Veliki četvrtak

Dok večeras u ovom slavlju slavimo Isusovu pashalnu večeru koju zovemo i posljednjom, jer je to bila posljednja pashalna večera koju je blagovao na zemlji sa svojim učenicima, ne možemo zaobići niti događaje koji su se dogodili više od tisuću godina prije u vrijeme kada su Izraelci izišli iz Egipta. Od toga vremena su Izraelci imali Božju odredbu da se prisjećaju izlaska iz zemlje egipatske blagujući pashalno janje, gorko zelje i beskvasni kruh.  To sjećanje je moralo ostati živo jer nije bilo samo sjećanje, već je bio spomen na događaje koji su ih otvarali budućnosti. Stoga su Izraelci, prisjećajući si Božjih čudesnih djela i oslobođenja iz kuće ropstva, živjeli u nadu budućeg Božjeg konačnog zahvata kojim će se ispuniti sva Božja obećanja dana narodu. Pashalno janje je bilo simbol oslobođenja iz Egipta, ali i znak mesijanske nade da će se sam Bog očitovati na neopoziv način i izvesti konačno spasenje svoga naroda.

Upravo takvu narav ima Isusovo slavlje kojeg se večeras spominjemo. Ono je s jedne strane bilo kao i svako drugo pashalno slavlje jer je uključivalo sjećanje na Božju osloboditeljsku moć, kada je Gospodin po krvi zaklanoga janjeta izveo svoj narod iz ropstva. No s druge pak strane je bilo posebno i drukčije, jer nije više bilo slavlje protegnuto i usmjereno prema nekom budućem ostvarenju, već je bilo slavlje tog istog Božjeg ostvarenja koje se stoljećima iščekivalo. U tom smislu je Isus i izmijenio postojeći obred, usredotočivši ga na riječi vlastitog predanja svojim učenicima koje večeras čitamo iz Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima. U darovima kruha i vina koji su bili na stolu za ovu prigodu, Gospodin je darovao samoga sebe svojim učenicima. Za kruh je rekao da je to njegovo tijelo, a za čašu vina da je to njegova krv.

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje

Danas na nedjelju Cvjetnicu spominjemo se Gospodinova javnog i svečanog ulaska u Jeruzalem nekoliko dana prije nego će podnijeti svoju muku. Dok je u svim svojim prethodnim dolascima dolazio otvoreno, ali ne i svečani i službeno, za ovaj dolazak on se priprema na poseban način. Jer je odlučio dovršiti djelo spasenja, sada ulazi svečano i želi pokazati da dolazi s poslanjem. A to poslanje je kraljevski ulazak najavljen po prorocima koji su prorokovali da će doći krotki kralj jašući na mladom magarcu. Zato je Isus i poslao učenike pred sobom da mu pronađu i dovedu to magare na kojemu je ušao svečano i javno u Jeruzalem. I doista, mnoštvo mu je mahalo, klicalo i pozdravljalo ga kao Sina Davidova koji dolazi u ime Gospodnje. Dakle, pozdravljali su ga kao potomka iz kraljevske loze Davidove koji će sjesti na prijestolje Davidovo, kako je anđeo svojedobno rekao presvetoj Djevici, s obećanjem da će kraljevati nad domom Jakovljevim uvijeke i da njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Tako je on došao kao kralj i prorok naočigled cijeloga naroda, jer poslanje koje je imao izvršiti bilo je javno mesijansko poslanje i javno proročko-kraljevsko služenje narodu.

Iz njegova javnog poslanja pred Bogom i ljudima, proizlazi i potreba da ga i narod javno prepozna i počasti kao svoga Mesiju, kralja i proroka. Zato mu je mnoštvo klicalo i slavilo ga, a on je primio kao krotki kralj to iskazivanje počasti jer je znao da je došao njegov čas da preda život za spasenje ljudi. No iz njegovog javnog služenja i poslanja koje ostaje trajno, ostaje trajna obveza i naroda da ga javno slavi i časti kao Mesiju. To javno čašćenje i slavljenje događa se danas u ophodu i svečanim pjevanjem i ulaskom u crkvu kao što je on ušao svečano u Jeruzalem. Ali to nije sve, jer samo izvanjsko slavljenje nije dovoljno, jer Isusa slaviti znači slaviti ga vlastitim životom živeći kreposno i sveto. Javno slaviti Isusa pretpostavlja unutarnji duhovni život i unutarnju svjedočanstvo vjere i zajedništva, te prisni odnos s Isusom. 

