2. nedjelja kroz godinu – C
Možda nam se nikad nije dogodilo razmišljati o nekim jednostavnim životnim istinama, premda smo se sigurno ponašali i ponašamo sukladno njima u svakodnevnom životu. Naime, u stvarima i situacijama u kojima imamo ovlast i moć, sve ono što koristimo i činimo poprima novu i dublju dimenziju. Tako na primjer čokolada ili zlatni lančić koji nekom kupimo za dar u znak prijateljstva i ljubavi, nema samo vrijednost novca ni cijene koju nosi kao prodajni predmet. Čokolada prestaje biti samo čokolada, a lančić prestaje biti samo zlato, te ukoliko je kao dar darovan u iskrenosti duše, nema samo vrijednost koju je imao u dućanu, već poprima daleko veću vrijednost, ovisno o mjeri ljubavi koja je u nje stavljena. Dakle, onaj tko daruje s ljubavlju i poštovanjem, daje dotičnom predmetu i dio sebe, iz čega vidimo da ne određuje novac, već osoba vrijednost predmeta u danoj situaciji. Spomenuti dar dodatnu vrijednost i značenje može poprimiti i stvarno poprima ukoliko je primljen sa zahvalnošću. Uostalom, primiti dar a ne primiti ga i kao znak pažnje i ljubavi, primajući s njim sadržaj darovateljeva srca, sigurno nema velikog smisla.
Sve što je rečeno za predmete, vrijedi i za ljudska djela: djelo nije samo izvanjska radnja, niti vrijedi koliko bi se moglo procijeniti novcem, već vrijedi onoliko koliko je snage i životne prisutnosti u nj unio onaj tko ga je izvršio, kao i onaj kome je bilo upućeno. Štoviše, bilo stvari bilo djela mogu postati prihvatilište Božje prisutnosti i poslužiti svrsi koju je on odredio, te time poprimaju još mnogo veću vrijednost nego je imaju po sebi, pa čak i od onoga što bi im mogli pripisati ljudi. I kao što, gledano već u ljudskim razmjerima, bilo znak bilo djelo može zadobiti dublju znakovitost i očitovati veću svrhovitost, isto vrijedi i kad se Bog njima posluži da u njima očituje svoju prisutnost ili da preko njih izrazi volju ili uputi poruku.
Nešto slično sveti Ivan opisuje u današnjem Evanđelju opisujući Gospodinov početak javnog djelovanja u Kani Galilejskoj gdje je na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino, da bi onda ponudio i svoje tumačenje ovoga što se dogodilo veleći: Tako u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Isus je učinio znamenje, to jest poslužio se ljudskom stvarnošću unoseći u nju svoju božansku prisutnost, da bi iz toga proizišao čin dostojan Božje veličine takav da u njega povjeruju njegovi učenici. Za njega vrčevi s vodom nisu imali samo vrijednost vrčeva i vode, već ih je znao iskoristiti da i po njima oda slavu Bogu. U njih je unio svoju božansku prisutnost, te je vodu pretvorio u vino, što običan čovjek ne bi ni pokušao, već bi, prizemljeno, posude za čišćenje i vodu koristio isključivo za čišćenje. Isus, naprotiv, zna i takvu stvarnost iskoristiti za svoj božanski plan, uzdižući tako stvorenu stvarnost do te mjere da je preobrazi. Njegovo djelovanje ujedno je postalo i znak božanske prisutnosti, da bi njegovi učenici, kao i svi sustolnici mogli povjerovati u njega. Vidimo, međutim, da sustolnici, ostajući u svom svijetu, i ne znaju da se dogodilo čudo. Pred njihovim se očima u stvari dogodilo božansko darivanje, ali kako su bili zaokupljeni samim sobom i užitcima stola, nisu osjetili niti da je vino bilo pri kraju, te isto tako nisu mogli primijetiti čudo. Jer samo pozoran primatelj dara najbolje uoči vrijednost dara koja nadilazi “prodajnu” vrijednost, ta kao zahvalan primatelj može dodatno uvećati njegovo značenje, kao što se dogodilo i u Kani. Oni koji su promatrali Krista što radi, shvatili su da je pretvorio vodu u vino, dok su drugi ostali zaokupljeni dobrim vinom da nisu ni primijetili čudo koje se dogodilo. Za njih to vino više nije bilo samo vino kojim se utaži žeđ i razveseli srce u slavljeničkim trenutcima, već je postalo znak Kristova božanstva.
Vidjeti čudo mogla je i ona koja je bila budna na sve što je istinski potrebno svakom čovjeku, te je prva i opazila da nema vina, te je odmah i prenijela Isusu, očekujući da on božanskom snagom pomogne riješiti situaciju. Isto tako, mogli su primijetiti čudo znajući da se za stolom dogodilo nešto neobično oni koji su svoju pozornost, poput apostola, usmjeravali na Isusa, na njegove riječi i pojavu, a ne samo na pune zdjele i čaše na stolu. Evanđelist ne spominje na koji su način sluge doživjele ovaj događaj, jer su također imali prigodu biti svjedoci svega što se dogodilo, samo je pitanje je li im dužnost i obveza posluživanja ostavila prostora da se dive i dođu do istog zaključka do kojeg su došli apostoli.
Kao što je pretvaranjem vode u vino u Kani Galilejskoj Gospodin svojim učenicima ostavio znamenje da povjeruju u njega, i nama ostavlja isto znamenje i poruku koliko svaka stvar i čin može imati dublje značenje od onog tvarnog i funkcionalnog. Stvar i događaj mogu postati znakovi bremeniti značenjem i porukom, a najbremenitiju poruku imaju ukoliko postaju znakovi, to jest znamenja koja upućuju na Boga. Ne preostaje nam drugo nego prihvaćati Božje znakove u značenju u kojem ih on daje, kao dobro primatelji Božjih dara, da bismo onda i sami mogli one s kojima dijelimo prostor i vrijeme, preko tih istih znakova obdariti Božjom prisutnošću.

Blagdan krštenja Gospodinova – C
U odrastanju do dobi zrelosti čovjek prolazi kroz različita razdoblja, od kojih svako ima svoje posebnosti i stupnjeve odgovornosti. No svi se slažu da je najdelikatnije mladenačko razdoblje u kojem se događaju pubertetske krize iz kojih bi trebao izići kao odrasla osoba, kao što leptir izlazi iz čahure u sasvim drukčijem svjetlu. U vrijeme mladenačkih kriza jedna od reakcije u mladom čovjeku je i proturoditeljski bunt u kojem želi dokazati svoju zrelost kao netko tko se otrgnuo od roditeljskog gnijezda, to jest paske, nadzora, a time i od ovisnosti. Nakon razdoblja mladenačkog bunta osoba pokaže zrelost kad otkrije veličinu i prihvati roditelje, bilo oca bilo majku, od kojih se u mladenačkom razdoblju i razvoju ponekad udalji želeći se pokazati samostalnim i slobodnim od njihovih ideja, želja i odredbi. Glede toga, međutim, neki ljudi ostaju trajno u mladenačkoj krizi, te se ne mogu nazvati zrelima niti kad imaju 30 ili 40 godina. No njihovoj nezrelosti pogoduje uvriježena svijest o tome kako je čovjek zreo onda kad napuni administrativnu dob zrelosti, to jest 18 godina, pa se mnogi mladi ljudi pozivaju na tu dob, a da stvarno nisu dozreli za život i odnose zrelih ljudi. U toj dobi oni još uvijek dokazuju svoju zrelost na način mladenačkog bunta koji se busa u svoju neovisnost, ali u biti isti mladi ljudi koji se razmeću svojom zrelošću ne bi bili sposobni preživjeti niti par dana bez zaštite i roditeljskog zaleđa. Javljaju se tako nezrele pretenzije za neovisnošću i provođenjem samovolje, no s druge strane nisu praćene ni sviješću o svom identitetu ni odgovornošću za svoj život i čine. Sa zrelošću u ovo naše vrijeme povezano je stjecanje prava u obitelji i svojevrsne samostalnosti, ali ne i potpuno osamostaljenje, jer su današnji „mladi“ uglavnom nesposobni živjeti samostalno dok god su im živi roditelji koje mogu iskorištavati. S njihovom zrelošću danas je povezano stjecanje prava, ali ne i razina odgovornosti koju bi trebali prihvatiti za svoj život, ali isto tako i za živote onih koji ih okružuju. Gledajući spomenute kriterije zaključak je da neki ljudi ostaju trajno u mladenačkoj krizi, to jest trajno nezreli. Zadržali su ovisnost o obiteljskom „gnijezdu“ gdje im roditelji ubace „u kljun“ što im treba, ali se ne nazire ni traga njihove odgovornosti za to isto „gnijezdo“, niti skrbi za roditelje, tako da se osjećaju baš kao slobodne „ptičice“ koje nikom ne polažu račun o svome životu, a s druge strane uživaju sva „prava“ u gnijezdu, koja im služe da mogu zakonito, ili s dobrim izgovorom, iskorištavati svoje hranitelje. Plod takvog procesa mnogi su nezreli ljudi, nesvjesni svoga poziva i poslanja i pred Bogom i pred ljudima.
