Svetkovina Krista Kralja

U posljednju nedjelju liturgijske godine slavimo svetkovinu Krista Kralja koja je kruna cijelog liturgijskog ciklusa. A ova nas svetkovina redovito poziva da sebi dodatno posvijestimo važne stvari iz života, te da usmjerimo pogled prema obzorjima za koja je stvorena ljudska duša. A ta obzorja života ne poistovjećuje se sa zemaljskim stvarnostima, ili zemaljskim kraljevstvom, rečeno Isusovim jezikom. Istinski obzor ljudskog života je onaj nebeski, za kojega je on živio i poradi čega je došao na zemlju da nam otvori put prema nebu.

Današnja svetkovina nam to jasno svjedoči, kao i evanđeoski odlomak koji čitamo. Upravo u trenutku kad se moglo činiti da će smrt Isusu zatvoriti sva obzorja i svaku perspektivu, on Pilatu naviješta nebesko kraljevstvo i poziva ga da otkrije istinu života.

33. nedjelja kroz godinu – B

Danas smo čuli jedno dosta zbunjujuće Evanđelje i Isusove riječi kojima nagoviješta buduće katastrofe čovječanstva. Kao da i nas prođe jeza i strah slušajući sve te riječi o pomrčini sunca i mjeseca, te o padanju zvijezda s neba u trenutku kad se pojavi Sin Čovječji u svojoj moći i slavi. No uslijed toga svega ostavlja vrlo jasnu i upečatljivu poruku o tome što u tim trenutcima trebaju činiti oni koji u njega vjeruju. No nama se dogodi da baš i ne znamo iščitati tu poruku koja se tiče života svakoga od nas, a usmjerimo se prema sporednim sadržajima koji tek naizgled izgledaju važni, pa čak i središnji u Isusovu govoru.

Često je naš pogled usmjeren na društvenu zbilju, uslijed čega pozorno promatramo i uredno kritiziramo i komentiramo sve događaje i pojave našega svijeta i vremena. Shodno tome dajemo svoja tumačenja događaj, kao i prognoze svega što bi se moglo dogoditi. Uporno upiremo pogled prema našoj zemaljskoj budućnosti, ponekad u strahu od onoga što bi se moglo dogoditi. Na žalost prerijetko upiremo pogled i u svoju sadašnju vjernost Gospodinu. Skloni smo biti katastrofični i apokaliptični, no iz toga sporo izvlačimo zaključke za sami sebe i svoj život, a pogotovo ne odmah. Često i odgađamo odluke jer ne uviđamo važnost da reagiramo odmah, žurno i neopozivo.

32. nedjelja kroz godinu – B

Evanđeoski događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku prigoda nam je razmišljati o značenju i ulozi novca u našem ljudskom životu, a napose u našem odnosu prema Bogu i svetome. Štoviše, taj odnos je višestruk, jer s jedne strane dotiče one koji odvajaju od svoga da bi doprinosili vjerskom životu, a s druge strane i oni  koji primaju dobročinstva imaju stanoviti odnos prema dobrima koja primaju. Kako vidimo iz Evanđelja, Isus je znao za važnost novca u životu čovjeka, pa onda i u životu svoga naroda. Da nije to znao, i da nije znao kako ljudi komentiraju i koju važnost pripisuju novcu, ne bi bio stao pred hramsku riznicu promatrati kako se ponašaju oni koji svojim doprinosima održavaju Hram i obogaćuju hramsku riznicu. Znao je vrlo dobro s koliko su umišljenosti oni imućniji ubacivali svoje priloge koji su zvučno zveckali dok su se kotrljali do dna spremišta. Znao je kako su bili uvjereni da oni ‘spašavaju’ Hram i Boga u svome narodu svojim novcem. Znao je kako su mislili da je budućnost jednog naroda zajamčena i osigurana ponajviše visokim novčanim prilozima.

