Marija Majka pobožnosti
Ovoga ljeta susretoh se s jednim prijateljem, vjernikom upućenim u vjerska događanja, ne samo iz medijskih prikaza Crkve, već i čitanjem teološke literatura. U srdačnom i otvorenom razgovoru s ovim dragim i pomalo impulzivnom čovjekom dotakosmo temu važnosti pobožnosti u vjerničkom životu. Na osobit način je bilo spomenuto štovanja Blažene Djevice Marije i molitva svete krunice koju vjernički puk već stoljećima prakticira časteći Nebesku Majku. Nakon što sam počeo govoriti o iznimnoj ljepoti i snazi ove molitve, prekinuo me moj sugovornik izražavajući svoje neslaganje s mojim tvrdnjama. „Držim da je ova molitva učinila najveću duhovnu štetu u razvoju duhovnosti vjernika“, reče odlučno te nastavi: „Gospodin Isus nas je naučio moliti i reko nam je da molimo zazivajući ‘Oče naš’, a ne ‘Zdravo Marijo’. Krunica je stoga neprihvatljiva jer odvlači vjernike od prave pobožnosti koju je Isus uspostavio prema nebeskom Ocu.“

Uzor pobožnosti od djetinjstva
Osim što sam bio iznenađen, trebalo je mnogo riječi da razuvjerim svoga sugovornika u ispravnost takvog tumačenja, jer ako itko, onda je Marija bila uzor pobožnosti još od svoga djetinjstva. Odlikovala se je upravo neizrecivom krepošću želeći Bogu služiti predano i zauzeto, te stoga u nijednom slučaju ona ne može biti prepreka i kočnica našoj pobožnosti i molitvama koje se usmjeravaju i uzdižu Bogu, kao što nijedna njena krepost ili zasluga nisu suprotne Kristu Gospodinu. Pobožnost Presvetoj Djevici ne samo da nije neprobojna brana što naše molitve zaustavlja u njihovu tijeku prema Gospodinu, već je istinska ustava koja pomaže da plovilo našega biće može ići i uzvodno podižući se na višu razinu.
Pobožnost prema nebeskoj majci Mariji stoga nije nauštrb identiteta vjernika koji se prepoznaju kao djeca Božja, jer ona je prva bila dijete nebeskog Oca, te joj je stalo da svaki vjernik to također bude. Pobožnost prema Presvetoj Djevici ne samo da nije nauštrb čašćenja nebeskog Oca, nogo nam može i treba biti škola pobožnosti i klanjanja Ocu ako istinski upijamo duh Marijine pobožnosti. Jer ako itko, onda je Marija živjela pobožno, to jest po-Bogu. Jer ako itko, onda je Marija imala iznimnu pobožnost prema Ocu, Bogu Izraelovu, kroz svoje djetinjstvo i mladenaštvo, kroz svoj odgoj i rast u roditeljskoj kući, još prije nego je primila anđelov navještaj o izabranju za roditeljku Sina Božjega. Ona je cijela bila upućena na njega i cijela mu se, svom dušom predavala. Ona koja je cijelu sebe unosila u Božje postojanje prikazujući se u pobožnosti nije netko tko bi htio naše molitve zaustaviti na pola puta do cilja. Naprotiv! Molitva svete krunice nam otvora um i srce, umiruje nam dušu i proširuje joj obzorja. Ujedno povećavajući njena unutarnja prostranstva i izoštrava vidike da bolje spoznamo nadspoznatljivo otajstvo Božje.

Iskrena i okrenuta Bogu
Listopadska pobožnost bi stoga trebala biti prostor u kojem učimo biti pobožni poput Marije, a to znači potpuno upućeni na Boga. Ako je po-božnost život po-Bogu, onda je Marija u tome nedostižna, do te mjere da je postala učiteljicom pobožnosti. Naša marijanska pobožnost, pa tako i molitva krunice kroz mjesec listopad, treba biti iskrena i Bogu okrenuta poput Marijine duše. Svoje molitve upućujemo po Mariji osjećajući nedostatnost i nedostojnost svoga bića, jer ona najbolje može posvjedočiti kako je Bog dokinuo udaljenosti između sebe i nas. Tko to od nas sam po sebi može stati pred Boga i smatrati da ima pravo upraviti mu svoje molitve, ili pak da može izdržati sjaj Božjeg bića? Marija, čista Djevica, Bezgrešna Majka, darom milosti mogla je Boga gledati, te zato i njenim posredovanjem upravljamo molitve njenom Sinu, da ih donese pred lice Očevo.