S pravom se stoga postavlja pitanje što je to zrelost i kad nastupa prava zrelost za čovjeka. Može li to biti administrativna dob od 18 godina koja se uglavnom prihvaća kao dob punoljetnosti i zrelosti, ili bi pak pravom zrelošću trebalo nazvati određene čine i ponašanje koji su dostojni tog imena? U slučaju da se radi o ovom drugome, a doista se radi, mora se postaviti i jedno daljnje pitanje: Koji su to čini koji bi nam mogli potvrditi da je netko stvarno zreo?
Radi se najprije o zrelosti odnosa prema roditeljima. Zreo je onaj ne tko ima određen broj godina, s kojima je mogao steći i više titula, već onaj tko je uspio nadići mladenački bunt i pronaći način suživota i poštivanja roditelja, što od nekog trenutka uključuje neovisnost i ravnopravnost, a što dalje ide i veći stupanj odgovornosti i skrbi za njih. Tko to ne čini, ne može se nazvati zrelim čovjekom, pa da je ne znamo što u životu ostvario i postigao u profesionalnom smislu.
Isto se treba primijeniti i na život vjere. Ne može se smatrati potpuno zrelim onaj tko nije zreo i u vjerskom smislu, a nije zreo u vjerskom smislu onaj tko nije do kraja izgradio odnos prema Ocu nebeskom. Krštenje je prvi korak ulaska u jednu novu obitelj, te pretpostavlja da su nadiđene one mladenačke krize koje čovjeka udaljavaju od Oca, bilo da ga vode u nemoral ili nevjeru ili neki drugi oblik frustriranog i nezrelog odnosa prema Bogu. U obitelj Božju se može ući i sudjelovati na njenom unutarnjem životu samo kad se zauzme jasan stav prema svijetu koji udaljava od Oca i kad se zauzme prema Ocu svjedočki stav. Krštenik je pozvan živjeti tako da i Otac nebeski s radošću može s neba posvjedočiti, kao i u Isusovu slučaju: Ti si sin moj, ljubljeni. U tebi mi sva milina.
Događaj Gospodinova krštenja je putokaza vjernicima na koji način i sami tražiti zrelost života. Isus potvrđuje svoju zrelost sviješću koju posjeduje o Ocu. Stekao je pravo zvati se Sinom Božjim, te Otac to pred svima potvrđuje, te iz toga proizlazi svijest i dužnost poslanja. U svom odrastanju nije imao potrebu za takozvanim generacijskim sukobom, niti sukobom nejednakih strana i različitih po naravi, kako se danas to zna tumačiti u obiteljima u sukobima roditelja i djece, gdje se djeca već od najranije dobi navikavaju ostvarivati svoja prava, ali bez obveza. Isus se kao Sin nije žalo da je neshvaćen, kako to već od djetinjstva tvrde mnoga djeca i mladi u obiteljima, kako ih se ne sluša i ne uvažava, a da oni pri tome sebe ni najmanje ne ispituju slušaju li oni one koje bi trebali, uvažavaju li ih i poštuju. Danas kao da se zrelost i pokazuje najviše u odbijanju odgovornosti i neprihvaćanju dužnosti, što roditelji, na žalost, šutke prihvaćaju. Gotovo kao da vlada pretpostavka životnog automatizma u kojem se sin ne treba djelima potvrđivati sinom dostojnim baštine svoga oca.
Isus je,naprotiv, kreposnim djelima potvrdio svoju zrelost pred Ocem, te je i nama navijestio da je prava zrelost samo prokušan život pred Bogom, što se ne potvrđuje u državnim ili općinskim uredima, već kreposnim vjerničkim ponašanjem. Zrelost pojedinog vjernika ne mjeri se dakle godinama dobi, već isključivo sviješću koju ima o Ocu nebeskom, a u skladu s time su i prava i dužnosti.
Krštenjem otpočinje put zrelosti u svijetu. A put zrelosti za čovjeka nije put potpune samostalnosti i odbacivanja Boga, kako mnogi učine, već, naprotiv, put upoznavanja Oca i njegove ljubavi. Zato je prvi čin Isusova djelovanja u svijetu, prvi čin ulaska u javnosti, priznavanje Oca i, u stvari, dopustiti biti prepoznat od Oca, što se dogodilo prilikom krštenja na Jordanu. Tim činom Isus je priznat i ovjerovljen da može u ime Božje djelovati u svijetu, te pozvati sve ljude na zrelost djece Božje, pa se potrudimo poći tim putem ako želimo prispjeti u vječno zajedništvo s Ocem nebeskim.

Svetkovina Bogojavljenja – 2010.
U suvremenom svijetu vrlo su popularna sučeljavanja osoba iz javnog života, bilo pred televizijskim ekranima, bilo na neki drugi način. Na poseban način pozornost plijene političari, čemu smo bili svjedoci i u posljednjoj predsjedničkoj kampanji, koja još nije završena. Svakome od sudioniku sučeljavanja želja je pokazati što misli i planira, koje sve ideje ima i želi pretvoriti u stvarnost. Premda je pretpostavka sa strane onih koji promatraju sučeljavanje da svaki od sudionika govori ono što misli, ipak smo imali prigodu ustanoviti da najčešće takva sučeljavanja služe za obmanu javnosti koju obmanjuju oni koji sebi dopuštaju dvoličnost, podlost i lukavstvo. U visokim krugovima društva postoje podlaci koji svoje skrivene, zločeste i opasne namjere, umotavaju u celofan lijepih riječi i slatkih obećanja. Takvo ponašanje samo je mamac za neupućene i dobronamjerne ljude koji polaze od pretpostavke poštenja, to jest dosljednosti svakog onog tko u javnosti izgovara riječi i daje obećanja, jer riječi obvezuju poštene ljude.
No nas ovdje ne zanima upoznavati naše sučeljene i sukobljene političare, koje, uostalom, barem se nadam premda bih imao razloga u to i posumnjati videći razvoj događanja na političkoj sceni našeg društva, poznate vrlo dobro. Cilj nam je, naprotiv, poslužiti se idejom sučeljavanja da bolje razumijemo današnju svetkovinu Bogojavljenja kojom slavimo dolazak trojice kraljeva – mudraca u Betlehem da se poklone novorođenom kralju Isusu. Došavši u Jeruzalem, vođeni zvijezdom, ova tri kralja su se morala susresti, suočiti, a potom i sučeliti s kraljem Herodom. Kao svaki lukavac, Herod je u tom sučeljavanju, barem u prvom krugu, izišao kao pobjednik. Naime, od mudraca s kojima se susreo, želio je izvući dragocjene podatke o Mesijinu rođenju, što mu je i pošlo za rukom, s time da su mu pripomogli još i njegovi lokalni „mudraci“, poznavatelji Pisma. Osim što je saznao da se Mesija ima roditi u Betlehemu, saznao je također i vrijeme kad se pojavila zvijezda, što će odrediti kriterij po kojem će potom dati ubiti betlehemske dječake, uvjeren kako će među njima eliminirati i Isusa. U prvom sučeljavanju Herod se poslužio laži i podlošću: Ispitivao je trojicu mudraca o svemu, navodno sa željom da se pokloni novorođenom kralju, ali mu je stvarna nakana bila da ga ukloni. Držeći ga suparnikom u borbi za prijestolje, kasnije nije birao sredstva da dođe do cilja.
U takvim okolnostima, pred čovjekom opasnih namjera, mudraci-kraljevi su prisiljeni uzmaknuti pred nasilnicima poput Heroda, premda su došli kao dobronamjerni i miroljubivi gosti koji ništa drugo nisu htjeli nego se pokloniti Kristu. Zato će njih kasnije anđeo Gospodnji u snu potaknuti da se drugim putem vrate u svoju zemlju, spasivši ih da ih Herod ne iskoristi za svoje ciljeve. Bilo je žalosno ali istinito, da su više mira i dobro židovskom narodu donosili ova tri tuđinska kralja, nego njihov židovski kralj koji je htio izbaciti Mesiju iz svog naroda.
Herod je slovio za narodnog dobrotvora, premda je bio zlotvor, krvnik i ruglo za židovski narod i vjeru. S time da jedan dio naroda to nije smio, a drugi nije htio reći. Bio je prepotentan i moćan čovjek, koji je obećavao blagostanje i napredak svome narodu, te je u ime toga služio moćnim Rimljanima. Malo tko je znao da se on dodvoravao njima radi svojih probitaka, a ne interesa naroda. Jer u biti radilo se o pohlepnom čovjeku koji nije prezao ni od zločina i ubojstava da ostvari zacrtane ciljeve, pa je tako i na nemoćnoj i nevinoj betlehemskoj djeci pokazao koliko mu je stalo do svog naroda, koliko ga voli i što misli o njemu. Njemu nije predstavljalo problem proliti i krv nevinu da osigura svoju vlast.

