19. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem Evanđelju Gospodin Isus daje vrlo važne pouke glede svakodnevnog života, jer je uočio određenu bojazan i strah svojih učenika pred onim što je on govorio s obzirom na posjedovanje materijalnih dobara. Tako u prvom dijelu Gospodinove izjave zvuče prilično radikalne i gotovo nepomirljive s ikakvim posjedovanjem: “Prodajete što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače.” Dakle, Gospodin poziva da se njegovi učenici odreknu zemaljskoga bogatstva, i to na način da ga pretvore u nebesko. Očito je, prema njemu, nespojivo posjedovanje zemaljskoga s dobitkom nebeskoga. U tom smislu odjekuje i njegova vrlo upečatljiva opomena: “Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.” Kao da za Gospodina nema srednjega puta: Čovjek se može opredijeliti ili za zemaljsko ili za nebesko, jer mu srce ne može biti na dva mjesta. Ono će težiti ili za jednim ili za drugim. No kad je riječ o tome, onda se postavlja pitanje je li najbolje takva dobra odbaciti i zanemariti, jer su ne samo beskorisna, već i štetna.

S druge pak strane u nastavku Evanđelja, Isus za primjer učenicima postavlja upravitelja iz prispodobe. Čak ga naziva vjernim i razumnim upraviteljem kojega će gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok. No već sama prispodoba, kao i opis ovoga sluge, govore o tome da se prema zemaljskim dobrima ne možemo odnositi baš tako bezbrižno kao da nam nije stalo do ničega.

18. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje donosi nam jednu zgodu iz Gospodinova živote, te nakon te zgode jednu njegovu prispodobu kojom je htio poučiti svoje slušatelje ispravnim stavovima u životu. Evanđelist sveti Luka nam je opisao kako ga je jedan čovjek u nekoj prigodi ‘zaskočio’ pitanjem, to jest zahtjevom: “Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu!” Ovaj čovjek je tražio pomoć da dođe do određene pravde između sebe i brata, barem kako je on zamišljao, jer je očito bio uvjeren da je zakinut od vlastitoga brata, te se tako i osjećao. A zakinut je bio za zemaljska dobra, točnije za baštinu, pri čemu je vjerojatno njegov brat uzeo bolji dio, to jest gotovo sve, dok njemu nije ostalo ništa. Zato želeći i sam sebi osigurati dovoljno za život, kao što bi svatko od nas očekivao i tražio, ovaj čovjek traži od Isusa pomoć da dođe do kolike tolike pravde. No osim što mu Isus ne pomaže, kako je ovaj očekivao, Isus priča i prispodobu kojom upozorava svoje slušatelje da paze da ih ne obuzme požuda za zemaljskim dobrima: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: Kolikogod netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”

Isusove riječi su vrlo jasne, ali s druge strane i ovaj čovjek koji traži dio baštine ima svoje opravdanje. Jednako kao i čovjek iz prispodobe koji ima svoje razloge za ponašanje koje je opisano. I jedan i drugi mogli bi reći da se ponašaju na svojstven način jer vode brigu o životu.  Upravo zato što su vodili brigu o životu, htjeli su se osigurati zemaljskim dobrima, da si priskrbe miran život. Uvjereni su bili da zemaljskim dobrima osiguravaju dobar život, što je sukladno i Božjem planu, budući da je svaki čovjek pozvan voditi brigu o svom životu. Zanemarili su, međutim,

17. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem čitanju imamo jednu vrlo neobičnu situaciju. Sveti Luka evanđelist opisuje kako je Isus na jednom mjestu molio, a znamo i iz drugih mjesta iz Evanđelja da je znao često i dugo moliti. No ono što je neobično i vrlo zanimljivo, on nije svoje učenike učio da mole, premda se nije ustručavao pokazati im da moli. Ova činjenica je tim zanimljivija kad znamo da su mnogi rabini i duhovni ljudi učili druge molitvi, kao što svjedoči današnje evanđeoski tekst: “Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.” Ivan Krstitelj je, dakle, učio svoje učenike da mole, a vjerojatno ih je naučio i pokoji molitveni obrazac. Isto tako i farizeji i drugi rabini i učitelji u narodu su sigurno učili moliti svoje sljedbenike, kao što su ih učili postiti i održavati druge obveze iz Zakona. A kad se to sve zbroji, onda je tim zanimljivija činjenica da Isus nije svojim učenicima ponudio nikakav molitveni obrazac, nikakvu formulu da izgovaraju dok mole, pa su oni bili prisiljeni zatražiti da ih nečemu poučio. Jer ako je tolike sate provodio u molitvi, pretpostavljali su da on ima takvih, dužih ili kraćih, molitvenih obrazaca i formula koje je ponavljao dok je molio. U konačnici, njegovi učenici nisu htjeli trpjeti kompleks pred drugima, već su htjeli biti pravi učenici poput Ivanovih i tolikih drugih učenika koji su slijedili svoje duhovne učitelje nasljedujući i njihov način molitve.

