Nemirni trogodišnji dječačić
gotovo se otimao u majčinu naručju
uporno tražeći uvijek novu igračku
kojom bi zadovoljio svoju radoznalost.
No svaka bi mu brzo dosadila,
što je tako zbunjivalo majku
te nije znala kako ga smiriti.
Napokon se zagledao
u svjetlucavi mobitel na stolu
koji je privukao svu njegovu pozornost.
Usprkos roditeljskog protivljenja,
nije se predavao u zahtjevima,
dok mu ga nesmotrena mama,
popuštajući navali krikova
i žestokom lamatanju udova,
nije stavila u ruke.
Uz to mu je tumačila
kako se radi o skupoj napravi
i kako treba paziti i čvrsto ga držati u ruci,
zanemarujući što je nije kadar razumjeti.
Dovoljan je bio trenutak rastresenosti
i tek što se okrenula na drugu stranu,
prostorijom se prolomio zvonki udarac
proizveden padom mobitela na pod.
Krikovi i galama majke
nisu mogli sastaviti komadiće
stakla, plastike i metala u jednu cjelinu,
a pokunjeni sinčić se napokon smirio.
Nije niti znao kako je njegov zahtjev
sličio tolikim molitvama odraslih,
koji, nedorasli i nezreli,
od Gospodina očekuju skupocjene darove
kojima ne znaju ni svrhu ni način rukovanja.
Srećom, dobri Bog nije neoprezan
poput nadobudne majke,
nego vježba i poučava svoju djecu,
očekujući da uz pomoć molitve odrastu.
Tek tada im u ruke spušta,
ne samo obilje svojih darova,
nego i sama sebe.

 
Te betlehemske večeri,
kad je se navršilo vrijeme da Marija rodi,
čisti i brižljivo pripremljeni povoji
znali su da je došao njihov trenutak.
Značajna je njihova zadaća:
trebali su zaštititi od hladnoće
i novorođenčetu biti čimbenik čistoće.
Ma kolikogod u sebi samozatajni,
toliko su i bitni novom životu.
U trenutku kad je Marija
njima obavila sveto Tijelo,
doživjeli su dodir novog života i snage.
Osjetili su se kao obavijeni,
prožeti sjajem i ljepotom
koja je zračila iz Dječaka.
Zadivljeni doživljajem,
i prepuštajući se svetoj ‘opijenosti’,
shvatili su kako je njegovo tijelo
bilo prvi i pravi povoj
u koji se dalo poviti božanstvo,
kojim je on obavijao
sve čega se dodirivao.
Svojim dolaskom u tijelu
Božji Sin je obavio i zaštitio čovjeka
od hladnoće svijeta i prljavštine grijeha.
U poniznosti se dao poviti
u povoj ljudskog tijela,
kako bi dopustio čovjeku
da ga primi u naručje.
Otajstvo velikoga Boga
bilo je obavijeno u pelene ljudskosti,
postajući s njome nedjeljivo jedno.
Ne ustručavajući se ljudskih povoja,
po Mariji je bio obavijen
najprije u čiste pelene ljudskoga života.
Potom je tim svetim ‘pelenama’,
što su ovijale božanski život,
ogrnuo ljude vječnom slavom.
U dodiru s njime, te svete večeri,
betlehemski povoji shvatiše
kako su imali čast biti prve
ovijene njegovim tijelom,
dragocjenim povojem božanstva.

 
S golemog broda u trajektnoj luci
visio je debeli brodski konop
što je čvrsto vezivao brod
za metalne kopče ukopane na obali,
popuštajući stisak tek toliko
da je se brod mogao lagano ljuljuškati uz svoj gat,
ali ne gubeći nimalo na sigurnosti.
Ništa nije moglo biti u isto vrijeme
tako čvrsto i pouzdano,
a opet ugodno i elastično poput stiska
kojim je privezivao i tako velike grdosije.
Ni čelično uže ne bi bilo elegantnije i pouzdanije,
pa su se mnogi pitali u čemu leži tajna
njegove snage i sigurnosti.
A konop se samo veselo smiješio
i poigravao s privezanim brodom
kao majka s dojenčetom na grudima.
Samo takav stisak je bio razborit,
dok bi svaki prekruti, čelični
mogao biti koban i za konop i za brod.
Tajna njegove moći stoga nije bila u monolitnosti,
nego u skladu tolikih tankih niti,
fino isprepletenih u složno zajedništvo
kojim su jamčile nježnost stiska i sigurnost veza
čak i ogromnim metalnim divovima.

