15. nedjelja kroz godinu – B
S pravom se moramo upitati kojeg smisla ima danas ovo Evanđelje i Isusove riječi i upute što ih dade apostolima, kad već više stoljeća da i nema pravih apostola, kad već više stoljeća Crkva više sliči nepomičnoj građevini utemeljenoj na stijeni. Kojeg smisla imaju Isusove riječi upućene putujućim propovjednicima kad u Crkvi već dugo nema takvog putujućeg dinamizma, već prije svega postoji kruta struktura, institucionalizirana i statična. Dužni smo upitati se mogu li riječi današnjeg Evanđelja, iz kojih se odražava slika i struktura Crkve iz prvog stoljeća, još išta reći nama u dvadeset i prvom stoljeću kad je situacija sasvim drukčija. Što mogu značiti vjernicima kad već dugo nije pod svoj krov primio nijednog apostola? Što mogu značiti u svijetu u kojem vidimo da su putujući propovjednici uglavnom članovi pojedinih sekti?
Međutim, ipak je neophodno pozorno slušati i ovo Evanđelje, premda su crkvene i društvene prilike sasvim drukčije od onih iz vremena prve Crkve kad je ono zapisano. Makar danas gotovo i nema više apostola, gdje pod ovom pojmom ne podrazumijevamo ne samo uži krug Isusovih učenika, već putujuće navjestitelje kao u prvim vremenima Crkve, Crkva ipak nikad nije prestala biti apostolska, to jest utemeljena na Kristovim apostolima i poslana naviještati Evanđelje cijelom svijetu. Pa i usprkos poimanja Crkve kao statične strukture i institucije, Drugi vatikanski sabor nije se ustručavao nazvati je zajednicom u hodu, narodom Božjim na hodočasničkom putu prema vječnoj domovini. Isto tako svećenici, premda ne žive pod istim krovom s onima koji im daju gostoprimstvo u župi,ipak su svjesni da, na ovaj ili onaj način, žive od dobrote i pomoći svojih župljana, te na taj način kao da su i pod njihovim krovom.
Osim toga Isusove riječi imaju trajnu vrijednost u svim vremenima, pa tako i u našem koje u sebi nosi prijetnju da umrtvi pastoralni rad i duhovne inicijative i potrebe, bilo svećenika bilo vjernika. Nitko više nije lišen napasti i opasnosti statičnosti u svom životu, a osude i kritike češće pogađaju svećenike. Nije rijetkost da se proziva i kritizira njihovo ponašanje kao samodostatno i zatvoreno. Predbacuje im se da su statični i bez inicijativa, da misle samo na to što stječu i kako se nose, što jedu i koliko novca imaju. Predbacuje im se ono na što bi ih Isus u ovom Evanđelju htio upozoriti kad im zapovijeda da ne nose ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu. Na stranu što će takve kritike ostati vječna tema koju će dežurni kritičari izvlačiti iz ladice, te na račun pojedinaca kritizirati cijelu Crkvu, ali ostaje činjenica da Isusove riječi sačinjavaju neosporno pravilo života kako svećenika tako i cijele Crkve.
Isus svojom božanskom riječju želi potaknuti cijelu Crkvu, a napose svećenike, na autentični dinamizam koji bi odražavao njenu okrenutost dobrobiti čovjeka i naroda, primarnoj skrbi oko spasenja i nebeskih vrijednosti, umjesto da kao ljudi gradimo sigurnosti u stjecanju zemaljskih dobara. Današnji navjestitelji Božje riječi, premda ne putuju svijetom kao što su to nekada činili apostoli, ipak su pozvani sačuvati onaj autentični, iskonski i apostolski, dinamizam duha, te u svom djelovanju pokazati da se nisu uljuljali, već da jasno razaznaju da je primarni pastoralni interes rad na propovijedanju kraljevstva nebeskog i obraćenju ljudi. Isusovi savjeti bez daljnjega mogu im i moraju pomoći da otkriju autentičnu slobodu i neopterećenost u pastoralnom djelovanju, čime stječu ne samo veći uspjeh, već i veću vjerodostojnost. Jer upravo u trenutku kad se liše potpore i pomoći svih izvanjskih čimbenika, kad je u njima kristalno jasna nakana da služe drugima ne želeći se služiti za svoje interese i probitke, ostaje im samo božanska snaga i vlastiti život iz kojeg se rađa nevjerojatni dinamizam vjere, što sačinjava svjedočanstvo koje vjerodostojno govori samo za se. Postaju vjerodostojni upravo u trenutku kad im je najveći motiv djelovanje želja za spasenjem duša, a ne novčana zarada, koja je sposobna zagušiti sve druge motive i motivacije onima koji ne vode skrb oko svog duhovnog života.
Kristovi navjestitelji su zato pozvani sve učiniti da njihova misija bude uspješna, pa tako i sebe suobličiti zahtjevima Isusove zapovijedi koja se tiče njih i njihova nastupa među ljudima, a sve s ciljem da bi svojim životnim dinamizmom mogli biti svjedoci apostolske i hodočasničke dimenzije cijele Crkve. Ništa manje Gospodnje riječi nisu znakovite i samim vjernicima, potičući ih da prepoznaju dinamizam duha pravih Kristovih apostola, te ih prihvate u poslušnosti, najprije kao jamstvo osobnog duhovnog rasta i dobrobiti, a potom i stavljajući im se na raspolaganje u njihovu pastoralnom radu i potrebama.
Ove Kristove riječi neka se stoga urežu u srce svakog vjernika i cijele Crkve, a napose onih koji vrše odgovorno poslanje naviještanja, jer nemaju pravo osobnim interesom, grijesima i propustima obezvrijediti njenu iskonsku snagu niti devalvirati njenu autentičnu vrijednost. Osim toga osnaženi su i evanđeoskim primjerom apostola koji su, vjerni Učitelju, imali i mnogo uspjeha u svom djelovanju, čega neće biti lišeno niti djelovanje svakog drugog vjernog Kristova apostola.

14. nedjelja kroz godinu – B
Općepoznata je stvar da ljudi s ponosom ističu velike i znamenite ljude svoga kraja da se pohvale kako dotični kraj nije običan kraj, već može biti upamćen i po izdancima svoga roda, bilo da se radi o književnicima, političarima, športašima, glumcima, pjevačima ili nekoj drugoj osobi iz javnog života. U isto vrijeme postoji nada da takvi ljudi, osim što proslave rodnu grudu veličinom svoga uma i duha, kulturom i gospodarskom sposobnošću, književnošću i umjetnošću, mogu doprinijeti i razvoju iste.
