Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Početna
Patrologija
    Program patrologije
    Kateheze Benedikta XVI.
    Sveti Pavao
Duhovnost
    Meditacije
    Svećenička duhovnost
    Obitelj
    Mladi
    PPS duhovnost
Liturgija
    Euharistija
    Propovijedi
Fotogalerija
Linkovi
O autoru
    Publikacije
Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Propovijedi

Kršćanin bez svadbenoga ruha

October 12, 2017 by Ivan No Comments

28. nedjelja kroz godinu – A

Naviještajući Kraljevstvo Božje Isus je ispričao više prispodoba u kojima je isticao da su svoje mjesto u Kraljevstvu pronašli carinici i grješnici, dok to nije slučaj s onima koji su sebe smatrali pravednicima, što je izazivalo njihovu reakciju. Isto tako ti isti dežurni čuvari pravednosti nisu mogli prihvatiti da Bog može upraviti svoj poziv na vjeru i poganima. Štoviše, nisu htjeli prihvatiti istinu da je upravo radi njih i došao, da i njih privede u kuću Očevu. Sva posebnost Isusova poslanja je bila u tome da i druge ovce privede u Božji ovčinjak, jer su i oni bili Božja stvorenja za koja je imao i život položiti. No više je nego očito bilo da Isusov navještaj ne shvaćaju svi jednako. Zacijelo su određeni krugovi prigovarali da je taj navještaj i poziv svima neutemeljen i da nema nikakvih posebnih kriterija prema kojima Isus poziva grješnike u svoje kraljevstvo. Držali su da mnogi ljudi nisu uopće spremni ni prikladni ući u kraljevstvo, te su vjerojatno Isusa optuživali da dovodi nespremne ljude u doticaj s vjerom i Bogom, što je vrlo neprimjereno.

Istina, međutim, o Isusovu pozivu u kraljevstvo nije bila takva. On je uistinu svoj poziv upravio i onim odbačenim kategorijama koje su redovito pismoznanci i farizeji prezirali, ali je bilo daleko od toga da Isus ne bi znao postaviti zdrave kriterije za ulazak u kraljevstvo Božje i onda kad je pozivao sve ljude da se odazovu i prime udjela na njemu. Isto je vrijedilo i za pripadnike drugih naroda kojima je upravljao poziv. Doista, nikoga unaprijed on nije htio isključiti, ali i onda kad ih je pozivao nije smatrao da tek tako mogu ući u njegovo kraljevstvo, kao da se ulazak u njega događa silom naravi ili kao da ne bi bio vrlo uzvišen, zahtijevan i poseban. Krivo bi mislio onaj tko bi iz Isusovih prispodoba stekao dojam da se spasenje događa olako kao neki naravni ili spontani proces kojim bi on potkopavao kriterije koji su postojali i pred Bogom.

Za takve koji su mislili da Isus zagovara ulazak u kraljevstvo a da ne moraju ništa samo poduzeti ili da ne moraju surađivati s onim tko ih je pozvao, Isus priča prispodobu o gozbi kraljeva sina koju smo danas čuli u evanđeoskom odlomku. Iz prispodobe je vrlo jasno tko je bio primarno pozvan na gozbu, ali isto tako da su kasnije bili pozvani i mnogi drugi jer se oni prvi nisu odazvali. Jasna je to aluzija na odnos židovskoga i poganskog naroda, te način na koji je Božji poziv došao i poganima nakon nemara židovskoga naroda za povjerena im otajstva. Ali isto tako skretanje pozornosti prema prisutnome gostu koji je ušao na svadbu bez svadbenoga odijela jasno pokazuje da Isus nije zagovarao tek ulazak pogana u prostor vjere na bilo koji način, već je zagovarao potrebu da i sami pogani koji ulaze u zajednicu vjernika budu prikladno urešeni za događaj na koji su bili pozvani. A taj događaj je bio najuzvišeniji čin – svadba kraljeva sina. Odazivom na svadbu trebali su pokazati poštovanje koje imaju prema Kralju i prema uzvišenom pozivu koji im je iskazao čast.  Dakle, Isus doista smatra da je poganskim narodima iskazao čast kad ih je pozvao na zajedništvo vjere, što ne znači da itko ima pravo prema tom događaju postaviti se površno i neodgovorno, to jest doći na svadbu u neprikladnom ruhu.

Ovom prispodobom Isus je izgovorio i jasnu poruku i nama kršćanima danas. Jer ako je svima uputio poziv na zajedništvo vjere s Ocem nebeskim, to zajedništvo nemamo pravo shvaćati kao nevažno i usputno u životu. Jer spasenje nije spontani proces prema kojem se i danas zadovoljimo samo naravnim kvalitetama života, već je neophodno priskrbiti nadnaravni ures vlastitoga bića, to jest svadbeno ruho. Zato je u ranome kršćanstvu ćudoredni život bio pretpostavka da bi se moglo primiti krštenje i vjeru. Kao što je bilo nespojivo da netko dođe na kraljevsku svadbu u neprikladnome ruhu, tako je bilo nespojivo da netko bude kršćaninom, a živi neobraćenim, to jest grješnim životom. To znači da bismo i mi danas trebali razmisliti o tome smijemo li živjeti površno, te ostati na našem ljudskom poimanju vjere, ostati na ljudskom prosjeku života, a Bog nas je pozvao na uzvišeni život, to jest na kraljevsku svadbu svoga Sina. Ujedno, on sam je skrbio oko toga da nam priskrbi čisto svadbeno ruho u vidu krsnih bijelih haljina koje smo primili, jer nam je samo on mogao podariti prikladno svadbeno ruho. A nemamo pravo biti kršćani bez svadbenoga ruha, već naprotiv u potpunosti biti svečano urešeni milosnim zajedništvom s njime, jer nas to isto zajedništvo čini duhovno bogatima i spremnima za najljepši događaj našega života, jer je Bog u našem srcu odredio pripraviti kraljevsku gozbu svome Sinu.

Potrudimo se stoga i mi otkriti neobičnu ljepotu i važnost poziva na gozbu života vječnoga koji nam Bog upućuje, te ne ugrozimo svojom površnošću i grijesima taj isti poziv koji nam je upravljen, a niti svadbeno ruho koje nam je on podario. Zahvalimo radije Bogu za taj sveti poziv, te mu u zahvalnosti pođimo ususret odgovornim životom, da se i nama ne dogodi da budemo pozvani na vječnu gozbu time što mu u svome srcu pripremamo ovu zemaljsku, tako da se ne dogodi da budemo izbačeni iz svadbene dvorane. Veselimo se zbog upravljenoga poziva, što nam je već ovdje na zemlji dao predokus buduće slave koju ćemo jednom uživati na onoj vječnoj svadbi Jaganjčevoj u njegovu kraljevstvu.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Borba za Božji vinograd

October 6, 2017 by Ivan No Comments

27. nedjelja kroz godinu – A

Razmatrajući duhovnu stvarnost svoga naroda, Gospodin Isus je redovito znao pretočiti svoja zapažanja u prispodobe koje su bile slikovite i upečatljive. Jedna od tih prispodoba je i prispodoba u zlim vinogradarima koji ne dopuštaju gospodaru vinograda da ubere urod iz istoga. U ovom slučaju bila mu je olakotna okolnost to što je već u Starome zavjetu prorok Izaija ispjevao pjesmu o Božjem vinogradu. Stoga je Isusu bilo dovoljno nekoliko preinaka da dobije vrlo aktualnu i razumljivu prispodobu s porukom jasnijom i izričitijom od starozavjetne. On je želio skrenuti pozornost na loše upravitelje Božjega naroda, koji svojim lošim upravljanjem nisu dopuštali da narod donese prave plodove. Točnije rečeno svojim postupcima nisu dopuštali da plodovi vinograda pripadnu onome tko je istinski njegov gospodar. No ova drama izraelskoga naroda kao Božjeg vinograda može postati i drama svakog naroda i svakoga društva u kojem se osjeti jednako tako sukob i borba oko pripadnosti Bogu. I to još nije sve, jer se isto takva drama otkriva i na razini svakog pojedinca koji je pozvan biti Božjim trsom u svetom vinogradu. Zlo, međutim, i njega nastoji lišiti plodnosti i pripadnosti Bogu.

