7. vazmena nedjelja – C

Na dan svoga uzašašća k Ocu, Isus je naložio svojim apostolima da se vrate u Jeruzalem i da ostanu u njemu dok se ne obuku u Silu odozgor. Oni su, poslušni njegovoj riječi to i učinili, te su se vratili u grad puni radosti i iščekivanja glede Božjeg obećanja koje se imalo na njima ispuniti. Nastavili su se moliti i blagoslivljati Boga za sve što je za njih učinio, spremno se stavljajući na raspolaganje za sve kasnije potrebe služenja narodu Božjemu. Njihovo poslanje i zadaća nije bilo nimalo lako i jednostavno, te je stoga i sam Gospodin imao potrebu kao Glava za njih moliti, što smo čitali u današnjem evanđeoskom odlomku. Ponajprije je htio izmoliti da budu jedno, i to savršeno jedno kao što je jedno on s Ocem nebeskim. Potom je molio da prime Božju slavu i Božju ljubav, što znači da je htio da steknu

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Otajstvo Gospodinova uzašašća jedno je od važnih otajstava njegova života kojem su nazočili Apostoli i kojem su trebali biti svjedoci u svom kasnijem navještaju. Doista je nedvojbeno kako su oni bili dosta zbunjeni i izgubljeni nakon uskrsnuća, te nisu znali što bi činili i kuda bi krenuli. Očekivali su od Gospodina upute glede toga ili eventualno neki jasni znak koji bi im bio smjerokaz od tog trenutka pa nadalje. Jer dok je Gospodin bio s njima, bilo im je lako: on je znao kamo ide i što hoće, pa je, shodno tome, i njih mogao upućivati dajući im posebne zadaće. Tako im je, dok su bili s njime, bilo vrlo lako znati koje im je poslanje. Ali nakon uskrsnuća su se našli

6. vazmena nedjelja – C

Svatko od nas na neki način ima iskustvo s čuvanjem određenih predmeta ili drugih vrijednih sadržaja. Kad nam netko daruje dragocjenost poput predmeta od zlata ili dragog kamenja, znamo kako ih treba čuvati na posebnom mjestu u kući. Jednako tako kao što novac čuvamo u banci, na računu, svjesni kako bismo se izložili velikome riziku ako bismo ga držali na mjestu gdje bi kradljivac mogao provaliti i sve nam odnijeti. S druge pak strane znamo

5. vazmena nedjelja – C

Odlomak današnjeg Evanđelja po Ivanu jedan je djelić svega što je sveti Ivan zapisao opisujući događaje na Isusovoj Posljednjoj večeri. Zanimljivo je i znakovito kako je Ivan opazio da se dogodila određena promjena u Isusovu pristupu nakon što je Juda izišao iz dvorane u kojoj su blagovali pashu, te stoga ovaj odlomak i započinje riječima: Pošto Juda iziđe. A nakon što je Juda izišao Isus je svojim učenicima počeo tumačiti najvažnija otajstva svoga života, to jest počeo im je objašnjavati kako će uskoro uslijediti njegova proslava. Pri tome je jasno mislio na muku, smrt i uskrsnuće. Osim toga, otvoreno je i njima otkrivao otajstva vjerničkoga života, to jest njihova međusobnog zajedništva kojim dokazuju da su njegovi istinski učenici.

4. vazmena nedjelja – C

Četvrta vazmena nedjelja tradicionalno se zove Nedjelja Dobroga Pastira, jer se redovito čita neko od Evanđelja o Isusu kao pastiru ovaca – Božjeg naroda. Tako i danas imamo kratki odlomak iz Ivanova Evanđelja u kojem Isus govori o odnosu prema svojim ovcama. On je onaj koji poznaje ovce svoje, ali isto tako ima prepoznatljiv glas koji njegove ovce razaznaju među mnoštvom drugih glasova. No ono što je najposebnije kad Isus sebe predstavlja Dobrim Pastirom je činjenica da on svojim ovcama daje vječni život. Poradi toga je istinski pastir jer on daje ono što nitko ne može dati čovjeku, niti itko može to pribaviti na drugi način osim po njegovu daru. Upravo darom vječnoga života on uspostavlja čvrst odnos sa svojim vjernima, kao što je pokazao nakon uskrsnuća primjer na prvoj zajednici apostola i učenika. Oni su postali njegove prave ovce, prava zajednica i stado tek nakon uskrsnuća kad je učvrstio njihovu vjeru u vlastito uskrsnuće. Od tada vrijede ove riječi koje smo danas čuli:

