Običaj je graditi spomenike
s plamenom vječne vatre,
znanim i neznanim junacima,
što kao velikani dadoše živote
za spas i slobodu domovine.
Neugasivi plamsaj plamena
simbol je neprolaznog sjećanja
kojim zadužiše buduća pokoljenja,
te goleme slave među smrtnicima
stečene iznimnim junaštvom.
I dok plamen što se časti
na oltaru domovine
tek blijedo simbolizira
neumrli i neuništivi život,
dotle se zaboravlja na onu
nepatvorenu i vječnu vatru,
što gori na oltaru srca.
Zapaljeni plamen ljubavi Božje
koji je s neba sišao na zemlju
zahvatio je srca vjernika
vatrom vječnom, neugasivom.
Stavljena za svjetlo i znak
ne gasi se niti uzmiče
pred povijesnim mijenama,
nego bukti i blista
sjajem neusporedivim
što se stapa
s neprolaznom vječnošću.
Tako oltar srca postaje
oltar one prave domovine
koja je na nebesima.

 
Na zdanjima ljudskih prebivališta
postoje vrata koja čuvaju ulaz
i reguliraju izlaz iz njih.
Ako se ona ne otvore kad treba
ne ostvaruje se komunikacija
između onih vani i unutra.
A ako se otvore komu ne treba,
onda se prebivalište vrlo lako
može pretvoriti u pustoš.
Takva vrata postoje
između Boga i čovjeka
na svakom ljudskom srcu.
Tako su dobro čuvana
da ih nitko ne može
otvoriti na silu izvana,
nego se otvaraju iznutra
samo dobrom voljom vlasnika.
A cijela je ljudska povijest
satkana od naivnosti
kojoj prethodi lukavstvo Zloga
kojim navodi čovjeka
laskavim i zavodljivim riječima
da otvori vrata komu ne bi smio.
I dok se čovjek kocka vlastitom srećom,
dotle dobri i milosrdni Bog,
premda gospodar svih srdaca,
stoji ispred njegovih vrata
kao molećivi prosjak ljubavi,
čekajući da mu čovjek otvori
potaknut ljubavlju iznutra.
A kad se to dogodi,
njihovoj sreći nema kraja.

 
Živimo u izazovnom vremenu
u kojem se ljudi natječu
u tolikim vještinama,
ili su pozvani raspisati,
sukladno pravnim odredbama,
natječaje za mnoge poslove
i pojedina zanimanja.
A tko se prijavi na natječaj
želeći ga dobiti,
kako bi potom uživao
pogodnosti koje pruža,
prikuplja potrebnu dokumentaciju
i predstaviti svoje sposobnosti,
te moguće planove i projekte .
No vrlo mali broj se prijavljuje
na onaj natječaj Gospodnji
kojim traži radnike u vinogradu
što žive za kraljevstvo Božje.
Pred njegovim uredom nema gužve
onih koji donose valjanu
dokumentaciju svoga života:
sačuvan ispis njegove riječi.
A još je manje onih,
i kad se zovu kršćanima,
koji kao vještine ističu:
neokrnjenu vjeru,
čvrstu nadu
i žarku ljubav.
No činjenica je ipak
da je samo to pravi
dobitnički životni natječaj.
Jer se vječno spasenje stječe
samo ako se ‘natječemo’
u božanskim vještinama.