No ono što dolazi do izražaja u prispodobi, i što jako začuđuje, jest agresivnost i upornost zla koje se pošto poto želi domoći vlasništva koje mu ne pripada. Naime, vinogradari iz prispodobe daju se u službu zla, to jest otvorenoga protivljenja gospodaru glede plodova vinograda za koji oni sami nisu učinili ništa, osim što su čekali urod kao najamnici. Svoju beskrupuloznu odlučnost pokazuju prema gospodarevim slugama koje zlostavljaju, progone i ubijaju. Štoviše, njihova drskost ide do te mjere da ubijaju i samog gospodareva sina – baštinika.

Primijenjeno i na naše suvremene hrvatske okolnosti može se uočiti kako u društvu postoje sile zla i cinizma koje su vrlo agresivna prema vrijednostima i svakom pokušaju da se napravi točna slika stanja u društvu. Posebno su agresivne te sila zla ako im netko pokuša ustvrditi da čovjek pripada Bogu kao Božja predraga svojina, koju treba obrađivati i oko koje skrbiti da donese božanske plodove života, a ne dopustiti da živi zapušteno i da mu život postane besplodan. Stječe se dojam da onda te iste sile zla, koje ne dopuštaju da Bog ubere plodove ljudskih napora za život vječni, tog istog čovjeka steriliziraju na način da ga dovedu do toga da živi sasvim prizemljenim ljudskim životom u kojemu nije kadar podići glave prema vječnim neprolaznim vrijednostima. Jer u društvu u kojemu živimo beskrupuloznim i bezobraznim ‘vinogradarima’ ne smeta ništa što se događa u okruženju, koliko im smeta kad netko glasno izgovori istinu o božanskom porijeklu i nebeskom pozivu čovjeka i počne se zalagati za to da se ne temelju te istine oblikuje i njegov život na zemlji, to jest društvo u kojemu živi, čime bi se čovjeku omogućilo da donese plodove sukladne njegovoj naravi. Ali ovi zli vinogradari današnjice ne dopuštaju da se to dogodi, već uredno onemogućuju taj uzvišeni Božji plan i cilj.

Tako vidimo da i prvo čitanje, a i evanđeoski odlomak, svjedoče o vjekovnoj borbi koja se odvija za Božji vinograd između Boga koji je stvoritelj i gospodar vinograda koji ga je zasadio, okopavao, zaštitio i Zloga koji mimo prava hoće prisvojiti ono što nije njegovo. Riječ je o borbi koju pokreću sile zla koje se u svome bijesu i pakosti žele domoći Božjega posjeda. I što se više Bog trudi oko toga da zaštiti svoj nasad od zloporaba, tim više oni nasrću na taj nasad novim i nedopustivijim sredstvima. Koliko se Bog više trudi oko njegove plodnosti, toliko ga oni više žele učiniti besplodnim. Koliko se Bog više trudi da ga privede svrsi time što mu daje obilnije plodove, to više se oni žele domoći njegovih plodova za svoje privatne i ograničene potrebe, a koje će biti na štetu samog vinograda. Zlo, kako vidimo, pokazuje začuđujuću silinu i bijes kada se bori za vlastiti interes, premda nema nikakvoga prava na taj interes. U toj borbi ono bira sva raspoloživa sredstva, i dopuštena i nedopuštena, umjesto da prihvati istinu o Božjem vinogradu i njegovoj plodnosti. U stvari, od trenutka kad se bori za interes mimo vlastitoga prava, kad se bori za nezakoniti cilj, bilo koje upotrijebljeno sredstvo je uvijek nedopušteno. Pogotovo što uočavamo koliki napor ulaže Bog da zaštiti svoj vinograd, do mjere da je spreman izložiti sebe za njegovu dobrobit šaljući svoga Sina, dok zlo može samo u bjesomučnoj oholosti biti rušilačka sila kojoj nije cilj dobrobit vinograda, već njegova propast.

A nama ljudima bi trebalo doći do svijesti da se ova borba vodi poradi nas i našega spasenja. Bog nas želi zadržati kao svoj plodni vinograd, te je sprema i svoga Sina dati za naše spasenja, da nam omogući svet i uzvišen život koji rađa plodovima života vječnoga. Zli, pak, nije ni ‘orao ni kopao’ oko nas, naše plodnosti i našega dobra, ali svojim zavođenjem želi sve upropastiti. Naša je ipak jedina sigurnost u Bogu, koji nam dade svoga Sina kao Kamen koji graditelji – zli vinogradari odbacuju, a nama postaje Kamen zaglavni. Držimo se njega i na njemu utemeljimo svoj život, kako bismo po njemu i u njemu doista bili plodni Božji vinograd.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Izvršiti volju Očevu

September 28, 2017 by Ivan No Comments

26. nedjelja kroz godinu – A

Svima nam se može dogoditi da život shvaćamo pomalo mehanički, to jest da živimo na tragu ljudskih obveza i ne razmišljajući dublje o njegovu smislu. Ne promišljamo izrazitije niti uranjamo dublje u problem života, već nam se događa da on prolazi, za nas i pokraj nas, a mi živimo u svojoj ljudskoj uljuljanosti i zemaljskoj kolotečini. Manje-više znamo što nam je činiti iz ove naše ljudske perspektive, to jest uspijevamo otkriti što nam je kao ljudima činiti da proživimo život na uredan način kao i drugi ljudi. Mnogima je, međutim, nejasno, što bi i kako bi trebali živjeti pred Bogom. Nije im jasno kako dopustiti da život zadobije veću vrijednost, onu koju ima u Božjim očima. Svi nekako računamo kako nas Bog ima platiti za naše ljudsko ponašanje i nagraditi nas životom vječnim samo zato što za zemaljskoga života nismo bili kriminalci i razbojnici, ali se malo kada upitamo što je naš poziv pred Bogom. Ne trudimo se dovoljno stupiti u skladan odnos s njime na način da otkrijemo vlastito zvanje pred njim i da tako živimo da nam je na prvome mjestu odgovoriti na izazov tog zvanja. Još kako tako znamo koja je naša volja i želja u životu, te bismo htjeli da nam Bog bude na usluzi za ostvarenje iste, ali da bismo se znali mi podložiti njegovoj volji, to je već rijetkost. Zato se i dogodi da mnogi kršćani i ne znaju da je biti kršćanin poziv, te je mnogo onih koji ne znaju da ga treba živjeti i izvršiti. Pogotovo ne znaju da je njihov poziv otkriti i živjeti volju Božju u svome životu.

U tom smislu je izazovna i prispodoba koju Isus priča o dvojici sinova koje otac šalje na posao u vinograd. Obojica glede očeva plana imaju svojih zadrški i nećkanja, premda to jedan ne izgovara ali čini, dok drugi izgovara, ali kasnije se ipak odlučuje podvrći očevoj volji i planu. Obojica predstavljaju nas ljude koji imamo svojih prioriteta pred Bogom, ali smo spremni i njemu samome zamjeriti ako on nije dobro razumio naše prioritete i nije ih uvrstio na listu svojih prioriteta odmah i na način kako smo mi zamislili. Uglavnom dobro znamo koju bi zadaću trebao imati Bog u našem životu, ali sami ne tražimo kako se mi suobličiti njegovoj volji, planovima i potrebama koje pred nas iznosi.

Zato je u životu nebitno kako se zovemo i kojim se poslom bavimo, kojem narodu pripadamo ili kojeg smo spola ili dobi, već je bitno da otkrivamo Očevu volju u svome životu. To može samo onaj tko se ponajprije potrudi otkriti da je Bog Otac koji poradi našega vječnoga dobra predviđa da vršimo njegovu svetu volju, te da mu svojim djelima omilimo. Njegova volja se tiče istinskog života u pravednosti, istini i ljubavi. Stoga za nas ljude, ako želimo ići putem vječnoga života, nije dostatno živjeti samo prema nekim ljudskim parametrima, već je neophodno imati istinski odnos s Bogom, a to znači otkrivati ga kao svoga Oca i tako se prema njemu odnositi. Stoga Isus predbacuje i svome narodu, kojega predstavlja sin koji govori ‘hoću’ ali ne vrši, da je vršio moralne zakone i zapovijedi, ali nije bio na autentičnom putu pravednosti jer nije otkrio Oca. Zato je, ma koliko se god trudio ostvariti ljudsku pravednost, nije prepoznao ni izvršio one Božje kojoj je pretpostavka razumijevanje očinstva Božjega. To je kao da i danas kršćani žive život na nekom svome putu ljudske pravednosti, a da nikad ne otkriju lice milosrdnoga Oca niti da ikad saznaju što Bog od njih i želi glede spasenja i života vječnoga. Netko bi se mogao zvati kršćaninom, ali ako nikad ne podvrgne Ocu svoje srce da ga on oblikuje i da ga pošalje kao navjestitelje radosti svojoj braći, on je kršćanin samo imenom ili na neki ljudski način, a ne na način na koji je Isus naviještao i na koji je pozivao. Isus nam zato ukazuje kako je pravo dijeto Očevo onaj tko doživljava njegovu blizinu, pa i onda kad je prošao kroz krize, kušnje i lutanja. No kad jednom dođe do spoznaje o Očevoj blizini i ostvari zajedništvo s njime, nastojat će u skromnosti i poniznosti dalje graditi svoj odnos s njime, poput sina koji u prvi tren kaže ‘neću’, ali se kasnije predomisli i iskaže posluh Ocu.