Ako se to događalo u izabranom Božjem narodu u vrijeme Krista Gospodina, zar bi bilo čudo onda da i na čelo našega naroda zasjednu kojekakvi dvolični Herodi kojima je primarni interes ukloniti Krista iz društva. Ako smo spremni izabrati takve koji se bore protiv Gospodina, koji su uz to kadri uprljati ruke nevinom krvlju, te propisati kojekakve „krvave“ zakone, onda se moramo pitati do čega smo došli u kuda idemo. Ako naš narod ne treba „kraljeve“ – vladare koji se klanjaju Kristu, koji priznaju njegovu kraljevsku vlasti i moć, koji ne žele da im on bude mjera života i rada, onda će mu se dogoditi da će pasti u ruke diktatora kao što je bio Herod, što mu se opetovano dogodilo više puta kroz povijest. Žalosna je istina da su više dobrobiti židovskom narodu donijela tri tuđinska kralja, nego sin njihova naroda. Jer u konačnici plod Herodove politike bila je propast u raznim pobunama, kao što je bilo odbacivanje Božjeg dolaska koji ih je učio drukčijem ophođenju prema drugim narodima, dok je sugestija triju kraljeva mudraca bila da se narod pokloni mironosnom kralju. Narodni poglavar koji se drznuo otvoreno suprotstaviti Bogu, nakon što je iz Pisma razaznao volju Božju, govori samo o velikom prijeziru koju gaji za Božju stvar, a time i za stvarno narodno dobro. Za razliku od Heroda koji se dvolično predstavljao onim što nije i njih koji su izložili sebe i odrekli se određenih dobra da bi obdarili Krista, golema je razlika. Oni su ispovijedili da iznad njih postoji Kralj Kraljeva i Gospodar Gospodara pred kojim će se jednom prignuti svako koljeno i svaki će odgovarati za svoja djela, bilo kralj bilo običan čovjek, što je Herod bio zanemario, dopuštajući sebi odbaciti Boga i počiniti krvoproliće.
Postoji i danas ovakvo sučeljavanje kraljeva, postoje i danas Herodi koji koješta obećaju narodu, ali im je stvarni cilj ukloniti Krista Gospodina kojemu se narod klanja. Na žalost, narod kao narod, nasjeda na laži, podvale, prijevare i lukavstva koja dolaze i to ne bez sotonskog nadahnuća. Malo tko u našem društvu drži da je stvarno dobrobit i napredak za narod onaj poklon i štovanje koje iskazuje svome Bogu i Gospodinu, te malo tko računa na vrijednost dara njegova blagoslova. Nas ova svetkovina i ova trojica mudrih ljudi i upravitelja upozorava ipak na prave vrijednosti života, a to je život od iskazivanja počasti i štovanja Krista, pri čemu ne smijemo dopustiti nijednom moćniku ovoga svijeta da nas u tome spriječi. Ne bojmo se slijediti zvijezdu i putokaze koje nam šalje Gospodin na putu prema Betlehemu, jer nam životna radost i vječni život može zasjati na licu samo ako pronađemo, za svoga zemaljskog života, Dijete u naručju Marije Majke njegove, te mu se ničice poklonimo cijelim svojim životom kao pravom Kralju i Gospodaru. Amen.

Druga božićna – C
Već od klasične starine čovjek je definiran izrazom ‘razumska životinja’. Držeći se te definicije zaključujemo da se radi, dakle, o biću koje ima organizam koji funkcionira na principu životinjskog organizma, ali uz to ima i nešto što životinja nema, a to je upotreba razuma. Razum je nevidljivi princip djelovanja u čovjeku zahvaljujući kojemu čovjek je sposoban za intelektualne i duhovne operacije. Čovjeku vođenu razumom moguće je čitati nevidljive skrivene sadržaje u cjelokupnoj stvorenoj stvarnosti, ili se pak može reći da mu je moguće nadići tu istu stvarnost spoznajući njene uzroke i dolazeći do stvarnih počela i uzroka svega koji su u Bogu, izvoru života i jedinom počelu svijeta i čovjeka. Povijest ljudske misli svjedoči nam, međutim, kako je razumsko razmatranje i razumijevanje prvih principa vrlo mukotrpan i mučan posao koji ne donese uvijek željene plodove, to jest ne dovede svakog čovjeka do pravih rezultata.
Doista, time što je čovjek biće razuma, koje spontano koristi razum za sve što radi, ne znači da može spontano, sam od sebe, bez duhovne čistoće i intelektualnog truda doći do prave spoznaje iskonskih počela, to jest do Boga. Ljudski um zbog grijeha i slabosti često luta besplodnim prostranstvima i pustinjama spoznaje, premda je u odnosu na sva druga bića obdaren razumom i duhovnim sposobnostima. I upravo jer je osposobljen za razumski-logičko zaključivanje, njegova tragedija time biva veća kad se služi darom razuma protiv Darovatelja i Razuma, a logikom protiv Logosa. Tragedija je gotovo istovjetna i u slučaju kad se razumom služi na nedostatan način, te, uza sav trud, nema snage doći do željenog cilja. Čovjeku je dan dar razuma kao kruna svih darova, koji su svu usmjereni prema razumu i upućeni da mu omoguće što bolju i sadržajniju spoznaju. Ostvarujući svoj cilj razum im se odužuje, jer ih tako sve uzdiže do toga da služe za proslavu samoga Boga. A cilj razuma je shvatiti da je Bog počelo svega, te da i sam razum dolazi od Boga kao dar, te da bi, osim što u njemu ima svoje počelo, morao imati i svoj uvir. Na žalost čovjek ne koristi uvijek svoj razum da bi otkrio svoga stvoritelja i odao mu hvalu, čime bi cijelo biće doživjelo uzdignuće i proslavu, nego se zna dogoditi da ga koristi kao autonomni razum, kao da je bez počela, kao da je samodostatno sredstvo bez počela i bez odgovornosti, to jest uvira. Nerijetko čovjek zaboravlja da mu je dan razum da bi njime otkrio kako je Božji Um bio u početku, te da ga je Bog izgovorio kao svoju stvarateljsku Riječ – Logos, u kojoj bijaše život. Taj isti Logos koji je u početku stvaranja svijeta i čovjeka, koji je sve stvorio i uzdržava, dao je čovjeku i razum, ali razum koji postaje svjestan da može dobro spoznavati samo uz pomoć božanskog Svjetla. Logos je dao čovjeku razum da bi, primajući Božje Svjetlo, otkrio svoje počelo u Bogu od kojega je primio život. U susretu s Božjom Riječi – Logosom čovjek otkriva da autentični smisao razuma nije u autonomiji od Boga, već u zajedništvu s njime koje kulminira sinovskim odnosom.
No ovakav proces nije ni spontan ni bezbolan, već naprotiv zahtjeva mnogo napora, žrtve i odricanja, a pretpostavlja mnogo rizika, pa čak i mogućnost promašaja i nedolaska do cilja. Čovjek nije izuzet od posrtanja i padova, pa ni lutanja po stranputicama zbog čega ponakad živi i kao izgubljenik ili utopljenik. A Bog, svjestan ljudskog tragičnog stanja, nije ga ostavio u tami lutanja, već mu je došao ususret u svome Sinu, koji dolazi kao svjetlo svijeta i Riječ sposobna osmisliti ljudsku riječ i usmjeriti životno traženje, no ljudi ni ovaj Božji pokušaj ne prihvaćaju uvijek kako treba, već mu se opire snagom svoga razuma. Uistinu žalosna je činjenica da čovjek, premda ima na dohvat ruke Božje Svjetlo, ipak radije voli živjeti u mraku svoga razuma, lažući sama sebe kako živi u svjetlu.
Proslava blagdana Kristova rođenja na zemlji prigoda je čovjeku da se vrati svome iskonu, da shvati kako čovjek nije počelo svega, pa ni svoga uma i razmišljanja, već je počelo svega Božja Riječ koja je u vremenu postala čovjekom da bi progovorila čovjeku ljudskim jezikom, da ga prihvatila i učinila srodnikom. Upravo o tome razmišlja sveti Ivan kad jezgrovitim teološkim riječnikom meditira o Kristovu utjelovljenju i ulasku u povijest. Došao je kao Božji Logos, kao Riječ, da čovjeka nauči logičkom korištenju razuma i riječi koja je odraz intelektualnog svijeta i života. Doista prije njega ljudski um, ma koliko razmišljao o počelima svijeta, nije bio kadar otkriti da je počelo svega ne neki neosobni i neživi princip ili sila, već Otac nebeski koji je iz ljubavi stvorio svijet i u ljubavi ga uzdržava u postojanju, što postaje vrelo mira krhkim ljudskim bićima u vrtlogu postojanja. Božja utjelovljena Riječ je otkrila čovjeku i čovječanstvu da su ljudi djeca Božja pozvana prihvatiti sinovsku baštinu, te je onima koji ga primiše doista podao moć da postanu djeca Božja. Oni su shvatili u konačnici da njihov život na zemlji nije samo život razumskih životinja bez smisla i cilja, već su u vjeri spoznali da su rođeni od Boga, bilo da je Bog kao Stvoritelj iskon njihova života, bilo da ih je preporodio u vremenitom postojanju otvararjući im vrata vječnosti gdje će biti i njihov uvir.