Kamo sreće kad pobožnost presvete krunice ne bi bila samo pobožnost jednog ili dva mjeseca u godini, kad ne bi bila samo pobožnost što se moli u crkvi, već kad bi bila i obiteljska i osobna pobožnost svakog vjernika koji traži s Marijom i u njenu duhu razmatrati otajstva Gospodinova života. Zato nijedna marijanska pobožnost, a time i molitve krunice, nije sredstvo za uređenje životnih tehničkih pitanja ili rješavanja potreba, već molitva iskrene kontemplacije Kristovih otajstava. Neka nas sveta krunica potakne da slijedimo Marijin primjer pobožnosti, te primimo obilje blagoslova nebeskih.

3. Temeljne odrednice Pavlova mača riječi

3.1. Osoban
Pavlov mač riječi je osoban, što ima višestruko značenje. To ne znači da je riječ Božja i njezino tumačenje njegova privatna stvar, nego da je u punini prima od Boga, te od tog trenutka ona postaje njegovo osobno oružje od kojeg se više ne odvaja. Kao takav mač riječi je napravljen po mjeri čovjeka, jer se Bog spustio prema čovjeku i predao mu ga činom višnjeg sebedarja. No iz toga proizlazi obveza da se svaki onaj tko ga nosi mora njemu prilagoditi, stavom, stasom i ponašanjem. Ne može ga nositi i baštiniti kao serijsku napravu, nego kao osobno oružje koje je pravljeno po njegovoj mjeri. No, za tu mjeru sam mora odrastati i odrasti do mjere uzrasta punine Kristove da bi ga na pravi način nosio i njime baratao. Stoga činjenica da je osoban, znači da ga mora i uosobiti, prihvatiti kao nedjeljivi dio sebe koji mu dotiče i hrani srce, a ne kao neku izvanjsku stvarnost, da bi onda riječ koju izgovora doista bila riječ što izlazi iz srca. Ako je Božja riječ mač, onda je onaj koji je prima mora osobno doživjeti i živjeti, pred njom biti odgovoran i s njome angažiran, što je Pavao pokazivao još prije obraćenja osobnom zauzetošću. Obraćenjem njegov mač ne će izgubiti žar i revnost, nego će samo promijeniti smjer i način primjene.  Ne će više mahati tim mačem sijekući glave, nego naviještajući, stavljajući čak svoju glavu pred druge, izlažući je maču i pogibelji, s ciljem da navijesti prodornost riječi Božje koja je zarezala u njegovu dušu, odstranila slabosti i ozdravila njegov život.

3.2. S dvije oštrice
No, mač riječi kojim rukuje Pavao mač je s dvije oštrice, te iziskuje brižljivo rukovanje. Tko se ovog mača hvata, ako mu nije dosljedan, onda od njega gine. Ako mu je vjeran, onda od njega živi. Njegove dvije oštrice govore o tome da je u isto vrijeme okrenut i protiv protivnika, ali i protiv onog tko ga nosi, kao neumoljiva prijetnja i kazna onome tko ga nosi nedostojno i nedosljedno. Tko nije sposoban njime rukovati, bolje da ga ne uzima u ruke, jer će sam sebi nanijeti ozljede. Pred ovim mačem nitko ne može zauzeti neutralan stav, nego se mora radikalno opredijeliti. Evanđeoski navještaj nije ne smije biti blijed i bezličan, već iz njega mora izbijati snaga Božja i sjaj lica Kristova. Svaki neutralni, mlaki stav je opredjeljenje protiv snage, dubine i jasnoće te iste riječi, koja onda okreće onu drugu oštricu protiv nesposobnog i neodgovornog mačevaoca. Zato je dužnost propovjednika i navjestitelja velika odgovornost i opasan zadatak. Dvosjekli mač, naoštren, zahtjeva budna i vješta mačevaoca, koji ga ne smije niti uhvatiti zatvorenih očiju, a još manje da bi zatvorenih očiju ili naslijepo išao u životni boj, jer već sam po sebi nije bezazlen, a pogotovo kad se ide u boj na život i smrt. Njim stoga može rukovati samo tko ga dobro poznaje i tko je uvježban, to jest tko naviješta autentično i živi kršćanski od te iste riječi. Pavao je svjestan kako je prije obraćenja, imajući ljuske na očima koje su pale u trenutku kad se krstio, kao slijepac i naslijepo rukovao mačem Božjim. Kad mu se otvoriše oči on jasno shvaća koje je sve zloporabe činio u shvaćanju Božje riječi, zanemarujući upravo ono bitno. Boreći se protiv