Neka i nama ova prispodoba bude poticaj da pobijedimo otpor prema volji Božjoj koji se može roditi i u nama. Nadvladajmo svaku duhovnu lijenost, negodovanje i sporo prihvaćanje, te se dajmo nadahnuti Očevom ljubavlju koja nas pretvara u gorljive poslenike u njegovu vinogradu. Odbacimo svaku samovolju, a prihvaćajmo radije volju Očevu kao ključ vlastitog spasenja i kao rezultat zajedništva s njime u Duhu Svetomu, pa makar to od nas iziskivalo obraćenje, kao što to učiniše carinici, bludnice i ostali grješnici koji nakon putanja prigrliše naviještaj Božje pravednosti iz usta Ivana Krstitelja, što im je otvorilo vrata prema Isusu. Vršimo volju Očevu i marljivo prionimo na rad u vinogradu kako bismo u radosti zajedništva s Ocem i drugoj njegovoj djeci navijestili ljepotu njegova života, te jednom uživali vječno blaženstvo u nebu.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Duhovni besposličari

September 22, 2017 by Ivan No Comments

25. nedjelja kroz godinu – A

Tumačeći istine o kraljevstvu Božjemu Gospodin je iznio i jednu neobičnu prispodobu koja uvijek nanovo izaziva. A ova koju smo čuli danas izaziva, jer zvuči neuobičajeno i gotovo neprihvatljivo i za naše ‘suvremene’ uši navikle na govor o pravednosti i zalaganje za ostvarenje iste u društvu i međuljudskim odnosima, kao što je izazivalo i reakcije Isusovih suvremenika. Doista, u današnjoj prispodobi Isus predstavlja kraljevstvo Božje kako neku vrstu nepoštenog dara koji, kad se daje jednima, kao da nanosi nepravdu drugima. Jer i da živimo u zemlji u kojoj se poštuju prava radnika i u kojoj poslodavci redovito isplaćuju plaće i zaslužena primanja, isto bismo svi zadržali dozu rezerve prema spomenutom gospodaru, uvjereni negdje u dubini duše kako je ipak bio nepošten prema radnicima, te bismo zadržali osjećaj da je ipak one prve iskoristio, a onim drugima išao na ruku.

Isus, međutim, ne kritizira njega, već stav i ponašanje radnika koji se bune na potez svoga gospodara. Stav koji zauzimaju spomenuti radnici iz prispodobe je vrlo neuviđavan. Njima nedostaje poniznosti u odnosu prema gospodaru koji im čini dobro i uslugu kad ih uzima u najam taj dan, te im daje zasluženu plaću onako kako se pogodio i kako im je obećao. Ta plaća je stigla bez kašnjenja tako da ih nije u ničemu zakinuo što im je obećao, sukladno i dogovoru na koji su pristali. A da im dogovor nije odgovarao, onda ne bi ni pristali na njega, tako da je ipak bila bezrazložna njihova ljutnja. Prema ispripovijedanoj prispodobi, nedostajalo im je poniznosti i bili su usredotočeni više na interes i svoju računicu, nego na ispravan stav pred onim tko im je dao posao i kruha taj dan. Njihov stav je bio pogrešan, jer su zanemarivali da bi bez gospodara koji im daje posao ostali besposličari. A sudeći prema njihovoj reakciji, da su potom morali i drugi dan ići na posao kod istoga gospodara, vjerojatni bi zabušavali i ljenčarili da mu se osvete što im nije dao po mjerama njihovih apetita, kako se to događa među nama ljudima, te je i to jedna od neželjenih pojava u našem društvu.

Isus ovu prispodobu, međutim, ne priča radi socijalnih problema i želje da ih on pomogne rješavati u društvu, već uzima socijalnu tematiku da dadne duhovnu pouku. On uočava da u našem odnosu prema Bogu postoji određena nepravilnost, te prečesto ne vidimo sebe pred Bogom. Više nam je u glavi naša ljudska računica, tako da niti ne vidimo njegovu dobrotu prema nama. Tako zaboravljamo da prije našeg truda i napora, postoji njegova želja da nas uključi u zajedništvo sa samim sobom. Pa i kad u sebi osjećamo želju za duhovnim rastom i djelovanjem, zaboravljamo da je taj imperativ plod njegova stvarateljskoga djela za nas. Dok mi očekujemo njegovu nagradu za zemaljski posao za koji primamo zemaljsku plaću, on nas odvijeka poziva da se duhovno angažiramo za svoje dobro kako bi nas mogao i nagraditi vječnim životom za suradnju s njime.

Stoga ako smo i sami neuviđavni i nemamo osjećaja za ono što on čini za nas, može nam se dogoditi da se pobunimo na njegovu dobrotu i prema drugima. Osim toga, u nedostatku poniznosti ne vidimo koliko smo mi mnogo manje angažirani oko svoga duhovnoga dobra nego što je on oko našega. Ako iskreno zastanemo pred samima sobom, vidjet ćemo koliko malo mi vodimo brigu o samima sebi i o onima o kojima bismo bili dužni voditi brigu, pa opet se počesto znamo žaliti na Boga kao da on ništa ne radi. A ne vidimo da mi radimo manje od njega, pa čak pitanje je bismo li išta radili da nije njegovih poticaja. Da nam on nije još dao izričite poticaje, da nas ne poziva na susret i zajedništvo, kako bismo tek onda bili udaljeni i od sebe i od njega. Pa ni ovoga susreta i zajedništva euharistijske ljubavi ne bi bilo da nas on ne poziva i ne okuplja, jednako kao što bismo ostali zakinuti za njegovu pouku i očinske poticaje ćudoredna života.

Zato bi bilo dobro najprije uočiti da smo svi skupa duhovni besposličari, i to prema samima sebi. A da ne govorimo o tome kako smo premalo zauzeti oko naviještanja kraljevstva Božjega. Činjenica je da bez Boga ne znamo niti što je za nas dobro i zlo, te se i ne trudimo oko vlastitoga dobra dok nas on ne potakne na to. Ako mislimo da je dovoljan samo naš jedan tjedni odlazak u crkvu, da bismo nakon toga mislili da smo mi radili od jutra do mraka oko svoga spasenja, te da bi nam Bog potom trebao biti dužan, onda se varamo i loše vidimo. Ako nismo angažirani sto posto i svaki dan, onda smo u opasnosti da ne uočimo ispravno pravo stanje stvari, te da kasnije u svojoj neuviđavnosti optužujemo Gospodina za sva razočaranja i neuspjehe našega života.

Neka nas ova prispodoba potakne da stvorimo dobro odluke, te da se do kraja potrudimo oko svoga duhovnoga dobra, bježeći od duhovne nebrige i besposličarenja. Tek tako ćemo znati potruditi se i oko drugih koji su potrebni da im pokazujemo put kraljevstvo Božjega. Radimo stoga pred Bogom u poniznosti i jednostavnosti srca trudeći se nadići duhovnu lijenost i besposličarenje. Neka nam trajno pred očima bude motivacija života vječnoga i svih njegovih vrijednosti, kako bismo jednom doživjeli da nas Bog za sav trud, koji nije samo naš već je i njegov u nama i za nas, nagradi životom vječnim. Budimo pred njim ponizni skrbeći oko duhovnoga rasta i svjedočenja, pa će nas on jednom uzvisiti za sva dobra koja smo za ovoga života primali iz njegove ruke.

