a) Pojam, predmet i metoda Patrologije

b) Važnost učenje Patrologije

c) Crkveni oci, naučitelji i crkveni pisci

d) Doktrinarni autoritet crkvenih otaca

e) Kratka povijest Patrologije

a) Pojam, predmet i metoda Patrologije

— Različite znanost
Grčka riječ pathr znači “otac”, a riječ logos znači “riječ”, “nauk”. Zato pojam patrologija znači nauk o ocima. A kako je riječ nastala u ambijentu Crkve, misli se dakle isključivo na crkvene oce.Crkva je u starini, sve do 4. st. ovaj pojam primjenjivala isključivo na biskupe, koji su bili oci pojedine mjesne Crkve, a time i svakog vjernika rođena na duhovni život u Crkvi. Od 5. st. ovaj pojam se pridaje i svećenicima (Jeronim) i đakonima (Efrem). Običava se razlikovati tri znanosti koje proučavaju život crkvenim ocima:

• Patristika: promatra iz teološkog i dogmatskog vida;
• Povijest kršćanske književnosti: zanima se za književni vid;
• Patrologija: vrlo širok povijesni vid promatranja: život, djela i nauk otaca.

Postoje još dvije znanosti zainteresirane izravno za ovo razdoblje, a to je Povijest dogmi i Povijest teologije. Za dogmu se u uskom smislu riječi podrazumijeva povijest službenog nauka Crkve (sakupljenu npr. u Dentzingeru). Ali dogma je samo vrh sante leda pod kojom se kriju rasprave, studij, produbljivanje, kojekakve okolnosti koje nisu obuhvaćene u studiju Povijesti dogmi, a bitne su za studij Patrologije. Isto tako povijest dogmi kronološki dolazi do novijih vremena, dok razdoblje patrologije završava u 7./8. stoljeću. Povijest teologije se usredotočuje samo na povijest, dok se Patrologija zanima i za druge vidove promatranja. Premda je u starom razdoblju svaki od ova tri pojma imao različito značenje: Patristika (patristička teologija), Patrologija (povijest i spisi otaca) i Stara kršćanska književnost (proučavanje pod filološkim vidom starih crkvenih pisaca) – u posljednjem dijelu 20. st. postoji tendencija da se ova tri pojma koriste manje ili više kao tri imena za istu disciplinu koja se previše i ne razlikuju.  Izrazi patristika i patristički se rabe da označe vrijeme otaca; vrijeme koje se odnosi na djela, misao itd. koja se tiču stare kršćanske književnosti. Izraz Patrologija se rabi da označi znanost o staroj kršćanskoj književnosti. Radi se o posebnoj teološkoj grani kojoj su središte crkveni oci i njihova djela u crkvenom shvaćanju. Ali da bi se razumjelo sve što se tiče stare kršćanske književnosti, moderna patrologija mora imati šira obzorja, te kao znanost obuhvatiti svu književnosti, ne samo pravovjernu već i krivovjernu, u svim njezinim vidovima i uz pomoć prikladnih metoda.

— Izdanja i zbirke stare kršćanske književnosti
Studij crkvenih otaca uključuje i poznavanje najznačajnih izdanja otačkih djela kojima se trenutno raspolaže:

• s. 17. i 18.: kritička izdanja francuskih benediktinaca sv. Maura;
• s. 19.: J.P. Migne (+1875), 400 volumena: Patrologiae cursus completus, grčki niz  (PG) i latinski niz (PL);
• od 1866.: Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum (CSEL): Latinski i grčki niz Bečke i Berlinske akademija. Izdavanje u tijeku, a do sada objavljeno 90 volumena;
• od 1903.: Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium (CSCO), izdavano u Parisu, Louvainu i Washingtonu. Do sada objavljeno 400 volumena, a izdavanje u tijeku;
• od 1953.: Corpus Christianorum (CC) u izdanju benediktinaca opatije Svetog Petra iz Steenbrugge (Belgija), a sastavljen je od tri niza: latinski, grčki i istočni, dopunjena s srednjovjekovnim djelima (continuatio medievalis). Izdavanje je u tijeku, a do sada je objavljeno 160 volumen, a predviđeno je izdavanje 175 volumena 2348 djela ili ulomaka;
• od 1942.: francusko izdanje Sources chrétiennes (SC), ed. du Cerf, dvojezični tekstovi. Do sada objavljeno 260 volumena.