Krista mahao je mačem Božje riječi sebi na osudu, jer vjerom u Krista, a ne vršenjem Zakona, se postaje djecom Božjom (usp. Gal 3, 26). Ljuske koje su mu pale s očiju simbol su njegova odnosa prema Bogu, zasnivanu na odnosu prema Zakonu, Tori, točnije prema doslovnom shvaćanju riječi Božje. On ju je doživljavao kao objektivni zakon kojemu duguje apsolutnu poslušnost, ako treba namećući je silom, a ne kao događaj i pouku Oca objavitelja čiju volju treba najprije on sam upoznati, potom vjerom prihvatiti i naposljetku drugima svjedočiti.Ako je mač Božje riječi bio mač s dvije oštrice, onda je njegov vršak vjera u uskrsnuće Gospodinovo. To je mač koji je navijestio taj najveći događaj u povijesti čovječanstva, koji se nije ticao samo Židova, nego i svakog čovjeka. Mač Božje riječi bio bi neubojit, neprodoran i besplodan kad ne bi bilo uskrsnuća Kristova. Da Krist nije uskrsnuo, zaludu bi bila vjera naša, ustvrdit će u Prvoj poslanici Korinćanima (usp. 1 Kor 15, 17), osvjedočen kako bi vjera bez uskrsnuća bila kao mač bez oštrice. I kao što grijeh žalac smrti (usp. 1 Kor 15, 56), tako je i vjera u uskrsnuće vrh oštrice mača Božje riječi.

3.3. Brušen Duhom
I ako je jednom njegov mač naoštren u školi Evanđelja, ostaje zadaća svakom mačevaocu da ga trajno brusi i održava oštrim. Ne može se nitko a priori pouzdati u njegovu ubojitost, jer on se ne pokreće sam od sebe, nego tek snagom ljudske suradnje s Bogom. Stoga pred riječju Božjom treba imati stalnu odgovornost. Mač Božje riječi u nama ne bi smio zahrđati. Riječ Božja sama u sebi ne hrđa, ali ako je čovjek nedovoljno brusi i drži u sebi na prikladnu mjestu, onda se na njemu mogu uhvatiti naslage masnoće i prljavštine, što će reći da se može dogoditi da riječ Božja može u čovjeku izgubiti onu svoju iskonsku snagu, ukoliko ne drži do nje i ne njeguje je. Dobro rukuje mačem riječi Božje onaj koji razumijeva njezinu bit i dubinu, koji je nošen snagom Duha, a ne logikom slova i Zakona. Zato Pavao dopušta da ima i rječitijih govornika od njega, ali ne ljudi s većim žarom za Boga i za iskren i točan navještaj Evanđelja spasenja (usp. 1 Kor 1-3). On raspolaže ne samo ljudskim oružjem, nego je njegovo oružje božanski jako. Njegova snaga nije u ljudskoj umješnosti, nego u otvorenosti božjem Duhu i njegovu daru. Pavao ide putem koji je naučio od mučenika Stjepana, koji je mačem riječi baratao tako vještu da mu nitko nije mogao odoljeti u raspravi. Ako je svaka riječ mač, ili ako može to postati, onda je ljudska retorika samo ukrasni mač ili mač igračka, kojim se čovjek igra ili samo maše, ali takav mač koji nema svoju ubojitost, prodornost, oštrinu da bi mogao dijeliti moždinu od kosti. Za navjestitelja kao što je Pavao, baratanje mačem Božje riječi nije pitanje nekih jeftinih trikova, pa niti kad bi bili dio egzegeze, premda poznaje određene tehnike tumačenja i ne bježi od njihove primjene. Ipak Božja riječ je za njega više od puke tehnike. Ona je život i izravna egzistencijalna poruka upućena njemu osobno, a on je ne može i ne smije zadržavati za se, već je, nošen Duhom, mora s drugima dijeliti. Riječ Božja nije bila za nj dio demagogije i obmane ljudi, nego uvjereno i uvjerljivo svjedočenje njezinih dubina i sadržaja. Držao ju je istinskom objavom Duha, te si nikad nije dopustio skrivati njezine zahtjeve. A ona je doista radikalno sjekla i tražila da svojom oštrinom sasiječe sve poluistine i neistine koje se šire u svijetu i čovjeku, te da pouči druge, da isto tako sijeku uvjerljivo i uvjereno protiv svih poluistina i neistina koje se šire u svijetu i čovjeku. On se zato pokazuje oštroumnim poslužiteljem Božjim u riječi istinitoj (usp. 2 Kor 6, 7) po kojoj pravednost nema ništa zajedničkoga s bezakonjem, svjetlo s tamom, Krist s Belijarom, vjernik s nevjernikom, hram Božji s idolima (usp. 2 Kor 6, 14-16).

