3. nedjelja došašća – B

Današnji evanđeoski odlomak predstavlja nam Ivana Krstitelja kao svjedoka koji svjedoči za Svjetlo svijetleći tako svojim slušateljima. Cilj mu je bio da do njih dopre njegovo svjedočanstvo te da povjeruju u Svjetlo o kojem je svjedočio. Ivan kao pravi svjedok Svjetla naviješta svome narodu da se Bog rađa u ljudskoj noći kako bi bio Svjetlo ljudima. Njegovo je svjedočanstvo i nama vrlo rječito, jer ni mi ne živimo u vremenima osobitoga svjetla, nego u civilizaciji pomračenih vrijednosti. Dok su farizeji htjeli da im svijetli Zakon, a predstavnici ondašnjeg humanističko-helenističkoga društva su bili pobornici svjetla ljudskog razuma, Ivan je svjedočio za Svjetlo Božje koje jedino ispravno i jasno svijetli čovjeku.

Ivan je posvjedočio da je to svjetlo Isus, te je rekao farizejima da je Krist netko tko stoji među njima, a kojega ne poznaju. Poput farizeja ni danas mnogi ne doživljavaju Isusa tako stvarnim i živim, mnogi mu ne dopuštaju pristup u vlastiti život da ih prosvijetli i obasja im pute. Mnogi bježe od njegova sjaja, jer radije vole tamu vlastite duše i tapkanje u mraku ljudskosti, nego da Kristu dopuste da im u ljudskosti zasja Božjim svjetlom. Mnogima se Isus čini kao neko udaljeno, neznatno, tiho svjetlo samo zato što dolazi u skromno i ponizno u ljudskome obličju, a ne u blještavilu i sjaju ovozemaljske moći i sile. Štoviše, danas ne samo pojedinci, nego i cijela društva prave odmak od Isusa i njegova božanskog sjaja praveći se kao da ne postoji i kao da im ne treba njegovo svjetlo. Ali i onda kad čovjek ne poznaje, ne priznaje i odbacuje Božje svjetlo hodeći radije po mraku, kad sebe uzdiže i proglašava svjetlom, i tada potvrđuje da je smisao ljudskoga života tražiti svjetlu, u svjetlu živjeti i o svjetlu svjedočiti. Taj smisao nas upozorava da ipak postoji i tama koja visi nad čovjekom kao trajna opasnost duhovne pogibelji sposobna ugasiti ljudsko svjetlo.

Ali Ivan je dobro znao da ako nema Božjeg svjetla, ako nam ono ne dolazi u noći naše ljudskosti, onda smo mi ljudi osuđeni na tamu, jer ljudskost ne može čovjeku svijetliti trajnim i neugasivim svjetlom. Ma koliko se ljudi trudili, ljudski razum i ljudski život ne mogu biti svjetlo neugasivo, svjetlo koje pobjeđuje tamu grijeha i smrti. Ako smo imalo skromni i svjesni svoje ograničene ljudskosti, tko to od nas onda može preuzetno sebe proglasiti svjetlom i pozivati se na moć da drugima obasja put? Tko to od nas može imati svjetlo života, ako isključimo Boga iz svoga bića? Svi mi imamo nešto svijetloga u sebi, ali nitko od ljudi sam po sebi nije svjetlo neugasivo i trajno da može druge voditi kroz tamu ljudske povijesti i dovesti do cilja u vječnosti. Ivan je bio svjestan da nema čovjeka koji bi mogao biti svjetlo koje svijetli u svakom vremenu i prostoru, ma kako bio svet i pravedan, učen i sposoban. Zato je za sebe ne samo svjedočio da nije Mesija, nego da nije niti neki od proroka, jer je znao da samo istinitim svjedočanstvom može svjedočiti za Svjetlo.

U tom duhu Ivan nam postaje putokaz i poticaj našem vjerničkom svjedočenju, napose u došašću dok se pripremamo za blagdan rođenja onoga koji je Mlado Sunce s visine. Jer samo u onolikoj mjeri u kojoj smo odraz Božjega svjetla možemo manje ili više jasno i trajno svijetliti, to jest svjedočiti svome naraštaju. Ivan je ostavio takav trag u povijesti svoga naroda i čovječanstva, ne time što se predstavljao posebno učenim i mudrim, nego time što je svjedočio za Božje svjetlo. U svoj svojoj veličini, bio je svjestan svoje malenosti pred Bogom, jer je bio samo čovjek koji je sve dugovao Bogu. Bio je čovjek nedostojan driješiti obuću s nogu onoga koji dolazi, a ipak u odnosu na druge ljude svijetlio je svojim primjerom. Njegov sjaj nije bio nepoznat niti farizejima, koji su mu stoga dolazili i raspitivali se o njemu, no on je sam najbolje znao da je bio daleko od toga da bude svjetlo. Premda su ga ljudi izrazito cijenili, on je ipak bio ponizan i svjestan sebe, te je odbijao i svaku pomisao da zauzme Mesijino mjesto pripisujući sebi njegov ugled i njegove ovlasti. Čuvao se tako ohole uznositosti koja je bila grijeh protiv samoga Boga.

