19. nedjelja kroz godinu – A
Možemo primijetiti oko nas dio, napose mlađih ljudi, koji bježe iz uhodanog sivila svakodnevnice upuštajući se u pustolovine visokog rizika. Pokušavaju doživjeti nesvakidašnje bježeći od svakidašnjega koje drže stereotipnim. Svojim vratolomijama protestiraju protiv uhodanog, konvencionalnog načina života. Okreću se od standardiziranih iskustava želeći doživjeti ono neuobičajeno ili pak nešto što još nitko nije doživio. Tražeći iskonsko neponovljivo i nestandardno iskustvo bježe od konvencionalnih načina i modela ponašanja. Ne žele nadalje da se čovjek svede na okvire i kalupe, nego takvu jednoličnost života ‘razbijaju’ svojim ponašanjem, od odijevanja do pothvata koje poduzimaju. U tom duhu ima onih koji se bave nekim sportovima ili poslovima isključivo iz egzibicionističkih razloga. Žele okusiti nešto što nitko prije njih nije doživio, nerijetko i pod cijenu vrlo visokih rizika, pa i samog života. Spremni su biti nepromišljeni i riskirati sve dok ne pogledaju smrti u oči. Bilo kako bilo, ne može im se osporiti kreativnost i hrabrost, bez obzira koji sud o tome imali.
Takve su pak vratolomije, ako iščitavamo s druge strane, uzrokovane nedostatkom prigode da se mladima otvori autentični prostor životne borbe gdje bi mogli pokazivati svoju vrijednost spremnošću na žrtvu, odricanje i izlaganje. Očito da u društvu koje im ne pruža prigodu za takav životni rizik i ne odgaja ih u tom smjeru navikavajući ih na gotovanstvo, kako će s druge pak strane kod određenog broja ljudi doći do pobune na sve uhodano i stereotipno, ali će i njihova pobuna biti na kriv način, kao što je kriv način onaj kojim im se oduzima dragocjeno životno iskustvo.
Mnogo dragocjeniji i životniji je put koji nam nudi Isus današnjim događajem u kojem je sveti Petar bio u prvom planu. Naime, Petar je htio doživjeti jedno ovakvo snažno životno iskustvo vidjevši Isusa kako hoda po vodi. Htio je i sam izvesti nešto takvoga što je čovjeku po prirodi stvari nemoguće, ali, potaknut Isusovim primjerom odvažio se okušati isto. No prije svega zatražio je Gospodina kao jamca ovog svog poduhvata za koji je znao da ne može uspjeti sam po sebi, nego tek njegovom snagom, pomoću i zaštitom. Zato je i rekao Isusu: Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi! Ali zbog straha i ljudske slabosti njegova pustolovina je završila neslavno, jer je nakon početnog uspjeha prevladao strah od vjetra i valova, pa je počeo tonuti. Više je, dakle, mislio i promatrao valove i more, nego što je računao na Gospodina, premda ga je pozvao u početku kao jamca sigurnosti. No, kad je počeo tonuti, opet se sjetio tog istog Gospodina, kojeg je na tren zaboravio, zbog čega je počeo tonuti, te ga ja zazvao kao spasitelja. Pružajući mu ruku spasiteljicu Gospodin ga je prekorio zbog slabe vjere. Time je naznačio kako bi stvarna pustolovina života, ona poradi koje se isplati staviti život na kocku, jer nam ga samo ona vraća u punini trebala biti pustolovina vjere. Mogli bismo je nazvati pustolovinom odvažnog i radikalnog življenja vjere i svih njezinih zahtjeva, pri čemu će nas svijet i svjetski mentalitet potapati poput valova ismijavajući ili osporavajući naše stavove. No taj rizik ostaje jedini stvarni rizik poradi kojega se isplati staviti život na kocku, jer samo tu se stavlja život na kocku poradi punijeg života, a ne radi egzibicijskih razloga. Na žalost, samo se malo tko na to odvažava, jer uglavnom kao vjernici živimo mlako i osrednje, bez prevelikog ulaganja u vjeru i bez osobitog riskiranja igrajući na kartu vjerskih vrijednosti, o čemu svjedoči demografska i svaka druga slika našeg naroda. Radije riskiramo u nečemu što nije tako bitno i do kraja životno, kao što može biti rizik na koji nas izaziva Gospodin u vjeri. Dosljedno življenje kršćanskih vrijednosti sigurno nam otežava život u svakom pogledu, ali ga, bez daljnjega čini mnogo bremenitijim spasenjskim iskustvom u kojem osjetimo kao je Bog na našoj strani, te nam jamči konačni uspjeh i pobjedu. Dosljedno življenje vjere dovodi život na kocku, te time postaje stvarno mučeništvo, ali nam s druge strane daje prigodu za veću vrijednost nego što je sam život. Stječe se dojam da se, na žalost, naša kršćanska autentičnost do te mjere ublažila, da je teško pronaći kršćanina koji bi bio spreman žrtvovati sve blagodati koje mu nudi društvo i ovaj svijet, kako bi se temeljitije i radikalnije posvetio vjeri. A to bi doista trebalo biti bitno iskustvo svakoga od nas kršćana. To bi trebalo biti kao hodanje po moru ovoga života, ne dopuštajući da potonemo u njegovim valovima i načinu življenja. Kamo sreće kad bismo imali odvažnosti poći za Gospodinom tim novim putem koji nam je on naznačio hodajući po vodi, a pozvao nas da, poput Petra, i sami steknemo takvo snažno iskustvo.
Vjera nas tako otvara najvećoj pustolovini života, te nam daje prigodu okusiti još neiskušana iskustva i neslućene doživljaje. Vodi nas prema svojevrsnom riziku, bez kojega nema prave proživljene vjere. Ali rezultat toga može biti da doista hodamo po vodi osjećajući Božju snagu koja nas drži na površini i jamči sigurnost od svih nedaća. Moliti nam je od Gospodina snagu da se možemo na takav pothvat poput Petra odlučiti i ustrajati vjerujući, pa i onda kad nas svijet proglašava gubitnicima, jer nam vjernička dosljednost jamči pobjedu na duge staze, kao i dobrobit cijelome društvu od naše žrtve i izlaganja života za druge. Neka nas Petrov propali pokušaj ne obeshrabri, nego neka nas radije Isusova riječ ohrabri za dosljedno vjerničko življenje, ma koliko mu bila skupa cijena, jer nam je ono jedini zalog vječnoga života, osim što nam daje i radost bogatog zemaljskog iskustva.

18. nedjelja kroz godinu – A
Čudo opisano u današnjem Evanđelju, prema kojem je Gospodin Isus nahranio nekoliko tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe, moglo bi se u naše vrijeme smatrati suvišnim, dok je za ono vrijeme kad je bilo daleko teže proizvoditi živežne namirnice bilo gotovo nasušna potreba. Dok je nekada bilo neizvedivo da samo jedan čovjek proizvede hrane za mnoge, u najboljem slučaju za svoju obitelj uz mukotrpan rad, danas i prosječno imućan seljak u nekoj od visoko tehnološki razvijenih zemalja može proizvesti toliko žita da bi mogao prehraniti par tisuća ljudi cijelu godinu. Osim toga takve se mogućnosti sve više i više povećavaju, tako da se uočava kako je suvremeni svijet pošao pute Gospodinova primjera, jer želi čovječanstvu priskrbiti nove izvore i nove zalihe hrane. Slično kao što je Gospodin imao moć umnožiti kruh, tako i današnji čovjek osjeća čarobnu moć stvaranja kruha na razne načine, od prirodnih do umjetnih.