— Opća bibliografija
Osim spomenutih izdanja patrističkih djela, postoje mnogi priručnici općeg karaktera, uglavnom objavljeni na više jezika:

• J., Quasten, Patrology, 1950-60.
• F., Cayré, Patrologie, et histoire de la theologie, 1955.
• B., Altaner, Patrología, 1950.
• Dattrino, Patrologia, 1982.
• M. Simonetti, Introduzione alla Letteratura cristiana antica, 1985.
• H. Drobner, Patrologia, Herder, 1999.
• E., Moliné, Los Padres de la Iglesia. Una guía introductoria, 1982.
• M.J., Rouet de Journel, Enchiridion Patristicum, 1958.
• DTC.
• J. Danielou, Nueva Historia de la Iglesia, Cristiandad, Madrid 1964.
• Silvano Cola, Perfiles de los Padres, ed. Ciudad Nueva, Madrid 1991.
• H. Masson, Manual de herejías.
• A. di Bernardino, Diccionario patrístico y de la antigüedad cristiana, Sígueme, Salamanca 1991.
• FLICHÉ-MARTIN, Historia de la Iglesia, Edicep, Valencia 1975 y ss.
• GER.
• J. Morales, Teología IV: Historia de la Teología, en GER 22 (1975) 252-256 (Morales).
• R., Trevijano, Patrología, en Colección Sapientia Fidei, ed. BAC, Madrid 1994.
• B. Mondin, Dizionario dei Teologi, Edizioni Studio Domenicano, Bologna 1992.
• B. Mondin, Storia della Teologia, vol. I, ed. Edizioni Studio Domenicano, Bologna 1996.
• T. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, KS, Zagreb 1976.
• J. Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija, KS, Zagreb 1993.

b) Važnost studija otaca 

Prije nekoliko godina tiskana je Uputa za studij crkvenih otaca u odgoju za svećeništvoKongregacije za katolički odgoj od 10. studenoga 1989. navodi temeljne motive za studij svetih otaca:

• U nauci svetih otaca ima nešto jedinstveno, neponovljivo i trajno vrijedno, što i dalje živi usprkos nestalnosti vremena.
• Osi su povlašteni svjedoci Predaje;
• Ostavili su nam teološku metodu koja je u isto vrijeme i uzvišena i sigurna, a odlikuje se:

o      trajnim utjecanjem Svetom pismu i osjećajem za Predaju; o      kršćanskom izvornošću i sposobnošću inkulturacije; o      obranom vjere i dogmatskim napretkom; o      osjećajem za otajstvo i iskustvom božanskoga.

• Njihovi spisi obiluju kulturalnim, duhovnim i apostolskim bogatstvom koje je izgradilo velike crkvene učitelje nekad i danas.
• Studij patrologije (život i djela) može se poučavati iz priručnika, a studij patristike (teološka misao) mora se provoditi izravnim čitanjem otačkih tekstova.