Takav lokalpatriotizam može prijeći i u veliku malograđanštinu od trenutka kada samozvani lokalni dobročinitelji, jer se žele proslaviti u svome kraju, nisu sposobni izdići se iznad lokalnih interesa, već sve čine isključivo za dobrobit svoga mjesta, zanemarujući opći interes i objektivni ključ onoga što je potrebno učiniti. Naravno, dobročinitelji toga tipa su proslavljeni, jer su asfaltirali dio ceste bolje nego što je to u susjednom mjestu, jer su doveli vodu struju i telefon, eventualno izgradili neki športski objekt kakvog nema u cijeloj okolici. Ljude koji se na ovakav način postave i žive, pa taman da se radi i o tajkunima, narod veliča, prihvaća i o njima priča kao o svojim dobročiniteljima, o nekim veličinama koji su iza sebe ostavili prepoznatljiv trag koji vodi do ili od malog mjesta u kojem je djelovao ili nešto dobra učinio. Tako oni dok se zalažu za opće dobro, zalažu se u prvom redu podići sebi neki spomenik i izgraditi slavu među budućim pokoljenjima.
Gore spomenuta pravila ne vrijede ipak za proroke, što može biti manje ili više čudno. Zaključujemo to iz opisa događaja koji smo čulu u današnjem evanđelju. Naime, Isus na početku javnog djelovanja dolazi u svoj zavičaj sa svojim učenicima. Ničim se ne ističe niti ičim želi privlačiti pozornost, jer nije namjeravao činiti djela kojima bi cilj bio stjecati slavu, ni sebi ni njima, već jednostavno proslavljati Boga. Tek kad je došla subota, počeo je poučavati u sinagogi, te su njegovi sumještani ostali preneraženi pitajući se odakle mu takva mudrost. Njegov nastup i božanska mudrost postaju zapreka da ga sumještani prihvate, te je nepovjerenje i odbacivanje išlo do te mjere da su se sablažnjavali o njega.
Isus će, analizirajući ovaj događaj, iznijeti i dijagnozu odgovarajući zašto su se tako čudno postavili prema njemu. Odbacili su njega i njegovo djelovanje jer je on došao u svojstvu proroka, pa je stoga i izjavio da „nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom“. Da je došao u svojstvu političara i tajkuna od kojeg su mogli imati materijalnih potraživanja, onda bi ga dočekali ponosni na njega i njegovo djelovanje, a ovako od proroka nisu mogli očekivati takve koristi. Osim toga prorok je slao poruku koja je izazivala i pozivala na potpuno zajedništvo s Bogom, te on nije mogao žrtvovati cjelovitost takve poruke niti radi njihova materijalnog dobra niti radi svoje popularnosti.
Stoga kad prorok djeluje ili govori, on ne djeluje iz niskih lokalpatriotskih pobuda, već izaziva cijelu osobu želeći je dovesti do susreta s Bogom. Ne želi je ostaviti u neznanju ili s lažnim uvjerenjima, pa joj se zato i ne dodvorava jeftinim uslugama. Njegovo je ostaviti takvo svjedočanstvo da stavi čovjeka pred Boga na način da se više ne može i ne želi izvlačiti od odgovornosti vjerničkog života i rasta, odbacivši uljuljanost u tradicionalna uvjerenja i reloigioznost izvanjskoga. Prorok na takav način svjedoči Božju prisutnost da se svaki onaj koji čuje poruku prema tome određuje ili prepuštajući se potpuno Božjem vodstvu ili, poput Isusovih mještana iz Evanđelja, traži izgovor da ne napravi potrebni zaokret. Naravno, tražeći izgovor žele prebaciti odgovornost na druge. Problem stoga ne smije biti u njima, već je problem onda u onome tko im proročki naviješta Božju riječ. Odbacujući proročki glas odbacuju komunikaciju s Bogom. Odbacujući proročki glas odbacuju ispit savjesti neophodan svakom tko je svjestan svoje slabosti. A izgovor kojim žele omalovažiti njegove riječi sumnjajući u proročku dimenziju gotovo je smiješan: oni, navodno predobro poznaju njega i cijelu mu rodbinu da bi ga mogli smatrati Božjim poslanikom. Time su izravno izrazili sumnju u svoj kraj, koji, po njima, očito nije mogao dati Božjih ljudi, moćnih na riječi i djelu, dok je eventualno mogao dati poduzetnika i ulag(iv)ača.
Neka ovaj evanđeoski događaj bude poticaj nama koji smo se do te mjere „udomaćili“ s Kristom i njegovom riječi da onda ne vidimo ili ne želimo vidjeti njenu izuzetnost u svome životu, te nam svaki izgovor postaje jači od njegova poziva da živimo život u izravnoj povezanosti i otvorenosti Bogu. Bolje da se mi sami začudimo nad svojom nevjerom, nego da se jednoga dana začudi nad njom Isus, te učini da se u onaj dan zbog nje postidimo svoje površnosti. Ne bi bilo dobro da nam malograđanski lokalpatriotizam bude izgovorom da se držimo udaljenima od njega, jer nam ne odgovora poziv koji nam upućuje da ga slijedimo izbliza, da mu dopustimo navijestiti riječi spasenja i iscijeliti naše otupjele savjesti. Jer Isus i danas propovijeda i čini čuda u našim “sinagogama”, samo je pitanje želimo li ga prihvatiti kao autentični izdanak svoga kraja, ili ga se upravo zbog toga želimo odreći budući da nam njegova poruka para uši jer joj ne damo da prodre do srca.

13. nedjelja kroz godinu – B
Bolni događaj opisan u današnjem Evanđelju nije pojedinačni slučaj iz neke prošlosti, nego je opis onoga što se događa i danas, premda na nešto drukčiji način. Nema nijedne tako bolne situacije nego kad se roditelj bori za život svoga djeteta, bez obzira koliko posesivnom mogli nazvati takvu ljubav. A u naše vrijeme više nego prije, roditeljska ljubav prema djeci postaje posesivna i gotovo idolatrijska. Upravo posesivnost i idolatrijski način iskazivanja ljubavi prema djeci dovodi do neviđenih pogrešaka i posljedica. Zato bi nam ovaj događaj iz Evanđelja morao poslužiti da revidiramo svoje stavove i da od samog početka izgradimo ljubav prema mjeri Gospodina Isusa.
Naime, u Evanđelju se radi o jednoj dvanaestogodišnjoj djevojčici, kćeri nadstojnika sinagoge Jaira, čiji je život na pragu adolescencije ugrožen. Na umoru je i njeni roditelji očajni dolaze do Isusa tražeći da je dođe ozdraviti. Isus prihvaća njihov poziv i molbu, te polazi izliječiti je. No putem je bio zaustavljen, to jest usporen događajem jednog drugog izlječenja, da bi ga na tom mjestu zatekla poruka nadstojniku Jairu kako mu je kći već umrla, te da ne treba dalje mučiti Učitelja. Isus, čuvši taj razgovor, ohrabruje Jaira i traži od njega da vjeruje, da bi naposljetku i oživio njegovu preminulu djevojčicu.