A opet, nije bilo drugoga načina nego da o Svjetlu svjedoči svijetleći. Kao što se zdravljem svjedoči o dobrom liječniku, a dobrim urodom o kvalitetnom sjemenu, tako isto samo svijetlim životom možemo svjedočiti o Svjetlu istinskom. A svijetli život svjedočanstvo je kreposti i dobrih djela, svjedočanstvo je obraćenja i prihvaćanja Boga u svom životu. Poput Ivana ni sami ne bježimo od odgovornosti takvog svjedočenja, jer svjedočenjem za Svjetlo unosimo Božje svjetlu u duše vjernika.

No kako bi nam zasjalo Božje svjetlo u duši, valja se pripraviti poput Ivana ljubavlju prema istini u kojoj sagledavamo sami sebe kao ograničene i nedostatne ljude. Tada ćemo lakše shvatiti kako nam Bog dolazi ususret kako bi nam podario svoje Svjetlo, Sina svoga. Kako bi po našem svjedočanstvu zasjao drugima, neka najprije zasja u nama. Učinimo da naši bližnji, promatrajući sjaj našega života, povjeruju u Svjetlo koje svijetli iz naših duša. Bez straha svjedočimo da samo rođeni za svjetlo i budimo svjetlo po Bogu – Svjetlu istinskome koje se utjelovljuje u našoj duši. Dopustimo Božjoj ruci da zapali naš duh svojim sjajem i ispunimo se božanskim životom, kako bismo bili gorljivi i vjerodostojni svjedoci Svjetla Božjega, te kako bismo mnoge koji žive u tami uveli u njegov sjaj koji nema zalaza.

Kako bismo se snašli u šumi informacija
pohranjenih na društvenim mrežama,
te pronašli upravo ono što nam treba,
postoje tražilice ili pretraživači.
Oni su specijalizirana Web mjesta
kojima je glavna funkcija olakšati
potragu za traženim podatcima.
No kako čovjek nije samo tražitelj
u svijetu medijske komunikacije,
nego je ponajprije tražitelj smisla,
to jest razloga i nade življenja,
potreban mu je životni pretraživač.
A jer i u svijetu traženja smisla
ima šumu od koje ne vidi stablo,
njegovo traženje je mukotrpno,
pa nerijetko čak opasno i bolno.
Stoga, da se ne izvrgne riziku
da traženje smisla i vrijednosti života
postane traženje igle u plastu sijena,
Bog mu nudi nezamjenjivu pomoć
vještih i iskusnih pretraživača.
Kršćanin kojemu je Krist svet u srcu
ima nepogrešiv pretraživač
i svakome tko traži smisao i cilj
spremno daje utemeljen odgovor
i obrazlaže nadu koja je u njemu.

Neki filozofi još u starim vremenima grčke filozofije, a bilo je sličnih tvrdnji i u novije doba, nisu moglo pojmiti Boga koji dolazi u doticaj s materijom i skrbi za svoja stvorenja. Takve ideje bile su motivirane različitim razlozima. Neki su Vrhovno biće ili Prvi princip držali nepokrenutim pokretačem svega, ali ujedno i nepokretnim, za razliku od kozmosa koji se kreće, mijenja i propada. Štoviše, odbijali su svaku pomisao da bi se mogao kretati kao tvrdnju nespojivu sa zahtjevima savršenog Božjeg bita. Prema filozofima Božje savršenstvo je takvo da ne dopušta ikakav pokret. Bog je savršen jer se ne kreće, jer bi svako kretanje uključivalo promjenu i nestalnost, a time i nesavršenstvo u njegovoj božanskoj biti. Prema tome bilo bi nedostojno Boga da se bavi prizemljenim i ljudskim stvarima, jer bi onda i sam bio poistovjećen s njima, te u istom promjenjivom procesu u kojem one nastaju, mijenjaju se i prolaze. Bog koji bi se bavio ljudskim sudbinama i životima, drže isti, bio bi krhak i ranjiv, kratkovjek i prolazan poput ljudi.

Božja skrb o neznatnima

Ali ne samo da Bog nije takav da bi smatrao nedostojnim sama sebe baviti se pitanjima ljudskog života skrbeći oko čovjekove dobrobiti, nego, štoviše, u ljubavi prema čovjeku nije smatrao nedostojnim samoga sebe pozabaviti se onim najnižim i najnedostojnijim u ljudskom životu, to jest grijehom. Stoga nam već prva stranica Svetoga pisma svjedoči o njegovoj odluci da pomogne čovjeku pobijediti grijeh. U tom je duhu i Božji narod primajući objavu ujedno razumijevao da je Bog dobri stvoritelj koji se brine za ljude. Njemu nije svejedno kako žive i što rade, nego se zanima za ono što oni čine. Ali ne kao zločesti sudac koji jedva čeka kako će ih uhvatiti u prijestupu i prekršaju, nego kao dobri Otac koji s ljubavlju prati svoju djecu. To su i prvi ljudi zaboravili i, od njih unaprijed, naraštaji zaboravljali. Htjeli su dio svoga života živjeti bez Boga, zaboravljajući da je posvuda i da sve vidi, u nekom zakutku zemlje gdje ih on ne bi vidio. Tako su zemlju pretvorili u mračni prostor ljudskog skrivanja, umjesto da bude obiteljski dom zajedništva, pun svjetla i vedrine.