 
Grčka mitologija pričao Narcisu –
čovjeku do te mjere
zaljubljenu u vlastitu ljepotu
da je, ugledavši svoj odraz u zdencu,
skočio da se s njom združi.
Naivno sebeljublje i sebičnost
stajalo ga je života,
te je i završio tragično,
jer je živio ograničeno.
Njegovoj samoubilačkoj ljubavi
sliči suvremeni narcisoidni čovjek
koji stvara društvo po mjeri
nerazumljivog i nerazumnog sebeljublja.
A uz to je slijep te ne vidi
kako ga to vodi prema samouništenju
poput Narcisova skoka u bunar.
Ljubomorno zagledan u svoj interes,
bez srca i pogleda za drugoga,
ni ljubi niti se dopušta ljubiti,
u strahu da mu tuđa ljubav
ne ugrozi blagostanje i raskoš.
Upravo će ga poguban stav
zaljubljenosti u vlastitu sliku
dovesti da će završiti život
nepovratnim skokom
u bezdanom zdencu.
Jer osim što je grčevito
zaljubljen u svoju ljepotu,
vezao si je oko vrata
mlinski kamen zemaljskih dobara,
koji će ga lakše pretegnuti
u dubinu propasti.

 
Užurbani poštari danas sve rjeđe
zastaju pred pretincima
donoseći pisma i pošiljke.
Sve rjeđe zvone tražeći potpise
o preuzetim vrijednosnicama
i preporučenim pismima.
Jer većina naših pisama
odavno već ne stiže
na adresu ulice i kućnog broja,
nego, prije svega, na elektroničku.
Neki revni nevidljivi poštari
na njoj nam isporučuju poštu
isti čas nakon slanja.
Uredno nam je isporuče,
bez obzira gdje mi bili,
jer ne trebamo biti doma
kako bismo je pročitali.
S bilo kojeg mjesta se možemo
preseliti u virtualni svijet
čarobnom napravom koja nas
‘ulogira’ na novu adresu,
u čijim pretincima su dostupne
sva elektroničke pošiljke.
Shodno ovome bilo bi poželjno
imati i duhovnu adresu,
i da se na nju često spajamo,
te da na njoj duže boravimo.
Preko nje nam se nudi
ona nevidljiva komunikacija
Božje Riječi i Pisma.
Kako bismo se spojili na nju,
ne treba ni mobitel ni računalo,
nego malo vjere i čisto srce.
A nakon toga Gospodnja je briga
da nam napuni pretince
najljepšim pismima
ispisanim vlastoručno
Prstom svoje Ljubavi.
Zato bi bilo poželjno
da nam duhovna adresa
postane ono pravo prebivalište.

Čvrsto stojeći nogama na zemlji,
bio je okrenut nebu,
prema kojem su bile usmjerene
prikladno zategnute niti osnove.
Kako bi tkanje uspjelo,
moraju biti čvrsto zategnute,
a opet ne preko mjere
da slučajno ne popucaju.
Tek tada može početi tkanje
i provlačenje vodoravnih niti
koje daje zadivljujući učinak
prema ljepoti zadanog modela.
Poseban tkalački stan
bila je nebeska majka Marija
u čijem prečistom krilu je otkana,
rukom svevišenjeg Boga,
ljudskost njegova i njezina Sina Isusa.
Zategnuvši strune svoga života
kao osnovu učvršćenu na vratilu
neizmjerne Božje ljubavi,
doživjela je da je sam Bog
utkao u nju zlatnu nit
svoga božanskog života.
Time je kao čudesna haljina,
satkana u komadu,
odozgo do dolje,
bila otkana ljudska narav
vječne Božje Riječi,
darovana u Betlehemskoj noći
grijehom ogoljelom svijetu
kao nebeski plašt spasenja.

 
Kad čovjek živi život
bez nadnaravne svijesti
o svom vrelu i poslanju,
živi kao u magli i bunilu,
kao u nekom polusnu.
Pa i kad je na suncu,
treba mu pravog dana,
a i kad je na javi,
još uvijek nije budan.
Budi se i razgoni maglu
tek kad neprekidno stječe
jasniju svijest o Bogu,
kad dolazi do dublje spoznaje
njegove svete prisutnosti.
Jer samo Bog može raspršiti
zlokobnu tminu i gustu maglu
ljudskog uma i srca.
Samo svevišnji Bog može
razbuditi svijest i očistiti savjest
skidajući s ljudskih očiju
ljuske neznanja o vječnome.
Sin se Božji zato i rodio
kao jedinstveno Svjetlo svijeta
što prosvjetljuje svakog čovjeka,
da ne bauljamo kroz maglu
nego da jasno vidimo
put do kuće Očeve.

