi njegovu svetu volju.

Iz ovog evanđeoskog opisa vidimo da su neki ljudi zalutali u povijest poput Heroda, krvnika i izdajice svoga naroda i svoje vjere. Neki drugi su pak, poput Poncija Pilata i ostale trojice spomenutih tetrarha, bili nametnuti povijesti kao tirani i ugnjetavači koji su za korist silnika vršili svoju službu. Neki su se ljudi, poput Ane i Kajfe, umjesto da skrbe za duhovno dobro i dobrobit svoga naroda, radije spuštali na spletke i politikanstvo, nego da se kao duhovni vođe posvećuju proučavanju Božje riječi i posvećivanju naroda. Ima i onih koji su u povijest svoga naroda ušli kao pustolovi i egzibicionisti, kao trgovci i profiteri, a narod je čekao pomoćnike i svjedoke.

Jedini koji nije zalutao u povijest svoga naroda bio je Ivan Krstitelj, čovjek koji se iskreno prepušta Božjemu vodstvu. Jedini koji je radio za budućnost bio je on koji se povukao iz javnosti da bi mogao čuti riječ Božju. On nije izrađivao velikih planova za budućnost, niti je izricao zavodljivih obećanja. Prije svega je osluškivao glas Božji, nakon čega je mogao iznijeti njegove želje i planove. On nije najavljivao reforme, ali je tihim radom i velikom vjerom samozatajno obnavljao samoga sebe u pustinji, onkraj svih moćnika koji su počesto bili prava elementarna nepogoda. Tiho i samozatajno se pripremao s Bogom, te je potom mogao proći cijelom jordanskom okolicom dajući samoga sebe za djelo obraćenja. Znao je dobro da su svi planovi za budućnost koji ne prolaze ili ne dotiču ljudsko srce, kao račun bez krčmara ili ražanj za zeca koji je još u šumi. Samo samozatajni rad na sebi i suradnja s milošću Božjom koji dotiče i preobražava srca donosi stvarne pomake u duši, a time i doprinosi dobrobiti naroda.

Iz Ivanova poučka vidimo da odgovor na život pojedinca i na život cijeloga naroda može biti samo Bog. Sve što imamo, to jest što mislimo da imamo, ne mogu nam zajamčiti moćnici niti ćemo to moći zadržati njihovom snagom i pomoći. Jer oni uglavnom obećavaju i usmjereni su na ono zemaljsko, što je u izravnoj njihovoj nadležnosti, no ništa od toga ne možemo iznijeti izvan okvira vremena i prostora. Moćnici mogu razdijelit međusobnu vlast, kako učini Pilat i drugi tetrarsi, kako bi jedni druge držali u ravnoteži i kontroli moći, moćnici mogu stvarati nove strukture, zakone i preraspodjele, ali ne mogu donijeti narodu život iznutra. Život iznutra se događa kad se Božja riječ nastanjuje u nama i proizvodi obraćenje. Život je kad nas potiče da i sami poput Ivana pozivamo svoj narod na obraćenje i da pripravlja put Gospodinu. Jer ako budemo gradili svoju budućnost bez Boga, neće nas spasiti nikakva politička ni gospodarska elita. Naša će zemlja opustjeti, te će doći oni koji će nam je uzeti iz ruku, kao što se to nekoć dogodilo u Palestini izraelskom narodu. Jedino ako budemo imali uho za Božju riječ i pogled za njegovo spasenje, ako budemo imali noge da hode njegovim stazama, tada iznutra gradimo čvrsto i stabilno, blagoslovljeno i dugotrajno zdanje.