No ipak Božjemu oku nisu mogli umaći, jer ono je bilo u njima, u njihovoj duši i savjesti. Ono je gledalo iznutra, a ne kao ljudi izvana. Zato ga nisu mogli ukloniti, a da ne ubiju sami sebe, jer ono je bilo najdublji dio njih. Pa i kad su ga udaljavali od sebe, ostajao im je prisutan u savjesti. Poradi toga ga nikada nisu niti mogli do kraja zatomiti praveći se da ne postoji, te je uvijek ostao kao kontrolna lampica koja ukazuje na njegovu prisutnost. Čovjek je, doduše, mogao vlastitom ohološću zamračiti svoj pogled do mjere da se ne susretne s njegovim, te je u svojoj sljepoći pomišljao da ga Bog ne vidi, samo zato što je sam bio slijep za Boga. Mali ljudski stvor se gordio i pravio velikim, , to je Bog ima manje u njemu što gledati. Što je bio veći sam u svojim očima, to je bio manji u Božjim očima. Što je glumio veću veličinu, to je bio sićušniji za Boga. Tako su prvi ljudi umišljajući sebi veličinu i hoteći je ostvariti bez Boga, uskratilo ljudski rod za istinsko blaženstvo za koje su bili stvoreni.

Pa ipak i o takvim ljudima Bog je skrbio, jer je želio njihovo spasenje od grijeha i život u punini sukladan njegovu božanskom planu. S tim ciljem pozvao je u postojanje jedno čisto bezgrješno biće koje je bilo toliko jednostavno i čisto da je njegov pogled mogao počinuti na njoj. Njezino bezgrješno biće je dokaz ne samo da je Bog stvorio čovjeka, nego i da skrbi o njemu da živi čistim i vjerodostojnim životom dok ne prispije do punine zajedništva s njime.

Marijina bezgrješnost

Marija se, stoga, s pravom naziva neznatnom službenicom, jer je svjesna da je sve Bog za nju učinio. Njezina je zasluga bila u tome što je čuvala Božji dar. Neznatna je jer nije pred Bogom gradila svoju ljudsku veličinu niti se imala potrebu skrivati od Boga. Znala je da o sebi i svom životu ne može donijeti bolju procjenu od one koje Bog daje, kao što ne može biti veća u ljudskoj veličini od božanske neznatnosti koju živi pred Bogom. Samoj sebi nije mogla dati bolju ocjenu od one koju on daje o njoj. Zato je i ona sebe mogla ispravno sagledati samo u svjetlu njegova sjaja i u zrcalu njegova pogleda. Ona je mogla biti velika samo kao zaogrnuta njegovom veličinom. Toliko jednostavna pred njegovim licem nije imala razloga zavaravati ni sebe ni njega. I što je bila manja u svojoj ljudskosti i sebi samoj, to je bila veća u njegovim očima. Bila mu je potpuno otvorena i izložena do mjere da ju je potpuno prožeo svojim pogledom.

A ono što je u njoj gledao bile je upravo njezina neznatnost, o čemu ona svjedoči pjevajući hvalospjev Veliča: „Što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.“ Doista, pogledao je baš njezinu neznatnost, jer on ne gleda kao što ljudi gledaju u sjaj i blještavilo površne pojavnosti, nego gleda u ljepotu i dubinu srca. A ona je dopustila da se njegov pogled do kraja nastani u njoj. Ne samo onaj pogled savjesti kao trag njegove prisutnosti, nego onaj pravi milosni pogled kojim se u njoj nastanila njegova prisutnost. Bila je do kraja osvijetljena tim pogledom koji joj je bio kao štit i sjena od žege ovoga svijeta, a opet najveći sjaji i dar topline njegove ljubavi.

Kad je Bog Mariju učinio bezgrješnom, u njoj je pogledao ljudsku neznatnosti, ali ju je pogledao pogledom kojim je htio s ljubavlju zamilovati svakoga čovjeka i privući ga u svoj zagrljaj. Nazaretska se Djevica pak u svoj jednostavnosti otvarala Božjem pogledu, pred kojim je rasla nastavljajući živjeti u bezgrješnosti. Bila je milosti puna po prisutnosti njegova pogleda koji joj je bio nadnaravno svjetlo u duši. Zato se, po Marijinu primjeru, ljudska neznatnost sastoji u bezgrješnosti, što je ujedno i najveća veličina. Dok se ljudi trude kako omiljeti ljudima, dok sanjaju svoje snove o ljudskoj veličini i uzvišenim ostvarenjima na zemlji, neznatni ljudi sanjaju jedino o tome kako se svidjeti Bogu. Strogo se paze da ga ne povrijede i ne prouzroče da se njegov pogled otkloni od njih, jer je svjetlo s njegova lica najdragocjenije blago kojim raspolažu.

Na Marijinu primjeru tako je očita čudesna razmjene darova. Bog joj je podario dar čistoće od grijeha, a ona je prihvatila kao najuzvišeniji dar, ne misleći ni u jednom trenutku na ljudske ambicije i veličine, na zemaljska ostvarenja i nezdrave želje. Jedino je mislila o tome da bude dostojna njegova pogleda. Bog je najprije svrnuo pogled na nju i darovao joj je bezgrješnost, a potom je svrnuo pogled na njezinu potpunu vjernost, te joj je povjerio i svoga Sina da ga kao majka dadne na svijet. Povjerenu zadaću je ona izvršila na jedincat način, te je plod svoga prečistog srca odgajala u savršeno čistom ambijentu. Jer Marija nije samo kao dar primila da je bez grijeha začeta, nego je ona bezgrješno živjela uzvraćajući Bogu sve što joj je darovao.