c) Crkveni oci, naučitelji i pisci 

— Pojam “oci”
I u židovstvu se pojam otac koristio ne samo da izrazi biološko očinstvo, već također da izrazi i ono duhovno. Biološko očinstvo, se ne odnosi samo na jednu osobu od koje je netko potekao, već se u širem značenju odnosi na prekte općenito.  No najčasnije značenje ovog pojma pripisuje se onima koji su bili primatelji Božje objave, oni ljudi koji su na poseban način prijateljevali s Bogom kao npr. Abraham, Izak i Jakov, te se zato i zovu praoci – patrijarsi. Međutim u kategoriju otaca ulaze i ostali Božji sluge i slavni ljudi iz prošlosti izabranoga naroda (na primjer Mojsije). Iz ovakvog korištenja pojma razvidno je da je za židovstvo isprepleteno biološko s duhovnim poimanjem do te mjere da postaje nerazdvojivo, budući da se duhovno očinstvo u Patrijarsima podudara s biološkim. Patrijarsi su u isto vrijem i očevi naroda i očevi u vjeri, jer su prvi primili vjeru od Boga, te su vlastitom vjernošću usmjerili cijeli narod prema vjeri u jednoga Boga ostajući ujedno putokaz kroz cijelu povijest. Kršćanstvo koje se razvilo ne samo iz židovstva, već se formiralo i iz poganstva malo po malo potpuno je spiritualiziralo ovaj pojam, premda pozna korištenje ovog pojma i na a kasnije su stavljani za uzor kršćanima. Kasnije se izraz kod Židova koristi i za rabine, koji označava duhovno očinstvo. U Novom zavjetu Pavao se u poslanici Galaćanima i Korinćanima smatra Ocem svih onih koje je pokrstio i navijestio im evanđelje. Nakon smrti apostola, u postapostolsko razdoblje izraz se počinje koristiti za biskupe – oni koji se duhovno skrbe za Crkvu jer su biskupi “pater familias” Crkve. Sa Biblije se naglasak premješta na život Crkve (tko nije sposoban brinuti se za svoju obitelj, kako može voditi Crkvu).U početku se ovaj naziv primjenjivao uglavnom na biskupe, zadužene da poučavaju u kršćanskoj zajednici, te je bio sinonim za duhovnog učitelja. Ako je uz biskupe u zajednici bilo i drugih učitelj u vjeri, do 3. st. oni se nisu zvali oci već učitelji. Od 4. st. zadobiva šire značenje i primjenjuje se na kvalificirane predstavnike prenošenja vjere. Vincencije Lerinski (oko 434.) u svom djelu Commonitorium naziva ocem crkvene pisce bez obzira na njihov hijerarhijski položaj: «Ako iskrsne kakvo novo pitanje… treba se uteći mišljenjima svetih otaca, i to samo onih koji su, svaki u svoje vrijeme i na svome mjestu, ustrajući u jedinstvu zajedništva i vjere, bili držani prokušanim učiteljima; i što se pronađe, da su oni držali u jednom mišljenju i suglasju (uno sensu atque consensu), to treba držati bez skrupula istinitim i katoličkim učenjem Crkve» (gl. 29, 1). «Ne treba ništa kasnije vjerovati, osim onoga što je sveta starina svetih otaca jednodušno držala u Kristu» (gl. 33, 2). Decretum Gelasianum de recipiendis et non recipiendis libris (6. st.) u prvi plan stavlja pravovjerje razlikujući prave oce od krivovjernih pisaca.Danas se prihvaća ocem onoga na koga se mogu primijeniti sljedeća četiri obilježja:

• Drevnost: Izidor Seviljski (+636), Ildefons iz Toleda (+669), Beda Časni (+735), te Ivan Damaščanin (+749) i Teodor Studita (+826) su posljednji oci na Zapadu i Istoku;
• Pravovjerje: isključuje se otvoreno krivovjerne pisce, raskolnike i one čija djela sadrže teške i sustavne zablude;
• Svetost života: bilo da su kanonizirani bilo da ih se smatra svetima;
• Crkveno odobrenje/prihvaćanje: dostatno i ono prešutno.