Reading time: 5 min
Propovijedi

Između računice i strpljenja

September 15, 2017 by Ivan No Comments

24. nedjelja kroz godinu – A

Naš život se odvija u svijetu u kojem se živi brzo, te se sve planira i programira u vidu životnih ostvarenja i uspjeha. Svijet sa svojim ritmom i obvezama tjera nas da reagiramo trenutačno na svaki podražaj i da koristimo svaku mogućnost koja nam se na zemlji pruža. S time da moramo biti brži od drugih i prije njih iskoristiti taj sretni i prigodni trenutak. Tko kasni može izgubiti korak ili priključak s drugima, te sebi prouzročiti neuspjeh. Upravo radi tog brzog ritma, a i brzih promjena u društvu, živimo kao strojevi koji moraju ispuniti programiranu normu zemaljskih obveza. Zaboravljamo međutim da nismo svi kao ljudi savršeni niti jednaki, te da se ne mogu svi na isti način snalaziti u takvom svijetu trke i nadmetanja. Zaboravljamo da se može dogoditi neželjena nezgoda, da pored nas može zakazati netko ili nešto što može ugroziti ritam našeg isplaniranoga hoda i programiranoga života. A to nas može usporiti ili čak zakočiti na našem životnom putu.

U takvom svijetu izgrađenom na brzom ritmu razvoja, ulaganja, novčanih tijekova, može se dogoditi da nam neki naš dužnik poremeti planove. A kad kažemo dužnik, ne mislimo samo na one koji nam duguju novac, već i na sve one koji nas dovedu do toga da se bavimo njima, a mi imamo ‘važniji’ stvari za raditi jer se moramo baviti obvezama. Dužnik može biti svaka slabost nekoga pored nas iza koje se otvara potreba da mu priskočimo u pomoć rješavati njegov problem. Dužnik je jednostavno čovjek pored nas koji očekuje našu ljudsku pomoć i blizinu, netko tko je potreban našega strpljenja i razumijevanja. A kad se pored nas pojave takvi ‘dužnici’ koji nam oduzimaju vrijeme i energiju, onda se dogodi da reagiramo burno i naprasito, jer se osjećamo ugroženi u svojim planovima i nastojanjima.

Tako svi mi, manje ili više svjesno i spontano, ljude u njihovim ljudskim potrebama doživljavamo samo kao smetnju. To znači da smo ih svjesni samo funkcionalno, to jest u funkciji naših potreba, ciljeva i planova, a ne kao osobe čija nas ljudskost i prisutnost kao takva obogaćuje. Štoviše, ako ne služe tome da nam omogućuju uvećavati zemaljska dobra i ostvarivati takve ciljeve, smatramo ih smetnjom. Stoga se i u današnjem društvu, ali i na razini osobnih međuljudskih odnosa, događaju sporovi poput onoga opisanog prispodobom o dvojici dužnika u današnjem Evanđelju. Postoje ljudi koji znaju ponekad i na prijetvoran način ishoditi oproštenje vlastitih dugova, ali su bez razumijevanja za one koji su njima dužni. Takvi ne čuju vapaj svoga bližnjega, počesto prikliještena različitim nevoljama, koji mu govori kao i dužnik u Evanđelju: Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti. Kad smo mi dužni drugima, znamo se cjenkati i vapiti, ali nemamo uviđavnosti i ne čujemo vapaj svoga dužnika, to jest njegovu stvarnu potrebu. Računice koje nam se vrte u glavi poremete nam centar za ravnotežu ljudskosti poradi čega smo nepopustljivi i nepomirljivi prema slabostima ljudi oko sebe, jer usporavaju naš hod prema zacrtanim visinama.

Naravno da ova prispodoba pretpostavlja iskren odnos i dobru volju dužnika da vrati svoj dug, te da se ne poigrava s onim kome je dužan. Dužnik ne smije sebe dovesti u stanje lakrdijaša koji izigrava ljude posuđujući novac i izvlačeći se od obveze vraćanja duga. Pogotovo bi bilo neprimjerno ako bi on proračunato igrao na kartu evanđeoskog milosrđa. Time bi bio prevarant a ne čovjek potreban strpljenja, odgode duga ili čak oprosta. S pretpostavkom iskrenosti je bio formuliran i Petrov upit o kojem potom ovisi ova prispodoba, kao i Isusov odgovor i pouka. Vidimo, naime, da je bio kažnjen sluga koji se poigravao dobrotom svoga gospodara, proigravši ukazano povjerenje. Ako ga je smatrao vrijednim oproštenja, time ga je smatrao i vrijednim zaduženja da i sam ide i čini slično kao što je učinio i njegov gospodar.

U tom smislu Isus ne želi od nas svojih vjernika da budemo račundžije niti pred Bogom niti pred ljudima. Naše nije da se cjenkamo niti da mjerkamo koliko ćemo opraštati, već da svim srcem prigrlimo primjer koji nam pokazuje sam Bog, a koji nas iznutra obdaruje izuzetnim iskustvom slobode i čistoće. On nas potiče da praštamo uvijek i svima, iskreno i od srca, bez obzira kakvoga srca bio onaj tko nas je povrijedio i tko traži od nas oproštenje. A koliko ćemo uz nutarnje oproštenje od srca s drugima potom ostvariti i izvanjske komunikacije, ljudskoga zajedništva i prijateljstva ovisi i o njihovu srcu i iskrenosti. Ako imamo strpljenja s drugima, onda smo u prigodi razumjeti potrebe svoje braće, njihove mogućnosti i probleme. Govoreći nam da moramo uvijek i od srca oprostiti Isus nam ne dopušta da se cjenkamo sa svojom braćom, niti da njihovo ljudsko dostojanstvo mjerimo svojim interesom. Pa čak kad nas povrijede i nanesu nam rane, neophodno je oprostiti, jer samo oprostom liječimo rane. A povrijeđeni ponos ne može biti važniji od pravog unutarnjeg zdravlja, od čista srca i neopterećene duše. Samo takvo srce može imati strpljenja s braćom, može im opraštati i voditi ih do spasenja.

Kako vidimo, Isus u ovom odlomku nije govorio o opraštanju novčanih dugova, već uvreda i grijeha kojima nas drugi povrijede kao ljude. Naravno, povreda se može dogoditi i posudbom novčanih sredstava, pri čemu gubitak nevraćenoga novca u tom trenutku ne boli toliko koliko izgubljeno prijateljstvo i povjerenje.  Isus nas prije svega poučava strpljenju s ljudima, to jest na razumijevanje njihovih potreba, pa i rana, propusta, slabosti i grijeha. Onaj tko ima upravljen pogled u Boga, nikada neće previdjeti spasenjske potrebe svoga bližnjega. Na to nas i ovom prispodobom poziva Isus, koji nam ukazuje na Oca nebeskoga kao primjer strpljenja. Kao što je on imao strpljenja s nama i osjećaja za naše potrebe, tako i mi trebamo znati ophoditi se s drugima, baš zato što ni mi sami nismo savršeni i idealni. Nasljedujmo stoga primjer strpljivosti Oca nebeskoga koji ima strpljenja i s našim pogrješkama, kako bismo kao njegova djeca, bez ikakve zemaljske računice, strpljivo radili na spasenju svoje braće.

Reading time: 5 min
Propovijedi

U ime humanosti i humanizma

August 30, 2017 by Ivan No Comments

22. nedjelja kroz godinu – A

Nakon što je Otac nebeski u srcima apostola očitovao da je Isus njegov Sin i Mesija, a Petar to javno ispovjedio pred svima, Isus ih je počeo intenzivnije poučavati svome poslanju u svijetu. Tako im je naviještao da ima trpjeti i umrijeti, nakon čega je imao i uskrsnuti. No upravo Petar koji ga je prvi od svih učenika ispovjedio kao Sina Boga živoga burno reagira na takav njegov govor i pokušava ga odvratiti od naviještenoga plana, premda i ne zna dobro da nije riječ o nekom Isusovom proizvoljnom trenutnom planu, već o navještaju da će se dogoditi prema onome što je bilo prorokovano u Pismima o njemu. Iz toga zaključujemo da Petar u ime vlastitog osjećaja humanosti želi odvratiti Isusa od patnji i križa o kojemu je govorio: Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!

Poput toga Petrova stava i reakcije, danas se razvija novi humanizam u društvu u kojem se bježi od križa i patnje, a nastoji se osigurati lagan život. Ni sami ne vidimo koliko je to veliko zavaravanje i privid, jer nema izgrađena čovjeka ni stabilnoga društva bez križa, patnje i napora. Ovaj se humanizam često očituje u odnosima roditelja i djece, pri čemu roditelji drže svojom svetom zadaćom priuštiti svojoj djeci život i životna iskustva bez napora i križa. Tako se ravnaju prema određenim kriterijima humanosti i humanizma, no čine veliki previd, kao što ga učini i sveti Petar. Mnogi se čak zavaravaju prividnim i lažnim uvjerenjem da će se moći prije ili poslije stvoriti društvo bez patnje i križa, te im iz njihove humane i humanističke perspektive smeta i Bog koji je tako jasno govorio o potrebi križa i o nezamjenjivoj ulozi i koristi patnje u životu.

