Kad se ljudi upoznaju
onda traže sebi nekoga
sličnih nazora i uvjerenja,
sličnog odgoja i stavova.
S osobom kojom postoji
velika duhovna bliskost
može se najlakše sporazumjeti
i pronaći zajednički nazivnik,
očekivati poticaj i pomoć,
ostvariti životne planove.
Moderna psihologija je sklona
govoriti o takvim prijateljstvima
kao o srodnim dušama
koje se traže kroz prostor i vrijeme
određene za čarobni susret
i pripadnost jedne drugoj.

No naš ljudski život
nije fantastična fikcija
nego konkretna stvarnost blizine
sukladno onim vrijednostima
koje nam je Bog usadio.
Tako da nam je srodna duša
svaka osoba koja vjeruje
što i sami vjerujemo,
koja se nada ispunjenju
Božjih neprolaznih obećanja,
koja ljubi Božjom ljubavlju
sve što jesmo i želimo biti
sukladno Božjem planu.
Tako se potvrđuje istina
da nam je prava srodna duša
jedino živi i milostivi Bog
koji se u naš život utkao
utjelovljenjem svoga Sina
koji uze našu ljudsku narav.
Tim činom nam je postao
srodnikom i srodnom dušom
kako bi nam darovao život
srodan svojoj božanskoj naravi.

10. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam jedan tužni događaj kojem je prisustvovao Gospodin Isus. Naime, radilo se o sprovodu jednog mladića, i to sina jedinca u majke udovice koja je živjela u gradu Nainu. Evanđelist ne piše od čega je mladić umro ili nastradao, no očito je da je događaj pogodio  mnoge mještane jer je veliko mnoštvo pratilo ovu ženu koja je ne samo pokopala muža, nego je puna boli i tuge pratila i sina na groblje. Ovaj nas događaj tjera da i sami razmislimo dublje i intenzivnije o životu i o odnosima koje uspostavljamo s drugima, kao i svome poslanju prema njima. Jer i u naše vrijeme toliko je oko nas ljudi dotaknutih tugom i pogođenih osobnim tragedijama života.

I premda smo o mnogim od tih događaja obaviješteni putem mediji, no ne bih rekao da nas previše osobno dotiču, to jest da u nama izazivaju previše sućuti. Najčešće primimo to na znanje kao informaciju, ali ne i dostatan poticaj na sućut. Uglavnom imamo i svoga posla previše, a i problema, pa se nemamo kad baviti tuđima. Tako da i kad nam neka vijest izazove sućut, ipak ostajemo daleko od konkretnog djelovanja, te vijest pohranimo u daleko sjećanje i podsvijest, a sami neprimjetno padnemo u bešćutnost. A onaj kojem je trebala pomoć i naša sućutna prisutnost, ostao je daleko. Svoje osjećaje ili ne znamo pokazati ili nemamo vremena konkretizirati, tako da se pored nas dogodi toliko nemilih situacija u kojima je bilo poželjno reagirati, ali naša ruka nije bila dovoljno ispružena ili pak duga da dopre do drugoga.

Tako, polazeći od samih sebe, možemo uočiti da živimo u svijetu velikog individualizma i sebičnosti čije smo žrtve i sami. To nas tjera da se bavimo samim sobom, svojim poslom i obvezama do te mjere da smo umorni od svoga života i bez problema bešćutno prolazimo pored tuđih nevolja i žalosti zaboravljajući utješiti ožalošćene. Društvo doista postaje bešćutno u trenutku kad gubimo osjećaj jedni za druge, a napose za one potrebne. Osim toga postoji i drugi problem u istoj ovoj situaciji. Često, pa i kad imamo dobru volju, živimo duhom tako siromašno da smo zbog vlastite duhovne oskudice nemoćni priuštiti drugima utjehu ili im uliti snagu da nadvladaju situaciju koja ih je zadesila.

Isus, pak, kako nam svjedoči Evanđelist, ne prolazi bešćutno pored tuđe nevolje i žalosti. Kad je vidio u kolikoj je tuzi majka udovica za svojim sinom, on se nad njom sažalio. A osim što je pokazao svoju sućut, imao je i božansku snagu utješiti ovu ženu uskrisujući joj sina i vraćajući joj ga živa. Ovim činom Gospodin pokazuje da je moćan vratiti nas jedne drugima, onda kad se udaljimo jedni od drugih, bilo zbog životnih okolnosti, bilo da svjesno vlastitim lošim izborima postanemo mrtvi jedni za druge.

Valja nam se prisjetiti, i ne smijemo to previđati, da smo često mrtvi jedni za druge i kad smo živi. Koliko je samo takvih situacija u kojima roditelji i djeca ne znaju jedni za druge i ne žive jedni za druge? Za kolike smo ljude kao mrtvaci i živimo kao tuđinci i nepoznanice živeći tek jedni pored drugih, a ne jedni za druge? Koliko je samo situacija u kojima jedni drugima donosimo žalost i tugu, umjesto da se obdarujemo radošću? Koliko je tek situacija u kojima i uz najbolju volju ne znamo kako obrisati tuđe suze i vratiti osmijeh na lice?

