20. nedjelja kroz godinu – B

Čitajući i dalje šesto poglavlje Ivanova Evanđelja danas slušamo Isusove riječi kojima potiče svoje suvremenike da mu se približe na vrlo konkretan način, te da počnu živjeti od njega i svakog dara koji im on dadne. Njegova besjeda je bilo vrlo neobična i izazvala je mnoge upite i reakcije, no Isus nije mogao ne reći to što je smatrao vrlo važnim i za njihov život, bez obzira koliko su ga htjeli razumjeti ili ne, to jest prihvatiti ili ne. Ponajprije njegove riječi su pretpostavljale da njegovi sugovornici ne posjeduju onaj pravi i puni život, nakon čega je on sebe i svoje tijelo predstavio hranom koja u sebi sadrži taj život. Upravo jer su imali krive pretpostavke, ali i pogrešno vlastito razumijevanje života, oni su ostali zbunjeni, pa su čak i odbacili njegove riječi i pokušaj da im po svome tijelu podari vječni života.

U svojoj površnosti mi ljudi, poput Isusovih suvremenika, također mnogo toga u životu pretpostavljamo, umjesto da shvatimo koliko je bitno to što nam Bogu nudi i da se oko toga zauzmemo. Tako pretpostavljamo da znamo što je život i ne mislimo o tome koliko ga u biti imamo, a koliko je život koji imamo kao biološki i tjelesni vrlo krhak i nestalan. Time što imamo želju za životom i što se teško pomirujemo s činjenicom da će naš život doći kraju, ne znači da ga imamo. U stvari to bi nam trebalo biti upozorenje da se potrudimo oko života i da se nastojimo ispuniti životom koji ne prolazi. Mnogi ljudi i ne žele o tome misliti, pa odbijaju od sebe svaku pomisao o ozbiljnosti života, napose onog zbiljskoga. Mnogi onako izdaleka i na uopćen način drže kao da je vječni život i blaženstvo pitanje samo nekog naravnog automatizma te se događa sam po sebi. Kao da bi svaki čovjek time što je i duhovno biće bio neumrli i određen za blaženu vječnost i sreću. A u biti tako uopćenim razmišljanjima odbijamo razmišljati temeljiti i korjenito o svom životu, te se onda i zauzeti oko stjecanja onih važnih sadržaja i sastavnica po kojima život postaje uistinu vječan sukladno Božjem planu prema kojem je čovjek stvoren za neprolazan život u blaženoj vječnosti.

Zato smo čuli u evanđeoskom odlomku kako Isus ističe svojim sugovornicima da trebaju tako živjeti da im to bude za vječnost: Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Jer on zna da netko može ostati i u vječnoj smrti, te mu nije oduzeta besmrtnost, ali mu se može dogoditi da mu Bog ne podari vječni život, već da ga odredi za vječnu smrt. Stoga Isus razlikuje mogućnost da čovjek živi na nekoj zemaljskoj razini, ali ističe također da je čovjek sposoban primiti onu nebesku razinu života, to jest život kao takav. No taj život koji on zove “život u sebi” nije u ljudskoj moći, te njime ljudi ne raspolažu niti ga posjeduju silom svoje naravi. Taj život je isključivo dar Božji i mogu ga primiti od Boga. Upravo taj život nam posreduje on kao Spasitelje, te je u tom smislu i rekao da u posjed takvoga života čovjek može doći jedući njegovo tijelo i pijući krv. Dakle, on ujedno očituje svoje božanstvo, jer je on onaj koji dolazi ususret ljudskoj potrebi da za neprolaznim blaženim životom. Dajući ljudima svoje besmrtno tijelo kao zalog vječnosti i lijek besmrtnosti, on im daje ono što im je najviše potrebno, a o čemu počesto ne razmišljaju ili ne vode dovoljno računa. Zato je i sam posvjedočio da Bog kao ‘živi Otac’ po svome Sinu koji ‘živi po njemu’ daje pravi, puni i neprolazni život ljudima. Otac je s tim ciljem i poslao Sina da ljudima posredstvom svoje ljudskosti ponudi pravi božanski život.

Upravo svojim utjelovljenim životom Krist jamči trajnost i neprolaznost i našoj tjelesnoj sastavnici. Došao je u susret nama i svojim tijelom omogućio da možemo primati taj uzvišeni život na način prikladan nama ljudima. Dao nam je mogućnost da se punimo božanskim životom blagujući njegovo presveto Tijelo koje je potpuno prožeto božanskom snagom i milošću. Blagovanjem njegova Tijela ne produžuje se naše ljudsko postojanje na zemlji, u vremenu i prostoru, već primamo novu kvalitetu života. Po njemu se ispunjamo besmrtnim i neprolaznim životom koji nam očituje bit i smisao i našeg zemaljskog postojanja, jer nas Bog nije stvorio za propast, već da bi nam objavio svoju slavi i ispunio nas svojim životom. U tom smislu odjekuje i poticaj sv. Pavla Efežanima: Punite se Duhom! Apostol hoće reći: Punite se Božjim životom, Božjom snagom, mudrošću i milošću. A najjednostavniji način je da se punimo time je da blagujemo tijelo našeg Gospodina, na što nas je on sam potaknuo.

Ne budimo stoga anemični ljudi kad imao nadohvat ruke dar Božjega života iz kojega nam struji obilje svakog blagoslova. Budim odgovorni i pred svojim životom, jer kako ozbiljni budemo pred blagovanjem Kristova Tijela, to ćemo sebi priskrbiti obilniji dar života. Ne budimo tvrdokorni i nepomični, već sa svim duhovnim žarom primajmo Kristovo tijelo, punimo se njegovim životom za koji smo i stvoreni, da bismo ga jedno uživali u slavi nebeskoj kad u potpunosti budemo živjeli u njemu i po njemu.