Služeći Bogu i njegovu planu spasenja Marija je kao bezgrješna bila najbolja službenica, jer je time pokazala da je bolje od ijednog čovjeka razumjela bit života koja se sastoji u neporočnom življenju pred Bogom. Doista je neznatnost vrijedna divljenja shvatiti da je takav život vrjedniji od svih blaga i svake druge ljudske i zemaljske vrijednosti. Upravo kao neznatna bezgrješna službenica ostaje trajnim znakom nama vjernicima da kao djeca Božja otvorimo oči za Božji pogled. Otkriti nam je, njezinim zagovorom, Božju neizmjernu skrb za ljude, te u jednostavnosti srca, poput naše Majke, uzvratiti neporočnim i svetim životom.

2. nedjelja došašća – B

Druga nedjelja došašća stavlja nam pred oči lik Ivana Krstitelja čije je djelovanje neposredno prethodilo početku Isusova javnog djelovanja. Jer je Ivan pripremao narod da dočeka pojavak Gospodnji, zato je figura koja može i nama pomoći da se pripravimo za blagdan Božića kojim slavimo Isusovo rođenje, to jest pojavak među ljudima. Prva je kršćanska zajednica Ivanovo djelovanje prepoznala kao istinsko proročko djelovanje. Doživljavajući Ivana kao vjerodostojnog Božjeg navjestitelja, najbolje se može opisati riječima proroka Izaije koji veli: Evo šaljem glasnika svoga pred licem svojim da ti pripravi put!

Ivan je uistinu kao glasnik bio onaj za kojega se moglo reći da je pripremao put Gospodinu. Njegovo poslanje kao glasnika i nama vjernicima dragocjen je pokazatelj i putokaz jer i sami živimo s jedne strane u trajnom iščekivanju i pripravi, što nam je neophodno poradi naše slabosti i grješnosti, a s druge strane Krist je već među nama, samo što uvijek ne prepoznajemo na pravi način i u pravom intenzitetu njegovu svetu prisutnost. Ivan koji je prvi od ljudi prepoznao njegovu prisutnost u svijetu, nije to učinio po nikakvoj magijskoj formuli, nego je primio tu spoznaju kao dar od Boga, a koja je ujedno bila i rezultat cijeloga njegova života i nastojanja.

Ivan je, dobro znamo, po Božjem poticaju, posvetio svoj život i vrijeme slušajući Božju riječ, ne umišljajući sebi nikakvu posebnu veličinu. O tome nam svjedoči njegov život u poniznosti i odricanju, kao i poziv na obraćenje koji je upućivao svome narodu, a koji je dolazio iz dubine njegova srca i iskustva pred Bogom. Premda je Ivan bio glas koji viče u pustinji, on o Bogu svjedoči na sasvim običan način. Ivan nije pravio nikakve posebne manifestacije, ni vratolomije. Nije se služio privlačnim vratolomijama ni čarobnim formulama, nije izazivao pozornost čudaštvom, pa ni čudotvornošću, nego je vikao čista srca, srcima ljudi zanesen istinom Spasiteljeve blizine. Budio je savjesti i svijesti na obraćenje, to jest ukazivao je svojim sunarodnjacima na prisutnost Božju u vlastitoj nutrini koju treba poravniti za Boga. Jer put o kojem je govorio prorok nije bila izvanjska infrastruktura, nego je prije svega to bio put u ljudskome srcu, svijesti i savjesti koji se pripravlja i poravnava pozornošću za Božju riječ i prihvaćanjem njegove svete volje.

Bog koji dolazi za sebe traži glasnika koji je kadar osjetiti u srcu njegovu prisutnost. Samo ako ima Boga u srcu glasnik može i oko sebe prepoznati njegovo djelovanje, milosni trenutak u kojem se na svijet izlijeva očitovanje Božjeg milosrđa. Izabirući sebi glasnike, Bog u njihovim srcima pokreće osjetljivost za svoju riječ, čini ih pozornima na poticaje svoga Duha, potiče ih da se oblikuju i razvijaju sukladno božanskim smjernicama i zakonima. Pravi glasnik upija stoga njegovu prisutnost, odiše svetošću i odvažnošću, te shvaća nezamjenjivu važnost riječi koju mu je Bog spustio u srce. Nakon toga pomno gaji taj sveti osjećaj u srcu i čini sve da ga zadrži kao najveću dragocjenost, poradi koje se odriče svega što mu nudi svijet. Zato je i Ivan znao da se glasnikom Božjim postaje kroz mukotrpan proces odricanja od sebe i svoje ljudske volje i navika, te susljednim prihvaćanjem Božjih vidika i vidokruga življenja. Pozoran je na Božja obećanja do mjere da je mogao i u srcima drugih ljudi pripravljati put Gospodinu koji je već prije pripravio u svome srcu. Samo nakon što je u njegovu srcu zvonko odjeknuo Božji glas, mogao mu je postati gorljivim glasnikom.

