3. nedjelja došašća – A

Nakon što je poruka prve nedjelje došašća bio poziv na budnost, a druge nedjelje da se u korijenu sasiječe sve zlo koje se čini, ova treća nedjelja se logički naslanja na prethodne poruke te ide korak dalje. Kao što je sasvim logično, nije dostatno samo probuditi se i odbaciti od sebe zlo, već je neophodno biti izgrađen u dobru, to jest duhovno izgraditi čvrst karakter i osobni identitet. Primjer takve duhovne izgradnje je osoba Ivana Krstitelja. On je bio osoba izgrađena karakter i osobite čvrstoće u Bogu i vjernosti njemu, njegovoj riječi i odredbama. To se razaznaje iz Isusovih riječi u trenutku kada Gospodin izgovara svoj sud o Ivanu: „Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka.“

Kako vidimo iz Isusove izjave, riječ je o čovjeku nepoljuljanih stavova koji se odlikovao odricanjem, umjerenošću i skromnošću. A Ivan je dobro znao da odricanje i žrtva izgrađuju karakter, a ne život u blagostanju i obilju, ili pak onaj u raskoši koji vodi prema razvratu. On nije živio kako drugi žive, već onako kako je osjećao ispravnim pred Gospodinom, a to je značilo da je bio spreman otići u pustinju i izgrađivati se slušajući i razmatrajući Božju riječ. Nije išao za tim da se skupocjeno i raskošno odijeva ili pak da se hrani biranim jelima i delicijama. Nije bio mekušast, čovjek koji gleda samo

Svetkovina bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

Ako pred Bogom ima neka kategorija ljudi koja se u sebi osjećaju posebno loše, onda su to grešnici. To su ljudi koji su postalo žrtvama i robovima grijeha, te ih počesto prati osjećaj potištenosti, odbačenosti i nezadovoljstva. Teško ih je utješiti jer se osjećaju nesretnima, te je opasnost da njihovo stanje ne prijeđe u beznađe i očaj, jer sami po sebi nemaju snage izvući se iz grijeha, a nemaju uvijek prikladnu pomoć pri ruci. Kao što je bilo nekada u Gospodinovo doba, njih se gura na rub i unaprijed osuđuje i etiketira kao zle i izopačene, a da im se nije pokušalo pomoći. Znalo se dogoditi da budu u neznanju i nemoći, a ljudi su od njih okretali glavu i okretali im leđa, umjesto da im pomognu da se pridignu i da zamole oproštenje, te tako dođu do željenoga mira i spasenja.

Marijina raspoloživost prema grešnicima

Istina je da grešnika ima različitih vrsta, od onih podložnih svakodnevnim grijesima i slabostima, do onih koji imaju otvrdnuće srca prema Bogu i čovjeku, te odbijaju priznati svoj grijeh, zaokrenuti putanju kojom idu, te potom nastaviti putem spasenja. Ima onih koji uopće nemaju osjećaja za grijeh, ni svijesti kada čine grijeh, jer su tako otupjeli u savjesti, ali ima onih koji imaju istančanu savjest, ali nemaju snage pobijediti svoj grijehe i slabosti.

Osim toga, nekim ljudima poteškoća može biti da se ustručavaju Boga jer je on toliko uzvišen pa se mali obični čovjek grešnik osjeća nelagodno stati pred njega.

2. nedjelja došašća – A

Riječ Božja koju čitamo danas na poseban način je usredotočena na potrebu obraćenja i iskrenog života pred Gospodinom. Središnju poruku prenosi sveti Ivan Krstitelj u svom propovijedanju s pozivom na obraćenje svega puka Božjega: „Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko.“ No propovijedajući obraćenje, sveti Ivan je uputio vrlo oštre prijekore farizejima koji su došli primiti njegovo krštenje, ali nisu ozbiljno računali s obraćenjem. Zato ih oštro kori vrlo prijetećim riječima: „Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenje. (…) Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.“ Ivan njima predbacuje, dakle, neplodnost, to jest neplodnu duhovnost i sterilan vjerski stav pred Bogom. Ne drži ih dovoljno iskrenima, niti njihov ponašanje drži ozbiljnim duhovnim stavom, već samo prividom, te im zbog toga i prijeti ‘sjekirom’.

