4. nedjelja kroz godinu – A
Svi znamo koliko je važno školstvo i školovanje, pogotovo danas kada je, za razliku od nekada kad su samo pojedinci imali mogućnost omogućiti sebi neki stupanj školovanje, školska pouka pretvorena u nezamjenjivi i neprocjenjiv sustav. U odnosu na prijašnja vremena, u našem društvu školska je pouka postala obvezatnom za sve pojedince, što je hvale vrijedno. No samim time ne mogu se uvijek i u svemu dosegnuti novi stupnjevi kakvoće, niti je uvijek sigurno da škola postiže ciljeve i ostvaruje rezultate koje bi trebala ostvariti. U današnjem svijetu, doista, školska pouka sve više postaje, to jest pretvara se, isključivo u djelatnost u kojoj se prvenstveno misli na materijalnu korist koju donosi onome koji poučava, a ne na časnu zadaću koja u prvi red stavlja naglasak na cjelovitu dobrobit onih koji se daju voditi poukom. Pa i oni koji potom uče i studiraju, ne čine to uvijek s najsvetijim motivima i razlozima, nego i sami onda vođeni željom za interesom. Školstvo se tako, kao i učiteljska služba, pretvorilo se stoga u relativno dobro plaćenu djelatnost, sposobno zadovoljiti ambicije i osobna stremljenja onoga koji je obnaša, a ne u prostor u kojem bi se netko učio vrijednostima koje vode u blažen život. Škola je, kako se čini, usmjerena prije svega prema prenošenju znanstvenog znanja, dok je u sasvim drugi plan prešla odgojna zadaća koja bi trebala biti njezina bitna sastavnica. Učitelj je u društvu, kao ugledna osoba, s pravom, imao i ima povlašten status, jer je znanja kojim je baratao predstavljalo moć, te mnogi ostaju motivirani isključivo takvim težnjama.
S druge pak strane također valja uočiti kako čovjek današnjega vremena, tražeći blaženstvo života, naglo usvaja sve više tehničko-znanstvenih spoznaja, međutim nije navikao ni voljan imati učitelje mudrosti i vrijednosnih stavova. Kao da mu glede toga smeta bilo koji savjet, pa se onda ograđuje pozivajući se na osobna prava i tražeći poštivanje privatnosti. Gotovo da svaki pojedinca glede toga smatra sama sebe jednakim autoritetom ravnopravnim drugim ljudima. Nitko stoga, tko se bavi obrazovanjem, a niti školski sustav u cjelini, i ne pokušava sebi prisvojiti prava na pouku vrijednosnih stavova, nego se zadržava na prenošenju stručnog znanja. Kad potom promatramo mlade ljude i naraštaju, vidimo kako je malo tko spreman danas slušati životne mudrosne savjete za blaženo življenje. A kad promatramo starije i odrasle ljude, istini za volju, uočavamo kako je malo tko sposoban davati takve savjete, nego svu svoju pouku svede na obične tehnike preživljavanja ili lagodnog življenja, koji su jednako tako daleko od stvarnog ljudskog blaženstva.
No takvo stanje nije samo u školstvu, koje se gotovo odriče odgojne uloge, krijući se iza barijere obrazovanja, nego je takvo stanje na žalost u cijelom društvu, a što je najtragičnije, i u obitelji. Obitelj se sve više pretvara u zajednice poslovnog odnosa, izvanjske djelatnosti, prostor gotovo turističkih ponuda i sadržaja u kojima tek postoji prostorno-vremenska podudarnost ili neka vrsta tehničke službe ili servisa. Svaki pokušaj davanja duhovno-moralnog savjeta proglašava se pametovanjem, a da ne govorimo ako bi obitelj htjela biti mjesto gdje se ne samo savjetuje, nego i zahtjeva moralan život. Razvidno je iz svega kako je i sama obitelj, kao mjesto odgoja za vrijednosti, ugrožena u svom poslanju. A ako je ugrožena obitelj u svom učiteljskom poslanju, tim više je ugrožena i Crkva u svojim bazičnim župnim zajednicama, prema kojima također postoji određeno podozrenje glede sposobnosti da nekoga odgoje za blažen život.
Doista mnogi ljudi našega vremena drže kako im nitko ne treba govoriti što im je činiti, pogotovo ne netko iz vjerske perspektive. Mišljenja su kako se nitko ne treba praviti pametnijim od drugoga i drugima držati lekciju, kako svatko ima pravo u životu misliti i činiti ono što smatra najboljim u životu i za život. Ti isti ljudi ne misle kako su, najčešće, u oblikovanju takvih stavova slušali neke ‘učitelje’ kako bi izgradili takve ‘vrijednosne’ stavove. Tako mnogi ljudi ne shvaćaju odmah da slušaju radije lažne učitelje koji, učeći ih da odbacuju svaki učiteljski autoritet, nude im sami sebe za učitelje.
Štoviše, takvo odbacivanje se najčešće odnosi na stavove kojima nas po vjeri uči nebeski Učitelj, koji jedini zna što je istinsko dobro za blažen život, što je izrekao u odlomku iz Matejeva Evanđelja koji smo danas čuli. On je za to da osobno iskustvo postane mjera životnih saznanja, razabiranja i stavova, ali ne samo ljudsko osobno iskustvu, nego ljudsko iskustvo s Bogom. Samo prihvaćajući Boga kao učitelja suvremeni čovjek može izbjeći ona isključivost i uobraženost od koje boluje, završavajući najčešće kao sljedbenik lažnih i zlonamjernih učitelja. Pa ako bi takvi i htjeli predstaviti jedino znanstvene informacije objektivnima i univerzalnima istinama, prepuštajući proizvoljnost na području odgoja i vjerskih vrijednosti, Gospodin Isus je svjestan kako je to pogubna zamka u koju suvremeni čovjek pada. Jer život u svojoj cjelini nije protumačiv do kraja nikakvim kriterijima, osim kriterijima vjere, to jest onim kriterijima koji dolaze od Boga, darovatelja života. Stoga svaki čovjek koji teži blaženome življenju, treba se dati Bogom odgojiti, jer jedino Bog ima pravo davati životnu pouku čovjeku. Nijedno učilište ni sveučilište ne mogu zamijeniti nauk koji nam je došao s Božjih usana.
A ako tko ima pravo ljudima davati životnu pouku na zemlji, otvoriti školu života koja neće biti škola ispraznih ambicija i površnog života, onda je to božanski Učitelj koji pozna opsege i domete života, kao i ispravan način življenja kojim se stiže do vječnoga blaženstva. On je jedini Učitelj koji izgovara spasenjske riječi koje vode u nebo. S tog naslova smo čuli u današnjem Evanđelju kako Krist Gospodin sjede i poče naučavati nakon što mu pristupiše učenici i mnoštvo željno njegovih božanskih riječi. Time je počeo vršiti svoju božansku odgojiteljsku vlast među ljudima, učeći ih blaženome životu, čega nema bez života po Bogu. I nama je danas vrijeme da odbacimo tolike lažne učitelje koje slušamo i ne misleći kako nas svaka škola ne vodi blaženom životu. Doista samo nas ona božanska može istinski odvesti u blaženstvo. Vrijeme nam je da i sami sjednemo do nogu Učiteljevih, kako bismo naučili i radosno živjeli istinske vrijednosti života, te svoje suvremenike uputiti ovom Učitelju koji jedini ima božanski nauk, koji ne može nadomjestiti nikakva škola i koji ne mogu pomutiti lažni učitelji. Kamo sreće kad bi Gospodinove riječi preobrazile i škole i obitelji, kao i svakoga onog tko daje pouku drugima, kako bismo svi, snagom njegove riječi bili pouzdani učitelji drugima. Budimo njegovi dobri učenici, kako bismo potom postali vjerodostojni učitelji blaženoga života. Prigrlimo stoga njegov božanski nauk, kako bismo živjeli blaženo na zemlji, te snagom njegova obećanja prispjeli i u blaženu vječnost.

3. nedjelja kroz godinu – A
Započinjući opisivati Gospodinovo djelovanje, nakon uhićenja Ivana Krstitelja, sveti Matej izvještava kako je prvi mesijanski nastup bio u Galileji, u području grada Kafarnauma, koju već prorok Izaija naziva poganskom. Dan joj je naziv poganska, jer su u vrijeme prijašnjih, babilonskih i perzijskih osvajanja, pogani najprije uspijevali osvojiti nju, i tek kasnije su se spuštali do Jeruzalema. Osvajajući je, ostavili su najviše svoga utjecaja upravo u takvim rubnim područjima gdje se je miješalo stanovništvo, te je onda uz židove bio i priličan broj pogana koji ju je nastavao. U Isusovu navjestiteljskom nastupu, međutim, Evanđelist vidi ispunjenje Izaijina proročkog nagovještaja prema kojem je upravo narod u poganskoj Galileji najprije vidio svjetlost veliku, to jest njima koji su mrkli kraj smrti obitavali, svjetlost jarka je osvanula. Jer Gospodinovo propovijedanje Evanđelja bilo je doista velika svjetlost ne samo za židovski narod, nego i za pogane koji su u tom trenutku bili u doticaju sa židovima mnogo više u Galileji, nego u Judeji. U svakom slučaju, Gospodinov nastup sadržava, kako ispunjenje proročanstva, tako i sveopći poziv na obraćenje koje je potrebno svakome čovjeku. Njegov glas je doduše odjekivao najprije u sinagogama i među židovima, što je moglo izazvati čuđenje, jer su oni sebe, u odnosu na pogane, smatrali vjernicima kojima nije potrebo obraćenje. Ako je, međutim, židovima trebalo obraćenje, možemo misliti u kolikoj je mjeri taj isti poziv trebao vrijediti za pogane, koje su židovi držali potpuno isključenima iz Božjeg spasenjskog plana.
Gospodinova navjestiteljska revolucija i revolucionarna poruka obraćenja kojim se dolazi do spasenja, tiče se i nas danas, jer svaki čovjek i svaki naraštaj trebaju nanovo stati pred ove Gospodnje riječi i suočiti se s pozivom što je odjekivao s njegovih usana: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko. Jer kraljevstvo nebesko nije kraljevstvo koje ima svoj kronološki tijek, niti prostorni smještaj, premda teži tome da se smjesti u ljudski prostor i vrijeme. Kraljevstvo je božanska stvarnost koju svaki pojedini vjernik i svaki pojedini naraštaj treba za se steći, jer se ne prenosi kao povijesna stečevina i tradicionalna baština. Tradicionalnim slijedom prenošenja možemo prenijeti njegovu izvanjsku pojavnost, ali ne i unutarnju djelotvornost, koja je svojstvena samo osobnom suočavanju i susretu s Bogom, koje ne dopušta nikakvu uhodanost. Isto tako posluh vjere i obraćen stav jednog naraštaja ne znači sam po sebi kako će i naraštaj koji slijedi biti jednako vjeran i obraćen. Zato Gospodinova poruka obraćenja nije bila samo za ljude njegova naraštaja i galilejskog kraja, nego se ni mi danas ne smijemo izuzeti od tog poziva. Preuzetno bi bilo smatrati kako nama obraćenje ne treba, nego, naprotiv, pozvani smo pozorno slušati Gospodinov navještaj u svim dimenzijama.