31. nedjelja kroz godinu – B

Problem koji je mučio pismoznanca iz Evanđelja nije samo problem iz nekih vremena, već se i danas pojavljuje na različite načine kroz upite i nedoumice i u našem svijetu i vremenu. A pismoznanca je mučilo koja je zapovijed prva od sviju. Vjerojatno jer je bio u nedoumici kojoj i kada dati prednost u zamršenim životnim okolnostima, uvjeren kako možda jedna drugu dokida ili jedna nad drugom ima stanovitu prevlast i prednost. No nedoumice koje su se rodile u njegovoj glavi, nedoumice su čovjeka koji se usredotočio na kriv način prema zapovijedima kao zakonu, umjesto da se usredotoči prema osobi Boga koji nam ih je dao i prema osobama naših bližnjih poradi kojih nam ih je Bog dao.

Svi sveti

Svetkovina svih svetih uvijek je prigoda da si posvijestimo važnost poziva na svetost koji je upravljen svima onima koji vjeruju u Krista Gospodina i tvore dio njegova izabranog naroda. Na žalost u opasnosti smo ne doživjeti dovoljno ozbiljno ili dovoljno izravno ovaj poziv kao da se ne tiče svakoga od nas osobno ili kao da nije toliko važno i žurno odazvati se na Gospodinov poziv i živjeti svetost. Jer prilično je lako odgurnuti odgovornost sa sebe i prebaciti na nekoga drugoga. Napose je opasnost da se to doživi kao elitističko pitanje, te se pretpostavi da je svetost samo za mali broj izabranih i posebnih ljudi, obdarenih izuzetnim moćima, sposobnostima i vještinama. Prema tim pretpostavkama svetost bi bila dostupna samo uskom krugu ljudi koji bi jedini bili osposobljeni kročiti putem koji je Bog zacrtao za one kojih se tiče njegov plan i poziv svetosti.

30. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čitali smo kako se dogodio susret između Isusa i slijepog prosjaka Bartimeja dok je Isus izlazio iz Jerihona. Premda tek u nekoliko rečenica, Evanđelist Marko nam je izrazio svu dinamiku toga susreta nakon kojega se dogodilo čudo ozdravljenja. Bartimej, nakon što je čuo da tuda prolazi Isus Nazarećanin, pokazuje neobičnu upornost i potrebu da skrene pozornost na sebe i svoje potrebe. Isus ga na neki način prepušta kao nekoj kušnji da vidi hoće li se on othrvati pritisku ljudi koji ga ušutkavaju, pa tek onda, kad se on nije dao ušutkati, Isus traži da ga pozovu i dovedu.

29. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju opisan je jedan događaj koji baš i ne služi na čast apostolima, jer svjedoči o tome kako su se i oni lakomili za bolja mjesta trudeći se čak preduhitriti jedan drugoga, to jest jedni druge kao što je u ovom slučaju. Naime, Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, dosjetili se da prije ostalih pitaju Isusa da im usliši molbu, te da im omogući da jedan sjedne njemu zdesna, a drugi slijeva u njegovo kraljevstvu kada dođe. Dvojica braće nastoje se domoći boljega položaja za sebe, ne razmišljajući što će biti s drugima, niti kakve posljedice to može imati na njihove međusobne odnose. Ostali apostoli su dobro prepoznali da su ih Zebedejevi htjeli ‘izigrati’ reagirajući prije ostalih i tražeći kao preko veze da im on dodijeli bolja mjesta, te su zato gnjevno reagirali. Stoga kad bolje razmislimo o njihovu nastojanju vidimo da su htjeli Isusa htjeli iskoristiti za svoje ciljeve, za osobnu dobrobit i korist, ambiciju i slavu.

