17. nedjelja kroz godinu – B

Kad se odlučujemo za neku aktivnost i djelatnost, onda je važno napraviti cjelovit plan svih potreba, te predvidjeti što je moguće bolje izazove koji nas čekaju vezano uz naše planove. Doista je potrebno što cjelovitije isplanirati i predvidjeti sve važno što bi se moglo dogoditi, jer je u protivnom opasnost da sve padne u vodu i da se izjalovi zbog određenog grubog previda. Loše isplanirani detalji ili nedovoljno precizno predviđene potrebe mogu biti kobne za cijelu aktivnost ili pothvat, te cijeli plan može lako propasti zbog određenog organizacijskog previda. Jedna takva situacija je opisana u današnjem evanđeoskom odlomku. Naime, za Isusom je pošlo silno mnoštvo na drugu stranu Tiberijadskoga mora, jer su gledali znamenja koja je činio na bolesnicima, kako kaže sv. Ivan Evanđelist. Očito su i sami imali sličnih potreba ili su ga u najmanju ruku željeli vidjeti iz radoznalosti i doživjeti da čini čuda na drugima kako bi sebe obogatili takvim iskustvom. No previdjeli su da će Isus radije izabrati biti u gori na samotnim mjestima sa svojim učenicima, nego da ide u naseljena područja. A kad su pošli za njim i odlučili ga potražiti u gori, ostali su bez zaliha hrane, te ih nisu imali gdje više nabaviti.

A i u takvoj situaciji Isus pokazuje svoju osjetljivost za ljude i njihove potrebe. On brine oko toga kako im priskrbiti kruha da blaguju, da ih ne ostavi gladnima i da ne skapaju putem. Nije htio da se pokaju što su ga tražili i što su se izložili idući za njim. Nije se htio objaviti samo kao propovjednik koji vodi brigu o duhovnim potrebama, već kao Božji poslanik koji ispred sebe vidi konkretnoga čovjeka sa svim njegovim potrebama, pa i onim osnovnim kao što je potreba blagovanja kruha.

16. nedjelja kroz godinu – B

Božja riječ koja nam je upravljena danas podsjeća nas na vrlo precizne i konkretne zadaće i odgovornosti koje nam Gospodin daje. Na žalost, počesto doživljavamo vjeru kao proizvoljno i stihijsko življenje, a Boga kao nekoga tko nam je prepustio na volju kako ćemo živjeti svoju svakodnevnicu, te se redovito usmjerimo na to da drugima ne činimo zlo. Zadovoljni kad ne činimo zlo, vrlo rijetko se, ili nikako, pitamo o tome što nam je činiti da vršimo volju svoga Gospodina. Većina kršćana živi kao da nema nikakvoga poslanja, već samo s uvjerenjem da je najbitnije da ne čine neki grijeh, dok sve ostalo nije njihova briga. Tako se mnogi posvećuju svojim obvezama i zemaljskim poslovima kao da je nešto sasvim normalno, dok s druge strane i ne misle da bi što drugo trebali činiti u vjerskom smislu, osim zadovoljiti onaj minimum. Mnogi vjernici uopće i ne znaju da imaju neko poslanje pred Bogom, to jest da imaju zaduženje koje im je on dao da vrše u svijetu.

Ali prije svega u današnjim čitanjima naglasak je stavljen na vjernost i precizna zaduženja pastira. Već prorok Jeremija potvrđuje da je pastirima naroda Gospodin dao vrlo jasne zadaće i zaduženja. Zato ih i kori i opominje jer nisu vršili revno i predano svoju službu, te su krivi za duhovnu propast naroda, to jest, slikovito rečeno, Božjih ovaca, kako ih zove prorok. Pastiri su, dakle, trebali znati što od njih Bog očekuje kad su prihvatili tu zadaću, te su je trebali vršiti sukladno njegovu nalogu.

15. nedjelja kroz godinu – B

Kad je Isus počeo slati svoje učenike kao suradnike svoga poslanja, dao im je konkretnu zadaću i pripadajuće ovlasti. Zato Evanđelis piše: “Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima.” Apostoli su trebali naviještati kraljevstvo, to jest upozoravati narod da je došlo kraljevstvo Božje, da je došao Mesija.