Crkveni pisci (scriptores ecclesiastici) naziv je koji je rabio sv. Jeronim za druge stare pisce (drevnost), ali kojima nedostaje jedna od ostale tri oznake. Crkveni naučitelji (doctores), naprotiv, imaju oznake koje i oci, izuzev starine, ali se tome onda mora pridodati eminens eruditio iexpressa Ecclesiae declaratio. Crkva ih naziva tako poradi dubine misli pridodane svetosti života. Veliki oci i naučitelji Crkve su:Istok: Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski i Ivan Zlatousti.  Rimska Crkva je njima pridružila i Atanazija (proglasio ga je s. Pío V.);Zapad: Ambrozije, Jeronim, Augustin i Grgur Veliki su «egregii doctores ecclesiae» (proglašeni od pape Bonifacija VIII. 1298.).

— Jezik kojim pišu sveti oci
Jezik kojim pišu sveti oci nije klasični grčki, nego je koiné to jest jezik koji je nastao u helenističkom razdoblju kao mješavina atičkog narječja s drugim narječjima, postavši govorni, trgovački i književni jezik Sredozemlja i velikog dijela Istoka, dakle cijelog helenističkog svijeta:

• • na Istoku: od 3. st. prije Krista do 6. poslije Krista (od tada se koristio najviše sirski — koji je aramejski dijalekt— i koptski pomiješan s grčkim);
  • na Zapadu: do 3. st. (180. prvi dokument na latinskom Passio martyrum Scilitanorum).

Za vrijeme 2. st. pojavljuju se već prvi prijevodi Biblije na latinski jezik. Hermin Pastir pokazuje da je u Rimskoj Crkvi već polovicom 2. st. započeo prijelaz s grčkog na latinski jezik. Pismo Klementa Rimskog Korinćanima prevedeno je na latinski jezik polovicom 2. st., prije spomenute Pasije. Tekst dopušta mogućnost da je prevoditelj koristio već postojeću verziju latinskog prijevoda Starog zavjeta.

d) Doktrinarni autoritet crkvenih otaca 

Autoritet svetih otaca smatra se katoličkim naukom onda kad postoji jednodušno suglasje otaca –unanimis consensum Patrum (usp. Denz-Sch. 1507 i 3007). Njihov autoritet izvire iz činjenice da su povlašteni svjedoci Predaje i njihovi spisi znakovi iste. Kad se govori o jednodušnosti, ne misli se na brojčanu koliko na moralnu jednodušnost u tumačenju Svetog pisma, i isto tako u izlaganju nauka u stvarima vjere i morala (materija) i koje pripadaju objavljenom pologu – depositum fidei(forma). Prvi vatikanski sabor potvrđuje poštivanje:

• Jednodušnost (moralna) otaca u tumačenju Svetog pisma je neprevarljiva norma (Denz_Sch 3007);
• Njihova jednodušnost (moralna) u tumačenju —na jasan i definiran način— nauka vjere i ponašanja je pravilo na način da se ima držati za katolički nauk.

Drugi vatikanski sabor ne preuzima izričito normativno načelo unanimis consensus Patrum u svoje dokumente, što ne znači da ga je htio obezvrijediti. Optatam totius 16 kaže kako su oni doprinijeli vjernom prenošenju i razumijevanju pojedinih objavljenih istina, a tako i daljnjoj povijesti dogme.   «Mi prihvaćamo sadržaje vjere kojima nas oni uče na ovaj način – veli Newman – , ne samo jer nas oni tome uče, nego jer daju svjedočanstvo onoga što u njihovo vrijeme ispovijedahu svi kršćani, i na svakom mjestu (…). Oni ne iznose svoja osobna mišljenja. Ne govore ‘Ovo je istina jer mi to vidimo u Pismu’ – jer o tome bi se moglo dogoditi da bude razlika u mišljenjima -, nego: ‘Ovo je istina jer je to potvrđeno i bi uvijek vjerovano po svim Crkvama od apostolskog vremena do naših dana, bez prekida’. Radi se jednostavno o pitanju svjedočanstva»  (J.H. Newman, Discussions and Arguments, II, 1).