3. vazmena nedjelja – C

Događaj iz današnjega evanđeoskog odlomka i Ivanovu evanđelju je prikazan kao Gospodinovo treće ukazanje učenicima nakon što je uskrsnuo od mrtvih. Iz svega što se dogodilo vidimo da učenicima nakon ukazanja na dan uskrsnuća, kao i nakon onoga osam dana kasnije, ipak još uvijek nije bilo sasvim jasno što se dogodilo, ili bolje rečeno nisu znali to shvatiti i riječima izraziti. Drugo što je također vrlo uočljivo, učenici nisu znali što je to značilo za njih i njihovo poslanje u svijetu. To se vrlo jasno uočava upravo u liku Petra apostola. Naime, njemu je Isus, u trenutku kad ga je pozvao nakon čudesnoga ulova ribe, rekao: Ne boj se, od sada ćeš ljude loviti! No to što mu je Isus obećao, to jest što mu je nagovijestio, još se nije počelo događati. I dok je Petar u neizvjesnosti, odlučuje se ponovno vratiti mrežama i ribarenju. Stoga je i rekao okupljenim suučenicima i prijateljima: Idem ribariti. I oni jednako zbunjeni i nesigurni kao i on, prihvatiše jednoglasno i pođoše s njim.  No sav njihov napor bio je uzaludan i besplodan, sve dok se

2. vazmena nedjelja – C

U Evanđelju druge uskrsne nedjelje sveti Ivan nam opisuje kako se Isus ukazao apostolima na dan uskrsnuća, kao i osam dana nakon toga. Kako smo proteklih dana razmišljali o samom događaju uskrsnuća, to jest o pokušaju onih koji su Gospodina vidjeli da shvate što se dogodilo, tako danas dužnu pozornost usmjeravamo prema dobro nam poznatom događaju koji se zbio osam dana nakon uskrsnuća. Radnja je usmjerena prema apostolu Tomi koji nije bio s drugim apostolima na dan uskrsnuća, a čak je nakon njihovih svjedočanstava odbijao vjerovati da je Gospodin uskrsnuo. Da bi povjerovao Toma postavlja svoje uvjete: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati. Toma, dakle, želi staviti svoj prst i ruku u Gospodinove rane. On očito zna koje je bila bolna ili

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg

Svima je dobro poznato kako u raspravama i sporovima bolje prođe onaj tko ima posljednju riječ. Posljednja riječ je i znak nadmoći i vještina otpora, kao i dokazivanja da je postojao dokaz više od suprotne strane koji je prevagnuo i odnio pobjedu. Posljednja riječ usmjerava prema donošenju konačne presude, to jest pravorijeka, utemeljenoga na snazi argumenta.

Sve to vrijedilo je i za čovjeka koji je s mjesta prosuditelja, došao pod osudu. Stvoren posljednjom riječju stvaranja, dopustio je da nad njim zadnju riječ u raspravi ima smrt. On koji je svemu bio nadređen, podložio se

Uskrsno bdjenje

Već duže vremena se govori u našem društvu, a to je slučaj gotovo svih zemalja zapadnoga svijeta, da glasna manjina dokazuje svoju nadmoć nad šutljivom većinom podlažući je sebi, svojim uvjerenjima i utjecaju. I ne zna se kome treba više zamjeriti, toj glasnoj manjini koja na bezočan način u društvu ostvaruje svoje ciljeve ili onoj šutljivoj većini koja se ne zna izboriti za svoja prava i svoje vrijednosti. Pogotovo što mi ovu šutljivu većinu nazivamo kršćanskom i vjerničkom. Čudimo se, naime, tromosti te iste većine koja pasivno dopušta da je moćne vodeće elite na sramotan način izigravaju gurajući u zapećak ne samo vrijednosti, već ponekad i neotuđiva prava utemeljena u dostojanstvu ljudske osobe. Počesto se o tome raspravlja, pa se i ne zna gdje započeti djelovati, od čega krenuti kako bi se stvari pokrenule s mrtve točke. Ne zna se tko i što treba napraviti kako bi se prekinula šutnja šutljive većine i kako bi se čuo njihov glas u našem narodu i društvu kojega ponajviše ta ista većina sačinjava i bori se za njegovu dobrobit. Ne zna se kako nadglasati one koji su sebi uzeli pravo glasa i raspoloživa sredstva glasanja i glasovanja tako da pritiscima, podvalama i smicalicama ostvare svoje razorne ciljeve i planove.

No osim ‘političke’ dimenzije problema, veći problem može biti šutnja kršćana koji

Veliki petak muke Gospodnje

Obredi Velikoga petka tako su upečatljivi i znakoviti da nas pozivaju ozbiljnije promišljati svoj vjernički identitet. Pogotovo što se naš identitet jedino može promisliti pred križem Gospodinovim koji je danas u središtu naše pozornosti, kako duhovnih promišljanja, tako i obrednog čašćenja. Danas nam se križ nudi kao primjer, ali se i postavlja i kao problem. Doista, kao da se u novije doba navikavamo da je križ tek samo jedan simbol nekih davnih događaja i nekih davnih vremena, vrlo neprikladan za naše doba i naše vrijeme. Zato kao da ga i ne uzimamo dovoljno ozbiljno u obzir, već samo formalno i obredno. Kao da je postao simbol za jedan dan u godini, ali ne i prepoznatljivi znak kršćanskoga identiteta. Kao da suvremeni čovjek smatra