Ljudi kojima je u društvu povjereno upravljati i presuđivati, ali eventualno i poučavati, redovito su imali posebna mjesta ili sjedišta na kojima bi se pokazivali i s kojih bi vršili službu. Takva povlaštena mjesta na koja su mogli sjesti samo spomenuti pojedinci zvala su se prijestolja. Njima je u prvom redu bila svojstvena vlast upravljanja, a jer se za takvu vlast predviđa i određeno znanje i umijeće, onda su im ljudi povlađivali i davali im titule umnika i mudraca, premda to po sebi nisu morali biti. Bilo je poželjno da vladar ima ne samo krutu ili sirovu vlast, već i znanje. Kako bi se upravljalo društvom, carstvom ili kraljevstvom, nije dovoljna samo vlast, već je potrebno i znanje, dužno i sposobno donositi ispravne odluke, procjene i prosudbe, pa je utoliko s likom vladara bila povezana i mudrost, to jest prijestolje je postalo slika ne samo onoga koji vlada već i onoga koji poučava.

Starozavjetne mudrost

Zato je već kralj Salomon, kao kralj mudrac, kada se išao pomoliti Bogu nakon što je trebao preuzeti kraljevsku službu od svoga oca Davida, nije tražio ni duga života, ni vojne moći, ni ekonomske snage, već je tražio mudro i pronicavo srce. Time je pokazao da je ona vrjednija od svega što je mogao kao kralj imati i steći. Važnija je od bogatstva i slave i svake druge ljudske stečevine. Tko posjeduje mudrost može sve to steći i sačuvati, a tko nema mudrosti, vrlo lako izgubi i to što misli da ima. Tko ima mudrost i razboritost, njegova vladavina ostaje trajna, jer ima misao koja je postojana i u Bogu ukorijenjena. O tome govori i Knjiga mudrosti 9,1-6 kada prenosi riječi Salomonove molitve: „Bože otaca naših i Gospode milosrđa, ti koji si riječju svojom stvorio svemir i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom da vlada nad stvorovima tvojim i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti i da sud sudi dušom pravičnom: daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja i ne odbaci me između djece svoje. Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, čovjek slab i malovjek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone. Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio.“

Ova Salomonova molitva ispovijest je velike istine o mudrosti Božjoj koju Bog daje ljudima, i za koju se Salomon kao kralj opredijelio, podredivši sva druga dobra ovom vrhovnom dobru. No opredjeljujući se za mudrost, Salomon je potvrdio da sluti i da vjeruje u Mudrost Božju, pa i kada nije sve do kraja mogao pojmiti. No ipak je vjerovao da je to posebna Božja snaga i poseban dar bez kojega se ne može upravljati ni svojim životom, a kamo li kraljevati nad drugima i voditi cijeli narod.

Mudrost se utjelovljuje

A ova istinska Mudrost o kojoj u slutnji svjedoči ovaj, a i više drugih starozavjetnih tekstova je Božja Mudrost koja se utjelovila. Ona je bila pri Božjem sjedištu, te je došla s nebesa među ljude. Te je za nju Bog pripremao mjesto i način da pred ljudima zasja i zablista u punome sjaju. No ako kralj koji vodi narod zavrjeđuje sjesti na prijestolje jer je mudar, razborit i pravedan, to jest jer se dao poučiti Božjom mudrošću koju doživljava ‘prisjednica Božjeg prijestolja’, što li je tek zavrijedila na zemlji ta ista Mudrost Božja koja stoluje na nebeskom Božjem prijestolju? Kojom počašću je treba počastiti i kakvo joj prijestolje pripraviti?