Neka nas Krist Gospodin, Božji Sin i Logos – Riječ koja bijaše od početka i počelo svega, prosvjetlo svjetlom svoga dolaska da shvatimo vrijednost dara razuma koji nam je dan, te da sve svoje umske sposobnosti iskoristimo za dublju spoznaju Boga, što će nam podariti slavu djece Božje nakon što smo promatrali i pronosili njegovu slavu na svijetu. Amen.

Sveta obitelj 2009.
Razmišljajući o božićnom otajstvu ne možemo ne uočiti da, kako nekad, tako i danas, Bog se pojavljuje na marginama društva, premda mu mjesto nije na marginama, već u središtu života. Kamo sreće kad to ne bi imalo posljedica za kvalitetu ljudskog života, no posljedice su goleme, pa i onda kad čovjek to ne želi vidjeti ili priznati. Jer ni čovjeku ni Bogu koji želi ljudsku dobrobit, nije svejedno kako je organizirano društvo i jamčili li poštivanje vrednota i rast u njima. Ako su na čelu društva propalice, nitkovi, pokvarenjaci, diktatori, vrlo je vjerojatno da onda mnogo više riskira i pojedinac i cijela obitelj, kao što smo razmišljali i u ozračju božićne noći, a razmišljati ćemo i ovih dana o tome kako je kralj Herod progonio Svetu Obitelj, ne želeći ih prihvatiti kao članove svoga kraljevstva, držeći ih preopasnima za vlastiti interes. Ipak nikakve opasnosti i poteškoće nisu spriječile Isusa da se nastani u svom narodu, te da u njemu započne i dovrši djelo spasenja, a sve to mu je bilo omogućeno jer je imao zaštitu svoje obitelji. Isus nam želi poručiti da i onda kad ga društvo sa svojim društvenim i političkom vođama odbija, on se ne predaje, već živi svoj život u ljudskoj zajednici kao član jedne obitelji, koja ga štiti ne političkim i gospodarskim vezama i odlukama, već čvrstoćom ljubavi i vjernosti Bogu.
A to što Isus živi najprije u obitelji, ne smije se tumačiti kao bijeg od odgovornosti za društvo, već postaje znak i poruka koju Bog ostavlja s ciljem da kaže čovjeku gdje mora biti središte svih nastojanja društva i pojedinca. Cjelovitost i duhovna izgradnja obitelji doista mora biti u središtu nastojanja cijeloga društva, te je nezamjenjiv doprinos svakog člana obitelji, da se ova temeljna zajednica ljudskoga života ne ugrozi i da ne prestane biti stvarno središte i rasadnik života. Tek nakon toga obitelj može postati temelj obnove i stabilnosti društva, u protivnom, ukoliko neće štititi i podupirati obitelj, društvo potkopava samo sebe.
Danas ne treba mnogo da bi se ustanovilo kako u suvremenom zapadnom društvu obitelj ostaje zapostavljena i uvijek u nekom zapećku. A zašto se to događa, premda joj društvo omogućuje mnogo toga što nekad prije nije uopće bilo? Odgovor je vrlo jednostavan: Danas društvu nudi obitelji sve osim Boga! A čim ne nudi Boga, niti mari hoće li se obitelj Bogom bogatiti, onda se stvaraju takve okolnosti i uvjeti u kojima obitelj nužno stradava. Uklanjanjem Boga iz obitelji, uklanja se i najvažniji sadržaj obitelji po kojem je obitelj obitelj.
Ista napast se neprimjetno provlači i u obitelji koje i same gube iz vida koliko je bitan život vjere i doživljaj Boga u obitelji, kad, pritisnute kojekakvim potrebama, drže da najprije treba priskrbiti sve drugo, a tek onda, ako ostane mjesta za Boga. Međutim obitelj ne bi smjela podleći takvoj napasti, jer ako ostane bez Boga, onda više nije obitelj, a sve drugo što ima, vrlo lako potom i izgubi. Stoga ako se obitelji ne posvećuje dovoljno snage od strane društva, to ne znači da sama obitelj ne treba tražiti u sebi tu istu snagu. Upravo jer je društveno okruženje takvo da neprestano zapostavlja obitelj, da je osiromašuje i na duhovnom i na materijalnom planu, to veće nastojanje obitelji mora postojati da ne dopusti takvo osipanje duhovne energije iz svoje sredine. Što društvo više stilom i ritmom života ugrožava zajedništvo i plodnost obitelji, to više je obitelj pozvana stati pred Boga, jer jedino je Bog iskreno zainteresiran za blagoslov, sreću i spasenje obitelji, ne želeći tražiti svoj interes, niti je želi provesti putem duhovnih rizika i pustoši. Kao dokaz svoje ljubavi prema ljudskom rodu i obitelji, Bog je poslao i svoga Sina da postane članom i jedne konkretne obitelji – Svete Obitelji Marije i Josipa iz Nazareta, koju je obdario božanskim životom, dok su oni njemu pružili ljudsko gostoprimstvo i zaštitu. Jer kao što se nijedan čovjek ne rađa sam za sebe, niti rasta sam od sebe, nego zahvaljujući skrbi i ljubavi roditelja, takvu je skrb Gospodin dobio u obitelji Josipa i Marije. Kao drugo obogatio je njihov život novom kvalitetom. Primili su Boga prema kojem su se ravnali i prema kojem su se usmjeravali cijeloga života, te je on bio kruna njihove svetosti i vjere u Boga.
Kristova prisutnost u obitelji Marije i Josipa ima i još jedno drugo konkretno značenje za svaku obitelj. Njegovim rođenjem u obitelji svaka je obitelj pozvana ne samo stati pred Boga i preispitati se o svom unutarnjem životu, već je pozvana također uključiti Božjeg Sina kao punopravnog člana svoje zajednice. Doista, on je jedini sposoban ukazati na ispravne sadržaje života i koji je ispravni redoslijed vrednota, o čemu svjedoči i današnje evanđeoski tekst u kojem se potvrđuje Isusova svijesti da mu je biti u kući Oca nebeskoga. Time je naznačen put zdrave i čvrste obitelji: obitelj koja ne bi htjela da je otpuhnu vjetrovi ovoga svijeta s povijesne scene treba biti usmjerena prema poštivanju Oca nebeskoga. Kao što je Sveta Obitelj hodočastila u Hram, kuću Oca nebeskoga, a Isus izričito rekao da mu je biti u toj Kući, pokazuje nam da obitelj može i treba živjeti isključivo upućena na Oca, izvor života i utemeljitelja obitelji.
Ako je Krist Gospodin i pristao biti na marginama društva, ali u nijednom slučaju se nije htio pojaviti na marginama stvarnog ljudskog života, isto kao što nije želio ostaviti čovjeka na marginama svoga. Po Božjem Sinu pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi, koja je sve ljude htjela uključiti u božanski život, ali je Bog htio ponašati se potpuno na ljudski način, pri čemu nije mogao izbjeći život obitelji. Dolaskom na svijet Isus, osim što je bio u središtu osobe, bio je i u središtu obitelji obdarujući i nju božanskim životom.
Dok nam današnji svijet potvrđuje kako nevolje pojedinca i naroda započinju tamo gdje obitelj ne živi svoju odgovornost prema načelima svete obitelji, današnji blagdan potiče svaku kršćansku obitelj da se okrenu obilju bogatstva i ljubavi koja dolazi od Boga. Jer samo ako obitelj ima božanske ciljeve, može ostvariti potpuno zajedništvo poput onog trojstvenog, na što je Bog bez daljnjega poziva. Božić je zato stvarna prigoda da vratimo Boga u obitelj, ako smo ga udaljili nemarom i nevjernošću, ako smo se osiromašili grijehom i slabošću koji odvlače pozornost obitelji od Boga. Božić je prigoda da kršćanska obitelj, okupljajući se oko Betlehemske obitelji, i dalje bude iskonsko mjesto Božje prisutnosti, čime će ostvariti svoj poziv na zemlji, te prispjeti u sretnu vječnost, u zajedništvo trojstvene ljubavi i obitelji. Amen.

Božićna ponoćka 2009.
Tko se od nas neće složiti s činjenicom da Bog u današnje vrijeme živi na marginama društva, ako uopće živi u ovako organiziranom društvu kakvo je suvremeno zapadno društvo? Tko se od nas neće složiti da danas čovjek, stvorenje Božje, svom Gospodaru ne daje prostora za djelovanje u svom životu? Koja bi se potom zemlja mogla pohvaliti da njeni zakoni i vrijednosti odgovaraju Božjim zakonima i vrijednostima? Koji bi se moćnik i političar u današnje vrijeme i našem društvu htio pohvaliti da se ravna prema Božjim zakonima, a ne prema ljudskim, ograničenim i promjenjivim, koji često služe kao sredstvo dodvoravanja određenim ideološkim skupinama i čovjeku koji želi ugušiti govor o Bogu i isključiti prisutnost Božju u svijetu.