Istom snagom i logikom poslužio se Gospodin
vežući čovjeka za svoj božanski život
konopcem od nevidljivih niti milosti i ljubavi,
koje vežu snažnije od bilo kojeg ljudskog veza,
jamčeći spasenje u luci života vječnoga.

 
Ljudskom uhu su dostupne
samo određene frekvencije zvuka i glasa,
ali nije to najveći razlog
što uvijek ne čuje sasvim dobro.
Problema sa sluhom ima zato
što su mu uši prepune
nepotrebne buke šumova,
te ne zna razabirati njihovu važnost.
I kad zna čemu dati prednost,
ne zna uvijek kako odstraniti
one nepotrebne i suvišne,
zadržavajući samo poželjne.
Izmislio je stoga slušalice
kroz koje mu dopiru
samo željeni zvukovi i tonovi.
A jer Bog ima
sasvim posebnu boju glasa
i uzvišenu visinu tona,
čovjek ga ne može čuti
bez prikladne slušalice,
pogotovo ako je zaglušen
zemaljskim zvukovima.
Zato mu je poslan Onaj
koji je postao savršeno Uho
i poslušna Slušalica Božja,
iz koje se čuje isključivo Božji glas.
O njemu svjedoči Psalmist kad veli:
Nisu ti mile žrtve ni prinosi,
nego si mi uši otvorio:
paljenice ni okajnice ne tražiš.
Tada rekoh: Evo dolazim!

 
Probudi se, Bože moj,

što snivaš u meni.

Ili sam ja zaspao pored tvoje prisutnosti?

Probudi se, Bože moj,

što snivaš u meni,

jer možda probudiš

mene zaspaloga,

što snivam bez tebe.

I dok čekam

da se ti probudiš u meni,

shvatit ću kako ja spavam,

a ti bdiješ u meni,

pored mene i poradi mene.

 
Zabavno je bilo promatrati dječačića
kako se muči s Puzzle slagalicom,
ne uspijevajući dobro odgonetnuti
pojedina obojena polja i djeliće
na kutiji zadanog lika.
Kad mu je zbog neuspješnosti
već ponestalo strpljenja,
gotovo je htio odustati nemoćan
ljutito promatrajući razbacane komadiće.
U tom trenutku mu je neočekivano stigla pomoć.
Nad njega se brižno nadvio otac
izvlačeći odnekuda i stavljajući na stol
poster-sliku tražene veličine
uz pomoć koje se moglo odgonetnuti
gdje i kako postaviti djeliće slagalice.
Nakon toga su se dječje ručice
ponovno dale na posao,
ovaj put sa zadovoljstvom.

Ljudski život je poput takve slagalice,
a ljudi su djeca koja je ne znaju složiti
bez potrebnog Očeva zahvata,
premda često previde i zanemare,
prezru i odbace ponuđenu pomoć.
A Otac nam je kao predložak
ponudio sliku pravoga Čovjeka,
Svoga utjelovljenog Sina,
te samo „slažući“ prema njemu
djeliće života u razmrvljenom postojanju,
možemo potpuno složiti svoju slagalicu
i u vječnosti zauvijek biti njemu slični.