Ali osim već rečenoga, valja upozoriti i na neke druge dimenzije. Premda čovjek osjeća u sebi čudotvornu moć stvaranja kruha, zbog toga, međutim, nije izuzet od napasti manipulacije i zloporabe položaja. Stoga uz dužne napore, umjesto da joj zajamči maksimalnu plodnost, zemlju ostavlja i dalje pustom i podložnom nepravednim odnosima. Uz sve mogućnosti koje posjeduje, čovječanstvo se svakodnevno susreće s istinom koju izrekoše učenici Gospodinu: Pust je ovo kraj. Ma koliko društvo bilo dobro izgrađeno i uređeno prema svim standardima, zemlja je uvijek ujedno i stanovita pustara. Pa i da uredi cijeli svijet prema tim mjerama i kriterijima, uvijek iznova čovjek se nalazi pred činjenicom pustoši u sebi, koja potom uvjetuje i onu pustoš što se stvara oko njega. Uvijek iznova se pokazuje kako je život pustara u kojoj čovjek glođe jedan drugoga kad nema što drugo glodati, te je čovječanstvo trajno u neizvjesnosti glede svoje budućnosti. S jedne strane trajno se nameće pitanje hoće li oni koji povećavaju proizvodnju samo poradi ostvarivanje veće osobne dobiti ipak do te mjere iscrpiti zemlju i svesti je u nekom trenutku na pustaru, ili će zbog prevelikih razlika i nerazmjernih interesa doći do novih globalnih sukoba čiji će učinak biti identičan.
Upravo radi toga, i jer želi potaknuti čovjekovu odgovornost jednih za druge, odzvanja trajno Isusova riječ apostolima: Dajte im vi jesti. Isus pretpostavlja međusobnu ljudsku solidarnost kako bi ljudi mogli živjeti kao braća, te ne dopušta apostolima da tek tako operu ruke od zauzimanja za druge. Bez osjećaja odgovornosti jednih za druge, bez obzira koliko čovječanstvo imalo mogućnosti i zaliha hrane, kruh postaje kamen spoticanja, umjesto hrana života. Isus time bez daljnjega zahtijeva zauzetu skrb u djelu oplemenjivanja zemlje i traženju ispravnih načina njezine plodnosti.
Zato ni danas, uz sve tehničke mogućnosti čovjeka i čovječanstva, Isusova prisutnost i djelovanje nisu suvišni. Premda je suvremeni čovjek osjetio moć ‘umnažanja’ hrane, ipak nema uvijek ispravnu nakanu prema tome poput Gospodina. Ne vodi se Božjom mišlju i čovjekoljubivim motivima, nego radije interesnim. Stoga bi dobro bilo, ako čovječanstvo želi praviti pomake i na dobro iskoristiti moć koju je otkrio, ipak slijediti Gospodinov primjer u kojem se pronalazi spoj ljudskog i božanskog, a osobito su u njemu iskristalizirane čiste namjere prožete ljubavlju i dobrotom.
Iz rečenoga se vidi kako ni u okolnostima današnjega svijeta nije suvišno Božje djelovanje među ljudima i za ljude, te time što uspijeva proizvoditi veću količinu hrane, nije učinio nepotrebnom Božju prisutnost među ljudima. On je jamac pravilnih motiva proizvodnje, kao i pravične raspodjele među ljudima, čime onda kruh koji ljudi na svoj način stvaraju i umnažaju, postaje blagoslovljen i polučuje pravi učinak. Mi kršćani smo pozvani nadasve svjedočiti kako je istinita Gospodinova riječ, te, bez obzira na globalne okolnosti, morali bismo imati dovoljno snage dijeliti svoj kruh s gladnima, to jest biti odgovorni za pravičnu raspodjelu kruha u našem društvu. Odgovorni smo i dužni u pustoš ljudskog življenja pozvati Boga, kao što apostoli pozvaše Krista da intervenira, jer pustoš nastaje upravo tamo gdje se čovjek odrekao Boga. Tek vraćajući Boga u naše ljudske odnose, omogućujemo da se i kruh svagdanji svakome podijeli prema njegovoj potrebi. Ako je s nama Bog što razlama kruh i koji se svaki dan u euharistijskom slavlju razlama za na, ne bismo se trebali bojati. Pristupiti nam je odvažno ‘umnažanju svoga kruha s drugima’, provodeći tako u djelo Kristov plan skrbi za čovječanstvo, kako bismo prostor na kojem živimo pretvorili u plodni Božji vrt koji nas hrani. Onaj koji nas je poučio da kruh umnažamo samo kad ga dijelom s drugima, te se u tom duhu i predao za nas kao kruh života, neka nas iznutra osnaži za djelo takvog služenja čovjeku i čovječanstvu.

17. nedjelja kroz godinu – A
Jedna od bitnih ljudskih životnih djelatnosti je kupovina, to jest prodavanje. Pojedinac nije uvijek mogao imati sve što treba sam od sebe, pa je zato bio upućen tražiti i kupovati ono što mu nedostaje, bilo da se radi o svakodnevnim potrepštinama ili nesvakidašnjim predmetima, ili pak da je riječ o nekretninama i pokretninama, a isto vrijedi i za predmete od iznimne vrijednosti kojima se uvećavalo imovinsko stanje. A kad se radi o trgovini treba imati i znanja i osjećaja, ili što bi se pučki reko ‘treba imati nosa’ za takvu djelatnost. Kad se nešto treba kupiti, napose ako se radi o predmetima iznimne vrijednosti, doista treba procijeniti o čemu se uistinu radi, te znati razlikovati lažnjak od pravog predmeta, ili pak znati stvarnu i moguću vrijednost nekog predmeta, jer nešto s vremenom postaje vrjednije i dragocjenije, samo treba znati i predvidjeti kretanje vrijednosti na tržištu. U tom duhu, što se tiče trgovanja, svaka dobra kupovina ima svoje naličje u lošoj prodaji, i obrnuto. I Gospodin je toga svjestan, premda u prvi plan u današnjoj prispodobi iznosi dobru kupovinu, ali mi možemo zaključiti kako je s druge strane bila i loša prodaja onih koji su u bescjenje dali svoje blago i bisere.
A promatrajući povijest čovječanstva, vidimo da je bilo i do sada takvih kupovina i prodaja. Tako je i čovječanstvo zapadne civilizacije s vremenom prepoznalo kršćanstvo i vjeru u Boga koji se objavio dolazeći ususret čovjeku kao svoj dragocjeni biser, te je snagom evanđelja izgradilo društvo vrijedno divljenja i iznimne snage, kako u gospodarskom tako u misaonom i duhovnom pogledu. Imajući veliki duhovni kapital i nit vodilju vjere, podiglo je sustav zavidnih razmjera. No isto tako, nije izbjegao napast oholosti i velike umišljenosti prouzročene materijalnim obiljem, te je suvremeni čovjek i cijela zapadna civilizacija počela trgovati svojim duhovnom kapitalom, ne vjerujući kako se baš na njemu izgradila. Stoga nije sporno što čovjek kupuje i prodaje, što se bavi trgovanjem, ali je problem ako prodaje dragocjenosti u bescjenje, ako biserje umjesto da ga čuva kao kapital, baca pred svinje. A današnje društvo koje se odriče evanđeoskih vrijednosti kao istinski čovječnih i očovječujućih, doista postaje društvo koje se raščovječuje u ime zemaljskog blagostanja i bogatstva, a odbacuje trajno i neprolazno biserje božanskih vrijednosti. Pa ako bi se reklo da čovjek u pravilu zna birati samo dragocjenosti i vrijednosti, te za njih rasprodati sve drugo što ima, kao što opaža i Gospodin u današnjoj prispodobi, onda suvremeni čovjek više sliči na nesretnika koji nije svjestan što posjeduje, pa se toga olako odriče za šaku novca za koje onda kupuje beskorisni otpad i gomile smeća. Čovjek zapadne civilizacije, odričući se svojih kršćanskih korijena, odriče se temelja na kojima je stekao društvo koje baštini. Odriče se dragocjenog bisera vjere, odlučujući ga konačno zakopati kao nevrijednoga, dok toliki grčevito tragaju za takvom vrijednošću, a nije im dostupna. Stoga suvremeni čovjek više sliči na trgovca koji ne zna kakvo blago posjeduje ili pak na čovjeka koji ne zna za blago skriveno na svojoj njivi ili na čovjeka koji držeći dragocjeni biser u ruci misli da posjeduje običan kamen.