No pokušaj da se Boga izbaci iz društva nije samo bolest našega vremena, već je to bolest od koje je bolovao čovjek od početka, pa tako isto i društva kroz koja je prošao Božji obećani narod u svom pokušaju da posvjedoči drugima da je Bog stvoritelj svijeta i čovjeka, te da ima želju i pravo biti sa svojim stvorenjima. Toliki su ih narodi tlačili s ciljem da im uzmu vjeru u Boga, da ih odijele od onoga koji je bio njihovo svjetlo i njihov istinski vođa i kralj, no nikad u cijelosti nisu uspjeli. Isto tako Božji izabrani narod nije imao samo problema s drugim narodima da im objasni da nijedna ljudska odluka ni stav ne bi smio biti suprotan Bogu Svevišnjemu, te da bi tako Gospodin trebao imati središnji prostor u životu čovjeka i društva, već je taj isti narod imao problema objasniti i mnogim svojim pripadnicima da ne priliči živjeti udaljeno i otuđeno od Boga, već da bi doista svatko morao pronaći dovoljno prostora za Boga, to jest, točnije rečeno, prepustiti Gospodinu središnji prostor svoga života i djelovanja.
Svjestan stanja u kojem se nalaze narodi živeći svoju povijest, a među ostalim i sam Božji narod, prorok Izaija je progovorio, što smo čulu u večerašnjem prvom čitanju, o mrklini i tmini koja obavije ljude u njihovu hodu prema cilju i ostvarenju mira i sreće. I dok su mnogi Božji sveci i pravednici, ožalošćeni zbog stanja ljudskog roda i odnosa prema Bogu priželjkivali Božji moćni dolazak, nagovješćujući i njegov snažni i neminovni zahvat u povijest, Bog se još jednom pokazao kao čovjekoljubac sposoban iznenaditi na način na koji to nitko nije očekivao. Premda su ljudi bili zaslužili Boji gnjev i kaznu, on je odlučio dati čovjeku još jednu priliku, sasvim ljudsku, koju ljudski um nije mogao pojmiti. Govoreći o njoj spomenuti prorok nije znao što se točno ima dogoditi, već je tek samo naslutio da će Bog svojom svjetlošću obasjati ljude. I dok je on pomišljao isključivo na svjetlo koje će obasjati samo pripadnike naroda Izraelova, držeći mrklinom nedaće koje su ih zahvatile po rukama raznim porobljivača i nasilničkih naroda kojima su bili podčinjeni, Bog je ipak mislio šire i općenitije. Obajvljujući istinu o sebi ukazao je da želi osloboditi svakog čovjeka i sve naroda od tame grijeha i zla. Gospodin je dobro znao da i oni ljudi i narodi koji drže druge u tami neljudskosti, neznanja i grijeha, jednako tako trebaju svjetlo kao oni koji su zarobljeni u tamu, zlo i grijeh. Zato su i porobljivači naroda Božjega, bilo da se radi o Egipćanima, Asircima, Babiloncima ili Rimljanima, bili jednako u tami, pa i kad su mislili da, kao gospodari nad drugima, žive u svjetlu obilja i raskoši. Stoga je Bog odlučio, šaljući svoga Sina, obasjati sve narode i sve ljude da ih oslobodi njihovih zala i mrklina, očekujući od njih da prihvate živjeti kao pravi ljudi nasljedujući primjer Bogočovjeka, premda su mnogi odbijali njegov zahvat marginalizirajući ga u svom životu.
Tako i današnje Evanđelje svjedoči kako Bog ulazi u svijet na marginama ljudske povijesti i ljudskih događanja, tiho i nenametljivo. Dok Evanđelist s jedne strane spominje moćnog rimskog cara Augusta, koji naređuje popis pučanstva u cijelome Carstvu, dok njegovu volju provode upravitelji pokrajina poput Kvirinija, dotle se rođenje Sina Božjega događa na marginama društva u malom neznatnom judejskom mjestu Betlehemu, u narodu koji je također živio podčinjen moćnim gospodarima svijeta. Bog se rodio u mjestu i na način na koji se uopće nije činilo da može utjecati na svjetska gibanja i zbivanja, premda je, prema uvjerenju mnogih židova, bilo gotovo neophodno. I doista, umjesto da je silom i nasiljem intervenirao u događanja, on im se podvrgnuo. I dok narodi sebi podvrgavaju narode, dok jači tlače slabije pokazujući na njima nadmoć, ako treba uz obilje sile i nasilja, Bog ulazi u svijet na sasvim marginalan način, na mala vrata, kao običan čovjek, rođen u jaslama. Svevišnji Bog je odlučio pokazati svoju moć kroz nemoć maloga Dječaka, svoje čovjekoljublje kroz dar Betlehemskog Djeteta koje će čovjeku na konačan način objaviti ljubav Boga i Oca, te ga pozvati na obraćenje očekujući da stave Boga u središte života i srca, na isti način kao što je i Bog stavio čovjeka.
A koliko smo kao društvo i pojedinci iskoraknuli iz povijesne mrkline i tame, u nijednom slučaju se ne mjeri tolikim umjetnim svjetlilima koje smo upalili u svijetu, s ciljem da prekrijemo tamu u kojoj se nalazimo. Znati ćemo koliko smo u svjetlu i koliko smo oslobođeni tame ne prema tome koliki je društveni standard, već samo prema tome koliko je Bog u središtu našega života. Ukoliko nam je na marginama, ukoliko je negdje usputno ili u zapećku, kao suvišna ili sporedna stvarnost života, to znači da smo još uvijek u tolikoj tami da ne vidimo niti što nam je bitno i dragocjeno u životu. Ukoliko ga nismo prihvatili kao istinsko svjetlo, uzaludno je došao u našu povijest.
Neka nas stoga ne zabliješti blještavilo ovoga svijeta, neka nas ne zavara život u društvu u kojem se navodno pokušava staviti čovjeka u središte zbivanja, a u stvari ga se gura u tamu neznanja, bezbožnosti i svjetovnih požuda. Okrenimo se radije k betlehemskim marginama života na kojima se Bog rodio za nas. Krist Gospodin se doista zato utjelovio da rasprši takvu tamu iz ljudskih srdaca, da čovjeka povede putem božanskog života, jer je jedino taj put čovjeku istinski prikladan. Pođimo stoga prema Betlehemu, poklonimo se novorođenome Bogu i svome Spasitelju, te pođimo za sjajem njegova lica u život vječni koji nam je obećan i otvoren njegovim dolaskom. Amen.

Sličiti Sinu Božjemu

Božić 2009. – danja misa
Ako je došašće kao vrijeme iščekivanja Božjega muguće usporediti s trudnoćom, onda je, u stvari, 9 mjeseci Marijine trudnoće bilo stvarno došašće nestrpljive čežnje dolaska Božjega na zemlji. A iz svakodnevnog života znamo dobro, kad se rađa dijete iščekuje se vidjeti njegovo lice i čuti plač kao prvi znak prisutnosti i ulaska jednog novog bića u život. Stoga je radost koja se širi oko kolijevke prvo obilježje ozračja koje se stvara oko novorođenog života, u čemu sudjeluje cijela obitelj i svi prijatelji i znanci. Ali nakon što prođe prvi trenutak radosti, odmah nastupa vrijeme dodatnog iščekivanja: svi su željni vidjeti kako dijete izgleda. Svima je stalo da bude dobroga zdravlja, da raste i napreduje uz Božju pomoć pod budnim okom i skrbi roditelja, te je mnoštvo onih koji izražavaju spremnost biti im pri ruci, omogućujući da se dobre želje ostvare u praksi. Drugo što radoznalog promatrača zanima kad se dijete rodi, je da ustanovi na koga sliči, pa pokušava razaznati crte lica pozorno razlučujući sliči li na oca ili majku. Isto tako se pita, premda to ne može odmah razumjeti, na koga će biti po crtama karaktera i sposobnostima, mudrosti i inteligenciji, dobroti i plemenitosti.
Ono što činimo prigodom bilokojeg ljudskog rođenja, valja učiniti i o Božiću, i to s mnogo više svijesti i iskrenosti nego da se radi o redovitim ljudskim okolnostima. Najprije nam se radovati, jer se nije pojavilo samo jedno novo lice, nije se rodio samo jedan običan ljudski život, ako život ikad može biti običan, već je među ljude došao pravi božanski život da uzdigne čovjeka u božansko postojanje. Promatrajući rođenje Božjeg Sina, onoga koji prema nama nije bio ravnodušan, koji nam nije donio dodatnu brigu u životu, već nam donosi isključivo radost Božje prisutnosti i punine života, kliktati nam je od radosti jer je njegovim životom naš život obdaren neslućenim darom vječnosti.
Potom nam se pomnije zagledati u lice Betlehemskog Dječaka. Ako to napravimo pozorno, vidjet ćemo da on sliči i na Oca i na Majku, i to potpuno i savršeno. On je, kao savršeni Sin Božji, ne samo zrcalo u kojem se ogleda lice Oca nebeskoga, već je savršena slika Božja i odraz slave i otisak bića njegova.
Ali isto tako on savršeno sliči svojoj majci Mariji. Kao Sin Marijin uzeo je savšrenu ljudsku narav, te je postao našim bratom. Točnije, prvorođencem. Doista, on je naš stariji brat u kojeg se trebamo ugledati, ako želimo ostvariti svoju ljudskost kao bogolikost.