Jer Bog koji dolazi, dolazi tiho, na sasvim ljudski način, sa svom jednostavnošću i poniznošću čovjeka koji dragovoljno i s ljubavlju prihvaća. Njegova poniznost i diskretnost zbunjuje mnoge koji ga nisu očekivali i ne očekuju u takvom ruhu. Zato je potreban glasnik kako bi ljudska srca i savjesti bili pripravljeni prepoznati Boga u neobičnom ruhu i obličju u kojem se suobličio čovjeku. Zadaća koju je on imao u svijetu i svome vremenu, zadaća je koja čeka svakoga od nas, jer kršćanin je pozvan biti navjestitelj Kristove prisutnosti u svijetu i njegova dolaska onima koji ga nisu upoznali ili ga poznaju površno i krivo. U svakom slučaju ne možemo bježati od odgovornosti da Isusa danas ljudi upoznaju i po našem svjedočenju i našoj glasničkoj raspoloživosti. Razmatrati nam je stoga Ivanov lik i djelovanje kako bismo i sami razabrali što nam je činiti da i mi postanemo Kristovi vjerodostojni glasnici.

Okamenjeni životinjski ili biljni ostaci
iz geološke prošlosti zovu se okaminama.
Od njihova postojanja sačuvana je ljuštura,
kao znak o nekad prisutnom životu.
I ma koliko bila čvrsta i otporna,
nije bila jamstvo protiv smrti.
Ali dok može biti razumljivo
da nakon što život napusti neko biće
može ostati ljuštura kao svjedočanstvo,
nije razumljivo da se živa bića
za života pretvore u okaminu,
te da hodaju svijetom beživotni.
Od okamina nisu naučili
da sami po sebi ne mogu sačuvati
život koji struji njihovim bićem.
To je proturječna sudbina ljudi
koji zanemaruju duhovni život
i upućenost na Boga životvorca,
jedino vrelo neprolaznog života.
Dok svako biće po naravi teži
nedohvatljivoj trajnosti života,
dotle čovjek bezobzirno odbacuje
dar vječnosti po Božjoj milosti.
Umjesto da život pretvori
u svjedočanstvo neprolaznosti,
radije se pretvara u okaminu,
odbacujući ćudoredne vrijednosti,
bez životnog daha i identiteta.
No ne može trajno sačuvati život
oblažući ga izvanjskošću,
nego samo ako ga iznutra obogaćuje
vjerom, nadom i ljubavlju.

1. nedjelja došašća – B

Evanđeoski odlomak koji čitamo danas na prvu nedjelju došašća Isusov je poziv na budnost zabilježen perom svetoga Marka. Iz Evanđelja je očito kako se Isus služi jednostavnom i dobro poznatom slikom kućedomaćina koji odlazi na put, izdajući svojim slugama zaduženja i povjeravajući poslove. Jednu od posebnih i vrlo važnih zadaća, na čemu je naglasak u današnjem tekstu, gospodar povjerava vrataru zapovijedajući mu da bdije. U biti, Isus je započeo ovu prispodobu potičući na budnost, kao što je i nastavio istim pozivom nakon što je izrekao usporedbu s kućedomaćinom i vratarom. I u jednom i u drugom slučaju Gospodin navodi ljudsko neznanje o času i vremenu kao razlog upućenom poticaju: ‘Bdijte jer ne znate kada je čas’, ili pak: ‘Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti’.

Isus je smatrao svojim poslanjem svoje suvremenike pozvati na budnost, to jest da se trgnu iz stanja umišljenog znanja koje je moglo biti kobno. Skrenuo im je pozornost na istinu da ipak ne posjeduju ono pravo znanje koje bi trebali posjedovati, jer ono umnogome određuje intenzitet i ljepotu života. Znanje koje je dovodilo čovjeka do pospanosti pred Bogom, a u koje se čovjek lako uljulja, lažno je znanje koje prouzrokuje sljepoću poradi koje čovjek nije u stanju sagledati vlastito neznanje o bitnim životnim sadržajima i istinama. Zato Isus, kad poziva na budnost, upozorava na pospanost, to jest na obamrlost duha koja nastaje uslijed neznanja o onom času, to jest o Božjem dolasku.

Riječi pouke i upozorenja o budnosti koje izgovori Isus ni danas ne gube na svojoj aktualnosti, jer što je vrijedilo za naraštaj njegova vremena, vrijedi i za naraštaj našega vremena. Istom vrstom neznanja obilježen je i čovjek današnjice na bilo kojoj točki kugle zemaljske, kao što je bio čovjek onoga vremena u Palestini. Razlika može biti samo u tome da je budnost današnjega čovjeka još manja a obamrlost veća, jer povećanje pospanosti o obamrlosti ide ukorak s uvjerenjem da posjeduje veće znanje nego nekadašnje čovječanstvo.

Doista, s lakoćom se da primijetiti da se čovječanstvo uljuljalo u svoje poslove i u svoje obveze da nema vremena za Boga. Današnje društvo je čak opijeno jednom vrstom lažnog znanja na temelju kojeg gradi lažni optimizam i lažnu viziju života. Lažno znanje je itekako opasno znanje, jer ne omogućuje čovjeku da vidi koliko ne zna, a zavarava ga onom malom količinom znanja koje mu je dostupno. Zavarava ga do mjere da ne vidi koliko takvo navodno znanje može biti štetno i beskorisno. Štoviše, zasljepljuje mu oči i omamljuje osjetila isključivo tehničkim znanjem, dok se znanje o Bogu ne pojavljuje ni u najdaljoj primisli.

Ni danas nije rijetkost da ljudi ne vide kako ne znaju baš one bitne životne stvari na koje Isus upozorava. Tako na primjer ne znaju ništa o onom času, to jest o onom danu koji dolazi kao kradljivac na vrata ljudskoga života, a vrlo malo znaju i o Bogu kojega trebaju tada susresti licem u lice. Ljudsko znanje o zemaljskome okupiralo je čovjeka do mjere da ne traži duhovno, to jest Božje. Znanje koje čovjek danas razvija je takvo da ga navodi na uljuljanost i na pospanost, pa čak i na potpunu odsutnost duha.