Došavši među nas ljude Gospodin Isus je započeo jedno novo razdoblje ljudskoga roda kojem je bit bila da donese među ljude božanski život, ili Božje kraljevstvo kako je on govorio. To kraljevstvo je s njime došlo k nama ljudima, o čemu je on nadugo i često propovijedao onima koji su ga slušali, a što su Evanđelisti dobro dokumentirali. U tom smislu učio nas je kako se obratiti, kako otvoriti oči vlastitoga srca za njegovu prisutnost, te isto tako kako ga primiti i kako s njime rasti u posvemašnjoj vjernosti. I kao konačnu točku svoga nauka, Isus je obećao nagradu punine u nebu tog istog kraljevstva koje oni koji vjeruju budu živjeli na zemlji. Na taj način je Isus došao navijestiti konačnu plodnost ljudskoga života, to jest ukazati što je bio istinski plan čovjeka s Bogom. A taj iskonski plan je pretpostavljao plodnost samoga bića. Bog je htio da naš kao takav bude plodan, a ne da plodnost bude tek nešto izvanjskoga našemu biću.

Marija prima sjeme Kraljevstva

Polazeći od Isusova navještaja kraljevstvo Božjega kao središnje poruke njegova propovijedanja nema sumnje da se ta poruka tiče i naše nebeske Majke Marije. Jer ako je ijedno biće usvojilo poruku kraljevstva, još prije nego ju je Isus izgovorio naviještajući, onda je to bila Marija. Ona je primila nebesku plodnost u vlastiti život živeći do kraja posvećena Bogu, to jest ostvarenju njegova spasenjskoga plana. Marijino biće, duša i tijelo, bilo je plodno do te mjere da je rodila Sina Božjega.

Primajući Sina Božjega koji se utjelovio u njezinu krilu, primila je posljednji i najveći plod kraljevstva Božjega kojim je bila okrunjena njezina životna plodnost. Jer Marija je primala Božje kraljevstvo baš kao Božje sjeme u koje je vjerovala da ima smisla i da ima snagu pravoga života, nasuprot svim ljudskim i svjetovnim opcijama. Ona je se morala opredijeliti za neznatnost i malenost, te je trebala prihvatiti da jedino Bog čini velike stvari u životu. Njezino je bilo da ga se boji, poštuje i ljubi, a njegovo da je čini velika djela onima koji uza nj prianjaju. Iskusila je da u njegovu kraljevstvu nema mjesta za umišljene oholice koji svoj život temelje na mjerama ljudskoga života, te je znala da u njegovu kraljevstvu na prijestolju kraljuju neznatni, dok on odbacuje i zbacuje silne.

A ovi ponizni, maleni i neznatni to su oni koji se vode Božjom riječju i voljom. Oni ne traže u životu ništa od zemaljskih probitaka, već svoj život posvećuju jedino njemu živeći za njegovu slavu. To su oni koji vjerujući Bogu gotovo protiv svake ljudske i zemaljske nade primaju sjeme kraljevstva kao najmanje od svih sjemenja, ali koje kasnije donosi višestruki plod. Doista, Marija je primala svaku Božju riječ kao sjeme kraljevstva Božjega na zemlji koje je sam Bog sijao u njezinu srcu, a ona ga je brižno prihvaćala i do kraja mu se posvećivala.

Zato je i najveće sjeme kraljevstva Božjega koje je Marija posijala u svoje srce bio sam Božji Sin, on koji je istinska Božje Riječ i u kojem je sva punina Kraljevstva. No kako je u njemu prebivala sva punina božanstva, on je bio u sebi sjeme novoga svijeta i budućih dobara, ali je za Mariju predstavljao i Božju puninu na zemlji. Ona koja je potpuno prihvaćala Božje poticaje kao sjeme, radi čega je i nazvana ‘punom milosti’, došla je do toga da je u njoj to sjeme došlo do punine ploda, to jest do utjelovljenja našega Gospodina.

Marija donosi plodove Kraljevstva

Kao što vidimo na Marijinu primjeru, onaj tko jednom posije sjeme kraljevstva i dopusti mu da raste u srcu, dopušta prisutnost Božjih plodova u vlastitom životu. Tada sam Bog skrbi oko toga da to sjeme raste i razvija se i da dođe do ploda na zemlji, čemu je on obećao onu konačnu nagradu na nebesima. Jer je za ovoga života Marija njegovala sjeme kraljevstva kao najveću dragocjenost životne plodnosti, Bog ju je nagradio onim punim, cjelovitim i neprolaznim životom duše i tijela u svome kraljevstvu. A jer je živjela potpuno za kraljevstvo Božje, i jer je dopustila da se već za ovoga života sjeme kraljevstva u njoj razvije do Punine – Isusa, Bog ju je zbog toga smatrao vrijednom života vječnoga, te se onda pobrinuo da je i obdari njegovom puninom i u vječnome životu, a ne samo u ovome. I jer je Sina Božjega primila dušom i tijelom, te mu dala da bude pravi čovjek, on je nju dušom i tijelom nagradio nebeskom slavom.

A od trenutka kad ju je Bog u potpunosti za svu vječnost proslavio u nebu i obasjao svojom slavom, možemo reći da je Marija kao ne nabo uznesena bila prvi zreli plod njegova kraljevstva. Dosta prvi zreli plod jer je prva doživjela cjelovitu proslavu svoga bića, to jest jer je na zemlji doista primila Puninu Božju, ta ista Punina bila joj je nagrada i na nebesima obdarujući je proslavom duše i tijela. Marijino uznesenje je stoga svjedočanstvo divnih Božjih djela koja obdaruju plodnošću svakoga tko čistim srce prima sjeme Božjega kraljevstva, kao što je Marija primila to sjeme u čistu djevičansku zemlju. I kao što je ona Sina Božjega primila u čistu djevičansku zemlju njegujući ga kao najveću dragocjenost, tako je i Božji Sin primio nju u čisti djevičanski prostor vječnosti kao najveću ljudsku dragocjenost koja je ikada sa zemlje uzdignuta u nebesku slavu.

Stoga nam je Marija na nebo uznesena poticaj kako da i sami živimo za plodnost kraljevstva Božjega, to jest da cijelim svojim bićem, dušom i tijelom, prihvaćamo sve što Bog sije u naš život, napose da prihvaćamo našega Gospodina koji je u svom tijelu donio najbolje i neponovljivo sjeme. Pružajmo mu prostora sada i ovdje, da bi on nama kasnije osigurao prostor u nebeskom kraljevstvu. Živimo svoje vrijeme skrbeći da ne ostanemo bez ovog sjemena, da bismo potom njime bili ispunjeni i po svu vječnost. Budimo prihvatilište sjemena Božjega kraljevstva na zemlji, da bismo potom i sami bili prihvaćeni kao plod koji je ono u nama donijelo na nebesima.