Znakovit je ovaj događaj jer se radi o djevojčici na pragu adolescencije koja nas podsjeća kako je i danas u naše vrijeme mnoštvo mladića i djevojaka, adolescenata, koji su, u ime slobodnog i lagodnog života, prepušteni duhovnoj i moralnoj smrti i umiranju. Nitko ne želi priznati niti se time ozbiljno pozabaviti što su prepušteni onome što donosi društvo i okruženje, što su prepušteni odgoju samo iz medija ili iz svoje ljudske površnosti, udaljeni od stvarnog životnog središta. Kolike samo i roditelji upućuju prema životnim ambicijama i dopuštaju im razne prohtjeve, od onih nepotrebnih do onih nakaradnih, a sve pod izlikom da je to ispravno, moderno, poželjno. Do određenog trenutka oni žive gotovo kao nedodirljivi idoli koje nitko ne smije niti krivo pogledati, a kamoli reći. O njima niti roditelji ne vode brigu na pravi način, već skrbe o njima idolatrijski, to jest vođeni ljudskim načelima i idealima, a ne Božjim. U stvarnom smislu riječi o njima ne vode računa jer odbacuju ili dopuštaju odbaciti i bilo kakvu pomisao da bi Isus imao što reći ili da bi mogao pomoći kao putokaz na životnim raskršćima.
Pred stvarnim smislom i razornim plodovima ovakvog odgoja i života zatvaraju se oči dok se ne dogodi tragedija, koja onda povlači mnoštvo pitanja koja onda prelaze u optužbe. Naravno, u optužbe protiv Boga kojega nije bilo kad je trebalo, umjesto da se shvati kako je Bog uvijek bio tu, a zakazujemo mi ljudi. Tek kad jednom bude prekasno, onda ožalošćeni roditelji traže odgovornost, s time da u tom traženju ne pripisuju odgovornost sebi ni svojoj udaljenosti od Boga, svojoj vjerskoj površnosti i nedosljednosti odgoja, te uslijed toga ne znaju na pravi način niti živjeti svoju roditeljsku odgovornost i zadaću, koja se svodi na stjecanje zemaljskih dobara, umjesto na odlučno vjerničko življenje. Na žalost malo tko u društvu misli ozbiljno i odgovorno o tome čime hranimo djecu i adolescente, mladiće i djevojke, jer njihovo duhovno izgladnjivanje i duhovno-moralna smrt ne događa se preko noći, premda se redovito događa u noći, ali ne naglo već iz noći u noć. Roditelji ne bi smjeli dopustiti da se oko njih nagura previše bukača-savjetnika, koji im silnom bukom zaglušuju uši, te ne primjećuju koje im sve zločeste i grešne, pogubne i štetne ponude podvaljuju pod izlikom slobode, a kad se dogodi zlo, onda ti isti rone krokodilske suze ne prihvaćajući da smo svi, ama baš svi, odgovorni i pozvani širiti u društvu sigurno i zdravo ozračje, umjesto zaraza i boleština kojima smo uzročnici kao prijenosnici.
Nadstojnik sinagoge Jair primjer je ipak kako treba Isusa zvati još dok je navrijeme, čim se opaze prvi simptomi bolesti. Roditelj bi trebao tažiti pomoć za svoje dijete, napose one na pragu adolescencije, i ne dopustiti da se na smrt izmore od rana i bolova, da se ne izgube u lutanjima i prazninama, već bi im trebali upravo u takvom osjetljivom razdoblju nuditi ozbiljnu pomoć. A ta ozbiljna pomoć ne sastoji se u slušanju bukača i narikača, od onih „mudrih“ glava koje ne gledaju život božanskim očima, kojima roditelji daju previše povjerenja i prostora, jer se ufaju isključivo u ljudsku mudrost, kojom se i sami vode u svom odgoju, ostavljajući najmanje prostora iskrenom i istinskom odnosu s Bogom. Nadstojnik Jair je pokazao da je bit uspjeha upravo u tom odnosu s Bogom. Njega koji je u sinagogi naviještao vjeru u živoga Boga, Isus poziva da i sam vjeruje u njega, jer samo živa vjera u živoga Boga može biti lijek protiv svake bolesti, pa i protiv smrti njegove kćeri. Drugi korak, nakon što je Isus ozdravio djevojčicu, bila je poslušnost glasu Gospodnjem koji traži da je nahrane, ali ne više bukom i naricanjem, ne više zdvojnošću i očajem, već od tada za njih postaje obveza hraniti je Isusovom riječju i životom, ako je žele zdravu sačuvati.
Učinimo stoga sve da Gospodin Isus stupi u kontakt sa svakim mladićem i djevojkom koji je u traženju životnog stava, tko se bori za vlastiti rast, jer samo s Kristom ima mogućnost cjelovitog i zdravog rasta. Upravimo svoju molitvu Gospodinu da pohodi naše adolescente koji su izloženi raznim pošastima u dobi u kojoj se nalaze, da dopuste da ih on uhvati za ruku i povede putem spasenja. Neka uvijek budu vjerni njegovu spasenjskom zahvatu, te neka nikad ne odbijaju hranu vjere koju je on zapovjedio da im daju, da bi mogli živjeti čilo i krepko, sposobno potom i druge hraniti primjerom svoga života.

12. nedjelja kroz godinu – B
Hvali more, dr’š se kraja, izreka je koju redovito koriste oni koji nisu veliki ljubitelji plovidbe i mora, pogotovo kad je more nemirno. Ista ova izreka može se primijeniti kako na cjeloviti ljudski život, tako i na život vjere kao njegov sastavni dio. Kao ljudi svjesni smo da smo obilježeni imperativom prijelaza preko određenog mora shvaćenog kao prepreke. Obilježeni smo imperativom koji Isus izgovara u današnjem Evanđelju: Prijeđimo prijeko! Poziv koji je on njima uputio da prijeđu preko Galilejskog mora, simbolički se može primijeniti i prenijeti na neizbježni imperativ ljudskoga života kojim čovjek traži svoje ostvarenje, jer svaki čovjek živi svoj život kao biće prijelaza ili propasti. Oni koji istinski vjeruju, žive kao bića prijelaza na drugu stranu, a oni koji ne vjeruju, žive svoje postojanja kao propast i potop u dubine mora beznađa i ništavila nakon dužeg ili kraćeg razdoblja života.
Nije rijetkost, međutim, da mnogi od onih koji sebe nazivaju vjernicima žive svoju vjeru držeći se spomenutog principa: hvale more, ali se ipak drže kraja i materijalnih sigurnosti, prizivlju se na to da su vjernici, ali se nisu odvažili poći na more života, a još manje da bi na svoju lađu pozvali Isusa. Mnogi će reći kako vjeruju, ali u biti drže se po strani od potpunog povjerenja i predanja Bogu. Hvalit će se kako su kršteni i primili sve sakramente, a bit će daleko od toga da s Isusom uspostave prisan i osoban kontakt. Njih bi se moglo prispodobiti onima koji uđu na Kristovu lađu, ali ponesu vlastiti pojas za spasavanje, ili pak žele se popeti na njegovu lađu ali se vežu konopima vlastite sigurnosti za obalu da ih slučajno ta lađa ne ponese na obalu. Ili bismo to mogli usporediti s onima koji se voze autom, ali su za svaki slučaj povukli ručnu kočnicu: govore da idu s Isusom, ali u konkretnom životu koče u vlastitim slabostima, grijesima, nedosljednostima iz straha da im ne bude previše neizvjesno ili riskantno živjeti dosljedno s Isusom.