Stoga vidimo trajnu vrijednost ove Gospodinovo prispodobe, jer nema nijednog razdoblja u povijesti čovječanstva u kojem ne bi trebala biti aktualna. Razlika je samo u tome što u pojedinom razdoblju pojedinci i narodi, više ili manje žive za vrijednosti kraljevstva nebeskoga u kojem prepoznaju neupitnu vrijednost sposobnu obogatiti sadašnje življenje neprolaznim blagom Božje prisutnost. Nama je moliti Gospodina da nam dadne svoga Duha kako bismo i sami uočavali što je istinski vrijedno i bitno, to jest kako bismo razaznali evanđeoske i božanske vrijednosti kao neupitno temeljene za svako društvo i pojedinca, te kako bismo na njima gradili civilizaciju bogatu istinskim blagom božanskog života. Sam Gospodin koji je poučio čovjeka i čovječanstvo kako ne gubiti i zatrpavati biserje nadnaravnog dara, i nas danas poučava. On koji je došao potražiti izgubljeno, i nas danas želi učiti što je bitno u životu, to jest što je autentično ljudsko. Samo Krist, koji je sebe žrtvovao kako bismo i sami naučili otkopavati i kupovati biserje, uči nas ulagati u neprocjenjivo Božje bogatstvo, kao što je on sam sebe uložio za čovjeka, najveće bogatstvo koje je Bog izvadio iz propasti grijeha i smrti. Ne smijemo stoga biti poput loših trgovaca koji za onaj materijalni izvanjski privid žrtvuju stvarno Božje blago, jer samo je jedno neprocjenjivo i vrijedno, a to je život vječni koji nam je dano steći ovdje na zemlji. Prepoznajmo stoga u Božjim darovima koji su nam dani u milosnom i sakramentalnom životu najveće blago i ne bojmo se sve rasprodati kako bismo tu božansku dragocjenost sačuvali neoskvrnjenom i neokaljanom već sada na zemlji, te kako bi nam onda bilo povjereno istovjetno vječno blago na nebu.

16. nedjelja kroz godinu – A
Jednostavnim riječima prispodobe o sijanju dobrog sjemena na njivu na koju kasnije zavidnici posiju kukolj, Gospodin Isus tumači jednu od najvećih tajni ljudskoga života, koja se na ovom svijetu neće nikad do kraja razjasniti. Tajna je to koja se opetuje u svakom čovjeku, te smo svi svjesni onoga što se oko nas događa. Nema toga tko nije imao iskustvo sa samim sobom ili s drugim, da ne ide sve po planu. Ulaže se toliko truda u napredak, u pomake, u odgoj, ali se uvijek nanovo mnogi neugodno iznenade. Nakon toliko truda i muke, nakon toliko ulaganja u dobro i odgoj drugoga, kao rezultat se najednom pojavi nešto sasvim suprotno. Pojavi se nezahvalnost i nepoštivanje, ili pak dođe do odbacivanja svih odgojnih vrijednosti. Uslijed toga dolazi do mnogih lomova života koji su nerazumljivi i nerazjašnjivi, jer se dogodi sasvim suprotno od onih dobrih nastojanja, čemu su na primjer svjedoci toliki roditelji čija su djeca pošla krivim putem, a da im nikad nisu dali ni povoda ni naznake takvoga puta. Neobjašnjivo je odakle se u srce ugnijezdi zlo i neposluh, kad se nekome davalo sasvim suprotno u životu.
I kolikogod je to teško razumljivo, tim je manje razumljivo kako se dogodilo od samoga početka, da u svijetu stvorenom iz čiste ljubavi Božje u kojem je sve bilo dobro, odjednom dođe do loma, pobune i odbacivanja Božje dobrote i ljubavi. Nerazumljivo je kako je došlo do suprotstavljanja onome po kojem se postoji i kojem se duguje život. Nerazumljivo je da je na Božjoj njivi, na kojoj je on brižno posijao dobro sjeme, nikne i kukolj koji ugrožava ostali usjev. Nerazumljivo je da čovjek stvoren na sliku Božju nije ostao do kraja plodan i isključivo Božji nasad, nego je dopustio da mu zla bića po noći ubace u srce odbojnost prema Stvoritelju, te da u njegovu srcu uz dobro Božje sjeme nikne i kukolj. Vlasnik njive je morao doživjeti doista neugodno iznenađenje kad je otkrio podvalu. To je iznenađenje koje je doživio sam Bog kad je čovjek napravio odmak od zajedništva i ljubavi kojoj je dugovao život.
I ma koliko je doživio neugodno iznenađenje, ipak se nije dao izbaciti iz igre, nego je i on sam povukao potez koji je mogao dodatno začuditi. Odlučio je ne odstraniti kukolj iz žita, sve dok ne uzrasta, jer je postojala opasnost da se s kukoljem negdje istrgne i žito. Možda bi bilo logično da isti čas odstrani sav kukolj čovječanstva, to jest sve ljude koji su se dali zaraziti i od dobrog sjemena postati loše, to jest dopustiti da ih se kao plodnu njivu zarazi neplodnim sjemenom. No Bog se nije htio poslužiti tom logikom, jer u tom slučajnu ne bi nitko ostao, a on je htio privesti spasenju svako biće dajući prigodu razlučivanja između žita i kukolja kad dođe vrijeme žetve i plodova. Tako Bog daje čovjeku mogućnost razabiranja i u nekom kasnijem trenutku kad mu bude očitije što je dobro sjeme, a što je kukolj u njegovu životu. Bog mu ostavlja dovoljno vremena kako bi mogao u miru razabrati, no ne želi nijednom čovjeku nanijeti štete, ako postoji mogućnost da se pokaje i iščupa kukolj iz svoga srca.
Današnjom nas prispodobom Isus stoga uči kolika je Božja obazrivost prema čovjeku i njegovoj slabosti. Prije nego počne „čupati“ ljude iz ovoga života i dovoditi ih pred svoj sud, on sam želi sve učiniti kako bi mu omogućio popraviti se. On čeka onaj krajnji čas, čeka da zrno dobra koje postoji u svakom srcu ipak proklija i donese rod. U tom duhu on je neumorno slao radnike na svoju njivu da skrbe oko uroda, pa je naposljetku dao i svoga Sina kako bi čovjeku dao prigodu da odbaci kukolj iz srca. Božja reakcija je razborita i milosrdna, te puna sućutne skrbi za čovjeka. Bogu se ne žuri kažnjavati, premda mu nije drago što je Zli u srcu čovjeka posadio kukolj. Njemu se ne žuri istrgnuti čovjeka s lica zemlje, koliko mu se žuri očistiti ga od kukolja iznutra i privesti ga k spasenju. Njegovoj moći i tako ne može izmaći nitko, ali on se ne raduje time da ljudima naplati po pravdi, koliko se raduje da ih otkupi svojim milosrđem od svih promašaja i izvede na put spasenja nakon tolikih lutanja. No Bog je toliko obazriv da ne želi preuranjeno kažnjavati ljudi za svaku stabljiku kukolja u srcu, pogotovo ih ne želi prepustiti na milost i nemilost jednih drugima, koji bi se onda istrijebili istrjebljujući druge kao sijače kukolja. Bog je toliko obazriv da konačni sud ostavlja sebi, a od ljudi očekuje strpljenje i razumijevanje za stanje u kojem se nalaze, pa i onda kad se osjećaju kao polje zasijano kukoljem.