Zato nas današnje Isusove riječi nukaju da posvećujemo veću pozornosti prema pravom znanju, a ne prema onom humanističkom koje je poput gnostičkoga znanja iz prvih vremena Crkve. Pravo znanje je ono koje dolazi od Boga, a ne od ljudi, i čini nas budnima. Svako drugo znanje bez znanja Božjega, u konačnici je besmisleno i beskorisno. Ako nas znanje koje koristimo na ovome svijetu ne upućuje prema susretu s Bogom u onom trenutku o kojem je govorio Isus, onda pretvara naš ljudski hod i put u bespuće i stranputicu. Znanje kojim raspolažu ljudi danas sliči na znanje koje sluga ima o poslu, ali ne zna ništa o svome gospodaru, to jest poslodavcu, što je golemo proturječje. Doista, nije dostatno živjeti život, pa i kada bismo bili najbolji u svojoj struci, ako nemamo nikakvu spoznaju o Bogu, jer spasenje nam ne daruje struka ni zanimanje kojim se bavimo, nego sam živi Bog. Time što se profesionalno bavimo svojom profesijom, ne znači da smo osposobljeni stati pred lice njegovo, da smo s njime sklopili ugovor i napravili posao života vrijedan vječnoga spasenja. Ako za života sklopimo hrpu ugovora, ne znači da samim time stječemo pravo prolaza u život vječni. Da smo napravili ogromnu količinu poslovnog prometa, ne znači da smo time napravili dobar posao života vječnoga. Isto tako nije dosta poznavati vremenske uvjete, niti znati odrediti vrijeme na meridijanima i paralelama, imati točno podešene satove na ruci ili zidu da bismo mogli ustvrditi da znamo onaj čas i vrijeme. Samo ako imamo jasnu spoznaju o Božjem dolasku među nas, možemo reći da poznamo vrijeme.

Budimo, stoga, spremni za dan pohođenja svoga Gospodina i Gospodara. Pokazujmo budnost živeći vjernički revno i kreposno. Djelima potvrdimo da znamo kada je čas i da smo spremni za dan dolaska Božjega. Započnimo došašće noseći u srcu mir koji izvire iz sigurne spoznaje o dobroti i milosrđu Božjemu prema nama slugama i djeci. Posvjedočimo vjernost time što ćemo se spremiti za dan njegova dolaska među nas, to jest životom i djelima pokažimo pravu budnost koja će biti okrunjena Kristovim dolaskom. Dopustimo Kristu koji nas pohađa da se nastani u našoj duši, kako bismo se mi jednom nastanili u vječnom domu Oca nebeskoga po sve vijeke vjekova.

Ljudski život ispunjen smislom
nije lutanje bespućima,
nego smišljen hod prema
unaprijed zacrtanom cilju.
Kao što vojnik na bojnom polju
ili pak lovac u lovu,
a strijelac na streljani,
ne koriste oružje pucajući nasumce,
nego kroz nišanske sprave
traže pravu metu,
tako i Kristov vojnik – vjernik
ne troši životnu snagu
u besciljnom i ispraznom klatarenju.
Dajući mu svoj križ na vrhu Kalvarije
Krist mu povjerava nišanske sprave
uz pomoć kojih može nepogrješivo
pogoditi smisao i doseći cilj,
kako vlastitoga tako i tuđeg života.
Pogledom na tu nišansku spravu,
preko kalvarijskog vrhunca,
prodiremo kroz obzorja ovoga svijeta
i dolazimo do srca vječnosti.

Svetkovina Krista Kralja – A

Posljednja nedjelja u liturgijskoj godini posvećena je svetkovini Krista Kralja svega svijeta. Višestruko je otajstvo koje slavimo ovom svetkovinom, te je nemoguće zahvatiti sve njegove vidove, pa se stoga valja usredotočiti samo na neke od vidova ovog velikog otajstva. Radi se, doista, o bitnoj sastavnica naše svete vjeroispovijesti ispovijedati da će Sin Božji doći u slavi kao sudac živih i mrtvih, te da će tada uspostaviti konačno kraljevstvu kojemu neće više biti kraja. Isus je ovu istinu izrekao jednostavnim riječima govoreći kako će Sin Čovječji jednom doći u slavi sa svojim anđelima, te da će sjesti na prijestol svoje slave, nakon čega će razlučiti dobre od zlih kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Onaj kojega su ljudi na zemlji ponizili, doći će kao sudac neba i zemlje. Onaj kojeg su odbacivali u vremenu, doći će kao gospodar vječnosti. Onaj kojem su ljudi presudili nepravednim ljudskim sudom, doći će kao pravedni sudac svih ljudi.

