7. vazmena nedjelja – A

Isusove riječi koje slušamo u današnjem Evanđelju djeluju malo čudno i diskriminirajuće barem u nekom svojim dijelovima. On, naime, moli samo za one koje mu je Otac dao, a ne za sve ljude. A bilo bi za očekivati da moli za sve budući da znamo da ljubi sve, pa prema njemu stvaramo i tako dobrohotan dojam čovjekoljupca koji gotovo zatvorenih očiju hoda svijetom i naviješta univerzalnu ljubav. I ne samo prema ljudima, već prema svim bićima. No iz ovog odlomka se ne stječe takav dojam, to jest možemo nazrijeti takvu sliku. Jer dok upravlja Ocu molitvu za apostole, on otkriva da je samo njima objavio ime Očevo, te čak izričito kaže da moli za njih, a ne za svijet. Čak i neupućenom promatraču upala bi u oko ta nelogičnost, pa ne činili se i nama da bi bilo logičnije da moli za svijet da se obrati, da ljudi u svijetu postanu bolji, pogotovo što su apostoli i tako već Očeva svojina i njemu pripadaju. Ne bi li bilo bolje da moli za one nepokorne, nego za ove koji su i tako prihvatili Oca i podvrgavaju se njegovoj volji i odredbama?

Svetkovina uzašašća Gospodinova

Svetkovina uzašašća Gospodinova jedna je od nosivih Gospodnjih svetkovina. Uzašašće na nebo s desene Očeve bila je kruna Gospodinove tjelesne prisutnost na zemlji, te dovršetak Isusova poslanja među učenicima. Ova svetkovina nam ujedno pokazuje i smisao, cilj i rezultat uskrsnuća, jer je nedjeljivo vezana upravo s tim događajem kojemu postaje dosljedan nastavak. Razdoblje koje je Isus proveo na zemlji u tijelu, ukazujući se prigodno svojim učenicima, bilo je posebno milosno razdoblje u kojem im je dao one posljednje sigurnosti o svom uskrsnuću, te također i upute o tome što im je činiti nakon njegova povratka Ocu kada ga više neće moći tjelesno promatrati. Doista, već na dan uskrsnuća otkriva se kao stanovito proturječje: on im se ukazuje u tijelu, ali isto tako im daje naslutiti da će to biti još za jedno kratko razdoblje. Naime, dao im je mogućnost i da mu opipaju ruke i noge, jednako tako je i jeo s njima da im pokaže da nije utvara, no s druge strane je rekao Mariji Magdaleni: Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.

6. vazmena nedjelja – A

Nakon što je na posljednjoj večeri Gospodin sebe objavio svojim učenicima kao Put, Istinu i Život moglo se činiti da je njegova objava i poslanje završeno. Međutim, on je neposredno nakon toga imao potrebu objaviti im još i Branitelja – Duha Istine kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Više je razloga ponukalo Isusa da im progovori o Duhu Istine, jer se često dogodi da ljudi istinu shvate na vrlo površan, to jest jednoznačan i isključiv način. Doista, mnogo je onih koji istinom drže samo zaključke svoga ograničenog razuma, te se njih drže slijepo i ne popuštaju niti milimetra od svega što su sebi stavili u glavu, kao da je istina njihova privatna svojina. Mnogi to čine kada brane svoje pozicije, svoj nećudoredan život kao nešto ispravno, razložno ili vlastito pravo. Osim toga, ima i onih koji intelektualno dođu do ispravnog logičkog zaključka, ali on nije jamstvo da će dotični znati taj zaključak pretvoriti u Božju Istinu, te je potom posvjedočiti dajući život za nju, umjesto što istinu koriste kao oružje za prozivanje i ponižavanje neistomišljenika.

5. vazmena nedjelja – A

Riječi koje čitamo u današnjem Evanđelju Isus je izgovorio za vrijeme posljednje večere. Kao njihov učitelj i pastir, osjetio je da su učenici uznemireni zbog onoga što im je govorio nagoviještajući svoj odlazak s ovoga svijeta. Njemu koji je čitao njihova srca nisu bili nepoznati njihovi osjećaji, pa i činjenica da su još uvijek razmišljali samo kao ljudi, to jest više razmišljali nego vjerovali, dok ih je on učio da vjeruju. Više su ‘vjerovali’ sebi i svome shvaćanju, nego svemu onome čemu ih je on učio. Dakle, još uvijek su bili više uvjereni u zbilje, nego što su vjerovali njemu. Još uvijek su se više držali zemaljskog prebivališta, nego što su vjerovali u ono nebesko za koje ih je on pripremao.