3.4. Osnažen križem
Riječ koju Pavao naviješta, ili ako ćemo slikovito, mač riječi kojim se služi, nije ljudska izmišljotina niti počiva na ljudskoj snazi uma, prosuđivanja i uvjeravanja, nego je to mač riječi koji je osnažen događajem križa Gospodinova. Zato će se ova povezanost križa i riječi izraziti dvostruko: kroz svjedočanski navještaj ljubavi Božje koje dostiže svoj vrhunac na križu i kroz osobno svjedočanstvo križa.  Vjera u Isusa nije samo vjera u ispravnost riječi koje je izgovorio, nego vjera u događaj u kojem su riječi potvrđene djelom otkupljenja koje se dogodilo po križu. Samo iz pashalnog otajstva i iz događaja križa i uskrsnuća riječ može imati svoju snagu. Jer govor o Bogu i navještaj Božjih silnih djela u kojem bi bio izostavljen govor o križu, ne bi bio vjerodostojan navještaj, jer bi nedostajalo ono najbitnije i najznamenitije djelo Božje. Zato je Pavlov navještaj ne u mudrosti besjede, već u snazi križa, da križ Kristov ne bi bio obeskrijepljen (1 Kor 1, 17), ne radi toga što bi Pavao odbacivao mudrost ljudsku kao beskorisnu, nego što želi reći da na njoj ne može počivati navještaj. On sam je na više mjesta posvjedočio da se služi mudrošću ljudskom, ljudskim tehnikama i argumentima, ali s ciljem da navijesti snagu Božju, snagu i djelotvornost križa i uskrsnuća. Kad odbacuje mudrost besjede, onda jednostavno odbija prihvatiti da je navještaj snažan i uvjerljiv time što bi se temeljio na lijepim riječima i dotjeranoj retorici, nego se očekuje autentičan sadržaj koji pogađa bit otajstva Božjega, izrečenog na najradikalniji način u događaju ludosti križa. Zamijeniti značenje križa Gospodinova lijepim riječima, značilo bi obeskrijepiti snagu križa, što je nedopustivo jer bi se time izgubila sama bit božanske objave i djelovanja. Pavao, dakle, ne samo naviješta, nego zna da poradi riječi treba i trpjeti. Budući da je ona poziv na žrtvu i odricanje, patnja je neminovna ako se živi sukladno onom što ona traži. Ako je snaga riječi u križu, onda je i snaga života u križu. Stoga je poradi riječi Božje Pavao pretrpio progone i bio izložen patnjama, a već od prvog trenutka obraćenja bilo mu je nagovješteno koliko mu je za ime Isusovo trpjeti (usp. Dj 9, 16). Svjedočanstvo Božje riječi najrječitije je i najsnažnije upravo kad se ustraje dosljedno i vjerno u nošenju vlastitog križa, što Apostol kuša u nevoljama, poteškoćama, progonstvima, zatvorima. Međutim, on isto tako zna, da kad je riječ Božja osnažena križem, ona ne može biti okovana (2 Tim 2, 9), pa ni onda kad je ljudi pokušavaju okovati kao što su više puta stavljali njega samoga u okove. Nošena snagom križa riječ Božja nije više mač okovan u korice – kategorije helenističkoga svijeta, kako je nekad mislio, niti je okovan obzirima i židovskim predajama, ni helenističkim intelektualizmom, ni židovskim legalizmom, koje su ga činile nedjelotvornim. I bez retorike i bez iznimnih ljudskih djela, njegova riječ postaje snažna i neprolazna riječ jer je suobličena dimenzijama i mjeri križa Kristova. Trajnim vježbanjem, što će reći životom po riječi Kristovoj, u sjeni i snazi križa, to jest u patnjama i kušnjama, ne dopušta da mač u njegovoj ruci otupi, da oslabi, da zahrđa poradi dugotrajnog stajanja u koricama izvan upotrebe. I kako je Pavao i po patnjama i u smrti bio vjerni svjedok Isusa Krista, ne bez razloga onda pojedini umjetnici znaju izraziti povezanost mača i križa ističući dršku mača na takav način da podsjeća na sam križ, simbol patnje i umiranja Gospodina Isusa.

