1. korizmena nedjelja – A
Prve korizmene nedjelje u žarištu liturgijskih čitanja je izazov sotonskih kušnji kojima je čovjek kušan od samoga početka. A kao što je kušan onaj prvi i tjelesni Adam, tako je kušan onaj novi i duhovni Adam koji se pojavio u našem ljudskom tijelu prihvaćajući sve izazove kojima smo mi kao ljudi izloženi. Zato o iskušenjima kojima je izložen čovjek ne čitamo samo u Knjizi Postanka, već nam i sveti Matej u svom Evanđelju opisa kako je i sam Sin Božji bio podvrgnut kušnjama nakon što je proboravio u pustinji četrdeset dana posteći. Bez obzira što je prvi Adam pokleknuo pred izazovom i pao u kušnji, a Isus pobijedio napasnika, ne treba zaključiti da su time sotonske kušnje zaustavljene prije dvije tisuće godina i da ih danas više nema u našem suvremenom i modernom svijetu u kojemu očekujemo da sotona mora biti vidljiv oku kako bismo vjerovali da postoji. Naprotiv, sama činjenica da je Sin Božji bio izvrgnut sotonskoj kušnji samo je znak i pokazatelj da nema čovjeka koji je od njih izuzet. Na tragu te činjenice svaki od nas treba znati da su sotonske kušnje neminovnost s kojom trebamo računati u životu. Jednako tako, Isusova pobjeda u kušnjama daje nam nadu da možemo pobijediti napasnika i iz kušnje izići kao pobjednici, Bogu bliži i duhovno jači.
Korizma je za nas vjernike idealno vrijeme u kojemu izdvajamo vrijeme za intenzivniji život s Bogom, te samim time znamo da smo izloženiji kušnji, jer se Sotona više trudi skrenuti s puta one koji su bliži Bogu. Osim toga u vremenu korizme se intenzivnije pripremamo za duhovni boje, te se vježbamo kako prozreti i s lakoćom odbaciti napasti kojima smo i sami izloženi. Na žalost jedna od najvećih napasti koje današnji čovjek ima je ta da ih ne vidi i da ih, navodno, nema. A kao takav, nesvjestan napasti, najlakša je žrtva sotonskog zavođenja. Upravo zato je današnje Evanđelje u kojemu čitamo kako je Isus raskrinkao đavla neophodno i nepresušno je vrelo nadahnuća za odlučnu borbu protiv sotonske lukavosti.
U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin s jedne strane polemizira protiv određenih uvjerenja i praksi koje su postojale u puku, a s druge strane se postavlja kao vrhovni autoritet koji ih ispravlja dajući ispravno tumačenje Božjim riječima, te ih ujedno ih poučava ispravnom stavu prema bližnjemu. Takva uvjerenja su doista postojala s obzirom na odnos prema bližnjemu, to jest s obzirom na autentičnu ljubav. Naime, u naravi je čovjeka da spontano uzvraća drugima onom mjerom koju oni pokazuju prema njemu, te su za takvo što pronalazili i opravdanje, obrazloženje i uporište čak u starozavjetnim tekstovima. Jedna od tih često citiranih rečenica je: „Oko za oko, zub za zub“, a druga je: „Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja“. Mnogi su, kao što je očito, uzimali kao opravdanje vlastitih stavova ove biblijske tekstove, te su svoje ponašanje pravdali i odredbom i voljom Božjom. Jer, prema njima, on je dopustio osvetu, pa čak na nju i potiče, jednako kao što im je dao dopuštenje i nalog da mrze svoga neprijatelja. Nema dvojbe da ove dvije rečenice i postoje napisane u Starome zavjetu, no oni koji su se na njih pozivali zaboravljali su da tekst nije sve. Ima još mnogo elemenata koje valja razumjeti kako bi se znalo točno značenje teksta. Pogotovo ako su taj tekst pripisivali Bogu koji im je postajao pokriće za osvete i za mržnju prema neprijateljima.
Ako je suditi prema Isusovim riječima, u čovjeku je uvijek bila neka pritajena sklonost da odbacuje Božji zakon, ili pak da se suprotstavlja onim ljudima koji su imali duhovni autoritet poradi svoje dosljednosti, to jest onih neustrašivih ljudi koji su odlučno živjeli svoju vjernost Bogu, bez obzira na opasnost koju je takav izbor pretpostavljao i sa sobom nosio. I to se smatralo naprednim potezom. To su bili iskoraci za čovječanstvo, prema mišljenju ljudi, koji zaboravljaju da su se takvi iskoraci dogodili od samoga početka kada je čovjek zakoraknuo od Boga, što ga je dovelo da iskorakne iz raja u kojem je živio, a koji mu je bio Gospodin osigurao. Od toga vremena se čovjek zavarava mitom o napretku, a da ne želi priznati da je napravio ogromni korak nazad kada se udaljio od svoga Stvoritelja.