Doista, čovjek nije mogao pripraviti dostojno sjedište za Božju Mudrost, pa je zato sam Bog odlučio pripremiti sjedište, to jest prijestolje na koje može njegova Mudrost doći i sjesti, te tako izvršiti naum spasenja poučavajući svijet svojom istinom i vodeći ga svojim sudovima i odlukama.

To prijestolje bila je presveta Djevica Marija. Ona je bila prijestolje Mudrosti, one Mudrosti za koju je Stari zavjet najavio da će se utjeloviti, to jest ušatoriti u Božjemu narodu. No kako je Mudrost Božja toliko dostojna, tako je trebala imati dolično prihvatilište, to jest prijestolje, sjedište, katedru na koju doći i s koje poučavati. Tako da je naš prijevod prijestolje prijevod latinske riječi sedes – što označava uzvišeno sjedište na koje je sjeda samo netko tko je dostojan tog prijestolja. Mariju zato i zazivamo u litanijama kao „Sedes Sapientiae – Prijestolje Mudrosti“, uvjereni da ju je Gospodin pripravio za to djelo.

Ona je to sveto sjedište, ponizno prijestolje dostojno Božje mudrosti, jer je ona svoj um potpuno njoj podredila, svoju pamte potpuno njemu otvorila i izložila njegovu sjaju. Zato je i molimo da nam kao prijestolje Mudrosti isprosi onu pravu božansku mudrost, mudrost koja nije prolazna i hirovita, koja nije ljudski isprazna, već trajna, čvrsta i do kraja božanska.

5. korizmena nedjelja – A

Istina da je korizma vrijeme ozbiljnog truda i nastojanja na zemlji, ali jer je usmjerena prema nebeskoj slavi, tako je razumljivo da je jedna korizmena nedjelja posvećena razmišljanju o uskrsnuću i životu vječnome.  Korizma je i podsjetnik na sve ono što nas čeka nakon ovoga života, te nas motivira da ozbiljno nastavimo hod koji smo započeli s Gospodinom. Upravo zato Crkva danas nudi čitanje iz Ivanova Evanđelja o Lazarovu uskrišenju kao svojevrsnoj pripravi na uskrsne blagdane i poticaju na razmišljanje o nagradi života vječnoga prema kojoj i sami težimo za ovog zemaljskog hoda. A sam događaj Lazarova uskrsnuća zbio se na veoma neobičan način. Naime, dok je Isus bio u Galileji javili su mu da mu je bolestan prijatelj Lazar iz Betanije. No on, ne pokazujući namjeru da će nešto poduzeti, nije odmah požurio put Judeje, već je ostao još dva dana u mjestu gdje ga je zatekla vijest o Lazarovoj bolesti. No kada je napokon odlučio krenuti put Betanije, rekao je svojim učenicima sljedeće: „Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.“

Tim riječima Isus kao da je htio opravdati svoje oklijevanje nakon što je čuo vijest, jer ako je samo spavao, onda nije bilo nikakve žurbe da se što prije upute u Judeju. Upravo to su i zaključili učenici nakon što im je rekao da Lazar samo spava, no Evanđelist potom sam bilježi opasku govoreći da „Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše o spavanju, o snu“. Isus je, dakle, Lazarovu smrt usporedio sa spavanjem. No budući da je on bio gospodar života i smrti, smrt za njega nije drugo doli običan san iz kojega je on moćan probuditi one koje smatra dostojnima tog ‘buđenja’, zato je i mogao ustvrditi da Lazar nije umro,