I dok od njega učimo razumijevanje za ljudske slabosti, isto tako shvaćamo kako nije popustljiv prema kukolju u našim životima, nego samo čeka prikladan trenutak. Njemu nije svejedno što kukolj raste na njegovoj njivi, to jest što se u srcima ljudi miješa njegovo sjeme i sjeme zla. Ali on razborito bira vrijeme svoje reakcije i svoga razlučivanja, tek kad je dao dovoljno vremena za popravljanje i kad je iscrpio sva druga sredstva predviđena pedagogijom njegove ljubavi. I zato bismo trebali biti sretni što nije nama ljudima ostavio da se obračunavamo i razračunavamo jedni s drugima čupajući kukolj, nego je radije žrtvovao svoga Sina za naše spasenje.
Neka nas stoga naš obazrivi Bog i Otac pouči svojoj očinskoj pedagogiji. Neka nam da žara da čuvamo svoja srca kao njive njegova usjeva, te da s braćom budemo obazrivi dajući im vremena i prostora razlikovati žito od kukolja, te sukladno tome, u prvo vrijeme, privesti ih dragocjenim spoznajama i spasenju, kao što je Bog to učinio s nama.

15. nedjelja kroz godinu – A
Današnje Evanđelje donosi nam Gospodinovu prispodobu o sijaču koju je Isus ispričao svojim slušateljima na obali Galilejskog jezera. Vjerojatno ga je nadahnulo mnoštvo koje je nagrnulo k njemu, te ga je prisililo da uđe u lađicu i da ih poučava iz nje. Promatrajući mnoštvo bilo mu je jasno da neće svi biti pozorni, da ga neće svi razumjeti, da njegova riječ neće svakome jednako značiti, te je onda ispričao spomenutu prispodobu. A prispodobu je započeo riječima: Gle, iziđe sijač sijati.
Već ova prva rečenica je iznimno sadržajna, te nosi višestruku poruku i nama danas, kao što je mogla glasno i jasno odjeknuti u ušima onih koji su je slušali iz Gospodinovih usta. A da bi sijač mogao sijati, i sam je morao izvršiti određene predradnje kako bi njegov napor bio okrunjen rađanjem ploda. Da bi mogao sijati, morao je prije pripremiti zemlju i pomno je izorati, a isto tako pribaviti sebi dobro sjeme. Nadalje, pretpostavlja se da je izišao na svoje imanje, te da kad posije i kad dođe rod, ima od toga koristi. Sve ostalo bilo bacanje sjemena uludo, bilo da ne pripremi zemlju, bilo da u pripremljenu zemlju posije loše sjeme, ili da sije svoje sjeme u tuđu zemlju koju ne bi imao pravo požeti i prikupiti u svoju žitnicu, te bi omogućio da urod pokupi netko tko nije ni orao ni kopao, ni sijao ni žeo ni vijao.
Govoreći, dakle, o sijaču i sijanju, ova prispodoba nam u biti govori o odnosu Božje riječi i ljudskog prihvaćanja iste, ili pak o odnosu Božje i ljudske mudrosti. Gospodin nam je jasno ocrtao način na koji Bog djeluje na ljudski um i ljudski život, čineći ga plodnim svojom riječju. Ovom prispodobom Isus predstavlja Boga kao neumornog sijača koji u srcima ljudi priprema plodno tlo, kako bi potom mogao velikodušno posijati riječ, ne uskraćujući je nikome. On koji daje da njegovo sunce svijetli i pravednima i nepravednima, daje iste poticaja svakom umu, duhu i savjesti da se dopusti prosvijetliti njegovom riječju, premda to svi ne prihvaćaju i ne koriste na isti način. Bog želi istom ljubavlju spasenje svakoga čovjeka, pa i onda kad se ljudi različito određuju pred tom istinom.
Upravo ova prva rečenica: Iziđe sijač sijati, govori nam mnogo i o čovjeku i njegovim potrebama. Vrlo dobro znamo što znači kad izlazi sijač sijati, jer to govori i samo za se. Činjenica je da zemlja, ma koliko bila po sebi plodna i dobra, ne rađa plodove sama od sebe, ako sijač ne posije dobro sjeme. Ta istina vrijedi i za čovjeka, jer i svaki čovjek, ma koliko sposobnosti umnih i voljnih u sebi imao, koliko stekao kreposti i vještina duhovnog života, ipak ne može sam od sebe donijeti plodove spasenja, ako ne prihvati nebesko sjeme u dušu.
Iz riječi ove prispodobe izvlačimo i daljnju pouku kad shvaćamo kako je čovjek i čovječanstvo Božja njiva od koje Bog očekuje plodnost, ma koliko čovjek to zaboravljao, te pokušao graditi svijet bez Boga i njegove riječi, autonomni svijet u kojem je potpuno zanemario Božju prisutnost. Zemalja je, doista, Božje polje, a na poseban način čovjek na zemlji, kao onaj koji je sposoban biti prihvatilište Božje riječi. U to polje Bog kao zakoniti vlasnik i istinski gospodar sije riječ. A ne opiru se samo neki apstraktni ljudi Bogu živeći daleko od Boga, nego svatko od nas vjernika, promatrajući pomno vlastiti život, uočava s koliko otpora i muke prihvaćamo Božje sijanje u svojoj duši. Jasno možemo osjetiti koliko se suprotstavljamo njegovoj volji i riječi, ili koliko je pak površno doživljavamo. Nikome nije nepoznanica s koliko mlakosti živimo svoju pripadnost Bogu živomu.
Isto tako nije dovoljno samo što Bog rasipno sije i daje svakome, nego nas Gospodin upozorava kako i mi sa svoje strane imamo zadaću skrbiti oko svoga dobra koje se ostvaruje primanjem Božje riječi. Ako mi ne skrbimo, onda se može dogoditi da Božja riječ zbog naše lijenosti ne donese željene plodove u našoj duši. Ljudski nemar i neodgovornost mogu zagušiti i najbolje Božje sjeme, umjesto da mu dopuste višestruku plodnost.
Srećom Bog se nikad nije obeshrabrio, nego je uporno i velikodušno sijao, pa i onda kad je njegovo sjeme čovjek gušio i odbacivao, pa i onda kad je sjeme davalo raznolik postotak uroda. Stoga i od nas kršćana očekuje da slijedimo njegov primjer, rastvarajući sve svoje sposobnosti djelovanju njegove riječi. Nama kršćanima je prvotna zadaća biti plodno tlo za prihvat njegove riječi, kako bismo potom, svjedočili drugima bogatstvo plodnosti koje u nama izaziva. Tek naše iskustvo plodnosti može drugima biti poticaj da se i sami otvore djelovanju njegove riječi, koja je na poseban način bila jasna i glasna u trenutku kad se Riječ utjelovila. I ne trebamo se zanositi stopostotnim uspjehom, jer nama nije dano da žanjemo plodove, nego nam je povjereno sjeme božanske riječi i života da ga sijemo. Jer ni sam nebeski Sijač, Krist Gospodin, nije se zanosio uspjehom svoje riječi, jer on nije ovisio samo o njemu, nego i o slušateljima. Ali nije zato prestajao sijati, nego je obilato svojom riječju obasipao zemlju gladnu nebeske sjetve i plodnosti. Ne bojmo se slušati ga i biti dosljedni u svemu što traži od nas, kako bismo dali višestruk plod u svijetu, jer naše je umirući poput plodnog zrnja sijati sjeme, a ne ubirati plodove.

14. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem Evanđelju Gospodin Isus s jedne strane slavi Oca poradi malenih kojima objavljuje svoja otajstva, ali isto tako dovodi u pitanje one mudre i umne kojima otajstva kraljevstva nisu otkrivena. U svijetu kao što je naš, u kojemu se cijeni i poštuje znanje, valja postaviti nekoliko pitanja kako bismo razjasnili Gospodinove stavove, te ponijeli potrebnu pouku za život. Upitati nam se nije li Gospodin u suprotnosti sa samim sobom, jer on sam daje svojim vjernicima Duha mudrosti i razuma, a ovdje kao da likuje protiv mudrih i umnih kojima Otac nebeski nije objavio otajstva kraljevstva Božjega? Nije li njegova riječ poziv Crkvi da se odrekne pameti i služenja učenih i razumnih ljudi? Ne guši li time Krist Gospodin i ne obezvrjeđuje li uporabu uma? A ako je Gospodin na strani malenih, a protiv mudrih i umnih, onda je pitanje zašto se Crkva nikad tijekom povijesti nije odrekla razuma i njegove uporabe, nego je uvijek veličala svoje naučitelje, ljude iznimnih intelektualnih sposobnosti i darova? Ako je Gospodin bio jasno opredijeljen za malene, zašto je Crkva tijekom svoje povijesti vrednovala i svjetovno znanje, pa onda otvarala i svoja znanstvena učilišta? Zašto i danas očekuje od svojih službenika da završe teološke fakultete i usvoje teološko znanje, ako je bio protiv mudrih i umnih? Isto tako kako se može spojiti njegov stav s činjenicom da je i Božja objava zapisana u Svetome pismu sastavljena i od knjiga koje zovemo mudrosnom književnošću?
Stoga kad bolje razmotrimo cjeloviti Gospodinov stav i poruku uočiti nam je neke razlike. Gospodin Isus, naime, ne polemizira protiv mudrosti i umnosti kao takve, nego je protivan ljudskoj mudrosti koja sebe drži dostatnom i neovisnom od Boga, odbijajući se u svojoj oholosti podvrći Ocu koji je izvor svake Mudrosti, kao i Sinu koji je utjelovljena Mudrost Očeva. Štoviše, ne samo da se odbijaju podvrći Božjoj mudrosti, nego joj se i otvoreno suprotstavljaju, čemu smo svjedoci i u suvremenom svijetu koji ne prihvaća tako lako Božji nauk o čovjeku i njegovu životu, te radije ide samostalnim putem.
Stoga Isusovo opredjeljenje za malene, nije opredjeljenje za maloumne i glupe, nego naprotiv za one koji razumijevaju da je spoznaja otajstava kraljevstva najznačajnija spoznaja potrebna čovjeku. Maleni su stoga oni koji traže otajstva kraljevstva, bez obzira koliko bili učeni ili neuki. Po tome i veliki učenjak i znanstvenik se može ubrojiti među malene Božje od trenutka kad shvati da ljudskom spoznajom ne može prodrijeti do najdubljih otajstava, nego samo Božjom objavom i milosnom pomoći. Tako maleni znaju da spoznaja dolazi od Oca, a da nije samo ljudska stečevina. Oni žive od Božjih spoznanja, jer znanje njihovo o ključnim pitanjima života je došlo od Boga, te ga doista u poniznosti drže Božjim, a ne ljudskim. Oni su sposobni diviti se tom čudesnom znanju koje ih nadilazi, te za nj biti zahvalni onome koji ga je u svojoj dobrohotnosti htio objaviti. Otkrivajući Božja otajstva, maleni spoznaju Božju veličinu i dubinu njegovih nauma, te iz dana u dan postaju svjesni svoje malenosti i malenosti ljudskog znanja. Onaj tko se pred Bogom osjeća malen, nije protiv ljudske mudrosti i umnosti, kao što ni Gospodin nije bio, nego samo znaju da ljudska mudrost nije dostatna za puninu života koju Bog želi podariti čovjeku. A nije dostatna niti za dati smisao životu ni opravdati najvažnije životne izbore. Jer samo ljudska mudrost, ma koliko bila velika, ne može dati odgovor na bitna životna pitanja koja muče čovjeka, niti usmjeriti njegova traženja. Maleni se radije opredjeljuju za mudrost koja dolazi odozgor, o kojoj govori Sveto pismo i koju utjelovljuje Gospodin.
Maleni svojim znanjem služe čovjeku i čovječanstvu, a ne da njime grade svoju veličinu i svoju slavu. No maleni Božji nisu glupi da ne bi znali što se događa u svijetu i što se događa u ljudskim srcima, nego oni ne grade karijeru i veličinu nauštrb drugih, kao mudraci i umnici ovoga svijeta, koje se cijeni i poštuje na temelju njihove titule i pameti. Maleni prihvaćaju razmišljati Božjom logikom, uslijed čega sve znanje koje posjeduju pripisuju Bogu kao izvoru znanja, zahvalni ujedno na takvom daru.
Stoga je i nama kršćanima slijediti Isusovu molitvu, te se odazvati njegovu pozivu da sve svoje sposobnosti uma i srca stavimo u službu kraljevstva Božjega. Učimo se od njega koji je krotka i ponizna srca, da u poniznosti tražimo Božju mudrost po spoznanju Oca i Sina, jer nas samo ta mudrost može učiniti spokojnima. Po njoj ćemo spoznati da nismo stranci, lutalice i beskućnici na zemlji, nego da imamo Oca koji nas ljubi od vijeka i poziva u vječni život. Štoviše, imamo Oca koji do te mjere skrbi za nas da je svoga Sina, vječnu Mudrost, poslao na svijet da se utjelovi kako bi nas poučio najvećim otajstvima kraljevstva, a isto tako kako bi položio svoj život za nas i otvorio nam vrata života vječnoga. Prihvatimo spremno i ponizno darove njegova Duha kojima nam daje puninu života i spoznanja, te posvjedočimo u svijetu punom preuzetne ljudske oholosti koliko je duboko, široko i visoko ovo Božje znanje i Božja mudrost, jedina sposobna podariti svijetu novost i puninu života, te okvire boljih međuljudskih odnosa, a time i sretnije budućnosti na zemlji, kojoj kruna dotiče nebesa i vječni život.

13. nedjelja kroz godinu – A
Današnji evanđeoski odlomak bitno je artikuliran u dva dijela. U prvom dijelu Gospodin apostolima stavlja na uvid određene zahtjeve apostolske službe i njegova nasljedovanja. Tumači im koji je ispravan stav koji trebaju zauzeti oni koji idu za njim, to jest nastavljaju njegovo poslanje. S druge pak strane na koji način će biti primljeni i čime će Bog nagraditi one koji ih velikodušno primaju i prema njima se ophode s dužnim poštovanjem. Naravno, premda se ovo odnosi u prvom redu za službenike koji nastavljaju Gospodinovo poslanje, vrijedi i za sve kršćane koji nisu izuzeti zadaće svjedočenja Krista Gospodina. Ključna riječ koju izgovara Gospodin u prvom dijelu teksta jest „nije mene dostojan“, te ćemo je uzeti kao predložak ovog razmišljanja.
