Živjeti korizmu s Marijom
Korizma je vrijeme koje s jedne strane simbolizira ozbiljnosti vjerničkog kršćanskog života, a s druge strane nam nudi pomoć kako bismo i sami došli do tražene ozbiljnosti. Zato korizmeno vrijeme sa svom ozbiljnošću podrazumijeva čine pokore, odricanja i samoprijegora. Upućuje nas nadalje da ozbiljno razmišljamo o zemaljskim kušnjama i uspješno se suprotstavljamo protivštinama koje prate ljudski život. Međutim, pokorničarska praksa nikada nema cilj sama u sebi, već je potpuno usmjerena i podređena onom konačnom cilju –  pripravi za uskrsnuće. Zato je vrijeme korizme vrijeme posvećivanja svoga vremena Vječnosti i vrijeme posvećenja sebe u vremenu za vječnost uskrsnuća. Vrijeme korizme je vrijeme prihvaćanja Božje vječnosti u vrijeme i vrijeme posvećivanja Bogom sebe u vremenu. Označeno je i odvija se pod znakom broja 40, jer je taj broj simbol sveobuhvatnosti života na zemlji, čime se ukazuje kako cjelokupni ljudski život jest jedna vrsta korizma i treba biti življen istom ozbiljnošću kojom se pristupa korizmi. Korizma nas upozorava da života koji je sastavljen ne samo od cvijeća i proljeća, već i od suhoća i zima, ne samo od trenutaka radosti, već i od boli, ne samo od idiličnog uživanja, već i od napora, ne samo od odmora, već i od rada.

U Isusovoj školi
I dok ne nalazimo izričitih naznaka u Svetom pismu da je Marija provodila vrijeme u postu i molitvi, da ga je shvaćala onako kako bismo mi morali shvaćati korizmu i učiti od korizme, ipak iz nauka njezina Sina, a našeg Gospodina, znamo da je i ona sa svom sigurnošću živjela skromno i vjerno Bogu, sa svom ozbiljnošću i dosljednošću. Ako itko, onda je Marija bila vjerna nauku i svakoj riječi koja je izlazila iz Isusovih usta. Na nju koja je upijala svaku riječ što izlazi iz usta njena Sina može se primijeniti riječ kojom je on odbio napasnika u kušnjama nakon četrdesetdnevnog posta: Ne živi čovjek samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz usta Božjih. Jer on je bio Božja Riječ izišla iz Božjih usta i tko je slušao njega i živio od njegove riječi, upijao je Božju riječ. Ako je itko brižno slušao i upijao Božje riječi, onda je to bila ona koja je toj riječi dala ljudsko obličje.
Upijajući riječ i primjer svoga Sina, koja je uostalom bila vječna božanska riječ, sigurno je živjela klanjajući se Bogu, provodeći skroman život molitve i pobožnosti. Kao što ni on nije bio izuzet od toga da kao čovjek posti i mrtvi se, ni ona kao Majka, koja je imala i povlasticu da bude učiteljica i odgojiteljica svome Sinu, nije bila izuzeta od toga da živi potpuno suobličena njegovu životu i primjeru koji je pretpostavljao duhovnu zauzetost u potpunom  predanju Gospodinu. I njen je život bio prožet iščekivanjem budućeg ostvarenja koje se trebalo ostvariti prolaskom kroz patnju i muku, to jest, kako je starac Šimun prorekao, prolaskom mača boli kroz njenu dušu. Vjerom, nadom i ljubavlju pripremala se doživjeti taj presudni događaj, a njezin je pogled uvijek smjerao dalje do trenutka Gospodinova uskrsnuća kojem je usmjeravala cijeli život. Zato život kao korizma i kao škola uz Krista Gospodina za Mariju nije bio vrijeme sterilnog asketizma usmjerenog na sebeljubno samousavršavanje, nego je bio, uz dužno savršenstvo koje je posjedovala, prožet slušanjem Božje riječi koja ju je vodila prema uskrsu.

U službi svoga Sina
A osim toga Isus je nju neizravno nazvao blaženijom što je slušala i vršila Božju riječ, nego samo što je njega kao Božjeg Sina u krilu nosila i na grudima dojila. Ništa, međutim, od duhovnih ostvarenja, napose na moralnom i asketskom planu, ne bi imalo smisla, ukoliko ne bi bilo usmjereno prema Kristu koji je jedini sposoban sve voditi prema uskrsnuću. Zato je Marija iznimni uzor askeze, jer sve što je činila bilo usmjereno prema Gospodinu Isusu i bilo je u službi Isusa i ostvarenja njegova Kraljevstva na zemlji i punog ispunjenja na nebu. Vrijeme kao korizma za Mariju nije bila vrijeme treniranja strogoće ili maltretiranja sebe i drugih, već vrijeme intenzivnog duhovnog rasta i usmjerenosti svoga prema Kristu Gospodinu u iščekivanju njegove pobjede, ma kako se bolnom morala pokazati.
Marija je živjela svoju skrovitu svakodnevnicu kao Majka što služi Sinu, kao osoba što skrbi za svoje najmilije, veseleći se njegovu rastu, ostvarenjima i uspjehu, prihvaćajući ujedno znakove njegove pažnje i ljubavi. Živjela je od riječi Božje koju je on tumačio, znajući da živi od Riječi kojoj je dala tijelo. Ali je i njena svakodnevna vjernost bila potrebna da bi se mogla pripremiti za ubod onog mača koji će joj na Veliki petak probosti dušu.
Korizma nas, stoga, svojom ozbiljnošću vraća prema odricanju, žrtvi i patnji što spontano, silom naravi, odbijamo, ne držeći ga neophodnim ni autentično ljudskim, no to u stvari sačinjava svakodnevnu pripravu i za vlastiti uskrs, omogućen Gospodinovim uskrsnućem. Neka nam stoga ova korizma bude poput Marijine! Budimo s njom u Gospodinovoj školi i službi!