Počesto se slično događa i nama. Htjeli bismo do spasenja svojim snagama, bez čvrste i jasne vjere kojoj nas uči Isus. Dajemo kao razumljivo samo po sebi da je neminovan naš dolazak u kraljevstvo nebesko. Kao da je dovoljno nešto malo našeg umovanja, dobre volje i vršenja Zakona i dobijemo kao rezultat život vječni. Isus je glede toga bio izričit:

4. vazmena nedjelja – A

Četvrta uskrsna nedjelja slavi se kao nedjelja Dobroga pastira, jer se redovito čita neki evanđeoski tekst koji nam doziva u pamet Isusovo pastirsko služenje. No nije cilj da ove nedjelje produbimo samo neke povijesne vidove o teologiji Dobroga Pastira, naslova kojim je Gospodin bio štovan već od samih početaka Crkve, već smjera i k tome da argument artikuliramo i za naše vrijeme. To jest ova nas nedjelja napose potiče progovorili o pastirima našega vremena, biskupima i svećenicima, potičući ih na pastirsku revnost koju je imao naložio Vrhovni Pastir koji je život svoj dao za ovce svoje. Isto tako je svrha ovoga slavlja dati do znanja mladima da ih želimo oduševiti za našega Gospodina i privući u duhovni poziv služenja njegovu narodu, jer nam je doista nasušna potreba imati revnih i predanih pastira.

3. vazmena nedjelja – A

Nakon Gospodinove muke i smrti, uočljivo je da su apostoli i drugi Isusovi učenici potonuli u mrak i beznađe. Oni, naime, nikada i nisu došli do onog stupnja gledanja na život za koji ih je osposobljavao Isus svojom prisutnošću, naukom i djelima. Točnije, nisu nikada došli do te točke da ga sa sigurnošću otkriju kao Sina Božjega, već su ga promatrali, što je sasvim razumljivo, svojim ljudskim očima. I za njih se može reći da su bili slijepi pored zdravih očiju ili da su bili nesposobni vidjeti oni bitno što nadilazi okvire ljudske svakodnevnice i ljudske predodžbe. Apostoli su imali svoje ljudsko shvaćanje i pokušali su u to svoje shvaćanje staviti Isus, dok je on s druge strane njima pokušao ukazati da trebaju drukčije gledati i dobro otvoriti oči. Jer svojim su očima mogli vidjeti njegovu ljudskost, to jest mogli su ga staviti u svoje shvaćanje  ukoliko je on bio i čovjek, ali da bi razumjeli da je Božji Sin, to jest utjelovljeni Bog, u tom slučaju su oni trebali preispitati svoj pogled i svoje spoznajne mogućnosti.

2. vazmena nedjelja – A

Iz događanja vezanih uz muku i smrt našega Gospodina poznato je da je apostolski zbor Dvanaestorice bio načet i okrnjen. Pokazala se sva njihova krhkost i ranjivost. Juda je izdao Isusa i potom se objesio. Petar ga je zatajio, a i svi ostali su se razbježali tražeći sigurnost one noći nakon što su blagovali posebnu pashalnu večeru – Isusa našu Pashu. Oni pojedinačno bili su na velikim iskušenjima, a kao zbor bili su u raspadu. No na dan uskrsnuća Isus ponovno okuplja kao svoju braću, poučava ih, obdaruje svojim mirom i želi učvrstiti i zaštiti od raspada. A najsnažnije zaštitno sredstvo kojim se učvršćuje i štiti zajedništvo njihova zbora je vjera u uskrsnuće. Štoviše, vjera u njega Uskrsloga! Jer vjera u uskrsnuće nije apstraktni pojam, već konkretni živi događaj u Isusu. Isus im daje snagu svoga Duha, te očekuje da nastave ispunjavati svoje poslanje u svijetu.

Ali ne mogu poći u svijet ako ne zacijele zajedništvo koje je Gospodin za njih htio, to jest ako ne postanu složni i snažni svjedoci njegova uskrsnuća.

