Današnje društvo je nalik
na veliko smetlište.
U javnost, na trgove i ulice,
u društveni život i putem medija
iznosi se ljudska grešnost
i smeće kojekakve vrste.
Skandalima, zavjerama i pronevjerama
hrane se mnogi ljudi
kao svagdanjom hranom.
No smeće što se tako gomila,
nitko ne čisti i ne uklanja,
jer nije dovoljno zlo obznaniti
da bi ga se pobijedilo,
ni smeće baciti na ulicu
da bi ga se uklonilo.
Nisu dostatni zatvori i kazne
da se odstrani trulež zla
i zadah grijeha iz ljudskih duša
od kojeg ljudi žive i koji upijaju.

Samo je presveta Krv Kristova
i njegovo pashalno otajstvo
bilo moćno suočiti se
s problemom ljudske grešnosti
koja od vijeka guši čovjeka
u njegovu životnom okruženju.
Krist Gospodin nije samo
čovjeku ukazao na grijeh,
nego je sebe do kraja žrtvovao
da ukloni njegov zadah iz društva
i skine teret s čovjekovih leđa.
Mlazom prolivene krvi
isprao je prljavštinu naših života,
te nam dao za hranu svoje tijelo i krv,
da život ne živimo na smetlištu
kao lešinari što se hrane smećem,
nego kao anđeli što crpe
čisti božanski život za besmrtnost.

4. uskrsna nedjelja – C

Gospodinove riječi iz evanđeoskog odlomka koji se danas čita iz Ivanova Evanđelja vrlo su optimistične. Gospodin Isus se predstavlja moćnim pastirom koji svojim glasom i svojom rukom štiti povjerene ovce Božje, tvrdeći da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke, a isto tako da im daje život vječni: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. No nasuprot takvih Gospodinovih optimističnih najava možemo promatrati stvarnost života Crkve te uočiti da to i nije baš tako. Uvijek je bilo otpada od vjere, a otpadali su oni vjernici koje su Sotona i ostali zli pastiri znali istrgnuti iz ruke Gospodinove. A i danas je također osipanje vjernika iz Crkve učestala pojava. A da ne govorimo koliko je onih čija se vjera ohladila, pa su izgubili vjersku svijest i zanemarili vjerske dužnosti. Ima i onih koji su postali nevjernici ili agnostici, pa čak i protivnici vjere i Crkve, kako privatno tako i u javnosti. Ima također slučajeva da pojedini vjernici prijeđu u neku sektu ili u drugu religiju, odbacujući božanski nauk i poziv na uskrsnuće s Kristom koji su primili, a prianjajući uz one ljudske zavodljive nauke.

S pravom se stoga postavlja pitanje o ovom Gospodnjem optimizmu kojim tvrdi da njegove ovce slušaju njegov glas, kad vidimo da ima ‘ovaca’ koje su prečule što on govori u svetom Evanđelju, dopuštajući da ih zavedu zavodljivi glasovi lažnih pastira, kad ima ‘ovaca’ koje su slušale, pa prestale slušati njegov glas. Nije bespredmetno razmišljati o ovoj temi, jer vidimo da ima članova Božjeg stada koji se daju ugrabiti iz Kristove ruke, a time i iz ruke Očeve, kao da izazivaju Božju svemoć, kao i njegovu ljubav i dobrotu prema čovjeku. No dok s dozom žaljenja valja ustvrditi što ustvrdismo, kako ima onih koji se osipaju iz Božjeg stada, isto tako trebamo se upitati zašto onda Gospodin Isus izgovori spomenute riječi. Nadalje, valja se upitati za koga vrijede i koje značenje one mogu imati za nas.

Kad govori o ovcama koje nitko ne može ugrabiti iz njegove ruke, onda su to oni vjernici koji su osjetili snagu njegova uskrsnuća i čvrsto su povezani s njime snagom njegove presvete krvi. A one ovce koje se daju ugrabiti iz njegove ruke, oni su koji ni izbliza nisu osjetili snagu Uskrsloga, ni njegovu svetu prisutnost. Nisu doživjele ono što je on učinio za čovječanstvo, nisu se dale preobraziti, to jest nisu htjele od jaraca postati ovce, nego su samo neko vrijeme bile pritajene u ovčjoj koži. Bile su to ovce koje su se navezale na vlastito poimanje Boga i vjere, te su dvolično i dvosmisleno pripadale Božjem stadu. No isto tako valja istaknuti kako među njima ima i onih razočaranih ovaca koje su s velikom dozom bezazlenosti, ali time i naivnosti boravile u ovčinjaku Božjemu, te su ih svojim lošim postupcima sablaznili ili pastiri ili druge ovce iz istog ovčinjaka, te se u njima poljuljala vjera u samoga Boga i Onoga koga je on poslao, vrhovnog Pastira Crkve.