Marijina odgojiteljska svijest
Roditelji, a i svi ostali koji sudjeluju u odgojnom procesu djece, znaju kako je teško i delikatno odgajati. Koliko treba dobrote, nježnosti i ljubavi da bi čovjek podigao ono krhko stvorenje na noge, da bi ga osposobio, ne samo u izvanjskom smislu hoditi i biti cjelovit, već prije svega u onom duhovnom. Pogrešan korak može ostaviti duboke ožiljke i tragove, ukoliko onaj tko odgaja ne misli na krhkost i nježnost povjerene mu osobe. Ako bi ova prethodna dimenzija mogla i biti sasvim razumljiva svima, bez obzira koliko je vjerno vršili i ne činili propusta glede toga, postoji ipak još jedna druga dimenzija koje roditelji nisu baš uvijek svjesni.

Važnost odgoja vjere
Ova druga dimenzija pretpostavlja cjelovito posredovanje svih odgojnih sadržaja važnih za potpun razvoj osobnosti i osobe. Jer roditelji su pozvani ne samo ne ranjavati svoje dijete grubošću i neprimjerenim potezima, već ga i osposobiti za cjelovit život jamčeći mu sveobuhvatni odgoj.
Sveobuhvatni odgoj zacijelo pretpostavlja i odgoj vjere koji uključuje svjedočanstvo života. A roditelji koji žive u grijehu i ne mare za grešnost kao da je naravno biti grešnik, teško mogu odgojiti svoje dijete u vrijednostima vjere koja naglašava najveću pogubnost samoga grijeha u ljudskom odgoju, i to ne samo vjerskom. Tko živi u grijehu očito još nije spoznao razornost grijeha za ljudsku osobnost i život koji se odlikuje prihvaćanjem božanskog obilja. Roditelji koji ne doživljavaju Boga istinskim Ocem, teško mogu znati koliko spoznaja Boga i zajedništvo s Bogom mogu biti značajni i njihovu djetetu. A vjerojatno još teže mogu razumjeti da bi najveći odgojni domet mogao biti potpuno prikazati svoje dijete Bogu, da bude i potpuno dijete Božje kojemu to pripadnost Bogu i najveći životni dar koji mu roditelji mogu priuštiti.

Odgojiteljica Sina Božjeg
Nebeska Majka Marija koja je primila u svoje krilo utjelovljenog Sina Božjega, što smo slavili u Božićnom otajstvu, dobila je i dužnost skrbiti oko njegova rasta i odgoja, jer mu to bez njezine pomoći kao novorođenčetu ne bi pošlo za rukom. Ona je sa svom ozbiljnošću prihvatila povjerenu ulogu, te se trudila dati mu cjeloviti odgoj, pazeći kako raste i razvija se. Tako je Božji Sin dobio na zemlji skrbnicu koja je pratila sva zbivanja i njegov rast, te je brižno pohranjivala u svome srcu svaki događaj. Ali prije svega u njoj je dobio Majku bez grijeha začetu, Ženu Bogu potpuno posvećenu koje je ponizno služila svome Gospodinu. Ovo su bile temeljne Marijine kvalitete po kojima je zavrijedila na zemlji odgajati Sina Božjega. Primivši Sina Božjega na dar Marija je prihvatila veliku odgovornost koju je mogla s pomoću Božjom izvršiti, kao što nije ni činila ništa u životu a da to nije bila volja Božja i služenje Gospodinu. Primljeni dar Sina Božjega pretpostavljao je i velik izazov kojemu je mogla odgovoriti samo njena čista duša.
Skrbiti za Sina Božjega i odgajati Sina Božjega, diveći se činjenici da Bog živi i kao čovjek, te da se prepustio njenoj skrbi i pomoći, bio je najljepši dar onoj koja je bila u Boga potpuno uronjena. Osim što se divila njegovoj nebeskoj veličini, sad je imala prigodu diviti se i ljudskoj poniznosti. Ali ni tada Marija koja je Isusa primila kao dar neba da daruje čovječanstvu, nije zaboravila svoju majčinsku i odgojiteljsku dužnost. Mogla ga je darovati čovječanstvu samo kao Sina Božjega, te je stoga njen prvi odgojni čin bio da svoje dijete prikaže nebeskom Ocu od kojeg ga je i primila, kao što je znala da će on svoje poslanje u svijetu moći izvršiti samo ukoliko potpuno prikazan Ocu. Zato ga je četrdeset dana nakon rođenja odnijela u Hram prikazati sukladno Zakonu Gospodnjem, ali ne samo da ispuni preciznu odredbu Zakona, nego da izvrši nešto što je u duši kao Majka osjećala neophodnim. Prikazati Isusa u Hramu bio je najveći čin njene otvorenosti pred Bogom, kao i najveći odgojni čin kojim je Božjem Sinu mogla jamčiti cjelovit i siguran rast, jer ga nije sebeljubno čuvala za se, već ga odgajala pred Bogom i uz pomoć Božju.
Svaki kršćanski roditelj je primio u svoju obitelj i jedno dijete Božje koje treba ljudsku i božansku nježnost i toplinu da bi doseglo prave razmjere života, da bi kao odgojeno dijete moglo doći do zrelosti. Nijedan roditelj koji ne prikazuje Ocu nebeskome iskreno svoje dijete, moleći se da bude pravo dijete Božje i skrbeći oko toga svim svojim bićem, ne ispunjava na pravi način svoju roditeljsku dužnost. Štoviše, u odgojnom procesu zanemaruje upravo ono najbitnije, a to je odgoj u vjeri, odgoj za neprolazne vrijednosti i za život vječni.
Nebeska Majka nas i danas može naučiti takvim stvarnostima, te stoga, dok razmišljamo o otajstvenim sadržajima ovog blagdana, upravom svoje srce k njoj, da, kao posrednica i vrsna odgojiteljica, isprosi milost dobrog odgoja u svim kršćanskim obiteljima. Neka nam po njoj zasja istinsko Svjetlo, Krist Gospodin, koji je došao kao svjetlo na prosvjetljenje naroda i neka rasprši tmine našeg neznanja i nesnalaženja, postajući nam zalogom budućeg blagoslova u životu bez zalaza i mraka.