Međutim, bez obzira što mi kao ljudi tražili mir i smiraj, ipak je svaki život obilježen nemirima. Kao što su se lađice u današnjem evanđeoskom odlomku našle u nemirnom moru, tako je i svaki ljudski prijelaz obilježen nemirom. Pa i kad ostvarimo neko svoje idealno ili zamišljeno stanje, u nama sigurno gori nemir strasti, uzvitlanost požuda, vatra slabosti, te ne ostvarujemo nikad potrebni mir duše kojem u dnu bića težimo. Samo ako Isus smiri nemirno more života, možemo mirno ploviti. Jer htjeli mi to ili ne, more života je uvijek nemirno, ma koliko se mi trudili pronaći mir i sigurnost, bilo da tražimo zadovoljstvo i smiraj u zemaljskim datostima i ostvarenjima, bilo da tražimo u onim intelektualnim.
Ljudsko stvorenje je uvijek obilježeno nemirom, s time da u njemu može postojati onaj sveti nemir i onaj grešni nemir, pa smo tako uvijek na nemirnom moru. A more života je uvijek nemirno i nesigurno, čak i onda kad smo uvjereni kako smo čvrsto privezani za komadić svoje ljudske sigurnosti, jer jednog dana će nas i s nje otrgnuti. Dok kao ljudi tražimo neku svoju zavjetrinu ili čvrsti vez, dotle vjera pretpostavlja dinamičnu plovidbu s Kristom na nemirnom moru, jer smo upućeni i protegnuti prelasku na drugu stranu.
Stoga ne preostaje nego uputiti se na more života s Kristom na svojoj lađi. Jedino on može dati stvarnu sigurnost i zajamčiti siguran prijelaz na drugu stranu, kao što nam to svjedoči današnje Evanđelje. U njemu je sigurnost protiv naše malovjernosti i malodušnosti što nas prati u strahu za vlastitim životom. Neka nas njegova riječ i prisutnost ohrabri za snagu dosljedne vjere, jer on ne će dopustiti da poginemo. Budimo stoga ustrajni i dosljedni u povjerenju prema njemu, da nas dovede u sigurnu luku vječnog spasenja

11. nedjelja kroz godinu – B
U jednoj gradskoj školi upitala učiteljica djecu: Djeco, kako nastaje kruh? Djeca se pomalo začuđeno pogledala, dok jedan dječak nije smogao hrabrosti odgovoriti svojoj „neupućenoj“ učiteljici: Učiteljice, kruh ne nastaje, on stoji na polici u dućanu. Naravno, učiteljica je ostala zaprepaštena kako današnja djeca ne znaju ništa o tome kako nastaje kruh, a vjerojatno bi isti odgovor dobila da je pitala kako se proizvodi mlijeko ili neki drugi prehrambeni proizvod. Odgovor koji je primila bio je potvrda kako je negdje prekinuta nit sa životom i prirodom u kojoj nastaje život, po svim onim prirodnim tijekovima kojima je određen.
I dok odrasli prepričavaju kako djeca danas ne znaju one osnovne stvari koje se tiču prirode i njenih procesa, već su upućeni više na tehnički razvoj i dostignuća, dotle zaboravljaju da su i sami poput djece dok promatraju životnu stvarnost oko sebe. Danas smo, naime, iz dana u dan puni nade i opravdanih iščekivanja da se dogodi nešto novo i poticajno, pa da svijet krene na bolje. Očekujemo da profunkcionira „sustav“, pa da na svijetu bude više pravde i pravičnosti, više ljubavi i dobrote, poštovanje i istine, a da s drugu stranu bude manje zala i nepravde, manje pogibelji i patnje, manje poteškoća, nevolja i muka u koje redovito padamo i s kojima se svakodnevno susrećemo. Kad bolje razmislimo onda vidimo da se prema svemu što se događa oko nas, ili o onom što bismo željeli da se dogodi, postavljamo tako kao da je to nešto što se treba dogoditi samo po sebi, kao da se pronalazi na polici u nekom dućanu, pa kad toga nema čudimo se kako se nitko nije dosjetio kupiti i staviti među nas. Kao da je dovoljno da izrazimo želju, pa da svijet krene sukladno njoj. I, doista, takvih želja nije malo. Zato je veće naša snebivanje kad vidimo oko sebe suprotne plodove i učinke, te i nesvjesno tražimo krivca. Očito, mi ne možemo biti krivci, jer smo izrazili lijepu želju, te je krivica za neuspjeh u nekom drugom.
Doista, htjeli bismo oko sebe osjetiti i kušati božanske plodove, te se uslijed toga i snebivamo kuda ide ovaj svijet i čovjek, snebivamo se kako to da se „događaju“ tolika zla, te kad o njima govorimo tako samouvjereno osuđujemo i prosuđujemo ljude oko nas, pa čak i samoga Boga, što nam on to, usprkos tolike naše želje ipak ne spusti s neba u košarici, da bismo ih svi mogli uživati i od njih živjeti.
Lijepo je sve to reći, te znamo tako stručno održati lekciju o potrebi toliko prijeko potrebnih darova i sadržaja čiji nam plodovi nedostaju, ali vrlo sporo shvaćamo i gotovo ne želimo prihvatiti da najčešće sami odbijamo primiti takve darove i donijeti božanske plodove u životu. Htjeli bismo plodove, i dobro je tako, ali ne prihvaćamo da Bog oko nas i u nama sije sjeme božanskog života i darova, te da do ploda može doći samo ako otvorimo oči i poštujemo to što Bog oko nas velikodušno sije.
Isus stoga u današnjem Evanđelju Kraljevstvo Božje koje donosi na zemlju uspoređuje sa sjemenom koje čovjek baci u zemlju, te ono raste i samo od sebe donose plod. Tako isto Bog sije oko nas sjeme, koje samo raste i donosi plod, ako ćemo ga mi ljudi pustiti da raste i razvije se, ako ćemo mu mi biti plodna zemlja koja ne guši, već želi i potencira njegov rast. Tek kad dopustimo da Bog u nas posije sjeme, onda možemo očekivati da će i plodovi niknuti sami od sebe, u protivnom nemamo pravo očekivati nešto što je protivno zdravom razumu.