Upravo takve različite situacije iz kojih zaključujemo da svi vjernici ne znaju jednako stabilno i čvrsto biti u ruci Božjoj, potiču nas na veću svijest odgovornosti. Kao što je činjenica da smo svi, i pastiri i vjernici, najprije Božje ovce, jedno Božje stado, isto je tako istina da smo svi jedni drugima i pastiri, jer Krist Gospodin nije htio vršiti svoju pastirsku službu bez naše suradnje. On nikome nije dao povoda za otpad od vjere, a ako ima onih koji su otpali, doista svi moramo napraviti ispit savjesti kako smo slušali njegov glas i nismo li doprinijeli njihovu otpadu. Ovo osobito vrijedi za pastire Crkve koji su dobili posebnu zadaću da bdiju nad povjerenim pukom i da ga vode putem koji nam je Gospodin naznačio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Jer neupitna je Gospodinova želja da nas spasi, ali je vrlo upitna naša zauzeta i predana suradnja s njime na djelu našega spasenja i spasenja cijeloga čovječanstva.

Ovo sveto uskrsno vrijeme nam je prigoda da ozbiljno poradimo na tome da najprije mi sami, snagom vjere, budemo čvrsto u Božjoj ruci, to jest u ruci uskrslog Krista. A možemo biti i jesmo u njegovoj ruci onda kad primamo snagu uskrsnuća, shvaćajući i prihvaćajući što je on za nas učinio. U njegovoj smo ruci kad postajemo svjesni da je on naš jedini i pravi pastir, te dok od njega primamo uskrsnu snagu neprijatelj nas ne može ugrabiti iz njegove ruke. Tada postajemo svjesni i vlastitog uskrsnuća na koje smo pozvani, te se, zahvalni za sve što je učinio za nas, još tješnje s njime združujemo. Tada, dok vjerujemo u Krista uskrsloga, koji je upravo u uskrsnuću pokazao da ima nepobjedivu snagu i život, nitko nas ne može ugrabiti iz njegove ruke.

Zato čvrsto vjerujmo u Krista uskrsloga, Božjeg Sina, obećanog pravog Pastira, koji snagom uskrsnuća čuva nas svoje ovce. Budimo čvrsto u njegovoj ruci ne dopuštajući da nas išta istrgne iz njegove ruke. Uranjajmo u otajstvo njegova uskrsnuća i iz njega crpimo spoznaju o skrbi Oca nebeskoga za naše spasenje kako bismo imali hrabrosti svjedočiti je i time drugima biti pravi pastiri navjestitelji radosne vijesti. Kao što Krist Gospodin nije zanemario nas, ni mi ne zanemarujmo drugoga, jer smo odgovorni za njihove duše i za njihovo vječno spasenje. Budimo ponosni na pripadnost Kristu Gospodinu i nastojmo ispuniti svoje poslanje u svijetu. Budimo snažni jer nas njegova ruka podržava, te bez dvoumljenja privodimo ljude u Crkvu – Božji ovčinjak, gdje će i sami moći osjetiti snagu Kristova uskrsnuća i život vječni koji nam je po njemu dan.

Devalvacija je vid novčane reforme
koju pokreće država zakonskim putem
izjednačujući papirnu valutu
kojoj je pala vrijednost
s njezinom metalnom podlogom.
Na takav potez država je prisiljena
kad iza novca više ne stoji
stvarna i tvarna vrijednost
podržavana radom i sredstvima.

I što vrijedi za novac
kad ostane bez pokrića,
pa neminovno slijedi devalvacija
– rušenje njegove vrijednosti,
vrijedi i za ljudski život.
Život bez vjere u Boga
doista je bez pravog pokrića,
zbog čega ni riječ ni misao
nema više dužnu težinu,
a ni ponašanje svoga temelja.
Samo je vjera podloga životu,
te, kao temelj njegove vrijednosti,
najbolja zaštita od obezvrjeđenja.

Treća uskrsna nedjelja – C

Odlomak iz svetog Evanđelja po Ivanu koji smo upravo čuli opisuje treće Gospodinovo postuskrsno ukazanje apostolima. Ivan nas je izvijestio o prvom Gospodinovu ukazanju na dan uskrsnuća, te potom i o onom koje se zbilo nakon 8 dana kad je u središtu pozornosti bio sveti Toma, te naposljetku i o ovom na obali Galilejskoga mora kojem se ne može sa sigurnošću odrediti nadnevak. Iz svih ukazanja je razvidno kako apostoli još uvijek nisu imali potpunu jasnoću o svemu što se dogodilo, tako da, osim što im je bilo teško uriječiti događaj uskrsnuća, imali su poteškoću i predočiti sebi Uskrsloga. Gospodin im se ukazao u par navrata, ali na način da su ga tek počeli prepoznavati kao uskrsloga, te dok su stjecali sigurnosti o uskrsnuću, ujedno su ih pratile dvojbe i sumnje. Petar je čak podlegao napasti da se vrati ribarenju, svojoj svakidašnjoj aktivnosti od koje ga je odvojio Gospodin kad ga je pozvao.

I premda nam sveti Ivan u današnjem tekstu želi poručiti da su ga ipak prepoznali, iz njegovih riječi iščitavamo da bi se o tome moglo dvojiti, ili barem da to treba pozornije pročitati i razumjeti. U tom smislu Evanđelist opaža kako se ‘nitko ne usudi pitati ga: „Tko si ti?“ Znali su da je to Gospodin’. Da su apostoli baš tako jasno znali i vidjeli da je to on, onda Ivan ovo nije trebao zabilježiti. No u njima je očito bilo ovo pitanje, a pitanje je nastajalo u trenutku kad nisu bili do kraja sigurni tko je taj koji im je omogućio velik ulov, pripremio ribu i žeravicu, te im dao jesti. Osim što je u njima postojalo pitanje, imali su i dozu straha ili nelagode, jer se nisu usuđivali pitati ga, premda je Ivan to ‘pokrio’ govoreći da su znali da je Gospodin.