Velika subota

U ovoj velikoj i svetoj noći koja se zove majkom svih bdijenja, slušali smo svetopisamske izvještaje o različitim trenutcima povijesti spasenje. A sve je usredotočeno na očinsku ulogu Boga koji kao pravi otac stvara, skrbi i ljubi sve stvorenje, a napose čovjeka. Bog u punoj slobodi čini čudesno djelo stvaranja, te s puno ljubavi ga održava, te brižno zahvaća u povijest i spašava svoj narod i svakoga čovjeka. Zato je poruka ove noći posvemašnja sloboda Božja, sloboda u kojoj djeluje provodeći svoj plan stvaranja i spasenja. No njegova sloboda se vezala uz našu dobrobit i spasenje. Nije bila sloboda bez odgovornosti za sve ono što će se dogoditi, već je bilo nevjerojatno velika sveta sloboda koja prihvaća odgovornost za sve što on sam čini, ali i za svako zlo koje će biti povezano i s njegovim stvorenjem, premda ga nije ni želio ni učinio.

Zloporaba slobode

Na ovakav milosni dar cijelom stvorenju koje je stvoreno iz čiste slobode, i dovedeno do toga da u lepezi bića Bog stvara i ona koja će biti njegova slika, to jest slobodni na njegovu sliku, pa i kad to nije u onolikoj mjeri u kojoj je on, ta ista slobodna bića uzvratila su nezahvalnošću.

Veliki petak

Obredi Velikoga petka vraćaju nas svake godine iznova da promišljamo o događajima onoga petka kad je Gospodin Isus nakon večere sa svojim učenicima bio uhićen, mučen, suđen, razapet i naposljetku umro na križu. Patnje kroz koje je Isus tada prošao bile su doista neljudske i nepravedne. I upravo zato što ih etiketiramo i osudimo kao nepravedne, imam osjećaj da se mi vjernici vrlo lako od njih distanciramo. To jest ne usvajamo njihovu poruku na način na koji je to Isus htio. Zato nam valja uočiti kako se Isus prema njima postavio i što je on u svemu tome htio. A dok čitamo i razmišljamo evanđeoske tekstove, upada u uči jedna zanimljivost: Isus je za sve unaprijed znao. Znao je što ga čeka kada dođe “njegov čas” i da će se na njemu ostvariti starozavjetne proročanstva od kojih je najupečatljivije ono proroka Izaije o Sluzi Jahvinu u kojemu je gotovo do u tančine bilo unaprijed nagoviješteno što će trpjeti Božji Mesija. No ono što je najvažnije u svemu tome, on je sve dragovoljno prihvatio, pa čak i to da umre nečasnom smrću na križu, “među zlikovce ubrojen”, kako kaže Izaija. Prihvaćajući dragovoljno osudu i križ, muku i smrt, to jest posvemašnje poniženje patnjom i bolima, Isus ipak to ne prihvaća kao nametnutu nužnost od koje ne može pobjeći, već svjesno i dragovoljno kao Očev plan spasenja po kojemu će izvojevati pobjedu.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

Oni koji običavaju praviti gozbe znaju kako je to odgovoran posao koji zahtijeva mnogo truda. Najprije treba pribaviti sve što je potrebno, pa zatim pripraviti i postaviti jela na stol. Uz toliko posla može se dogoditi da zaboravi pravi smisao i cilj okupljanja, to jest onaj pravi povod radi kojega su uzvanici okupili. A kad zaborave ili ne misle na pravi povod, onda je moguće da zaborave i na sebe, to jest da uzvanici dođu neprikladno pripremljeni za događaj zajedništva koje se kruni obiteljskim stolom i blagovanjem. Opasnost toga je onda da se slavlje pretvori samo u jelo i piće, umjesto da bude istinsko zajedništvo u kojem je blagoslov i bogatstvo imati osobe koje te mogu svojom prisutnošću i obiljem duše razveseliti i obdariti.

Nešto slično se događalo i vezano uz pashalnu večeru koju je Isus namjeravao blagovati sa svojim učenicima u Jeruzalemu. Naime, znamo kako su ga učenici pitali: Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu? Na neki način oni su se osjećali odgovornima za onaj materijalni to jest tehnički dio priprava, što im je Isus i prepustio, što su oni i napravili. No pripraviti pashu nije bilo moguće ni dostatno ako sebe ne priprave za taj događaj i obred. A oni su to uzeli zdravo za gotovo, vjerojatno kao jednu formalnost u kojoj su htjeli sudjelovati vjerojatno s religioznim uvjerenjem i osjećajima, ali to sve skupa bi prošlo kao još jedno od slavlja u nizu koje ne donosi nešto novoga ni sadržajnijega.