A dok kao ljudi živimo bahato, umišljeno i samodostano, ne možemo onda niti prepoznati Isusovu blizinu u svome životu, jer upravo je on to Kraljevstvo Božje koje dolazi među nas da nas učini dionicima njegova bogatstva. Dopustimo da se Kraljevstvo Božje nastani u nama, jer je ono gotovo neprimjetno i želi djelovati nenasilno, kroz snagu božanskog života koji primamo u začetcima. Živimo sukladno njoj i njenom tihom rastu u nama. Ne budimo neupućeni poput djece koja ne znaju kako nastaje kruh, jer darovi Kraljevstva Božjega među ljudima mogu postati plodom ako dopustimo da ih Bog posije u nas. A dokle god mi ne dopuštamo Bogu da zahvati u naš život, da ga božanskom snagom učini plodnim, ne možemo očekivati niti Božje darove u svijetu u kojem živimo. Prihvatimo sjeme Božje posijano u našim srcima, otkrijmo snagu njegova rasta i klijanja u nama i preporodimo se čudesnom prisutnošću koja zahvaća i mijenja naš život. Neka Božje Kraljevstvo raste u našim srcima, da i mi možemo urasti u njegovu puninu za svu vječnost. Amen.

Tijelovo 2009. – B
Kad su se Izraelci spremali za Pashu prije izlaska iz Egipta, primili su nalog da blaguju pashalno janje, gorko zelje i beskvasni kruh. Zapovjedivši im da se uvijek sjećaju dana oslobođenja iz Egipta kad ih je Gospodin oslobodio svojom rukom i mišicom, Mojsije im je dao nalog da onda kad obavljaju spomen na taj dan ne jedu nikakva kvasna jela, što je Božji narod slušao tijekom cijele svoje povijesti. Za njih je beskvasni kruh bio simbol oslobođenja i Božje snage, prisutne i djelatne u njihovoj blizini, te je u isto vrijeme označavao odvojenost od svijeta u kojem su bili sluge i robovi. Izraelac se, premda živeći na istom prostoru, nije smio miješati s drugim narodima, nije smio prihvaćati običaje i mentalitet onih s kojima je dijelio zemlju i odgovornost za nju. Izraelac nije smio dopustiti da kvasac svijeta dopre do njega, do tijesta njegova života, jer i malo svjetovnog kvasca može onda upropastiti njegovo biće i učiniti ga nečistim i nespremnim primiti Boga. Jer i malo zemaljskog kvasca može pokvariti Božje tijesto koje Bog priprema u čovjeku, to jest pokvariti samoga čovjeka koji je trebao biti beskvasni Božji kruh u svijetu.
I dok je narod Izraelov, ne znajući kako se zaštititi, bio prisiljen na getoiziranu izoliranost u svijetu u kojem je živio, te uslijed toga nije znao ni mogao prihvatiti svoje poslanje u odnosu na druge narode, dotle se Isus poslužio starozavjetnim događajem i porukom tumačeći je na autentičan način i dajući joj obnovljeni smisao. Isus je pokazao da onaj starozavjetni događaj blagovanja beskvasnog kruha upućuje na nj, te da je on pravi beskvasni kruh prema kojem je bio protegnut i na koji je bio upućen Božji narod. Bog je svome narodu priskrbio, u Kristovu tijelu, pravi beskvasni kruh, koji je jedini kadar sačuvati od pokvarljivosti ovoga svijeta, i od smrti koja prije ili poslije radikalno ugrozi čovjeka. Gospodin je zato slavio pashu sa svojim učenicima kako nekad propisa Mojsije, te je i sam u vrijeme Pashe blagovao isključivo beskvasni kruh.
Isto tako nikad nije propustio svoje učenike upozoriti i protumačiti da je beskvasni kruh bio poticaj na neporočan i čestit život pred Bogom. Na to je aludirao kad im je govorio da se čuvaju kvasca farizejskoga, to jest kvasca zloće i dvoličnosti, kvasca oholosti i samodostatnosti pred Bogom. On sam se stoga predao na posljednjoj večeri svojim učenicima kao istinski kruh života, koji je hrana onih koji se oslobodiše od robovanja u Egiptu ovoga svijeta, koji se oslobodiše od ropstva faraonu i egipatskim božanstvima, te žive i služe isključivo Bogu živomu. On je bio istinski beskvasni kruh koji se ostavio nama u prilikama kruha i vina, da blagujemo njegovu beskvasnu snagu kojom se oslobađamo od ropskih spona ovoga svijeta u kojem živimo kao neka vrsta robova osuđenih na propast i smrt.
Ostavivši nam svoje tijelo, ostavio nam je beskvasni kruh života i zalog besmrtnosti. Ali ostavio ga je i kao hranu i kao obvezu. Kao hranu, jer je to jedinstvena hrana koja nas uvodi u život vječnu, na onu vječnu eshatološku gozbu na kojoj ćemo ga blagovati u punini. A dan nam je i kao obveza da se čuvamo kvasca ovoga svijeta. Dan nam je i kao žudnja, da, okusivši ga, nosimo u svom tijelu iskustvo takve hrane,te je trajno žeđamo više i dublje u svoj njenoj punini, odbijajući svaku primjesu i primisao kvasca zemaljske požude koja je kadra utkati se u cijelo biće ostavljajući u njemu tragične posljedice.
Stoga je Crkva i ustanovila svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove, da nas to Presveto Tijelo osnaži u našem povijesnom hodu, gdje se događa da blagujemo toliko nezdrave i zatrovane duhovne hrane, gdje se hranimo kvascem propadljivosti, gdje nam je cijeli život ugrožen bijednom hranom grešnosti, koja, dok u nama buja, poput raka razara naš organizam smrtnošću. Svjesni smo da u svijetu u kojem živimo, naše biće nije imuno od vanjskih utjecaja. Mnogo toga se utaklo ili pokušava prodrijeti u naša tijela, mnogo je zaraze grijeha i slabosti što nas neprestano salijeće. Naše tijelo je, upravo onda kad misli kako živi nabujalo i napredno, okoštalo i sasušilo se u svojoj ljudskosti, u traženju isključivo zemaljskog ostvarenja, a stvoreno je da živi prožeto duhom, bez ljudskih kvasaca i aditiva koji daju, ne stvarnu već samo prividnu ljepotu i okus. Kulturu svijeta u kojem živimo možemo nazvati neduhovnom kulturom tjelesnosti, dok ljudsko biće, tijelo uključeno, ima potrebu za duhovnom tjelesnošću na koju nas poziva Krist Gospodin svojim Tijelom u kojem se zrcali snaga Duha Božjega.
Njegovo prečisto, beskvasno Tijelo jedina je prava hrana čovjeku koji je i danas gladan na svom putu, koji i danas luta u svom traženju, koji i danas skapava bez duhovnosti dok živi svoju tjelesnost. Budimo svjesni u kojim okolnostima živimo, budimo ozbiljni pristupajući sakramentu njegova Tijela i Krvi, te gorljivo tražimo zajedništvo s njime. Neka nas snaga Beskvasnog Kruha koji blagujemo i same učini beskvasnima, to jest čistima od grijeha, bezazlenima i malenima, poput prave djece Božje, te da tom čistom hranom možemo preobraziti svoje biće i svijet u kojemu živimo, te prispjeti na gozbu u Kraljevstvu Božjem gdje ćemo primiti puninu njegova života postajući udovi njegova besmrtnog Tijela. Amen.