Ova nas druga nedjelja došašća poziva stoga na takav hod i da tražimo svoje mjesto u povijesti na takav način kakav je zacrtao Ivan Krstitelj. Dopustimo da nas Božja riječ pronađe, da nas pošalje našem narodu koji je bez nje i siromašan i izgubljen. Ne prepustimo svoj narod samo politici i samo ljudskim rješenjima, jer će to biti siromašna i mršava rješenja. Ne dopustimo da mi i naš narod kao takav budemo tek samo kronologija i zemljopis europske povijesti, nego se obnavljajmo i obnavljajmo ga Božjim Duhom za neprolaznu vječnost.

A kao što je Ivan pokazao vlastitu spremnost da bude poslušan riječi Božjoj, istu spremnost pokažimo i mi. Budimo spremni čuti Božju riječ, jer ona dolazi onima koji su raspoloženi čuti je, dok drugima ne dolazi, bez obzira na njihove položaje u društvu, pa i na njihove religiozne službe u narodu. Bilo bi šteta da živimo samo kako bismo poslužili budućim naraštajima kao kronološki okvir ili zemljopisni orijentir, umjesto da poslužimo Bogu kao glas koji viče u pustinji i pripravlja put njegova Mesije na zemlji. Ivan je pronašao svoje mjesto u povijesti jer je dopustio Božjoj riječi da pronađe njega, te je to i naša zadaća danas, bez obzira na službe i položaje u društvu i Crkvi. Učinimo to kako bi svako tijelo, to jest svaki član našega naroda, mogao vidjeti spasenje Božje.

1. nedjelja došašća – C

Današnji evanđeoski tekst, premda djeluje prijeteće kad govori o bezizlaznoj tjeskobi i strahu naroda, ipak nema za cilj zastrašivati nas, nego radije u nama probuđivati ponos dok želimo u sebi obnoviti radost zbog Božjeg dolaska među nas i njegove prisutnosti u našem životu. Upravo zato jer ovaj tekst čitamo na početku nove liturgijske godine, u prvu nedjelju došašća, postaje očito da cilj nije utjerati nam strah, nego potaknuti nas na bolju pripravu za blagdan Kristova rođenja. Isus nas potiče da ne budemo slijepi, nego da čitamo znakove oko sebe, te da se prema njima ispravno postavimo. Što se bude imalo zbiti, nije u našoj moći, ali je u našoj moći zauzeti ispravan stav pred događajima koji su sastavni dio ljudske povijesti, kako bismo mogli unatoč svemu razaznati prisutnost Sina Božjega u svijetu.

Kad promatramo samo ono što danas vidimo u svijetu oko sebe, onda doista možemo i moramo biti u strahu i iščekivanju onoga što se ima dogoditi. Ali ako podignemo glave k Bogu, onda naše iščekivanje postaje drukčije, jer nam postaje jasno što nam je činiti. Pred nama je uvijek neizvjesna zemaljska budućnost, pa i onda kad živimo u idiličnim i mirnim vremenima. I sami smo dio svijeta u kojemu možemo vidjeti da su društvo i pojedinci u stalnoj napetosti između glave ponosno podignute k Bogu i srca otežalog što privlači zemlji. Tragično je da toliki vjernici ni danas ne pronalaze razloga za ponos i za podizanje glave, jer nas brige ovoga svijeta i vremena previše privlače i uvlače u svoje procese, umjesto da se uzdignemo i dopustimo biti uvučeni u procese Božje. Jer onda kad ne usmjeravamo sebe i svoje živote prema važnim ciljevima i Božjim sadržajima, onda dopuštamo da nam se srca usmjere prema zemlji i prema proždrljivosti i pijanstvu, to jest isključivo prema skrbi za tijelo i tjelesno, umjesto da budu usmjerena prema neprolaznim vrijednostima, to jest prema punom zajedništvu s Bogom koji nam dolazi ususret.