Postavlja se pitanje tko može i treba naviještati kraljevstvo Božje danas nakon Isusa. Može li to bilo tko Ili mora biti kvalificiran ili ovkašten za takvo što? Mora li to biti neki biskup ili svećenik ili može bilo koji vjernik? Ili je najbolje prebacivati odgovornost i lopticu jednih na druge? I danas mnogi vjernici misle da njihova zadaća nije naviještati Evanđelje, već da je to zadaća klera u Crkvi, jer su oni kompetentni i kvalificirani navjestitelji. A svećenici i kler pogotovo od Drugog vatikanskog sabora na ovamo smatraju da svi vjernici imaju svoju navjestiteljsku zadaću, te da trebaju prihvatiti svoje odgovornosti. Doista, i u jednim i drugim izjavama ima istine, jer činjenica je da su biskupi i svećenici dobili službeno zaduženje naviještati Gospodina Isusa, njegovo uskrsnuće i njegovu riječ. Ali činjenica je da se od svakog krštenika očekuje da svojim životom svjedoče milost koju su primili. Oni su po krštenju Kristu suobličeni, te trebaju pokazati i drugima da mu u svemu sliče, da je njihov život suobličen njegovu, te da utiskuju u stvarnost oko sebe duh vjere koji su primili i dah kojim dišu.

Na žalost, danas dok tako jedni drugima u Crkvi prebacujemo lopticu ili dijelimo zaduženja, a sami prvi ne zasučemo rukave živeći gorljivo i predano za Krista, pojave se mnogi koji unose nemire i nered u ljudske duše. Pojave se propovjednici i sekte koje Isus nije ovlastio da propovijedaju u njegovo ime, a koji sebe smatraju kvalificiranim jer su prošli poneki tečaj čitanja Biblije, no daleko su od duha Isusove radosne vijesti i njegova kraljevstva. Ili se pak na ljudskom obzorju pojavljuju oni koji s toliko uvjerljivosti i uvjerenja zastupaju i promiču svoje ljudske istine da im mnogi povjeruju i hvataju se u njihove mreže, a da i ne vide da su žrtve prevara, obmana, a redovito i iskorištavanja.

Zato je trenutak da cijela Crkva, svećenici i vjernici, postanu svjesni i odgovorni pred poslanjem koje su primili. Isus je svoju Crkvu ovlastio da vrši njegovo poslanje, i to ne samo svećenike. Oni bi doduše trebali biti kompetentniji naviještati riječ, a pogotovo što imaju vlast nad sakramentima, no i svaki vjernik se treba truditi oko vlastitih kompetencija da može na što vjerodostojniji način vjernički svjedočiti živeći dosljedno i svjesno. I oni su ovlašteni tako Krista nabiještati u svojim obiteljima i u društvu gdje žive, jer im Krist nije dodijelio tek neku pasivnu i sporednu ulogu u Crkvi. Jednako tako je moliti i za svećenike da obnove svoj apostolski navjestiteljsku žar kojim će vršiti nesebično i bezinteresno svoje poslanje i tako čistiti svijet od nečistih duhova koji ljude uvlače u nečist i nečastan život. Molimo za one koji će Kristovom snagom sveto i dosljedno živjeti i tako omogućiti Kristu da preko njih djeluje i obnavlja svijet svojom božanskom moći.

14. nedjelja kroz godinu – B

Događaj koji se dogodio u Nazaretu, a u kojem su Isusovi sumještani odbacili njegovo mesijansko poslanje i djelovanje bio je vrlo bolan, do mjere da se Isus čudio njihovoj nevjeri, kako kaže Evanđelist. Kruti stav koji su mještani Nazareta zauzeli prema Isusu, te nakon toga i odbacivanje koje je uslijedilo, bilo je doista porazno, te se Isus s time teško mirio. On nije bio napadan čovjek, te nije došao sebi graditi slavu, već njima donijeti riječ istine i spasenja, no upravo to je bilo ono što ih je zasmetalo. Osjetili su da on govori vrlo snažnim jezikom, te su ga vrlo brzo diskreditirali. On je govorio iz svijesti punog zajedništva s Ocem, iz svijesti da svoje slušatelje treba osposobiti za takvo snažno i izravno zajedništvo.