Presveto Trojstvo 2009. – B
Ne samo svako crkveno slavlje i blagdan trebali bi biti proslava Presvetoga Trojstva, već i svako pojedino djelo i radnja jednog kršćanina moralo bi biti proslava Trojstva jer bi kršćanin morao sve činiti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, kao što svakodnevno stavlja više puta znamen križa prizivljući upravo Presveto Trojstvo. Premda je to tako, ili, bolje rečeno, upravo jer je to tako, Crkva je u svom povijesnom hodu i iskustvu smatrala potrebnim ustanoviti i posebnu liturgijsku svetkovinu u čast Presvete Trojice. Tako se ovim blagdanom želi častiti božansku Trojicu u zajedništvu njihova božanskog života i djelovanja. Međutim, možda se ne bi niti inzistiralo toliko na čašćenju Presvete Trojice kad bi njihov božanski život bio samo njihov, kad bi bio samo unutarbožanski život koji se ne bi ticao ljudi i naroda. Ali božanski život se ticao i dotiče s ljudskim životom, te je iznimno važno doživjeti snagu tog života i od nje živjeti, ako se među pojedincima i među narodima želi stvoriti ozračje suživota, ako se žele stvoriti bolji i sadržajniji odnosi.
Potvrda za to nam dolazi iz današnjeg Evanđelja u kojem čitamo kako Isus, nakon uskrsnuća, daje svojim učenicima upute i određuje im zadaću. Njihova zadaća je poći svijetom i učiniti njegovim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što je on zapovjedio. Ovaj Isusov plan djeluje vrlo ambiciozno, te se s pravom pitamo koliko je to ostvarivo i koliko je potrebno. Očito je Gospodin navještaj Trojstva svim narodima smatrao neophodnim, jer je svojim učenicima ostavio to kao jedinu i isključivu zadaću. Nije im ostavo zadaću da osvajaju svijet, da gospodare svijetom, da se svađaju s drugim narodima i da s njima ratuju, već im je dao poslanje da naviještaju drugim narodima poziv da se obrate i pokrste u ime Trojice, vršeći potom sve zapovijedi koje su sažete u zapovijedi ljubavi.
Nije Isus bez razloga dao svojima takvu zadaću, nego im je to zapovjedio znajući kako su ljudi i narodi razjedinjeni, kako su vođeni krivim principima života. Bili su ne samo razjedinjeni u društvenim interesima, već su bili razjedinjeni i u spoznaji i štovanju Boga. I kako nisu poznavali pravoga Boga, pokušali su slogu glede religije pronaći kompromisnim štovanjem mnoštva bogova, prihvaćajući u svoj religiozni svijet i svakog novog Boga za kojeg su čuli, s bilo koje strane svijeta. Takvo štovanje je trebalo biti jamstvo poganskome carstvu da na umjetan način, vojnom silom i nakaradnom religioznošću, ostvari mir među narodima. Tako se ljudsku potrebu za štovanjem Boga zloupotrebljavalo u političkom smislu, služeći se religijom kao sredstvom nametanja lažnog mira među narodima. A povijest bi svaki put pokazivala kako takav plan nije dugovječan ni dugoročan, jer su narodi u konačnici opet ostajali razjedinjenima, te su isključivo štitili svoj interes, pa ako je trebalo koristiti i mržnju, ratove i grabež prema drugima. To protubožansko djelovanje rodilo je razdorom koji se trajno povećavao tamo gdje ljudi ne žive po uzoru na Trojstvo.
Ovakvom zapovijeđu Isus je htio da ne određuje država i politika kakav će biti religiozni život čovjeka i naroda, nego da božanski život postane model života u pojedinom narodu i model suživota među narodima. Zapovijedajući krstiti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Isus ne zapovijeda da se ljude samo polijeva vodom po glavi, već očekuje da se krsnom vodom ispere krivo i slabo poimanje Boga, koje onda potom vodi prema slaboj spoznaji i ljudskog dostojanstva, te automatski i prema vrlo površnim odnosima među ljudima. Tek ispirući vlastitu svijest pred Bogom, čovjek može potom i naučiti živjeti onako kako žive božanska Trojica unutar sebe, u svom božanskom životu. Nepoznavanje unutarnjeg božanskog života oduzima nam pretpostavke da možemo i kao pojedinci i kao narodi živjeti autentični smisao ljudskosti i zajedništva.
Kao što narod nije samo skup pojedinaca, već skup pojedinaca vođen i vezan zajedničkim sadržajima: zajedništvom života, običaja i stremljenja, tako je i čovječanstvo ne samo skup naroda koji se nalaze pod svodom nebeskim kao da bi bili bez zajedničkog nazivnika, smisla i cilja, već ujedinjeni smislom onoga ‘biti čovjek’. Pozivom da se krste svi narodi, Isus daje jasan znak: svi narodi su istoga dostojanstva pred Bogom. Svi su iste časti, jer im je isti božanski izvor i jer im je jedan božanski cilj. A oni svoje zajedništvo mogu ostvariti samo ako uspostave i ostvare život po uzoru na Trojstvo, gdje Trojica ne žive samo jedan pored drugoga, već potpuno žive jedan u drugome i jedan za drugoga. Kao što oni žive darivanje u ljubavi koje postaje bit života, tako se očekuje i od svih naroda da uspostave princip takvog življenja.
Krštenjem u ime Trojice Isus je naznačio novo razdoblje povijesti za tolike narode kojima krštenje nije oduzelo od njihove posebnosti, a učinio je da nekad nepomireni protivnici žive u miru i slozi. Premda je među pojedincima i narodima toliko toga što nas razdvaja, i uvijek će biti takvih elemenata, jer se neke razlike nikad neće dokinuti, Isus je htio da među ljudima bude nešto što neće težiti prema umjetnom dokidanju razlika, a to je vjera u Trojstvo. Krštenjem je trebalo izbrisati grijeh, pregradu razdjelnicu među ljudima i narodima. Grijeh doista ima proturječan i katastrofalan učinak. S jedne strane stavlja ljudski rod u bezličnu masu u kojoj se ne može uočiti razlika od jednog do drugog, a s druge u čovjeku ipak ne dokida nego potencira i povećava razlike. Grijeh čini to da čovjek apsolutizira one relativne razlike, a ne dopušta čovjeku da vidi ono što je apsolutno i kao takvo temelj zajedništva među ljudima. Krštenje u ime Presvete Trojice, brišući grijehe, dokida one nepotrebne i štetne razlike koje su se htjele predstaviti kao bitne, te omogućuje zajedništvo u različitosti naglaskom na ono što je apsolutno bitno i zajedničko.