Isus prihvaća njihov zahtjev i njihov izazov te ih uči moliti molitvu koju zovemo najljepšom molitvom ili Gospodnjom molitvom. A kad vidimo koliko je ova molitva lijepa i sadržajna, kada u njoj prepoznamo bit stava prema Bogu i odnosa s njima, tim više se pitamo zašto Isus nije svoje učenike učio ovu molitvu i prije nego su ga oni tražili da ih nauči moliti.

16. nedjelja kroz godinu – C

Današnja misna čitanja nas uvodi u važnost kreposti gostoljubivosti koja je bila čak odredba od božanskog značaj, jer je sam Gospodin svome narodu određivao da se vježba u velikodušnoj gostoljubivosti prema putnicima i strancima, sjećajući se da su i sami bili narod putnika koji je kao pridošlica boravio u tuđoj zemlji. Takvu svijest je njegovao, kako čitamo u Knjizi Postanka, praotac Abraham koji se zaputio iz svoje zemlje, te je živio pod šatorom iščekujući da Gospodi ispuni svoje obećanje, ali zbog toga što je bio putnik i još uvijek lutalac, nije zanemario ovu krepost. Upravo on je mogao dobro iskusiti koliko znači kada se putniku iskaže gostoprimstvo i primi ga se srdačno i prijateljski, pa je zato i sam od srca vrlo otvoreno primao goste.

Bog iznenađuje pohodom

Upravo ovaj događaj s Abrahamom je tako znakovit jer se u njemu sluti otajstveni nagovještaj koji će se ostvariti više stoljeća nakon toga dolaskom Sina Božjega. Naime, Abrahamu dolaze tri gosta u vrijeme dnevne žege, te on osjeća dužnost pozvati ih da se okrijepe u njegovu šatoru, i ne znajući da mu oni nose konačno ispunjenje Božjeg obećanja da će mu Bog podići potomka. On ih prima i ugošćuje na najbolji mogući način, te kao da sluti da se po njima očituje Bog, premda ne zna do koje će ga mjere oni iznenaditi očitujući mu dobrotu i ljubav samoga Boga. Zato Abraham pred njima pada ničice,

15. nedjelja kroz godinu – C

Prispodoba o milosrdnom Samaritancu koju je Gospodin ispričao nakon rasprave s jednim zakonoznacem dobro je poznata svim vjernicima koji je slušaju i o njoj razmatraju u nedjeljnim okupljanjima zajednice vjernika. Ali ona je, čini se, vrlo prihvatljiva i drugima, a ponajviše onima koji baš ne pohađaju često Crkvu i nemaju odnos zajedništva i ljubavi s Gospodinom. Njima ova prispodoba služi kao izgovor, jer u njoj pronalaze potvrdu za svoje stavove i uvjerenja da je moguće doći do spasenja po vlastitoj dobroti i humanosti, bez pobožnosti i poštivanja Boga. Štoviše, gotovo da bi se iz prispodobe dalo iščitati da oni koji se vrte oko hrama i žrtava, koji čitaju Božju riječ i tumače je, koji svakodnevno recitiraju svoje molitve, uopće nisu bolji od drugih ljudi. Naprotiv, uvjereni su, da bi se iz njihovih djela dalo zaključiti da su vjernici i gori od drugih ljudi. Prema njihovim uvjerenjima, vjernicima je teško zasukati rukave i spustiti se na svakidašnje služenje potrebnima, iz čega bi bilo očito da im ni molitva ni pobožnost ne služe da bi uvećale u njima čovjekoljublje i uslužnost, već samo kao izgovor ili izvanjsko pokriće kojim stvaraju privid pred drugima da su pobožni i ispravni. Osim toga, Isus je ovom prispodobom izravno kritizirao i neke starozavjetne uredbe u ime kojih se svećenik i levit nisu približavali ranjenom čovjeku koji je bio žrtva razbojnika. Njihov strah da se ne onečiste ih je sputavao u tome, te su onda iz bojazni da ih ne onečisti krv ili mrtvo tijelo, ili pak stranac kao takav, okretali leđa i zaobilazili čovjeka u nevolji. Znači da je njima i dio njihovih religioznih odredbi priječio da ne pomognu unesrećenom čovjeku.