Ovim događajem i Gospodinovim zahvatom vidimo da nas želi vratiti žive jedne drugima, kao što je vratio umrlog mladića živa njegovoj majci. Gospodin hoće da nadiđemo bešćutnost i da živimo intenzivno zajedništvo jedni s drugima, a to zajedništvo može biti samo po njemu koji nam podaruje stvarni život u duši, stvarni osjećaj za tuđu muku i nevolju, stvarnu sućut za one koji su potrebni naše sućuti i utjehe. Stvarni život možemo primiti samo od Isusa, koji nas i ovim događajem upozorava na opasnost bešćutnosti koja nas zahvaća, te nas uči sućuti i smilovanju nad tuđim potrebama. Samo kad nas Isus dotakne na duši i tijelu, kao što je dotaknuo mladića iz Naina, možemo imati život u sebi i možemo biti dar života za druge. Svaki drugi pokušaj sućuti bio bi nedostatan ako bismo kao duhovni mrtvaci htjeli drugima pružati utjehu i sućut ljudima oko sebe u životnim nevoljama. A po snazi koju primamo od Krista Gospodina nama je povjereno i poslanje u svijetu bešćutnosti. Kamo sreće kad bi po našem sućutnom djelovanju ljudi mogli zaključiti da ih je pohodio sam Bog.

U povijesti ljudske misli mnogi su se filozofi, da bi opisali ljudski život sa svim njegovim izazovima i opasnostima, služili slikom plovidbe preko mora, što su ostavili u naslijeđe i kršćanskim piscima i misliocima poput svetog Augustina. Želeći otkriti pravi smisao i doći do cilja, tvrdili su da je život uzburkano more koje treba preploviti kako bi se došlo u luku spasenja. Ujedno su uočavali kako većina ljudi životu pristupa olako i površno, ne skrbeći oko toga da otkriju trajne vrijednosti, nego bezbrižno uživaju u zemaljskim slastima i porocima. Zamjerali su im što više hlepe za slavom i častima, nego da se vježbaju u kreposnom načinu življenja, trudeći se tako otkrivati intelektualne istine koje uzdižu dušu. Predbacivali su im da im je više stalo do materijalnog obilja nego do ispravnih razumskih zaključaka koji postaje neotuđiva svojina, ispravni temelj i najčvršći oslonac u životu.

Izazovi plovidbe

Ni ovo naše vrijeme nije nimalo različito od vremena kad su grčki filozofi pokušavali odrediti ljudima ispravne koordinate pouzdane plovidbe između Scila i Haribda koju su hvatale neoprezne i neiskusne moreplovce u svoje zamke. I danas većina ljudi traži zadovoljenje svojih potreba samo odajući se častima i nasladama ovoga života, tako da niti ne vide opasnosti plovidbe morem života, niti traže siguran način plovidbe. Mnogi doživljavaju život tako idiličnim da i ne misle na sve izazove, a mnogi i ne vide ono svoje krajnje odredište prema kojem bi trebali upraviti brod života, te ostaju žrtve površnosti i samodopadnosti. Mnogi potom ne znaju odrediti ispravne duhovne i ćudoredne orijentire, dajući se voditi i zavoditi ljudskim ciljevima, poput moreplovca koji luta ne znajući dobro kuda mu je ploviti, nesposoban procijeniti snagu valova i jačinu vjetra.

Štoviše danas se za mnoge ljude može ustanoviti da nemaju pouzdanih navigacijskih uređaja duha, pa se kaže da su doista izgubili busolu. Stječe se dojam da među ljudima ima i takvih moreplovaca kojima svaka olupina ili prazna kanta koja pluta morem služi kao orijentir, umjesto da im bude znak upozorenja na opasnost. Umjesto da traže čvrstu uporišnu točku pomoću koje odrediti vlastiti položaj i cilj putovanja, oni uporno nastavljaju po svome srljajući u sve veće rizike. Doista mnogi su izgubili busolu ćudoredna življenja, te ne znaju kamo idu, niti sebi postavljaju problem što žive u tolikim bezočnim grijesima, ili pak što se odaju zlima i duhovnom neredu, što uzima toliko maha da je čak mnogo toga proglasio danas normalnim, pa čak traži i njihovo ozakonjenje.

Ploviti put neba

Ono što čovjek nije mogao sam po sebi, htio mu je omogućiti Bog. Htio ga je sigurnim putem i pouzdanom lađom dovesti do luke spasenja. Zato mu je uz navigacijske sposobnosti razuma dao još i busolu vjere kojom se može nepogrešivo orijentirati na nemirnom moru života, želeći tako potkrijepiti i ukrijepiti krhku ljudsku savjest koja se zna pokolebati usred bura i oluja. A busola vjere je doista nepogrešivo pokazivala smjer božanskog života i onu jasnu duhovnu i moralnu vertikalu oko koje se treba kretati i kojom se treba voditi život. Bila je to i jest busola koja čovjeku trajno pokazuje smjer neba. Zato je navještaj kršćanske vjere u prvom redu dao potporu nesigurnom razumu za one valjane zaključke o životu i ponašanju do kojih su veliki umovi čovječanstva znali doći, a masa ih je u praksi opozivala. No kršćanin koji se služio busolom vjere, znajući da ima nepogrešivi detektor vječnih vrijednosti, pokazuje da poznaje točan put do luke vječnoga spasenja, sukladno riječi i nauku Gospodina Isusa.