28. nedjelja kroz godinu – B

Događaj koji nam zapisa sv. Marko u današnjem Evanđelju vrlo je izazovan, ne samo nekada, već i nama danas. Naime, pitanje koje postavlja ovaj mladići Isusu, pitanje je koje u biti muči svakoga čovjeka. Nema nikoga tko se ne bi zanimao za život vječni i za način kako doći do njega, bez obzira što nije u svakom trenutku jednako prisutna takva želja ili što pak ne mislimo svi da se do života vječnoga dolazi na istovjetan način. U konačnici, ne znaju svi jednako dobro kako se dolazi do života vječnoga. Zato i ne čudi da je ovaj mladić pitao Isusa, jer je ipak bilo za pretpostaviti da je Isus kao učitelj bolje znao što je život vječni i kako se dođe do života vječnoga.

27. nedjelja kroz godinu – B

Upit koji su Isusu postavili farizeji da ga iskušaju zvuči posve normalno i jednostavno, pogotovo kad se razmišlja polazeći iz neke životne prakse. Naime, premda su postavljali pitanje Isus je li dopušteno mužu otpustiti ženu, oni su imali o tome svoj stav i svoja uvjerenja. Ujedno su se mogli pozvati i na Zakon koji im daje mogućnost otpustiti žene. Na neki način činjenice su vrlo snažan argument, kao što je to i danas. Dovoljno je samo spomenuti kako u praksi postoji mnogo neriješenih situacija, mnogo problema, nesklada i loših odnosa između muža i žene, pa da pred tim argumentom padne svaki otpor, te da se spontano dođe do zaključka kako je bolje da se dvoje ljudi i rastanu, nego da žive zajedno bez ljubavi, razumijevanja, povjerenja i zajedništva. Tako su i u ovoj situaciji farizeji razmišljali polazeći od tih praktičnih argumenata, jer tko bi normalan mogao i zahtijevati da dvoje ljudi živi zajedno pošto poto, ako im čak Zakon dopušta da mogu dati otpusna pisma.

25. nedjelja kroz godinu – B

Događaj o kojem nas izviještava evanđelist sveti Marko u današnjem Evanđelju jedan je od onih neobičnih događaja, ali vrlo korisnih i poučnih, koji su se usjekli u svijest apostola do mjere da su ga imali potrebu zapisati i ostaviti na trajno razmatranje svima koji u Krista vjeruju. Naime, idući za Učiteljem oni su i dalje imali svoje vlastite ciljeve, snove i planove, umjesto da se podlože njegovim planovima. A Isus u svom božanskom strpljenju s ljudima, znao je kako se ljudi vrlo sporo odriču svojih predodžbi o životu, te je tražio prigode i načine da ih o svemu, bolje i iznova, poučava, svjestan koliko je za njih to važno usvojiti. Jer ih nije poučavao o nebitnim stvarima, već je svaka riječ koju je izgovorio imala težinu života vječnoga. Tako je bilo i s poukom o muci, smrti i uskrsnuću koju oni nisu razumjeli. No sebi su dopustili, umjesto da se trude razumjeti njegove riječi, raspravljati o vlastitim nezdravim težnjama, kao što je pitanje ljudske veličine. O tome izvijesti sveti Marko da su se pitali tko je od njih najveći.

A Isus, da ih ne ostavi u njihovim besmislenim raspravama, znajući o čemu su raspravljali, započinje izravni razgovor o toj temi, o kojoj se pred njim nisu usuđivali raspravljati. Njegov upit je bio više nego jasan: Što ste putem raspravljali? Na njihovu pokunjenu šutnju, on im upravlja riječi pouke, jer bi za njih bila šteta da su ostali u svojim uvjerenjima i planovima misleći kako život treba iskoristiti da ostvarimo neku ljudsku veličinu i premoć nad drugima. Da ih on nije poučio, onda bi ta njihova rasprava na putu pokazala da su ostali negdje usput, jer su razgovarali o usputnim stvarima ljudskoga života. Usputnima zato što čovjeka ne samo ne dovode do cilja, nego što ga odvraćaju od onog konačnoga cilja kojemu ide. U tom slučaju, kad nas rasprave i napori ne vode konačnome cilju, pretvore se u usputne rasprave u koje ljudi ulažu mnogo truda i vremena, a u konačnici takve rasprave ih odvode daleko od Boga i od stvarnoga ljudskog odredišta.