Pogotovo što je danas očito i neskriveno ljudskim očima, kako je ovo društvo, koje se nekada nazivalo kršćanskim i u kojem je kršćanstvo ne samo ostavilo dubokoga traga, nego mu predstavlja i sam temelj, krenulo već odavno putem poganstva. Danas se doista može reći suprotno od onog što je Matej rekao za stanovnike Galilije: Narod koji je vidio svjetlost veliku, odlučio se vratiti tminama poganstva! Europa koja je nekada bila prosvijetljena svjetlom kršćanske vjere, odlučila se odbaciti svjetlo vjere proglasivši ga suvišnim i nepotrebnim. Europa se opredjeljuje za poganski život, a to je život bez korijena vječnosti i bez smisla budućeg života u uskrsnuću. Osilila se je u svojoj moći, te se uvjerava kako može naprijed bez Boga. Zaslijepila se obrtanjem velikih novčana sredstva, te ne vidi kako bi obraćenje trebalo biti njezino najveće bogatstvo. Pozorna je gotovo na sve sastavnice ljudskoga života upirući pogled u centre ljudske moći, ali ne vidi zašto i kako bi trebala skrenuti svoj pogled prema Bogu i obratiti pozornost na riječ što izlazi iz njegovih usta.
Ali ako se Gospodin nije ustručavao Galileji poganskoj uzviknuti: Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko, zašto bismo se mi ustručavali viknuti poganskoj Europi: Europo, obrati se, jer svojim ponašanjem odbacuješ kraljevstvo nebesko koje ti je bilo naviješteno! To vrijedi i za naš narod i hrvatsko društvo koja je dio Europe, te se ovakvi procesi odbacivanja kraljevstva i u njoj, na žalost, bilježe i odvijaju nezaustavljivom brzinom. Ali jer naš život nije isključivo dio ovih povijesnih procesa, nego je mnogo vrjedniji i ozbiljniji, moramo se vratiti na put obraćenja kojim nam Bog otvara oči kako bismo to prepoznali. Stoga moramo sami prihvatiti Isusov navještaj obraćenja kao događaj svjetla kojim prosvjetljujemo tamu poganstva u našim srcima, koje nastaju zamračenjem grijeha. Navijestiti nam je koliko može biti zasljepljujuće i koliko tamno, svjetlo koje se stvara u radionicama ljudskoga kraljevstva, a koliko spasonosno i korisno svjetlo vjere kojim nas Bog obasjava. 0braćenje je proces progledavanja kojim spoznajemo sebe i svoj život pred Bogom, ne bježeći od istine kako smo poprilično udaljeni od njegova svetog života. Obraćenje je proces kojim odbacujemo iz sebe i svoga života sve ono što ne diše i razmišlja sukladno istini o kraljevstvu Božjemu što je među nama.
Stoga je pravi trenutak i krajnji čas da ozbiljno poslušamo Gospodinovu riječ danas upućenu nama: Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!, kako bismo je mi potom prenijeli onima što žive u tami nepoznavanja Boga, te kako bismo zajedno s njima primili vječnu baštinu tog istog kraljevstva. Amen.

2. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku imamo jednu zanimljivu tvrdnju Ivana Krstitelja koji izjavljuje: Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu. S jedne strane govori o svom neznanju, to jest o nepoznavanju Mesije, a s druge strane o tome kako je našao načina otkriti tko je Mesija i učiniti da se očituje narodu. Ivanova zadaća nije bila tako jednostavna kad se sjetimo samo tolikih samozvanih mesija koji su sebi prisvajali mesijanski naslov. Trebala mu je snaga Duha kako bi razabrao tko je tko. Trebao je neke objektivne kriterije prepoznavanja da upravo ovoga koji se nije hvali ni bučao kako je on Mesija, spozna kao Mesiju i javno očituje. Upravo jer ga nije poznavao, morao je tražiti objektivne kriterije prepoznavanja koji će i njemu samome dati sigurnost da nije rukom pokazao prema pogrešnome, te bi onda bio krivac zavođenja naroda na krivi put. Takvu nepristranu sigurnost Ivan je imao po krštenju koje je dijelio, kao što veli: dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu. Krštenje obraćenja i pokore bilo je snažno sredstvo razlučivanje pravoga od lažnih mesija, a isto tako i pretpostavka kako bi ga potom on mogao očitovati drugima. Ivan je krštavao, a to je značilo da je činio pokoru i pozivao narod da se krsti krštenjem obraćenja i pokore, kako bi mogao uočiti onoga koji dolazi kao Jaganjac i kako bi imao snage prihvatiti ga i poći za njim. Mada nije poznavao Mesiju osobno, Ivan, kao Božji čovjek, dobro je znao, snagom Duha Božjega, čime se Mesija morao odlikovati, to jest kako je trebao biti skroman i ponizan poput janjeta, kako bi dao svoj život kao otkupninu za ljude. Zato je mogao odbaciti svakoga onoga tko je dolazio s nekim drugim oblikom mesijanizma.
Ivan je tako primio očitovanje Duha koje ga je poticalo da sva svoja životna traženja usmjeri prema Bogu, prema onome koji ima doći u naš život. Još prije nego je upoznao Isusa licem u lice, njegovo djelovanje prožeto Duhom, bilo je osmišljeno time da uz dužni napor ukazuje na Božje znakove u svijetu, te je time bio u službi očitovanja Božjega u svijetu koje je išlo svojoj punini. Zato je on krstio ispirući savjesti pokorom, kako bi njegovi sunarodnjaci koji su ga slušali mogli primiti očitovanje, u protivnom je Božji pohod mogao biti neprimijećen. Učeći druge i sam je morao znati po čemu prepoznati Mesiju, a kriteriji prepoznavanja bili su mu Božji dar koji je mogao primiti samo ako je držao do kreposna života, do pokore i obraćanje, do Božje riječi i objave.
I mi kršćani smo u sličnoj situaciji kao i Ivan, a isto tako nam je povjerena i ista zadaća kao i njemu. Nitko od nas ne poznaje Gospodina do kraja, savršeno, pa ni oni koji posjeduju iznimnu teološku spoznaju, ne poznaju ga na način na koji ga poznaje Otac nebeski. Zato smo i pozvani ići smjerom upoznavanja njegove osobnosti i značenja za nas. Pozvani smo njegovu otkrivanju pristupiti sa svom ozbiljnošću kojom je pristupio Ivan Krstitelj, koji ga nije poznavao, a trebao ga je objaviti, jer ga i mi kršćani moramo očitovati našemu narodu.
Da nam Krist ne bi promakao i izmakao izvan dometa naše spoznaje, a to se može dogoditi ako ga ne spoznajemo iz dana u dan dublje, onda smo pozvani na duhovnu ozbiljnost koja počiva na zbiljnosti Božje prisutnosti i svijetu. Krist je došao i prisutan je u Crkvi i u svijetu, ali ako ga ne tražimo životom, ako se iz dana u dan ne obraćamo, nego živimo površnim životom poput svih ostalih ljudi, onda ga ne možemo niti uočiti, a kamoli spoznati u punini njegove osobnosti i poslanja. Ako kao vjernici ne napravimo onaj temeljni korak posluha i ne počnemo živjeti duhovnim životom na koji nas Bog priprema i koji od nas očekuje, opasnost je da proživimo život kao kršćani, no bez stvarnog uvjerenja kako smo otkrili Mesiju i očitovali ga sebi i svijetu, što bi doista bila golema tragedija. Živeći intenzivno poput Krstitelja, u trajnom naporu osluškivanja glasa Božjega i primanja snage Duha, ostvarujemo pretpostavke susreta s onim koji je Jaganjac Božji, to jest naš Spasitelj. Samo slijedeći Božji glas i ostvarujući se sukladno njemu razumijevamo koliko je Božja objava velika, koliko je svaka njegova riječ ispravna i dragocjena. Tako primamo očitovanje koje nas uvodi u ono unutarnje ostvarenje kroz razumijevanje tajne života. Shvaćajući kako Bog za nas ljude ima odgovore na naša životna traženje, postaje prvo očitovanje Isusa u našem životu, a da ga još i ne znamo potpuno, kako se dogodilo i Krstitelju. Pronalazeći potvrdu kako je sve što je Bog objavio i obećao doista istinito i odgovara ljudskim potrebama, te uočavajući kako nam je potrebno Božje spasenje prema kojem smo upućeni, imamo pretpostavke za spoznaju Isusa Krista.
Zato život nas krštenika, krštenih krštenjem Gospodinovim, pretpostavlja i Ivanovo krštenje pokore, pri kojem se zbilo prvo Mesijino očitovanje. Prvi korak života koji vodi k očitovanju Gospodinovu je krepostan život, život odricanja i pokore sukladan Božjoj objavi i volji, koja nas pripravlja na dolazak njegova Sina. Tek onda možemo doživjeti i puninu i smisao svoga krštenja koje nas suobličuje Kristu. Ali kako bismo uopće mogli govoriti o suobličenju Kristu, ako ga ne bismo raspoznali niti na onaj prvoj elementarnoj razini? A ako živimo kao grešnici u ovom grešnom svijetu i grešnom naraštaju, ako ne činimo pokoru i ne obraćamo se, jasno je da nam se ne može očitovati tek tako lako. Ne može se očekivati stvarno očitovanje Kristovo kršćaninu, niti kršćansko suobličenje Kristu, ako mi kršćani živimo poistovjećeni i subličeni svjetovnom načinu života. Ne možemo primiti očitovanje Gospodinovo bez ovog preduvjeta na koji nam skreće pozornost Ivan Krstitelj. A pogotovo ne možemo očitovati Krista drugima, kao što je učinio Ivan, ako naša djela i naš život govore suprotno.
I nama je zamoliti ovaj dar, te živjeti tako da nam se Isus može očitovati u punini svoje osobnosti, kako bismo onda i mi svojim životom i svojim riječima posvjedočilo za njega da je Sin Božji, te tako ljudskom naraštaju ponudili da otkrije Spasitelja.