Kako je očito iz iskustva i komunikacije s ljudima, svi spomenuti argumenti danas su u opticaju među onima koji traže izgovor udaljiti se od Crkve, zajednice Božjega naroda, te ići nekim svojim putem humanosti. Najčešće im navodna humanost bude izgovorom i da obezvrijede Crkvu i vjernike koji se, navodno, posvećuju molitvi, a nedovoljno su aktivni u iskazivanju

14. nedjelja kroz godinu – C

Čini se da je tema današnjeg Evanđelja promašena za Crkvu našega vremena, jer situacija o kojoj govori Isus svojim učenicima više nije aktualna. Ne samo da nije aktualna posljednjih desetljeća, već se pouzdano može reći da je bila aktualna samo u prvome stoljeću, a gotovo već 20 stoljeća nema veza sa životom Crkve. Riječ je, dakako, o itineranciji, to jest o putujućim navjestiteljima kakvi su bili Gospodinovi apostoli i prvi učenici koje je slao pred sobom u mjesta u koja je kanio doći. Osim već spomenutog vremenskog ograničenja, ova pojava je bila uglavnom omeđena i prostorno uglavnom na prostor Palestine i Sirije. Zato se s pravom pitamo što nam može Isusov govor iz prvoga stoljeća poručiti u dvadesetprvom kad je već davno nadiđena situacija o kojoj on govori. Jer ako već dvadeset stoljeća Crkva u biti ne živi i ne funkcionira na način itinerancije, već je organizirana teritorijalno, onda je možda i ovaj odlomak suvišan, nepotreban i bez ikakvoga značenja, bez obzira koliko onda bio znakovit i važan kad ga je Isus izgovorio. Jednako je važan upit: ako je Crkva od putujuće poprimila teritorijalni ustroj, nije li onda i ona kao takva promijenila svoju bit te postala nešto što Isus od nje nije htio? Je li on htio opušteniju i ležerniju zajednicu koja nije ovisna o teritoriju, već je spremna hoditi ne vežući se za zemlju i zemaljska dobra? Upravo zato što ovo Evanđelje izaziva više pitanja i potiče na određene dvojbe, neophodno je razjasniti ih odgovarajući na ta pitanja.

Ne dovodeći u pitanje činjenicu da je Isus svoje učenike poslao da budu putujući navjestitelji, ipak valja reći da ne znači da je predvidio da putujući navjestitelji budu jedini i povlašteni oblik naviještanja radosne vijesti.

13. nedjelja kroz godinu – C

U svom putu put Jeruzalema Gospodin i njegovi učenici doživjeli su neugodnosti u Samariji gdje su im mještani jednog sela bili negostoljubivi odbijajući njega i glasnike koje je poslao pred sobom. No takav stav i ponašanje izazvao je oštru reakciju Jakova i Ivana koji su u manje ili više opravdanom gnjevu htjeli zazvati oganj s neba da uništi to mjesto i njegove stanovnike. No Gospodin nije pohvalio njihov radikalizam i toliku gorljivost koja ih je nukala da kazne te mještane i da im se osvete za negostoljubivost, već je njih dvojicu prekorio i produžio je u drugo selo. Na putu su se dogodili još neki susreti i pouke o nasljedovanju i o uvjetima koje je iznio Isus za one koji žele ići za njim. Očito je on o tome govorio svojim učenicima nakon što su ih u spomenutom selu odbili. Zato je sveti Luka imao potrebu u nastavku dodati što je Isus tražio od onih koji su htjeli ići za njim, kao i od onih koje je sam pozivao. Kao da ih je htio upozoriti da on sam nema gdje glavu nasloniti, pa da onda ni oni ne traže za sebe drukčije pravilo života, jednako kao što je drugome rekao da prije svega mora imati pred očima cilj kraljevstva Božjega. I kad se bolje razmotri ovaj događaj s poukama koje su uslijedile jedna su cjelina iz koje razaznajemo kako je Isus poučavao svoje učenike da ga nasljeduju dosljedno i odvažno.