19. nedjelja kroz godinu – B

Riječi današnjega Evanđelja otkrivaju nam jednu raspravu u kojoj se našao naš Gospodin nakon što je umnožio kruhove i ribe i nahranio veliko mnoštvo ljudi. Znamo iz dijela koji prethodi ovom odlomku da im je Isus predbacio da ga traže samo poradi zemaljskoga kruha, a ne jer su osjetili da bi ga trebali tražiti radi njega samoga. Tako umjesto da traže njega koji je kruh koji je s neba sišao, oni su žudili za zemaljskom hranom. To je bio dovoljan povod da počnu mrmljati suprotstavljajući mu se i odbijajući prihvatiti njegovu riječ. Ne samo da su tako bili nezahvalni prema njemu, nego i neuviđavni prema sebi samima i svojim duhovnim potrebama koje je mogao zadovoljiti samo Bog.

Ne samo onda, nego se i danas ljudi gotovo na istovjetan način odnose prema Bogu. Mnoštvo je nezadovoljstva, mrmljanja i odbijanja Boga i njegova nauka, a ne vidimo sebe i svoju duhovnu lijenost da se mi pokrenemo sukladno njegovoj riječi. A za mrmljanje pronalazimo kojekakve izlike i izgovore. Današnji čovjek doista radije dopušta da svatko izrekne svoje mišljenje bez utemeljenja, i da čuje tolika ljudska mišljenja, nego da prione uz nauk Božji i da prihvati onoga koji je s neba donio taj nauk. Daje za pravo svakome, pa i onome vrlo neupućenome, da govori o Bogu i Božjem svijetu, ali ne dopušta da Bog izgovori istinu o našemu svijetu i životu. Naša suvremena uljudba kao zarazu širi takva uvjerenja sve s ciljem da ukloni čvrstoću i jasnoću nauka Božjega iz društva, a da čovjeka prepusti na milost i nemilost ljudskih mišljenja, najčešće izobličenih i izopačenih. Kao da bi čovjeku i čovječanstvu bilo u interesu da mu o bitnim stvarima svatko priča što hoće, širi mišljenja bez pokrića, daje pravo za neutemeljene stavove. Kao da je sve to prihvatljivije i čovjeku korisnije od istine koju je Božji Sin donio s neba nama na korist i spasenje.

I danas ljudi mrmljaju kad im se sa svom jasnoćom navješta istina koju nam je Isus objavio, kad ih se poziva otvorenije i snažnije na Božji put, kad ih se poučava da ne troše previše snage i energije na ljudske stranputice, na zemaljske sitne strasti i užitke, umjesto da prionu uz ono bitno u životu. Kao da se ljudi boje ili ne žele poći tim putem svjesno, voljno i korjenito. Kao da ne žele svoj život uložiti u ono bitno i neponovljivo zajedništvo s Bogom, bojeći se da im život s Bogom ne uskrati njihovu ljudsku viziju i prizemljeni način života.

U tom smislu bunimo se i mrmljamo mi ljudi na Boga čim nas on želi poučiti i dati našem životu novi smjer, nove vrijednosti. Čim on želi uzdići naš život u božansku dimenziju, mi se tome opiremo i ne želimo da nas povede k uzvišenome, već se radije valjamo u zemaljskoj kaljuži. A za uzvrat se klanjamo ljudskim božanstvima i kojekakvim idolima.

Ostajemo žrtve svojih ljudskih poimanja radije nego da postanemo učenici Božji. Štoviše mrmljamo protiv Boga kad nas pokušava poučiti i ne prihvaćamo njegova Sina koji nam je donio taj neponovljivi uzvišeni nauk na zemlju. Ponašamo se i dalje kao da nitko ne pozna što je to Božji život i njegova istina o našem životu, te ne prihvaćamo da je on s neba sišao i poučio nas pravome životu.

Prihvaćamo da postoji neki Bog na nebu ali mrmljamo protiv onoga koji je sišao na zemlju da nas pouči životu. Njega ne prihvaćamo tako lako kao kriterij i mjeru svoga života.  Dobro nam dođe Bog o kojem ćemo mi razmišljati, natezati se, domišljati i prepirati, ali nam ne odgovara Bog koji će nama govoriti o našem životu i za naš život, pa protiv takvog mrmljamo, bunimo se i žalimo.

No vrijeme je da prestanemo mrmljati i da doista postanemo poslušni učenici Božji. Isus nas je tome poučio i na to nas poziva, a u našem interesu je da prionemo uz njegov božanski nauk otvoreno i zdušno, sebi i mnogim drugima na spasenje.

18. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo nastavak odlomka od prošle nedjelje u kojem je sv. Ivan opisao čudesno umnažanje kruha. Naime, nakon umnažanja kruha Isus se povukao u goru posve sam jer je čuo da su bili naumili doći i zakraljiti ga. Budući da su ga nakon toga i dalje bili tražili, tako su i došli u Kafarnaum u nadi da će ga tamo sresti. I upravo to se dogodilo. A sveti Ivan je to uredno zapisao: Kad mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Nakon toga, kad su ga pronašli, on je započeo otvoren razgovor s njima, nadasve predbacujući im da ga ne traže na ispravan način ni s ispravnim motivima: Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.

Možda netko drugi na njegovu mjestu to ne bi učinio, ali Isus je htio biti načisto sa svima onima koji su išli za njim i tražili ga. Znao je da je bilo dobro i poželjno da ga traže, ali isto tako je znao da nije nebitno s kojim motivima i ciljem ga traže. Odlučno je stoga odbio njihove prizemljene motivacije i zemaljske ciljeve koji su stajali u pozadini njihovih traženja. On je došao s neba da ljude nahrani božanskim životom, a oni su ga tražili poradi svojih zemaljskih interesa. Zato im se suprotstavio i odlučio poučiti o traženju koje im je trebalo biti spasonosno i spasenjsko, a ne samo prizemljeno i ograničeno na prolazne ciljeve.