Nedjelja krštenja Gospodinova
Današnji evanđeoski odlomak nam opisuje prvo Gospodinovo pojavljivanje u javnosti, kojim će potom započeti njegovo javno djelovanje. Isus dolazi na Jordan tražeći krštenje od Ivana Krstitelja, no ovaj događaj nije samo uhodani obred kojim bi Gospodin ispunio izvanjsku formu života, nego je to trenutak njegova daljnjeg objavljivanja svijetu. Rođenjem je, doista, ušao u svijet kao Stvoritelj koji postaje dionikom sudbine svojih stvorenja, a događajem krštenja preuzima dodatnu službu i dodatno se zauzima za svijet. Ovaj čin njegova ulaska u svijet je izričitiji nego samo rođenje, koje je bilo diskretno, tiho poput bilo kojeg drugog rođenja. Već tada je u pravom smislu riječi bio u svijetu, ali ovim događajem postaje jasna potreba da u svijet uđe i na dublji i intenzivniji način. Krštenjem na Jordanu biva razvidno kako Gospodin razumije svu problematiku i potrebu svijeta, koji redovito, umjesto da stoji u Bogu, postavlja se kao stvarnost nasuprot Boga ili čak protivna Bogu. Zato on pristaje na Ivanovo krštenje pokore i obraćenja, želeći ukazati da je Ivanovo propovijedanje imalo temelja u stvarnom stanju svijeta i čovjeka. Bog tako uvodi svoga Jedinca u svijet, rođenjem kao Stvoritelja, a činom krštenja kao objavitelja Božje ljubavi, čime započinje njegovo spasenjsko djelovanje. U ovom trenutku stoje dva svijeta jedan nasuprot drugoga. I kao što je Božji Duh u počecima lebdio nad vodama i po vodi dao život, tako se i sada ponovno pokazuje njegova životna snaga kad Sin njegov silazi u vodu, jer je po krsnoj vodi trebala biti dovršena obnova grijehom narušenoga svijeta.
Upravo u takav svijet potreban obraćenja Isus ulazi ne više kao anonimni stanovnik mjesta u galilejskoj zabiti, nego ulazi otkrivajući sada svoj pravi identitet. U trenutku krštenja svijetu se otkriva istina kako je on Sin Božji, ljubljeni, u kojem je sva Očeva milina, čime nam se daje naznaka Božjeg djelovanja prema svijetu. Bog objavljuje svoga ljubljenoga Sina, kako bi poručio svijetu da se vrati svojoj prvoj ljubavi, kako bi ga pozvao da se dade uzljubiti. On se objavljuje kako milina Božja da bi svijet shvatio kako je došao oprati ga od grijeha, čineći da sav svijet bude milina Gospodnja. Poradi toga ne ustručava se podvrgnuti svim zakonima kojima je kao Stvoritelj odredio svijet, kao i zakonu one pravednosti po kojoj se daje krstiti na Jordanu. Ovim se događajem doista otvara novo poglavlje odnosa Boga i čovjeka, jer od ovog trenutak nastupa vrijeme nove pravednosti za čovjeka. Napokon se započinju otvarati nebesa za ovaj svijet koji ih je bio zatvorio odbacujući Boga, to jest koji je time učinio da ih Bog zatvori čineći ih nedostupnima čovjeku. Podlažući se Ivanovu krštenju kako bi potom i sam započeo vršiti svoje poslanje, poradi Isusa se otvaraju nebesa, a i zemlja se otvara postajući polje njegova rada. Od ovog trenutka Isus ulazi u svijet snagom Božjom, kao ovjerovljeni Sin Božji koji ima pravo na svijet. Primio je stoga, u trenutku krštenja, svjedočanstvo Očevo, kako bi svima bilo jasno čijom snagom on nastupa u svijetu. Time je ostavio poruku i nama kršćanima kako ući u svijet bez ove snage i svijesti o pripadnosti Bogu, čin je ne samo visokog rizika, nego i osuđen na propast. Tkogod uđe u svijet, oslanjajući se samo na sebe i svoje ljudske domete, lak je plijen, pa ga svijet bez problema usiše i ispljune nakon što ga je dobro isisao i iscijedio.
Zato je ovo Evanđelje primjer i poticaj i nama kršćanima kako trebamo ići u svijet, kako biti u svijetu i kako se zauzimati za svijet. Iz Gospodinova primjera iščitava se iskonski poziv kršćanina da u svijet unosi Božju snagu i Božju prisutnost. Ražarujući svijest o svojoj pripadnosti Bogu, o svome bogosinovstvu, kršćanin je pozvan širiti svijest o tome kako svijet pripada Bogu i kako se treba pomiriti s tom pripadnosti. Štoviše, kako treba njoj težiti, jer pomirenje s Bogom izvor je njegova sveopćeg pomirenja: pomirenja sa samim sobom, s braćom ljudima. Kršćanin stoga treba zadobivati dublju svijest o svom identitetu, kao što je se u trenutku Isusova krštenja otkrio njegov stvarni identitet. Zato se i kršćanin, postajući sve više svjestan kako je dijete Božje, jasnije se razlikuje od svijeta i od svih zemaljskih oblika življenja opredjeljujući se za kršćanski način življenja. No s druge strane, njegova svijest o pripadnosti Bogu i suprotstavljenosti sa svijetom, neće ga dovesti do odbacivanja svijeta, nego će u njemu sazrijevati svijest odgovornosti za svijet. Tako vidimo usporedni rast svijesti o pripadnosti Bogu i odgovornosti za svijet. Tko iskrenije sazrijeva kao dijete Božje, tim bolje vidi stvarnu potrebu navijestiti spasenje svijetu, te također skrbiti kako bi se ono ostvarivalo.
Mi kršćani ne živimo u svijetu samo kao djeca ljudska ili samo kao sinovi ovoga svijeta, nego kao djeca Božja kojima je Gospodin Isus podario bogosinovstvo. Stoga svaki naš korak u odnosu prema svijetu treba biti prožet istinom kako smo prvenstveno djeca Božja, koja su na krštenju primila taj iznimni dar. Svako naše djelovanje moralo bi biti prožeto tom sviješću, te izvirati iz svijesti života pred Bogom. Tako ćemo razumjeti da nismo tek slučajno bačeni u svijet, nego da pred svijetom imamo posebno poslanje privesti ga u zajedništvo sa Stvoriteljem.

Svetkovina Bogojavljenja
Gospodinov dolazak na zemlju i njegove rođenje bio je događaj koji je pretpostavio trud i angažman nekih pojedinaca, ali isto tako do sada smo razmatrali vrijednost i značenje njegova dolaska za obitelj, jer je Gospodin došao na ljudski način u jednu konkretnu obitelj. Danas nam je ići još korak dalje i razmišljati o ovom događaju pod prizmom njegova značenja za širu društvenu zajednicu. Dolazak Boga među ljude zahtjeva i stav društva kao takvoga, a nadasve onih koji imaju čelne uloge i zadaće, jer oni izravnije utječu na sudbine pojedinaca i cijele zajednice. Oni su uvijek bili pozvani propitati što gube, a što dobivaju dolaskom Božjim, to jest prihvaćanjem Boga kao zakonitog člana svoga društva, te mjerilom svoga života i života svakog pojedinca.
Čak bi se takva stvarnost mogla predočiti klasičnom slikom koju je rabio sveti Augustin kad je govorio o dva grada koja se sučeljavaju ovdje na zemlji. Naime, radi se o sučeljavanju između grada Božjega i grada ljudskoga, interesa Božjega i interesa ljudskoga. Radi se o sukobljavanju dviju ljubavi: one koja dolazi od Boga s onom koja je isključivo ljudska. U vrijeme kad se Gospodin rodio možda su židovi mogli misliti kako se takav sukob događa na liniji Rim-Jeruzalem, kao sukob poganskog i bezbožnog rimskog društva s njihovim koje je bilo utemeljeno na Božjem zakonu, a kojem je središte bilo u Jeruzalemu. Možda su mogli misliti da se na ovakav način sukobljava carstvo i religija, država i vjera. Možda su mogli misliti da se radi o borbi za vlast i međusobnom potiskivanju, to jest o pokušaju židova da se izbore za samostalnost i slobodu vjere protiv Rimljana koji su ih htjeli kontrolirati i upravljati.
Događaj opisan u današnjem Evanđelju pokazuje, međutim, nešto sasvim suprotno. Židovski kralj Herod je bio vješt manipulator religioznim osjećajima, a nipošto iskren vjernik. Štoviše, znao je izmanipulirati značaj svetog grada Jeruzalem, čiji je Hram obnavljao, ali je u biti to činio ne s ciljem boljeg štovanja Boga, nego kako bi utvrdio svoju vlast. U konačnici, kako bi se borio protiv samoga Boga. Služba koju je obnašao bila je plod dodvoravanja jačemu od sebe – globalizacijskoj rimskoj sili, ali i religiozne dvoličnosti, duhovne tvrdokornosti i moralne beskrupuloznosti. Obmane i lažiranja nisu mu bili strani, a s ciljem da što duže zadrži vlast. Bio je sve osim pobožan i bogobojazan čovjek. Upravo zbog takvog bezočnog cilja dogodio se lom koji je označio prekretnicu na kojoj su se našli kraljevi mudraci s Istoka. Jeruzalem je, naime, ustao protiv Betlehema. Kralj Herod, nakon što je saznao da je Betlehem mjesto gdje se imao roditi Mesija, poslao trojicu Istočnjaka da pronađu novorođenog kralja. Nije ih međutim poslao iskreno, nego, očekujući od njih da mu dojave točno mjesto tog događaja, planirao je otići i ukloniti dotičnog Dječaka. Moćni kralj i veliki grad ustali su time, ali podmuklo i potajno, protiv grada koji je najmanji među kneževstvima Judinim, naoružani vojnici su pošli na nezaštićenu obitelj kako bi ubili dijete. Božji dolazak na svijet u ljudskom obličju unio je, kako vidimo, stanoviti nemir među neke ljude, ali nemir među izopačenom elitom koja, pa i kad kaže da vjeruje, živi kao da Boga nema.
S druge pak strane Božja snaga i prisutnost je takva da privlači dio onih koje nitko nije očekivao. Bog se, naime, objavio na takav način da mu dolaze ljudi izdaleka, ali kao iskreni tražitelji, kako bi se poklonili Bogu rođenom na svijet. Usprkos jeruzalemskih Herodovih podvala, trojica kraljeva mudraca se pak opredjeljuju ići naznačenim putem, šireći tako oko sebe mir. Njima Betlehem postaje ishodište novoga života, za koji se odlučuju nakon što promatraju lice Božje, te se vraćaju u svoju zemlju, voditi svoj narod snagom i svjetlom koje su primili u Betlehemu. I u njihovoj nutrini vodila se bitka između opredjeljenja za Jeruzalem ili za Betlehem. No oni su pobijedili, međutim, napast sugestija koje su primili u Jeruzalemu, te su se opredijelili za put kojim ih je uputio anđeo Božji. Premda su mogli i sami kalkulirati tvrdeći kako je bolje biti u dobrim odnosima s jeruzalemskim kraljem, nego sa siromašnom obitelji koju su susreli u Betlehemu, ipak su se opredijelili za ispravnu, pokoravajući se radije volji Božjoj i vrijednostima kojima ih je on poučio.