Bezgrešna Božja zaručnica
Stvorivši čovjeka kao biće komunikacije i zajedništva, Bog ga je odredio za život zajedništva u ljubavi i prijateljstvu. Time nije mislio samo na međusobno zajedništvo među ljudima, već prije svega na zajedništva čovjeka i Boga. Jer se bez ovog potonjeg, koje postaje jamstvo i zaglavni kamen svakom zajedništvu, ne može ostvariti niti ono međuljudsko. Iz biblijskog opisa znamo da je „puklo“ najprije upravo zajedništvo i vez prema Bogu u trenutku kad je čovjek pokazao neodgovornost prema Tvorcu odlučivši se na neposluh i grijeh. Time je dopustio da pukne vez duhovne ljubavi o kojem je ovisio, umjesto da se učvršćuje i iz dana u dan raste, budući da je bio beskrajno bitan. Ali Bog koji je u sebi zajedništvo i ljubav, nije mogao dopustiti da grijeh bude barijera njegovoj želji i potrebi da ostvari zajedništvo sa svojim stvorenjem, uslijed čega bi onda i to isto stvorenje doživjelo istinski cilj i smisao postojanja. Nije mogao dopustiti da relativni grijeh i samovolja jednog stvorenja bude snažniji od njegove apsolutne i beskrajne ljubavi.

Potraga za zaručnicom
Bog, dakle, nije odustajao od želje da sebi pridruži, to jest zaruči ljudski rod, to jest da s njim ostvari zajedništvo osobite vrste koje se najbolje može usporediti s bračnim zajedništvom. Bog je imao iskrenu i čvrstu namjeru da ostvari vječnu namisao ljubavi, kojoj je bio cilj natopiti cijeli svemir njenim sadržajem. Njegova vječna namjera postaje temeljom budućeg ostvarenja koje se imam dogoditi u vremenu. Ali kako bračno zajedništvo ne nastaje preko noći, već postoji postupak i dužna priprava da se do njega dođe, koja u svakom slučaju uključuje namjeru i želju, to jest voljni i slobodni pristanak obiju strana da se združe u ljubavi. A inicijativa je bila uvijek i prije svega Božja, te se on dao na provedbu svoga plana.
No nakon što je sam htio sebi zaručiti ljudsku narav u ljubavi, trebao je pronaći nekoga tko će prigrliti njegov Božanski plan i ljubavlju odgovoriti na ljubav. Trebao je naći nekoga tko će čista srca moći primati čistoću njegova božanskog darivanja, to jest čistim i cjelovitim bićem primiti njegov čisti bitak i cjelovito darivanje. Trebao je nekoga tko je potpuno otvoren neizmjernosti njegova predanja, da potom predadne svijetu neokrnjeno sve što je primila. Kao i u svakom drugom braku, trebao je se naći odgovarajući par, koji će se odlikovati međusobnim prihvaćanjem u ljubavi, te spremnim uvećavanjem iste iz dana u dan u međusobnoj vjernosti i poštovanju.
Bog je htio sebi pronaći zaručnicu. To njegovo suvereno i slobodno pravo. Kad ju je našao, sam ju je opremio i zaodjenuo najboljom odjećom i najljepšim uresima. Taj ures je njena nevinost i bezgrješnost kojom se ističe mimo svih stvorenja. Štoviše, mogli bismo reći da se sam Bog, da bi mogao pronaći ljepotu odgovarajuću svome biću, pobrinuo da takvo što bude u svijetu. I ako se brine za nikne toliko lijepo cvijeće, te da cijeli svijet opstoji u skladu i ljepoti, mogao se pobrinuti da pred njim „nikne“ Marija kao neokaljani bijeli ljiljan, dostojan ljepote njegova života. Zato je njegov dar što se ona rodila bez grijeha i što je provodila svoj život živeći isključivo za njega, za onaj trenutak da mu se može potpuno predati i kad točno nije znala kad će se i kako pojaviti da joj snagom Duha Svetoga povjeri svu svoju ljubav kojoj će dati tijelo.