Imajući busolu vjere ne dopušta sebi izgubiti dobru savjest, jer bi onda to bio i krah vjere, kako se često događa u životu. U tom duhu je i sveti Pavao poticao svoga učenika Timoteja da bije boj plemeniti „imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere“ (1 Tim 1,19). U tom duhu nas je i sveti otac Benedikt XVI. pozvao, najavljujući Godinu vjere, da kao članovi Crkve brodimo u ovom novom tisućljeću, sa sigurnošću koju nam pruža vjera, vođeni naukom Drugog vatikanskog sabora kao pravom busolom u današnjem svijetu (usp. Porta fidei 5). Naša snaga i iskusni kapetan u ovoj plovidbi je naš Gospodin Isus Krist, koji je ponukan Očevom ljubavlju, iz solidarnosti prema nama, došao iz vječnog zajedništva s Ocem u ljudski život, prebrodivši nepregledno more koje odvaja vječnost i vrijeme. A ostvarujući svoje poslanje otkupljenja ljudskoga roda, te želeći pokazati ljudima put sigurne plovidbe prema Bogu, kako bi nas obdario busolom vjere, zabrodio je kroz patnju, muku i smrt otvarajući nam prolaz prema Ocu. Naše je poći za njim služeći se darovanom busolom kojom možemo vjerno slijediti njegov trag!

Ulazeći u mračnu prostoriju
prvo što je potrebno učiniti,
tako uhodano i vrlo spontano,
je da potražimo prekidač od struje.
Dovoljan tek jedan mali klik
da dopustimo da nas obasja
svjetlo iz užarene žarulje
koja je tu da posluži svrsi.

Vrlo često suvremeni čovjek
ne pozna i ne primjenjuje
ovu jednostavnu tehniku
i ne dopušta sebi ‘prosvjetljenje’.
On se ne sjeti pritisnuti prekidač
otvoreno uvjeravajući sebe
kako je i u mraku sasvim vidljivo
kad se na nj navikne.
Osim toga tješi se da pokazuje
i vrlo humano lice,
solidaran sa svima onima
koji su izabrali biti u tami.
Ne shvaća i ne prihvaća
da bi bilo mnogo korisnije
da one koji su u mraku
radije pouči živjeti u svjetlu
umjesto da se solidarizira
s tamom njihova života.

9. nedjelja kroz godinu – C

Sveti Luka nam na zanimljiv i potresan način opisuje kako je Gospodin Isus iscijelio slugu rimskog satnika u Kafarnaumu. Satnik, naime, želeći učiniti sve što može za bolesnoga slugu koji je bio na umoru, čuvši za Isusa šalje mu poruku da dođe ozdraviti ga. Iz Lukina opisa razabiremo satnikov stav pun poštovanja prema Gospodinu Isusu. Satnik sebe smatra toliko nedostojnim ove usluge da ne ide osobno, nego moli židovske starješine da u njegovo ime prenesu Gospodinu zamolbu. Kasnije, kad Gospodin krene prema njegovoj kući, poslati će prijatelje s drugom porukom, koji će potvrditi osjećaj nedostojnosti pred Gospodinom koji je izvirao iz spoznaje o uzvišenosti i moći onoga komu je on uputio svoju zamolbu. Dužnici smo poniznosti ovog čovjeka za riječi koje izgovaramo na svakom euharistijskom slavlju:  Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.

No iz opisa razabiremo da ovaj čovjek nije imao samo poštovanje za Gospodina Isusa, nego i za vjeru židovskoga naroda, kao i osjećaj za konkretne potrebe i vrijednost svakog čovjeka, što u konačnici ide zajedno. Kao čovjek na položaju mogao je se prema slugama odnositi bahato, a on pokazuje ljubav i skrbi za svoje podređene. Isto tako mogao se prema židovskom narodu odnositi prijezirno kao s barbarima, zaštićen ulogom koju je imao i visinom svoga položaja, a on je, kako posvjedočiše Isusu židovski starješine, ‘volio židovski narod i sinagogu im je izgradio’ u Kafarnaumu. Možemo pretpostaviti da ga je privukla židovska vjera u jednoga Boga i poštivanje Božjeg ćudorednog zakona, za razliku od nakaradnog poganskog mnogoboštva i još izopačenijeg nećudorednog života. Vjerojatno je bio zadivljen njihovom postojanošću i upornošću da se odupru svim izazovima onog izopačenoga svijeta čuvajući ono najsvetije što imaju, a to je zajedništvo vjere sa živim Bogom.

Taj iskreni čovjek je imao osjećaj za stvarne, neponovljive i neopozive vrijednosti ljudskog roda i razuma. Zato ni ljudima oko sebe ni vjeri židovskoga naroda nije pristupao površno i nezainteresirano. Imao je dovoljno poštenja i snagu razuma da sebi prizna kako židovski narod po vjeri u Boga koji se objavio ima neizreciv pristup istini i dobru, pravednosti i krjeposti. Nije mogao ne uočiti da Božji zakon dan po Mojsiju štiti i jamči univerzalne ljudske vrijednosti, te je kao razborit čovjek otkrivao neopisivu vrijednost vjere Božjeg naroda u Boga živoga, što nije imao nijedan narod na zemlji. Nije se zatvarao u svoja ljudska bezlična mišljenja tražeći izgovore da ne prizna nešto što je razumu bilo tako očito, jer je bilo dovoljno usporediti vrijednosti poganskoga svijeta i vrijednosti vjere u Boga, pa da sve bude jasno u trenu. Nije polagao pravo na nevjeru, niti se dao zavesti mišljenjima onih koji su vjeru u Boga držali besmislenom za rimskog odličnika poput njega, nego je razmišljao na autentičan način o životu uvjeren u ispravnost Bogom objavljenih istina. Bilo mu je očito da je samo  jedan Bog, stvoritelj i održavatelj svemira, gospodar života i smrti, Bog ljubitelj čovjeka koji je ljudima objavio svoju svetu volju i istine, zakone i odredbe.