Stoga i nama danas događaj Božjeg objavljenja trojici mudraca daje snažnu poruku. U ljudskoj povijesti i u povijesti naroda događa se sukob Jeruzalema i Betlehema, ljudskog središta moći i božanskog središta objave i ljubavi. Prianjajući uz Krista kao vjernici opredijelili smo se biti u Betlehemu, radije slabi i nezaštićeni, nego izopačeni. To je najčešća sudbina dosljednih vjernika danas. Dok izgrađujemo svoje društvo ne računamo na ljudsku moć, niti težimo samo ljudskim ciljevima. Mi kršćani imamo nešto mnogo dragocjenije, nešto što je stvarno neprocjenjivo: stojimo pred svojim Bogom i svome Bogu se možemo iskreno i bez pretvaranja pokloniti. Neizmjeran je to dar koji nam je darovan Gospodinovim rođenjem u Betlehemu, a koji su otkrili i mudraci s Istoka. Betlehem stoga postaje škola u kojoj se oni koji vode narode mogu učiti kako se to može vršiti razborito i pravedno, jer i njima snaga treba doći iz iskrenog poklona Bogu, kako nam daju primjer trojica mudraca. Kamo sreće da su naši ‘vladari’ umjesto kumrovečke ili briselske prošli betlehemsku školu upravljanja svojim narodom, tada bi bili uzorni upravitelji i primjer u svakom pogledu, a ne ruglo svoga naroda.
Bog rođen u Betlehemu otkriva nam se i otkriva nam kriterije ispravnog upravljanja društvom: Tko ne ljubi opće dobro i nema pred Bogom čiste planove, ne ljubi ni sama sebe, a ni svoj narod, kojega onda, prije ili poslije, na ovaj ili onaj način, dovede na krivi put. Mi vjernici ne bismo se trebali dati manipulirati od takvih elita niti biti pasivni u odgovornosti vođenja svoga naroda. Mi nemamo samo političke vođe da nas vode, nego, dok poštujemo sustav, imamo Krista Gospodina kao vođu i mjerilo života. Po njemu imamo sigurnost procjene svih onih koji u društvu obnašaju određene uloge. Zahvaljujući toj svijesti mi bismo trebali prednjačiti kao vođe svoga naroda u ovome društvu, jer znamo što Bog od nas očekuje, te također znamo što je stvarno dobro čovjeka. Nama je povjerena uloga zvijezde poput one koja je dovela kraljeve mudrace do Gospodina. Ne bismo smjeli biti izgubljenici koje netko voda kao medvjeda na lancu, nego snagom vjere postajemo zvijezde vodilje drugima, napose onima koji su primili zadaću vođenja naroda.
Tu zadaću možemo ispuniti ako se budemo čvrsto držali Betlehema i klanjali svome utjelovljenom Gospodinu, koji je jedini pravi vladalac kojem se trebamo klanjati, jedini koji nas može ovdje na zemlji izvesti na pravi put, te ujedno uvesti u vječnu slavu. Amen.

2. božićna nedjelja – A
U današnjem Evanđelju, sveti evanđelist Ivan uz razmišljanje o Gospodinovu utjelovljenju, koje opisuje biranim teološkim riječima predstavljajući Krista Gospodina kao Božju Riječ – Logosa, imamo i dva odlomka koji govori o svjedočanstvu Ivana Krstitelja o Isusu. Krstitelj je u Evanđelju predstavljen kao onaj koji je nije bio svjetlost, nego je došao dati svjedočanstvo o svjetlosti, koji je potvrdio da Isus dolazi nakon njega, ali je bio prije njega. Zato je Evanđelista, najprije Krstiteljev učenik, Isusa naposljetku doživio kao Puninu od koje su svi primili milost na milost, o čemu je nedvosmisleno posvjedočio onima koji su odbijali povjerovati u Isusa, a prihvaćali su krštenje Ivanovo. Zato piše na takav način da je iz samog odlomka razvidno kako se je Krstitelj kao čovjek našao pred velikim izazovom dok je pozivao narod na obraćenje i pokoru. Mnogi su mu vjerovali i slijedili ga, te je mogao, da je htio, sebe predstaviti Mesijom. No Krstitelj nije podlegao iskušenju, nego je posvjedočio istinu o sebi, što je bilo najbolje svjedočanstvo koje je mogao dati i o sebi i o onome koji je bio Istina. Svaka laž bi bila kobna, a, uostalom, i kratkog daha i kratkih nogu. Ivan se, dakle, našao kao svjedok pred Istinom, kao glas pred Riječju, kao preteča pred Pomazanikom Božjim.
Pred ovim izazovom pred kojim se našao Ivan Krstitelj, stoji danas svaki čovjek i ljudski razum kao takav, napose današnji ‘prosvijetljeni’ razum. Ovaj prosvijetljeni razum koji dominira u posljednje vrijeme društvenom i misaonom scenom zapadnoga društva toliko se uznio da je podlegao napasti kojoj se odupro Krstitelj. Današnji ‘Razum’ nije kadar, i ne želi prepoznati, onoga koji dolazi naknadno, a koji je bio prije, od samoga početka. Ne želi priznati da on počinje prvi u čovjeku djelovati, ali dođe svome cilju samo ako otkrije onoga koji je od početka. No današnji razum nije kadar i ne želi prihvatiti onoga koji mu je dao dar svjetla kako bi bio svjetlo. Ne želi ostaviti prostora niti dati svjedočanstvo o Božjoj Riječi i Početku po kojem je sve nastalo, nego sebe uspostavlja kao počelo koje sve mjeri. Isto tako prihvaća kao svjetlo samo ono što sam obasja svojim ograničenim svjetlom, umjesto da prepozna Božjeg Sina kao Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka. Odbijajući prihvatiti da je Božje Svjetlo došlo na svijet kako bi prosvijetlilo svakoga, ostavlja sebe kao jedino svjetlo na koje se čovjek treba oslanjati, umjesto da prepozna kako živi od Svjetla Božjega. Tako vidimo kako se danas suvremeni razum buni i odbija Riječ Božju, Božjeg Logosa i Božje Svjetlo, umjesto da ga prihvati kao svoje počelo bez kojega sam ne može postojati i ispravno djelovati.
Kao što je Ivan Krstitelj znao da nije svjetlo,nego je došao posvjedočiti za svjetlo, tako bi i svaki ljudski razum trebao pronaći put poniznosti, te znati da nije svjetlo, nego svijetli zahvaljujući darovanome svjetlu. Ako se iskrenije i dublje zapita, kao što je učinio Krstitelj, onda će uočiti kako u sebi samome ne može pronaći ni izvor ni smisao. Onaj koji mu je temelj, počelo i cilj, postoji prije njega i dao mu je dar da bude njegovim svjedokom. Zato prepoznati svoj izvor i svoje počelo u Božjem Logosu, najveći je dar dan razumu i najveći domet koji može ostvariti. Ljudski razum je, dakle, primio dar da dođe kao preteča na svijet, to jest da, dok počinje spoznavati sebe i svijet oko sebe kao primarnu stvarnost, uspije ipak doći do onoga koji ga prethodi, do onoga koji je prije njega, a to je Božja Riječ po kojoj je sve postalo, Logos koji je od početka.
Svaki razum koji ne prizna Boga, to jest svaki razum koji ne uočava da ga prosvjetljuje Božje Svjetlo istinsko, dao se uhvatiti u zamku koju je izbjegao Krstitelj, a koja je zamka oholosti i samodostatnosti. Odbijajući vjerovati u svoju autonomiju, odričući sebi božanske atribute, Ivan je ispovjedio Isusovo božanstvo. Priznao je da je Isus iz Nazareta bio utjelovljeni Bog, Božja Riječ i Mudrost po kojoj je sve stvoreno. Takva ispovijest je bila najveći čin ljudskog uma, to jest čin koji je ujedno i čin mudrosti i poniznosti, jer se time ljudski um podvrgava mudrosti koja dolazi odozgo, a ne postavlja se kao stvoritelj mudrosti i svjetla. Najveći domet ljudske inteligencije sastoji se, stoga, u spoznaji Boga kao svoga počela, to jest u razumijevanju da je Bog sišao s neba u svojoj Riječi kako bi svakom umu omogućio lakšu spoznaju svojih principa i korijena. Zato ispovjediti Isusa Bogom ukazujući na njega kao na Jaganjca i Spasitelja, kao što je učinio Krstitelj, postaje čin kojim razum doseže svoje najveće domete, to jest po kojem ulazi u neizmjernost Božju za koju je stvoren. Veću spoznaju od te ljudski razum ne može dosegnuti, pogotovo ne sam po sebi. Ograničenom čovjeku nije dan veći stupanj spoznaje i uzvišenosti od dostojanstva koje ostvaruje po zajedništvu s Božjom Riječju, sa živim Bogom koji kao svjetlo istinsko prosvjetljuje svakog čovjeka.
Moliti nam je stoga da kao vjernici u poniznosti prepoznamo svoje počelo i da posvjedočimo i današnjem čovjeku opterećena i zaražena racionalizmom, koja je snaga i domet našeg razuma kojeg je Bog prosvijetlio i uzdigao do prave mjere i do pravoga smisla. Tek tada naš razum vrši svoju funkciju kad sebe odbije priznati bogom ili božanstvom, neovisnim od pravoga i života Boga. Tek onda postaje velik kad ukaže na onoga koji ga nadilazi, onoga koji je pravi Bog i pravi Čovjek, naš Gospodin Isus, kojemu svaka čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

Svetkovina Svete Obitelji – 2010.
Danas kad Crkva slavi svetkovinu Svete obitelji, svetopisamska čitanja govore o značenju i vrijednosti obitelji ne samo unutar ljudskog plana i života, nego također ukazuju na to kako je ona dio Božjeg plana za ljudski život. Već od prve stranice Svetoga pisma postaje jasno kako autor obitelji kao prve ljudske zajednice nije čovjek, nego sam Bog koji čovjeku nudi i poziva ga na obiteljski život kao jedinu mogućnost i jedini pravi put dolaska na svijet i odrastanja u svijetu. Takvom putu se podložio i Sin Božji koji je za ozračje svoga rođenja i odrastanja izabrao jednu obitelj, obitelj svetih, čistih i pravednih ljudi kao što su bili Marija i Josip. Stoga Evanđelje, opisujući Isusov život u njihovoj obitelji, neizravno potvrđuje kako je obitelj toliko vrijedna da ju je Bog predvidio i za svoga Sina, te je ujedno njegovim dolaskom posvetio i potvrdio kao zakonitu zajednicu.
No Evanđelje nam ne donosi nikakvu idiličnu situaciju vezanu uz njihovu obitelj, nego nam opisuje poteškoće i nevolje koje su ih zadesile nakon Gospodinova rođenja u Betlehemu. Zbog kraljevskog dostojanstva kojim je bio obdaren Gospodin Isus kao Sin Božji i Sin Davidov, oni su se našli na udaru progonitelja, bezbožnog kralja Heroda, koji se osjetio ugroženim u svojoj kraljevskoj moći i ulozi. Zato je htio ukloniti dijete Isusa, kujući svoj krvavi plan, od kojeg se Sveta obitelj spasila zahvaljujući Božjoj skrbi i anđelovoj pomoći. A kako bi Isus preživio ovaj betlehemski bezbožni progon, njegova obitelj je morala najprije pobjeći iz Betlehema u Egipat, te se tek kasnije, kad mine vrijeme progona, vratiti u rodnu Palestinu. Morali su bježati iz svoga kraja, jer su se našli nezaštićeni u trenutku kad im je pomoć bila najpotrebnija.