Ova Isusova poruka vrijedi i danas kada se u nekim našim vjerničkim krugovima osjeća stanoviti radikalizam, poput onoga koji pokazaše apostoli Jakov i Ivan. No takav radikalizam, bez obzira što brani Božju stvar, odviše je ljudski, a nije po mjeri Isusova spasenjskog plana. Bez obzira što se možemo složiti da i u današnjem društvu postoji kriza vjere, pa čak i otvorenog odbijanja kao što je bilo ono samarijsko, ipak ne znači da kao vjernici trebamo ići u obračun s drugima. Štoviše, primjećujemo da ima i mnogo mlakosti u Crkvi, te da i u Crkvi valja mnoge stvari mijenjati ili postaviti na svoje mjesto, ali zacijelo ne metodama koje su htjeli primijeniti sinovi Zebedejevi. Jer kao što je Isus bio svjestan nevjere i nepovjerenja u samarijskome selu, tako je svjestan nevjere i današnjega društva. Osim toga, znao je da kod svojih učenika treba izazvati žar, ako želi promjenu u društvu, ali žar koji su pokazali dvojica braće Jakov i Ivan je bio neprimjeren za apostolski poziv i poslanje. Zato kada i danas vidimo da vjernici često ulaze u rasprave i sporove, razmirice i sukobe u kojima dokazuju sebe i svoje prianjanje uz Isusa, može se dogoditi da to čine na kriv način, jer ni ova dvojica apostola nisu u svojoj gorljivosti ispravno prionuli uz Isusov spasenjski plan.

I danas se stječe dojam da mnogi vjernici u svojoj gorljivosti samo čekaju povod za rasprave i kritike na račun drugih, bilo onih u Crkvi bilo izvan Crkve, bilo vjernika ili pastira. Počesto u želji da pokažu svoju revnost za Isusa, a u želji da dokažu da su oni u pravu, šire kao neko nepovjerenje i prema samoj Crkvi prikazujući sami sebe kao jedine do kraja vjerne i revne, dok sve ostale gotovo da preziru i osuđuju kao nevjerne i nedosljedne, te ujedno Isusa nedostojne. Mnogi u našem svijetu su uvjereni da svoju revnost u obrani istine i Gospodina trebaju iskazivati pisanom riječju, što potom svedu na jalove kritike, najčešće neopravdane, ali često na pogrešan način i kada su opravdane. Jer nakon takvih kritika i tekstova oni koji čitaju još su više puni nezadovoljstva i nesigurnosti, nepovjerenja i malodušnosti.

U tom smislu Isusova pouka iz današnjeg Evanđelje je više nego dobro došla kao svjetlo i u našoj današnjoj vjerničkoj stvarnosti. Isus koji je ‘sa svom odlučnošću krenuo prema Jeruzalemu’ pokazao je učenicima primjer prave revnosti. On koji je naviještao istinu spasenja i bio Istina i Spasitelj, učenicima je posvjedočio da voli sve ljude i da ih sve želi spasiti, te je apostole pozvao da naviještaju tu istinu i da surađuju na njegovu poslanju. Za takvo što im je trebala doista posvemašnja revnost i srce puno ljubavi, iz čega je mogla izrasti i potpuno predanje poslanju koje im dodjeljuje Gospodin. Osim toga, vrlo važno za vršenje poslanja je bila i njihova dosljednost, to jest potreba da budu sasvim usredotočeni na služenje Isusu, a ne da pod izlikom revnosti budu koristoljupci kojima je primarna stvar osigurati se zemaljskim dobrima.