Nešto slično vrijedi i za nas kršćane danas. Počesto se i mi sami ponašamo poput onih koji su Isusa nekoć tražili poradi kruha zemaljskoga ili nekog drugog cilja i interesa. Zadovoljimo se u biti nekom našom razinom spoznaje ili odnosa prema njemu i teško prijeđemo taj svoj prag, umjesto da budemo otvoreni stalnome traženju i novim spoznajama koje nam on pruža i na koje nas poziva. Jer on je neiscrpni Božji Sin koji nas baš i poziva da mu na taj način pristupimo kao ljudi željni Boga i božanskoga obilja, a ne svojih ljudskih potreba i zemaljskih interesa.

Isus, stoga, očekuje od nas da budemo pravi kristotražitelji, te bi svaki kršćanin to morao biti po definiciji. To jest trebali bismo ga tražiti svim srcem i dušom. Doista, nemoguće je biti kršćaninom a ne čeznuti žarko za njim. Trudimo se stoga tako jako upiti njegovu prisutnost i puninu života. On očekuje da poželimo svoje biće ispuniti do kraja njegovom prisutnošću i tada se događa pravo čudo i preobrazba života. Nastojmo stoga biti njegovi iskreno tražitelji i to će biti pravi blagoslov i procvat duhovnoga života iz kojeg onda niče neizrecivi plod vječnosti već sada u našem zemaljskom postojanju. Samo traženje Krista odražava živost duhovnog života i rasta, a blaženi su oni koji se ne dopuštaju ograničiti svojim ljudskim poimanjima već su otvoreni njemu i otajstvima koja nas on obogaćuje. Tada naš duhovni život neće biti ni besplodan ni ukalupljen u potrošene obrasce ni sveden na hladne odnose, već će bujati rastom i napretkom iz dana u dan. Upustimo se u takvo traženje i dopustimo Kristu Gospodinu da nas vodi u našem traženju i da ga potom okruni darom svoje prisutnosti i milosti.

17. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju opisan je pomalo neobičan događaj u kojemu nije imao udjela samo naš Gospodin, već i jedan dječak. Naime, Gospodina je slijedilo veliko mnoštvo ljudi, zaneseno djelima koja je činio, a napose ozdravljenjima bolesnika. No idući za njim ostali su bez zaliha hrane, pa je Isus osjećao svojom dužnošću nešto učiniti za njih. Kad je vidio što se događa odmah se išao posavjetovati s apostolima, ali oni nisu znali što bi učinili, jer je za njih to bila nemoguća misija nahraniti toliko mnoštvo.

Gotovo u očaju Andrija je ukazao na to da su kod jednoga dječaka pronašli pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Ali to nije moglo nahraniti nego tek nekoliko ljudi, te je i Andrija znao da je bespredmetno to bilo i spominjati. Međutim, upravo je to bila presudna činjenica koja je utjecala na preokret situacije. Naime, upravo je te kruhove iskoristio onaj koji nije htio od kamena praviti kruh kad ga je Sotona kušao. Tako u ovom slučaju radije izabire ljudsku suradnju, suradnju jednog dječaka koji ima kruh i ribe, znak ljudskog truda i skrbi. Isus se nije ustručavao njih blagosloviti i umnožiti za veliko mnoštvo ljudi i njihove potrebe, dok je izbjegao činiti čudo samo za sebe i to čudo bez ‘pomoći’ ljudi. Iz cijelog događaja je očito kako Gospodin cijeni prisutnost i sudjelovanje malenih u svemu što je činio. Dok su odrasli bili dosta neuviđavni i nedorasli situaciji u kojoj su se našli, dotle je obični dječak omogućio Gospodinu da bude dobrotvor odraslima.

Nešto slično možemo vidjeti i u životu današnjega čovjeka. Često smo neuviđavni i zanemarujemo one malene pored sebe, umjesto da ih cijenimo kao moguće sudionike čuda. Dogodi se da su čak teret ili smetnja današnjemu čovjeku i njegovim obvezama, te ih u brzini života i mnoštvu podloca i ne primjećujemo. Ne vjerujemo da nam preko njih i od njih može doći blagoslov i milost Božja. Više se ufamo u vlastitu snagu, u moć novca i tehnologije, nego u doprinos i značenje malenih koji su nam znak Božje prisutnosti i njegova djelovanja. Isus međutim svojom gestom pokazuje da je doprinos upravo malenih u društvu nezamjenjiv, kao u slučaju dječaka čije je kruhove i ribe on blagoslovio i umnožio. Bila bi zato nasušna potreba graditi društvo koje dopušta da oni maleni koji ljube Isusa u njega ugrade svoj doprinos i svoju ljubav prema Gospodinu. To u konačnici postaju zdravi temelji na kojima može počivati društvo, a ni u kojem slučaju sirova sila ili bezdušna tehnologija. Neka nam ova Gospodinova lekcija bude lijepa škola autentičnih vrijednosti oko kojih trebamo skrbiti za pravu budućnost našega društva i naroda. Nadasve, svi skupa se trudimo biti malenima da Gospodinu omogućimo da po nama čini svoja čuda i izgrađuje naše društvo na stabilnim temeljima svoje ljubavi.

16. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju otkrivamo jednu životnu situaciju pomalo sličnu onome što se događa i u današnjemu svijetu. Naime, vidimo da su Isusovi apostoli, dvanaestorica, bili umorni i iscrpljeni nakon što su ispunili poslanje koje im je dao Isus, te je on sam uočio da im treba odmora. S druge pak strane on je uočio i potrebe puka koji je bio kao obezglavljen i izgubljen kao ovce bez pastira. I jednima i drugima je trebalo odmora duše koji su naposlijetku pronašli s njime i u nnemu. Puk je doista grčevito tražio utjehu i olakšanje svojih jada, te se činilo da nema dovoljno onih koji mu mogu omogućiti da dođe do rješenja i do odgovora na svoje probleme.