Naime, kad Isus objašnjava apostolima čega bi se sve morali odreći i na kakvu bi žrtvu trebali biti spremni, dodaj da onaj tko nije spreman ispuniti uvjet, nije dostojan njega i njegova poslanja. Ma štogod mi mislili o njegovim zahtjevima, držali ih normalnima ili pretjerana, ne možemo zanemariti činjenicu da ih je on postavio. Biti Gospodinov apostoli i sljedbenik nije nešto po sebi razumljivo ili jednostavno, nego je nešto vrlo zahtjevno i odgovorno. Biti njegov službenik ili njegov vjernik, nije nešto po sebi završeno jednim sakramentalnim činom, niti nešto na što bi pojedinac polagao pravo. Isto tako ne pripada pojedincu odlučivati kako vršiti službi, pa niti kako biti Kristov učenik i vjernik. Sve to je od početka uredio i odredio sam Gospodin, te je pokazao da postoji način vršenja službe i način kršćanskog života koji je njega dostojan, što u isto vrijeme znači da bi moglo biti onih nedostojnih načina. Na žalost niti su mnogi službenici, a ni mnogi vjernici ovoga svjesni. Stoga u današnjem svijetu čujemo i s teoloških instanci mrmljanje na određene zahtjevne dimenzije svećeničkog života, kao da bi zahtjevi službe bili uzrok nemorala i padova među službenicima. Isto tako vrijedi i za vjernike. Teži se ukidanju svih moralnih normi koje navodno opterećuju savjest suvremenog vjernika, te se doslovno traži ozakonjenje zla kako bi se umirilo tolike savjesti koje žive u grijehu, a smetaju im odredbe Crkve o njihovoj grešnoj situaciji.
Oni koji traže ne polaze od pretpostavke da je Krist u današnjem Evanđelju postavio vrlo visoke zahtjeve pred svoje učenike i vjernike. Biti Kristov službenik i biti kršćanin doista je nešto vrlo zahtjevno i sveto. Onaj tko se zove svetim kršćanskim imenom, ili obnaša službu Kristova svećenika, mora biti svjestan da iz dana u dan treba činiti izbore koji ga čine dostojnima samog Gospodina. Nitko sebi ne smio dopustiti ići za njim samo formalno, a stvarno ostati vezan starim sponama, odnosima i starim načinom života. Svatko treba pokazati minimum dobre volje da će mu se suobličiti i da će učiniti sve da bude dostojan poziva kojim je pozvan.
Kršćani iz dana u dan trebaju postajati dostojni Isusa i njegova nauka, njegova dara za nas ljude i među nama. Moraju postajati dostojni izbora i izabranja kojim ih je obdario i milosrđe im iskazao. Najčešće žive vjeru kao da je to događaj završeni činom krštenja, a ne otvoren proces suobličavanja Kristu. Kršćani zaboravljaju da trebaju postajati dostojni poziva koji im je Krist uputio, a ne da se zadovolje samo onim prvim korakom koji naprave u vjeri, i to uglavnom nesvjesni i tog koraka. Zaboravljajući dinamiku osobnog odnosa s Kristom, žive vjeru na vrlo površan i proizvoljan način. Zovu se kršćanima, a sebi dopuštaju živjeti svakodnevni život neuredno i nemoralno, a onaj osobni daleko od Gospodnjeg lica i pogleda. Zovu se kršćanima, ali su Bogu zatvorili vrata svoje obitelji, tješeći se time da katkada odškrinu vrata župne crkve provirujući u nju od prigode do prigode. U svemu drugome rastu, usavršavaju se i napreduju, samo vjera ostaje negdje u povojima, u onom stadiju u kojom su kao djeca primili krštenje. Tako im u djetinjstvu vjera i počinje i završava.
Međutim, to nije ispravan pogled na vjeru, niti uopće kršćanski način življenja. Stoga nas Krist poziva da vjeru shvatimo u dinamizmu procesa u kojem se trudimo postati dostojni njegova božanskog poziva i dara kojim nas želi obasuti. Odazovimo mu se stoga ozbiljno i odgovorno, jer to je jedini način življenja vjere i kršćanstva, te ako želimo biti Kristovi autentični svjedoci u svijetu, djelotvorno oruđe njegova Evanđelja među braćom ljudima i prihvaćeni s poštovanjem u svijetu u kojem postoji sve više podozrenja i netrpeljivosti prema Kristovoj Crkvi.

Svetkovina Tijelova
Čovjek nije biće koje samo živi poput drugih bića, nego živi, nego živi postajući svjesno života. Poradi toga se može reći da čovjek ima život, jer barem jednim njegovim dijelom upravlja i gospodari životom. Ostaje mu, međutim, ona trajna poteškoća. Kolikogod se trudio posjedovati život i njime zagospodariti do kraja, ipak mora priznati da u tome ne uspijeva. Uočava, naime, da nema života u sebi, te osjeća da sve što ima i čime gospodari može u djeliću sekunde biti nepovratno izgubljeno. Kad pomnije propituje zašto je to tako, onda dolazi do jedinog smislenog zaključka i odgovora. Nije i ne može biti apsolutni gospodar života jer mu je život darovan. Došao je u postojanje iz ništa po stvarateljskom zahvatu, a ne radi toga što je sam to htio. Došao je u život kao darovan, a ne kao gospodar koji je odlučio kada, kako i koliko života imati.
Njegova težnja da bude gospodar života ipak mnogo govori. Svjedoči kako je biće koje nosi zakonito nastojanje, koje ako ne ostvari ostaje nesretan. Pa i kad polazi putem krivih ostvarenja, ona su odraz iste zakonite želje koja rječito govori o njemu samome. Među pogrešna ostvarenja ubraja se potreba da čovjek dominira nad drugim ljudima i da im bude gospodar, ili u najmanju ruku da im bude nadređen i nadmoćan. Nesnalaženje i kriva ostvarenja naznačuju, međutim, kako je pozvan tražiti prava, zakonita ostvarenja gospodarenja životom. Sve to mu služi kao izazov i poticaj da ne odustane dok ne pronađe pravi način, dok ne ostvari željeni cilj postajući potpunim gospodarom života i svoje sudbine.
Ovakve želje koje se rađaju i bujaju u ljudskome srcu može uslišiti i ispuniti sam Bog, onaj koji ima život u sebi i koji bića iz ničega poziva u postojanje. To je onaj koji smrtnim bićima daje poziv i dar da gospodare životima. Naravno, da gospodare na ispravan način, sukladno njegovu božanskom planu. Takav način je definirao sam Bog. Kao što je se je on pokazao gospodarom života jer je dao život kako bi druge oživio svojim životom, tako iz toga i čovjek uči da gospodari životom kad daje život za druge, a ne kad im ga oduzima. Gospodari životom onaj tko zna služiti životu, a ne onaj tko traži da mu drugi služe. Gospodari života smo kad poput Boga vraćamo i dajemo život tamo gdje je već nastupila bila smrt. Gospodari smo života kad u sebi imamo onaj i onakav život koji nam Boga daje, a ne ono što po svom nahođenju zovemo životom.
U ovom kontekstu razumijevamo današnji evanđeoski odlomak u kojem Isus svojim slušateljima govori o sebi kao kruhu za život svijeta, to jest o tijelu za život svijeta. Ili pak kad veli kako nemaju života u sebi, otkriva kako je svjestan ove ljudske potrebe da dođe do takvog stupnja postojanja da može imati život u sebi. Ali osim što je uočio da svijet traži život ili da traži život u sebi, on sebe predstavlja rješenjem i ciljem takvog ljudskog traženja. Kad veli da je njegovo tijelo kruh za života svijeta, onda potvrđuje svoju božansku svemoć koja može zadovoljiti ne samo potrebe za životom nekog pojedinca, nego on u tolikoj mjeri posjeduje život da može dati život svijetu. Životnu moć koju čovjek pokušava steći trudeći se imati život u sebi, on mu omogućuje hranom koju daje čovjeku. Tako Gospodin Isus dolazi ususret ovoj nasušnoj ljudskoj potrebi. Dok čovjek želi, a ne uspijeva imati život u sebi, on mu daje sebe i svoj život, jer je u njegovu Tijelu i Krvi prisutno cijelo božanstvo koje je Život. Tako onaj tko blaguje Boga – Život, ima život u sebi. Imajući u sebi Boga, ima život u sebi, to jest on otada živi takvim životom da mu život nije stvarnost što izmiče iz ruku, nego dar kojega potpuno posjeduje i potpuno njime upravlja jer po daru Božjeg života posjeduje neumrli, trajni život.
