17. nedjelja kroz godinu – C

Iz današnjeg evanđeoskog odlomka mogli bismo na prvi pogled izvući određene zaključke koji bi išli u prilog nama, to jest čovjeku našega vremena koji je posve zapustio molitvu i molitveni život u korist drugih sadržaja koji ga više privlače ili ih smatra korisnijima. Osim toga bilo tko se želi ispričati odbacivanjem molitve, mogao bi pronaći izgovor i u Isusovu ponašanju. Naime, uvijek bi se moglo postaviti pitanje zašto on nije svoje učenike učio kako moliti prije nego su oni njega zamolili da ih pouči. Jer da je to smatrao važnim za njih, onda bi ih sigurno poučio sam od sebe, a ne tek na njihovo traženje. Moglo bi se ići i dalje te tumačiti kako je on bio protivan određenim molitvenim oblicima i formulama, te je držao dostatnim da svatko na svome mjestu bude dobar čovjek i radi svoj posao, te bi se tako moglo pretpostaviti kako mu baš i nije stalo mnogo do toga

16. nedjelja kroz godinu – C

Dobro znani događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku izaziva nas da ga još dublje razmatramo primjenjujući na sebe i svoj život u današnjem svijetu. U njemu pronalazimo dva modela ponašanja, kako nam primjerom pokazuju dvije sestre Marta i Marija koje u svoj dom ugostiše jednom zgodom Gospodina. I jedna i druga su se potpuno stavile njemu na raspolaganje, ali svaka na drukčiji način. Štoviše, dijametralno suprotan i suprotstavljen do mjere da je svakoj od njih moglo djelovati da ona druga ne služi Gospodinu na prikladan način. Upravo to je natjeralo Martu da reagira prozivajući svoju sestru

15. nedjelja kroz godinu – C

U svakome od nas postoji golemi potencijal života, to jest izuzetna mogućnost djelovati na takav način da zahvaljujući svojim činima dođemo do vječnosti. Najčešće nam se, međutim, dogodi da taj potencijal ne iskoristimo u praksi, već nam ostane kao dobra teorija, ali nikad primijenjena. Eventualno te naše sile koje posjedujemo ulažemo u neke druge dimenzije života, ali počesto ne u ono najbitnije. Na ovaj ili na onaj način taj potencijal u nama se zatomljuje i guši ili se razvija na nepravilan način. Jer i kad imamo dovoljno oštroumnog rasuđivanja,

14. nedjelja kroz godinu – C

Gospodin Isus se rado i često izražavao slikama među kojima su bile upečatljive slike iz svakodnevnoga seoskog života, njemu vrlo bliske jer je i odrastao u malom galilejskom mjestu Nazaretu. Tako je učinio i u trenutku kada šalje svoje učenike pred sobom u gradove i mjesta u koja je kanio i sam kasnije doći. Poslanje učenika popratio je prigodnim govorom u kojem se između ostaloga mogu izdvojiti dva bitna dijela. Najprije ih poučava o biti poslanja i zadaće koju stavlja pred njih, a potom im daje

13. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje Isusovu propovjedničku zauzetost oko naviještanje riječi Božje i svoga kraljevstva. Sveti Luka zapisa kako je krenuo sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu kad su se navršili dani da bude uznesen. Osim toga, poslao je i glasnike pred sobom da mu priprave put. Stalo mu je bilo da stanovnici tih područja kroz koja je prolazio upoznaju tko je, te da mu povjeruju i prihvate ga. No u jednom samarijskom mjestu njegovi učenici naišli su na otpor i odbijanje, pri čemu su mu mještani uskratili gostoprimstvo jer je bio na putu u Jeruzalem. Na to su Jakov i Ivan vrlo burno reagirali, čak pitajući Isusa da zamole da oganj siđe s neba i uništi te ljude i njihovo mjesto. Ali Isus nije bio njihova stava, već ih je

12. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem društvu jedna od važnih stvari je javno mnijenje. Gospodari društva uvijek ulažu napora i sredstava oblikovati ga po svome, te dovesti ljude do toga da misle kako i što oni žele, te im nakon toga ostaviti privid da sami odlučuju o svojim životima, u budućnosti i sudbini. No upravo oni koji vjeruju da su slobodni u svojim uvjerenjima, dali su se najviše zavesti, te su postali marionete u rukama onih koji vuku konce iz pozadine. Štoviše, postali su oruđe onih koji kreiraju javno mnijenje i način razmišljanja u društvu sukladan ‘trendovima’ to jest ‘modama’. Zato je danas mnogima važno što se kaže na forumima i na blogovima, što kažu mediji ove ili one vrste, što se

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Živimo danas u svijetu u kojem se u prvi plan stavlja tijelo i ističe ono tjelesno. Čak se u današnje širi kao neki mit o oslobođenju tjelesnoga kao da je dugo bio zarobljeno uslijed utjecaja kršćanske vjere koja je, navodno, stavljala naglasak na duhovno. No takva tumačenja su samo dobar izgovor onima koji s ljudima, a napose s ljudskom tjelesnošću, imaju svoje izopačene demonske planove. Jer takve teorije oslobađanja tijela od spona koje su mu navodno nametnute duhovnošću i ćudoređem u biti promiče kao poželjne tolike bolesne stavove i poglede na tijelo, njegov smisao i cilj. Stoga i vidimo rezultat: tijelo je svedeno na mjeru novca i zarade, strasti i pohote; ljudi okreću glave

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Kad danas izgovorimo riječ istina, onda najčešće većina ljudi pomisli kako je sada to tema isključivo za neke učene i mudre glave koje zovemo filozofima. No kako vidimo iz Evanđelja, za Isusa i nije baš tako. On je sebe smatrao mjerodavnim govoriti o istini, i to zato što je za njega govor o istini pretpostavljao govor o ‘svoj istini’, kao što smo čuli u današnjem odlomku: No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu. Dakle, govor o istini pretpostavlja uvid u cjelovitu istinu, u protivnom ni ono djelomično ne znači mnogo. S druge pak strane i ta djelomična ili samo jedan segment ili vid istine može biti tako sjajan i značajan ako smo ga otkrili kao dio cjeline. Štoviše, ako smo otkrili njegovo mjesto u cjelini,

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Kada sveti Luka opisuje blagdan Pedesetnice, dan kada je sišao Duh Sveti na apostole, to će opisati kao vrlo dinamičan događaj: I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. Kako je očito iz ovoga opisa dogodilo se čudo otvaranja nebesa nakon čega je uslijedio izljev Duha Svetoga na apostole i okupljenu braću jeruzalemske zajednice. I ma koliko je naš ljudski jezik vrlo ograničen izraziti sve obilje i neizmjernost Božjega dara, ipak se iz opisanoga dobro razumije bit samog događaja kojem su svjedoci i dionici bili apostoli. U trenutku silaska Duha Svetoga nebesa su se rastvorila i duše su se okupljenih učenika

7. vazmena nedjelja – C

Na dan svoga uzašašća k Ocu, Isus je naložio svojim apostolima da se vrate u Jeruzalem i da ostanu u njemu dok se ne obuku u Silu odozgor. Oni su, poslušni njegovoj riječi to i učinili, te su se vratili u grad puni radosti i iščekivanja glede Božjeg obećanja koje se imalo na njima ispuniti. Nastavili su se moliti i blagoslivljati Boga za sve što je za njih učinio, spremno se stavljajući na raspolaganje za sve kasnije potrebe služenja narodu Božjemu. Njihovo poslanje i zadaća nije bilo nimalo lako i jednostavno, te je stoga i sam Gospodin imao potrebu kao Glava za njih moliti, što smo čitali u današnjem evanđeoskom odlomku. Ponajprije je htio izmoliti da budu jedno, i to savršeno jedno kao što je jedno on s Ocem nebeskim. Potom je molio da prime Božju slavu i Božju ljubav, što znači da je htio da steknu