Slično se događa i danas kad s jedne strane vidimo da su Isusovi poslanici umorni od toliko posla koji se iz dana u dan umnaža i ne uspijevaju stići do svakog čovjeka komu su poslani. Je proturječje, ali je i stvarnost da posao počesto priječi pastirima da dođu do srca svojih ovaca. Nekada je to i njihovom krivicom a nekada i krivicom samih vjernika koji ne traže tako žarko i gorljivo ono što bi trebali od njih, a vrlo rado i brzo se odlučuju komentirati i kritizirati njihovo ponašanje i njihove nedostatke. Počesto drže da oni ništa ne rade već samo odmaraju i uživaju, te prema njima nemaju niti osnovnog razumijevanja koje bi trebali imati. A pastiri sa svoje strane možda drže da ih vjernici nepotrebno i iz dokolice gnjave svojim čudnim zahtijevamo. I kao što je nekada bilo da uz toliki broj svećenika i rabina narod ipak bude kao ovce bez pastira, i da sve potom padne na leđa nekolicine, tako i danas se može dogoditi da uz velik broj svećenika može biti nešto slično. Jer ukoliko svećenicima nedostaje istinskog apostolskog zanosa i Isusove revnosti, onda kao da na kriv način ili uzalud vrše svoju dužnost. Onda ih sve brzo umara i teško stječu snagu za ono što bi trebali činiti u ime Isusovo i snagom kojom je to Isus činio. Tada njihovi vjernici mogu biti obezglavljeni kao ovce bez pastira, te onda i pokušati tražiti duhovna rješenja na neprimjeren ili neispravan način. Svakako je neobična pojava našega vremena da određeni broj vjernika ne uspijeva zadovoljiti svoje duhovne potrebe u župama, uz svećenike kojima su povjereni, te traže drugamo gdje su čuli da ima netko tko će zadovoljiti njihova traženja i uspjeti ponuditi bolja rješenja od onih koja nude drugi, takozvani obični svećenici.

No Gospodinov pastirski zanos otkriva nam koji je pravi odgovor na umor koji zahvaća i pastire i ovce. On ukazuje da se pastiri mogu pronaći samo ako se u osami odmore s njime, kao što i vjernički puk ne može doći do utjehe ako u pastirima ne traži njega i njegovu riječ. Stoga je znakovito da je apostole pozvao da idu u osamu odmoriti malo, a puku koji je bio kao ovce bez pastira neumorno je navijestio radosnu vijest poučavajući ih otajstvima Božjim. Doista samo je njegova blizina i njegova riječ sposobna odmoriti nas do kraja i onda kad smo umorni, jer ona je melem na rane i umornih pastira kao i iscrpljenoga puka. Molimo stoga da svi skupa budemo bliži njemu i da upijamo njegov zanos kojim je osvježavao svoje apostole, ali i narod koji je tražio Božju utjehu. Nastojmo se odmarati u njegovoj blizini koja jedina odmara cijeloga čovjeka. Neka snagom toga pastiri budu neumorni i dostojni svoga Učitelja koji ih je osvježio svojom blizinom, a neka vjernici s poštovanjem u njima promatraju zauzetoga Krista koji neumorno naviješta otajstva Božja koja valja pobožno i zahvalno razmatrati i usvajati. Tako se možemo odmoriti samo ako se usredotočimo na ono bitno u životu, ono što nam daje Gospodin, a ne ponude ovoga svijeta koje nam iscrpe duše u tolikim vrstama ‘odmora’ koji nam se nudi. Sve drugo je bespotrebno gubljenje snaga koje samo dodatno iscrpljuje našu krhku ljudskost. Ako se odmaramo uz Krista upijajući njegov zanos, onda možemo jedni drugima pomoći da se odmorimo unatoč svemu, te da pronađemo dužno razumijevanje jedni za druge, doživljavajući blagodat i čudo kojim Bog osvježava naše duše. Neka se to zbude s nama danas kao nekada u Palestini.

15. nedjelja kroz godinu – B

Premda je izviješće sv. Marka o slanju dvanestorice vrlo kratko, ipak je vrlo znakovito i bogato sadržajem. Isus se kao Učitelj nije ponašao na uobičajen način, kao što su se ponašali židovski rabini onoga vremena. Premda su i sami imali učenika i drugih sljedbenika, ipak nikada ih nisu na ovakav način slali da propovijedaju, niti su im mogli dati ovlasti koje je Isus dao svojim učenicima. Doduše, to nisu ni pokušali, pogotovo što Isus pred svoje učenike stavlja vrlo neobične zahtjeve. Tako od njih očekuje, kako smo čuli, da uza se ne nose ništa, osim štapa, ne zato što je pretpostavio da će sve drugo steći idući putem, već što je smatrao da im ništa od svega toga ne treba, jer je znak navezanosti na zemaljska dobra. Zato veli da im ne treba ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, ni dviju haljina. Htio je da odmah, čim krenu, budu svjesni da ne idu putem zemaljskog interesa, već služenja Bogu poradi kojega su se svega odrekli.

Nadalje, u svemu tome možemo iščitati još jednu dodatnu poveznicu sa Starim zavjetom. Isus, naime, ne samo da se ponašao kao onaj koji ima autoritet proroka, pa i više od toga, već šalje svoje učenike na isti način na koji je Bog u Starom zavjetu slavo proroke. Inicijativa nikad nije bila njihova niti su imali privatnih razloga ili interesa ići kamo ih je slao. Naprotiv, inicijativa je bila Božja, te su često imali razloga pobuniti se kad su vidjeli uvjete koje im postavlja i zahtjeve kojima ih uvjetuje. I apostoli su poslani poput tolikih proroka koji nisu uzimali sebi za pravo davati određivati Bogu na koji će ih način poslati. Štoviše, nisu se osjećali sposobnima po vlastitom nagnuću davati savjete u ime Boga, već je sam Bog njih podizao iz naroda i slao ih da govore ono što im je on zapovjedio, pa i onda kad su zbog toga bili izloženi, pa čak i ugroženi. Trebali su vjerno naviještati ono što je Bog od njih tražio i onda kad su ih vlastodršci i moćnici zbog toga progonili. Moglo im se dogoditi da trpe nepravde i muke, ali oni nisu mogli ne izvršiti poslanje koje im je on odredio da vrše.

Slično tome što se događalo u životu proroka, bilo je i u životu Isusovih Apostola. Njih Isus izabire da budu odvažni i vjerodostojni, nezaustavljivi na svome svjedočkom putu. Zato od njih očekuje da ne nose ništa osim štapa i sandala. Zadaća im je bila vršiti njegovo poslanje, a ne svoje, te je stoga on i postavljao uvjete koje je on smatrao prikladnima za to poslanje. A istina, najbolje je i znao što im treba i kada će biti najvjerodostojniji. Evanđelist samo izvještava da su to poslanje i ispunili, jer kao poslušni Isusovi učenici nisu ni pomišljali kršiti nalog koji im je dao.