Stoga bismo s pravom mogli reći i za nas da, u odnosu na naša svakodnevna kretanja i putovanja, život može biti nazvan i opisan kao veliko putovanje. Međutim, kako se dogodilo i apostolima, počesto zaboravljamo koji je cilj tog našeg putovanja. Zaboravljamo da je naš stvarni cilj uskrsnuće i život vječni, te da, kad negdje putujemo nema smisla ostati na pola puta. A najmanje ima smisla ostati na pola životnoga puta. Uostalom u životu to nije ni moguće. Apostoli su mislili da će ostvariti taj cilj onda kad ostvare planove o ljudskoj veličini.

Ali kad malo bolje razmislimo, ma koliko život bio veliko putovanje, on je ipak i dosta malo putovanje. Naime, kad bolje pogledamo on ipak brzo prođe, te je neizmjerna šteta živjeti ga, a ne uspjeti shvatiti zašto smo bili na svijetu, to jest koji je bio naš krajnji cilj. Bio bi promašaj ići kroz život i stalno voditi usputne rasprave koje nas usporavaju na putu i ne osigurati način da dođemo do cilja. Upravo zato je Isus svoje apostole izravno upitao o čemu su raspravljali putem, jer su bili kao ljudi zavarani ljudskom željom za veličinom i moći da su se i međusobno natjecali u prestižu, do mjere da su iz vidokruga izgubili pravi put koji im je tumačio Isus i na koji ih je htio staviti otvarajući im oči za slavu uskrsnuća do kojega se dolazi po muci i smrti.

Zato se Isus nije ustručavao govoriti im o svojoj muci i smrti, jer je dobro znao da neće ostati na pola puta ako na svom putu razmatraju i raspravljaju o njoj, a ne o ljudskoj veličini. Nije bio opterećen time što sve treba pretrpjeti, koliko je bio usredotočen na put do cilja, te im je kao takav pružio primjer o čemu se treba voditi računa na ljudskom putu. On sebi nije dopustio ostati na pola puta, nedovršen i nedorečen, već je sve usmjerio prema željenom cilju. Isus se nije zadržava raspravljati putem o zemaljskim interesima, niti je gajio zemaljske težnje kao svoj cilj. Pogotovo nije se ponašao kao netko tko koristi prolazni zemaljski život da bi sebi gradio veličinu, već je živio za predanje za druge, da bi njima omogućio da dođu do konačnoga smisla i cilja.

Kao i apostolima, počesto je i nama vjera u Gospodina samo nešto usputnoga, a ono što bi trebalo biti usputno, poput ljudskih i zemaljskih ostvarenja i interesa, postaje nam religija, božanstvo i kult. Tako umjesto da idemo putem, ostajemo uz put, jer smo važan odnos s Bogom pretvorili na usputnu raspravu, dok smo težište važnosti prebacili na ono što bi trebalo biti doista usputno. Zato iz ovog događaja i iz Isusovih riječi izvucimo pouku, te ne dopustimo da nam život prođe u usputnim raspravama već radije tražimo i težimo kako doći do konačnoga cilja koji nam je on kao naš Učitelj i Glava zacrtao. Naše rasprave na životnome putu ne bi smjele biti samo rasprave o usputnim ciljevima, već razgovori koji nas izgrađuju za onaj konačni cilj. Ako to ne činimo, onda smo se sveli na usputne komentatore, umjesto da budemo učitelji božanskoga života. Budimo stoga kao djeca, te primajmo male i jednostavne ljude i stvari u životu, da bismo preko njih vježbali svoje srce da u jednostavnosti prima Kristovu riječ, a po njoj i samoga Boga, onoga koji je poslao svoga Sina da nam bude Vođa, Učitelj i Spasitelj na životnome putu.