e) Kratka povijest Patrologije

— Najvažniji povjesničari

• Euzebije, Historia ecclesiastica (4. st.);
• Sozomen, Historia Ecclesiastica (5. st., acontecimientos entre 324 y 425);
• Jeronim, De viris illustribus (392);
• Genadije Marseljski (‘semipelagijanac’), De viris illustribus (480); nastavak Jeronimova djela;
• Izidor Seviljski, De viris illustribus (618); nastavak Jeronimova djela;
• Ildefons iz Toleda (+667), De viris illustribus;
• Focije (+891), Myriobiblon o Biblioteca (858); 280 poganskih i kršćanskih djela;
• Sigbert iz Gemblouxa (+1112), De viris illustribus;
• J. Tritemio, De scriptoribus ecclesiasticis (1494);
• Belarmino, De scriptoribus ecclesiasticis liber unus (1613);
• J. Gerhard, Patrología (1653);
• R. Ceillier, Histoire general des auteurs sacres et ecclesiastiques (1729-63).

— Kronologija
 Od 1. do 4. stoljeća:

a) Kršćanska teološka književnost (Apostolski oci), 1. i 2. st.

• Nakana ovih spisa je poticajna i katehetska; stil je analogan katoličkim poslanicama; donose glose iz Svetoga pisma; pišu o kršćanskom životu (praxis); tema njihovih spisa su središnje kršćanske istine.
• Glavni predstavnici: Klement Rimski (Poslanica Korinćanima), Ignacije Antiohijski (Pisma),Didaché, Barnabino Pismo, Pismo Diognetu, Hermin Pastir.

b) Apologeti – Teološka djela u pravom smislu riječi (2. st.)

• Pišu protiv poganskih kritičara i pisaca nevjernika; imaju spekulativne pretenzije; osjeti se sklonost prema izlaganju vjere na način reduciran na razumsko; pišu protiv gnosticizma (Bazilid, Valentin, Ptolomej, Herklion).
• Predstavnici: Kvadrat, Arístid iz Atene, Ariston iz Pele, Justin, Tacijan, Milcijad, Apolinar iz Hijerapolija, Atenagora iz Atene, Teofil Antiohijski, Meliton Sardski, Pismo Diognetu, Hermja, Hegesip. Zbog važnosti koju ima, potrebno je zasebno spomenuti Ireneja iz Liona (+202) koji je napisao Adversus haereses i Demostratio evangelica. Prvi se uhvatio posla da izloži vjeru, a ne da je samo brani.

c) Sustavno proučavanje objave (škole), 3. st.

— Aleksandrijska škola: po prvi put koristi neoplatonističku filozofiju da produbi razumijevanje sadržaja vjere. Obilježja su joj spekulativni rad, alegorijska egzegeza i kateheza.·         Predstavnici:Panten; Klement Aleksandrijski (+215): Protreptik, Pedagog, Stromati; Origen (+254): Hexapla,Contra Celsum, De principiis, Homilije i Biblijski komentari, Exhortatio ad martyrium.
— Antiohijska škola: više osjećaja za povijest i utjecaj aristotelizma, 4. i 5. st. ·         Predstavnici:  Lucijan Antiohijski (+312); Arije (+336); Diodor iz Tarza (+384); Ivan Zlatousti (+407); Teodor Mopsuestijski (+428); Teodoret Cirski (+460).

d) Grčki oci Njihova misao se artikulira oko trojstvenog otajstva i kristologije.
— Predstavnici:

• Atanazije (+373): Oratio contra gentes, Oratio de Incarnatione Verbi, Orationes (tres) i Apologia contra arianos. Sudjelovao na Nicejskom saboru (325);
• Bazilije (+379): De Spiritu Sancto, In Hexaemeron, Contra Eunomium;
• Grgur Nazijanski (+390): Teološki govori;
• Grgur iz Nise: usavršuje pojam hipostaze i sistematizira istočnu teologiju i mistiku;
• Ćiril Aleksandrijski (+444): naglašava tendenciju prema sustavnosti;
• Ivan Damaščanin (+749): De fide orthodoxa (vrelo korištena u Srednjem vijeku);
• Pseudo Dionizije Aeropagita (+ konac 5. st., početak 6.): Božanska imena, Mistična teologija, Nebeska hijerarhija (vrhunac kristijanizacije neoplatonističke tradicije; apofatizam: istočna predaja).

