Blagdan krštenja Gospodinova

Danas na Blagdan krštenja Gospodinova čitali smo Božju riječ koja nas uvodi u otajstvo Isusova života na koje se naslanja i naš kršćanski život. Dva novozavjetna odlomka su iz pera svetoga Luke, te se na neki način nadopunjuju u opisu svega što se dogodilo pri samom Gospodinovu krštenju, to jest onoga što je slijedilo nakon krštenja. Sveti Luka uredno ističe kako je Isus došao k Ivanu Krstitelju, premda je Ivan znao da mu nije dostojan odriješiti remenje na obući. Nadalje, Isus se daje krstiti kao i svi ostali koji dolaze k Ivanu, tako da se on ne izdvaja i ne bježi od ničega što je znao da je dobro za narod Božji. Potom odlomak iz Djela apostolskih svjedoči kako je od toga trenutka Isus, pomazan Duhom Svetim i snagom, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.

Bogojavljenje – Tri kralja

Slavimo danas svetkovinu Bogojavljenja ili Triju kraljeva, kako se još zove liturgiji i puku. Utemeljena je na događaju koji zapisa sveti Matej u svome Evanđelju. Prema njegovu svjedočanstvu došli su mudraci s Istoka u Jeruzalem tražeći novorođenoga kralja židovskoga, kako bi mu se poklonili i obdarili prikladnim darovima. Njihovo putovanje i dolazak do Betlehemskog Dječaka nije bilo tako jednostavno ni lagano, jer su naišli na mnoge ljudske prepreke, pogotovo tamo gdje ih nisu očekivali. Ali su ipak otvorenošću duha uspjeli prepoznati zamke koje su bile na putu, kako njima tako i Novorođenome Kralju, te su svoje putovanje okončali uspješno. Sretno su došli do svoga cilja, te se i vratili u svoju zemlju ispunjeni Kristovom prisutnošću. A ključ njihova uspjeha bio je baš u mudrosti. Bolje rečeno u Mudrosti kojoj su se otvorili, te su dopustili Bogu izliti na njih obilje te iste mudrosti.

Svetkovina Marije Bogorodice

Dok slavimo otajstvo Kristova rođenja, pred očima nam je u prvom redu Marija, ona koja ga je donijela na svijet dajući mu ljudsku narav. Stoga, dok se radujemo utjelovljenju u rođenju Božjega Sina, ne možemo ne promišljati o otajstvo Marijina majčinstva, jer je ono usko vezano s njegovim dolaskom među nas ljude. No isto tako, ne možemo ne povući određene paralele između njezina majčinstva i Božjeg očinstva, jer nam jedno pomaže bolje razumjeti drugo. Što bolje razumijemo Božje očinstvo, jer od Oca je svako roditeljstvo ima ime sukladno onome što će reći sveti Pavao: “Zato prigibam koljena pred Ocem od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji.” (Ef 3,14-15) Doista, ovo Pavlovo promišljanje ne možemo poistovjetiti samo s govorom o očevima u našem ljudskom smislu, kao da bi bila riječ o nekoj ‘muškoj’ kategoriji, već je riječ o roditeljstvu, budući da bit Božjega očinstva nije u spolnom obilježju, već u stvarateljskom daru života.  Stoga s pravom ovaj tekst možemo primijeniti na ljudsko roditeljstvo kao takvo, to jest kako na očinstvo tako i na majčinstvo, pri čemu će Marija biti najizvrsniji primjer roditeljstva koje nadvisuje ljudsko, a suobličava se onom Božjem. 

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa 

Slaveći danas blagdan Svete obitelji, čitali smo odlomak iz Lukina Evanđelja u kojem je opisano kako su Marija i Josip za vrijeme hodočašća u Jeruzalem izgubili dvanaestogodišnjega dječaka Isusa. Kad su ga nakon tri dana našli u Hramu između njih se odvio dramatičan dijalog. Na Marijin upit zašto je to napravio, jer su ga ona i Josip žalosni tražili Isus je uzvratio neobičnim odgovorom: Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Iz njegovih riječi moglo bi se na prvi pogled zaključiti da im predbacuje određeno neznanje. Njegov ‘niste li znali’ zvuči kao prijekor nekoga tko je smatrao kako trebaju imati uvida u njegov život i njegovo ponašanje. Tako se on, premda dvanaestogodišnji dječak, ponaša kao onaj koji zna što hoće, a njih kao da proziva zato što nisu dovoljno dobro znali gdje je on mogao biti i što je mogao raditi. No prije nego konačno odgovorimo u kojoj mjeri Isus Mariji i Josipu predbacuje neznanje, korisno je poradi ravnoteže ovome dodati jedan drugi detalj. Ovaj drugi detalj je sasvim običan i razumljiv, za razliku od gornjega. Riječ je o sljedećoj rečenici: I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. Doista, postavlja se pitanje: zašto im je bio poslušan ako su oni bili u neznanju, poradi čega se osjećao nadmoćnijim od njih? 