Danas se ljudi ne samo zanose, već i zavaravaju pomišlju da je moguć život bez križa, pa i kad to čine u najboljoj namjeri. Jer ni Petar nije imao nikakvu lošu namjeru, ali je bio u velikoj zabludi i pokušao je usmjeriti Isusa u krivom smjeru. U tom smislu i mi danas jedni druge odgovaramo od patnje, muke i križa. To jest kad tražimo vlastiti životni put, uglavnom se usmjeravamo prema onome koji držimo lakšim i jednostavnijim, to jest na kojem nas čeka manje muke, napora i žrtve. Tako da vidimo da i mnogi kršćani, pa i kad se ne bore otvoreno i ideološki protiv križa, ipak nisu upoznali njegovu neizmjernu snagu, pa ga onda isključuju iz svoga života. Kao da jedni druge želimo zaštiti od nedaća ovoga svijeta jamčeći sebi miran i spokojan život. A zaboravljamo da je to po sebi nemoguće. Jer život bez križa je kao zgrada bez nosivih greda. I ukoliko se netko odlučio živjeti bez križa, odbijajući potom slijediti Gospodina, samo je zdanje svoga života učinio nestalnim i nestabilnim. I ne samo svoga, nego i tolikih drugih života oko nas, jer svi smo udovi jednoga tijela – Crkve, svi smo potporne grede ili kamenje u istome zdanju Božje kuće. I ako popusti jedna greda ili kamen, tada je u opasnosti i drugi dio zdanja koji je oko te slabe točke.

Zato je Isus sa svom ozbiljnošću ukorio Petra, jer je o jednoj takvoj važnoj stvari imao ljudsko mišljenje, a ne Božje. I bez obzira što je to mišljenje bilo uvriježeno među ljudima kao normalno i što je njegova nakana bila sasvim ispravna, Isus mu je uputio vrlo ozbiljan prijekor, što bi i danas trebalo glasno reći cijelome društvu. Upravo jer je i današnji čovjek sebi umislio, kao i Petar, da čovjek može i treba živjeti bez muke, patnje i križa, današnje društvo se svjesno udaljuje od Boga i postaje bezbožno. Ideolozi ovoga svijeta ne žele prihvatiti takvoga Boga koji ne uklanja patnju i križ, već ih prihvaća i pretvara u oruđe svoje ljubavi. Zato ga svjesno kritiziraju i prekoravaju, jer smatraju da nije poduzeo sve što je u njegovoj moći da učini nešto tako humano kao što je uklanjanje patnje iz svijeta.

A kao što čovjek ne prihvaća da je human Bog koji ljubi križ, tako se i Bog ne može zadovoljiti čovjekom koji ne ljubi križa i ne ide putem Kristovim, jer to bi značilo da nije razumio put vlastitog spasenja. Pogotovo što ni današnji čovjek bez križa, ali vrlo teško prihvaća onaj Božji, duhovni križ, to jest križ našega Gospodina. Kao ljudi prihvaćamo počesto zemaljske patnje i poteškoće i svjesno im se izlažemo onda kad smo uvjereni da će nas dovesti do uspjeha i omogućiti nam zemaljsku plaću. Ali duhovni križ kojim nam Gospodin jamči izgradnju osobnosti i kao nagradu život vječni, ne prihvaćamo s toliko oduševljenja, jer je on suprotan zemaljskim stremljenjima i ostvarenjima. No upravo taj križ nam nudi Gospodin kao vlastiti duhovni projekt bez kojega nema spasenja, pa ga stoga i sami prihvatimo na način na koji nam ga je on navijestio, ne dajući se zavarati lažnom humanošću i humanizmom. Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je samo križ autentično sredstvo očovječenja, jer ljude vodi do konačnog ostvarenja u životu vječnome. Neka je slava Gospodinu koji nas je tome ne samo poučio, već nam je ostavio i primjer nošenja križa.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Kako postati stijena Kristova?

August 23, 2017 by Ivan No Comments

21. nedjelja kroz godinu – A

Sveti Matej Evanđelist nam u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje dobro poznati događaj kad je Isus dao svom apostolu Petru vlast – ključeve kraljevstva nebeskoga, kako se slikovito izrazi Gospodin. Uz to ga je proglasio stijenom na kojoj je odredio sagraditi svoju Crkvu koju vrata paklena neće nadvladati. Neupitno je značenje ovoga događaja i Isusovih riječi za primat koji Isus daje svetome Petru, te koji imaju u baštinu rimski biskupi kao njegovi nasljednici, no bilo bi korisno razmišljati o značenju ovoga teksta za svakodnevni život nas vjernika kojima Isus nije dao tako veliku milost i odgovornost. Pa i onda kad neće na nama graditi cjelinu svoje Crkve i ono bitno jedinstva povjereno Petrovoj skrbi, ne znači da ne želi računati sa svakim od nas, te i na nas nasloniti dio bremena odgovornosti za spasenje drugih. Stoga je moguće da i ovaj događaj i nama progovori i bude putokazom u našem vjerničkom življenju ako i sami želimo biti stijene Kristove.

Naime, taj putokaz možemo pronaći upravo u liku svetoga Petra, jer kao što je on zaslužio da ga Isus nazove stijenom, vjerojatno na isti način i mi trebamo postati većim ili manjim kamenom koji se ugrađuje u zdanje njegove Crkve i činije je cjelovitijom i čvršćom. Svakome bi od nas također trebala biti zadaća postati čvrstim osloncem Kristu koji se utjelovio među nama ljudima, te svojom stabilnošću trebamo omogućiti uspjeh njegovu spasenjskom djelovanju među ljudima po Crkvi. A kad potom promotrimo čime je to Petar zaslužio tako ozbiljne i uzvišene riječi, otkrivamo da se ne radi o nikakvim ljudskim zaslugama ili sposobnostima koje su ponukale Isusa da ga izabere za stijenu Crkve. Jer je on kao čovjek bio kao i svi ostali ljudi, slab i grešan, te samo svojom ljudskošću nije mogao biti temelj za Kristovu Crkvu. U tom smislu je Isus jasno istaknu da mu ne daje vlast zato što je po svojim ljudskim darovima bio bolji ili zaslužniji od drugih. Uostalom, takav dar se i ne daje na temelju ljudskih zasluga, već na temelju otvaranja Božjoj volji i nadahnuću. Zato će mu Isus i reći: Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavio tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima. Nakon toga će Isus dati Petru vlast i zadaću, što znači da mu ih daje zato što je bio otvoren Očevu nadahnuću da spozna Krista – Mesiju, a ne zato što je imao izuzetne ljudske zasluge i sposobnosti.

Na tom tragu vjerujem da svatko od nas može iščitati i Isusovu volju i želju da mu i svaki od nas postane stijenom na koju se može osloniti u ovome svijetu on – utjelovljeni Božji Sin. Ali ne može mu biti čvrstim osloncem naša ljudskost i ljudski darovi sami po sebi, bez obzira koliko mi bili snažni, pametni, sposobni. Postajemo stijenom na koju on računa i na kojoj gradi zdanje spasenja onda kad poput Petra prihvaćamo da Bog svojim Duhom pohodi i blagoslovi našu ljudskost nebeskim nadahnućima; da je osnaži i da je uzvisi do mjere da mu postane pouzdanim oruđem spasenja svih onih koji su povjereni našoj vjerničkoj skrbi i ljubavi. Postajemo stijenom spasenja drugima ako se otvaramo Duhu Božjemu da nas prosvijetli, te ozbiljno ispovjedimo da je Isus utjelovljeni Sin Boga živoga, Krist – Božji Pomazanik. U toj spasenjskoj spoznaji neprocjenjivo je vrelo duhovne snage koja nam daje životnu čvrstoću i jasnoću.