Temelj njegove slave u moći koju je primio nad svim stvorenjem, a napose nad ljudima, je njegovo slavno uskrsnuće kojim se i kao čovjek proslavio kod Oca nebeskoga. Upravo uskrsnućem on je izvršio proslavu ljudske naravi, te je omogućio svakom čovjeku da primi nagradu života vječnoga u zajedništvu s njime. Sveti Ćiril Aleksandrijski će stoga istaknuti uskrsnuće Kristovo kao temelj budućeg pravednog suda i nebeske proslave svetih: «Poslije svojeg uskrsnuća od mrtvih Isus – vrativši našu narav u prijašnje stanje i oslobodivši čovjeka od propadljivosti – kao prvijenac i njezin prvi hram uzišao je k Ocu koji je na nebesima. No nakon malo vremena ponovno će sići, kako vjerujemo, i iznova se s anđelima k nama vratiti u slavi svojega Oca, da uspostavi strašan sud nad svima, zlima i dobrima. Jer svaki stvor mora doći na sud i Gospodin će svakome vratiti prema njegovim životnim zaslugama. Onima slijeva, koji su zemaljska dobra zlo uživali, reći će: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!, a onima zdesna, tj. dobrima i svetima: Dođite blagoslovljeni Oca mojega. Primite u baštinu kraljevstvo, pripravljeno za vas od postanka svijeta! Oni će prebivati i kraljevati s Kristom da uživaju nebeska dobra s neizmjernom radošću. Postavši mu slični u njegovu uskrsnuću i oslobođeni okova stare raspadljivosti zauvijek će dugim i neizrecivim životom živjeti s vječno živim Bogom.“

No istina o sudu Kristovu pred kojim će se naći svaki čovjek kako bi odgovarao za svoja djela, istina je kojom nas Bog ne želi strašiti nego prije svega uozbiljiti. Ova istina, nadalje, govori o uzvišenosti i dostojanstvu nas ljudi, kao i o neizmjernoj veličini naših ljudskih čina. Isus Krist očituje svoju kraljevsku moć po vlasti koju ima nad svakim stvorenjem, na poseban način da prosudi ljudska djela, te da im dadne zasluženu nagradu ili kaznu. Iz istine o vječnoj nagradi i kazni izvire obveza za nas ljude da živimo do kraja pozorni na sve što činimo, te da svoje ponašanje suobličujemo volji onoga koji je moćan obdariti nas životom vječnim. Sveti Ćiril će i glede toga dati izvrsno tumačenje iz kojega možemo i sami izvući poticaje za život: „Pavao je potvrdio činjenicu da će onaj tko je provodio dobar i krjepostan život bez prestanka živjeti s Kristom promatrajući njegovu božanstvenu ljepotu. On, naime, kaže: Sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti preneseni na oblacima u susret Gospodnu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom (1 Sol 4,16-17). Onima koji su nastojali mrtviti svoje svjetovne strasti kaže: Umrijest i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi (Kol 5,3-4). Da ukratko sažmem smisao i snagu toga mjesta, reći ću: oni koji ljube zloću svijeta, past će u pakao i ostati udaljeni od Kristova lica. Oni pak koji ljube krijepost i budu čitav sačuvali pečat Duha, prebivat će i s njim živjeti promatrajući mu božansku ljepotu.“

Neka nam stoga današnja svetkovina bude poticaj da i sami, u punoj svijesti i odgovornosti težimo prema budućoj proslavi, pozorni na svaki svoj čin, jer se njime određujemo za vječnost. Neka prisutnost mlakih među nama ne umanji našu gorljivost, jer za ovoga života dobri i zli su pomiješani, pa i u samoj Crkvi, što ne znači da neće jednom biti razdijeljeni, a sud će se donijeti na temelju Kristovih zasluga i naših djela koja smo činili za ovoga života. Bog nam daje prigodu da se obraćamo i da živimo obraćeni do posljednjeg dana i daha, te je stoga ne propustimo. Živimo sada vjerno Kristu, kralju, pastiru i sucu, jer kada dođe u slavi samo će očitovati ono što smo bili i što smo u srcu nosili i krili. Ne budimo tvrdoglavi i nemarni jarci, nego se potrudimo tako živjeti da nas Krist Isus uvede u puninu života vječnoga.

Gotovo da nema radnog stroja
ili pogonskog motora
bez kontrolne lampice,
ili pak cijelog niza na kontrolnoj tabli.
Spomenute lampice mogu biti
različitih boja, oblika i vrsta,
ali njihova namjena je uvijek ista.
Gotovo da djeluju beznačajno,
jer stroj ili motor, s njima ili bez njih,
ima istu radnu snagu i učinak.
One su, međutim, podešene
da izvijeste o pravilnom radu,
ali i o nepravilnostima i nedostacima
cijeloga pogonskog sklopa.
Tako prikladnim upozorenjem
daju sigurnost djelatniku
da blagovremeno spriječi ili otkloni
svaki mogući kvar ili poteškoću.
Na kontrolnoj tabli razumske duše,
slično kao ljudi na svoje naprave,
Stvoritelj je postavio lampicu savjesti.
Paleći se ukazuje na ozbiljan nedostatak
nastao zbog nepridržavanja uputstava
zapisanih u Božjem zakonu i riječi.
Kad savjest reagira može značiti
da je pri kraju milosno pogonsko gorivo
ili da nedostaje ulja pomazanja
kojim se natapa cijelo biće.
Savjest također upozorava
na nepravilan rad srca i duše,
te pokazuje kad je došlo vrijeme
za periodičko održavanje bića.
Svaki odgovoran čovjek koji ima
stručan uvid u duhovni život
neće nikada ni gasiti ni gušiti
ovo svjetlo koje svijetleći razlučuje,
prema božanskim smjernicama,
dobro i zlo, svjetlo i tamu.
A svaki neposluh tom glasu
uzrok je neprocjenjive štete
koja vodi vječnoj propasti.