I dok razmišljamo o liku takvog čovjeka, ne možemo se iščuditi proturječju i besmislenoj situaciji u kojoj se nalazimo mi danas. Dok ovaj satnik prepoznaje vrijednosti vjere Božjeg naroda do mjere da za nj svjedoče kako voli židovski naroda i da se zauzima izgraditi sinagogu, ne možemo nego sa žalošću ustvrditi da mi danas u javnosti i na vlasti imamo takve ljude za koje ne možemo reći niti da vole niti da barem poštuje svoj narod i njegovu vjeru. Imamo zaraženo javno mnijenje i slijepe vođe kojima je prvotni cilj omalovažiti vjeru u Boga i ozloglasiti Crkvu koja je propovijeda, te time narušiti duhovne i ćudoredne vrijednosti koje jedine mogu biti okosnica budućnosti naroda. Stječe se dojam da mnogima u našem društvu smeta zdrav duh naroda, pa bi htjeli pod svaku cijenu sustavno ga zatrovati izopačenim idejama, potičući beskrupulozno na nastrane i nećudoredne čine. I dok se satnik nije smatrao dostojnim da Gospodin uđe u njegov dom, u našem je društvu mnoštvo onih koji Gospodina i njegov sveti nauk ne smatraju dostojnim da nas poučava i izgrađuje na putu cjelovite čovječnosti koje nema bez vjere u Boga živoga.

I naposljetku, ovaj čovjek vjerom u Isusa doseže vrhunce uzvišenog stava pred Bogom. A Gospodin Isus, zadivljen njegovom vjerom, hvali ga više nego svoje sunarodnjake koji su bili vjernički narod. S druge pak strane našim vođama kao da je prihvatljivija svaka izopačena ideja i stav, svaka grešnost i nastranost, nego uzvišeni nauk Krista Gospodina. I moglo bi se još i razumjeti da ga oni ne prihvaćaju, ali da im postaje glavni interes i cilj odvojiti one koji vjeruju u Krista od te iste vjere i od njegovih vrijednosti, to je doista nerazumljivo i nerazumno. Još bi se dalo i prihvatiti da odbacuju Kristovu riječ i unaprijed za sebe i svoje obitelji prihvaćaju svaku nastranosti, ali da sustavno žele opoganiti svoje sunarodnjake gušeći u njima vjeru, a ne pitajući se koje su joj posljedice za konkretne ljude među kojima će se proširiti kao smrtonosna duhovna zaraza, postaje doista bezočni čin najvećeg bezboštva.

Srećom, nama koji se okupljamo oko Krista Gospodina mnogo je mjerodavniji njegov sud o životu i ljudima, nego onih koji u Boga ne vjeruju, jer ne mogu znati niti tko je čovjek.  Zato nastojmo slijediti primjer rimskog satnika u čovjekoljublju koje je pokazao i u vjeri kojom je bio prožet. Držimo se Kristove snažne riječi i njegova svetog nauka, jer je ona jedina kadra podariti nam zdrave odnose u društvu koji počivaju na jasnoći duhovnog i ćudorednog života. Vjerujmo u Boga živoga koji nam se objavio u Kristu Gospodinu, pa ćemo tako dati najbolji doprinos budućnosti svoga naroda. Primajmo Krista Gospodina pod krov svoje duše, pa ćemo biti bogatstvo ljudima s kojima živimo donoseći im vječne vrijednosti za koje se i od kojih se jedino isplati živjeti ovdje na zemlji, dok ne prispijemo u život vječni gdje ćemo ih posjedovati u punini.

Tijelovo – 2013.

U četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva, Crkva slavi svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove. Dok nas je svetkovina Presvetoga Trojstva poticala da razmišljamo o Bogu kakav je u sebi, u svojoj božanskoj biti, u zajedništvu i ljubavi presvete Trojice, ovom svetkovinom smo pozvani razmišljati o tome kakav je Bog za nas, kako nam pristupa i kako se prema nama ophodi.