Molimo stoga od Gospodina taj dar, da u vlastitom djelovanju uvijek budemo postojani i čvrsti, da iz svake naše misli, riječi i djela proizlazi jasno svjedočanstvo za Isusa. Tada, kada mi dopustimo da nas Duh Božji nadahnjuje, te prihvaćamo Krista za svoju stijenu, tada i naš život postaje stijena na koju Krist može ozbiljno računati, te uz pomoć koje može učvršćivati tuđe živote. Neka riječi današnjeg Evanđelja u nama probude pravu odgovornost, jer nemamo pravo praviti se slijepi glede vlastitoga poslanja koje nam Gospodin daje u svijetu. A naše poslanje nije da živimo samo kao ljudi, slijedeći samo sadržaje koje nam objavljuje ljudski nagon ili ljudsko nadahnuće, to jest ‘tijelo i krv’ kako reče Gospodin, već nam je zadaća slijediti Očeva nadahnuća koja nas jedina mogu izgraditi do mjere našega Gospodina. Dopustimo mu da nam dadne stabilnost svoga života, kako bismo i sami bili njegove stijene u životu drugih ljudi, čvrsti i pouzdani suradnici Duha Božjega. Neka i nas učvrsti u našem nastojanju protiv vrata paklenih, kako bismo i mi imali u svojoj ruci, u zajedništvu sa svetom Crkvom Katoličkom, izgrađenom na Petru, ključeve života kojima otvarati drugima pristup Gospodinu i njegovoj milosti u ovome svijetu, te tako omogućiti i vječnu proslavu na nebesima.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Duhovni štrajk glađu

August 18, 2017 by Ivan No Comments

20. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje naslutiti ljubav Božju prema svome narodu. Naime, služi se slikom brižnoga oca koji skrbi o svojoj djeci, svjestan da mu je to primarna zadaća u obitelji. Tako slikom iz svakodnevnoga života objašnjava svojim učenicima koji je prvenstveni naglasak njegova djelovanja – djelovati u izabranom Božjem narodu: Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. Time je htio reći kako njemu ne priliči zanemariti potrebe svoga naroda, te svoju pozornosti i skrb usmjeriti prema drugima. Služeći se slikom svoga vremena Isus pokazuje ne povlašteni položaj, već povlaštenu potrebu svoga naroda da prihvati spasenje.

Jer slike kojima se služi iz svakodnevnoga života mu pomažu da opiše duhovnu stvarnost, to jest stanje svoga naroda. Slikom obitelji, djece i psića ističe veličinu i posebnost izabranog Božjeg naroda u odnosu na druge narode, ali isto tako i njihovu nedosljednost i neodgovornost glede tog istog položaja koji im je Bog bio odredio. Jer tijekom njihove povijesti Bog ih je obasipao darovima svoje ljubavi, a oni su redovito proigravali povjerenje. Zato ih Isus naziva ‘izgubljenim ovcama doma Izraelova’ naglašavajući da je poslan prvenstveno njima. Prema tome, htio je reći da nije priličilo njih zanemariti, te se usredotočiti na druge narode, već je dolikovalo najprije njima pomoći da se vrate sa svojih lutanja Bogu, jer je Bogu njima prvima upravio poziv spasenja po vjeri, te je se od njih trebao blagoslov i spasenje preliti na sve ostale narode.

Sliku kojom se Isus služi mogli bismo sebi predočiti na drugačiji način postavljajući s pravom jedno životno pitanje. Da se dogodi u nekoj obitelji da roditelji brižno pripreme hranu svojoj djeci, no da djeca iz obijesti ili protesta odbijaju uzimati tu hranu, prezirući roditeljsku skrb, nameće se pitanje kako bi dotični roditelji reagirali. Ako bi oni uredno pazili da njihova djeca imaju najbolju i najkvalitetniju hranu, a ukoliko bi se dogodilo da se djeca time neodgovorno razbacuju ili pak da naprave neku vrstu štrajka glađu, dovodeći u pitanje i vlastito zdravlje, ne vjerujem da bi roditelji gledali skrštenih ruku, već bi nešto poduzeli glede toga. Teško da bi se roditelji tek tako pomirili s time, te da bi pragmatično zaključili kako je najbolje tu hranu dati svinjama ili psima da jedu, kad već neće njihova djeca. Sigurno bi roditelj učinio sve što mu je moći da otkloni problem i da pomogne svojoj djeci da se vrate zdravoj ishrani. Doista, ako roditelj ljubi svoje dijete i ako mu je stalo do njegova zdravlja i dobrobiti, onda će sve učiniti da ih nahrani i održi u životu.

Isus je htio reći da se nešto slično dogodilo i s Izraelskim narodom. Bili su povlašteni primatelji Božje ljubavi i dobara pa Božjem daru i dobroti, ali su se ponašali kao djeca koja štrajkaju glađu odbijajući hranu iz Božje ruke. Nešto slično se događa i s nama vjernicima i našom vjerničkom dosljednošću. To se očituje najčešće u odgoju djece i mladih, kad vidimo kako roditelji uredno skrbe oko svoje djece kad je riječ o tjelesnom stanju, ali kad je riječ o duhovnoj hrani, onda izgleda da je stvar malo drugačija. Naime, počesto roditelji previđaju ili prelaze preko duhovnih potreba njihove djece. To jest kad ih vide duhovno neuhranjenima ili kad vide da odbijaju duhovnu hranu, mnogi tome ne pridaju veliku važnost, kao da je riječ o sasvim nebitnim stvarima u životu. Gotovo da se osjećaju nemoćnima ili da im nije stalo što se njihovo dijete odlučilo na duhovni štrajk glađu odbijajući vjerovati i upoznavati Boga i vječne vrijednosti. A mnogi roditelji zaboravljaju da su svojoj djeci upravo oni omogućili takvo obijesno stanje prema Bogu, vjeri i Crkvi. No ta ista stvar se može očitovati i u odnosu prema Gospodinu svakoga pojedinog vjernika u ovom svijetu materijalnoga izobilja. Onda kad zadržavamo samo formalni ili protokolarni odnos s njime, tada praktički i mi poput starozavjetnog naroda, umjesto da doživimo radost i zanos poradi Božje blizine i darova kojima smo kao djeca obasuti, mi se prema njima odnosimo neodgovorno, mlako i lijeno, te tako odbijamo i odbacujemo te iste darove, te sami sebe činimo nedostojnima istih. A naša zadaća bi bila da ih naviještamo drugima svjedočeći da smo prava djeca Božja, te da nas je Bog zadužio da i druge ljude uvedemo pod krov punog zajedništva s njime.

Neka nam ovaj događa i riječi Kristova Evanđelja budu poticaj na veću odgovornost i zauzetost glede duhovnih dobara koja svakodnevno primamo. Nemamo pravo na duhovni štrajk glađu ni na duhovno životarenje pored obilja koje nam je Otac nebeski pružio po svome Sinu. Da imamo vjeru žene Kanaanke onda bismo znali da Bog i mrvicama svoje ljubavi i milosrđa može nahraniti gladne duše i cijelo čovječanstvo, jer nas hrani neizmjernošću svoga božanskog života. Stoga preuzmimo odgovornost doslovno za svaku mrvicu s Božjega stola, te je blagujmo u zahvalnosti i poniznosti, svjesni da takvu duhovnu hranu života vječnoga ne možemo nigdje nabaviti ljudskom moću i sredstvima. Razbudimo u sebi žar vjere, te poniznošću ove žene molimo od Gospodina smilovanje, jer on istom brižnošću kao i nekada pripravlja, čuva i nudi duhovna dobra svome narodu.

Reading time: 4 min
Propovijedi, Uncategorized

Tjelohraniteljica vjernika

August 14, 2017 by Ivan No Comments

Uvijek je bilo, pa tako i danas, da u društvu oni koji sebe drže uzvišenijima i značajnima, sebi mogu priuštiti i zaštitu sukladno svojoj veličini. No zaštita ne može biti samo u vidu tehničkih i tehnoloških pomagala, već su prava zaštita osposobljeni, vjerni i dobro plaćeni ljudi koji su se spremni izložiti za svoga poslodavca i platitelja, a koje zovemo tjelohraniteljima. Najčešće je riječ i o opasnim i delikatnim situacijama u kojima je baš neophodno imati nekoga tko će biti spreman i tijelo i život izložiti u zaštitu. Doista je takva živa i ljudska zaštita najkvalitetnija da se sačuva vlastiti život.