Iz svega što nam sveti Marko zapisa, izvući je pouku i za nas danas. Uspjeh u naviještanju Evanđelja ne postiže se izvanjskim pomagalima, tehničkom osposobljenošću ili gospodarskom moću, već isključivo vjernošću Isusovu glasu, to jest proročkom poslušnošću. Pa i onda kad pred nas stavlja čudne, i gotovo nemoguće zahtjeve, ipak je njegova riječ i božanska snaga jamstvo ostvarenja poslanja. Treba samo dopustiti da on u nama djeluje i da se u nama proslavi. A kao pravi navjestitelji i apostoli, trebamo vršiti proročku službu, to jest kao osobe biti znak Božje prisutnosti na zemlji, što potom naša djela i naše riječi trebaju odraziti. Zato nam je i moliti svete Apostole da nas zagovaraju, jer mi počesto u duhu svoga vremena ne vidimo koliko je istinita ova činjenica o kojoj svjedoči Evanđelje. I mi radije računamo na izvanjsku djelatnost i na pomagala ovoga svijeta, nego da računamo na snagu svoga duha koji se u vjernosti predaje Bogu i kroz koga Bog djeluje svojom moću. Ali preduvjet da bi Bog bio na djelu je da se lišimo svih ostalih priručnih sredstava, te da Boga stavimo u središte života.

Molimo stoga za dar ovakvog predanja i ovakve poslušnosti Isusovu glasu, te ostavimo evanđeosko svjedočanstvo u svijetu. Ne smijemo smetnuti s uma da nas čekaju toliki potrebni kojima neće nitko pristupiti ni olakšati boli, ako to ne učinimo mi, Kristovi učenici. Odazovimo se Isusovu pozivu i preobražavajmo svijet svojom poslušnošću i vjernošću njegovu glasu, svjedočeći da smo uistinu pravi Kristovi proroci.

14. nedjelja kroz godinu – B

Evanđelje koje čitamo ove nedjelje vodi nas u Isusov rodni kraj u nazaretsku sinagogu. Upravo tu gdje su ga poznavali i gdje je imao prijatelja i rodbine, Isus doživljava odbacivanje u tolikoj mjeri da se i sam čudio njihovoj nevjeri i tvrdokornosti. Tamo gdje se moglo očekivati obrnuto, da će imati izniman uspjeh, on je doživio neuspjeh. Zato se postavlja pitanje zašto se dogodio tako začuđujući obrat, to jest zašto su se prenerazili kad su ga čuli naviještati kraljevstvo Božje.

Možda je odgovor na ovo pitanje i prejednostavan, no valja ipak pokušati dokučiti zašto su Isusa njegovi sumještani odbacili. Istini za volju, on do tada među njima nije očitovao svoje božanstvo koje se u biti očitovalo u dvojakoj dimenziji. S jedne strane s očitovalo kroz osobnu svijest koju je Isus imao o sebi, a to je da je Božji Sin, a s druge strane se očitovalo kroz poslanje Mesije i Spasitelja. Do tada su ga poznavali kao drvodjelju, a ne kao Stvoritelja svijeta, kao sina Marijina, ali ne i kao Sina Božjega, kao običnoga čovjeka, a ne Mesiju s božanskim poslanjem. I onda kad je došlo vrijeme da se očituje i njima, kao istinski prorok koji nadilazi svakodnevno ponašanje pismoznanaca i svih drugih koji su tumačili Božju riječ i odredbe, oni su odbili povjerovati u njega i prihvatiti ono što im je govorio.

Oni ga, naime, nisu nisu prepoznali u njegovoj pravoj biti, ali njegova dosljednost radi toga nije bila upitna. Kad je počeo javno djelovati, više nije mogao skrivati svoju pravu bit. On je uvijek bio sebi dosljedan, pa i kada nije pokazivao do kraja vlastiti identitet svakome. I ako ga nisu poznavali kao Božjega Sina, nemoguće je da nisu zapažali njegove izuzetne kreposti u tom životu u galilejskoj skromnosti. To je bila pretpostavka za svaki daljnji zaključak, ako su htjeli dobronamjerno razmišljati o činjenicama koje im je on pružao, a ne samo o eventualnim riječima.

Po svoj prilici prema njemu se dogodila reakcije, jer oni su mislili da on dokida jaz koji stoji između čovjeka i Boga. Ili bolje rečeno, bili su uvjereni da on produbljuje jaz između sebe i njih, te da ujedno dokida udaljenost koja stoji između čovjeka i Boga time što on kao čovjek sebe stavlja s Božje strane. Zato su ga ona htjeli redimenzionirati na običnoga čovjeka koji bi bio jedan od njih, a ne Bog u kojega su trebali povjerovati. No oni poradi tvrdoće svojih srca nisu mogli razumjeti bit njegove poruka koja nije bila u tome da se on od njih izdvaja i da ih ponižava, već da im pokaže da je, istina drukčiji od njih s jedne strane, ali i da je potpuno njihov po ljudskoj naravi. I što je još važnije, da je došao za njih. No oni su u svojoj oporosti podigli barijeru nevjere između sebi i njega, tako da nije mogao učiniti ondje nijedno čudo, osim ozdraviti nekoliko nemoćnika.

u odnosu prema njima produbljuje izdvajajući se od njih i pokazujući da nije samo jedan od njih. U biti oni nevjerom produbljuju jaz između sebe i Boga koji je on nastojao premostiti htijući njih približiti Bogu.