Zato Isus ima potrebu svoje učenike prekoriti za pogrešnu revnost koja je bila usmjerena protiv drugih, umjesto da sva revnost bude usmjerena prema revnom vršenju njegove volje. A njegova volja nije bila da budu ratoborni i gnjevni svadljivci, već da budu predani svjedoci njegova života i ljubavi. Gospodin nije okupio ni poslao svoje učenike da bi se borio protiv drugih ljudi, već da se bore za ljude. I to za sve ljude da ih otrgnu od zla i s krivog puta privedu na put spasenja. Zato Kristovi učenici moraju svjedočiti svoju revnost za Gospodina pokazujući svoj žar za njegovu istinu i ljubav, žar koji svjedoči koliko je lijepo biti u zajedništvu s njime, te pokazuju vlastitim primjerom činjenicu obraćenja i njegove prisutnosti u svome životu. na taj način će posvjedočiti da kršćanska vjera nije vjera po nekim principima, već živi odnos s Isusom koji prožima cijelo postojanje i daje mu snagu ljubavi i predanja. Budimo kao kršćani širitelji takvog života uz Gospodina i u Gospodinu, te ga odlučno nasljedujmo u njegovoj revnosti za spasenjem svih duša. Budimo dosljedni i ne žudimo za zemaljskim dobrima, već za ostvarenjem njegova svetog kraljevstva među nama. Budimo revni u odricanju od zemaljskih dobara i vrijednosti, a nadasve nasljedujmo njegov život u poniznosti i skromnosti, te ćemo onda svojim primjerom privlačiti i drugima ishoditi milost obraćenja i života vječnoga.

12. nedjelja kroz godinu – C

Živimo danas u kulturu koja se može nazvati kulturom mišljenja. A takva kultura nastaje onda kad ljudi misle da sve ili da mnogo znaju. U tom duhu se mnogi osjećaju pozvanima iznositi svoja mišljenja te druge upućivati u vlastita uvjerenja. A svakoga tko je pozoran na živote drugih i na mukotrpan proces stjecanja cjelovitijeg uvida u stvarnost dovodi do zaprepaštenja vidjeti ljude koji s tolikom lakoćom i odlučnošću, pa i dozom neke sigurnosti govore o stvarima koje ne poznaju dobro ili ih ne poznaju nikako. Napose se to uočava kad se govori o Bogu i o božanskim vrijednostima, pri čemu si svatko daje za pravo iznositi vlastito mišljenje a da o tome nije temeljito promislio, razmatrao, molio. Jednom riječju o Bogu se iznosi mišljenje kao da se govori o nekom udaljenom, zamrznutom ili kamenom biću, a zaboravlja se da je on živi Bog koji nam govori i koji je prisutan u dubini bića, pa minimum korektnosti pretpostavlja dopustiti Bogu da progovori sam o sebi.

Upravo to je učinio Isus kad je sa svojim učenicima proveo nekoliko godina u intenzivnom zajedništvu i poučavanju o otajstvima Božjega života. Tek nakon što ih je dugo vremena poučavao o sebi i pokazivao im svoju božansku snagu i ljubav, odlučio se i postaviti im pitanje što ljudi misle i govore o njemu. Naravno, da Isusa ne zanima to mišljenje iz nekih radoznalih razloga, pa niti radi toga da vidi koliko su njegovi učenici upućeni u ljudska govorkanja i ljudske rasprave. Njega isključivo zanima da njegovi učenici steknu iskustvo i sigurnost o Bogu, jer to je jedino čemu ih je on poučavao. A utoliko ukoliko im ja naviještao i pokazivao i svoje božanstvo, zanimalo ga je koliko su se u to uputili i koliko su doista shvatili sve što im je govorio.