 

Bog Marijin tjelohranitelj

 

Glede čuvanja vlastitoga tijela mnogi potom previđaju neke važne stvari, a što je naša nebeska Majka Marija dobro znala. Naime, ona je jako dobro znala da ljudskom biću nije dostatna ljudska zaštita niti je moguće zaštiti sebe štiteći se samo na ljudski način. njoj je bilo jasno da je čovjek više od zemaljske stvarnosti, te stoga ni njegova zaštita ne može biti samo zemaljska. Pogotovo što je znala da stvarni protivnik ljudskoga bića nije onaj tko ugrožava našu tjelesnu cjelovitost, već stari neprijatelj koji nagrize onu duhovnu, nakon čega se tjelesna uruši kao kula od karata. Neophodno je, uistinu, znala je dobro Marija, imati onu nebesku zaštitu, te se štititi na način na koji nas štiti sam Bog koji nas svojom milosnom zaštitom čuva od grijeha i o Zloga, te potom i od smrti. Jer to su istinski uzročnici propasti i raspadljivosti ljudskoga bića. Od takve pogibelji nas ne mogu zaštiti nabildani i naoružani čuvari, već to može samo Bog svojom prisutnošću. Jer uostalom, njegova zaštita nije samo za ovaj vremeniti život, obojen našim sitnim interesima i ambicijama, već nas on štiti za onaj uzvišeniji život u kojem naše biće dolazi svome cilju. Tek ako prihvaćamo njegovu zaštitnu ulogu za vječni život, tada samo sebi omogućili i pravu zaštitu za ovaj. A onaj tko bi samo štitio zemaljski život, ne vodeći računa o vječnomu, napravio bi krupan previd jer bi se lišio one prave zaštite.

Ali ne samo da je Bog zaštita od izvanjskih pogibli, već je Bog zaštitnik i hranitelj ljudskoga bića, duše i tijela u pravom smislu riječi. On je doista tjelohranitelj ljudskoga bića, jer prožima to isto biće do najmanje pore svojim božanskim životom. Ne samo da nas štiti od pogibli i nedaća, već nas doslovno i hrani svojim životom, po čemu stječe pravo na naslov tjelohranitelja. Ne samo da je spasitelj i hranitelj duše, već je spasitelj i hranitelj cijeloga bića, a time i tijela, što je pokazao najprije na prečistoj Djevici. Zato je Bog Mariju, koju je štitio do kraja cijeloga života, kao nagradu i krunu uzdigao u nebesku slavu dušom i tijelom. Time nam je ponudio primjer osobe potpuno zaštićene, koja doduše nije imala nikakve ljudske zaštite, ali je zato uživala svu onu duhovnu nebesku zaštitu njegove moći i milosti. . Zato ako itko zaslužuje ovaj naslov tjelohranitelja, ali ne u ovom našem današnjem smislu, već u korijenskom značenju riječi, onda je to sam Bog.

 

Marija naša tjelohraniteljica

 

Ali upravo time što je iskusila Božju zaštitu i snagu njegove prisutnosti, Marija je imalo izuzetno iskustvo Božje tjelohraniteljske skrbi, te nam svojim životom upravo to iskustvo posreduje. Time nam postaje primjer kako tražiti Božju zaštitu, te kako hraniti vlastito tijelo Božjom riječju i njegovim životom. A utoliko ukoliko je zainteresirana nama kao Majka pomagati, utoliko možemo i nju nazvati tjelohraniteljicom jer i ona skrbi oko spasenja našega tijela kao izuzetna suradnica na Božjemu planu spasenja. Promatrajući stoga njezino slavno uznesenje na nebo imamo pravi primjer Božjeg zaštitničkog djelovanja. Uzdignuta je u nebesku slavu, jer je ovdje na zemlji živjela Bogom potpuno zaštićena i nahranjena, te je samo doživjela vrhunac proslave kojoj je cijeloga života žarko težila.

Časteći nju i slaveći njezino uznesenje svjesno smo da nam je ona tjelohraniteljica jer nas upućuje na Boga. Dok se njoj utječemo pronalazimo pravu zaštitu, kao što nam postaje jasno kako je doživjela vječnu proslavu cijelim bićem. A ona kao proslavljena u Bogu, ne svojom već Božjom snagom, može i nama biti svojevrsna tjelohraniteljica, jer nas upućuje na iste oblike zaštite koje je i sama iskusila. Zato nam ne prestaje već ići njezinim putem proslave, jer i sami smo pozvani na vječnu proslavu i radost u Božjemu kraljevstvu. No do te proslave dolazimo ako ovdje na zemlji ne težimo za zemaljskim lažnim zaštitama koje nam ne mogu jamčiti spas duše i tijela, već ako budemo uzeli Boga za zaštitnika i svoga tjelohranitelja na zemlji.

Marija nam također svjedoči da Bog nikada nije zakazao u svojoj vjernosti i ispunjenju obećanja, već da je uvijek dosljedno izvršavao sve što je ljudima obećao. No da bi se njegova zaštita na nama ostvarila, i mi poput Marije trebamo pokazati pravu poniznost koja nas čini vjernima njegovoj riječi kao što je bila ponizna službenica Marija. Poniznost i vjernosti njemu je preduvjet da se na nama dogodi njegova sveta zaštita, kojoj je za cilj sačuvati nas i dušom i tijelom za nebesku proslavu. Držimo se stoga Marije kao tjelohraniteljce našega bića, jer nam je onda pružila iz svoga krila Sina Božjega po kojem smo primili zajedništvo u Božjem životu, a čije nas sveto Tijelo i hrani i brani od svih štetnih utjecaja.

Reading time: 5 min
Propovijedi

Je li Gospodin utvara?

August 9, 2017 by Ivan No Comments

19. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čuli smo događaj koji nam opisa sv. Matej evanđelist, a govori o tome kako se Isus za vrijeme jedne noćne oluje, koja je apostole zatekla na lađi dok su se prebacivali preko Genezaretskoga jezera, približio svojim učenicima hodeći po vodi. Ne uspijevajući odmah prepoznati da je to bio njihov Učitelj, učenici su se dodatno prestrašili. A u pokušaju da protumače što se to događa i o čemu je zapravo riječ, njihov zaključak je bio da se radi o utvari: A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ‘Utvara!’ I od straha kriknuše. Tako su zahvaćeni strahom, a u nemogućnosti da u mraku ispravno utvrde o čemu je riječ, iznijeli pretpostavku koja im se učinila najispravnijom. Jer im nije bilo vjerojatno da bi čovjek mogao hoditi po vodi, a pogotovo kad su se u olujnim uvjetima mučili i oni koji su bili na barci. Njihovu neizvjesnost razriješio je, međutim, Gospodin koji im se predstavio i ohrabrio ih da se ne boje.

Koliko su mu ozbiljno povjerovali pokazala je naknadna scena s Petrom, koji se odvažio ispitati je li to stvarno Gospodin, te je onda i sam htio da mu Gospodin zapovijedi da dođe k njemu po vodi. Nakon početne odvažnosti, Petra je ipak obuzela malovjernost pa je počeo tonuti, nakon čega je u očaju zavapio Gospodinu da ga spasi. Isus je to i učinio pruživši mu ruku, a time i prigodu da povjeruje da onaj koji je hodio po vodi nije bio utvara, već da je to njihov Učitelj, to jest utjelovljeni Božji Sin koji ga je mogao rukom dohvatiti i izvući na barku, a barku potom učiniti sigurnom nakon što je smirio oluju.

Ovaj događaj je počesto obrazac onoga što se događa i u našem vjerničkom duhovnom životu. I u nama postoji potreba, kao i u Petru, uspostaviti čvrst odnos pouzdanja i povjerenja s Bogom. No događa se nerijetko da je Gospodin u našem životu utvara, to jest postoji samo imenom, ali ne i stvarnošću. Kad treba povjerovati do kraja i biti dosljedan njegovoj riječi, tada, kao i u Petrovu slučaju, nastaju problemi. Udaljimo ga svojom nevjerom i nepristajanjem uz njegovu riječ i život, te on za nas ne postoji kao živi Bog, već samo kao neka prikaza, utvara i proizvod naših misli ili eventualno potreba. Doista, svaki put kad se prema njemu nismo odnosili kao prema živome Bogu prema kojemu i s kojim naša duša stoji u izravnom zajedništvu života i ljubavi, mi smo ga pretvarali u utvari. Svaki put kad ne vjerujemo žarko i čvrsto, već ga doživljavamo, usputnim, stranim i dalekim bićem koje nema životnu važnost za naš, za naše stavove i postupke, za naša uvjerenja i nadanja, koje ne oblikuje naš svakodnevni život, pretvaramo ga samo u neku utvaru i privid, a oduzimamo mu stalnu i stabilnu prisutnost u našem životu.