Iz svega rečenoga nameću nam se zaključci da apostoli nisu baš tako jasno znali, u protivnom Evanđelist to ne bi ni spomenuo, jer bi bilo suvišno spominjati tako nedvosmislenu stvarnost. S druge pak strane postaje očito kako su Gospodinova ukazanja bila takva da ih se može nazvati školom prepoznavanja. Ona se nisu ticala samo onog tjelesnog prepoznavanja koje se ostvaruje pogledom ili dodirom, kao što su htjeli oni, pri čemu je znakovit Tomin slučaj. Prije svega je trebalo izvršiti ono duhovno prepoznavanje koje se ostvaruje pogledom vjere i zajedništvom ljubavi. I kad im se Gospodin ukazivao u tjelesnom obličju, od njih se uvijek tražilo da ga i vjerom prepoznaju, a ljubavlju prihvate, čim se stvarala cjelovita slika o njegovu proslavljenom liku i stanju. I kad god se susretao s njima nakon uskrsnuća, dijelom im se otkrivao a dijelom ostajao skriven. Na njima je bilo da čitaju njegove znakove i da prate tragove, kako bi izvukli ispravan zaključak. To je očito i u tekstu koji smo čuli. Jedan od tih znakova bio je i čudesni ulov ribe, poput ulova koji im je Gospodin omogućio prije nego će ih pozvati. Isto tako pristavljena žeravica i pečena riba koju im je davao zajedno s kruhom bili su drugi znak po kojem će ga prepoznavati, pamtiti i naviještati.

Tako razaznajemo od svetog Evanđeliste da su Gospodinova ukazanja nadilazila ljudska osjetila, premda im se ukazivao da su ga i njima mogli ‘registrirati’. Umjesto tjelesnih osjetila, bili su pozvani aktivirati prije svega osjećaje duha, pri čemu je prednjačila ljubav prema Bogu. Nije stoga čudo da ga prvo prepoznaje ‘onaj učenik kojega je Isus ljubio’. Stoga ovom Učeniku nije ni bilo stalo da nam opisuje ‘kakvoću’ Isusova tijela, to jest obličje uskrslog Gospodina. Zato nam nije ni ostavio podatke o tome, jer je znao da Gospodinovo tjelesno pokazivanje ne zadire u bit proslavljenog života, kao što u bit ne zadire niti tjelesno prepoznavanje, nego ono duhovno. Očekivao se njihov napor da se potrude prepoznati ga na nov način kojim je sad živio, što su mogli i morali prije svega čvrstom vjerom i žarkom ljubavlju. Postuskrsna Gospodinova ukazanja imala su upravo taj cilj i smisao da ga nauče prepoznavati, jer uskrsnućem je prešao u novi način postojanja, nadilazeći prostor i vrijeme, kako bi ga mogli osjetiti i prepoznati u svakom trenutku i na svakom mjestu do konca vijeka i svijeta.

Prepoznavanje na koje su pozvani apostoli i učenici prve kršćanske zajednice ostaje znakovito Crkvi u svakom trenutku, pa tako i nama danas. I mi poput apostola živimo od susreta s Uskrslim i od spoznaje njegova života, blizine i prisutnosti. I mi smo pozvani ne gledati samo očima i ne tažiti samo dodirom ruke, nego prije svega ljubavlju – dodirom srca i vjerom – dodirom uma. I kao što su apostoli u svojoj svakodnevnoj aktivnosti kao što je ribarenje prepoznali da je Gospodin s njima, tako i nama danas valja prepoznavati njegovu prisutnost u svakodnevnom životu, kako bismo stjecali jasnoću, sigurnost i znanje o njegovu slavnom uskrslom životu. Kamo sreće kad bi se i za nas moglo potom ustvrditi što Ivan ustvrdi za njih dok su blagovali s Gospodinom: Znali su da je Gospodin! Kamo sreće kad bi se iz života i ponašanja nas kršćana moglo izvesti zaključak da svjedočimo dosljedno svojim životom, jer znamo da je Uskrsli Gospodin uz nas. Jer kao što je on ostavio svojim apostolima znakove i tragove, tako i kršćansko svjedočanstvo u svijetu postaje ljudima znak ljubavi i trag vjere koji vodi u život vječni.

Skok u vis je jedna
od atletskih disciplina.
Cilj je preskočiti letvicu
postavljenu na određenu visinu,
pri čemu oni bolji športaši
diktiraju ritam podižući je
na izazovnije visine,
što onda moraju slijediti
i drugi skakači.

Krist Gospodin je preskočio
križem visoko podignutu letvicu,
pozivajući i nas da ga nasljedujemo
u ovoj atletici duha i spasenja.
Tko se odvaži izdići se iz grijeha,
vinuti se iznad svoje ljudskosti
i ograničene zemaljske veličine,
te se dopusti uzvisiti po križu,
ostvario je pravu visinu čovještva.
Samo izdižući se odvažno
iznad letvice križa patnje i muke
dolazi se do stvarnog uzvišenja,
kao što je primjerom pokazao
Uskrsli, Gospodin i Pobjednik.