Živimo počesto oborene glave, bilo da se osjećamo potišteni, bilo da smo poniženi, bilo da smo nesigurni u životnom hodu, bilo da se osjećamo potpuno u mraku. Zato nam Isusove riječi zvuče prije svega kao ohrabrenje usprkos svega što se oko nas događa i što se ima dogoditi: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Doista se nemamo čega stidjeti ni zašto osjećati poniženima od trenutka kad nam Bog dolazi ususret da nas pridigne iz našeg poniženja. Nemamo razloga biti postiđenima jer Bog nam oprašta iskazujući nam svoje milosrđe želeći da upravimo svoj pogled prema njemu. Ne treba biti niti potišten, jer nam je s Bogom došlo rješenje naših problema. Nemamo zašto niti biti nesigurnima, jer nam odsada Bog daje jasnoću na putu i sigurnost u hodu. Doista, ono što bi moralo biti izvjesno i temelj radosti je nebeska budućnost koju primamo u baštinu onda kad podižemo glavu, to jest uzdižemo svoje biće k Bogu. Kao što je nekada to vrijedilo kad je Isus izgovarao te riječi, tako vrijedi i danas za nas.

A stječe se dojam da mi vjernici ne pronalazimo dovoljno razloga da budemo ponosni i da ponosno dignemo glavu. Kao da trpimo neki nametnuti kompleks krivnje, te ne uspijevamo dovoljno dobro sagledati vrijednost i bogatstvo vlastite vjere koju nudimo svome narodu, društvu i državi. Kao da zaboravljamo dani doprinos i zadaću pred poviješću i vječnošću. Ne smije nam se dogoditi da zaboravimo da nam Bog dolazi ususret i da ga susrećemo u svojoj povijesti, u prostoru i vremenu koje nam je darovano. Upravo on koji k nama dolazi daje nam sigurnosti i poziva na ponos, te jer smo svjesni svijeta u kojemu živimo i od kojega ne možemo crpiti svoju stabilnost, ponosni smo jer nam Bog želi dati svoju moć i obasuti nas svojom slavom. Imamo se razloga uspraviti i podići glave jer nam se približava Bog otkupitelj da nas obasja prejasnim svjetlom svoje istine.

Zato se nemamo pravo stidjeti i skrivati u mraku, jer nas Bog poziva na svoje svjetlo, da krenemo ususret Sinu Čovječjemu koji dolazi kako bi bio naša radost. Nemamo pravo lutati jer nam dolazi onaj tko je Put i koji nam daje potpunu duhovnu sigurnost i mir. Ne smijemo sebi dopustiti da izdišemo od straha i zlih iščekivanja, kad nam Bog upravlja svoju riječ, te vođeni njegovim glasom nismo prepušteni ljudskome srljanju u grijesima i prijestupima. Ne trebamo biti u tjeskobi, jer dolaskom Sina Božjega prošlo je vrijeme tjeskobe i vrijeme mraka. Podignimo stoga glave pred svime onim što se događa, ne dopustimo da nas zatekne dan Sina Čovječjega kao dan osude i propasti, nego kao dan našega otkupljenja. Zato on i dolazi u našu povijest da nam omogući da s njim lakše krenemo u budućnost. Podignimo stoga glave, očistimo srca i savjesti, te tako dočekajmo onoga koji dolazi među nas da nas spasi i obdari životom vječnim.