A Boga kao duhovno biće najprije doživljavamo na razini duha i o njemu imamu duhovni doživljaj. U svome duhu u kojem se razvijaju misli i nastaju pojmovi imamo i predodžbu Boga koji nas hrani ispravnim mislima i vodi istinitim riječima držeći naš duh u ispravnosti i pripravnosti za Božji dar, a učeći ga da bježi od ispraznosti. Tako je Bog od samih početaka čovjeku predavao svoju riječ za koju je u Svetom pismu rečeno da čovjek ne živi samo od kruha nego i od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih. Božje predanje je krenulo prema vrhuncu kad se utjelovila njegova vječna Riječ, po kojoj je sve stvoreno i u kojoj Bog sve uzdržava. Utjelovljeni Božji Sin je među ljudima naviještao Boga živoga, ukazujući na iskonske ljudske potrebe za Bogom. Svojim djelovanjem pomagao je ljudima da otkriju, ali i da zasite, onu stvarnu glad za Bogom i božanskim životom koji je u njima bio posijan zahvaljujući sjemenu riječi koje je u njima pronalazilo plodno tlo Božjim djelovanjem. Koliko je u tome imao uspjeha i pogađao bit ljudskoga života svjedoči i današnje Evanđelje u kojem sveti Luka pokazuje da ga je slijedilo mnoštvo kojem je govorio o kraljevstvu Božjemu i svi oni koji su trebali ozdravljenje. Bog je u njemu govorio ljudskim jezikom koji je svima postao dostupan i razumljiv, jasan i sadržajan, te su svi jasno osjećali da se Bog po njegovoj riječi predao ljudima ne uskraćujući objaviti nijedno otajstvo svoga života. Jasnije nego ikada prije i nego će ikad poslije Božja riječ je odjekivala s usana utjelovljene Božje Riječi učeći ljude na nedvosmislen način božanskom životu.

Ali ipak nije u samom u utjelovljenju nije bio vrhunac njegova predanja, niti je bio konac Božjeg darivanja, jer se dolazak Božjeg Sina ne može poistovjetiti s time da je ljude samo poučio ispravnom načinu života, da ih je nahranio istinom Božje riječi govoreći nam našim ljudskim jezikom. Bog je napravio i korak dalje kad nam je ostavo i svoje tijelo po kojem je postao nama jednak i kojim se služio kako bi nas poučavao na spomenuti način i kako bi nas iskupio predanjem na križu. Ostavio nam je svoje Tijelo posvećeno prisutnošću Boga živoga. Tako njegovo presveto Tijelo nije bilo samo u funkciji propovijedanja, nego je sav govor i istine i sav navještaj ljubavi okrunilo predajući se za nas ljude kao stvarna žrtva pomirnica kojom smo otkupljeni i kao najveći Božji dar. Tako je njegovo predanje za nas postalo cjelovito, ne samo u riječima, nego cijelim bićem. Postao je potpuno solidaran s nama, vršeći čin predanja koji nam je trebao biti primjer, a ne samo smjernica na putu.

Ovakav tijek njegova predanja za nas jezgrovito je i vjerno, opisujući tijek euharistijskog slavlja, prenio i sveti Pavao u Poslanici Korinćanima. Sveti nas Apostol podsjeća kako je Gospodin Isus na posljednjoj večeri dvaput rekao, dajući svojim učenicima kruh i vinu: Ovo činite meni na spomen. Dajući nam sebe i tvrdeći da to što čini je za nas, Gospodin nas je, ponavljajući dvaput da činimo njemu na spomen, obvezao nalogom dvostrukog sadržaja. Kao prvo, obvezao nas je da njegovo predanje postojano slavimo i da navješćujemo njegovu smrt i uskrsnuće dok on ne dođe. Kao drugo pozvani smo i sami činiti geste predanja kao što ih je on učinio, te mu se tako snagom euharistijske prisutnosti do kraja suobličiti i u konkretnom djelovanju. Na to nas potiče on sam kad nam kao i apostolima prilikom umnažanja kruha veli: Podajte im vi jesti!

Stoga ovo za nas znači da smo pozvani nahraniti se Bogom, te druge hraniti Bogom, jer samo tako izvršavamo Gospodinov nalog idući i sami putem predanja. U ovoj pustinji života čovjek je doista gladan dok se ne nahrani Bogom. A kad sam kuša slast božanskog života, onda treba i drugima dati da jedu, da kušaju kako je Bog sladak ljudskom nepcu. No u tom procesu u kojem smo pozvani mi dati drugima da jedu, to jest u kojem smo pozvani mi činiti što je Gospodin činio, neophodno je imati ruke i biće čisto od zla i grijeha, jer ljudi iz naše nedostojne ruke primaju Tijelo Kristovo, jer ljudi, dok mi činimo što je Krist činio, blaguju i naše biće koje se predaje za spasenje svijeta. Sve ostalo bi bilo nedostojno Boga i štetno našem vječnom spasenju. Tijelo Sina Božjega koje primamo obvezuje nas da čuvamo svoja tijela kako bismo ga mogli u čistoći primiti, ali isto tako da budemo čisti kako bismo ga u čistoći mogli dati drugima po svome tijelu, jer on dolazi drugima samo po onome što mi sami činimo svojim bićem.

Poput Pavla i prve kršćanske zajednice propovijedajmo i mi ovo veliko čudo Gospodinova predanja za čovječanstvo. Slavimo ga u crkvi časteći presveti sakrament njegova Tijela i Krvi njemu na spomen. Živimo od njega blagujući ga kako nam je sam zapovjedio, da bismo ga mogli i umnažati na blagoslov i na spasenje onima koji iskreno traže Boga. Neka nama euharistijski Gospodin bude središte života, pa ćemo uvijek imati dovoljno jela i pića kojim nahraniti, te dovoljno ljubavi i predanja kojim obdariti drugoga. Budimo predani Bogu kao što je on bio predan za nas, pa će cijelo naše biće postati blagoslovljeno i posvećeno njegovom prisutnošću, i umnoženo, poput njegova, kako bi nasitilo sve one koji od Boga žele živjeti.