Zato se pred betlehemskom špiljom ne divimo samo njegovoj ljepoti, niti smo došli samo ustanoviti koliko sliči Ocu, a koliko Majci. Istina, i to smo ustanovili, te vidjeli da je po svojoj božanskoj naravi pravi Bog koji je u početku bio kod Boga, kako nam veli sveti Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku. Utvrdili smo također da je i pravi čovjek, potpuno sličan majci Mariji. Ali tu ne smije stati naše ispitivanje, ako smo već došli do betlehemskih jaslica u kojima je položeno božansko Dijete koje se tiče i našeg života.
Potrebno je stoga napraviti i daljnji korak, to jest pozvani smo kao vjernici u njemu prepoznavati sebe. Slaveći Božić dolazimo u Betlehem ne samo vidjeti koliko on sliči nama po svojoj ljudskosti, već također koliko mi sličimo njemu, jer je on prije nas, model po kojem je oblikovana naše čovještvo. Ako želimo biti potpuno ljudi, neophodno se na ovakav način upitati o sličnosti Betlehemskog Djeteta s nama. Upravo jer je bio pravi čovjek, pozvani smo kao kršćani preispitivati se koliko mu sličimo, koliko smo svojim bićem, djelima i životom njemu suobličeni. Otkako je se on utjelovio, čovjek nije više mjera ljudskosti, već sam Bog, premda se u današnjem vremenu projekt bogolikosti zanemaruje. Nude nam se toliki obrasci života i djelovanja, modeli nesavršene i otuđene ljudskosti, te trošimo toliko energije da se njima suobličimo, potiskujući bogolikost kao stvarni model ljudskosti. To je napast na koju upozorava i Ivan u svom Evanđelju kad veli: Svojima dođe, njegovi ga ne primiše. A događa se to i nama u društvu u kojem živimo, kad čovjek želi određivati što je ljudsko, a što nije, vodeći se isključivo svojim ograničenim kriterijima ili pak kad želi oblikovati svoju ljudskost prema modelu običnog grešnog čovjeka.
On nam je zasjao kao Svjetlo istinsko što prosvjetljuje svakog čovjeka do te mjere da spoznamo njega po kome su sazdani svjetovi, te da isto tako primimo moć postati djeca Božja. Njegov život nas je obasjao da smo shvatili koliko mu trebamo sličiti, da smo shvatili kako možemo ostvariti sličnost snagom njegova dara. Zato se on i utjelovio da bismo ga mogli promatrati, te, svjesni njegove sličnosti s Ocem i naše s njime, i sami mogli postati djeca Božja. Po njegovu rođenju i sami možemo uočiti kako smo rođeni ne od tijela ni od puti, već od Boga, te da se trebamo na njegovu sliku preporoditi da ostvarimo iskonsku zadaću života zacrtanu u naše gene, a to je sličnost s njime u svemu, nadasve i dovijeka. Ako nam je u njegovu licu zasvijetlilo i pokazalo se lice Božje, lice Očevo, onda na tom istom licu možemo otkriti iskonske crte ljudskosti kojima i sami trebamo težiti, a to je ljudskost obilježena Božjim sinovstvom.
Dok i ovog Božića duhom odlazimo u Betlehem na poklon novorođenome Kralju, neka naše hodočašće ne prođe bez čvrste duhovne odluke da ćemo pomno motriti njegovu slavu, te se i sami preobraziti njegovim sjajem, da bismo njemu, Jedinorođencu Očevu, kao prava djeca Božja, sličili što je moguće više i savršenije, dok nas ne privede u puninu slave života vječnoga. Amen.

4. nedjelja došašća – C
U želji i potrebi da služimo Bogu, kao ljudi pretpostavljamo i zamišljamo da Bog od nas očekuje tko zna koliko velike stvari. Može nam se čak dogoditi da mislimo da Bog i njegova opstojnost ovisi o našim velebnim djelima, kao što se može dogoditi da oni koji nisu spremni na neka posebna djela za Boga budu obeshrabreni uopće životom na Božjem putu držeći ga nedostižnim, jer bi, navodno, pretpostavljao mnoge sadržaje i nedostižne stavke. Takav smo dojam mogli steći iz ozbiljnosti poruka koje smo iščitavali proteklih nedjelja imajući ispred sebe u prvom planu lik Ivana Krstitelja, Božjeg proroka i Gospodinova preteče. Pa i ozbiljnost na koju nas poziva Crkva može u nama stvoriti dojam da najviše toga ovisi o nama, dok je stvarnost sasvim drukčija, te najviše toga ovisi o Bogu, a naše je samo pobožno ga prihvatiti i u srcu nositi.
Doista, put kroz došašće s Ivanom Krstiteljem kao put priprave na blagdan Kristova rođenja pokazao je svu ozbiljnost i zahtjevnost duhovnog života kojem je već Ivan bio izložen živeći u pustinji, te koji postaje ogledni obrazac i za svakog onog tko je upućen na Krista. Prokušan oštrinom askeze i kreposnim životom predstavljao je poticaj vjernicima da i sami, idući prema božićnom slavlju usvoje pouku i primijene istu metodu kojom je i Ivan išao ususret Kristu. I ukoliko se Ivanov put pokazao uspješnim do te mjere da je uspio prepoznati Mesiju još prije njegova javnog djelovanja, bez daljnjega takav učinak može osjetiti i svaki vjernik. Međutim, postoji jedan preduvjet, a taj je opisan u današnjem Evanđelju, koje nam pokazuje temeljnu stvarnost Ivanova života i sadržaj navještaja. Ako mu je kao zrelom čovjeku bio važan put askeze i dobrih djela, to je bilo zato što je još kao dječak bio zahvaćen Kristovom prisutnošću. Primivši je u srce od nje je živio i prema njoj je rastao i razvijao se, nikad ne zaboravljajući koliko je presudna za njegov život. Stoga bi nam poruka Ivanova života trebala ići obrnutim putem, ne kao poruka sazrijevanja uslijed kojega djeluje odvažno i naviješta Evanđelje, već kao poruka onoga koji trajno potiče na onaj iskonski temelj primanja Božje milosti, što je doživio još u utrobi majke Elizabete. Važniji od ijednog asketskog djela, za Ivana je bio put milosti i svjedočenja nadnaravnog dara koji silazi u ljudsku povijest, da čovjeka obogati svojom prisutnošću. Ako je Ivan bio znamenit zbog svog isposništva, još znamenitiji je bio jer je usvojio put milosti Božje koja ga vodi na svim putovima. Njegovo život i ponašanje nije razumljiv samo kao radikalna askeza, već susret s Bogom postaje ključ razumijevanja njegova ponašanja i polazišna točka duhovnosti i askeze. Zato nam Crkva u vrhuncu adventske priprave nudi primjer Ivana Krstitelja ne kao zrelog i odraslog, već još nerođenog dječaka koji pred Bogom nema nikakvih djela ni zasluga, čime svjedoči da svaki dobar dar dolazi od Boga i k Bogu vodi. Osjetivši prisutnost svoga Spasitelja u krilu Djevice Marije, Ivan se obradovao i zaigrao od radosti, te će mu Spasiteljeva prisutnost i radost poradi primljenoga dara biti trajno nadahnuće i u proročkom naviještanju obraćenja i pokore svom narodu. Ovim činom Ivan vodi i nas putem iskonskog stava pred neizrecivim Bogom koji pronalazi putove prema ljudskom srcu, putove koji se ne mogu riječima opisati, ali ih može srce izreći doživljenom radošću poput Ivanove i Elizabetine.
Premda djeluje proturječno, a nekome možda i neuvjerljivo, ipak je Ivanov život bio obilježen besplatnim darom milosti Božje još prije nego je bio rođen, to jest susretom od kojeg je živio osjetivši prisutnost živoga Boga, utjelovljenog u krilu Djevice Marije. U današnjem Evanđelju Luka opisuje upravo kako Ivan igra od radosti u Elizabetinoj utrobi nakon što je osjetio da je blizu Spasitelj svijeta, utjelovljeni Bog. Ako je Ivan, još prije nego je uspio spoznati razumom, osjetio Spasiteljevu prisutnost, koliko li mu je tek kasnije kao odraslu i izgrađenu čovjeku bilo očito izvrsno Božje djelovanje. To jest kasnije je sve činio da svojim sunarodnjacima, pristašama i sljedbenicima ukaže na taj milosni dar Božje prisutnosti. Ako je u zreloj dobi naviještao Mesijin dolazak, to je činio osjećajući njegovu prisutnost u srcu.
Ustvrdivši da je Ivan bio velik, ne zato što je bio asketa, već zato što je nosio Boga u srcu, sposoban osjetiti njegovu prisutnost, onda nam pogled mora poći i prema Mariji, koja dominira današnjim tekstom, premda u odlomku ne pronalazimo da izgovara ijednu riječ. Ona nam nudi glavni poticaj, premda nijednom izgovorenom riječju, već isključivo prisutnošću. Isto kao što još ni spasitelj, iz utrobe majke ne progovara riječi, ali se osjeti da je sav prisutan preko Marije, da je sav prisutan ozračjem svetosti koje ona oko sebe širi. Presveta Djevica je najkonkretniji i najuzvišeniji način priprave na Božji dolazak, jer je osoba koja je, pripravna dušom i tijelom na služenje Bogu, Sinu Božjemu dala ljudsku narav, te je razdoblje njene trudnoće bilo najljepše i najuzvišenije došašće koje je ljudska osoba mogla živjeti i doživjeti.