Iz ovog događaja i Ivanova duhovnog iskustva, kao i iskustva s farizejima, otkrivamo koliko je važno ozbiljno pristupiti pitanju svoga obraćenja kao jednog od temeljnih stavova pred Bogom. A počesto se i nama događa kao i farizejima da nismo spremni odlučno se suočiti sa svojim manama i slabostima. Dobro ih uočavamo, ali preko činjenice da bismo se trebali duhovno boriti, prelazimo s lakoćom i ne stvaramo ozbiljne duhovne odluke. Počesto se nećkamo i ne reagiramo odlučno kako bismo trebali, kao da i ne shvaćamo da mane i slabosti, grijesi i poroci nagrizaju nas i naše biće.

Nekada nije bilo hladnjaka i zamrzivača,
te su ljudi morali imati kreativna rješenja
za čuvanje zimnice, za koja se kaže da su
bila kvalitetnija i zdravija od današnjih
načina čuvanja u suvremenim napravama.
Naime, stari su kopali trapove
u koje su pohranjivali hranu na način
da nije propadala, niti je gubila na kakvoći
i nakon dužeg stajanja u zemlji.
Tako su tijekom cijele zime imali
svježega povrća i voća unatoč tome
što ih u tom pasivnom razdoblju
kada zemlja ne rađa nije bilo, a nije
bilo niti razvijene trgovinske razmjene
da ih se priskrbi na drugi način.
Nešto slično je Gospodin predvidio
za nas ljude u vrijeme duhovne
hladnoće i suhoće, kada nam se čini
da nema svježih plodova na vidiku.
On je naše srce pretvorio u trap
u koji je položio svoje darove,
i svoj božanski život i ljubav,
te očekuje da na njih pazimo,
da trajno budu svježi, unatoč
izvanjskim prilikama ili neprilikama
u kojima se svakodnevno nalazimo.
Srce puno vjere i Božje milosti
čuva od hladnoće ovoga svijeta
ono najdragocjenije što imamo,
te nam omogućuje ne samo
preživjeti zimu, već i druge hraniti
obiljem darova u nj položenih.

1. nedjelja došašća – A

Današnjom nedjeljom započinje sveto vrijeme došašća kao jedno od jakih liturgijskih vremena u kojima se vjernici intenzivnije pripremaju za proslavu najvećih otajstava svoje vjere. U ovom slučaju riječ je o otajstvu dolaska Sina Božjega na zemlju za koje se doista treba pripremati posvemašnjom ozbiljnošću. Ako bi izostala priprava, onda bi zacijelo i slavlje otajstva Božjega bilo vrlo osiromašeno. Zato s pozornošću treba meditirati Božju riječ i primati k srcu sve poticaje koji dolaze od nje, jer nas ona vodi u dubinu duše i biti vlastitog postojanja pred Bogom.

A ove prve nedjelje došašća Božja riječ nam otkriva način na koji Bog dolazi među nas, što je vrlo važno znati ako mu želimo ići ususret, primijetiti ga i susresti ga na način na koji se daje otkriti i vidjeti. A Božji dolazak među ljude je takav da ne plijeni veliku pozornost javnosti kao što je plijene ljudski događaji, zabave, utakmice i slične stvari za koje ljudi odvajaju mnogo vremena i snage, mnogo strasti i energije. To nije događaj koji privlači mase koje se strče kod zemaljskih događaja i slavlja, kao kada dolaze i nastupaju zvijezde i poznate javne osobe. Naprotiv, on je događaj kada se u duši obuzdaju svi takvi podražaji, a duša pronađe mir i osjeti se slobodno od svih površnih težnji. Događaj Božji je zato događaj Božje tišine i jednostavnosti, ma koliko se Izaijino viđenje moglo krivo protumačiti. Doista, moglo bi se pomisliti da će onaj koji dolazi sa Siona kao Zakon i kao Riječ Gospodinova, biti neki moćnik ili da će doći u sili očitoj svim ljudima. No dolazak Sina Čovječjega je drukčiji.