Postoji priča o magarcu,
nazvanom po filozofu Buridanu,
a koja govori o magarcu
koji se gladan i žedan
našao na jednakoj udaljenosti
između dva stoga sijena
pokraj kojih su stajale
dvije posude s vodom.
Magarac je bio toliko neodlučan
između jednog i drugo stoga,
da se nije uspio odlučiti,
te je crkao od gladi i žeđ,
prema tako blizu vode i sijena.

Ovo se priča izvrsno primjenjuje
na suvremenog čovjeka
koji je na istovjetan način razapet
između zemaljskih dobara,
koja ga privlače na sve strane,
te na posljetku umire duhovno
premda s velikom željom zasititi se.
Čovjek je, poput tog magarca,
rob velike neodlučnosti
i nemoćan opredijeliti se
između privlačnih zemaljskih ponuda.
Kad bi se samo dosjetio
podići pogled prema nebu,
odakle mu Bog pruža
neizrecivu nebesku hranu,
obilje svoga života,
onda ne bi gladan i žedan
obilazio zemljom kušajući jela
koja ne daju trajno zasićenje.
Opredjeljenjem za Boga
razriješio bi sve svoje dileme,
a on ostaje žrtva nezasitnosti,
sputan zemaljskim obiljem
i razapet ljudskim željama.

Svetkovina presvetoga Trojstva – C

U povijesti čovječanstva mnoge su istine, tajne i izumi otkriveni zahvaljujući ljudskoj upornosti i želji za spoznajom. Mnogo toga što se u prvi mah činilo nesavladivim, prevladalo se nakon dobre pripreme i vježbe, a osim toga dobar dio je ovisio i o potrebnim pomagalima bez kojih opet ne bi bilo moguće ostvariti ispravne intuicije i velike ideje. Nešto slično možemo primijeniti i na odnos čovjeka i Boga, jer je Bog najveće otajstvo koje je čovjek želio spoznati. Koliki su samo mislioci uložili snage i energije kako bi bar dijelom odškrinuli to otajstvo, kako bi ga barem malo osvijetlili, kako bi mu se približili, a opet uvijek su mu ostajali jednako daleko, nikad do kraja zadovoljni zaključcima svojih istraživanja ni prijeđenim putem. Pa i kad su imali veliku želju, nikad nisu ostvarivali željeno jer, ili nisu bili dovoljno pripremljeni ili nisu posjedovali prikladna pomagala da ipak dođu do spoznaje Boga i do većeg zajedništva s njime.

I sam željan da se ostvari neponovljivo i neopozivo zajedništvo, Bog je ljudima htio pomoći. On je bio taj koji je u njima trajno poticao, i potiče, želju da ga traže, te ih je upućivao kako trebaju kreposno živjeti da bi ga mogli spoznati, što im je bila istinska priprava i vježba za susret s njime. A potom im je on sam priskrbio i potrebna pomagala da mogu ući u otajstvo njegova života i ostvariti željeno i dužno zajedništvo. Upravo u tom duhu možemo shvatiti riječi Gospodina Isusa koje smo čitali u današnjem evanđeoskom odlomku. Obećavajući svojim učenicima da će im dati Duha Svetoga koji će ih uvesti u svu istinu, Gospodin Isus aludira na istinu o Bogu koju im je objavio, to jest na potpuno zajedništvo s Bogom koje se ostvaruje zajedništvom i ljubavlju Duha Svetoga. Doista, središte i bit prave istine je istina o Bogu koji ljude obdaruje istinom. Priopćenje te istine nužno ih onda uvodi u unutarbožanske odnose, jer je Bog onaj koji posjeduje i koji komunicira ljudima svu istinu, istu onu koju nosi u svojoj biti.

Zanimljiv je bio način na koji je Bog saopćio nama ljudima svoju božansku bit i unutarbožanski život. Bog nas je najprije pozvao na život vjere, što je bio sveobuhvatni Božji plan za čovjeka. Čovjek je od trenutka stvaranja bio pozvan po vjeri ostvariti zajedništvo s Bogom, što znamo da je prvi čovjek odbio. Kasnije je Bog izravno pozvao Abrahama čija je zasluga bila da je ostvario ono što je Bog bio predvidio za svakog čovjeka. Ali i nakon što je čovjek bio odbio zajedništvo s Bogom, uslijed čega je bio kažnjen, Bog mu je otvorio vrata nade i pozvao ga da iščekuje spasitelja. Tako ga je obdario drugom velikom krepošću koja je trebala postati značajna sastavnica njegova života. A kad je došao Spasitelj, naš Gospodin Isus, on je svojim apostolima dao Duha Svetoga kako bi po njemu primili ljubav Božju.