Druga uskrsna nedjelja – C

I današnji evanđeoski odlomak iz Evanđelja svetog Ivana jedna je u nizu potvrda koliko su apostoli i ostali Gospodinovi učenici nakon uskrsnuća bili zbunjeni svime što se dogodilo, te koliko im je teško bilo povjerovati u uskrsloga Učitelja. U tom smislu nam sveti Ivan opisuje reakciju svog kolege Tome koja je prilično znakovita i poučna vjernicima u svakom povijesnom trenutku. Ivan nije imao namjeru poniziti svoga kolegu u apostolstvu, jer ni on nije bio ništa manje zbunjen od Tome događajem uskrsnuća, nego je imao namjeru prenijeti ovaj događaj kako bismo vjerovali mi i svi oni koji slušaju ovaj izvještaj. Jer samo vjerujući da je Isus Krist, Sin Božji, imamo po vjeri život vječni u imenu njegovu.

U cijelom ovom događaju i tekstu ključna je Gospodinova rečenica kojom je Gospodin prekorio Tomu, upućujući ujedno i hvaleći blaženstvo vjere svih onih koji će kasnije vjerovati: Budući da si me vidio, povjerovao si! Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! Upravo jer je ključna ova rečenica, nuka nas da je bolje obrazložimo, te da pokušamo razumjeti što je sve Gospodin njome htio poručiti. A da bismo to mogli, trebali bismo znati što Gospodin podrazumijeva pod pojmom vjera, to jest što za njega znači vjerovati. Iz samog događaja iščitavamo da Toma nije htio ispasti lakovjeran – povjerovati svojim kolegama nešto takvo neuobičajeno i gotovo nemoguće. Pa i kad ga je Gospodin prekorio što nije povjerovao, nije ga prekorio da ga učini lakovjernim, to jest da vjeruje bilo kojem čovjeku koji iznosi duhovna iskustva i tvrdnje. Gospodin Isus nije htio da njegovi učenici postanu poput ljudi i naroda iz poganstva koji, nemajući prave vjere, postaju lakovjerni. Takvi su onda vjerovali kojekakvim čudacima i prihvaćali su religije i obrede, da nisu ni mogli ni znali provjeriti istinitost njihovih sadržaja ni ispravnost tvrdnji, principa i nauka. U takvom svijetu svatko je imao pravo na svoju religioznu ideju, na svoj način štovanja božanstava, te su se u biti i čudili židovskom poimanju vjere koja je bila prihvaćanje Božje objave. Nije stoga čudo što je poganska religioznost onoga vremena bila najveće svetogrđe prema pravom, živom i istinitom Bogu, jer je prezirala, odbacivala i ismijavala sve vrijednosti Bogom objavljene, a promicala je, pod izlikom štovanja božanstava, tolike oblike nemorala.

No prevarili bismo se ako bismo mislili da je i današnji svijet drukčiji, jer i on funkcionira na istovjetan način kao i nekadašnji poganski svijet, te za mnoge vjernike se može reći da je njihov način vjerovanja poput ‘vjere’ proizišle iz poganske religioznosti, to će reći da je premalo utemeljena u Bogu. A kako bi bila što više i u onoj mjeri u kojoj je neophodno utemeljena u Bogu, može nam pomoći upravo događaj opisan u današnjem Evanđelju. Jer upravo odbijajući povjerovati bilo koju vijest, a jer živimo u svijetu prepunom lakovjernih ljudi, Tomina gesta nas uči da vjera nije vjerovati neprovjerenim glasinama i nepovjerljivim izvorima. Jer živimo u svijetu u kojem se religiozna uvjerenja stvaraju naprečac i na neozbiljan način, Tomina reakcija je putokaz koji nas u prvi mah štiti od pretvaranja istinske vjere u jednako tako smiješnu i neutemeljenu stvarnost. Jer živimo u svijetu u kojemu ljudi misle da se vjera sastoji od njihovih osobnih uvjerenja, Tomin nam slučaj dokazuje da to baš nije tako, te da vlastitom uvjerenju prethodi Božji zahvat u ljudsku povijest.

Toma bi, međutim, trebao biti blaženiji da je povjerovao. Gospodinov prijeko u ovom slučaju je vrlo slojevit. Kao prvo, on ne bi očekivao od Tome da tek tako povjeruje apostolima jednu nečuvenu novost, da ta novost nije bile nagoviještena u Starom zavjetu. Zato u biti Gospodin predbacuje Tomi da ne pozna dovoljno dobro lice samoga Boga, ljubitelja ljudi, ni ti pozna Božje naume spasenja. Nadalje, takva novost nije bila apsolutna novost jer ju je i Gospodin nagovijestio svojim propovijedanjem, kojem je Toma bio svjedok. Očito je u tom trenutku Toma bio loš poznavatelj Božjih nauma i loš učenik u Gospodinovoj školi, te tako nije imao dobre preduvjete da povjeruje apostolima. Međutim, ostao je ipak postojan u činjenici da ne bi trebao svakome tek tako na riječ vjerovati, dok ne provjeri, s time da je išao provjeravati na krivi način. Prava provjera je mogla biti u tome da zaviri u Pisma u kojima se Bog objavljivao i da se prisjeti svega što je Učitelj govorio, jer uskrsnuće se ne može provjeriti rukom nego duhom.