Krist Gospodin kao Bog dolazi među ljude kako bi ih podario božanskim životom, jer imajući Boga u sebi, imaju neprolazni život koji im nitko ne može oduzeti. Gospodin je stoga vrlo kategoričan tvrdeći: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Neka nama vjernicima na današnju svetkovinu njegova Presvetog Tijela i Krvi Gospodin podari gorljivost da težimo imati život u sebi, to jest da nastojimo žarko blagovati otajstvo koje nam je on ostavio kao hranu života. Jer ovom otajstvenom hranom Isus nas dovodi do zajedništva života sa samim sobom, a otajstvo njegova božanskog života razotkriva se u zajedništvu s Ocem po kojemu on živi. Tko blaguje njegovo tijelo, primio je puno zajedništvo s Ocem po kojemu on živi kao jedinorođeni i vječni Sin. Tako po euharistijskom kruhu primamo onoga koji je počelo svakoga života, te imajući puno zajedništvo s Ocem po Sinu, imamo život u sebi, te naš život, obdaren darom vječnosti, poprima božanske obrise. Zato za se i kaže da je kruh koji je s neba sišao, jer blagujući njega, postajemo dionici njegove božanske naravi koju je s neba spustio na zemlju i ostavio nam kao hranu u euharistijskom kruhu. Otvorimo mu svoja srca i duše, kako bi nas, gladne života u sebi, mogao nahraniti životom vječnim, te i uskrisiti u posljednji dan.

Presveto Trojstvo – A
Kad upoznajemo ljude onda ne vrednujemo samo one suhe i suhoparne podatke koje znamo o njima, nego o njima stvaramo dojam koji je rezultat svih raspoloživih podataka, a isto tako izravnog susreta s njima. Pa i kad ne znamo uvijek oblikovati razumski sud ili ponuditi objašnjenje o nečijoj osobnosti, može se dogoditi da smo osjetili bilo njegove duše, te smo se njime našli zahvaćeni. Pa i kad ne znamo sve objasniti, može se dogoditi da osjetimo ozračje koje netko širi oko sebe, te onda s dotičnom osobom, i kad nemamo previše informacija, rado uspostavljamo prisan i srdačan odnos na temelju silnica dobrog raspoloženja i srdačnosti koje oko sebe spontano odašilje. Ozračje koje netko oko sebe stvara, ne može se odglumiti, niti može biti namješteno, nego naprotiv nešto je vrlo sukladno najdubljoj biti, budući da izlazi iz nutrine i širi se na druge kao odraz duše. Kao što sunce ne može ne sjati i ne obasjavati svijet svojim zrakama i grijati ga, tako je i čovjek stvoren kako bi oko sebe širio ozračje ljubavi, dobrote, mira, radosti i svih ostalih kreposti. Svaki drugi način života, koji bi odudarao ili bio protivan ovoj logici, bio bi kao kad bismo se pitali: Može li biti sunce koje ne sjaji ili ne grije?
A na poseban način smo mogli doživjeti vrlo intenzivno iskustvo i primjer takve vrste kad se nađemo ne samo s pojedincem, nego kad se nađemo među osobama koje se istinski vole i poštuju, kao što može biti u obitelji. Kako se tek u takvoj sredini osjeti zračenje i sveto ozračje kad se osjeti kako se svi iznimno vole i poštuju, kako imaju razumijevanja i skrbe jedni za druge, kako su složni u svim svojim nastojanjima. Tkogod se nađe u njihovom ozračju, htio ne htio, ostaje zahvaćen i prožet svime što oni međusobno ižaravaju. Istina je također, da kao što nas može obuzeti ono pozitivno i vrijedno, da se može dogoditi da pojedinac ili obiteljske zajednice, nisu pronašle pravi način života i izričaja, te da onda oko sebe šire nezadovoljstvo i mrzovolju, osjećaj nelagode koji nam se može uvlačiti u kosti. S takvima se nerado družimo i susrećemo jer smo svjesni kako takva destrukcije nije dio iskonskog životnog poslanja i smisla života.
I iz toga također uvijek izvlačimo poruku i pouku, kako je čovjek pozvan zračiti životom i dušom vrijedne sadržaje kojima može uljepšati i obogatiti tuđi život. Iz takvog poziva slijedi i odgovornost da skrbi za ono što ima i želi imati u duši. Jer sve što rekosmo, mogli bismo oblikovati kao duhovno pravilo: Što tko nosi u duši, to širi oko sebe. I ne samo da nitko ne može dati ono što nema, nego vrijedi to isto pravilo u pozitivnom smisli: Svatko daje ono što ima. Pri tome osjećamo kako nismo stvoreni kao prazne vreće, nego smo stvoreni okrenuti k Bogu i na nj upućeni, kako bismo se ostvarivali primajući od njegove punine i predajući ono što smo primili. Osjećamo kako smo stvoreni za darivanje drugima, a ne za čuvanje dara. Čovjek se ‘silom’ prirode daruje, jer u tome osjeća ispunjenje i smisao, dok bi svako uskraćivanje dara bio grijeh i protiv sebe i protiv drugoga.
Ono što vidimo kao pravilo prirode ili pravilo ljudskoga života, možemo primijeniti i na onoga koji je sve stvorio i koji je u sve usadio pravila takve logike i takvih odnosa, a to je sam Bog. U ovom kontekstu možemo iz našeg ljudskog iskustva pokušati malo bolje razumjeti današnji evanđeoski tekst, kao i otajstvo Presvetoga Trojstva čiju svetkovinu danas slavimo. Trojedini Bog je u sebi jedna velika obitelj koja se ljubi savršenom ljubavlju. Među osobama vlada takav savršeni sklad da oni jedan drugome daju sve što imaju. Bog je tako u sebi savršena ljubav i savršeni dar kojim se Trojica obdaruju. Zato i sveti Ivan u današnjem Evanđelju polazi od ozračja i činjenica koje je sam iskusio družeći se s Gospodinom, te ide prema daljnjim zaključcima pouzdajući se u istinitost njegove riječi i svjedočanstva o sebi. Kad Gospodin veli kako je Bog tako ljubio svijet, onda iz učinaka njegove ljubavi zaključujemo i na njegov unutarbožanski život. Ako je Bog toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina za svijet, kolika je tek onda ljubav koja postoji između Oca i Sina, a koja ima i svoje ime i zove se Duh Sveti. Ako je Bog toliko želio spasenje ljudskoga roda, to samo potvrđuje neizmjernost dara koji postoji među njima, jer su satkani od ljubavi i beskrajnog nesebičnog darivanja.