Ne samo u Gospodinovo vrijeme, nego i inače, obitelj je bila ugrožena i bez prave i dužne zaštite koju bi joj trebalo pružiti u društvu, kao što je i danas nezaštićena, te na neki način prisiljena na uzmak. Postaje gotovo tragično promatrati kako suvremeno društvo tako bezobzirno postupa s obitelj, koja i danas mora bježati u svojevrsni progon, kako bi se zaštitila od nedaća koje se na nju sručuju s različitih strana i od različitih progonitelja. Danas su doista mnoge obitelji u bijegu, s time da su danas neprijatelji obitelji dodatno opremljeni mnogo savršenijim sredstvima i metodama za uništavanje obitelji. S jedne strane, što je vrlo tragično, kao i u Gospodinovo vrijeme, obitelj mora bježati od onih koji bi trebali pružiti pravu zaštitu obitelji, a to su odgovorni u društvu. Kao što je on nekada pokrenuo progon protiv Gospodinove obitelji, tako je i danas na raznim razinama društva, pokrenut progon protiv obitelji koja živi ili želi živjeti vjerno Božjim načelima. Kao u obitelji Marije i Josipa na udaru je i danas Bog i vjera u obitelji. Ne progoni se obitelj kao takva, nego joj se često i podilazi, a navodno i pomaže kojekakvim ljudskim pomagalima, psihološke, medicinske i druge vrste. Ali tamo gdje obitelj želi primiti Boga kao člana svoga doma i zajedništva, gdje ga želi poštivati i čuvati, kako bi se hranila njegovom blizinom, to postaje sporno i na udaru. U tom trenutku neprijatelja želi ukloniti Boga koji mu smeta, zagorčavajući obiteljima život i prisiljavajući ih da ga same izbace. Na zakonodavnoj, a isto tako i na društvenoj razini, u javnom mnijenju i s obzirom na socijalnu skrb, dosljedna i Bogu vjerna obitelj je obespravljena i u podređenom položaju u odnosu na one koji se protiv nje bore, vrlo moćnim oružjem pokvarenosti. Daje se prednost koječemu i bilokakvim oblicima života, umjesto da se podupire obitelj kao najzdraviji oblik života, kao istinsku temeljnu ljudsku zajednicu. Zato postoje danas sustavi zaštite od žive do nežive prirode, od predmeta do životinja, a o obitelji nitko i ne razmišlja na pravi način. Daje se prednost nastranom i nemoralnom životu, stvaraju se i zakonom su zaštićene i podupirane istospolne zajednice, pa čak zajednice ljudi i životinja, kao da se radi o obiteljima, a samu obitelj koja počiva na božanskim vrijednostima kao takvu se prezire i smatra ju se nazadnom zajednicom. Tako je zdrava obitelj, obitelj po Božjem srcu i planu, protjerana iz sustava ljudskih vrijednosti, kao da je štetočina ili opasnost, a ne nositeljica i hraniteljica života. Svaka ona obitelj koja želi zadržati kršćanske vrijednosti i vjeru kao bitnu značajku života, prisiljena je na uzmak. Gotovo da se može reći kako se u društvima više ulaže u rušenje i uništavanje obitelji, nego što se ulaže u podupiranje i pomoć. Pa i onda kad se ne ulaže izravno u rušenje obitelji, ulaže se neizravno dopuštajući kojekakve nemorale i zla u društvu kojima se nagriza obitelj i njezina stabilnost. Od svega toga obitelj bi danas trebala pobjeći, kao što su Marija, Josip i Isus pobjegli od Herodova progona.
Osim već rečenoga, danas se može ustvrditi, na žalost, kako su obitelji u bijegu i od same sebe, a ne samo od svojih neprijatelja. Kao da ne ulažu dovoljno napora pobjeći od bezbožnih progonitelja, nego se daju uvjeriti kako je besmisleno bježati, ili pak se daju zavarati svojevrsnim čovjekoljubljem, naivno vjerujući kako se na njemu može izgraditi sustav koji će i njoj osigurati miran život. Tako više ne prepoznaje progonitelja niti uočava odakle joj prijeti prava opasnost, pa onda niti kako bi se mogla djelotvorno zaštititi. Danas obitelj najčešće bježi od same sebe i od stvarnih izvora svoga života, a to su božanski izvori. Danas bježi, svjesno ili nesvjesno, od božanskog načina življenja, koji podrazumijeva potpunu vjernost Božjim vrijednostima, ne dajući se zbuniti bezbožnim mentalitetom koji stoji u pozadini određenih ‘čovjekoljublja’ koji čovjeku nude slobodu bez odgovornosti, a obiteljski život bez rađanja i bez žrtve. Ne držeći se sadržaja svoje vjere i iskrenog vjerskog života, obitelj se više ne okuplja oko pravih životnih vrijednosti. Ali ako želi biti prava obitelj, ako želi opstati i doći cjelovito do vječnosti, sa svim svojim članovima, onda mora pobjeći i od takvog načina života koji ju razgrađuje iznutra.
Kao što obitelj Isusa, Marije i Josipa nije mogla računati na ljudsku pomoć, jer ih ljudi nisu mogli zaštititi od moćnika poput Heroda, tako ni današnja obitelj ne bi smjela računati samo na ljudska rješenja. Jedina prava zaštita im je mogla doći od samoga Boga u trenutku kad se obitelj pokaže spremna i voljna zaštititi sebe kao najveću vrijednost. Pogrešno je izabrati ljudski put zaštite za bijeg od progonitelja i za povratak iz progonstva, što se danas najčešće čini na način da se obitelj suobliči svijetu u kojemu živi i njegovim vrijednostima koje ne dolaze od Boga. Mnoge obitelji, želeći se zaštiti od nedaća života, utječu se ljudskim rješenjima, koja ni približno nisu dovoljna za budućnost same obitelji, pa tako ni pojedinca i naroda.
Kao što je Sveta obitelj slušala Božje poticaje, razumijevala njegovu volju, slutila opasnosti i pobjegla iz pogibelji, takav put ostaje kako jedini valjan i današnjoj obitelji. Tako i danas Bog dolazi ususret obitelji koja se želi zaštiti od bezboštva i živjeti sukladno njegovim zapovijedima, te joj stoga daje danas i primjer Svete obitelji. Samo ako je Bog u obitelji, onda ona ima što čuvati kao trajnu i neprolaznu vrijednost. Samo takva obitelj može imati razloga i snage štititi sadržaje istinskog života. Samo takva obitelj može ostati u sebi cjelovita, jer je Bog jamac njezine cjelovitosti i spasenja. Ne bojmo se stoga živjeti sveto i cjelovito, po Božju snagom Božića, u svojim obiteljima, čuvajući u srcu obitelji Božju prisutnost, čuvajući utjelovljenoga Boga koji je došao na svijet kako bi bio srce svake obitelji, da bi nas potom privukao u srce Božje trojstvene obitelji po sve vijeke vjekova. Amen.

Biti pod vedrim nebom

Božićna ponoćka – 2010.
U ovoj svetoj noći, dok slavimo rođenje svoga Gospodina, čitali smo evanđeoski opis događanja iz pera svetog Luke evanđeliste. On nas uvodi u razumijevanje okolnosti u kojima se dogodilo Gospodinovo rođenje u Palestini, smještajući ga u vrijeme cara Augustina i rimskog upravitelja Sirije Kvirinija, koji izdaje naredbu o provođenju popisa pučanstva. Osim toga, Gospodinovo rođenje smješteno je i u palestinski prostor između Nazareta i Betlehema, na samim marginama društvene zbilje i poteza koje vuku moćnici i kojima se podvrgavaju stanovnici ondašnjega svijeta. Teško je uopće ikome bilo zamislivo da bi se u takvim okolnostima moglo dogoditi nešto veliko i značajno, što bi se ticalo cijeloga svijeta, a pogotovo da bi sam Bog došao među ljude na takav način. Stoga nije čudo što sveti Luka svjedoči kako je anđeo Gospodnji javio najprije skromnim pastirima da se u Davidovu gradu rodio Spasitelj. Oni su, kao izraz suprotnosti onim moćnim pojedincima koji upravljaju svijetom, pod vedrim nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada, kako veli Evanđelist, što nam može biti znakovit izraz i za razumijevanje Gospodinova rođenja i u ovom trenutku. Dok su moćnici računali u brojkama svoju moć popisujući pučanstvo, Bog je došao među one koji su stajali pod vedrim nebom.
Doista, promatrajući tolike suprotnosti kojih je dionik još prije svoga rođenja bio utjelovljeni Bog, možemo reći kako se Bog rodio pod vedrim nebom, gdje se zatekao dijeleći sudbinu siromašnog Židova zajedno sa svojom Majkom i poočimom Josipom. Kako vidimo, Bog dolazi na svijet doslovno pod vedrim palestinskim nebom, daleko i od svoje zemaljske kuće, uslijed okolnosti svoga vremena. Bog dolazi iz neba poradi čovjeka, te se, na sramotu ljudskoga roda, nalazi u povijesti pod vedrim nebom neprepoznat i ne priznat. Rađa se, međutim, među onima koji ga jednostavna i iskrena srca dočekuju, onima koji žive pod vedrim nebom, kao što je njegova sveta Majka i poočim Josip, muž pravedan. Vijest o njegovu rođenju naviještena je, stoga, najprije pastirima, skromnim i običnim ljudima što provode vrijeme čuvajući svoja stada pod vedrim nebom. Jer samo onaj tko pod vedrim nebom, poput pastira, živi svoje postojanje, prikladan je razumjeti što se dogodilo svete betlehemske noći. Samo takvi ga mogu primiti, jer između njih i neba nema zapreke, sve je čisto i vidljivo.
Riječ Božja koju smo čuli danas odzvanja i nama, jer Bog i danas među nama traži prostor utjelovljenja i rođenja. Želi ući u naše životne okolnosti, u naš prostor i naše vrijeme. I večeras njegova prisutnost među nama treba biti poruka blagovijesti, velike radosti za sav narod, pa i za one koji ga se odrekoše, koji ga odbaciše, koji ga ne prepoznaše. Pa i kad sa žaljenjem možemo ustvrditi kako danas nismo više spremni živjeti pod vedrim nebom kao ljudi koji se otvaraju Bogu u jednostavnosti i iskrenosti života. Kao da je danas malo onih koji su pod vedrim nebom pred Bogom, jer su spremni pogledati Bogu u lice i pred njega iznijeti svoja djela. Kao da je malo onih koji su spremni biti vjerni živeći kršćanske vrijednosti dosljedno i predano, jer im nebo nije zamračeno oblacima strasti, niti im je potamnilo od grijeha, niti im je zastrto ljudskim interesom i zemaljskim oblicima života bez Boga. Kao da je malo onih koji skrbe oko toga kako bi imali živu svijest Božje prisutnosti u svom životu, kako bi ozbiljno mislili primiti Boga koji dolazi. Kao da i mi kršćani ne živimo pod vedrim nebom, pod Božjim pogledom, kao da smo i sami negdje zavučeni u svoje zakutke i jazbine, skriveni od svoga Boga. Kao da živimo zbunjeni u ovom svijetu koji tone u dublji mrak i potištenost življenja, ne znajući kako dalje, kako u budućnost, kako vratiti nadu, pouzdanje i optimizam.