Kako bi svojim učenicima posvijestio veću odgovornost i poučio ih zadaći koju imaju u svijetu, Isus se poslužio s dvije zanimljive i duboke usporedbe. Rekao im je da su sol zemlje i da su svjetlo svijeta. Upravo jer pozna specifičnost ove dvije stvarnosti, njegova poruka je vrlo duboka. Naravno, i vrlo jasna, premda nije uvijek svakome jasna koliko je duboka poruka sadržana u ovim usporedbama s obzirom na njihovu primjenu za kršćanski život. Upravo zato što mnogi Isusove riječi tumače na pojednostavljen način i na površnoj razini, potrebno ih je što je moguće više razmatrati i otkrivati njihov dublji smisao.
Kad je Isus započeo svoje djelovanje, nije došao tek da zadovolji određenu formu, niti samo da odradi povjereno poslanje, već mu je bila želja i cilj da dođe do svojih sugovornika, te da u njima proizvede željeni učinak. Uostalom, došao je radi njih i njihova spasenja. Zato nije mogao ne voditi računa o svojim sugovornicima, to jest slušateljima njegove radosne vijesti koji su mu postali i učenicima. Današnji evanđeoski odlomak svjedoči upravo o tome. Sveti Matej, naime, na početku Isusova naviještanja donosi Govor na gori koji započinje navještajem blaženstava koja su jedna vrsta proglasa kraljevstva nebeskoga, to jest one radikalne novosti koju on donosi svijetu i naviješta kao Sin Božji. Upravo radi pedagogije njegova navještaja valja istaknuti da on ne govori na pamet, bez uvida u stanje svoga naroda, već iznosi ovaj programatski govor iz kojeg se jasno uočava da mu nije promaklo ono najbitnije, što redovito ljudima promakne. Naprotiv, on je sigurno dobro ‘snimio’ situaciju prije nego je započeo djelovati i naviještati svoju božansku istinu.
Nakon što je Ivan Krstitelj bio zatočen u Herodovoj tamnici, Isus se vratio iz Judeje u Galileju, kako nam danas u Evanđelju svjedoči sveti Matej. No s povratkom uslijedila je još jedna odluka, a ta je da napusti Nazaret, mjesto u kojem je proveo svoje djetinjstvo i mladost, a nastani se u Kafarnaumu, ribarskom gradiću na obali Galilejskoga jezera. Možda bismo danas, sudeći po svome ponašanju, odlukama i motivacijama, mogli zaključiti da se on nastanio u Kafarnaumu jer se zasitio života u Nazaretu, najzabitijem selu u Galileji, te da je odlučio okušati se u većem mjestu koje bi mu pružilo više mogućnosti za ostvarenje. Jer danas mnogi ljudi odlaze u grad kako bi se imali više mogućnosti za bolje ostvarenje vlastitih ambicija, želja i potreba. Nekima je čak to pitanje i pomodarstva, a ne potrebe, jer jednostavno ne žele živjeti na selu, bez obzira što takav život ima i svojih životnih prednosti. Svakako mnogo je ljudskih izgovora zbog kojih mnogi pojedinci žrtvuju i obiteljski život i vrednote, samo da se maknu sa sela i dokopaju grada.
Danas druge nedjelje kroz godinu, nakon nedjelje Krštenja Gospodinova razmišljamo o početku Isusova javnog djelovanja, to jest o njegovim prvim danima nakon krštenja. Sveti Ivan je u svome Evanđelju opisao taj događaj koji se zbio na Jordanu, na mjestu gdje je Isus bio kršten, a kuda je nedugo nakon svoga krštenja prolazio. Kad ga je spazio sveti Ivan Krstitelj, koji je stajao s dvojicom svojih učenika, odmah je prokomentirao ukazujući im na Isusa govoreći: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” Neupućenu slušatelju, pa čak i njegovim učenicima, ove riječi zvučale su vrlo zagonetno, te je Ivan imao potrebu dodatno protumačiti što je mislio kad je to rekao, kako bi naposljetku izgovorio veliku istinu koja mu je u duhu bila objavljena: “Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: `Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.` I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.”
Slavimo danas blagdan Krštenja Gospodinova kojim se završava božićni liturgijski ciklus. Ovaj blagdan koji je spomen početka Isusova javnog djelovanja kruna je razmatranja otajstva Sina Božjega koji dolazi u tišini i skrovitosti, u poniznosti i jednostavnosti, premda ne potpunoj. Jer već dok je došao u posvemašnjem siromaštvu i skromnosti betlehemske špilje i jasala, ipak njegova slava nije bila do kraja skrivena svim ljudima, već se počela objavljivati na zemlji onima koji su bili čista srca i iskreni tražitelji Božji, kao što su bili pastiri, mudraci, starac Šimun i proročica Ana, i vjerojatno još mnogi drugi. Ali ipak njegova je slava i njegovo otajstvo je ostalo skriveno, jer on još nije počeo pokazivati zašto je došao, niti je naizvana ičim ukazivao na svoju božansku veličinu. U tom smislu događaj njegova krštenja predstavlja prekretnicu s obzirom da je to trenutak kada on počinje objavljivati svijetu svoje bogosinovstvo i svoje božansko poslanje.