 
Svojim savršenim kružnim oblikom
bio je predviđen kao uzor
savršene ravnoteže i cjelovitosti,
jer je svaka njegova točka
bila jednako udaljena od središta.
Ali da bi bio doista stabilan,
nije mu bila dostatna
tek zamišljena točka ravnoteže,
nego prst na kojem će
ponosno blistati sjajem,
ispunjen zaručničkom ljubavlju.
Prsten je zato slika čovjeka i čovječanstva,
pozvanog na cjelovitost i savršenstvo.
Ono se, međutim, ne može ostvariti
ako nije postavljen
u znak neraskidivog saveza
na Prstu Božje ruke.
No na žalost, od samog početka
odvajajući se od Božjeg Prsta
kotrljao se je scenom povijesti
kao začarani krug bez smisla i cilja.
Zato je Božji Sin svojim utjelovljenjem,
ponudio konačni savez spasenja,
vraćajući čovjeka i čovječanstvo
kao znak i prsten na Prst Božje ruke.
Po njemu pronašavši sebe,
tek sada čovjek ima
pravo središte života,
kojim mu je omogućeno
neizrecivo savršenstvo zajedništva.
Ali ne samo s vječnim Bogom,
na čijem moćnom Prstu
pronalazi neizrecivu stabilnost,
nego i sa svim ljudima
koje susreće na kružnici svoga života.

 
Svakom ozbiljnom čovjeku
odgoj ima višestruko značenje.
Ulazeći u odgojni proces,
izravno ili neizravno potvrđuje
kako teži određenim idealima
i smjera postavljenim ciljevima.
Budući da svojim izborima
svatko kroji svoj život,
odgoje se može usporediti
s krojačkim zanimanjem.
A kako bi svatko skrojio svoj život,
kao pravi krojač treba znati
uzeti mjeru života
od kojega potom sebi
skrojiti prikladnu odjeću.
No od toliko ljudi krojača
koji se trude otkriti
pravu veličinu svog ostvarenja,
mjereći i režući kako najbolje znaju,
ne izabiru svi ni pravi materijal,
a niti pravu mjeru.
Samo vjernik nepogrešivo zna
da prava mjera ljudskosti
nije ljudska nego božanska.
Stoga on dopušta Bogu
da mu on svojim Rukom
uzme mjeru i skroji ljudskost
po mjeri svog uzvišenog dara.
Sve drugo je pogrešno i
nedopustivo prekrajanje ljudskost,
te komadanje ljudske veličine
ugrožavajući joj iskonsko dostojanstvo.

 
Riječ je o suvremenoj napravi
i korisnom medijskom pomagalu,
sposobnom reproducirati
tonove i glasove iz okoline.
Ali prije nego ih reproducira,
mora ih pozorno slušati,
zapisati i pohraniti u svoju nutrinu.
A čovjek okrenut Bogu
je poput živog diktafona
u ruci Svevišnjega.
Kako bi mogao reći
nešto istinski uzvišeno,
treba to najprije pohraniti
slušajući neizrecive riječi
od onog od kojeg dolazi
svaki uzvišeni dar.
Čovjeku je stoga zadaća
upijati svaku riječ
što dolazi iz Božjih usta,
te potom biti glas
i glasnogovornik iste riječi.
Samo onaj tko meditira Riječ
postaje vjerodostojan prenositelj
– glasonoša Božje volje.
Poput savršenog diktafona
on je neprevarljiv glas
u pustinji življenja,
koji donosi radost narodu
poravnavajući put Pomazaniku,
to jest naviještajući Kralja
što dolazi u pohode.