4. korizmena nedjelja – A

Ljudi su vrlo čudna bića jer su uvjereni da mogu bez Boga dobro vidjeti. Ponašaju se da im je vid i pogled savršen, te da su im oči takve da im se otvaraju neprekidno za nove spoznaje. Tako sebe uvjeravaju kako napreduju i kako uvijek iznova otkrivaju nove sadržaje i stječu nove uvide u život. U takvom uvjerenju živi i današnji čovjek koji sebi predstavlja uvijek nova otkrića o ljudskom životu, te je razvio sustav uvjerenja koji počiva isključivo na ljudskim uvidima. Na tragu tih uvida, koje danas naziva znanstvenima, uvjeren je da je bolje otkrio sebe i da je bolje upoznao svoju dubinu. Na žalost svi ljudski uvidi u život i u vlastite dubine, bez Boga ostaju vrlo oskudni i plitki. Tako se i u današnje vrijeme pokazuje istinitom ona situacija koju Sveto pismo opisa s Adamom i Evom: Kad su sagriješili, ‘otvoriše im se oči i spoznaše da su goli’. Čovjeku se, dakle, oči otvaraju samo za spoznaju vlastitoga grijeha i pada, vlastite golotinje i bijede. Oni nisu bili kadri spoznavati uzvišenu stvarnost, i nisu se htjeli prepustiti Bogu da ih vodi, već se sami opredijeliše otkrivati nova, do tada neistražena područja, te tako padoše u grijeh. Nisu stekli nikakvo novo bitno iskustvo, osim iskustva grijeha i propasti. Tada, kako to redovito biva, kad su udarili glavom u zid, otkrivaju nešto o sebi – da su goli. A svoju golotinju mogu tek prekriti, ali je ne i riješiti. To jest svoju sljepoću mogu maskirati, ali je ne mogu izliječiti.

Slično je ostalo i do danas: jedino progledavanje koje je u ljudskoj moći, je otkriti da je čovjek bez Boga gol. Buđenje na novu svijest je ništa drugo nego ovo otkriće koje se dogodi nakon bolnog procesa u koji ljudi upadnu kada hode protiv Božje volje i njegovih odredbi. Uvjeravaju se da prave iskorake i da su pioniri napretka, dok ne otkriju kako su se ogolili i izložili bez ikakva rezultata, smisla i cilja. Spoznaje grijeha i spoznaje o grešnosti nisu nikakve spasonosne spoznaje niti napredak u izgradnji čovjeka, već tek svijest o potonuću

3. korizmena – A

Čovjek je u svojoj biti nezasitno biće. U svojoj nezasitnosti, međutim, zna biti nelogičan. Jer on u biti žeđa za punijim životom i za dubljim smislom, ali ne zna uvijek svoju žeđ ispravno artikulirati ni kanalizirati. Dok teži za ostvarenjem svoje biti i ispunjenjem smisla života, nije rijetkost da te istinske težnje i želje dovede u pitanje i upropasti nezdravim željama i površnim težnjama koje mu se nametnu kao tekuće potrebe koje na neki način apsolutizira i od kojih potom ne vidi onih dubljih stvarnih potreba.

Narod u raskoraku

Potvrda za to je i sam Božji narod, kako nam opisuje prvo čitanje iz Knjige izlaska. Izraelci, premda uživajući Božju pomoć i zaštitu, u nekom trenutku tijekom prolaska kroz pustinju do obećane zemlje, počeli su zdvajati i kolebati se glede Božje pomoći i prisutnosti. Prestrašili su se da će pomrijeti od žeđi, te su izgubili povjerenje u Božje vodstvo i zaštitu. Uslijed tekućih potreba svakodnevnice zaboravili su na Božja čudesa i snagu kojom su izišli iz Egipta i uputili se u slobodu. Zato su počeli mrmljati i buniti se protiv Mojsija, a time i protiv Gospodina koji je njega postavio na čelo naroda. Narod se tako našao u raskoraku između Boga i životnih potreba kao što je potreba da ima vodu za preživjeti u pustinji. Krivicu za takvo stanje su prebacivali na Mojsija i na Gospodina koji su ih doveli, po njima, u nezavidnu i bezazlenu situaciju.