Ovaj opisani događaj govori nam kako je Toma morao preispitati svoju vjeru i stavove. Da je znao o Bogu ono što je trebao znati, onda bi bio kadar i apostolima povjeravati. I nama ovo treba škola i poticaj da i sami preispitamo sebe i svoju vjeru, da otkrijemo koliko je naša vjera ukorijenjena u samome Bogu, a koliko se temelji eventualno na privatnim ljudskim mišljenjima i stavovima. Nama se preispitati kome i zašto vjerujemo, kako naša vjera ne bi bila lakovjernost i povođenje za ljudskim novotarijama i izmišljotinama, jer o kreposti vjere se može govoriti samo ako je riječ o vjeri u Boga, Boga koji ljubi i spašava čovjeka. Da je Toma imao svijest o takvome Bogu, bilo bi mu lakše povjerovati u uskrsnuće. No svojom nevjerom, to jest opiranjem lakovjernosti, barem je nama dao prigodu da i sami izgradimo zreliji stav vjere, nego što je bio njegov i nego što je stav onih koji vjeru svode na ljudska uvjerenja. Dopustimo sebi biti blaženi na način na koji je Gospodin Isus proglasio ovo blaženstvo, što pretpostavlja da istinski upoznamo živoga Boga i Stvoritelja, kako glasi u prvom članku vjere, koji nas po svome Sinu obdaruje svojim životom, kako bismo iz te perspektive vjerovali i u vlastito uskrsnuće, što ispovijedamo u posljednjem članku vjere. Budimo ljudi vjere u Isusa Krista, Božjeg Sina i uskrslog Gospodina, te poput apostola navijestimo potom jednu jedinstvenu i jedincatu vjeru na spasenje svakom čovjeku.

Recikliranje je proces izdvajanja
određenih materijala iz otpada
i njihovo ponovno korištenje.
Redovito se može reciklirati
papir, staklo, plastika, željezo
i drugi slični materijali
koji se prerađuju u nove proizvode,
čime se štiti i okoliš od smeća.
Poznato je pak da reciklirani materijal
nema istu kakvoću kao onaj izvorni,
te je samo dijelom dobar
koliko tvar u prvotnom obliku.

Poput ekološke reciklaže
postoji projekt i one ljudske
– obnova ranjenog tkiva ljudskosti
razdiranog grijehom, zlom i strašću.
No svaki pokušaj obnove bez Boga
tkiva ozlijeđene i nagrižene ljudskosti,
završava na tome da bude samo reciklaža
uslijed koje se gubi kakvoća.
Autentična obnova ljudskog života
ostvaruje se isključivo
snagom uskrsnuća Gospodinova
koje vraća iskonsku cjelovitost
i jamči vječnu trajnost ljudskoj naravi.

Uskrs 2013.

Vazmeno otajstvo Gospodinovo koje slavimo velika je škola i pobjeda života. Ne samo što je Gospodin Isus došao u smrtni svijet, nego se htio potpuno podložiti svim njegovim zakonitostima, što također znači i mogućem grijehu i nepravdi, muci i smrti koji kraljuju u ovome svijetu. Baš to se i dogodilo na Kalvariji, ali je on odatle, s dna poniženja, počeo izgrađivati novi život. Upravo kad se činilo da je njegov život pobijeđen, te se poput ostalih slio u rijeku prolaznosti, on je na dan uskrsnuća započeo živjeti novim i savršenijim životom. Počeo je živjeti besmrtnom slavom kojom je obdario svoju ljudsku narav, a time i svaki ljudski život koji se njemu suobličuje. Od trenutka kad je veliki svećenik savjetovao da je bolje da jedan čovjek umre za narod, židovi su odlučili pribjeći toj oportunističkoj politici i procjeni ne shvaćajući da nevini život vrijedi beskrajno, te da bi ga trebali štiti svojim životima sve do smrti. Oni su se pak poslužili smrću jednoga čovjeka kako bi svom narodu osigurali izvanjsku blagodat i sigurnost pod okriljem moćnih Rimljana. Pogazili su život Božjeg Pravednika i Mesije u ime političkih interesa i zemaljskoga blagostanja.

Na žalost i naše današnje društvo je puno kompromisa nauštrb čovjeka, poput društva koje je osudilo Gospodina. Oblici života koje uzdižemo i promičemo samo su oblici umiranja i polovičnog života. Naše društvo i mentalitet ovoga svijeta popularizira samo one vremenite, točnije kratkotrajne i privremene oblike života, svjesno otklanjajući od nas duhovne i vječne vrijednosti. Uronjeni smo u svijet površnosti, koje nas sprječava da se radikalno opredijelimo za novi život koji nam je donio uskrsli Gospodin. Doista bismo se trebali osloboditi zemaljskih spona, jer dok još ljudski razmišljamo, zaodjenuti smo starim čovjekom, umjesto da on u nama potpuno umre, te da ga pokopamo i ostavimo da on bude za nas prošlost. Dok životom smatramo samo život za ovo izvanjsko, ne posvećujemo se uskrslom čovjeku koji po Kristu živi za budućnost. Živimo, na žalost, u civilizaciji koja promiče privide života, ne želeći se susresti sa svojom slabovidnošću i kratkovidnošću, umjesto da očima duha zavirimo u Kristov grob i progledamo u oči novom životu, poput dvojice apostola koji povjerovaše u trenutku ulaska u kalvarijski grob.