33. nedjelja kroz godinu – A

Želeći ljudima dočarati odgovornost prema primljenim darovima, Isus im priča prispodobu koju čusmo u današnjem Evanđelju. Ne samo da Božji darovi se ne daju svakome na jednak način, jer Bog daje nekima više nekima manje, nego se i ljudi ne odnose na istovjetan način prema bogodanim darovima, te stoga ova Isusova prispodoba nije bez povoda. Doista, dio ljudi zaboravlja autentični smisao primljenih darova, te ih zapušta onemogućujući sebi put prema konačnom ostvarenju u kraljevstvu Božjemu, zbog čega je Isus smatrao svojom dužnošću skrenuti im pozornost na to. U pokušaju da predoči što dublji smisao prispodobe, sveti Jeronim će na sljedeći način protumačiti početnu odluku samoga domaćina kojom se otvara ova prispodoba, nastojeći odgovoriti o kome se radi i što je zapravo darovao slugama, kao i obrazložiti zašto je napravio razliku među trojicom slugu: „Nema gotovo sumnje da je taj domaćin Krist koji je kao pobjednik poslije uskrsnuća uzišao Ocu. Pozvao je apostole i predao im evanđeoski nauk. Nije radi rastrošnosti ili oskudice jednome udijelio više, drugome manje. To je uskladio s moćima primalaca. Tako i Apostol kaže da je ‘mlijekom’ pojio one koji nisu mogli uzimati ‘krutu hranu’. Uostalom, jednakom veseljem prima onoga koji je od pet talenata priskrbio deset i od dvaju četiri. Ne gleda veličinu dobitka nego voljno nastojanje. U pet, dva i jednome talentu naziremo raličite milosti koje su svakome pojedincu poklonjene. Ili ovako: u prvom je slučaju riječ o pet osjetila, u drugome o razmatranju i djelima, a u trećemu o razumu koji ljude razlikuje od životinja.“

Opravdavši na taj način gospodara od mogućih prigovora za nejednaku raspodjelu darova, te ne dopuštajući mogućnost da bi zli sluga imao pravo na revoltiran potez, Jeronim će podrobnije obrazložiti postupak upravo tog sluge: „Opaki je sluga radi zemaljskih djela i svjetovne volje zanemario i uprljao Božje zapovijedi. Ipak u drugoga evanđeliste piše da je primljeno svezao ‘u rubac’. To znači da je domaćinov nauk oslabio mekušastim i raskošnim životom. Lijenosti se i nemaru pridružila opačina oholosti. Sluga je naprosto trebao ispovjediti neradinost i moliti domaćina. On, naprotiv, ocrnjuje. Veći da je postupio prema pametnu naputku da imetak ne izvrgne opasnosti tražeći dobit na novac.“

Zli sluga je počinio višestruki previd i prekršaj. Pozivao se je na lažnu korektnost vraćajući gospodaru njegovo, čime je zavaravao sama sebe. No tješeći se kako je izbjegao rizik ulaganja povjerenih dobara, a i želeći to prikazati kao vlastitu vrlinu odgovornosti, pokazuje da nije dobro razumio želju svoga gospodara, kao ni smisao zadaće koja mu je bila povjerena. U tom činu možemo prepoznati mnoge koji se nazivaju kršćanima, a ne osjećaju radost poradi toga što jesu, niti osjećaju potrebu s drugima podijeliti istu radost, ni navijestiti bogatstvo života Božjega. I to će svetac iz Stridona protumačiti: „Sluga je rečeno smatrao svojom isprikom. Ali mu se to okrenulo u krivicu. Nazvan je zlim slugom jer ocrnjuje gospodara. Lijen je jer talent nije htio udvostručiti. Tako je osuđen i zbog oholosti i zbog nemarnosti. Veli domaćin: ako si znao da sam tvrd i okrutan pa tražim tuđe i žanjem gdje nisam sijao, zašto te takvo promišljanje nije prestrašilo da znaš kako ću s posebnom marljivošću svoje potraživati i zašto zato moj novac ili srebro nisi dao mjenjačima? Prema tome novac i srebro predstavljaju propovijedanje evanđelja i božansku riječ koju je trebalo dati mjenjačima i bankarima, tj. drugim učiteljima. Apostoli su tako učinili. U raznim su pokrajinama redili svećenike i biskupe. Isto se moglo dati svim vjernicima koji su sposobni novac udvostručiti i s kamatama vratiti jer će sve što nauče riječju ispuniti djelom.“

Ova je prispodoba stoga poticaj i svakom vjerniku da u svoj odgovornosti prihvaća Božje darove, kako naravne tako i nadnaravne. Svaka lijenost i neodgovornost prema vlastitom duhovnom dobru i Božjim darovima umrežuje se s ohološću, te nas odvodi dalje od Boga. Neka nas Kristova riječ nadahne da ne podlegnemo napasti ovoga svijeta koji nam odvlači pozornosti od odgovornosti za Božje darove. A prva od napasti je da uopće sebe i svoj život ne prepoznamo kao Božji dar, a druga je da darovano ne znamo upotrijebiti za vječne, nego samo vremenite vrijednosti. Zato je vrijeme da se kao vjernici osvijestimo i da radosno primimo obilje milosnoga dara Božjega, te da ga u radosti i odgovornosti dijelimo s drugima. Samo tako se u nama umnaža sve što imamo, te nam otvara vrata nebeske nagrade u rajskoj punini.