Krist Kralj

Ljudima je uvijek trebao netko tko će biti na čelu, jer su se tako osjećali sigurnije pred izazovima svijeta i života. Bez obzira na naslov koji nosio, bio on kralj ili car, vođa ili predsjednik, on je obnašao svoju odgovornu službu. Iskustvo izraelskog naroda u Starome zavjetu to potvrđuje, kako smo čuli u prvom čitanju. Narodu je bilo važno imati nekoga tko će stajati na čelu i tko će ‘upravljati svim pokretima’, kako rekoše starješine Davidu. Onaj tko je na čelu i upravlja narodom morao bi biti jamac vrlo važnih životnih sadržaja, kao što je sloboda, spas, dobrobit, blagostanje, te nadasve treba biti jamac budućnosti, za što je morao znati odabrati ispravan smjer kojem upraviti brod svoga naroda. Onaj tko vodi narod trebao je biti ne samo na čelu, već licem okrenut prema Bogu. I samo tako je mogao biti na ispravan način na čelu naroda, jer je iz Boga trebao crpiti svjetlo i snagu za povjereno poslanje. I što je više bio svjestan da nije primio samo ovlasti od naroda, već prije svega poslanje od Boga, to je mogao biti bolji kralj, car, vođa, itd. O tome govori i prvo čitanje, premda naoko se čini da naroda traži od Davida da bude kralj i da mu narod daje kraljevske ovlasti, no više je nego očito da je njega izabrao Gospodin i da ga je on postavio za kralja. Zato David s njima sklapa savez pred Gospodinom u Hebronu.

U današnje vrijeme smo otišli daleko od tih vrijednosti i tog ideala. Nerijetko se događa da vođe naroda kao da se natječu u tome tko će biti bezočniji i bezbožniji. Kao da žele pokazati ne samo da se narodima može, već da se i mora upravljati bez Boga, te zato ignoriraju njegov Zakon ili rade izravno protiv njegovih nauma i odredbi. Danas se pitanje poglavara koji vodi narod tako rascjepkalo i razvodnilo, da malo tko više ima svijest o tome kako ispravno upravljati jednim društvom i narodom. To je i radi toga što se sve teže pronalazi suglasje oko vrednota koje narodni poglavar mora prepoznati za dobrobit svoga naroda, te onda i smjera kojim treba ići na temelju istih vrednota. Ali i onda kada nema i ne želi poglavare koje bi slijedio jasnim i određenim smjerom, suvremeni čovjek slijedi neke druge vođe i idole u tolikim sporednim stvarima života. Ima hrpe samozvanih vođa koji ga vode od jednog do drugog zemaljskog odredišta ili cilja,

Erozija znači izjedanje ili izgrizanja,
a koristi se najčešće u geologiji,
zemljopisu, tehnici i medicini.
Kao pojava može biti u prirodi,
na predmetima ili bićima.
Uslijed vremenskih uvjeta,
to jest djelovanja vjetra i vode,
leda i drugih čimbenika, u prirodi
može doći do različitih erozija
koje mijenjaju izgled zemlje.
Uz ove spomenute, erozija ima
i na duhovno području kada
izvanjske nevolje i nedaće,
a najčešće loš i neuredan život,
nagrizaju i iscrpljuju ljudsku dušu,
dovodeći je do ruba postojanja.
Zato je sam Božji Sin sišao s neba
da svojim Tijelom bude jamac
svakom čovjeku da se može
othrvati svim izazovima i
obnoviti svoje biće od svih
štetnih erozivnih utjecaja zla.
Uz njegovu milosnu pomoć
i Presveto Tijelo utkano u naš život
zaštićeni smo od erozije koja nam
ugrožava cjelovitost vječnosti.

33.  nedjelja kroz godinu – C

Vrlo je zanimljiv događaj opisan u današnjem Evanđelju. Dok su se jedni divili slavi jeruzalemskoga Hrama, Isusove riječi o propasti tog istog Hrama, a time i cijeloga Jeruzalema, djeluju zastrašujuće i prijeteće: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti kamen na kamenu nerazvaljen.“ Isus u ovome trenutku ne govori o uzrocima, ali mi ih možemo naslutiti. On je vidio duhovno stanje svoga naroda, sve njegove slabosti, te veliku udaljenost od Boga i od njegovih ciljeva, te je jasno slutio, a i božanski vidio, da takav život lažnoga sjaja nema svoje budućnosti, te da mu predstoji krah i kraj. No ljudi kao ljudi, opijeni izvanjskim sjajem i moću koja stoji iza toga, ostaju uljuljani i ne vide one istinske sadržaje na kojima trebaju graditi svoj život i svoje društvo. Ljudi zaborave da trebaju budućnost graditi na Bogu, jer on je stijena i hridina njihove. Te što je više onih koji čvrsto vjeruju i božanski žive, društvo je sigurnije, a narod je zaštićeniji. A Isus je dobro poznavao slabosti vjere svoga naroda, koji nije otkrivao da je došao Mesija, Božji Sin, i nije se tome veselio, već je mimo Boga tražio druga uporišta i postavljao sebi druge ciljeve, uvjeravajući sebe da oni odgovaraju Božjim planovima. No snovi o ljudskoj slobodi i samostalnosti, o vlastitoj državi i zemaljskoj moći ne odgovaraju biti Božje poruke i njegovih nauma s narodom. Zato je Isus, ne bez tuge u glasu, najavio propast i rušenje Hrama.