Ali Gospodin nije utvara. On je jedina čvrsta i sigurna stvarnost života. Jedini neprolazni i vječni koji i nama može podariti mir i vječnost, koji nam može zajamčiti da nas neće potopiti valovi ovoga svijeta. A mi kad prema njemu nemamo stav i odnos istinskog povjerenja, kad ga ne osjećamo kao živoga Boga, onda ga u praksi stvorimo na utvaru, kao  što je to učinio i Petar. Samo ako je naš stav prema njemu čvrst i nadasve osoban kao sa živim Bogom koji nas neće nikada iznevjeriti i koji je utjelovljen u našu životnu stvarnost, tada se može reći da on za nas nije utvara, već Bog. Samo ako prema njemu nemamo odnos formalnosti i formalizma, on za nas postaje živa stvarnost koja nas zahvaća i preporađa, koja od strašljivih ljudi pred životnom neizvjesnošću i izazovima postaju ljudi osnaženi njegovom prisutnošću. Takav učinak ne može proizvesti utvara, već samo živi Bog, te nas na to Isus poziva da on za nas ne bude utvara, već da bude živa božanska stvarnost. Gospodin nije plod naše mašte, uma ili potreba, već je dar Očev nama koji trebamo njegovu svetu prisutnost bez koje nam nema spasenja.

Zato je neophodno da živoga Boga ne pretvaramo u utvaru svojim ponašanjem i stavom, jer takvo što je Boga nedostojno. On je onaj koji jest, jedina neupitna i stabilna životna stvarnost koja i nama jamči trajnost postojanja u svim neverama i nevoljama života. Dopustimo mu živu i djelatnu prisutnost u životu. Neka nas on pokreće i vodi iznad svih pogibeljnih voda našega života da nas ne potopi valovlje ovoga svijeta, već da nas njegova moćna ruka održi u sigurnosti od svake pogibelji ovoga svijeta i dovede nas do blažene vječnosti.

Reading time: 4 min
Page 22 of 77« First...1020«21222324»304050...Last »

Misao dana

Vječni Bog se ovremenio da nas učini dionicima vječnog života
~*

Propovijed

  • Izgubljeni poziv

    3. nedjelja kroz godinu – B Kada razgovaramo o svojoj vjeri i opredjeljenju za Krista, često smo u napasti misliti kako smo se mi opredijelili za vjeru, kako smo se mi odlučili biti kršćanima. Uslijed toga postavimo se kao da smo mi izabrali njega, a ne on nas, čime sebi pripisujemo… »

Meditacija

  • Šišmiši

    Šišmiši ili pučki slijepi miševi pripadaju redu sisavaca, a jedini su sisavci koji mogu letjeti. Inače su noćne životinje koje danju spavaju u skrovištu, te pri tome vise obješeni s glavom prema dolje. Za orijentaciju i za letove i lov vrlo dobro koriste ultrazvuk: ustima i… »

Galerija

#fire #vatra #fuoco #ognjiste #fuocolare #fireplac #fire #vatra #fuoco #ognjiste #fuocolare #fireplace
Blagoslovljeno Bogojavljenje - Blessed Epiphany #t Blagoslovljeno Bogojavljenje - Blessed Epiphany #trikralja #bogojavljenje #vodokršće #epiphany #epifania #fede #chiesa #bambinogesu #remagi #stellacometa #starcomet
Upali božansku vatru u srcu - Set on the divine Upali božansku vatru u srcu - Set on the divine fire into your heart #fire #vatra #ognjište #fuoco #focolare #fireplace #traditions #tradizioni #narodniobičaji#winter #winterseason
Sretna Nova! Happy New Year! #happynewyear #buonan Sretna Nova! Happy New Year! #happynewyear #buonanno #sretnanovagodina
There is no bread without Cross #kruh #pane #bread There is no bread without Cross #kruh #pane #bread #breadmaking #breadofinstagram #breadoflife #croatiantradition #croatianpopulartradition #cross #croatiafulloflife #croatia🇭🇷 #crostagram #tradizionipopolari #ljubavkristova
Običaji su bitan izričaj života - Traditions Običaji su bitan izričaj života - Traditions are an essential expression of life #tradition #običaji #kruhsvagdasnji #breadofheaven #breadofeveryday #komin #ognjište #vatra #fireplace #croatia #croatiantraditionalfood #croatiantradition
Instagram post 17861375432333177 Instagram post 17861375432333177
Sjeti se saveza svoga svetoga - remember your holy Sjeti se saveza svoga svetoga - remember your holy covenant #duga #arcobaleno #arcenciel #rainbow #rainbowlover #rainbowlove #clouds #obkaci #nuvole
Plodnost je donositi plodove života vječnoga - T Plodnost je donositi plodove života vječnoga - To be fruitful is to yield #fruits of the eternal life #grožđe #vino #uva #wine #winelover #eternallife
Otvori svoje srce i bit ćeš Božja zvijezda na z Otvori svoje srce i bit ćeš Božja zvijezda na zemlji - Open your #heart and you will be a God’s #star on the earth 🌍 #cvijet #priroda #natura #fiore #nature #naturelovers #flores #fleurs #blumen #flowers #flowerpower #flowermagic #floweroftheday #flowerofinstagram #croatia🇭🇷 #croatiafullofnature #croatiafullofcolors #crostagram
Ako želiš biti sretan, usrećuj druge - If yo Ako želiš biti sretan, usrećuj druge - If you wish to be happy, make happy others #cvijeće #priroda #natura #fiori #nature #naturelovers #blumen #flores fleurs #flowers #flowerlovers #flowerpower #flowermagic #floweroftheday #flowerofinstagram #croatiafulloflife #croatiafullofnature #croatiafullofcolours #crostagram
Svaki dan valja iskoristiti 🙏🏻🙏🏻 Svaki dan valja iskoristiti 🙏🏻🙏🏻
Za blagoslov u novom danu 🙏🏻❤️ Za blagoslov u novom danu 🙏🏻❤️
U visine treba ići oprezno 👍🏻🙏🏻 U visine treba ići oprezno 👍🏻🙏🏻
Krist nam je ostavio primjer da ga nasljedujemo 🙏🏻🙏🏻
Gdje ima ljubavi ima mjesta za svakoga - Where is Gdje ima ljubavi ima mjesta za svakoga - Where is love there is a place for everyone #cvijece #priroda #cvijeće #cvijet #fiori #natura #nature #naturelovers #blumen #fleurs #flores #flowers #flowerpower #flowermagic #floweroftheday #flowerofinstagram #croatia🇭🇷 #croatiafulloflife #croatiafullofmagic #croatiafullofnature #croatiafullofcolours #crostagram
Svaki dan umij svoje lice u kaplji jutarnje rose - Svaki dan umij svoje lice u kaplji jutarnje rose - Wash your face every day with a drop of the morning dew #cvijet #tratinčica #priroda #natura #nature #margarita #margherita #flores #blumen #fleurs #flowers #naturelovers #flowerlovers #flowerpower #flowermagic #floweroftheday #flowerofinstagram #croatia🇭🇷 #croatiafulloflife #croatiafullofnature #croatiafullofcolours #crostagram
Mali cvijet, veliki ures - A little flower is a gr Mali cvijet, veliki ures - A little flower is a great decoration 🌸🌼🌺 #cvijeće #priroda #fiori #fioridellamontagna #natura #flores #blumen #fleurs #flowers #flowerpower #flowermagic #floweroftheday #flowerofinstagram #naturelovers #flowerlovers #croatia🇭🇷 #croatiafulloflife #croatiafullofmagic #croatiafullofnature #croatiafullofcolours #croastagram
Čudesna priroda svjefoči o svome Tvorcu - Wonde Čudesna priroda svjefoči o svome Tvorcu -  Wonderful nature witnesses about his Creator #nature #priroda #planine #nebo #natura #montagne #mountains #dolomiten #dolomite #dolomitas #dolomiti #tree #rock #naturelovers #mountainlovers
Planinska jezera su oči zemlje koje stalno promat Planinska jezera su oči zemlje koje stalno promatraju nebo - Mountain’s lakes are eyes of the earth always watching the heavens #planine #priroda #jezero #lake #mountains #heaven #clouds #oblaci #montagna #natura #nature #naturelovers #dolomiten #dolomiti #dolomite #vacation
Load More... Follow on Instagram

Traži

Posljednje dodano

  • Izgubljeni poziv
  • Dati se u potragu za Isusom
  • Šišmiši
  • Pripremiti se za poslanje
  • Bogoobjaviteljica Marija
This error message is only visible to WordPress admins

Error: There is no connected account for the user 3035270156 Feed will not update.

© 2018 copyright PATROLOGIJA
Designed by ID