 
Na svemu što prođe čovjeku kroz ruke,
ostaje otisak njegova prsta.
Radi se o neponovljivoj i jedinstvenoj krivulji,
o zadivljujućem zapisu na jagodici,
kojem nije istovjetan nijedan
drugi na cijeloj kugli zemaljskoj
među milijardama ljudi.
Pa i onda kad običnom oku nije vidljiv,
ipak je sasvim jasan i prepoznatljiv trag,
potpuno osoban i nedvojben,
nezamjenjiv s ijednim drugim.
Kao što iza ljudskog prsta ostaje nedvosmislen trag,
tako i Gospodin ima svoje Prste
koji utiskuju sasvim poseban trag.
Ako je tjelesnom oku nevidljiv,
ipak nije manje stvaran,
nego je razvidan oku duha.
Onomu koji je svojim Rukama stvarao svijet i
zamijesio čovjeka iz praha zemaljskoga,
ostavivši na njemu svoje otiske,
neka je slava svakim otiskom
što ostaje iza ruke ljudske.

 
Čude mi se neki zašto stojim ovako preskromno, pognute glave, zašto bacam svoje zrake isključivo prema zemlji kad bi bilo mnogo izazovnije da ih uperim put neba i da razgrnem zastor mraka koji skriva njegove tajne. Ne znaju oni da sam jednom to već probala, skrivećki, ali rezultat je bio porazan, pa o tome nerado pričam. Napela sam sve svoje snage da doprem do neba, ali sam stvorila samo mnoštvo blještavila oko svoje glave, a ono se vidjelo slabije nego prije zbog zasljepljujućeg učinka mojih zrakai nemoći da prodru u svemirske dubine. Od toga trena sam se prepustila njemu, da ono od tada kao i do tada, dolazi k zemlji sjajem svojih tijela, koja se mnogo jasnije vide kad ja skromnije svijetlim. Mojim krhrkim zrakama povjerena je ulogada osvjetljavaju ovozemaljske pute, da se nitko nogom ne spotakne, dok razmatra raskoš nebeskih svjetlila. A neizmjernu daljinu između neba i zemlje koju ne mogu premostiti svojom snagom, prepuštam svjetlosti njegova sjajakojom ono to čini od samog početka. Meni je ostalo samo čuvati zapaljenu nit života dok ne zasvjetli sunce novoga dana, čije prisutnosti sam pozvana svojim bićem biti simbol i putokaz.

Primiti pozivnicu za važnu svečanost
golema je čast i povlastica.
Na njoj je opis budućeg događaja,
te ispisano mjesto i vrijeme
radosnog susreta i slavlja.
Vjerodostojnost i ozbiljnost poziva,
kao i pravo dioništva u radosti,
jamči vlastoručni potpis
Zanemariti ili odbiti poziv
bila bi uvreda pozivatelju,
a nesaglediva šteta pozvanome
zbog gubitka radosti
koju bi netko podijelio s njime.
Čovjek je doista posebno biće,
rođeno s pozivnicom za nebu,
upisanom u srce
Rukom Boga Svevišnjega.
Na žalost mnogi ljudi žive tako
da ne misle na ovaj susret
na koji su pozvani od početka.
A kad jednom istekne njihovo vrijeme
na zemaljskoj pozornici,
uopće ne znaju gdje im je pozivnica,
niti što je na njoj pisalo.
Zato nemaju uvida o mjestu susreta,
niti gdje su vrata života
kroz koja bi trebali ući
u radost na koju su pozvani.
A Onaj koji ih je pozvao
ostaje čekati raširenih ruku!

 
Novopečeni pučkoškolac
čvrsto je stiskao olovku
nastojeći u pisanci ispisati
prva slova abecede.
Svaki pokušaj da povuče ravnu crtu
završavao je nazubljenom krivuljom,
radi čega je još čvršće
stiskao olovku u ruci.
Međutim, učinak je bio isti,
ako ne i za nijansu lošiji od prethodnoga.
Tek kad je roditeljska ruka
nježno uhvatila njegovu ručicu
učeći ga kako da je opusti,
najprije uz zajednički pokret,
a onda i samostalno,
slova su napokon počela sličiti
predlošku abecede.
Knjiga ljudske povijesti
u mnogočemu podsjeća
na pučkoškolsku pisanku,
jer čovjek je tek dijete
što uči abecedu života.