Tako nas je Bog u svom povijesno-spasenjskom približavanju nama obilježio trostrukom krepošću: vjerom, nadom i ljubavlju. Dajući nam ove tri kreposti utisnuo je u nas pečat onoga što je on za nas, ali i onoga što je on u sebi: Otac, Sin i Duh Sveti. Kad je objavio ljudima svoju jedincatost, svoju božansku opstojnost i neponovljivu uzvišenost kao Oca svega stvorenja, dao im je dar vjere, jer ga je bilo nemoguće drukčije spoznati. Upravo taj dar je obilježio kao vjernike i nas koji mu vjerujemo i koji vjerujemo u njega i njegovo ime. Kad je potom ljudima obećao spasitelja i uzdizao im srce da čekaju Božjeg Pomazanika, onda ih je ispunio nadom u njegovo spasenje koje je izvršio Sin, druga božanska osoba. A on, Krist, naša nada, dodatno je potom potakao one koji vjeruju da se nadaju i potpunom ispunjenju Božjih obećanja na zemlji, kao i onoj konačnoj punini u nebu. Zato im je govorio o Duhu Svetome tješitelju i branitelju koji uvodi u svu istinu, koji uzima od njegova i daje njima, to jest uzima od Božje punine i njome ih obdaruje. A kad je potom došao Duh Sveti koji je apostole uveo u puninu istine, razlio je ujedno u njihova srca ljubav Božju, kako veli i sveti Pavao: Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Tako se objavila i treća božanska osoba, Duh Sveti, ljubav između Oca i Sina.

Ovo što se dogodilo u povijesti spasenja dogodilo se i poradi nas i za nas. I mi smo postali dionici tog trostrukog Božjeg dara kao oni koji vjeruju, koji se nadaju i koji ljube. Sukladno svemu rečenom, svu istinu ne može upoznati onaj tko ne pozna božansku Trojicu i tko od njih ne prima po ovim trima krepostima komunikaciju božanske istine i zajedništva, jer se sam Bog objavio kao Bog Trojstvo. A kako Boga Trojstvo može upoznati samo onaj tko vjeruje, nada se i ljubi, to znači da se Boga ne može spoznati i da se s njim ne može ostvariti zajedništvo bez ove tri bogoslovne kreposti.

Zato i u našem vjerničkom postojanju ove tri kreposti odražavaju prisutnost Trojstva i njegovu božansku skrb za nas, jer nam daje snagu i smisao života, dok ne prispijemo u puninu ljubavi Božje, u život vječni, gdje će ostati i u nama samo ono što postoji u Bogu, a to je ljubav. Na našem životnom putu vjera i nada nam služe kao neophodna sredstva Božje pomoći da ga upoznamo i s njime ostvarimo zajedništvo ljubavi već za ovoga života. Osim toga služe nam i da se lišimo svega što nije ljubav, kako bismo mogli potpuno Bogu sličiti, preobraženi ljubavlju do posljednjeg atoma svoga bića. Ove nam kreposti koriste da se mi ograničeni ljudi divimo Božjoj dobroti kojom je nas, nedužna i vremenita bića, odlučio primiti u vječno zajedništvo svoje ljubavi kojom se ljube oni, presveta Trojica, Otac, Sin i Duh Sveti. Prihvatimo stoga ove tri kreposti kao ključ iz ruke Božje koji nam je dan da Boga do kraja i ispravno upoznamo, te da s njime već sada ostvarimo zajedništvo ljubavi koje će on posvetiti i okruniti životom vječnim u kojem ćemo ga u ljubavi hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

Kad se ljudi učlanjuju
u neku udrugu, klub ili zajednicu,
kao potvrdu i znak pripadnosti
dobivaju člansku iskaznicu,
valjano potpisanu i ovjerenu.
Kako iskaznica tako i članstvo
valjani su dok se podmiruju
neophodne članske obveze.

Na sličan način nam je omogućeno
učlaniti se u zajedništvu ljubavi
Oca i Sina i Duha Svetoga.
Članstvom u otajstvu života
i savršenstva Presvete Trojice
stječemo pravo na puninu dara
neizmjernog božanskog života.
Kao pristup u ovo zajedništvo
potrebno je predočiti iskaznicu vjere,
otisnutu u vlastitom srcu,
s vlastoručnim Očevim potpisom,
ispisanu krvlju njegova Sina
i ovjerenu žigom Duha Svetoga.

Da bolesnik u bolnici, prije nego se počne liječiti, prisili liječnike da raspišu referendum o tome što je zdravlje a što bolest, svi bismo se čudili takvom apsurdu. Da mentalni bolesnik prisili psihijatre i medicinsko osoblje u psihijatrijskim bolnicama da raspišu referendum o tome što je to normalno, a što je umobolno, ne bismo mogli doći k sebi. Da kriminalci u zatvorima prisile čuvare i zakonodavce da raspišu referendum o tome što je to dobro a što zlo, što je pošteno a što nepošteno, zgražali bismo se u nevjerici da se takvo što može dogoditi. Ili pak da lašci prisile istinoljubive ljude da preispitaju pojam istine i laži, ne bismo znali odakle početi. Ili da đaci tražite od profesora matematike da dokaže da je 1+1=2, ne znam što bi rekao. Svi takvi zahtjevi u sebi bi bili apsurdni, jer imaju dozu nedokazivosti koja počiva na naravnoj očevidnosti, te funkcionira kao nedokaziva pretpostavka i polazište života.