Međutim, ako je Bog bio spreman stati pod vedro nebo našega življenja, onda je zadaća nas kršćana živjeti suobličeni svome Gospodinu. Večeras nam se naći pod vedrim nebom njegove prisutnosti, jer on je došao zato kako bi nam se otkrio, kako bi probio neprobojno nebo ljudskih interesa, kako bi svojim svjetlom raspršio tmaste oblake zemaljskih tmina koje obuzimaju naš um, srce i volju. Postao je čovjek pod vedrim nebom, gol, malen, potreban svega kao i svaki drugi čovjek, kako bi nas obasuo nebeskim blagoslovom. Večeras nam je prihvatiti njega i obilje koje nam nosi i kojim nas želi obdariti, ali preduvjet je sljedeći: Valja živjeti skromno i jednostavno poput onih što žive pod vedrim nebom, a ne poput bahatih, oholih i umišljenih koji misle kako svojom moću i bezobzirnošću vedre i oblače u ljudskoj povijesti. Budimo poput pastira u čijim srcima nebo i čežnja prema nebu i Bogu nije zastrta ni stavljena na margine života, nego je u središtu svih nastojanja.
Bog večeras silazi među nas, s neba, kako bi nam ukazao da naše nebo nije više zastrto, jer je raskriveno njegovim dolaskom. Očistimo i uzdignimo stoga svoja srca! Ne dopustimo da budu zastrta ikakvim zlom i udaljenošću od Boga, jer je Bog došao među nas kako bi nas očistio svojom čistoćom i kako bi dokinuo svaku daljinu koja se stvara između nas i Boga živoga. Stavimo se, poput pastira one betlehemske noći, pod vedro nebo čestitog življenja. Nama je danas objavljena radost Božje blizine i Božjeg suživota s nama, te nemamo pravo na život bez Boga i bez radosti. Nemamo pravo na život udaljen od njegova života, od njega i od neba, nego smo dužni već sada živjeti zahvaćeni nebeskim ozračjem. Nemamo pravo stidjeti se Boga i života koji nam je dao, kao ni vrijednosti koje nam je objavio, nego smo pozvani svojim životom pjevati slavu Bogu. Ne bojmo se! Poput pastira primimo veliku radost za sav narod i donesimo je svome narodu koji je počeo lutati i gubiti se jer je počeo živjeti bez Boga. Prihvatimo Boga koji je sišao s nebesa, koji se utjelovio i rodio kako bi bio Bog s nama i svome narodu donesimo blagovijest njegova dolaska među nas! Pozovimo svoj narod da živi pod vedrim nebom Božje prisutnosti i blizine, jer je i sam postao narodom miljenikom Boga živoga.
Samo tako ćemo dati slavu Bogu na visini i ponuditi mir ljudima na zemlji, te u konačnici zavrijediti prijelaz iz ovog života na zemlji pod vedrim nebom u onaj život na nebu gdje nas očekuje punina života koju smo primili po utjelovljenom Spasitelju, kojemu neka je, i ovdje na zemlji i gore na nebu, svaka čast i slava, u sve vijeke vjekova. Amene.

Riječ djelom postala

Božić – danja misa
Božja riječ koja još odzvanja u našim ušima uzdiže nam dušu i potiče nas na dublje i ozbiljnije shvaćanja događaja koji danas slavimo, a koji se zbio u Betlehemu prije više od 2000 godina, čime je ljudska povijest bila obilježena i zahvaćena. Prologom svoga Evanđelja sveti Ivan nas želi uvesti u to iznimno otajstvo, pred kojim on zastaje zadivljen, te izgovara birane riječi, koje kao ograničen čovjek može pred Bogom izgovoriti u pokušaju tumačenja onog što se zbilo u tišini betlehemske noći. Mnogo toga je doista bilo skriveno ljudskim očima, a trebalo je pročitati u prizoru jedne skromne žene što rađa svoga sina, što je Ivan pokušao pišući ove retke svoga Evanđelja. U pozadini štalice i jaslica bila je nesaglediva dubina Božjeg otajstvenog plana po kojem je poslao na svijet Svjetlo što prosvjetljuje čovjeka. Isto tako, razmatrajući rođenje koje je nagovijestio prorok Izaija riječime: Evo Djevica će začeti i roditi Sina, pozvani smo ponirati dalje u dubinu tog otajstva te razumjeti da se ne radi o bilo kojoj ženi, nego o Djevici, Ženi osjenjenoj silom Duha Svetoga, po kojoj je primila Sina Božjega, Svjetlo što Bog šalje na svijet. I konačno, shodno tome, betlehemska štalica i jaslice daju nam prigodu promatrati jedno Dijete, ali ne obično dijete i čovjeka, nego onoga koji je ujedno Božja neizreciva Riječ, Božji Logos. Dok u naručju jedne Žene promatramo Dijete, razumjeti nam je potom kako on nije samo njezino Dijete, nego da je on i stvarni Sin Božji. Doista, u novorođenom Dječaku bio prisutan Bog, stvoritelj cijelog svijeta, te nam sveti Ivan želi svojim svjedočanstvom dočarati upravo tu istinu, koja za nas ljude ima čudesno lijepe i važne posljedice, te nam daje novu radost života i novu snagu. I mi smo stoga pozvani ići dalje i dublje od betlehemske idile, ne udaljavajući se od događaja koji se tamo dogodio, nego tražeći razumjeti njegovu otajstvenu dubinu. Sveti Evanđelist nam je put kako i mi možemo i trebamo poći od Betlehema, a ne udaljavajući se od njega, k razumijevanju višnjeg otajstva.
No dok Ivan razmišlja o Isusu sinu Marije iz Nazareta, on u njemu prepoznaje Božju vječnu Riječi koja je bila u početku kod Boga i po kojoj je sve postalo, i u kojoj se mogu prepoznati počeci života svega stvorenoga, a napose svjetlo ljudima. Kako je očito, on je Riječ koja je postala tijelom, to jest Božja djelatna Riječ kojom je sve stvoreno i za koga je sve stvoreno. On je Riječ kojom su stvorena nebesa i zemlja, kao i riječ koja je do te mjere djelatna u ljudskoj povijesti da je postala tijelo, vidljiv i prisutan, dionik i čimbenik povijesti spasenja. Snagom njegova utjelovljenja ostala je ista zadaća svim kršćanima: utjeloviti se u povijesti kao tvorci, dionici i čimbenici njezinih događanja privodeći je k spasenju, ali ne poistovjećujući se samo s pojavnošću ovoga svijeta, nego nadilazeći ga svojom aktivnošću.
Danas kao da se kršćani utjelovljuju na krivi način. Utjelovljuju se na način da materijaliziraju svoj život, da se stapaju s životom i načinom svih ljudi, te se više ne vidi nikakva razlika između njih i onih koji ne vjeruju, ili pak Boga priznaju na sasvim drugi način u odnosu na ono što on jest i što je o sebi objavio.
Mnogi kršćani svoje kršćanstvo, pa i ovaj božićni događaj, proživljavaju na razini riječi koja ne prelaze u djela vjere, koja Gospodin od nas očekuje. Ali Riječ Božja koja je postala tijelom, traži od nas da naša postane djelom, to jest da ne živimo samo na razini izjava, nego da se trudimo biti ono što nam ime govori – kršćani. Novorođeni Gospodin nas je obilježio svojim imenom, Krist, te smo i sami postali i trebamo biti kršćani, Kristovi, riječju i djelom, dušom i tijelom. Danas smo pozvani biti sljedbenici ove djelatne Riječi Božje, koja je oduvijek bila djelatna, te je prešla u djelo i na ljudski način utjeloviši se. Ako je sam Bog postao čovjekom kako bi bio djelatni čimbenik spasenja svojom prisutnošću, onda smo i mi pozvani s riječi prelaziti na djela, pokazujući životom kako smo kršćani, osviješteni njegovim životom i spasenjem. Trebamo prijeći u djelo, trebamo se u-činiti, jer sve ostalo je besplodni način življenja kršćanstva. Postati nam je tijelo u okviru svjedočenja Božje prisutnosti među nama, kako bismo njemu omogućili utjelovljenje po nama u život svijeta i čovjeka koji traži doseći puninu i vječnost. Ako je on, Sin Božji, postao i Sin Djevice Marije, učinio je to kako bi nas učinio djecom Božjom. Prigoda je to koju ne bismo smjeli propustiti ni prokockati, jer je jedinstveni događaj ljudske povijesti, kao i povijesti našega života. Rodivši se kao čovjek, dao je prigodu nama da se rodimo od Boga, prema čemu bismo trebali usmjeriti cijelo svoje postojanje. Nastanio se među nama, kako bismo se mi mogli nastaniti u blaženstvu samoga Boga. Vidjeli smo slavu njegovu na zemlju kako bismo je, ne samo gledali na nebu, nego kako bismo bili njezini dionici, to jest kako bi on mogao nas gledati u svojoj slavi kojom nas je već sada obasuo.
Neka stoga ovaj svečani dan kad slavimo rođenje našega Boga i Spasitelja bude dan i kad slavimo i svoje rađanje za nebo, za život djece Božje. Neka to bude ne samo izvanjska proslava, nego proslava našega duha, proslava iznutra, jer smo se suobličili otajstvu Boga živoga i utjelovljenoga. Krist je svojim rođenjem danas označio da su nebo i zemlja ponovno neraskidivo dotaknuli u njegovu životu, te on istu zadaću ostavlja nama kršćanima. Ne možemo pustiti svijet da se udaljava od Boga, ni čovjeka da luta u tami. A još manje bismo trebali sami lutati u hladnoći nepoznavanja i nepoštivanja Boga, njegove riječi i života, odredbi i zakona. Svjetlom istinskim koje nas prosvjetljuje i čiji rođendan u našim srcima i životima slavimo prosvjetljujemo svijet i grijmo srca ljudi u hladnoći i bezobzirnosti postojanja.
Budimo djelatni i svojim životom utjelovljujmo Boga u svijetu. Budimo dosljedni i prijeđimo s riječi na djela, kako to od nas traži Bog koji nas je pohodio, jer je prevažan i presnažan događaj njegove prisutnosti među nama kako bismo sebi dopustili ostati udaljeni od njega i njegova djelatnog života. Ne budimo pasivni u svijetu i ne niječimo sebe bojeći se dati svjedočanstvo o njemu koji nas je toliko ljubio da je došao u naš život. Dao nam je moć da budemo djeca Božja, ne živimo stoga kao djeca ovoga svijeta, nepomični i besplodni za život neba i vječnosti. Neka danas betlehemski događaj uđe u naše srce i naše duše i primimo ga kao svoji svoga, kako bi onda i mi bili jednom primljeni, kao sinovi Božji i subraća Kristova, u srce samoga Boga, po sve vijeke vjekova. Amen.