Tako je Gospodin svojim riječima definirao ono što je bila kasnija opasnost kršćanima svih vremena, a to je život između dva ekstrema: s jedne strane opuštenost i uljuljanost u zemaljski sjaj i slavu, a s druge strane kao reakcija na to zastrašivanja svijeta propašću i kaznama. S jedne strane je mlakost i nebriga za bit istinske duhovnosti, a s druge strane fanatično pretjerivanje i neutemeljena i nepromišljena gorljivost koja se afirmira u prijetnji svijetu Božjom vatrom i propašću.

32. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem Evanđelju čitamo kako su saduceji postavili Gospodinu pomalo neobično pitanje o životu vječnome navodeći neku moguću, premda ne stvarnu situaciju o ženi koja je mogla pripadati sedmorici muževa. Pitanje je bilo: Kome bi ta žena trebala pripadati u vječnosti od te sedmorice. No ovo pitanje je moglo izgledati kao čisto teorijsko pitanje od trenutka kada nije odražavalo stvarnu, već samo zamišljenu situaciju. No saduceji su na temelju takvih i sličnih argumenata koji su se temeljili i na odredbama Mojsijeva zakona dokazivali da nema života vječnoga. I kao što je njihovo pitanje bilo na dvije razine, teko je i Isusov odgovor na dvije razine. Kao prvo poučio ih je o sadržaju i smislu života vječnoga koji je sasvim drugačiji od zemaljskog života. A onda ih je potom poučio o istini uskrsnuća od mrtvih stavljajući im pred oči istinu o Bogu kao onome koji je Bog živih i kojemu svi žive. U protivnom ne bi ga Mojsije zvao Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, da nije to Bog živi od kojega dolazi sav život.

Kao što je očito na primjeru saduceja, za neke ljude važna životna pitanja su doista svedena na čista teorijska pitanja, na naklapanja i natezanja bez smisla i zaključka. Takvi ljudi se ne žele susresti sami sa sobom i svojim ponašanjem, pa se onda ne žele susresti s istinom o Bogu, a niti s važnim činjenicama života. Zato, umjesto da zaokrenu vlastiti život, izokreću svaki ozbiljan razgovor pretvarajući ga u isprazne jezične zamke i smicalice. Jer nemaju nimalo snage ni volje postaviti vlastiti život na ozbiljne temelje, premda osjećaju da žive neuredno i bez pravoga temelja, zbog toga

Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan

Među neupitnim istinama ljudskoga života koje neizostavno svaki čovjek iskusi postoji ona istina o smrti. Jer nema ljudskog života kojemu smrt nije kao sjena ili naličje, kao neizbježna vjerna pratilja. Svakome čovjeku smrt je činjenica s kojom se ima suočiti, ma koliko u sebi nosio žeđ i želju za životom. Upravo mu smrt ne dopušta da život shvaća kao zemaljsku idilu, već daleko drukčiju zbiljnost pred kojom ne može zatvarati oči. Smrt koja u svojem pohodu ne zaobilazi nijednoga čovjeka, svakome daje dovoljno poticaja da se ozbiljno pozabavi činjenicom da nam nije dano na zemlji živjeti beskonačno, do kraja isplanirano i isprogramirano, već vrlo konačno i neizvjesno. Ako išta, onda nas smrt upozorava i doziva nam u svijest da nismo neograničeni i besmrtni u ovome svijetu, već bića podložna raspadljivosti i u svojoj konstituciji krhka.

Iza granice smrti

I dok se kao ljudi nalazimo pred tako važnom i snažnom činjenicom smrti, s druge strane, onome koji vjeruje u živoga Boga, smrt ne govori ništa bitnoga, što mu već nije Bog svojim životom, riječima i djelima poručio. Štoviše, smrt ne može čovjeku ostaviti takvu i toliku pouku i poruku koju mu može ostaviti sam Bog. Tko je primio dar vjere i s vjerom promatra život, pa i onda kada je pun neizvjesnosti i zagonetki, on ipak dobro zna da smrt ne izgovara istinu, barem ne cjelovitu, o čovjeku i njegovu životu. Smrt može izgovoriti samo djelomičnu istinu, za razliku od istine koju izgovara Život.