Marija zaručnica
Prihvaćajući Mariju za zaručnicu, Bog zaručuje sebi ljudski rod. Primajući nju u zagrljaj, Bog je zagrlio svakog čovjeka bez razlike. Kao što je kod stvaranja i kod zajedništva ostvarenog s čovjekom inicijativa bila njegova, tako je i ovaj put inicijativa bila od onoga od kojega dolazi svaki dobri dar. Kao što je htio da ga ljudi upoznaju kao stvoritelja i Oca, tako i je i sada htio, usprkos i protiv grijeha, obnoviti sve saveze, privremeno zažmiriti na zlo koje je čovjek počinio grijehom, poradi ljepote koju je ostvario i promatrao u Mariji, bezgrešnoj Djevici, da bi potom snagom te ljepote došlo na svijet oproštenje grijeha.
Bog je doista u Mariji pronašao onu na koju je svrnuo svoj pogled, na onu čiju je neznatnost pogledao i koju je potom uzeo sebi za izabranicu i zaručnicu. Pronašao je zaručnicu za koju je mogao reći: Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa! (Pj 4, 1). Pa i kad joj je dušu do dna proniknuo, u njoj je pronašao samo ono što je sam stavio, i ništa drugo, te je mogao samo ponoviti klikćući: Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi (Pj 4, 7). Marija je istinska Božja prijateljica i zaručnica bez mane i ljage, zaručnica bez grijeha začeta što je sačuvala iskonsku ljepotu darovanu milosnim zahvatom Božjim, koji je tako od iskona pripremao i pripremio sebi svetu i neokaljanu zaručnicu da uz njezin zaručnički:Evo me, neka mi bude, oslobodi i posveti ljudski rod.
Ako je Marija samom Bogu bila toliko lijepa i draga da ju je htio za zaručnicu, koliko bi tek nama trebalo biti drago i dragocjeno njeno zaručničko iskustvo! Ako je sam Bog zastao pred njenom ljepotom koja je vjerno odražavala njegovu, koliko li bi više nama trebala sjati njena bezgrešnost, vodeći nas putem kojim je i ona sama išla u zaručnički zagrljaj i odaje svoga Boga!

Prikazana Gospodinu
Kao što je listopadska pobožnost bila prigoda razmišljati o Marijinoj pobožnosti, koju ona u sebi njeguje još od najranije dobi, tako je blagdan njenog prikazanja u hramu poticaj da razmišljanjem o ovom događaju dopunimo spoznaje o životu nebeske Djevice. Vijest o Marijinu prikazanju u Hramu nemamo u kanonskim Evanđeljima, nego tek u takozvanim apokrifnim spisima. Međutim u vjerodostojnost podataka koji dolaze iz apokrifa ne možemo držati povijesno sigurnima, nego tek, čitajući ih s dozom opreza, od njih valja uzeti tek neku naznaku ili poruku.

Između obitelji i Hrama
Najstariji takav dokument koji spominje Marijino prikazanje u Hramu je takozvano Jakovljevo Protoevanđelje iz kojeg je kršćanska predaja preuzela i imena Marijinih roditelja Joakima i Ane. Ovaj nam stari tekst govori o tome kako su Marijini roditelji ophodili prema njoj u obitelji, te kako su je kao trogodišnju djevojčicu odnijeli u Hram da je prikažu Gospodinu i da je ostave u hramskoj službi. Ma koliko se s jedne strane ne možemo pouzdati u točnost detalja, s druge strane postoji poruka koja se tim detaljima želi prenijeti, te valja staviti naglasak na nju, imajući uvijek u vidu ono što znamo o Djevici iz evanđeoskih odlomaka.
Znakovito je kako  nam ovaj opis najprije potvrđuje iznimnu skrb Joakima i Ane za svoje dijete. Čuvali su, naime, Mariju u obitelji kao u svetištu, te se stoga i spominje kako je cijelo vrijeme boravila u svetištu njihove sobe da se ne bi onečistila svjetovnim sadržajima. Znajući koje im je blago Gospodin povjerio, budno su pazili da kroz njene ruke ne prođe ništa bezbožno i nečisto, čime se označava bit i smisao obiteljskoga života i svake odgojne radnje i mjere.
Kada je pak došlo vrijeme da Marija prijeđe iz obiteljskog svetišta u Hram, svetište naroda Božjega, odlučiše je ne samo prikazati Gospodinu, već i ostaviti da raste u hramu u milosnom ozračju. U spomenutom tekstu se opisuje kako odrediše da joj prethode i povedu je prema svetištu neporočne djevojke roda židovskoga sa svjetiljkama u ruci, tako da se djevojčica ne okreće nazad. Tako se i dogodilo, te ju je u Hramu prihvatio svećenik i postavio na treću stepenicu žrtvenika, a Gospodin Bog ju je zaodjenuo milošću. Nakon toga se njeni roditelji vratiše zadivljeni i hvaleći Gospodara Boga što se djevojčica nije okrenula nazad. Marija je bila othranjena u Hramu Gospodnjemu kao golubica i primala je hranu po rukama anđela.