Ono što je prorokovao veliki svećenik bilo je doista točno. Jedan je čovjek umro za narod, to jest za narode. Točnije, Isus je umro da raspršene sinove Božje okupi u jedno podarujući im život vječni. Proročanstvu koje je izrekao veliki svećenik Bog je, međutim, dao nešto drukčiji smisao nego što su mu davali oni. Dok su oni držali da će mirnije živjeti ako ušutkaju i ubiju Sina božjega, Bog se pak poslužio smrću svoga Sina kako bi ljudima podario vječni život iskupljujući ih od grijeha. Svevišnji Bog je njihove opasne naume usmjerio prema svome cilju pretvarajući smrt u neprolazni život. Dok su oni oslobađali sebi prostore navodnoga života šaljući u smrt Pravednika, dotle je se Bog poslužio smrću da dadne život.

Ne živimo stoga više kao mrtvaci, jer smo po Kristu primili uskrsnu nadu! Već sada nam je odgovoriti na sve izazove živeći kao nositelji uskrsne nade, to jest živeći uskrsnim pobjednim životom. Uskrs nas poučava da ne smijemo živjeti smrtnim, zemaljskim životom na zemlji, nego onim nebeskim, besmrtnim. Uskrs nas uči da ni narod ni pojedinci ne mogu živjeti od grešnih odluka koje odišu zadahom smrti, nego samo od ispravnih, nadahnutih Duhom Božjim. Uskrsli nas danas uči da ne možemo sebi priuštiti živjeti za kratkotrajne i vremenite ciljeve, jer to bi bilo samo trošenje života. Mi smo, naprotiv, stvoreni za pobjedu života koja se ostvaruje kada se, poput svoga Gospodina, služimo životom kako bismo, umirući, drugima davali vječni i neprolazni život. Samo tako će se Uskrsli proslaviti u nama, a mi u njemu. S njime nam je pobijediti ljudsku napast da se služimo životom za smrt, umjesto da ga uzdižemo u život. Proslaviti nam se živeći za život vječni, umjesto da živimo samo za umiranje u ovome svijetu.

Zato nam je živjeti snagom vjere, prihvaćajući riječ Božu i njegovu istinu, umjesto da se prepustimo ljudskim lažima. Živjeti nam je od ljubavi Božje, umjesto od ljudskih zavodljivih obećanja koja nas vode u smrt kad našu ljubav vežu za prizemljene vrijednosti i interese. Pođimo stoga poput apostola na Kristov grob i uvjerimo se da u njemu ne vlada zadah smrti, nego da se iz njega širi dah života. Mi koji smo s Kristom suuskrsli, poput svetoga Pavla tražimo ono što je gore, a ne za zemaljskim. Kao što je Krist umro s nama i za nas, i nama je umrijeti zemaljskim oblicima života za života s Kristom, kako bismo kao nagradu primili onaj otajstveni neprolazni život u Bogu. Neka Krist bude život naš sada na zemlji, kako bismo se i mi s njime jednom pojavili u slavi, u onoj konačnoj i potpunoj pobjedi života nad smrću.

Uskrsno bdijenje 2013.

U trenutku kad je Gospodin umirao na križu, evanđelisti izvještavaju da je sunce pomrčalo, te da je nastala tama od podne do tri sata. Pomrčanje sunca u tom trenutku znak je tame koja je u zahvatila svijet zbog svega što se odvijalo na Kalvariji, mjestu raspeća Gospodinova. Tama koja je obavijala zemlju u tom trenutku bila je smrtna tama, jer su ljudi odbacili i iz svoje sredine svjetlo hoteći ukloniti samoga Boga – izvor svjetlosti. A život u tami je jedno od velikih zala u životu, kao što nam o tome svjedoči i starozavjetna povijest u kojoj čitamo da je ona bila jedna od kazni kojom je Gospodin kaznio Egipćane jer nisu htjeli pustiti Izraelce da idu u slobodu žrtvovati svome Bogu. I jedna i druga tama se odnose na ljudske postupke, jer za razliku od tame kao prirodne pojave, ove dvije su bile uvjetovane ljudskim činima. Kalavarijska tama je svjedočanstvo kako ljudi svojim postupcima na se navlače tamu, te što više griješe u višoj tami grcaju u nemogućnosti vidjeti što rade ni kamo idu. Osim toga tama ljudskog grijeha nikad nije pojedinačna stvarnost, nego ima i štetne društvene učinke. Tama koju su prouzročili židovski starješine i glavari obavijala je na cijeli grad Jeruzalem, pa tako i na Gospodinove učenike, koji su od Isusova uhićenja bili u tami straha, neznanja i zbunjenosti. U konačnici tama u koju je tada ušlo čovječanstvo, bila je najdublja tama u koju je moglo zapasti, jer je čovjek podigao ruku na samog Sina Božjega. Čovjek je poslao Boga u tamu groba, ne želeći za sebe njegovo svjetlo istine i ljubavi. To je najdublja moguća tama, no nije bio svjestan da je time sama sebe obavio  tamom, dok ona ipak Bogu ne može nauditi.