Obitelj u bijegu

Svetkovina Svete Obitelji – 2010.
Danas kad Crkva slavi svetkovinu Svete obitelji, svetopisamska čitanja govore o značenju i vrijednosti obitelji ne samo unutar ljudskog plana i života, nego također ukazuju na to kako je ona dio Božjeg plana za ljudski život. Već od prve stranice Svetoga pisma postaje jasno kako autor obitelji kao prve ljudske zajednice nije čovjek, nego sam Bog koji čovjeku nudi i poziva ga na obiteljski život kao jedinu mogućnost i jedini pravi put dolaska na svijet i odrastanja u svijetu. Takvom putu se podložio i Sin Božji koji je za ozračje svoga rođenja i odrastanja izabrao jednu obitelj, obitelj svetih, čistih i pravednih ljudi kao što su bili Marija i Josip. Stoga Evanđelje, opisujući Isusov život u njihovoj obitelji, neizravno potvrđuje kako je obitelj toliko vrijedna da ju je Bog predvidio i za svoga Sina, te je ujedno njegovim dolaskom posvetio i potvrdio kao zakonitu zajednicu.
No Evanđelje nam ne donosi nikakvu idiličnu situaciju vezanu uz njihovu obitelj, nego nam opisuje poteškoće i nevolje koje su ih zadesile nakon Gospodinova rođenja u Betlehemu. Zbog kraljevskog dostojanstva kojim je bio obdaren Gospodin Isus kao Sin Božji i Sin Davidov, oni su se našli na udaru progonitelja, bezbožnog kralja Heroda, koji se osjetio ugroženim u svojoj kraljevskoj moći i ulozi. Zato je htio ukloniti dijete Isusa, kujući svoj krvavi plan, od kojeg se Sveta obitelj spasila zahvaljujući Božjoj skrbi i anđelovoj pomoći. A kako bi Isus preživio ovaj betlehemski bezbožni progon, njegova obitelj je morala najprije pobjeći iz Betlehema u Egipat, te se tek kasnije, kad mine vrijeme progona, vratiti u rodnu Palestinu. Morali su bježati iz svoga kraja, jer su se našli nezaštićeni u trenutku kad im je pomoć bila najpotrebnija.
Ne samo u Gospodinovo vrijeme, nego i inače, obitelj je bila ugrožena i bez prave i dužne zaštite koju bi joj trebalo pružiti u društvu, kao što je i danas nezaštićena, te na neki način prisiljena na uzmak. Postaje gotovo tragično promatrati kako suvremeno društvo tako bezobzirno postupa s obitelj, koja i danas mora bježati u svojevrsni progon, kako bi se zaštitila od nedaća koje se na nju sručuju s različitih strana i od različitih progonitelja. Danas su doista mnoge obitelji u bijegu, s time da su danas neprijatelji obitelji dodatno opremljeni mnogo savršenijim sredstvima i metodama za uništavanje obitelji. S jedne strane, što je vrlo tragično, kao i u Gospodinovo vrijeme, obitelj mora bježati od onih koji bi trebali pružiti pravu zaštitu obitelji, a to su odgovorni u društvu. Kao što je on nekada pokrenuo progon protiv Gospodinove obitelji, tako je i danas na raznim razinama društva, pokrenut progon protiv obitelji koja živi ili želi živjeti vjerno Božjim načelima. Kao u obitelji Marije i Josipa na udaru je i danas Bog i vjera u obitelji. Ne progoni se obitelj kao takva, nego joj se često i podilazi, a navodno i pomaže kojekakvim ljudskim pomagalima, psihološke, medicinske i druge vrste. Ali tamo gdje obitelj želi primiti Boga kao člana svoga doma i zajedništva, gdje ga želi poštivati i čuvati, kako bi se hranila njegovom blizinom, to postaje sporno i na udaru. U tom trenutku neprijatelja želi ukloniti Boga koji mu smeta, zagorčavajući obiteljima život i prisiljavajući ih da ga same izbace. Na zakonodavnoj, a isto tako i na društvenoj razini, u javnom mnijenju i s obzirom na socijalnu skrb, dosljedna i Bogu vjerna obitelj je obespravljena i u podređenom položaju u odnosu na one koji se protiv nje bore, vrlo moćnim oružjem pokvarenosti. Daje se prednost koječemu i bilokakvim oblicima života, umjesto da se podupire obitelj kao najzdraviji oblik života, kao istinsku temeljnu ljudsku zajednicu. Zato postoje danas sustavi zaštite od žive do nežive prirode, od predmeta do životinja, a o obitelji nitko i ne razmišlja na pravi način. Daje se prednost nastranom i nemoralnom životu, stvaraju se i zakonom su zaštićene i podupirane istospolne zajednice, pa čak zajednice ljudi i životinja, kao da se radi o obiteljima, a samu obitelj koja počiva na božanskim vrijednostima kao takvu se prezire i smatra ju se nazadnom zajednicom. Tako je zdrava obitelj, obitelj po Božjem srcu i planu, protjerana iz sustava ljudskih vrijednosti, kao da je štetočina ili opasnost, a ne nositeljica i hraniteljica života. Svaka ona obitelj koja želi zadržati kršćanske vrijednosti i vjeru kao bitnu značajku života, prisiljena je na uzmak. Gotovo da se može reći kako se u društvima više ulaže u rušenje i uništavanje obitelji, nego što se ulaže u podupiranje i pomoć. Pa i onda kad se ne ulaže izravno u rušenje obitelji, ulaže se neizravno dopuštajući kojekakve nemorale i zla u društvu kojima se nagriza obitelj i njezina stabilnost. Od svega toga obitelj bi danas trebala pobjeći, kao što su Marija, Josip i Isus pobjegli od Herodova progona.
Osim već rečenoga, danas se može ustvrditi, na žalost, kako su obitelji u bijegu i od same sebe, a ne samo od svojih neprijatelja. Kao da ne ulažu dovoljno napora pobjeći od bezbožnih progonitelja, nego se daju uvjeriti kako je besmisleno bježati, ili pak se daju zavarati svojevrsnim čovjekoljubljem, naivno vjerujući kako se na njemu može izgraditi sustav koji će i njoj osigurati miran život. Tako više ne prepoznaje progonitelja niti uočava odakle joj prijeti prava opasnost, pa onda niti kako bi se mogla djelotvorno zaštititi. Danas obitelj najčešće bježi od same sebe i od stvarnih izvora svoga života, a to su božanski izvori. Danas bježi, svjesno ili nesvjesno, od božanskog načina življenja, koji podrazumijeva potpunu vjernost Božjim vrijednostima, ne dajući se zbuniti bezbožnim mentalitetom koji stoji u pozadini određenih ‘čovjekoljublja’ koji čovjeku nude slobodu bez odgovornosti, a obiteljski život bez rađanja i bez žrtve. Ne držeći se sadržaja svoje vjere i iskrenog vjerskog života, obitelj se više ne okuplja oko pravih životnih vrijednosti. Ali ako želi biti prava obitelj, ako želi opstati i doći cjelovito do vječnosti, sa svim svojim članovima, onda mora pobjeći i od takvog načina života koji ju razgrađuje iznutra.
Kao što obitelj Isusa, Marije i Josipa nije mogla računati na ljudsku pomoć, jer ih ljudi nisu mogli zaštititi od moćnika poput Heroda, tako ni današnja obitelj ne bi smjela računati samo na ljudska rješenja. Jedina prava zaštita im je mogla doći od samoga Boga u trenutku kad se obitelj pokaže spremna i voljna zaštititi sebe kao najveću vrijednost. Pogrešno je izabrati ljudski put zaštite za bijeg od progonitelja i za povratak iz progonstva, što se danas najčešće čini na način da se obitelj suobliči svijetu u kojemu živi i njegovim vrijednostima koje ne dolaze od Boga. Mnoge obitelji, želeći se zaštiti od nedaća života, utječu se ljudskim rješenjima, koja ni približno nisu dovoljna za budućnost same obitelji, pa tako ni pojedinca i naroda.
Kao što je Sveta obitelj slušala Božje poticaje, razumijevala njegovu volju, slutila opasnosti i pobjegla iz pogibelji, takav put ostaje kako jedini valjan i današnjoj obitelji. Tako i danas Bog dolazi ususret obitelji koja se želi zaštiti od bezboštva i živjeti sukladno njegovim zapovijedima, te joj stoga daje danas i primjer Svete obitelji. Samo ako je Bog u obitelji, onda ona ima što čuvati kao trajnu i neprolaznu vrijednost. Samo takva obitelj može imati razloga i snage štititi sadržaje istinskog života. Samo takva obitelj može ostati u sebi cjelovita, jer je Bog jamac njezine cjelovitosti i spasenja. Ne bojmo se stoga živjeti sveto i cjelovito, po Božju snagom Božića, u svojim obiteljima, čuvajući u srcu obitelji Božju prisutnost, čuvajući utjelovljenoga Boga koji je došao na svijet kako bi bio srce svake obitelji, da bi nas potom privukao u srce Božje trojstvene obitelji po sve vijeke vjekova. Amen.

4. nedjelja došašća – A
Držim kako je svatko od nas imao barem neko iskustvo glede putovanja u nepoznato, bilo da smo mi ili netko od naših trebali ići u zemlju u kojoj do tada nismo bili. Na poseban način ako je roditelj slao svoje dijete na put, ipak se morao prije toga potruditi i osigurati da ga na odredištu netko pričeka, te mu omogući lakše snalaženje. I ma koliko danas bilo pojednostavljeno i olakšano putovati u odnosu na nekada, ipak svatko zna kako u nepoznatom kraju ili zemlji valja potražiti i kontaktirati nekoga poznatoga i voljnoga poslužiti kao svojevrsni odbor za doček. A možda nam se i samima dogodilo da smo trebali mi nekome biti pomoć kad je dolazio u našu zemlju ili grad, te je mogao u miru putovati znajući kako će ga na stanici netko dočekati i olakšati mu snalaženje u nepoznatom mjestu. Takva svijest i sigurnost uvijek umirujuće djeluje na putnika, bez obzira koliko lako ili teško, bezopasno ili opasno bilo putovanje prema željenom cilju.
Nešto slično dogodilo se i u Božjem planu spasenja. Bog je odlučio poslati svoga Sina na zemlju, dajući mu izvršiti poslanje među ljudima, koje nije bilo baš bezopasno i lagano, gdje su ga čekala mnoga iskušenja, opasnosti i izazovi. Želeći ga poslati kao čovjeka među ljude, morao je domisliti kako to izvesti, to jest kako svome Sinu pružiti dostatnu skrb, pomoć i zaštitu. Trebao je pronaći neke ljude koji će mu biti ‘odbor za doček, te pomoći izvršiti zadano poslanje. Pred Bogom je sigurno bilo više varijanti za takav plan: mogao je računati na moćnike i vojnike, na imućnike i njihova bogatstva, na umnike i njihovo znanje, no ništa od svega toga Boga nije privlačilo. Bog, naprotiv, suprotno od moguće logike ovoga svijeta, podiže Josipa pravednoga i čistu Djevicu kako bi dočekali njegova Sina na zemlji. Samo takvih dvoje biranih i izabranih ljudi moglo je na pravi način surađivati u djelu spasenja i pomoći Kristu Gospodinu da izvrši svoje poslanje.