Prikazanje kao putokaz
Bez obzira koliko ovaj opis bio (ne)pouzdan, ipak je kršćanska zajednica, i bez obzira na njega, njegovala svijest da je Marija bila prikazana Gospodinu, te je od prvih stoljeća slavila liturgijski spomen njenog prikazanja u Hramu, što se onda potvrdom vjere Crkve može uzeti za vjerodostojno. Marijino prikazanje u hramu potvrđuje da je uz božanski dar i milost što je rođena na čudesan način kao bezgrešna, neophodna bila i odgovornost i trud roditelja da je sačuvaju  u milosnom stanju štiteći je od utjecaja grijeha. Da nije bilo nastojanja roditelja da je čuvaju i paze, ne samo u tjelesnom smislu kako će se razvijati i rasti, već i u duhovno-moralnome, izložili bi je bili grijehu i srušili bi bili plan koji je Bog imao s njom.
Prva smjernica koja proizlazi iz ovog događaje je poziv da svaka obitelj, Marijinim zagovorom, postane svjesna svoga poslanja pred Bogom, kao što je to bila obitelj Joakima i Ane. Svaka vjernička obitelj pozvana je biti svetište u kojem se, kao i u Marijinu slučaju, ponavlja povijest zaštite milosnog života od grijeha i nečistoće. Svakoj obitelji je primarno poslanje i primarni smisao pretvoriti obitelj u svetište božanskog života, čineći sve da se u njihovoj djeci božanski život čuva od zaraze grijeha, kako to veli i jedna od molitava u obredniku krštenja.
Drugi korak na koji Marijino prikazanje potiče vjerničke obitelji sastoji se u tome da osmisle odgoj djece između obiteljskog i Božjeg svetišta, jer njihova djeca nisu samo njihova privatna svojina, već su i Božja djeca i Božji dar. Zato su Joakim i Ana Mariju prikazali u Hramu Gospodinu da u potpunosti raste i kao njegovo dijete, ne oskvrnjujući svetost u kojoj je bila začeta i rođena. Takvo darivanje djeteta životu i uvođenje u život na pravi način se može dogoditi samo uz pomoć Božju, što je poruka i svakoj vjerničkoj obitelji ukoliko žele dovesti svoje dijete do potpune zrelosti.
Kao što su sačuvali svoje dijete od utjecaja grijeha, njeni roditelji su znali da joj trebaju ponuditi i još opsežnije razumijevanje života koji se ne događa samo u obitelji, već se otvara široj zajednici naroda, čime je učinjen i treći značajni korak o kojem valja razmišljati prigodom ovog blagdana. Prikazujući Mariju u Hramu darovali su je Gospodinu, no time je nisu izolirali od sudbine svoga naroda, niti isključili od odgovornosti za nj, kao što bi netko mogao pomisliti. Naprotiv, samo Bogu potpuno posvećena mogla je biti najvjernija kći svoga naroda i najveća dobrotvorka, koja je služeći Gospodinu služila i svome narodu, te učinila za nj više nego ijedan moćnik i vlastodržac. I iz tog čina proizlazi pouka primjenjiva na svakog onoga tko želi biti aktivni dio svoga naroda, da ne može ispuniti svoje poslanje i to postati ukoliko se ono što čini ne poistovjećuje s pripadnošću Bogu. Zavarava stoga i sebi i druge svaki onaj tko se busa u prsa dokazujući lojalnost i zauzetost za svoj narod, ako mu je srce daleko od Boga i ako ne vrši volju Božju u svakom svom činu. Narodu ne doprinose samo oni koji zarađuju, nego najviše oni koji se Bogu prikazuju i grijeha se čuvaju. Zato je jedan narod stabilan ukoliko je utemeljen na spoznaji Boga i služenju njemu, u čemu Marijini vjerni sljedbenici najviše pripomažu.