Božić – rođenje Gospodinovo 

Upravo smo čuli Prolog Ivanova Evanđelja, napisan tako uzvišeno da ga mi slabi i grješni ljudi nismo dostojni niti čitati, a kamoli tumačiti. No utjelovljeni Bog, čije rođenje u ljudskom obličju danas slavimo, snaži nas iznutra i poziva upraviti nekoliko riječi o velikom otajstvu njegova utjelovljenja i rođenja, opisanom tako biranim riječima. Rođenje Isusovo u Betlehemu sveti Ivan je razmatrao polazeći od Gospodinova božanstva, koje je nezaobilazno premda nevidljivo u betlehemskom događaju. Zato sveti Ivan i govori o Riječi koja bijaše u Boga i Riječi koja bijaše Bog, a koja se utjelovila postavši tijelom. Tu istu Božju Riječ nazvao je Životom po kojemu živi sve što postoji, kao i Svjetlom koje prosvjetljuje sve ljude. 

Misa ponoćka 2018. 

U svetoj božićnoj noći anđeo je pastirima navijestio nevjerojatnu vijest: Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! – Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. Ovaj prvi navještaj Gospodinova rođenja ni danas ne gubi na svojoj svježini i aktualnosti, jer i danas u našem vremenu i društvu živimo u istoj noć ljudske moći, poput one u kojoj je i onda bilo čovječanstvo u moćnome Rimskom carstvu. Živjeli su u noći jer su bili u svjetlu ljudske moći i sile, koja tek bljesne i prođe kao da je nikad nije bilo. A zaboravljali su onu Božju neprolaznu moć i silu koja se ne pokazuje oružjem i sirovom ljudskom silom, već silom dobrote i ljubavi Duha Svetoga. Živjeli su u svjetlu ljudske slave, napretka i dostignuća, uvjereni kako ljudi mogu voditi čovječanstvo putem budućnosti, mira i spasenja, zaboravljajući u isto vrijeme slavu Božju koja je jedini svijetli putokaz čovječanstvu kojim putem mu je ići.

4. nedjelja došašća – C

Kao ljudi svi smo podložni utjecajima jednih na druge, kao i utjecajima okruženja u kojemu živimo. Nikome stoga ne pada na pamet osporavati utjecaj okoline na nas. Oni s kojima živimo i kojima smo okruženi prenose na nas svoja raspoloženja, kako dobra, tako i loša, kako pozitivna tako i negativna. Nije stoga nebitno s kime se susrećemo i družimo, to jest u kakvom okruženju živimo. Jer utjecaj koji osjećamo i koji se događa, utjecaj je na našu dušu u koju se utiskuju podražaji izvana. Nije svejedno hoćemo li biti samo podložni utjecaju ili ćemo biti u isto vrijeme izloženu utjecaju zla i grijeha. Neizbježno je biti okružen drugima,

3. nedjelja došašća – C

Svi mi ljudi živimo na određeni način od iščekivanja i u iščekivanju. Redovito je riječ o nekom budućem ostvarenju, pa se sa zebnjom i nadom pitamo što će nam to donijeti budućnost. Na osobit način nas zanima hoće li nam se ostvariti planovi koje smo sebi zacrtali, te nas muči kako i kada će doći do ključnog pomaka. Ponekad gajimo i svoja očekivanja od drugih ljudi i njihovih ostvarenja koja mogu biti važna za naš život. Nekada nam je stalo da oni ostvare svoje planove, a nekada sebično očekujemo od njih da ostvare naša očekivanja ili naše planove s njima i od njih. Sebično je doista kad želimo da se drugi ostvaruju, ali ne radi sebe i svoga dobra, već rad nas i našega probitka. Nekada nas na sebičan stav prema drugima nuka taština ili potreba da drugoga prisvojimo

2. nedjelja došašća – C

Božja riječ koju danas slušamo na vrlo neobičan način  poziva nas na promjenu života, to jest na obraćenje, što je jedna od bitnih sastavnica duhovne priprave kojom je obilježeno došašće. Stoga iz ovog evanđeoskog odlomka, u kojemu sveti Luka zapisa početak djelovanja svetoga Ivana Krstitelja, jasno uočavamo da je Ivan ‘propovijedao obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha’. Dakle, pozivao je svoj naraštaj na obraćenje i da se potrude oko otpuštenja grijeha. Ivan kao prorok služio se je proročkim jezikom, te je tako koristio viziju proroka Izaije kako bi opisao svoje služenje i protumačio narodu što mu je činiti. Za sebe je rekao da je glas koji viče u pustinji, glas koji vapi za blizinom Gospodnjom i naviješta njegov neposredni dolazak.

1. nedjelja došašća – C

Na početku došašća teško nam pada ovakav ozbiljan i gotovo prijeteći odlomak Evanđelja koji više priliči ozbiljnosti završetka liturgijske godine, a ne njezina početka. Pogotovo što skoro svi imamo u svijest urezanu idiličnu sliku došašća i Božića i pripremamo se za radosni događaj Kristova rođenja koji i sami doživljavamo kao vlastiti obiteljski događaj, pun nježnosti i topline. No doista, bila bi prava šteta i promašaj ukoliko bismo ga proslavili bez one dužne božanske dubine i ozbiljnosti koju nam on nosi, budući da poruka i događaj Božića nadilaze vrijeme i prostor. Zato i postoji priprava za taj događaj, jer da je on samo obojen i obilježen ljudskim događajem, i ne bi nam trebala posebno pripremanje. Ali jer se radi o dolasku Boga među nas, kojemu je konačni cilj naše uzdignuće u nebo, onda nam se potruditi oko priprave za ovaj dan, kako nas onaj konačni Dan ne bi zatekao nespremnima.