Prorok doista govori u Božje ime, a lažni proroci u svoje ime. Prorok iznosi spasenjski nauk, ma koliko mogao biti težak, jer zna da ne treba podilaziti slušateljima. Prorok oslobađa ljude da idu iznad granica svojih mogućnosti s Bogom koji nam omogućuje takav Danas mnogo ljudi funkcionira po ključu lažnih proroka. Pronađu oko sebe u ambijentu hrpe poluistina i laži kojima se oblijepe kao parolama jer se žele zaštiti od prave istine, one Božje koja prodire u srce i središte bića. A jer je zahtjevno otvoriti Bogu srce, te se odr

13. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam uskrišenje Jairove kćeri, no u krupnom planu je svakako Jairov lik. Jair je, naime, bio jedan od nadstojnika sinagoge, te je došao Isusa zamoliti za ozdravljenje svoje kćerkice, za koju mu u međuvremenu javljaju da je umrla. No Isus ga bodri i poziva da nastavi vjerovati, unatoč lošim vijestima koje je primio iz svoje kuće: “Ne boj se, samo vjeruj!”. Jair je vrlo ozbiljno shvatio Isusove riječi, te je pun vjere u njegovu moć zajedno s njim išao svojoj kući. Sve što se potom dogodilo, bez daljnjega je ne samo plod Isusove moći, već i plod njegove vjere, jer Isus nije činio čudesa da ljude fascinira svojom moći, već su čudesa bila u službi vjere.

U cijelom ovom događaju valja stoga u središte pozornosti staviti samog Jaira. O njemu možemo iščitati više detalja, koji se mogu, generalno gledano, razvrstati u dvije razine. Najprije, on je vrlo brižan i skrban otac svoje obitelji, te brine

12. nedjelja kroz godinu – B

U ovom evanđeoskom događaju naš Gospodin, kao istinski gospodar i stvoritelj svega, otkriva svojim učenicima moć nad morem i nad vjetrom. Takva moć nije dana nijednom čovjeku, pa niti čovječanstvu da može dominirati i određivati vjetru kako će puhati, ili pak da može zaustaviti morsko valovlje. Pogotovo kada ove dvije prirodne sile dođu u zajedničkoj kombinaciji, onda za čovjeka vrijedi ona narodna izreka: Hvali more, drži se kraja. No, za onoga tko je gospodar i stvoritelj svijeta, ni vjetar ni valovi nisu neukrotiva stvarnost, nad čime su učenici ostali istinski zadivljeni. S druge pak strane i za samoga Stvoritelj svemira, ima nešto što je nepokorno, a što ne utišava na ovakav način kao u prigodu ove oluje. To nepokorno su nepokorni ljudi koji se opiru njemu i njegovu božanskom planu spasenja, a on pred njima ne koristi svoju nepobjedivu moć samo zato jer je ljubitelj ljudske slobode i ljubavi. Svjesno je odlučio strpljivo čekati vrijeme njihova obraćenja, radije nego da ih prisiljava i upokoruje božanskom snagom bez njihova pristanka.

No upravo zato u današnjem svijetu mnogo je onih koji podižu svoj glas protiv Boga,

11. nedjelja kroz godinu – B

Poučavajući svoje učenike o načinu prisutnosti kraljevstva Božjega u svijetu i u našim dušama, Isus je posegnuo i za prispodobama koje smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Pričajući prispodobe o kraljevstvo , pričao je u biti o sebi i svome dolasku među ljude, jer on je to kraljevstvo o kojemu je pričao. On je sadržaj tog kraljevstva, kao i navjestitelj koji tumači kako se to kraljevstvo ostvaruje. Danas je tako u središte pozornosti stavio sjeme, to jest kraljevstvo je Božje usporedio sa sijanjem sjemena. Time je htio skrenuti pozornost na to da je ono maleno, tiho, nezamjetno. Ne raste bučno ni spektakularno, a opet njegovu snagu ništa ne može zaustaviti. Na istovjetan način je Isus došao u ljudsku povijest: kao običan čovjek koji je svojim životom bio blagoslov čovječanstvu i koji je utkao svoj život u živote ljudi na tih i diskretan, a opet snažan i neizbrisiv i neponovljiv način. on je bio istinsko sjeme posijano rukom Očevom na zemlju, te je rastao kao i svaki drugi čovjek, u jednostavnosti i siromaštvu, a opet s druge strane u sebi je nosio