I kao što se je Gospodin u Starom zavjetu objavio kao svjetlo i gospodar svjetla, tako isto čini i uskrsnućem svoga Sina, pogotovo što se ovaj događaj očituje kao događaj one konačne pobjede svjetla nad tamom, kao što je i njegova osuda bila pokušaj konačne pobjede tame nad svjetlom. Na uskrsno jutro svjetlo se polako vraća u svijet i počinje odnositi pobjedu. Vidimo to već pri prvom susretu žena koje dolaze na grob još za mraka. Dok su se mislile kako otkotrljati kamen i zaviriti u tamu groba, njima se ukazuju dva čovjeka u blistavoj odjeći da im navijeste da je Krist uskrsno. Već ova dva anđela svojim izgledom potvrđuju da je događaj uskrsnuća događaj svjetla Božjega koje neopozivo prodire u svijet i odnosi pobjedu nad tamom.

Krist Gospodin je morao doživjeti radikalnu tamu, ne samo onu koja se događa izmjenama dana i noći, nego je morao doživjeti tamu nastalu zbog grijeha i ljudskih poteza. Bio je pozvan suočiti se s onom tamom nastalom zbog ljudskog neprihvaćanja Božjeg svjetla, s tamom koja je na djelu i danas u povijesti našega društva i civilizacije. Na veliki petak je bilo očito kako je u tami ljudski razum, koji ne prepoznaje Boga i njegov nauk, te stoga ne prepoznaje istinu koja se očitovala. U tami je bio ljudski razum koji je pokazao kako se lako zloporabi ljudske institucije kad čovjek nema osjećaja za Boga i ne vodi se njegovom istinom, kao što je Pilat pogazio pravo i ljudskost. U tami se našao pravni sustav koji primjenjuju bezbošci i beskičmenjaci, jer onda oni okrenu sustav da bude protiv Boga, kojem ne dopuste da bude svjetlo i svim autentično ljudskim vrijednostima. U tami se našao i religiozni zakon, koji je također besmislen ako ne odražava živo zajedništvo s Bogom. A jer su u tami bili oni koji su primjenjivali zakon radi zakona, slovo radi slova, onda ništa čudno da si i sam Božji zakon primijenili protiv Boga. Ljudska narav u pomrčini savjesti pretvori se u zvjersku, a humanost u zvjerstvo kad ne vodi računa o Bogu, a prepušta se samo svojim dometima.

Ali Krist Gospodin je u ovoj svetoj noći svjetlom svoga života pobijedio tamu ljudskih odluka i protivljenja Bogu. Zato nam on svojim svjetlom ne dopušta da više srljamo u mraku, u pomrčini savjesti, nedjelima i udaljenosti od Boga, nego nas privlači svojim svjetlom i združuje s Bogom. Snagom uskrsnog svjetla biva nam jasno da naše ljudsko oko bez njega ne vidi dobro i nema dobre procjene. Večeras u ovoj svetoj noći uskrsli Gospodin nam svijetli tako jako da čisti naše savjesti i duše od grijeha ne dopuštajući da potonemo u mrak ljudskosti bez Boga, da potonemo u mrak čovječanstva koje ne živi za kraljevstvo Božje, da ne potonemo u mrak ljudskih odluka koje ne vode računa o svjetlu vjere što prosvjetljuje pameti. Dopustimo svjetlu Uskrsloga da nas obasjava i prosvjetljuje, da vodi svaki naš korak, sve naše odluke, da upravlja naš život onom višnjem cilju, prema onoj slavi u koju je on ušao kao Prvorođenac od mrtvih. Ne hodimo više u mraku, jer imamo svjetlo svijeta koje svijetli, koje hrani naše duše jasnoćom istine i života, te nas vodi prema odredištu na kojem više nema tame ni groba, gdje ćemo s Uskrslim kraljevati po sve vijeke vjekova. Amen.

Veliki petak 2013.

Obredi Velikoga petka još od davnine ne predviđaju slavljenje svetih otajstava, ali je zato u središtu večerašnjih obreda otajstvo svetoga križa koji je trebao biti isključivo sredstvo mučenja i smrti, ali je postao i sredstvo pobjede nad zlom koje se bilo nadvilo nad čovječanstvo. Doista najveće zlo koje se moglo dogoditi čovjeku moglo je biti da, uklanjajući Krista Gospodina, ukloni potpuno Boga iz svoje sredine. Spomenuta prijetnja je umalo došla do ostvarenja po drvu križa koji je bio znak višestruke spletke i mnogostruke laži kojih je bio žrtva Gospodin.