Zato ni nama vrijeme došašća nije samo vrijeme truda i napora, ljudskog nastojanja i dijela, već je istinsko vrijeme trudnoće koja predstavlja jedinstven način iščekivanja. Jer ako itko iščekuje neko ostvarenje, onda je to majka koja s ljubavlju nosi svoje čedo, čekajući nestrpljivo ugledati mu lice i čuti glas. Živeći s Marijom posljednje dane došašća i mi ćemo s ljubavlju čekati da ugledamo lice Božje i da čujemo njegov sveti glas, a do tada ćemo se radovati njegovoj skrovitoj prisutnosti, kao što se radovala Elizabeta i Ivan, a, bez daljnjega, i Marija. Neka nam stoga ovi posljednji dani priprave za Božić budu prigoda istinskog otvaranja srca Bogu, a bijega od svega što nas može rastresti i onemogućiti da Božić proslavimo poigravajući od radosti jer je Bog među nama.

3. nedjelja došašća – C
Opće ljudsko iskustvo govori kako čovjek, ako ne zna što je pravo i što je ispravno, ne može niti djelovati, već ostaje neodlučan i zbunjen, nesiguran što mu je poduzeti da dođe do svoga cilja. Nitko, naime, ne sjeda u auto da bi išao na put, a da prije toga ne zna kuda mu je ići do cilja, barem orjentativno. Što vrijedi u općem kontekstu života, vrijedi i u duhovnom životu bez kojega čovjek ne ostvaruje svoj stvarni sveobuhvatni cilj koji osmišljava život kao takav, a ne samo pojedine njegove isječke i dimenzije. Na to nas upućuje i logika vjerničke pripravu u došašću: Nakon što smo prošle dvije nedjelje promatrali kako čovjek teži prema uspravnom i ispravnom životu kojega nema bez osluškivanja Boga, današnja nedjeljna čitanja idu korak dalje i preko Ivana Krstitelja kazuju nam što nam je činiti nakon što smo se opredijelili za slušanje riječi Božje. U stvari, liturgija nam i ukazuje na pravi put, koji čovjek, na žalost, ne poštuje uvijek u svome životu, a bilo bi neophodno za vjerodostojno življenje.
Priprema za proslavu Kristova dolaska iziskuje od vjernika da shvate koliko je bitno biti dosljedan u djelovanju, što za sobom povlači nekoliko bitnih sadržaja. Čovjek, da bi se mogao nazvati tim imenom, ne bi smio razdijeliti riječi od dijela, niti bi trebao zanemariti i previdjeti činjenica da mu je Bog nešto govorio. Nakon što je Bog govorio, a čovjek slušao što Bog govori, dvoje je sigurno. Nakon Božjeg govora čovjek ima sigurnost što mu je činiti, te napokon može djelovati u miru, svjestan kako ga svaki učinjeni čin dovodi do cilja, kako mu pomaže da napravi korak dalje prema konačnom ostvarenju. Isto tako čovjeku je na prvi pogled jasno da ne može djelovati proizvoljno nakon što je primio sigurno samopriopćenje Božje. Više nije u situaciji poput one prije poznavanja Boga i njegove volje da može činiti što ga volja, već je dužan osluškivati upute koje mu šalje sam Bog dolazeći mu ususret. Zato je djelovanje kojem se uči vjernik upućeno na osluškivanje i provođenje Božje volje, a ne na život u samovolji.
Primjera za takvo iščekivanje spasitelja nudi nam u današnjem evanđeoskom tekstu lik Ivana Krstitelja, koji nakon što je proboravio u pustinji gdje je osluškivao riječ Božju, a i primio, započinje svoje javno djelovanje. Svaki onaj tko poput njega osluškuje Božji govor, te ga provodi u praksu, postaje navjestitelj radosne vijesti narodu, te zato i veli sveti Luka kako je Ivan „narodu navješćivao evanđelje“, premda se Isus još nije javno pokazao. Vidimo da je Ivanov nastup odlučan i jasan. Preteča Gospodinov je već svjestan svoje uloge, te zna što treba poručiti svakom čovjeku dobre volje, bez obzira kojeg profila bio, bez obzira bio pripadnik puka ili viših slojeva društva, bio siromah ili predstavnik vlasti. On ima riječ čak i za vojnike i za carinike, dvije kategorije ljudi koji nisu bili viđeni dobrim okom u židovstvu budući da nisu služili svome narodu.
Bit Ivanove poruke, koja postaje poruka i vjerniku današnjice, sastojala se u tome da upozori na dosljednost riječi i djelovanja. Onaj tko je prihvatio poziv na obraćenje, ne može se obratiti samo riječima, a djelima nastaviti stari život, već se mora obratiti potpuno, djelima pokazujući koliko mu je stalo do primljene riječi i do obraćenja. U tom duhu Ivan očekuje od onih koji ga slušaju da znaju podijeliti s drugima i jelo i piće, kao i haljine koje posjeduje, jer bi bilo nedosljedno govoriti o obraćenju i vjeri u Boga ukoliko se na konkretnom primjeru ne pokaže koliko nam je stalo biti vjernima i poslušnima Bogu koji ljubi čovjeka, te očekuje i od nas da ga ljubimo istom snagom i na isti način na koji ga on ljubi. Od vojnika i carinika traži poštenje i odgovornost prema drugima, te sposobnost samokontrole i krepost pravednost, jer i oni mogu u svojem okruženju pokazati da je moguće časno obavljati svaku časnu aktivnost koja postoji u društvu.
Ivanov primjer i iskreni nauk poticaj su i nama danas da na tragu njegova djelovanja i sami krenemo prema Božiću, ne samo pozivanjem na kršćansko ime i na stare predaje, ne samo riječima i dobrim odlukama, ne samo izvanjskom pojavnošću, već i dobrim djelima kojima s jedne strane pokazujemo da smo čuli glas Božji, a s druge da smo u iščekivanju budućeg događaja kojim će nas Bog konačno obdariti i ostvariti. Bez daljnjega ne možemo biti vjernici ako ne želimo i djelima pokazati radosnu vijest koju smo primili, te ostati u iščekivanju konačnog događaj po Isusu Kristu i njegovu dolasku među ljude koji će doći i pročistiti gumno sabirući žito a odbacujući pljevu. A da bi nas mogao sabrati u svoju žitnicu, neophodno je da nas nađe plodne i bremenite dobrim djelima, a ne samo hvastavim riječima. Stoga pođimo stopama Ivana Krstitelja, dajmo se na posao dobrih djela. Nedjelja karitasa nam je idealna prilika da provedemo u praksu dobre odluke, da stavimo u djela spremnost na obraćenje, te da onda otkrijemo kako nas je Krist Gospodin, svojim dolaskom, krstio Duhom Svetim i ognjem, za život vječni. Amen.

2. nedjelja došašća – C
Prva nedjelja došašća poručivala je čovjeku da podigne glavu put neba, jer samo tako može živjeti uspravno i dostojanstveno, bez obzira koju ulogu u društvu obnašao i koji bio njegov društveni status. Podići glavu k nebu znači osloboditi se rastresenosti ljudske u koju čovjeka uvode zemaljske brige i svjetovni interesi. Naprotiv, kad podigne glavu onda očekuje čuti i vidjeti od Boga što treba činiti i kako živjeti. Izvor i pravo mjerilo ljudskog života nisu ljudski, već božanski, ako čovjek želi ostvariti svoju istinsku bit i doživjeti puninu koja mu se daje u susretu sa živim Bogom. Ako želi uspjeti u svojoj nakani, ne preostaje mu drugo nego se izolirati od blagodati koje pruža zemlja, jer one odvlače pozornost s bitnoga, a ne mogu pružiti pravo ispunjenje. Usmjeravajući pogled na ljudsko i zemaljsko, čovjek bez daljnjega gubi stvarni cilj kojem bi trebao biti upravljen njegov život, iz čega razabire da svaki pogled nije autentičan, već ima i varljivih pogleda koji ne vode put neba, a onda niti dobrom upoznavanju otajstvene strane života.
Zato nas evanđeoski tekst druge nedjelje došašća poziva da idemo korak dalje predstavljajući nam lik Ivana Krstitelja, model čovjeka koji uzdignute glave iščekuje Božji dolazak i spasenje koje dolazi s njime. A Ivan je izabrao pustinju kao mjesto svog prebivališta, te mu riječ Božja dolazi u pustinji. Njegov boravak u pustinji kao da svjedoči da se radi o osobi koja zna da je čovjek prah i da će se u prah vratiti, kao što je svjestan da je to i zemlja po kojoj gazi. No to su ujedno uvjeti u kojima se može na autentičan način čuti Božji glas. U pustinji ne postoji nikakvo izvanjsko blještavilo, niti iskrivljena slika sama sebe i ljudskog života, koja bi ga udaljila s puta koji vodi Bogu, niti postoje zvukovi koji bi mu zaglušili uši da ne čuje Božji glas. Upravo jer se u pustinji može jasno čuti Božji glas, nepomiješan s drugim zvukovima, niti opterećen ljudskim brigama i ciljevima, Ivan ima prigodu upoznati koliko je bitno obraćenje na putu iščekivanja Božjeg dolaska, te započinje propovijedati obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha.