2. korizmena nedjelja – A

Stječući iskustvo o samome sebi, čovjek ne može ne doći do zaključka kako je krhko i lomljivo biće. Drugim riječima rečeno, osjeća kako je pokvarljiv, to jest propadljiv. A njegova pokvarljivost i raspodaljivost nije samo na tjelesnoj razini, već se pokazuje i na onoj duhovnoj koju zovemo pokvarenošću. Ta ista pokvarenost se očituje u društvu, o čemu se uglavnom najviše govori kao pokvarenosti – korupciji, dok ove osobne ostaju uvijek negdje zanemarene i o njima kao da se ne govori tako intenzivno. Čak se više govori o onoj tjelesnoj pod medicinskim vidom, te se njome bavi zdravstveni sustav u nastojanju da suzbije bolesti, koje nisu drugo nego propadanje tijela, na ovoj ili onaj način. No uzroci tjelesne probavljivosti se iščitavaju u onoj duhovnoj, to jest uzroci propadljivosti ljudske konstitucije leže u grijehu. Po grijehu je iz ljudskog bića istisnuta Božja prisutnost i snaga koja ga je činila trajnim i nepropadljivim, dok je s druge u njega ušla slabost. Grijeh je, dakle, potencirao propadljivost ljudske konstitucije, koju nije Bog htio, premda nije mogao ne stvoriti čovjeka kao ograničena i s mogućnošću propadljivosti. No i kada ga stvara takvim, Bog mu daje i drugu mogućnost, a to je da živi neporočno, te da njegovom snagom nadići mogućnosti koje prijete strovaliti ga u ponor propasti.

Tako od početka nad čovjekom visi mač propasti, premda u istom trenutku postoji i pružena Božja ruka spasenja. U trenutku kada čovjek odbija Božju ruku, nad njega se obrušava mač propasti, jer ostaje nezaštićen. Tako je čovjek ranjen neprolaznom ranom propadljivosti od koje se ne može sam izliječiti. Jedini lijek i spas mu je Gospodin. Ali mora se izvući i spasiti iz ponora u koji je upao, to jest iz životnog okruženja koji u njemu samo uvećava sklonost propadljvosti, jer u njemu povećava požudu i navodi ga na grijeh. Zato ne bez razloga Abrahamu je upućen Božji poziv da ide iz svoje zemlje, iz zavičaja i doma očinskoga, u krajeve koje će mu sam Bog pokazati. To je preduvjet da primi blagoslov, te da od njega potekne novi i brojni narod. Na sličan način i Isus uzima trojicu svojih učenika, Petra, Jakova i Ivana i odvodi ih na goru visoku, u osamu gdje će im pokazati primjer preobraženja kojemu trebaju težiti i koji trebaju naviještati svijetu.

1. korizmena nedjelja – A

Prve korizmene nedjelje u žarištu liturgijskih čitanja je izazov sotonskih kušnji kojima je čovjek kušan od samoga početka. A kao što je kušan onaj prvi i tjelesni Adam, tako je kušan onaj novi i duhovni Adam koji se pojavio u našem ljudskom tijelu prihvaćajući sve izazove kojima smo mi kao ljudi izloženi. Zato o iskušenjima kojima je izložen čovjek ne čitamo samo u Knjizi Postanka, već nam i sveti Matej u svom Evanđelju opisa kako je i sam Sin Božji bio podvrgnut kušnjama nakon što je proboravio u pustinji četrdeset dana posteći. Bez obzira što je prvi Adam pokleknuo pred izazovom i pao u kušnji, a Isus pobijedio napasnika, ne treba zaključiti da su time sotonske kušnje zaustavljene prije dvije tisuće godina i da ih danas više nema u našem suvremenom i modernom svijetu u kojemu očekujemo da sotona mora biti vidljiv oku kako bismo vjerovali da postoji. Naprotiv, sama činjenica da je Sin Božji bio izvrgnut sotonskoj kušnji samo je znak i pokazatelj da nema čovjeka koji je od njih izuzet. Na tragu te činjenice svaki od nas treba znati da su sotonske kušnje neminovnost s kojom trebamo računati u životu. Jednako tako, Isusova pobjeda u kušnjama daje nam nadu da možemo pobijediti napasnika i iz kušnje izići kao pobjednici, Bogu bliži i duhovno jači.

Korizma je za nas vjernike idealno vrijeme u kojemu izdvajamo vrijeme za intenzivniji život s Bogom, te samim time znamo da smo izloženiji kušnji, jer se Sotona više trudi skrenuti s puta one koji su bliži Bogu. Osim toga u vremenu korizme se intenzivnije pripremamo za duhovni boje, te se vježbamo kako prozreti i s lakoćom odbaciti napasti kojima smo i sami izloženi. Na žalost jedna od najvećih napasti koje današnji čovjek ima je ta da ih ne vidi i da ih, navodno, nema. A kao takav, nesvjestan napasti, najlakša je žrtva sotonskog zavođenja. Upravo zato je današnje Evanđelje u kojemu čitamo kako je Isus raskrinkao đavla neophodno i nepresušno je vrelo nadahnuća za odlučnu borbu protiv sotonske lukavosti.

7. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin s jedne strane polemizira protiv određenih uvjerenja i praksi koje su postojale u puku, a s druge strane se postavlja kao vrhovni autoritet koji ih ispravlja dajući ispravno tumačenje Božjim riječima, te ih ujedno ih poučava ispravnom stavu prema bližnjemu. Takva uvjerenja su doista postojala s obzirom na odnos prema bližnjemu, to jest s obzirom na autentičnu ljubav. Naime, u naravi je čovjeka da spontano uzvraća drugima onom mjerom koju oni pokazuju prema njemu, te su za takvo što pronalazili i opravdanje, obrazloženje i uporište čak u starozavjetnim tekstovima. Jedna od tih često citiranih rečenica je: „Oko za oko, zub za zub“, a druga je: „Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja“. Mnogi su, kao što je očito, uzimali kao opravdanje vlastitih stavova ove biblijske tekstove, te su svoje ponašanje pravdali i odredbom i voljom Božjom. Jer, prema njima, on je dopustio osvetu, pa čak na nju i potiče, jednako kao što im je dao dopuštenje i nalog da mrze svoga neprijatelja. Nema dvojbe da ove dvije rečenice i postoje napisane u Starome zavjetu, no oni koji su se na njih pozivali zaboravljali su da tekst nije sve. Ima još mnogo elemenata koje valja razumjeti kako bi se znalo točno značenje teksta. Pogotovo ako su taj tekst pripisivali Bogu koji im je postajao pokriće za osvete i za mržnju prema neprijateljima.

Kako bismo bolje razumjeli kako je došlo do toga, te zašto je Isus imao potrebu svojim snažnim autoritetom ispraviti ih, potrebno je zaviriti i u same sebe, jer i mi po naravnom impulsu reagiramo tako da slijedimo naravna nahođenja i donosimo spontane odluke, te naknadno to opravdavamo višim razlozima.

6. nedjelja kroz godinu – A

Ako je suditi prema Isusovim riječima, u čovjeku je uvijek bila neka pritajena sklonost da odbacuje Božji zakon, ili pak da se suprotstavlja onim ljudima koji su imali duhovni autoritet poradi svoje dosljednosti, to jest onih neustrašivih ljudi koji su odlučno živjeli svoju vjernost Bogu, bez obzira na opasnost koju je takav izbor pretpostavljao i sa sobom nosio. I to se smatralo naprednim potezom. To su bili iskoraci za čovječanstvo, prema mišljenju ljudi, koji zaboravljaju da su se takvi iskoraci dogodili od samoga početka kada je čovjek zakoraknuo od Boga, što ga je dovelo da iskorakne iz raja u kojem je živio, a koji mu je bio Gospodin osigurao. Od toga vremena se čovjek zavarava mitom o napretku, a da ne želi priznati da je napravio ogromni korak nazad kada se udaljio od svoga Stvoritelja.

Od tada pa unaprijed započinje borba za povratak u raj, ali i opiranje Božjem planu povratka. Zato je Bog uvijek među ljudima podizao pravednike koji su mu vjerovali i koji su bili putokaza povratka, jednako kao što je to kasnije činio i u svome narodu koji je trebao biti narod koji je otkrio blažen život u zajedništvu s Gospodinom. No, kako nam svjedoči povijest naroda Izraelova, ali i Evanđelje, i sam narod je često lutao, što će reći da je odbacivao Božji Zakon i opirao mu se na različite načine, smatrajući ga teškim za vlastita pleća. I ne samo to, već i nepotrebnim. No ne samo da ga Bog nije odbacio ili proglasio nevažećim, već ga je svečano dao urezati i na ploče da bude svima vidljiv. Štoviše, podizao je i proroke kao revne vršitelje