Zato i nas blagdan Presvetoga Trojstva postaje poziv da razmatramo božanski život doživljavajući ga apsolutno bitnim za vlastiti život koji trebamo modelirati prema uzoru na njih. Koliko kao pojedinci i kao narodi budemo živjeli „trojstvenim“ životom, toliko uistinu živimo ono što je bitno, toliko živimo na način koji priliči čovjeku i stvaramo oko sebe ozračje života. Samo trojstveni život može postati model života čovječanstvu, da u zajedništvu i ljubavi traže zajedništvo i mir, jer u konačnici svakom čovjeku i narodu je ostvariti onaj konačni cilj: zajedništvo ljubavi u Trojstvu po sve vijeke vjekova. Amen

Duhovi 2009. – B
Živimo u svijetu i vremenu u kojemu se doslovno mučimo prepoznati prisutnost, djelovanje i snagu Duha Svetoga, za razliku od onih događaja koje nam opisuje tekst današnjeg Evanđelja i Djela apostolskih. Dok mi ne vidimo Duha, Apostoli i prva Crkva su osjetili upravo izniman njegov izljev koji se dogodio nakon uskrsnuća Gospodinova, te ih je postupno osposobio za svjedočko življenje u svijetu. Takvo življenje je podrazumijevalo dva bitna elementa. U prvom redu radilo se o navještaju uskrsnuća svim narodima, počevši od Jeruzalema, što je opisao Luka u Djelima apostolskim. Ali isto tako, ne bez povezanosti s navještajem, bila je poruka oproštenja grijeha, koja nije bila samo poruka, nego je bila prava vlast. Apostoli su postali svjesni da je Isusovim uskrsnućem premošćen onaj radikalni jaz koji je dijelio Boga i čovjeka, jaz koji je nastao kao posljedica grijeha, uslijed čega čovjek više nije znao ni mogao pronaći do Boga i do vječnog prebivališta. Snagom i prosvjetljenjem Duha bilo je očita nepremostiva provalija pred kojom se čovjek nalazio, ali sada, napokon, postojao je i most kojim se moglo prijeći na drugu stranu. Isključivo poslanje apostola sastojalo se u tome da narodu i pojedincu ukazuju na put spasenja i na most kojim se može premostiti
Dajući apostolima moć opraštanja grijeha, Isus im ne daje bilo kakvu moć, već im ostavlja svoju božansku moć. Takvu božansku moć, da bi bila istinski božanska, mogu vršiti samo snagom Duha Svetoga, koji im se i daje da bi opraštali grijehe. Opraštanje grijeha je tako ogroman i radikalan događaj i korak, božanski velik, da za takvo što nije bio dovoljan Isusov mandat, nego je trebala i njegova snaga, to jest snaga njegova božanskog Duha.
Tragom apostolskog iskustva i nama je poći u današnjem vremenu, ako želimo osjetiti djelovanje Duha Svetoga koje današnjim danom želimo posvijestiti i uprisutniti u naše vrijeme. Upravo danas kad smo skloni pristrano promatrati stvarnost grijeha u životu čovjeka, kada pronalazimo mnogo psiholoških mehanizama i opravdanja za grijeh, nazivajući ga čak nekim drukčijim imenima, vođeni namjerom da sebi ne nametnemo kompleks grešnosti, potrebniji nam je više nego ikad dar Duha Svetoga da se otrijeznimo i očistimo priznajući istinu o sebi i svojoj ljudskosti. Upravo danas kada čovjek kao da se oslobodilo grijeha na vrlo jednostavan način ne želeći govoriti o njemu, potrebniji nam je Duh Sveti više nego ikad, da nas oslobodi sljepoće i zamke koju sami sebi postavljamo, da nam otvori oči i uši koje sebi zatvaramo ne želeći upoznati Duha Božjega, njegovu snagu i djelovanje. Upravo danas kada o Bogu, spasenju i vječnom životu govorimo toliko površno i olako, a trudimo se vrlo malo oko toga, potrebna nam je snaga Duha da shvatimo uzvišenost Božjeg djelovanja za naše spasenje.
Više nego ikad danas nam je potrebna svijest o radikalnoj grešnosti i posvemašnjoj odvojenosti čovjeka od Boga, što će onda reći o radikalnoj potrebi da Bogu uđe u ljudski život i da ga spasi od spona smrti. U konačnici, više nego ikad potrebno je govoriti o radikalnoj snazi Kristove muke i smrti i uskrsnuća, radikalnom događaju kojim smo oslobođeni, a to ne možemo bez snage Duha Svetoga. Neka nas stoga Duh Sveti ispuni svojim darom da ga poput apostola primimo, dopuštajući mu takvo djelovanje kojim ćemo nadvladati svoju ljudsku sljepoću, naviještajući svijetu oproštenje grijeha božanskim zahvatom. Neka nas Duh nadahne i ispuni kao i apostole da možemo čovjeka današnjega vremena uvoditi u otajstvo oproštenja grijeha, to jest otajstvo slobodnog života kojemu je Duh počelo i jamac. Amen.

7. uskrsna nedjelja – B
Kad ljudi privedu kraju neki posao, redovito se po završetku dive djelu svojih ruku koje su uspjeli dovršiti, ponosni na sebe i svoja ostvarenja. Nije rijetkost da njihovo divljenje bude puno samodopadnosti i preuzetnosti, ovisno već o vrsti, kakvoći i količini obavljenog posla. Povijest govori o francuskom kralju Luju XV. koji je govorio: Nakon mene potop! Bilo mu je svjedno što će biti poslije njega, što će biti s drugim ljudima, važno mu je bilo da njegovo kraljevstvo funkcionira dok on bude živ i na način na koji on to želi.
Isus, međutim, premda je dovršio djelo spasenja, te u ovom tekstu iz Ivanova Evanđelja govori već iz perspektive svoje potpune proslave, nema u glasu nikakav slavodobitan ton, već odiše ozbiljnošću i realizmom. Iako je dovršio djelo spasenja, u njega nema ni traga nepromišljenoj samodopadnosti, već sa svom ozbiljnošću moli Oca nebeskoga da sačuva njegove učenike u svojom imenu. I kad je dovršio svoje poslanje i osjetio da se njegov zemaljski život bliži kraju, Isus nije usredotočen na se, već na one koji ostaju nakon njega i bez njega. Usredotočen na njihovo dobro, a svjestan da svojom proslavom neće više biti u svijetu na način na koji je bio do tada, moli Oca bdije nad njima. Jako mu je stalo da nakon njega ne bude potop, već sasvim susprotno, da i oni koji ostaju ostvare istu slavu poput njega.
Isus kao istinski vođa i učitelj ne ostavlja svoje učenika na pola puta, već pokazuje odgovornost za njihovo dobro, točnije za njihovo spasenje. Dok je bio s njima takvu je odgovornos pokazao čuvajući ih u imenu Očevu i u snazi njegovoj. Štitio ih je da nijedan od njih ne propadne, predao im je Očevu riječ i posvetio sama sebe za njih. Dijeleći s njima isti prostor i vrijeme, više mu od toga nije bilo moguće napraviti. Ali ipak ni tu nije stala njegova odgovornost za njih. Ona ide korak dalje očitujuć se i potvrđujući ovom molitvom koju upravlja Ocu za njih, čime im želi zajamčiti Očevu zaštitu i za razdoblje u kojem neće biti s njima u ljudskom obliku.