10. nedjelja kroz godinu – B

Za cijeloga svoga djelovanja naš Gospodin je imao problema sa svojim protivnicima koji su ga htjeli ušutkati na različite načine. Ali, na njihovu žalost, nikada nisu imali dovoljno argumenata da to i ostvare, jer njihove optužbe nisu imale pokrića u stvarnosti, već su bile izmišljotine, laži i klevete na njegov račun. Jer kada zločestim i izopačenim umovima ponestane argumenata, onda se ne libe diskreditirati onoga koga uzmu na zub, jer se ne uklapa u njihove životne koncepcije. Jedna od prokušanih taktika diskreditiranja je lijepljenje etiketa. A jer je čovjek kojim gospodari zlo vrlo ograničen u svome iskustvu, on ne zna drukčije etiketirati, već sudeći po sebi. Takav svojim suparnicima lijepi etikete koje su izišle iz njegova srca, te nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Tako se i u toj situaciju pokazuje da svaki koji govori, najprije o sebi govori.

Upravo to se dogodilo i Gospodinu kojemu su htjeli koješta spočitnuti, ali jednostavno ne mogoše jer sve negativno što su mu htjeli pripisati, nije odgovaralo istini. A da su mu i imali što zamjeriti, ne bi uspjeli ništa od toga dokazati, jer jednostavno nisu bili na njegovoj razini. Ne posjedujući njegovo snagu duha, nisu bili kadri suočiti se i raspravljati s njime. Zato su kukavički djelovali iza leđa, te su

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Svetkovina Presvetoga Trojstva, te najuzvišenije tajne naše vjere, svima nam je poziv na prisnije zajedništvo vjere i na produbljenje spoznaje o Bogu i otajstvu njegova života. Pogotovo što živimo u svijetu u kojemu se o Bogu govori uopćeno i prilično nejasno i neprecizno. Kao da je govor u Bogu nešto usputno ili kao da je suvišno produbljivati istine koje se tiču njegova otajstva. Zato je Isus svoje učenike poučavao ne tehnikama življenja ni zemaljskoj dobrobiti, već ih je poučavao istini u trojstvenome Bogu. U tom smislu im je dao i poslanje nakon svoga uskrsnuća, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!”. Apostoli su, dakle, trebali sve ljude poučavati istinama o Ocu i Sinu i Duhu Svetome, te d ih čuvaju čvrsto utisnutima u svoje biće, jer je to najvažniji nauk kojemu ih je on poučio.

A kada je već naš Gospodin poučavao svoje učenike, onda im je, otkrivajući tajnu Božjega Trojstva, skrenuo pozornost na činjenicu da Božje otajstvo se može usporediti s roditeljstvom, te tako barem malo bolje odškrinuti njegovu tajnu i produbiti spoznaju. Zato nam je i predstavio Boga kao Oca, Sina i Duha Svetoga,

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Nedjelja Pedesetnice ili Duhovi kruna su uskrsnoga otajstva i vremena, kruna su odgojnog procesa izgradnje Isusovih učenika koji su snagom Duha Svetoga dostigli neophodnu zrelost. Dar Duha Svetoga je dar koji je Isus zajamčio i počeo davati svojim uskrsnućem, sve do dana dok nisu primili konačni izljev Duha Svetoga. Tim darom su se osnažili za naviještanje uskrsnuća sukladno nalogu koji im je dao uskrsli Gospodin koji ih je poslao da vrše njegovo poslanje: “Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas!” Onda dakle imaju vršiti ono što je njemu zapovjedio Otac kad ga je poslao da svijetu navijesti novi život za koji ih je osposobio svojim uskrsnućem. Otkako si primili dar Duha Svetoga započeli su svjedočiti za Isusa i njegovo uskrsnuće izvlačeći ljude iz bijede grijeha i zla u koje su bili upali. Od toga trenutka nisu sebi uzimali za pravo naviještati ljudske istine ili poluistine, nuditi ljudima samo prizemljenu viziju života, već su život dali kako bi ljudi osjetili uzvišeni smisao postojanja, te započeli živjeti obnovljenim načinom života sukladnog daru Duha Božjega.

Od tog trenutka apostoli su preuzeli na sebe njegovo spasenjsko djelo,