Pavao i oblikovanje mača riječi
2.1.Skovan u sinagogi
Pavao kao gorljivi i pravovjerni židov, sigurno poznaje simboliku i korištenje mača u Svetom pismu koje čita i proučava od svoje najranije dobi. Bez daljnjega pozna i onaj tekst o Sluzi Jahvinu za kojega se tvrdi da mu je Gospodin od usta načinio britak mač, čime se simbolika mača izričito povezuje s riječju Božjom. No i drugi tekstovi govore o snazi Božje riječi, koji, premda ne koristeći riječ mač, ipak upućuju na njezinu silinu i oštrinu. Tako Izaija veli: Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit’ bezbožnika (11, 4), ili pak prorok Hošea kad veli kako je Gospodin preko proroka sjekao svoj narod i ubijao riječima usta svojih (6, 5). U ovim tekstovima sličnost je više nego očita, da bi se moglo ne dovesti u vezu mač i Božju riječ. Pavao je to pokazao u jednoj od svojih prvih poslanica, aludirajući izravno na Izaijin tekst: Tada će se otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom usta i uništiti pojavkom Dolaska svoga (2 Sol 2, 8), potvrđujući poznavanja, a potom i kristološku primjenu i tumačenje gore spomenutog teksta: Kristova riječ je stvarni mač koji najavljuju proroštva. Farizejsko židovstvo unutar kojeg se Pavao odgaja upućuje ga na čitanje riječi Božje, te na vješto baratanje njome kao pravim oružjem protiv svih neprijatelja Božjih. Riječ Božja je riječ moćna koja u sebi ima stvarateljsku, ali i razdjeliteljsko-sudačku snagu, što Pavao zna u sinagogalnoj školi u kojoj pohađa nauke. Bog je riječju svojom stvorio nebesa i dahom usta svojih sve vojske njihove, ali isto tako Bog riječju razdjeljuje dobro od zla, kažnjava bezakonje i nevjeru, a nagrađuje pravednike i vjernike.
Ali ne samo da je naučio da je riječi Božja snažna i britka poput mača, nego je Pavao naučio i sam njome tako baratati da se ona može pokazati prodornom i jakom. Naučio je da je svaki židov, napose rabin, kao što je bio i sam, pozvan savladati vještinu rukovanja Božjom riječju, da može tumačiti objavljeni tekst, te ga dosljedno primjenjivati u životu, tražeći od pripadnika svoga naroda da i oni budu vjerni objavljenoj riječi. Pavao je tako prve korake baratanja mačem Božje riječi napravio još kao dječak u okrilju sinagoge u Tarzu, učeći napamet mnoge odlomke i upijajući sveto poštovanje prema tekstu koji je bio različit od svakog drugog teksta, jer je sadržavao poruku svemogućeg Boga. U sinagogalnoj školi, zajedno s drugom židovskom djecom, ujedno je učio «materinji» jezik, hebrejski, koji inače nije bio u govornoj uporabi, nego ga se učilo kao sveti jezik upravo radi mogućnosti dobrog poznavanja Pisma. U stvari to je za nj bio «jezik otaca» na kojem je Svevišnji progovorio, koji u to doba nije više bio u govornoj uporabi, ali je uvijek bio poštovan kao sveti jezik.
Nakon toga Pavao nastavlja kovati taj mač u rabinskoj školi u Jeruzalemu kao mladić koji se odgaja po prema običajima farizejske sljedbe, u čemu je bio dosljedan i gorljiv, sposoban i okretan. Do nogu Gamalielovih se prekalio u vješta i neporočna rabina, svjestan kako je moralnost neophodna za doticaj s Božjom riječju i za vješto baratanje njome. Živio je stoga primjenjujući i na se Zakon do najmanjih detalja i tančina, dosljedno predajama, uvjeren kako je na taj način postao vrstan mačevalac. Njegova umješnost i rabinski odgoj razvidni su iz egzegetskih metoda koje rabi: a fortiori, analogija, paralelna mjesta, prilagođeni smisao, tumačenje jednog teksta drugim, tumačenje starozavjetnih likova metodom tipološkog smisla.2.2. U koricama helenizma
Ono što je Pavlu teško padalo, bio je međutim povijesni okvir u koji je bio stavljan mač Božje riječi. Davno prije njegova rođenja izabrani narod je pao pod vlast i utjecaj helenizma, a u njegovo vrijeme je bio podložan neprihvatljivoj rimskoj vladavini. Premda okovana okvirom rimskoga društva, njegova obitelj je ipak tražila za se iskoristiti i prednosti koje je pružao takav status, te su sebi priskrbili rimsko građansko pravo, na što će se više puta Pavao pozvati tijekom svoga života. To će onda biti presudno i za način njegove smrti, jer je kao rimski građanin imao pravo na dekapitaciju.
Pod utjecajem helenizma nije mogao zanemariti ni grčki jezik, kojim se služio vrlo vješto u onom obliku kojim je bio u govornoj upotrebi (koiné), premda nije pohađao helenističke škole. Nije bježao od toga da upozna i filozofski nauk, napose stoički u moralnim pitanjima, niti da kasnije kao kršćanin primjeni dijalošku metodu ili govorničke figure kojim su se služili učeni Heleni. Iz helenske kulture mu potom dolazi mnoštvo slika i metafora (športske, vojne, trgovačkih, iz gradskog života) kojima se služi iznoseći svoja duhovna promišljanja, pouke i poticaje.
I Pavao i njegova obitelj morali su, dakle, prihvatiti stanoviti okvir društvene uvjetovanosti, kao svojevrsne korice u koje je židovski mač, a time i Božji, bio stavljen. No vrlo je vjerojatno da je on kao dosljedni rabin farizejske sljedbe živio u iščekivanju moćnog Božjeg zahvata u trenutku kad će Bog po svome Izabraniku-Mesiji trgnuti mač iz korica, u koje je prisilno stavljen, te kad će izvršiti odmazdu nad narodima, uzdižući svoj izabrani Izraelski narod. I kolikogod bio u koricama helenističko-rimske kulture, Pavao se ipak čuvao svakog duhovno-moralnog utjecaja i miješanja, ne želeći da u njemu otupi svijest pripadnosti Božjem narodu ili da oslabi značaj i utjecaj Božje riječi za njega. To bi, slikovito rečeno, značilo kao da dopušta da zahrđa povjereni mač Božji, što bi bila najveća tragedija za jednog vjernog Izraelca. Pa ako je bila neminovnost prihvatiti da privremeno i mora biti sputan poganskom kulturom, držao je, međutim, da on i sva njegova braća moraju biti spremni da ga pravovremeno izvuku iz tih korica, te da uzvrate tlačiteljima u onaj dan koji Gospodin uzme za dan konačne objave – apokalipse.

2.3. U boju protiv kršćanskog Puta
Ako već oštrina njegova mača nije mogao utjecati na globalne odnose u Carstvu u korist židovskog naroda, za koje se žarko nadao da će se ipak jednom promijeniti nabolje, mogao je međutim pridonijeti rješavanju krize koja je nastala u samom narodu. Radilo se o krizi prouzrokovanoj pristašama Isusa iz Nazareta koji je sebe nazivao Mesijom. Došavši iz Tarza u Jeruzalem, željan dokazivanja, Pavao je htio dokazati svoje umijeće i sposobnost baratanja riječju Božjom u raspravama s pojedinim pripadnicima te sljedbe uvjeravajući ih kako su u zabludi. Bio je to sraz u kojem je htio iznijeti na vidjelo nadmoć oružja koje je stekao pohađajući rabinsku školu tumačenja Pisma, no u konačnici morao je priznati poraz i nemoć. Mač riječi kojim je baratao morao je proglasiti nedjelotvornim i neučinkovitim, nemoćnim i polomljenim u dvoboju s mačem kojim je rukovao čovjek koga su zvali Stjepan, čijem dokazivanju i rječitosti nisu mogli odoljeti ni ostali rabini (usp. Dj 6-8). Jedino što im je onda preostalo bilo je da podignu na nj ruke, ubiju ga kamenjem, te nastave nesmiljenim progonima protiv sljedbenika tog Puta koji su se prizivali i koji su prizivali Ime Isusovo. Kako nije uspijevao u uvjeravanju, onda nije prezao niti od mača, to jest od progona svojih neistomišljenika, držeći svojim pravom primijeniti gorljivost za Božju stvar u duhu borbene logike mača. Ali ako je bili suditi prema maču riječi Božje, onda nije mogao ne uočiti da je Stjepan njime baratao tako vješto da im nije prestao nijedan argument doli argumenta grube sile.
Narodni religiozni vođe su osjetili okus moći sijekući glave i zatvarajući sljedbenike Puta, ali je Pavao u dnu duše sebi ipak morao priznati da nisu odnijeli pravu pobjedu kako su htjeli. Nisu uspijevali dokazati da su u pravu, to jest da su Isusovi sljedbenici u krivu, premda su iz petnih žila dokazivali vjernost Zakonu, i u riječima i u djelima. Jer ona riječ koju su izgovarali kršćani, kad su i nijemi umirali, bila je mnogo rječitija i ubojitija od farizejskih mačeva i kamenja kojima se krv prolijevala. Pred njihovom riječju je mogao začepiti uši, a pred nedjelima zatvoriti oči, međutim ne i pronaći valjan argument protiv onih koji su govorili s tolikom snagom Duha. Mač riječi Božje koji je u sebi nosi, gubio je svoju snagu, izobličio se i izvitoperio, a da Taržanin nije znao u čemu je problem, niti gdje je pogriješio, premda je zavaravao sama sebe, gledajući nasilje koje je vršio nad neistomišljenicima, da je njegov mač još uvijek Božji i ubojit.