Zato nam bogoslužje svete Crkve danas stavlja pred oči ovo dvoje ljudi, jer je Gospodinov dolazak neupitan i neminovan, te se i svaki vjernik treba pripremiti poput Josipa i Marije. Time svaki od nas postaje dio odbora za doček našeg Spasitelja koji dolazi kao Emanuel. Kao što su Josip i Marija razumjeli kako je bit Božje naravi ‘biti s čovjekom’, tako trebamo i mi učiniti isto, bez obzira koliko to učene glave mogle ili ne mogle shvatiti. Istina o toliko Božjoj blizini zbunjivala je ne samo pogane, nego su i židovi bili zbunjeni pred tom činjenicom, ali mi bismo je zato trebali prihvatiti u pravednosti i čestitosti srca. Dok su židovi poznavali Boga moćnoga i svesilnoga koji stoluje na nebu, u visinama, mi bismo trebali živjeti na tragu ove istine o blizom i bliskom Bogu koji toliko ljubi čovjeka da postaje Bog s nama – Emanuel, Bog koji se spušta iz visina ususret čovjeku. Štoviše, spušta se na zemlju ali još uvijek ne u svojoj moći, nego u poniznosti ljudskog lika i života.
Od nas vjernika se očekuje da mu budemo odbor za doček koji je Bog pripravio svome Sinu, te da ne proigramo ovu časnu i odgovornu zadaću. Svojom spremnošću možemo samome Bogu jamčiti sigurnost u ovom svijetu koji na tolikim područjima isključuje Boga ili se čak otvoreno bori protiv njega. Kao što je Božja riječ bila upućena Josipu i Mariji, tako je upućena i nama, s pozivom na čist, svet i pravedan život, koji je jedini dostojan dolaska Božjega i koji jedini može Sinu Božjemu jamčiti boravka među ljudima, te izvršiti poslanje Emanuela, Boga s nama. Put kojim trebao ići je onaj na koji je Bog pozvao Josipa govoreći: Josipe, sine Davidov, e boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će i začeti sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih. To za nas znači sljedeće: Kršćanine, ne boj se uzeti Mariju i njezina sina u svoj život i svoj dom. Tako ćeš primiti spasitelja, jedinoga koji te može spasiti od grijeha i jedino tako možeš donositi spasenje svome narodu, ako mu doneseš Boga koji spašava. Bog se ni danas ne zanosi zaštitom i pomoći koju bi mu mogli pružiti gospodari ovoga svijeta na ljudski način, nego on želi suradnji s ljudima pravednicima koji mu jedini mogu priskrbiti pravo gostoprimstvo na zemlji. Nije se zanosio spasenjem ni boljitkom koji čovjek može pružiti čovjeku, nego računa na boljitak koji on donosi čovječanstvu po pravednicima koji surađuju u djelu spasenja.
Božić je pred vratima, pa dočekajmo stoga svoga Spasitelja kako dolikuje, jer dolazi s neba iz Božje punine kako bi nas obasuo svojom prisutnošću i spasenjem. Budimo mu odbor za doček, kako bi i on jednom nas mogao dočekati na vratima neba uvodeći nas u život vječni. Amen.

3. nedjelja došašća – A
Nakon što smo prošle nedjelje čuli kako Ivan Krstitelj daje svjedočanstvo o Isusovu dolasku, ove nedjelje Evanđelje nam donosi Isusovo svjedočanstvo o rođaku Ivanu Krstitelju i o njegovu djelovanju. Njihov govor jednoga o drugom nije bio dodvoravanje niti prijetvorno laskanje, kao što to često znaju ljudi činiti, što postoje onda i ogavno. Njihov govor jednoga o drugome bio je istinito svjedočanstvo koje je čak moglo biti opasno po život, jer su govorili istinu Božju bez uvijanja i straha, pa i pred onima kojima se nije sviđala takva istina. Prošle nedjelje čuli smo kako Preteča govori o Mesiji, a danas kako Mesija izgovara pohvalne riječi o Preteči. Osim toga Gospodin Isus u današnjem odlomku potvrđuje onu istinu o kojoj smo razmišljali prošle nedjelje, to jest ukazuje kako je sam Bog pripravljao svoj narod po djelovanju Ivana Krstitelja. Zato Isus, govoreći o Ivanu, naziva ga glasnikom Božjim, navodeći riječi proroka Izaije: „On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom’.
Ivan kao Božji glasnik i ove nedjelje nam svijetli vodeći nas putem priprave za blagdan Spasiteljeva rođenja. Ako ga Gospodin stavlja za uzor svojim sunarodnjacima i naraštaju onoga vremena, to znači kako može biti uzor i nama u vremenu došašća. Štoviše, Isus ga suprotstavlja ljudima svoga vremena koji žive povodljivo i povitljivo prema svakoj novotariji i prema modama ovoga svijeta. A vrijeme došašća je idealno vrijeme za naše kršćansko preispitivanje i za rad na sebi. Vrijeme došašća je idealno vrijeme za stvoriti novi i uspravan naraštaj, a ne povodljiv pred ponudama svijeta i mekušastog života u kojima se trošimo kao ljudi, u koje trošimo vrijeme, darove i energije. Došašće bi trebalo stvoriti naraštaj koji od života ne traži ono mekušasto, ugodno i lagodno, nego koji upravo to odbacuje, jer nije dostojno čovjeka, niti je dostatno njegovoj veličini. Mi kršćani trebali bismo odbaciti tolike zemaljske i prizemljene mogućnosti u kojima mnogi traže i pronalaze isključivi smisao života, a prigrliti one ozbiljne, uzvišene i božanske, kako je učinio Ivan Krstitelj. Zato Isus nije bez razloga rekao kako Ivan nije trska koju vjetar ljulja, niti čovjek odjeven u mekušastu odjeću.
Ivan je, dakle, bio Božji glasnik, koji je čvrsto i uspravno stajao pred ljudima pripravljajući put Gospodinu. Bio je toliko velik, u veličini svoga dostojanstva i uspravnog ponosa, da ‘između rođenih od žene ne usta veći’ od njega. Bio je velik jer se klanjao samo Bogu, ne strašeći se stati pred ljude, za razliku od suvremenog čovjeka i naraštaja, koji se brine i zanima isključivo time kako stati pred ljude, kako se njima svidjeti i dodvoriti, dok zanemaruje što Bog o svemu tome ima reći i što govori. Čak se stvara stereotip kako oni koji se Bogu klanjaju nisu uspravni ni veliki ljudi, kao da bi Bog htio čovjeka držati u ropskoj pokornosti, a ne u suradničkoj uzvišenosti. Ivan je stoga svjedok kako nije beskičmenjak onaj tko se Bogu klanja, nego, naprotiv, on postaje uspravan i velik i pred ljudima, dok oni koji se klanjaju ljudima, ostaju trajno puzavci i dodvorice. Ivan nije imao mekušastih interesa koji bi ga tjerali da bude poltron. Pokazao je da činiti pokoru, obraćati se, prigibati glavu i koljeno pred Bogom, nije pomanjkanje karaktera i ljudske čvrstoće, nego, naprotiv, znak velike unutarnje snage.
Kad iskreno štujemo Boga, on nas izgrađuje kako bismo bili čvrst i neporočan naraštaj. Bog nas pridiže kako bismo bili uspravni ljudi, puni ponosa i dostojanstva, kako nama ne bi upravljali ni gospodarili vjetrovi ovoga svijeta, povijajući nas lijevo i desno, ili već na stranu koju im se prohtije. Zato i danas, razmišljajući o liku Ivana Krstitelja u adventskoj pripravi, uočavamo proturječje kao i proteklih nedjelja. Od trenutka kad pred Bogom povijamo svoje glave, srca i koljena, on nas izgrađuje i čini čvrstima. U protivnom, može nam se dogoditi tragedija. Ako zanemarimo Boga pretvorit ćemo se u povitljiv i povodljiv naraštaj, koji traži mekušasti i koji se povija za onima koji mu nude veću količinu mekušastog užitka i života. Upravo to je problem današnjeg kršćanskog naraštaja, kao i cijelog našeg naroda. Stvara se naraštaj nestalnih trstika, ljudi koji se povijaju pred vjetrovima interesa i svjetskih ponuda, naraštaj koji ne zna podmetnuti leđa, naraštaj koji živi od ugoda ovoga svijeta. Stvara se naraštaj onih kojima je Bog tek slovo na papiru, koji ga ne štuju svojim umom, srcem i djelima, nego ispraznim običajima i riječima. Stoga je rezultat kako smo danas postali, kako kaže Sveto pismo na više mjesta kad govori o Izraelskom narodu, narod tvrde šije, tvrdog srca i sporog uma, začepljenog uha i stisnute ruke. Naravno, tvrde šije pred Bogom, ali zato meke i popustljive pred naletom ponuda ovoga svijeta pred kojima se klanjamo kao pred zlatnim teletom. Velika je povijesna istina da, što je narod oholiji i drskiji pred Bogom, to je povodljiviji pred ponudama ovoga svijeta, te time mekušastiji u sebi. A tko je sebi dopustio takvu raskalašenost, onda je spreman trgovati vrijednostima i daje se uvjeriti kako uopće nema stalne i nepromjenjive vrijednosti, što mu je bitno kao opravdanje svojih povodljivih i mekušastih stavova. Takav se daje pretvoriti u pomodara koji trči za stavovima ovoga svijeta, samo zato kako ne bi izgradio čvrst i stalan stav života, došavši k svijesti kako je besmislen svaki drukčiji izbor. Takav trči za novotarijama, tumačeći njihovu privlačnost, jer mora opravdati svoj bijeg od vrijednosti kojima ga uči sam Bog.
Kršćani koji ozbiljno žive ovo vrijeme došašća trebali bi biti u današnjem svijetu novi naraštaj, ali ne naraštaj šupljih trstika ili mekušastih ljudi, nego naraštaj koji nosi novost Božju, izgrađen obraćenjem i pokorom, svjestan Božje prisutnosti i utjelovljenosti u svijetu. Kršćani bi trebali biti uspravan naraštaj koji živi od riječi svoga Boga i naviješta je kao Božji glasnik, te time preporađa lice zemlje. Novost na koju imamo pravo nisu novotarije svjetskih vjetrova. Jedina novost na koju imamo pravo je novost božanskog života, koji nas mora iznutra obnoviti i izgraditi u cjelovite i uspravne ljude, poput onih kao što je bio Ivan Krstitelj. Dajmo se izgraditi, odgojiti Božjom riječju i njegovim dolaskom, kako bismo bili proroci svoga vremena koji svojim životom slave Boga na zemlji, te će jednom, poradi uspravnosti i ispravnosti života, primiti i vječnu nagradu na nebesima.