Tijelovo – svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Znajući ljudsku krhkost koja je uz to nakon stvorenja bila zahvaćena grijehom, dobro Bog je skrbio o čovjeku na temeljit način. Nije Gospodin previđao njegovu tjelesnost, pa ni tjelesne potrebe, nego je s njima računao, spreman doći mu ususret u svakom pogledu. Sam Bog se zauzimamo za ljudsku tjelesnost i izgrađivao mu krhko biće ne samo duhovnim darovima, već predviđajući za njega i one vrlo konkretne tjelesne darove kojima se učvršćuje ljudski život. A koliko je Gospodin bio uviđavan, svjedoči cjelokupnost njegova djelovanja za čovjeka, čemu je današnje prvo čitanje tek primjer. Upravo zato što nijedan čovjek ne može sam od sebe doći do potpunog ostvarenja pred Bogom, već mu treba pomoć i drugih, Bog mu je i to velikodušno predvidio dajući mu ljude koje je obdarivao snagom svoga Duha i kojima je davao poticaje što činiti. U tome je Abraham najbolji primjer. Njega Bog izabire za primjer vjere i rodozačetnika svoga naroda, ali ga ne ostavlja sama, već mu na njegovu putu daruje one koji će ga krijepiti i blagoslivljati. Izabirući Abrahama za svog izabranika i za začetnika novoga posvećenoga naroda, Bog je označio da time da želi sve ljude posvetiti, nakon što su sami otpali od posvete kojom su bili obilježeni. Darujući Abrahamu Melkisedeka, kralja Šalema, da kao svećenik  Boga Svevišnjega zazove nad njega blagoslov, Gospodin je predoznačio da će jednom poslati istinskog svećenika koji će zazvati njegov blagoslov nad svakoga čovjeka i nad sve stvorenje. A Melkisedekovim prinosom kruha i vina nagoviješteno je da će taj Velik Svećenik uspostaviti

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Slavimo danas svetkovinu Presvetoga Trojstva, časteći otajstvo živoga Boga koji nam je u punini otkrio svoje lice objavljujući se kao Otac, Sin i Duh Sveti, tri osobe jednakoga božanstva. No ovo otajstvo je ljudima izmicalo, i nikada ne bismo ni došli do spoznaje da je Bog trojstven, da nam se sam nije kao takav očitovao. Bog se, međutim, nije samo očitovao na intelektualnoj razini, već se je i darivao na sasvim životnoj razini ljudima. Ali valja znati da i njegovo očitovanje i njegovo sebedarje pretpostavlja unutarbožansku dinamiku, to jest odnos u koji su uključena Trojica. Jer Bog ne bi mogao biti prema vani, to jest za nas, ono što on nije u samome sebi. Upravo ova činjenica nam omogućuje uočiti koliko je životno važno otkriti Božju trojstvenost i pokušati je usvojiti u život, jer o njoj ovisi istinska kvaliteta našega života. Doista, prihvatiti da je Bog Trojstvo nije pitanje vjerskog natezanja ili intelektualnog dokazivanja, već je pitanje života i životnog dara.

Trojstveno očitovanje

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo Isusove riječi o tome kako im najavljuje poslati Duha istine koji će ih upućivati u svu istinu. U biti, Isus svjedoči pedagogiju Božje objave tijekom cijele povijesti ljudskoga roda. Znajući da ljudi ne mogu sve odjednom spoznati, ili kako Isus reče, ne mogu sada nositi, Bog je poštivao ljudske (ne)moći i prilagođavao se njima objavljujući otajstvo svoga života postupno. Bog je bio onaj koji govori, koji izgovara istinu o sebi i o čovjeku, ali čovjek nije bio spreman nositi cijelo breme spoznaje i njegove istine. Nakon grijeha, potom, nije bio kadar s njome se suočiti, pa je zato Bog morao, osim što se prilagodio ljudskoj spoznaji pedagogijom postupnog objavljivanja, morao prilagoditi njegovoj slabosti logikom neizmjernoga milosrđa. Unatoč grijehu odbacivanja Boga i otvorenoga neposluha kojim slabi svoje sposobnosti spoznaje Boga, Bog ipak ne napušta čovjeka, već se u svim milosrđu dodatno ponižava sa željom da ga vrati u puno zajedništvo za koje je bio stvoren.