Ivan je jasno čuo glas Božji, te nije mogao ne učiniti ono što taj glas od njega traži. Nije mogao ne posuditi glas samome Bogu, kao što su to učinili proroci, te je postao glasom Boga života kojim Bog viče ljudima njegova naraštaja da se priprave, jer je ušao u povijest na konačan i nepovratan način. Kao što je Bog pomogao njemu da u pustinji ukloni sve prepreke, tako je i on pozivao sunarodnjake u cijelom jordanskom kraju da uklone prepreke na putu kojim Bog treba doći do njihova srca.
Iskustvo i poruka Ivana Krstitelja ostaju poruka i današnjem naraštaju vjernika koji se u došašću priprema za proslavu blagdana Kristova rođenja. Tko želi doživjeti iskustvo koje je Ivana ispunilo Božjim glasom i prisutnošću, treba iznaći vremena za ozbiljno promišljanje svoga života, postajući iz dana u dan svjesniji činjenice da je ljudski život bez Boga samo pijesak. Jednako tako treba dovoljno radikalno uzeti u obzir da mu je Bog došao u susret, te da se treba ozbiljno pozabaviti činjenicom kako mu je upućena riječ Božja kao i Ivanu, te se od njega očekuje da dade glas toj riječi u vremenu i prostoru, u okolnostima i ambijentu u kojem živi. Činjenica je da se mora apsolutno susresti sa zaglušujućom bukom ovoga svijeta stavljajući antene svoga srca i bića na drugu frekvenciju s koje odjekuje Božji glas. Tako će zacijelo osjetiti da se uzdiže u neponovljivo postojanje u kojem ljudski život, lišen svih nepotrebnih privjesaka zadobiva neograničenu vrijednost mjerenu božanskim životom.
Pođimo stoga i mi Ivanovim putem i za njegovim glasom, da bismo u pustinji ovoga života doživjeli radost Božjeg dolaska, čije utjelovljenje i našem tijelu jamči da će vidjeti spasenje Božje, sukladno onom što su proroci navijestili, a Ivan prihvatio vjerno živeći i naviještajući.

1. nedjelja došašća – C
Zvuči poticajno i utješno Isusova rečenica koju prenosi sveti Luka u današnjem evanđeoskom odlomku, a glasi ovako: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Ovaj Isusov poziv višestruko je znakovit i značajan. Najprije nam govori o tome da je čovjek stvoren kao uspravno biće, te je pozvan živjeti uzdignute glave, ponosan na svijest o samom sebi i svojoj bogopripadnosti. Živjeti uspravno i uzdignute glave znači živjeti ispravno u duhovnom i moralnom smislu, što nije baš slučaj u svakodnevnici na pozornici suvremenoga svijeta. Proturječje ovoga svijeta je tim veće jer on nerijetko predstavlja Boga kao onoga koji, tražeći neupitnu i bezuvjetnu poslušnost svojim odredbama, traži od čovjeka da pred njim prigne glavu pokoravajući se bespogovorno. Iz takvog tumačenja Božje volje i njegovih odredbi iznikla je i ideologija suvremenog humanizma koja zagovara ljudsko uspravno življenje tražeći da postane sve više svjestan sebe, sve više samostojni subjekt odlučivanja o svojoj sudbini, što je čovjek današnjice prihvatio bilo na razini teorije bilo na razini prakse. Postao je do te mjere svjestan samoga sebe da je oholo digao glavu prkosno se suprotstavljajući svome Stvoritelju, stavljajući u zapećak sinovski odnos, slijedeći primjer prvog čovjeka koji je davno već napravio takav slobodoumni iskorak u slobodu, te pao u jamu grijeha i propasti.
Zato ova Isusova rečenica potvrđuje u isto vrijeme i ovu činjenicu koju čovjek ne želi vidjeti kao posljedicu svoga izbora, nego je uvijek tumači greškom u pokušaju, tvrdeći da će jednom doći i do pravog ostvarenja bez greške. Takvo uvjerenje postaje samo varka kojom sile zla zavaravaju čovjeka da će, upravo kad se odvoji od Boga, postati kao Bog, no to se u stvarnosti ne događa. Isto tako suvremeni čovjek ne primjećuje da upravu u trenutku kad oholo uzdigne glavu protiv neba, završava u pijesku i blatu svoje bijede, duboko potonuo i nemoćan se sam iz toga izvući. Uvjeren kako je se uzdigao u slobodoumlje, ne vidi kako grca u zemaljskim požudama i blatu svoje strasti i grijeha, koji nemaju nikakve veze s uzvišenim ciljem i smislom života. Čovjek koji oholo diže glavu ne put Boga, nego protiv Boga, ne promatra više nebo i uzvišene vrijednosti, već svoju narcisoidnu sliku na nebeskom prijestolju, koja prije ili poslije se pokaže velika iluzija i zabluda od koje je živio.
Zato je Isusov poziv pun aktualnosti i za ovo vrijeme, jer čovjek koji oholo diže glavu ne može ostvariti svoj cilj pred Bogom. Došašće kao iščekivanje Boga koji nam dolazi ususret prikladno je vrijeme da naučimo podizati glavu put neba shvaćajući da samo kad je podižemo prema Bogu, a ne protiv Boga, možemo ostvariti svoje istinsko dostojanstvo i održati se uspravnim usprkos svih nedaća svijeta i vremena, te umaći onoj neizbježnoj nevolji koja prijeti čovjeku vječnom propašću i ništavilom.
Isus nas poučava da Bog nije protiv ljudskog ponosa i dostojanstva, protiv njegove uzdignute glave, s time da mu je jasno da čovjek bez Boga ne može održati glavu uzdignutom. Ako već toliko želi uzdići glavu, sam Bog ga uči kako to postići i samo Bog mu može u tome pomoći. Samo onaj tko pred Bogom ponizno spušta glavu klanjajući se njegovoj svetoj prisutnosti, samo takav vidi Boga ispred sebe, bilo kad obori glavu prema zemlji, bilo kad je podigne put neba. Onaj tko u poniznosti prihvaća Božji dolazak, takav prepoznaje Boga i na zemlji, te mu zahvalno uzdiže glavu put neba, odakle iščekuje konačni zahvat Božje ljubavi i dobrote kojim će ostvariti konačni prijelaz na nebo.
Došašće nas potiče da se spremimo dočekati onoga koji se, premda Bog, ponizio i prignuo glavu prema čovjeku, da čovjeku dade utjehu na zemlji i kad mu je glava prignuta, a pleća opterećena tegobnim poslom, jer, bez daljnjega, mora biti okrenut i prema zemlji na kojoj živi i vrši svoje dužnosti. No taj Bog koji mu dolazi na zemlju, da bude pred njegovim pogledom, nadahnjuje ga da, dok vrši svoje zemljaske dužnosti, ne zaboravi živjeti duhovno, moralno i pošteno, istinski uzdignute glave, ne zaboravljajući svoga Boga. I dok živi prignut k zemlji, da ne zaboravi kako ne smije živjeti samo za zemlju, već srcem treba biti okrenut nebu. Samo takav, kome je srce okrenuto nebu, živi istinski ponosno uzdignute glave, pa i kad se u svojoj ljudskosti tegobno muči, no njegova je nagrada u tome da u svemu može prepoznati prst Božji i njegovu svetu prisutnost. Isus stoga i upozorava učenike da pripaze da im srca ne otežaju u pijanstvu, proždrljivosti i životnim brigama, jer čije srce je okrenuto k zemaljskome, ne može niti glave ponosno podići prema nebeskome i uzvišenome. Premda će svaki čovjek ustvrditi kako teži k uzvišenom životu uzdignute glave, ipak, onaj tko ne živi uzdižući glavu k Bogu, redovito ne živi uzdignute glave, već glave zabijene u pijesak zemaljskoga i prizemljenoga, jer nam srce oteža u životnim brigama i interesima ovoga svijeta, u slastima, nasladama i bezbrižnosti.
Gospodin je znao da samo onaj tko srcem i umom promatra nebo, može primiti i najveći dar s neba, Sina Božjega, te nam vrijeme došašća treba poslužiti isključivo za tu nakanu. Tko ne živi svoj zemaljski život srca i uma uprta u nebo, ne može ni na zemlji ni na nebu prepoznati Sina Božjega koji nam dolazi u susret. A i utjelovio se da bismo ga vidjeli i kao plod zemlje koji je s neba sišao, da se naš pogled, i kad smo dužni prikovati ga uz zemlju, ne bi odvojio od njega, već nam dao prigodu da ga uvijek promatramo, te nam bude dodatni poticaj da podignemo potom glave nahranjeni njegovom utjelovljenom pojavom. Iskoristimo stoga prigodu koju nam Gospodin pruža, te se uspravimo i uzdignimo svoje glave iščekujući onoga koji ima doći da nas pohodi u našoj ljudskosti, te da je potom uzdigne do neba. Doista s njime se približilo naše spasenje.