Svetkovina Krista Kralja svega svijeta

Danas sveta Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja čiji je puni naziv svetkovina Krista Kralja svega svijeta. Ovaj naziv nam govori o kozmičkom dometu Kristova kraljevstva sukladno predodžbi koja je o kristu postojala još od samih početaka kad je vjera prvih učenika i Crkve ispovijedala da će doći u slavi i suditi svim ljudima. Osim toga, međutim, Crkva vjeruje da stvarnost njegova sveopćeg kraljevstva nije samo eshatološka, nego je i vremenita, jer je njegovo kraljevstvo došlo među ljude i među ljudima se ostvaruje. Doista, on je htio da se njegovo kraljevstvo ostvaruje već u sadašnjem trenutku, a ne samo u nekoj, bližoj ili daljnjoj budućnosti. No ova ideja sadašnjega kraljevstva koje i u vremenu pronalzi svoje ostvarenje je prilično dvojbena i upitna. I mi smo slobodni upitati se može li Isus biti sveopći kralj kad i danas ima pojedinaca i skupina koji na spomen njegova imena progovore bijesom i mržnjom, spremni maltretirati i progoniti kako bi zatrli njegovo ime. Osim spomenute dvojbe i mnoštvo je drugih upita: Imamo li pravo mi svoga Boga nametnuti svima i zvati ga kraljem svega svijeta i svemira? Zašto mu pripisujemo takvu ulogu, zašto bismo ga htjeli proglasiti sveopćim kraljem, a on je samo naš kršćanski? Zašto ga proglasiti vladarom svih, a mnogi ga odbijaju, a čak toliko puta u povijesti osuđuju i ubijaju? U čemu je tajna njegove sveopće kraljevske službe ako je uopće ima?

Pa ipak, dok Pilat Isusa naziva židovskim kraljem želeći ga ‘vezati’ za jedan prostor, vrijeme i narod, Isus daje do znanja tom vlastodršcu da ne promatra na prikladan način njegovu kraljevsku službu, jer se ona ne vrši na ljudski način, niti može biti uokvirena na uski prostor i vrijeme. Isus mu ukazuje na to da je njegovo kraljevstvo nebesko, te ne može biti ograničeno okovima vremena ni granicama zemaljskih država. Njegovo kraljevstvo je nebesko, a time je po sebi sveopće. Ono se ostvaruje u ljudima svakog vremena i prostora koji se otvaraju Božjem spasenjskom djelovanju i sveopćim neprolaznim vrijednostima koje je Bog donio ljudima na zemlju. Zato ga ne može obuhvatiti prostor niti iscrpiti vrijeme. Ono je prisutno na svakom prostoru i u svakom vremenu gdje postoje oni koji se otvaraju Božjoj dobroti i ljubavi, koji se daju prosvijetliti njegovom istinom i postojano se bore za njegovu pravednost. Zato je kraljevstvo o kojemu govori Isus kraljevstvo istinskih i neprolaznih vrijednosti kao što su istina i pravda, dobrota i ljubav, milosrđe i mir. Kao takvo ono se rađa iz Božje istine, a crpe snagu iz njegove ljubavi, te je neuništivo u srcima onih koji ga primiše. Riječ je o kraljevstvu koje se ostvaruje u dubini duše, a onome tko ga primi daje izuzetnu duhovnu sigurnost, snagu i mir.

Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ali ne znači da nije kraljevstvo za ovaj svijet, to jest da mu ne treba pronaći prostora ovdje na zamlji. Jer njegovo je kraljevstvo je bilo i vremenito samo utoliko ukoliko se među ljudima pojavilo i u vremenu kako bi sebi priskrbili ulazak u nj već sada za ovoga života, ali se ono ne iscrpljuje vremenitom vlašću koja prolazi, negi ima vječnu vrijednost. Ono je bilo i zemaljsko, ali samo u onoj mjeri u kojoj je htio da se ostvaruje i na zemlji. No način na koji Krist vlada u kršćanima nije onaj zemaljski odnos koji se veže na prostorni i vremeniti oblik vladavine. Njegovo kraljevstvo se ne ostvaruje osvajanjem teritorija, nego osvajanjem srca za ljubav Božju. Ono se ne ostvaruje silom i nasiljem, nego darom ljubavi i života koji iz Boga izlazi. Zemaljsko se kraljevstvo može ostvariti silom i čuvati vojskom, do njega se može doći kako vojnom pobjedom i osvajanjem, tako demokratskim procedurama, ali ono nikada ne može dati čovjeku obilje koje daje Krist i njegovo kraljevstvo. Kristovo se, naime, kraljevstvo ostvaruje darom vječnoga života, a taj dar života ne ovisi o čovjeku nego o Bogu. Ljudi poradi zemaljskoga kraljevstva oduzimaju život, dok Isus, darujući svoj život, uvodi u nebesko kraljevstvo. Stoga je Isusovo kraljevstvo u vjernicima nebeski oblik vladanja u njihovim srcima na način da ih ispunja ljubavlju, natapa blaženstvom, prosvjetljuje istinom. Zato je Isus rekao Pilatu da je došao da posvjedoči za istinu, te tko god dođe do istine Božje, dođe do one neprolazne vrijednosti koju mu ne može nitko oduzeti, jer ona s vremenom ne blijedi niti se s prostorom mijenja. Tajna njegova kraljevstva i kraljevanja doista je u tome da se otvori srce i duša vječnim i sveopćim vrijednostima koje u Bogu imaju svoj izvor. To je bilo kraljevstvo koje je od početka najavio i po kojem je htio ujediniti ljudski rod u novi Božji narod, u Božje kraljevstvo na zemlji.