A Bog koji je ne samo vječno očitovanje, već je on i trojstveno međuosobno očitovanje između Oca i Sina i Duha Svetoga, nije mogao ne biti niti prema čovjeku to što jest, bez obzira na ljudski grijeh. I kada čovjek griješi, Bog ne može sebe zanijekati, već nastavlja biti ono što jest: vječno trojstveno darivanje i primanje dare. To čitamo i iz onog što Isus govori u ekonomiji spasenja, jer ona je odraz trojstvenoga života: “Sve što ima Otac moje je.” Doista, to je mogao reći, jer je Otac odvijeke sebe potpuno dao Sinu, jednako kao što će Sin sve predati Duhu Svetome da od njegova uzima i daje apostolima i Crkvi. Otac, dakle, sve daje, a Sin sve prima i daje dalje Duhu Svetome, koji uzima u ljubavi i uzvraća i Sinu i Ocu zatvarajući božanski krug darivanja. Tako je Isus ovim riječima posvjedočio ne samo odnos između Oca i utjelovljenoga Sina, već njihov vječni unutarbožanski odnos. A jer je Bog u sebi vječno darivanje, on ne može drukčiji biti niti kad se objavljuje čovjeku, niti kad mu se daruje u vremenu. Bog je jednostavno darivanje i ne može biti manje od toga niti kada čovjek u nezahvalnosti odbije njegovo sebedarje, jer ne može zanijekati bit svoga života, a to je da je on trojstveno darivanje između Oca, Sina i Duha Svetoga.

Bog utisnut u ljudski život

Ali što u Bogu postoji unutarbožansko darivanje, Bog je otajstvo koje je odlučilo proširiti svoje božansko obilje i na svijet, kojemu je Božja sebedarna ljubav jedini pravi uzrok. Samo ona može protumačiti zašto je stvoren svijet i zašto je stvoren čovjek, ali nadasve, samo ljubav može objasniti zašto je Bog otkupio i spasio čovjeka. Kad je stvarao čovjeka, Bog ga je obdario trojstvenom strukturom, jer ga je zadao s tri velike kreposti: vjerom, nadom i ljubavlju. Čovjek je trebao živjeti vjerujući svome Stvoritelju, u nadi biti protegnuti budućem ostvarenju sukladno slici Sina Božjega, te u ljubavi doživjeti puninu dara po izljevu Duha Svetoga. I premda ih čovjek nije koristio kao milosni dar i snagu života, Bog mu ih nije oduzeo, već ih je smrću svoga Sina u njemu obnovio. Zato će sveti Pavao reći Rimljanima da smo ‘opravdani vjerom i u miru smo s Bogom po Gospodinu Isusu’, jer nas je on darom vjere opravdao, to jest omogućio nam ponovno komunikaciju s Bogom Ocem. Po njemu imamo pristup u milost vječnoga života i slave Božje koju imamo u nadi. A upravo je Isus nada naša. On nas je osposobio za baštinu vječnu i neumrlu, koju sada po njemu primamo u nadi, dok ćemo je jednom primiti u punini u vječnosti. I naposljetku, sveti Pavao svjedoči da je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.

Apostol dakle uočava da tri velike teologalne kreposti kojima smo obilježeni imaju svoj trojstveni iskon. Čovjek je biće vjere, nade i ljubavi kojima je zadan kao trojstvenim darom. Otvarajući se u vjeri svome Stvoritelju, otvara se komunikaciji Boga koji je Trojstvo, te živi u nadi budućeg ostvarenja u vječnosti ispunjen već sada ljubavlju Duha Svetoga. Obilježeni smo, dakle, vjerom, nadom i ljubavlju kao trojstvenim znamenom po kojem otkrivamo koliko i sami vjerodostojno živimo. Tri teologalne kreposti su vrlo jasni trag Trojstva u našoj duši, po kojima je Presveto Trojstvo utisnuto u naš život. Naš Stvoritelj nas je stvorio da budemo bića vjere i povjerenja prema njemu, te da vlastito ostvarenje tražimo u nadi Sina njegova kojem se trebamo suobličiti, svjesni da je ljubav naš smisao o naše ispunjenje. Zato ova Isusova konačna objava Trojstva nije nevažna u našem ljudskom, jer koliko živimo slijedeći Božje tragove u duši, toliko se ostvarujemo i idemo prema punini života. Ove činjenice o kojima svjedoči naš Gospodin u Evanđelju, a i sveti Pavao u svojim poslanicama, u nama trebaju razbuditi dodatni ponos i potaknuti nas na gorljivi vjernički život koji je toliko ispravan i ispunjen milošću smisla i ostvarenja koliko smo u vjeri, nadi i ljubavi usmjereni Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Bogu trojstvenog samoočitovanja i sebedarja, kojemu neka je svaka čast i slava u sve vijeke vjekova. Amen