Njihovi zaključci, doduše, nisu bili sasvim krivi, jer su dijelom odgovarali stvarnosti, s time da nisu pogađali dobro njegove nakane. Uistinu, on nije išao produbljivati jaz time što je pokazao da između njege i Oca nebeskoga ne postoji takav jaz, već je svojim nastupom pokazao da s pravom govori u ime Božje, jer je to bila sasvim logična posljedica koja proizlazi iz njegova božanskog identiteta. Osim toga, time što je istaknuo spomenuti jaz, nije to učinio da bi im predbacivao i stvarao kompleks krivice, već da bi ih oslobodio. Isto tako, ako je ukazivao na uzvišenost svoga poslanja, nije time činio većim jaz između sebe i njih, već im je skretao pozornost da je, zahvaljujući njegovoj ljudskosti, premošćen taj jaz koji postoji između Boga i ljudi, a koji je uvjetovan ljudskim grijehom. No njihova nevjera im je bila nepremostiva i nije im dopuštala da prijeđu na onu stranu gdje ih je pozivao Isus. Ukopali su se u svoje pozicije do mjere da im je obraćenje postalo nedostižan napor, a spasenje predaleko.

Sve što se je zbilo u sinagogi u Nazaretu vrijedi kao pouka i nama danas. Budimo pozorni na Isusov navještaj i njegova djela u našem životu, te prihvatimo da nam otkrije svoje božansko poslanje kojim nas privlači Bogu. On nas poziva da odgovorimo vjerom na njegovu prisutnost, te se odazovimo jer samo vjerom nadilazimo granice svoje ograničene ljudskosti, te preko njega ulazimo u ozračje ponuđenog Božjeg oproštenja i spasenja.

13. nedjelja kroz godinu – B

Današnja nas liturgijska čitanja pozivaju da razmišljamo o Bogu izvoru života i pobjedniku smrti, koji nije ostajao gluh ni slijep ni nijem za konkretne potrebe ljudi oko sebe. Štoviše, bio im je na usluzi svojom božanskom snagom, kao što čitamo u današnjem Evanđelju u kojem je opisano ozdravljenje jedne žene od dugogodišnjeg krvarenja i uskrišenje jedne dvanaestogodišnje djevojčice. I u jednom i udrugom slučaju se pokazalo koliko je važno imati ispravan pristup Gospodinu, jer je upravo to ono što predstavlja razliku u životu nas vjernika. Naime, Isus je došao svim ljudima da im navijesti spasenje i donese Boga u život, ali nisu svi na isti način primali njegov navještaj, niti su s istom nakanom, ozbiljnošću i željom pristupali svemu onome što je on govorio i činio. Bilo je onih koji su prema njemu bili tek radoznali ili ga doživljavali samo kao privlačnu pojavu svoga vremena i prostora, a bilo je onih koji su ga životom tražili i od njega kao životvorca život primali. Takav je bio slučaj žene koja je bolovala od krvarenja, kao i Jaira i njegove obitelji koji su iskreno vjerovali da im Isus može pomoći u gotovo beznadnim situacijama.

No njima nije bilo lako u takvom metežu i gužvi razviti ispravan stav o Isusu. Mnoštvo ljudi oko Isusa bilo im je zapreka da do njega dođu, da ga dobro čuju i da poslušaju. No kako bolesna žena, tako i Jair ne odustaju od svojih uvjerenja glede Isusa, te nastavljaju vjerovati i onda kad im okruženje nije išlo na ruku. Oni su morali imati njegov lik i njegov glas kao orijentir za svoje stavove i odluke, te su naposljetku iskusili njegovu božansku iscjeliteljsku moć. Vjerujući u njega došli su i do samih sebe, to jest do prave samosvijesti o sebi i svome životu, jer su morali sve druge glasove i prisutnost drugih ljudi zanemariti da bi ostvarili zajedništvo s njime, nakon čega su postali novi i čvršći ljudi, svjesni sebe i vlastitoga života i poslanja u svijetu. Zato je Evanđelist i zapisao za ovu bolesnu ženu da je postala svjesna onoga što joj se dogodilo: Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. Za razliku od njih ljudi koji su se besplodno naguravali oko Isusa ili koji su bezuspješno tješili Jaira nisu imali prave svijesti ni o sebi ni o drugima oko sebe, jer im je nedostajalo pravo iskustvo Isusove božanske moći koja je ljude činila novim bićima.

Na žalost i danas mnogi žive u vlastitoj obamrlosti, kojoj je slika stanje žene iz Evanđelja ili pak Jairove kćeri. Doista mnogi ne vide koliko su izvan okvira života, to jest koliko su prazni od stvarnoga života i to samo zato što pokušavaju živjeti isključivo na ljudski način isključujući živoga Boga iz vlastitoga života. Svijetom prolaze kao nesvjesni života, trčeći od obveze do obveze, između ambicija i njihovih ostvarenja, teko da teško i primijete da su prazni od stvarnoga života. Mnogi ljudi su i danas tako nesvjesni da žive polusvjesno ili nesvjesno pravoga života, a kad to otkriju ili kad otkriju da ih je život potrošio a da uopće nisu živjeli s puninom i smislom, onda pribjegavaju različitim rješenjima. Ili pak ako ih zadesi kakvo zlo u životu, kao što je bio slučaj žene iz Evanđelja ili Jaira, onda se pojavljuje problem prave svijesti i smisla u životu. Nije rijetkost da se poradi toga obraćaju psiholozima ili psihijatrima, tehnikama određenih religija ili nekim duhovnim guruima suvremenoga svijeta koji im onda tumače ili ‘otkrivaju’ put svijesti. Počesto su i uvjereni kako su im takvi doista otkrili taj put i kako žive više svjesni sebe i svoga života, ili bolje rečeno daju se uvjeriti za određeni broj terapija ili količinu novca koji potroše, kao što je i ova žena potrošila mnogo toga na liječnike.

Oni koji se bez vjere naguravaju oko Isusa, ali koji nemaju pravu svijest ni o sebi ni o njemu, su slika osoba koje žive . Samo čovjek koji dopusti da ga Bog dotakne, to jest da se s njime susretne, izlazi iz svoje ljudske obamrlosti i polusvijesti, te dolazi na pravi život. Pravu ljudsku svijest izgrađujemo u trenutku kad dopustimo da nam Isus utisne vjere i nadu, to jest da nas ispuni svojom ljubavlju. Do te svijesti su došli i bolesna žena i Jair, ali također i Jairova kći i cijela obitelj. Otkrili su da ih Isus može osloboditi od duhovne obamrlosti, te da s njime mogu postati drugi ljudi. Pa i onda kad su se mnogi podsmjehivali na njihov, ali i na Isusov račun, oni su nastavili vjerom liječiti sebe i svoje živote, te su tako došli do prave životne svijesti koje nema bez vjere u Isusa.