e) Latinski oci

• Tertulijan (+202);
• Ciprijan iz Kartage (+258): De Ecclesia unitate, De lapsis, Pisma;
• Ambrosije iz Milana (+397): De officis ministrorum, De mysteriis, De Poenitencia;
• Jeronim (+420); biblijski prijevodi i komentari
• Augustin (+430): Confesiones, Retractationes, De Trinitate, De civitate Dei. Prva sinteza zapadne kršćanske misli. Ravnoteže između Svetoga pisma, duhovnog izlaganja, korištenja platonskih kategorija. Fides quaerens intellectum;
• Leon Veliki (+461): Tomus ad Flavianum (Kalcedonski sabor).

5. i 6. st.

• Treba imati u vidu da je završilo jedno kreativno razdoblje i da je počelo razdoblje čuvanja baštine (Vicencije Lerinški: napredak, ali vjernost primljenom pologu). Ljudi koji su preuzeli na se ovu zadaću to su oni koji su primili prikladnu spremu za civilne dužnosti koje su vršili.
• Sadržaj naslijeđa: 1) Stara književnost i tekstovi otaca, preko monaha; 2) Aristotelova Logika, dijelom; 3) plan enciklopedijskog odgoja u službi studija svetog teksta, na liniji sv. Augustina (De doctrina christiana), Boecija i Kasiodora (i jedan i drugi plan studija); 4) monaški i moralistički duh.

— Predstavnici:

• Boecije (+524), konzul i državni službenik (magister officiorum). Djela: Opuscula sacra (metafizika bitka, pojam osobe…), De Consolatione Philosophiae (velika teodicejska meditacija). Prevodi razna Aristotelova djela i prenosi Srednjem vijeku Varonov školski program (trivium i quadrivium);
• Grgur Veliki (+604), pretor u Roma. Njegova su djela bitno i isključivo moralno poticajna (alegorijska egzegeza, a odnosi se na osobno iskustvo duše). Djela: Regula Pastoralis,Dialogorum libri IV, Moralia in Iob, Homiliae;
• Kasiodor (+583), “posljednji Rimljanin”: u dva benediktinska samostana na Kalabriji (jedan od tih je “Vivarium”) prepisuje manuskripte. Djela: Institutiones divinarum et saecularium litterarum (priručnih kulture slobodnih umjetnosti/artes liberales) i Historia tripartita;
• Izidor Seviljski (+636), “prvi pedagog Srednjega vijeka”. Djela: Etymologiae (20 knjiga), Libri tres sententiarum, Liber de haeresibus, Contra Iudeos, Liber de variis quaestionibus. Enciklopedijska naobrazba za studij biblijskih tekstova;
• Beda Časni (+735);
• Alkuin iz Yorka (+804);
• Hraban Maur, “praeceptor Germaniae” (+856);

— Sažetak

0 a 325. (razdoblje rasta ili prenicejsko razdoblje)

• jednostavni spisi: simboli, utvrđivanje novozavjetnog kanona,
• apokrifna književnost,
• apologije,
• djela (acta) i opisi mučenika,
• protukrivovjerna djela,
• katehetske škole.

Od 325. do 451. (razdoblje cvata ili zlatno doba), odnosno do smrti Leona Velikog 461.

• dogmatski traktati,
• formulacije dogmi,
• velike hereze.

Od 451. do 636. (Z) i 750./826. (I) (Razdoblje opadanja)

• teme moralnog sadržaja,
• florilegiji (zbirke citata iz ranijih pisaca, služe kao ‘testimonia’ za polemike),
• katene (istrgnuti kratki otački citati/komentari Sv. pisma).

—Bibliografija: Quasten I, 1-31, Moliné I, 9-30, Šagi-Bunić 3-34.