Doista, ovo je istinski Isusov poučak o sveopćemu kraljevstvu, poučak koji nije razumio Pilat, a ni židovstvo onoga vremena. Taj poučak su nakon uskrsnuća razumjeli Isusovi učenici koji su primili božanski – kraljevski život, te su ga kasnije navijestili pozivajući sve ljude da se otvore takvom obliku Božjega vladanja na zemlji koji i njih same uzdiže do kraljevanja u nebeskoj slavi. Taj poučak razumijevamo i mi danas te s pravom slavimo Isusovo sveopće kraljevstvo zalažući se za poštivanje sveopćih, to jest sveljudskih, vrijednosti po kojima želimo da Krist zavlada u svim srcima. Zato Krist kraljuje u srcima kao Božji jamac sveopćih i vječnih vrijednosti među ljudima, a ne kao kralj neke ograničene skupine, na ograničenom prostoru i u određenom vremenu. Poklonimo mu se od srca zahvalni za kraljevsko dostojanstvo kojim je i nas obasuo kad nam je povjerio da i sami svjedočimo istinu poradi koje je i on došao na svijet, te ga molimo da nas održi u ovom dostojanstvu do onog konačnog ulaska u njegovo vječno nebesko kraljevstvo.

33. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak je prilično složen, a i vrlo težak razumjeti nama ljudima koji bismo htjeli da svaka Isusova riječ ima školsku logiku i jasnoću. No mnoge stvari ne razumijemo upravo zato što naš konkretni praktični život ne odgovara snazi Kristova života i nije do kraja vjeran njegovoj riječi. Da živimo do kraja dosljedno onda bismo dobro razumjeli svaku riječ, te bi ona našla odjeka u našim grudima. Doista, riječ Kristova koju čitamo u današnjem Evanđelju upozorava nas na posljednje stvarnosti našeg ljudskog života, o kojima mi ne razmišljamo baš tako često. Stavljamo ih po strani i držimo ih u podsvijesti kao da nisu stvarne, a u biti one su neminovne i nitko ih od nas ne može izbjeći. Isus nas pak želi poučiti kako je u životu mnogo toga neizvjesno, ali je izvjesno samo jedno da ćemo se jednom suočiti s istinom života i smrti, to jest da će nam pomrčati sunce i da mjesec više neće svijetliti, te da će nam jednom zvijezde pasti s neba, te će se i sile nebeske poljuljati. Da bi nam predočio neminovnost naše smrti i potrebu da o njoj na vrijeme razmišljamo Isus se, dakle, služi slikom propasti svijeta koja zorno predočava i jasno upozorava na buduće događaje kojih ćemo i sami jednom biti dionici i sudionici.