2.4. Naoštren u školi Evanđelja
Tako je bilo do onog dana kad mu je kod Damaska, dok je išao na pohod protiv sljedbenika Puta, riječ s neba zaparala uši, a svjetlo zaslijepilo oči. Riječi koje je čuo probole su ga poput mača, ostavljajući mu trajni trag u duši. Bilo mu je neophodno preispitivanje o tome kakav je mač nosio i kako ga je koristio, to jest kako je tumačio Božju riječ objavljenu u Zakonu i Prorocima. Progonio je određene ljude polazeći od svojih vjerskih uvjerenja i tumačenja Zakona, a u tom trenutku taj glas, koji se predstavio kao Isus, za kojega su njegovi učenici tvrdili da je Božji Sin, rekao mu je da njega progoni.
Nakon obraćenja i krštenja morao je prihvatiti činjenicu da je imao revnost, ali bez razumijevanja, što će kasnije posvjedočiti o svojim sunarodnjacima: Svjedočim doista za njih: imaju revnosti Božje, ali ne u pravom razumijevanju. Ne priznajući, doista, Božje pravednosti i tražeći uspostaviti svoju, pravednosti se Božjoj ne podložiše (Rm 10, 2-3).  Teško bi bilo povjerovati da on u ovom tekstu ne iznosi svjedočanstvo o sebi samome koji je bio revniji od svih svojih vršnjaka. Obraćenjem shvaća da nije u stvari rukovao mačem Božjim, nego je rukovao mačem ljudskim protiv Boga, pozivajući se na Božji autoritet. Od tada će, sukladno volji Gospodnjoj, odložit mač ljudske umišljenosti, a ostati sam, goloruk i nezaštićen pred svijetom, bez ikakvog ljudskog naoružanja, ali oboružan mačem riječi Božje, što će biti njegova jedina i najveća snaga. Pristupit će potom razumijevanju jedincatosti osobe i događaja Isusa Krista, konačne, neponovljive i savršene Riječi Božje prema kojoj se mora uskladiti i s kojom se treba usporediti svaka ljudska riječ.
Mač Božje riječi će najprije u njemu samome razlučiti, poput edenskoga mača, božansku stvarnost od ljudske, odijelit će prostor raja i božanske prisutnosti od prostora njegove samodostatnosti i samovolje. Plod toga je prvenstveno dvojak: Najprije će prestati progoniti u ime Boga, što ne znači da će izgubiti vjersku jasnoću i odlučnost. Potom će ga to razlučivanje uvesti u dublje čitanje Svetoga pisma, koje ne će više tumačiti po slovu Zakona koje ubija, nego snagom Duha koji oživljuje. Bit će mu skinut veo s očiju koji mu je zastirao čitanje, o čemu opet govori o svojim sunarodnjacima, misleći bez daljnjega i na sebe prije obraćenja: Ali otvrdnu im pamet. Doista, do dana današnjega zastire taj prijevjes čitanje Staroga zavjeta: nije im otkriveno da je u Kristu prestao. Naprotiv, kad god se čita Mojsije, do danas prijevjes zastire srce njihovo. Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes. Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu (2 Kor 3, 14-18).
Zato, daleko od toga da ga je otupilo, može se reći da je Kristovo Evanđelje naoštrilo njegov mač, to jest uvježbalo njegovu ruku za ispravno korištenje. On napokon dobiva oružje koje ne uništava svijet, već odstranjuje zlo iz svijeta, mač koji ne progoni već očovječuje čovjeka, koji nije začetak žalosnih vijesti, nego izvor one Radosne, Evanđelja Božjega.

(Nastavlja se…)

Objavljenu u: Lađa, godina 3, br. 4 (10), prosinac 2008., str. 20sl.

Pavao i riječ Božja
U kršćanskoj ikonografiji apostol Pavao je predstavljen, osim knjigom ili svitkom koje drži u jednoj ruci, redovito i simbolom mača koji drži u drugoj. Štoviše, u nekim ikonografskim prikazima je prikazan s dva mača, koji su simboli njegova života i svjedočanstva koje je ostavio. Jedan mač tako predstavlja njegovu mučeničku smrt, koja se dogodila u Rimu, kako nam prenosi predaja, na Ostijskoj cesti na način da mu je mačem odsječena glava, a drugi mač je simbol njegove vjere i snage navještaja Božje riječi, u čemu je Pavao bio iznimno plodan, poznat i prizna Kristov svjedok iz prve generacije kršćana. Providnost je tako htjela da mu i konac života bude obilježen mačem koji će onda kao sredstvo njegova mučeništva postati simbol prepoznavanja, čime će i kao simbolizam i kao stvarnosti, mač postati nerazdvojni dio Pavlove prepoznatljivosti.