Stoga dok večeras iskazujemo počast križu na kojem je Gospodin bio raspet i podnio muku, valja nam se prisjetiti i dinamike kojom su se odvili događaji tog petka kad je on položio svoj život za spas čovječanstva. Jer njegova smrt nije bila usputni nesretni slučaj, niti je bila smrt prouzročena ljudskom pogreškom i pravosudnom zabunom, nego je prije svega riječ bila o unaprijed smišljanom planu zlih umova. Glavarima svećeničkim i starješinama narodnim je smetala prisutnost Božjeg Pravednika koji se nije ustručavao izreći istinu u lice i njima koji su glumili pravednike i istinoljupce. A jer je svatko od njih prije svega volio svoj položaj i čuvao svoju stolicu, njegov govor o Bogu im se nije sviđao. Boljelo ih je kad im je ukazivao nedostatke i prepuste pred Bogom i pred narodom, te su ga zato htjeli ušutkati, misleći da se Božjoj Istini mogu zatvoriti usta nasiljem.

A za optužbu protiv nekoga tko je govorio istinu i bio Istina, trebala je onda debela laž. No ni ona ne bi bila dovoljna, jer je previše prozirna, pa ju je trebalo iznijeti u trenutku i na način da može zavesti dovoljan broj ljudi koji će njihove podle ideje prikazati vjerodostojnima i ispravnima. Zato su Gospodina uhvatili pod okriljem noći, čime su pokazali da se nad čovječanstvom nadvila noć laži od koje je Bog htio sačuvati svoj narod zovući ga neprestance da živi u svjetlu istine. I dok je Isus pokazivao da se istina otkriva i živi u zajedništvu molitve s Bogom, oni su dotle kovali urotu, prepuštajući se poticajima ‘oca laži’. Uhvatili su ga na takav način da skriju od javnosti pravu istinu, te i dobronamjernima onemoguće znati što se doista događa. Rezultati takvog postupka su prljave odluke počevši od glavara i starješina pa do Pilata, te je zato noć kad su uhvatili Gospodina bila noć laži i prijevare, noć podvala i pritiska da se ukloni istinu Božju, čemu je križ trebao poslužiti kao najprikladnije sredstvo.

No Bog nije dopustio da laž pobijedi istinu, da Otac laži pobijedi Sina Božjega, Očevu Istinu. A križ koji je trebao poslužiti kao sredstvo gušenja istine, postaje najvećim znakom istine o Bogu i čovjeku. Zato je križ Gospodinovo pred kojim večeras zastajemo trenutak istine za cijelo čovječanstvo, jer se u njemu ogleda istina ljudskog grijeha i laži, koja ga je i zamislila kao vlastito oruđe. No dajući podići svoga Sina na križ, Otac nebeski nam stavlja pred oči vječnu i neopozivu Istinu Božju. Križ postaje sredstvo da se Božja istina uzdigne i da svakome postane vidljiva, a napose da očituje zle namisli ljudske, pune opačine i laži. Pogledom na križ postaje nam očito da se čovjek služio lažima da ukloni Boga Istinu. Križ je svjedočanstvo na što je sve spreman čovjek kad se odvaži krenuti protiv Boga i gušiti njegovu istinu. Zato je ovaj sveti znak Kristove muke koji pobožno častimo ujedno znak pobjede nad ljudskim lažima. On je znak pobjede nad lažima što ih grijeh izmišlja i širi u našim dušama kad promiče pogubnost zavodljivosti. Križ Gospodinov je znak prave istine o čovjeku koji i danas pokušava stvoriti istinu bez križa, to jest promiče ljudski uspon bez Boga, kao što se događa i u suvremenom društvu. A kad današnji čovjek gradi križ, onda je to samo zato da na nj pribije Boga.

Danas, međutim, pred križem Kristovom shvaćamo da je istina pobijedila upravo po križu na kojem je trebala biti poražena. Umjesto da ga prezire i odbaci, Bog ga je posvetio, te stoga i mi shvaćamo da ni Bog nije mogao biti čovjek bez križa, te nam postaje razvidno da je takvo što još manje moguće nama ljudima. Ako hoćemo da nas Božja istina vodi putem napretka, to jest pobožanstvenjenja, onda ne možemo izgubiti iz vida križ Kristov koji je učinio da nam s Križa zasja istina o nama grešnicima i istina o Bogu koji nas je toliko ljubio da je dao svoga Sina za nas. Od Krista Gospodina naovamo križ nije više sredstvo kojim laž pribija Boga na križ, nego znak koji pokazuje koliko je Bog ljubio čovjeka, te jedino sredstvo kojim čovjek može uzvratiti Bogu ljubav za ljubav. Onima koji su htjeli ukloniti istinu o Bogu ubijajući Gospodina, misleći da se radi o uklanjanju tek jednog čovjeka, križ je pokazao da ove dvije istine idu zajedno: kad se Boga razapinje na križ, ubija se i čovjeka, a kad se razapinje čovjeka, uklanja se i Boga.

Neka i nama večeras ovo sveto ozračje i nijema tišina križa ostanu svjedočanstvo istine, čiji je najglasniji govor upravo križ Gospodinov. On je najveća prekretnica u povijesti čovječanstva, te se držimo njegove uzvišene ljepote, držimo se njegove nijeme istine, koja nas oslobađa i izgrađuje da budemo istinoljubiv naraštaj kojem je križ središte i polazište po kojem je Gospodin Isus posvjedočio za istinu. Budimo od istine i poslušajmo glas Gospodinov, te ovu i ovakvu istinu naviještajmo na spasenje sebi i drugima.