Ljudi, na žalost, često žive tako da ne prepoznju život u sebi. Sposobni su vidjeti kako život u smokvi buja i kad dolazi vrijeme njezina roda, a ne prepoznaju kad stvarni život u njima samima buja i dolazi svome plodu. Štoviše, često žive tako da život u njima ide na manje, da ide kraju, da se troši, umjesto da ide k punini ploda. Događa se da ga nikad nisu znali usmjeriti prema onoj neprolaznoj plodnosti, nego prema ljudskim ostvarenjima koja čovjeka najčešće više troše nego čine plodnim. Redovito uspijemo prepoznati naravni život i njegov tijek u živim bićima oko nas, ali u sebi i oko sebe ne uspijevamo prepoznati milosni tijek života koji je među nas donio sam Bog, a koji bi nama ljudima trebao biti tako naravan. Razmišljajući o toj pojavi vidimo da bolje na podražaje reagira smokva koja, kako dolazi ljeto i vrijeme plodnosti, omekšava i tjera lišće, a sami ne uspijevamo prepoznati da je došlo ljeto i da grije sunce božanskoga života ljudskome rodu. Došao je među nas Božji Sin koji je izgovorio neprolazne riječi, a mi ih ne slušamo i ne prepoznajemo kao takve, nego živimo u suhoći i hladnoći, umjesto da iz njegove prisutnosti i riječi crpimo svježinu i toplinu za plodnost svoga života. Tada nas ne bi budući život strašio kao da je riječ o propasti, nego bismo u njemu prepoznavali puninu prema kojoj težimo i prema kojoj je protegnuto naše biće.

Samo tko se uči od smokve, to jest tko omekšava svoje srce, takav može sebi dopustiti plodove života. U omekšanu srcu koje dopušta da u nj prodiru božanski sokovi u njegovim grudima može buknuti život. No s druge pak strane, ako se ne natapa božanskom ljubavi, tada se ne može dogoditi ništa. U protivnom će se dogoditi da se usredotočujemo na koješta što nam nije važno, umjesto da se posvetimo životu milosti i zajedništva s Bogom po kojemu buja naš život. Zato Isus hoće da se usredotočimo na sadašnji trenutak, te da vlastitu vječnost ne promatramo kroz prizmu događaja koji će doći u jednoj dalekoj budućnosti, nego kroz prizmu sadašnjosti koja se već sada događa. A da se sada događa i da je vrlo aktualna može se razaznati slušajući Isusovu moćnu riječ. Kad osjetimo da je neprolazna i kad osjetimo da buja u našim životima, onda nam postaju jasne i one nejasne riječi današnjeg Evanđelja. Ako nam snaga Isusove riječi progovori u srcu, onda ćutimo i znamo da je blizu, da je na vratima, te da se ono što je on izgovorio zbiva u našem životu.

A onaj tko osjeti da je Isusova riječ konačna u njegovoj duši, te da je to riječ punine od koje se ne može više imati, osjeća da je došla punina vremena, te mu ne preostaje drugo nego da se pripravlja na vječnost pogleda čvrsto usmjerenoga na onoga tko dolazi na oblacima, jer ćemo ga nazrijeti na obzorjima našega života. Tako ćemo mi vjernici osjetiti da smo primili neizmjerni dar od kojega uzvišenijega nema, svjesni kako nas ništa ne može poljuljati niti onda kad se sile nebeske budu ljuljale, da nas ništa ne može oboriti, pa ni onda kada zvijezde budu s neba padale, da će nam istinsko svjetlo svijetliti i onda kad pomrča sunce i mjesec. Opredijelimo se stoga za ovu neprolaznu stranu života, utisnimo u srce riječ koja neće nikada uminuti, kako bismo u njoj uživali po svu vječnost. A Gospodin nam je blizu, na vratima, pa ga nastojmo prepoznati i otvoriti mu vrata svoga srca. Ne dopustimo da prođemo mi i ovaj naraštaj, a da se za nas ne zbude njegov dolazak koji nas obdaruje životom vječnim i raduje nas neprolaznošću.