Tako u biti možemo kao ljudi donekle razumjeti otajstvo trojedinoga Boga polazeći od dinamizma koji postoji prema čovjeku kojemu dolazi u susret i kojega osposobljava za božanski život na zemlji. A pretpostavka mogućnosti odnosa vječnog i besmrtnog Boga prema vremenitom i smrtnom biću je ljubav. Samo ljubav je kadra prijeći granice nadprostornog i zakoračiti u prostor. Samo ljubav je kadra prijeći granice vječnosti i zakoračiti u vrijeme. Samo ljubav je kadra prijeći granicu života i svojevoljno doći u smrt. Samo ljubav je moćna prijeći granicu sebe i svoga života, te ući u tuđi postajući darom drugome. Samo ljubav je kadra iz neokrnjene nepropadljivosti doći u propadljivost podarujući život u vječnoj besmrtnosti. Samo Bog koji je u sebi ljubav, mogao je oko sebe širiti ozračje ljubavi i svoje djelovanje usmjeriti prema svemu stvorenju, a napose prema čovjeku kojeg je na poseban način ljubio. Stoga i nas današnja svetkovina poziva na dublje razumijevanje otajstva Trojedinoga Boga, dok iščitavamo ozračje koje je on stvorio oko sebe i na koje nas poziva. Promatrajući sve što je za nas učinio i upijajući ljubav koju oko sebe širi kako bi nas njome obogatio, pozvani smo i sami na odgovornost takve ljubavi kako bi smo njome nošeni došli do spasenja i do njezine punine u životu vječnome. Samo zahvaćeni trojstvenom ljubavlju, to jest živeći u ozračju Trojstva, možemo onda i mi prekoračiti granice vremena i prijeći u vječnost, iskoračiti iz granica prostora i uzići na nebo, izići iz okvira smrtnosti i ući u besmrtnost.

Duhovi 2011.
Jedna od bitnih dimenzija čovjeka je sloboda koju baštini kao razumsko biće. Sve darove koje posjeduje ostvaruje u slobodi i samo tada su stvarni darovi koji imaju neupitnu vrijednost. Nije stoga nikakvo čudo da se, prije svega čovjek bori za status slobode, pa tek onda izgrađuje sve ostale vrijednosti. Prije nego iskoristi darove razuma i volje, prije nego pokaže sve vještine kojima je obdaren, čovjek sebi želi osigurati slobodu, jer samo u slobodi može biti istinski stvaratelj i graditelj društva i budućnosti. Samo u slobodi oslobađa se velika količina genijalnosti i duhovni potencijal sposoban jamčiti dobrobit i razvoj društva.
No osim što je to načelno točno, postavlja se odmah drugo pitanje, a to je što je sloboda i kad se ostvaruje. Jer činjenica je da živimo u društvu koje je slobodno samo pod jednim vidom, to jest čovjeka našega vremena je naviknut govoriti o slobodi uglavnom pod prizmom društvene slobode, koja je, bez daljnjega, bitna i hvale vrijedna. Ali iza pojavnosti društvene slobode, postoji još jedna druga dimenzija osobne slobode koja se ne izražava samo socijalnim kategorijama, nego je isključivo unutarnja, duhovna sloboda. Radi se o slobodi čiste duše oslobođene grijeha i svih neurednih sklonosti, koje se često tako brzo gomilaju upravo u okolnostima društvene slobode. Upravo u okolnostima društvene slobode događa se da pojedinac prihvaća slobodne okolnosti samo kako bi u njima razvio neuredan način života i otklonio se od kreposti prepuštajući se neurednim sklonostima. U tom duhu smo skloni čak uspoređivati društva u kojima smo živjeli prije i u kojem smo sada, ili kad govorimo o društvu u koje tek trebamo doći kao što je ono Europske Unije. I čujemo s toliko strana i znamo sami od sebe kako je javni moral u totalitarističkom komunističkom režimu bio mnogo stroži i jasniji, nego što je to u današnjem društvu, a da se ne spominje ono društvo prema kojem su usmjerene sve političke i društvene snage. Nismo neupućeni da ne bismo znali kako se radi o preliberalnom društvu, te su mnogi misleći ljudi uvjerenja kako će nam uništiti moral i vrijednosti, te kako bismo mu se trebali oduprijeti odbacujući ulazak u spomenutu političku zajednicu zemalja.
Kako bilo da bilo u društvu oko nas, duhovski događaj koji danas slavimo je dokaz kako nas Gospodin nije odredio da ostanemo izolirani od svih tijekova povijesti čovječanstva, pa niti da kao kršćani živimo pod staklenim zvonom, nego u svijetu svjedočimo njegove vrijednosti. Uostalom, moral koji nameće društvena vlast i nije slobodno življeni moral, nego prisila koja nas ne izgrađuje i ne donosi nikakve zasluge. Današnjim slavljem se sjećamo događaja kad je Gospodin osnažio zajednicu svojih učenika i izveo ih u svijet da naviještaju. Duhovski događaj je bio trenutak kad ih je Gospodin oslobodio svakog straha i poslao ih u svijet koji ima svoje potrebe i zahtjeve. Nije im dao da provedu cijeli životu u dvorani posljednje večere, gdje bi sigurno bili zaštićeniji iza čvrstih vrata, nego ih je poslao u svijet da oni tom svijetu ponude navještaj slobode koju su iskusili uskrsnućem i za koju ih je osposobio Duh osloboditelj. Apostolska zajednica je uzor zajednica po kojoj bismo trebali živjeti i mi u današnjim okolnostima.
Stoga bi nama vjernicima danas trebalo biti jasno kako nijedan povijesni proces ne možemo i nismo pozvani prekidati nasilno, to jest ljudskim prisilama. A isto tako ni graditi. Društvo koje će biti po mjeri čovjeka ne stvaramo izvanjskim režimima i diktaturama, nego unutarnjim osposobljavanjem za vrijednosti i nesebičnim sebedarjem poput sebedarja koje učiniše apostoli na dan Pedesetnice i u ostatku života. Slobodno društvo koje se stvara po mjeri čovjeka, društvo je koje izgrađuje u nama i preko nas Duh Sveti. To je Duh koji nas uči kako samo u društvu ne možemo ostvariti stvarnu slobodu, nego da je ona stvarna unutarnja sloboda njegov dar koji nam se daje kad prihvaćamo biti oprani od grijeha. On nas uči kako je svaka sloboda bez unutarnjeg oslobođenja samo polusloboda od koje se ne može živjeti punim plućima. Snagom ovoga Duha pozvani smo izgrađivati unutarnju slobodu koja ne pozna prisile i koja je spremna na junaštvo mučeništva kao bi potvrdila sve što je ispravno i vrijedno. Jer ako mi kršćani vjerujemo u vrijednosti, bez obzira što zakoni dopuštali, mi ćemo živjeti sukladno uvjerenjima u kojima smo odgojeni i u kojima smo potvrđeni snagom Duha osloboditelja.
Neka nas zahvati snaga Duha Svetoga da budemo opijeni dahom božanske slobode koju trebamo njegovim zanosom drugima navijestiti, umjesto da se opijamo ljudskim idealima i nedorečenim slobodama. Neka nas opije i ispuni kako bismo postali nositelji istinske slobode koja nas čini slobodnima za pravi život, slobodnima sukladno svim vrijednostima kojima nas on uči. Pa ako će nas i danas kao nekad apostole držati pijanima, ne bojmo se svetog pijanstva po Duhu Svetome, nego radije se bojmo one trijezne ispraznosti u ime koje se diže umišljeni glas protiv neba i podižu barijere lažne slobode. Neka nas on očuva od opijenosti grijeha, oholosti, bezočnosti i površnosti, koje nas čine robovima prizemljena života, umjesto da nam dopusti sagledati pravi opseg slobode u neizmjernosti božanskih dimenzija. Neka njegov dah otjera od nas turbulencije svih štetnih vjetrova i svaki dah slobode koji ne dolazi od Boga, kojima se izaziva nevrijeme bunta i nereda u ljudskom životu. Neka odagna vjetrove lažnih sloboda ili polusloboda koji čovjeka strovaljuju u ropstvo grijeha. Budimo naraštaj slobodnih ljudi koje je Duh osloboditelj oslobodio svih zlokobnih spona grijeha, naraštaj kojemu je on proširio obzorja uzdižući nas u nebo.