No dok bismo to nazvali pravim apsurdom, ne uočavamo da nam se u isto vrijeme događa sličan apsurd glede braka i obitelji. Točnije rečeno, pred očima javnosti je jedan apsurdni referendumski zahtjev. Naime, građanska inicijativa U ime obitelji traži da se raspiše referendum na kojem bi se tražilo da se ustavom definira brak kao zajednicu muškarca i žene.  Ali upravo zato jer sliči svemu gore rečenome, apsurdna je ova nova inicijativa za referendum koja se upustila u to da dokazuje što je to brak i na čemu se temelji brak i bračna zajednica. Kao što bi profesoru matematike bilo apsurdno dokazivati da je 1+1=2, zdravom razumu je apsurdno dokazivati da je žena+muškarac=brak. Ova građanska inicijative ipak se upušta u to da dokazuje zdravom razumu neupitnu očevidnost koja funkcionira više kao nedokazivi postulat života nego kao logički dokaziva stvarnost. Kao što se logičke i matematičke postulate ne dovodi u pitanje i ne može ih se dokazivati, tako se zdravorazumski ne može dovoditi u pitanje da je brak zajednica muškarca i žene i ne može se dokazati takva činjenica onima koji to osporavaju mimo svih pravila zdravoga razuma.

Jer govor o braku pretpostavlja da se govori o zajednici u kojoj nastaje i u kojoj se prenosi život. Očita je činjenica da ljudski rod postoji samo zato što postoji zajedništvo muškarca i žene koji u međusobnom darivanju daruju, to jest rađaju novi život. To je činjenica koju zdravi razum percipira kao činjenicu, pa i onda kad ima slijepaca koji je ne žele vidjeti, koji su i sami, da stvar bude bolja, plod zajedništva nekog muškarca i žene, a nisu pali s kruške niti su začeti istospolnim činom. Upravo zato je apsurd dokazivati ono što je tako očito.

Jer kad bi u Hrvatskoj bilo 50% ljudi koji su došli na svijet putem istospolnog odnosa, onda bi bilo logično, a i pošteno, da oni traže raspisivanje referenduma o redefiniranju definicije i statusa braka od one koja se do danas prihvaćala putem zdravorazumske logike. Možda sam čak rekao preveliku brojku, nego kad bi u Hrvatskoj bilo 5% pojedinca ili pak kad bi bilo samo 5 pojedinaca koji su nastali iz istospolnog odnosa, onda držim da bi bilo pošteno da traže, a od zakondavaca da raspišu referendum o njihovu statusu. I ne samo to, nego držim da bi bilo pošteno da ih u tome podrži i cijela građanska zajednica, te da učini sve da zaštiti njihova prava. Doista, u tom slučaju bi bilo pošteno da svih 100% građana Republike Hrvatske učini sve što treba kako bi oni mogli zaštiti u društvu status one zajednice iz koje su nastali. Ali do tada nije ni logično ni pošteno da zakonodavac dovodi u ovakav položaj i ovakvu situaciju zajednicu muškarca i žene kad se zna da nema nijednog čovjeka koji svoje postojanje ne duguje upravo njima u zajedništvu njihove spolne različitosti.

No kako na svijetu nema nijednog pojedinca koji je nastao iz homoseksualnog čina i zajedništva, te stoga raspravljati o tome koliko bi homoseksualnost bila normalna, to jest naravna, nema ni smisla, s napomenom da govor o naravnome unutar zdravorazumskoga, kao što je ovdje slučaj, nema nikakve psihosomatske ili moralne konotacije, premda bi se i o njima dalo govoriti na nekoj drugoj instanci, nego je isključivo govor o naravnom nastajanju i prenošenju života. Ovakav govor o ‘naravnome’ potvrđen je i opravdan činjenicom da nema nijednog čovjeka nastala iz istospolne veze ili zajednice. Onaj tko ne uviđa da normalno prenošenje života jamče muškarac i žena, a ne istospolne veze, trebao bi nekako potkrijepiti svoje tvrdnje, no do sada među ljudima nije poznat takav slučaj ni iznimka.

Sve ovo što se događa samo je pokazatelj dokle je potonula naša civilizacija. To je samo dokaz koliko je drska moć sile, politike i ideologije koja previđa zdravorazumske činjenice. Zanimljivo da vlast i svjetska moć nije predložila onima koji se ne slažu s tim zdravorazumskim činjenicama da oni pokrenu referendum u prilog svojih ideja, nego se prisiljava one koji prihvaćaju zdravorazumsku naravnu očevidnost da je brane referendumom.  Moć i politika su uspjeli izokrenuti teze, a da toga nismo ni svjesni. Samo zato što postoji diktat moćnih lobija, koji pod izlikom borbe za prava i slobode, izokreću i odbacuju zdravorazumsku očevidnost i logiku, te su spremni donositi zakone bez ikakvog uporišta u činjenicama ljudskoga života. Samo zato jer su u stanju drznuti se da potpišu bezočne zakone, prisiljavaju građane na ovakav apsurdan potez, koji je više očajnički pokušaj koji pokazuje do koje su mjere potkopani temelji života i zdravorazumskog promišljanja, a time i ljudske zajednice.

Ali upravo zato jer je stanje društva tako žalosno, treba podržati ovu građansku inicijativu, jer je to očajnički pokušaj koji želi spasiti bitne vrijednosti ljudskog života i društva. Podržavajući nju, podržavamo pravo na zdravorazumsko zaključivanje koje počiva na empirijskim činjenicama, te sasvim logično i spontano podupire kao normalno ono što je svim ljudima, bez iznimke, bilo ishodište života. Dati svoj glas ovoj inicijativi znači također iskazati svoju zahvalnost konkretnom muškarcu i ženi, to jest ocu i majci, koji su nam dali život. A to je minimum na koji smo svi pozvani!