1.   Biblijski simbolizam mača

Osim što, kako smo vidjeli, mač u Pavlovu životu ima značenje života i riječi Božje, on takvo značenje ima u cjelini Svetog pisma, pa je, za dobro razumijevanje, najprije potrebno razjasniti svetopisamsku simboliku mača. Što se tiče prvog spomenutog značenja kojim mač predstavlja sredstvo mučeničke smrti, vrlo je jasan. Sredstvo mučenja kršćani tumače kao sredstvo na kojem je pojedini mučenik izvojevao svoju posljednju i konačnu pobjedu, te tako mač postaje simbol za Pavla kao što je križ bio Gospodinu Isusu. S druge strane mnogo je zanimljiviji i potrebniji objašnjenja drugi simbolizam po kojem mač Pavla otkrivao i predstavlja kao iskusnog mačevaoca, koji, međutim, ne vitla nekakvim ljudskim oružjem, nego samim mačem Božje riječi.

1.1. Odmazda, kazna, oslobođenje
Simbolika mača je u Svetom pismu vrlo raznolika, a pojavljuje se, što je znakovito, kako u knjizi Postanka, prvoj knjizi, tako i u knjizi Otkrivenja, posljednjoj knjizi biblijskog kanona. U knjizi Postanka čitamo kako Bog postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života (usp. Post 3, 24), iz čega se razaznaje da je mač postavljen kao simbol razdvajanja. Isto tako u biblijskim knjiga, osim što je stvarno ratno oružje, mač se pojavljuje stoga i kao simbol rata u duhu prirodnog simbolizma.Kao simbol rata, mač nije samo ljudska stvarnost, nego može biti i Božji mač kojim sam Gospodin čini zahvate u povijesti svoga naroda ili pojedinca, bili neposredno bilo posredno preko svojih izabranika. Tako u knjizi Ponovljenog zakona Mojsije prorokuje o Božjem maču koji će se najesti mesa neprijatelja Božjih (usp. Pnz 32, 42), a prorok Jeremije kad naviješta propast i poraz Egipta, govori o danu Jahvine osvete nad neprijateljima kojih će se mač «nažderati, nasititi, glad utoliti krvlju njihovom» (Jer 46, 10; usp. također i 46, 14). U istom duhu Izaija govori o Gospodnjoj odmazdi nad pucima i kazni simboliziranoj mačem, govori o opijenom maču na nebu koji se obara na narode, te je stoga i krvlju opijen (usp. Iz 34, 5-6). Međutim, mač može biti i mač kazne ne samo nad tuđincem i osvajačem, nego i mač nad vlastitim narodom zbog nevjernosti, kao što to naviješta prorok Ezekiel (usp. 6, 3; 21,8-22). Znakovit je i tekst u 2 Mak o viđenju svećenika Onije u kojem prorok Jeremija predaje zlatan mač Judi Makabejcu govoreći: Prihvati ovaj sveti mač: Božji je dar, njime ćeš slomiti neprijatelje! (usp. 15, 15-16). U tom kontekstu mač je simbol oslobođenja, kao što će u Psalmima biti opjevan kao oružje kralja Mesije, postavši tako mesijanskim simbolom (usp. Ps 45, 4). Na temelju toga će postati i obveza Izraelcima koji se bore za Božju stvar, da ne prežu niti od mača da dođu do cilja.

1.2. Mač – djelotvornost riječi Božje
Kada potom Isus u Evanđelju za se kaže da nije došao donijeti mir nego mač (usp. Mt 10, 34), time aludira na dolazak mesijanskih vremena, koja se ipak ne ostvaruju vojnom vještinom, nego vjernošću Božjoj riječi i volji. Isus svoj stav dokazuje i u Maslinskom vrtu kad traži od Petra da vrati mač u korice, jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu (usp. Mt 26, 52). Svojim životom, a napose ovim događajima, Isus daje tumačenje simbolici mača, koja se ispunja u njegovu životu. Stvarni cilj Božjeg mača nije poticanje na ratobornost, nego na vjernost Bogu, Božjoj volji i planu. On koji je bio pravi Sluga Jahvin, dao je ispravno tumačenje onom što je trebao biti mesijanski mač u kontekstu povijesti Božjeg naroda. Druga pjesma o Sluzi Jahvinu koja se na njega odnosila i na njemu ispunila, na sljedeće način opisuje što je pravi mač: Od usta mojih britak mač je načinio, sakrio me u sjeni ruke svoje, od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu (Iz 49, 2). Ne samo u vrijeme svoga javnog djelovanja, nego i u događanjima procesa i osude, muke i smrti, kao Sluga Patnik, dao je potvrdu svoje iznimne snage po kojoj su njegova usta i riječ bili britak mač. Imao je snage šutjeti, govoreći šutnjom rječitije od riječi, ali i reći što je trebalo pred Pilatom. Nije se strašio svite velikog svećenika, pa i kad je zaušnicu primio. Podnio je uvrede šuteći pred Herodom, jer ta ‘lisica’ nije zaslužila čuti riječi njegovih usta, te ga je boljela Isusova šutnja kao stvarno probadanje mača, doživjevši je kao porugu pred svojim velikašima.Ovakav Gospodnji stav dosljedno se odražava u kršćanskoj zajednici i u novozavjetnim spisima. Zato pisac poslanice Hebrejima snažno svjedoči o svom doživljaju Božje riječi uspoređujući je s dvosjeklim mačem: Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca (Heb 4, 12). Ništa manje znakovit je i opis Sina Čovječjega u knjizi Otkrivenja, kojem iz usta izlazi mač dvosječan, oštar (1, 16; usp. 2, 12), simbol njegove moćne riječi kojom će suditi ljudska djela i povijest, vjernike i pojedine crkvene zajednice.
(Nastavlja se…)

Objavljenu u: Lađa, godina 3, br. 4 (10), prosinac 2008., str. 20sl.