3.5. Oružje Kristova viteza
Svjestan iznimnosti poziva u Kristu, Pavao opisuje kršćanina slikom vojnika, pozivajući na primjer učenika Timoteja da se zlopati kao dobar vojnik Krista Isusa (2 Tim 2, 3). A biti vojnik Isusa Krista znači u prvom redu shvatiti svoje viteško dostojanstvo, jer vjernik doista nije običan vojnik, nego pravi vitez. Stoga Pavlovo upozorenje da onaj koji vojuje ne zapliće se u svagdanje poslove kako bi se vojskovođi svidio (usp. 2 Tim 2, 4) nego vjerno slijedi uzvišenost svoga poziva. Biti vojnik znači biti sposoban rukovati mačem riječi Božje. Tko to ne zna, a dotiče mač riječi, izlaže se smrtnoj opasnosti. Kao što vrijedi za sve vojnike, od kojih nijedan ne vojuje o svome trošku (usp. 1 Kor 9, 7), tako ni Kristov vojnik ne polazi u rat noseći svoje, ljudsko, oružje, nego se oprema oružjem koje mu priprema božanski vojskovođa, jer mu se u konačnici nije boriti «protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima» (Ef 6, 12). Oprema koju onda uzima da bi se odupro takvim protivnicima je Božja (usp. Ef 6, 11. 13), oružje svjetlosti (usp. Rim 13, 12), jer Kristov vojnik niti vojuje niti živi po tijelu. Njegovo oružje je božanski snažno za rušenje utvrda, kojom obara mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga i zarobljuje svaki um na pokornost Kristu (usp. 2 Kor 10, 3-5). Što sve pripada kao oružje Kristovu vojniku, nabraja se u poslanici Efežanima: Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju (6, 14-17; usp. i 1 Sol 5, 8). Osim što ne ide, dakle, o svom trošku u boj, Kristov vojnik je pravi vitez koji ne vojuje za dobitak ni poradi dobitka, nego se bori iz časti i radi časti svog Kralja-Mesije. U kontekstu riječi Božje to znači da prema njoj razvija pravi plemićki, a ne plaćenički odnos. Zato ne naviješta Evanđelje radi plaće i dobitka, nego radi spoznanja i istine. Primio je od Boga oružje pravde, čiji je bitni dio mač Riječi, postavši pravim vitezom kojemu je, ne samo čast, nego ujedno i sveta dužnost naviještati. Ako je sve besplatno primio nezasluženim darom milosti Božje bez ikakvih osobnih zasluga, ako mu je ujedno i dužnost naviještati, onda je jasno da mu je obveza to isto otajstvo besplatno naviještati drugima (usp. 2 Kor 11, 7). Kao što nije primio milost i objavu na vlastitu inicijativu i poticaj, nego je dobio odozgor, tako je dobio i nalog propovijedanja, te nema u tome vlastitih zasluga, niti smije imati koristi. On to prihvaća dragovoljno kao svojevrsnu «nametnutu» obvezu, čega se ni pod koju cijenu ne želi odreći, no odriče se svih povlastica koje idu uz to, premda je imao svako pravo na njih: Tako je i Gospodin onima koji evanđelje navješćuju odredio od evanđelja živjeti. No ja se ničim od toga nisam poslužio. A i ne napisah toga da bi se tako postupilo prema meni. Radije umrijeti, nego… Te mi slave nitko neće oduzeti! Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. Jer ako to činim iz vlastite pobude, ide me plaća; ako li ne iz vlastite pobude – služba je to koja mi je povjerena. Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući pružam evanđelje besplatno ne služeći se svojim pravom u evanđelju (1 Kor 9, 14-18). Pavao dakle nije plaćenik, već vojnik Isusa Krista, kojega nitko ne može ni kupiti ni potkupiti. Ljudski sustav ni društvo nemaju dovoljno novca odvratiti ga od naviještanja riječi Božje, niti mu mogu iznaći bolju motivaciju od one koju ima. Zna obilovati i zna oskudijevati, no sve je podređeno spoznanju objave i riječi Božje. Zato može s ponosom reći da se svega odrekao i sve gubitkom i otpadom smatra s ciljem da Krista stekne (usp. Fil 3, 8). Osim toga, ne traži nikakve povlastice od propovijedanja, nego sve ulaže, pa i sama sebe do posljednjeg atoma, da stekne dublju spoznaju otajstva Božjega koje se na najizvrsniji način očitovalo u povijesti i u njegovu životu preko Isusa Krista. I dok zna da nije manji od ‘nadapostola’ jer se trudio čak više od njih (1 Kor 15, 10), od onih kojima je naviještao nije htio uzimati nikakve nagrade, nego je sebe ponižavao besplatno navješćujući Božje evanđelje da nikom ne bude na teret (usp. 2 Kor 11, 5-8).Upravo u besplatnosti stoji snaga njegove uvjerljivosti, te on stoga zdušno prihvaća tu «nametnutu obvezu» propovijedanja, učinivši se sluga svima da ih što više stekne za spasenje (usp. 1 Kor 9, 19, 23). Mora založiti sama sebe i potpuno ispuniti svoje poslanje, stavljajući srce i dušu u riječ navještaja, da bi naposljetku mogao ustvrditi kako je dobar boj bio, trku dovršio, vjeru sačuvao. Premda ne računa na zemaljsku nagradu i ne bori se da je dobije, zna ipak da mu je pripravljen vijenac pravednosti za onaj dan (2 Tim 4, 7-8). Stoga se nije bojao mača svjetskih moćnika, znajući da je dar primljen po riječi Božjoj u njemu vječan i neuništiv.

Umjesto zaključka
Iz Pavlova primjera vidimo da je njegov stav prema riječi Božjoj vrlo radikalan i sveobuhvatan. Riječ obuhvaća i zahtijeva njegovu cijelu osobu i on joj se potpuno predaje. Pred njom ne može biti parcijalan, jer ona mu je sve što ima, te on od nje živi kao poslanik i navjestitelj. On je do te mjere autentičan navjestitelj i tumač Božje riječi, da onda i njegova riječ, koju upućuje zajednicama i vjernicima preko svojih poslanica, postaje riječ Božja, prihvaćena u kanon svetih knjiga, čime od navjestitelja postaje pisac Božje riječi. To je mogao samo onaj tko se trudio ugoditi Bogu, a ne ljudima (usp. Gal 1, 10), da bi mogao s ponosom ustvrditi za se: Uistinu, mi nismo kao mnogi koji trguju riječju Božjom, nego iskreno – kao od Boga pred Bogom – u Kristu govorimo (2 Kor 2, 17).Time je ostavio pouku i preporuku svakom onom tko ima doticaja s Božjom riječju, tko je prima kao mač kojim rukuje i vojuje, da to čini nasljedujući njega, istinskog viteza Božje riječi. I kad traži od Galaćana da jedni nose bremena drugih da ispune zakon Kristov, očekuje da svatko nosi teret svoje odgovornosti u zajednici. To upozorenje vrijedi i za one koji u zajednici nose teret naviještanja riječi, koji sebe i druge uče Riječi, te ih poziva da sva dobra dijele sa svojim učiteljem (usp. Gal 6, 6). Za navjestitelje i vjerovjesnike, koji prihvaćaju Pavla kao svoga učitelja, vrijedi ista stvar: Dok netko kojega oni poučavaju dijeli s njima svoja dobra, oni bi trebali s Pavlom, učiteljem riječi, dijeliti barem isto životno iskustvo, prihvaćajući Kristove smjernice, ako žele biti dostojni svoga učitelja koji ih uvodi u otajstvene dubine riječi Božje. Tako će i sami doživjeti ono što im Apostol naroda i Navjestitelj Božje istine stavlja u zadatak: Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama!(Kol 3, 16).