Ako je Isus pokazao toliku odgovornost za nas, koliko tek onda trebamo mi pokazivati sami za se, a potom i jedni za druge. Ostaju trajno vrijednima preporuke koje daje Gospodin. Najprije valja nam čuvati baštinu koju nam je on ostavio svojim djelima u okviru spomenute odgovornosti. Valja nam prihvatiti božansko djelovanje koje nije upitno, te nam je dopustiti da nas Otac sačuva u svome imenu, da nas čini da budemo jedno po uzoru na jedinstvo Trojstva, da nas čuva od Zloga, da nas posveti u istini. Prihvaćajući božansko djelovanje Oca nebeskoga koje nam je izložio Isus, a kojim se očituje postuskrsno vrijeme, na najbolji način prihvaćamo odgovornost za same sebe. A kad smo usvojili božanski milosni život, kad smo postali jedno s Bogom po milosti, time možemo najbolje skrbiti i za druge privodeći ih ljubavi Očevoj, kako nam pokazuje Isusov primjer. Vrijeme koje nam je darovano, darovano nam je kao vrijeme primanja darova i vrijeme molitve. Dok usvajamo Isusovu molitvu, moliti nam je poput njega, da se i na nama i na svima drugima ostvari ono što je on tražio za svoje učenike. A ako Isus moli za nešto, onda je to stvarno važno, nešto bez čega se ne može i ne bi smjelo niti pokušati.
Mi vjernici morali bismo ozbiljno shvatiti ove Isusove preporuke koje nam Crkva stavlja na razmišljanje u ovo vrijeme nakon Uzašašća. One moraju postati središte našega života koje je obilježeno snagom Uskrsloga na način na koji su osjetili i učenici nakon uzašašća kad nije više bilo Gospodina među njima u ljudskom liku. Ako ne želimo da nakon nas bude potop, ili bolje da i nas ne zahvati i odnese potop, živjeti nam je slušajući odjek ove Isusove molitve i primjenjujući njene sadržaje na vlastitu svakodnevnicu. Amen.

Uzašašće 2009. – B
Današnji evanđeoski tekst iz Markova Evanđelja, kojim između ostaloga i završava ovo Evanđelje, u kratkim nam crtama iznosi najbitnije događaje koji su se zbili o uskrsnuću i nakon uskrsnuća Gospodnjega. Kad je Gospodin uvjerio apostole da je živ, protivno svim zakonima ljudskog iskustva koji su držali sigurnim da je morao biti u grobu, poslao ih je da propovijedaju radosnu vijest svakom čovjeku. Njegov uskrsli lik, njegovo proslavljeno tijelo živjelo je već božanskim životom, jer je poslužilo bilo Sinu Božjemu da živi ljudskim životom kojeg je potom i žrtvovao za spas svijeta. Točnije, živjelo je životom slave koja je pripremljena za svakog onog koji vjeruje u njegovo uskrsnuće i pokrsti se.
Marko uopće ne promatra njegovo uzašašće na način i mentalitetom današnjeg sumnjičavog čovjeka, već pokazuje da nije opterećen kako svaku činjenicu koju opisuje mora potkrijepiti dokazom opipa. On čak ne problematizira pitajući se zašto je Krist uzišao na nebo, niti se pita je li još mogao ostati s apostolima kao trajno svjedočanstvo uskrsnuća do dana današnjega. Premda Evanđelist ne spominje niti koliko se dana Krist zadržao sa svojim učenicima nakon uskrsnuća, ipak ne taji da je uzišao na nebo zdesna Bogu. Marko stavlja naglasak na činjenicu da se Isus ukazivao učenicima nakon uskrsnuća, da im se pokazao živim, da ih je poučio što trebaju činiti, te da je potom uzišao na nebo.
Način na koji Marko opisuje, govori nam kako on uzašašće Gospodinovo doživljava kao neku sasvim logičnu posljedicu uskrsnuća. Naime, samim time što se proslavio mukom, smrću i uskrsnućem, Gospodin je započeo živjeti novim životom u kojem nije trebao ostati cijelu vječnost na zemlji, jer u njemu nije ostalo ni traga prolaznoga, i propadljivoga, podložnog ljudskim i zemaljskim kategorijama. Bio je to život koji je uskrsnućem zadobio nebeska obilježja, te je bilo logično da i uđe onamo gdje je istinski cilj života.
Međutim, i nakon što je Isus uzišao zdesna Bogu, nije se nepovrtano udaljio od svojih učenika, već, naprotiv, surađivaše s njima i utvrđivaše riječ popratnim znakovima. Iz toga razaznajemo zašto Marko ne problematizira njegov odlazak k Ocu, jer se ne radi o bijegu, već o dosljednoj posljedici uskrsnuća, nakon čega Gospodin ostaje prisutan sa svojima premda na drugi način. Svojim odlaskom Ocu on konačno njima prepušta svoje poslanje, a to je da propovijedaju svakom stvorenju radosnu vijest koja se dogodila u uskrsno jutro. Njegova proslava je zahtijevala da se vrati Ocu, te stoga zadaću naviještanja prepušta učenicima. Jedno je povezano s drugim. Da je on ostao u svijetu, onda bi zadaća propovijedanja bila primarno njegova. Da je ostao u svijetu bilo bi logičnije da svjedoči sam o sebi, nego da prepusti da to čine drugi. A kako je nakon proslave on imao uzići k Ocu, normalno je bilo da njih zaduži da pred ljudima svjedoče o radosti uskrnuća koje se tiče svih ljudi, a ne samo nekih. Izabranima je u krilo pala zadaća svjedočenja, dok je svima palo u udio da se obnove njegovim uskrslim životom, te tako uđu u zajedništvo s Bogom i u život vječni.
Stoga i danas nas vjernike današnjice uzašašće Gospodinovo stavlja pred istu zadaću kao nekad apostole. Kad bismo bili svjesni Gospodinove prisutnosti, kad bismo bili svjesni da on s neba prati naš rad, da utvrđuje naše riječi, naš život, onda bismo živjeli sasvim drukčije. Živjeli bismo obraćeni, ispunjeni slavom uskrsnća i nadom uzašašća, radosni zbog ispunjenja Božjih obećanja. Zato je i nama danas, kao i nekada apostolima, uskrs naša snaga, a uzašašće naš put. Svojim uzašašćem Gospodin nas nije izigrao nego uzdigao; nije nam zameo trag, već nam je pokazao put, nije nam nestao ispred očiju, nego nam je ukazao na cilj života – sjesti zdesna Bogu.
Bila bi nasušna potreba da kao vjenici ozbiljno shvatimo ovu obvezu i zadaću koja izvire iz Gospodinova uzašašća: time što je uzišao na nebo, nama je, uz uskrsnu objavu, povjerio svoje poslanje. Kamo sreće da budemo dostojni vršiti ga vjerno poput apostola svjedočeći svim ljudima da je Gospodin živ u slavi Očevoj gdje je otišao i nama pripremiti mjesto. Amen.