To vrijedi i za nas. Nemamo pravo živjeti kao obamrli ili polumrtvi ili čak mrtvi a Isus nam na ‘dohvat ruke’. Trebamo se odvažiti poput žene iz Evanđelja i pružiti prema njemu svoje ruke, te ga dotaknuti i po tom dodiru primiti spasenje od svakoga zla, te istinsku svijest o sebi i novosti života koju nam on daruje. Ražarimo stoga svoju vjeru i držimo se Isusa koji nas jedini može probuditi iz naše životne pospanosti, koji nas može pridići iz naše nemoći i našem obamrlom životu dati duhovnu svježinu i vitalnost, te nas naposljetku nagraditi i puninom vječnoga života.

Svetkovina rođenja svetog Ivana Krstitelja

Svetkovina rođenja svetoga Ivana Krstitelja uvijek je poticajna i puna bremenitog otajstva i poruke za svakodnevni život vjernika. Rođena je na čudesan način, te je bio dar svojim roditeljima, Zahariji i Elizabeti, koji su u svim tim trenutcima ostali vjerni Gospodinu, te su i svoga sina odgajali kao dječaka za kojega su vjerovali da će vršiti proročku službu. U svakom slučaju oni su svoj odlučni stav da ga odgoje kao odgovorni roditelji na način da mu omoguće da se posveti potpuno služenju Bogu, pokazali odmah od Ivanova rođenja, pa čak kad su se morali suprotstaviti mišljenju susjeda i prijatelja koji su im htjeli nametnuti svoje mišljenje o svemu tome. Zato je Evanđelist i prenio da su se u Gorju svi pitali što će biti od toga dječaka.

No nasuprot tih pitanja koja odražavaju zanimanje za život i budućnost malo Ivana, stoji odgovor sadržan u rečenici kojom Evanđelist daje sažetak njegova rasta: Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime, nastavljajući tumačiti kako je rastao i duhom jačao. Upravo u ovom slikovitom izričaju ocrtava se mnogo toga što je važno u životu svakoga čovjeka, napose djece koja se od djetinje dobi razviju prema ljudskoj zrelosti. Takva zrelost se ostvaruje isključivo Božjom prisutnošću u životu pojedinca, što ovaj izraz u konačnici i znači. Evanđelist samo potvrđuje da je Bog vodio dječaka, jer ruka označava kako vlast tako i vještinu. Bog je svojom vještom rukom dječaka uvodio u spoznaju, ali u ispravno djelovanje, što je Ivan pokazivao svojim osobnim životom. Ruka Božja bijaše nad njim znači da ga je Bog odgajao i upravljao svojom rukom, to jest da je sve ono što je Bog govorio bilo od presudne važnosti u njegovu životu. Ujedno Evanđelist svjedoči koliko je Ivan bio otvoren Božjoj poucu govoreći da je boravio u pustinji, jer je ona uvijek bila veliko vježbalište ljudi koji su se pripremali vršiti volju Božju, to jest onih koje je Bog pripremo za suradnju u djelu spasenja.

Istovjetno pitanje trebamo i mi sami postaviti sebi u današnjemu svijetu, napose ostavljamo li dovoljno prostora za božansko vježbanje svakoga od nas, kao i to izabiremo li prava vježbališta i prave vježbe da se pripremimo za djelo spasenja. To je pitanje koje svaki roditelj treba postaviti za svoju djecu, i to vrlo ozbiljno, jer ni danas kao ni nekada, okolina nije sklona zdravom odgoju djece. Stoga svaki roditelj treba znati da li čini sve da ruka Gospodnja bude nad njihovom djecom, ili to ne čine. Samo trebaju znati drže li to važnim u životu svoje djece ili radije svoju djecu povjeravaju isključivo ruci ljudskoj da ih odgaja samo sukladno ljudskim vrijednostima i dometima.

Ujedno se postavlja pitanje koje je to vježbalište na kojem se vježba danas ljudskost, na kojem se izgrađuje i učvršćuje karakter mladoga čovjeka. Uglavnom smo navikli da su to vježbališta obilja i zabava, naslada i užitaka. Nije isključeno da ta vježbališta mogu biti i ozbiljnija, te čak pretpostavljati mnogo žrtve i samoprijegora, ali redovito ne za Božje ciljeve, već za one ljudske, te opet ne posluže za onu pravu svrhu i izgradnju kojoj je cilj vršiti poslanje Božje. Stoga se na takvim vježbalištima, pa i onda kad se na njima zgrće mnogo ljudskog uspjeha, ne može izgraditi ljudskost ni izvježbati karakter prokušanoga Božjeg čovjeka. Jer ljudskost se može izgraditi do kraja samo na vježbalištima koja je podigao Bog kao prava duhovna vježbališta ustrajnosti i strpljivosti, poniznosti i jednostavnosti, žrtve i odricanja, sebedarja i predanja. I ako želimo biti ljudi s istinskim iskustvom ljudskoga, onda su nam prijeko potrebne takve obitelji kao mjesta stjecanja duhovnoga iskustva i mjesta izgradnje ljudskosti prema Božjim kriterijima. Tada se može reći da je ruka Gospodnja s onima koji se izgrađuju, ako vidimo da se odgajaju za neprolazne vrijednosti i kao proroci koji se stavljaju na raspolaganje samome Bogu.

Neka stoga ova svetkovina i nama donese duhovnoga poticaja da se potrudimo oko duhovne izgradnje i stjecanja vjerodostojnog iskustva, a u prvom redu da dopustimo da ruka Gospodnja bude s nama, jer samo tako možemo poput Ivana Krstitelja doseći te visine i ostvariti ciljeve koje Gospodin stavlja pred nas. Neka ovo bude poticaj za sve roditelje i obitelji da se trude svojoj djeci omogućiti iskustvo duhovnoga života i rasta, služenja Bogu i posvemašnje vjernosti njemu, kao što to učiniše Zaharija i Elizabeta. Osim toga svima nam je nastojati oko stjecanja vjerodostojnoga duhovnoga iskustva, jer nam je svima odgojno djelovati na mlade naraštaje i odgajati ljude s iskustvom Boga i duhovnoga života, svjesni da o takvima potom ovisi budućnost i spas našega naroda.