Metla je jedno od pomagala
kojim se služimo kako bismo
držali čistim svoje prebivalište,
stan, kuću i okućnicu.
Redovito se njome čisti pod,
te uklanja prašina i paučina,
kao i razna druga onečišćenja
do kojih dođe neprimjetno
u svakodnevnome življenju.
I u duhovnom životu,
slično tome, ima mnogo
prašine i smeća koje se,
što primjetno što neprimjetno,
uhvati na stjenke duše,
te je onečišćuje i kvari ozračje
koje u njoj treba vladati.
Zato joj je neophodna
duhovna metla pokore
i odricanja da je učini
dostojnim prihvatilištem
živoga Boga koji može
prebivati samo u čistoj duši.

22. nedjelja kroz godinu – B

Dobro nam je poznat događaj opisan u današnjem Evanđelju. A i vrlo upečatljiv jer se takve scene događaju i danas, a nisu bile tek samo nekada kad je Sin Božji hodao zemljom sa svojim učenicima. Taj događaj je jedan od primjera kako se ljudi vrlo lako usredotočuju na ono nebitno, a izostavljaju ono bitno. Štoviše, čak se usmjeravaju prema nečemu što je pogrešno, samo da bi prekrili sebe i da vlastiti život ne dovedu do toga da propitaju svoj odnos s Gospodinom. Ne samo nekada, nego tako i danas vode se mnoge rasprave, prijepori i svađe oko mnogih sporednih stvari u životu Crkve i društva, umjesto da se svi skupa usredotočimo prema onome što nam savjetuje naš Gospodin ne samo današnjim evanđeoskim tekstom, nego i cjelinom svoga božanskog nauka.

Tako se i danas traže i pronalaze zamjerke mnogim svećenicima i biskupima, pa i samome Svetom Ocu. Optužuje ih se da su se loše postavili u ovom ili onom slučaju, situaciji ili problemu. Jednako tako se upućuju dubokoumne kritike političarima i pojedincima koji imaju društvene odgovornosti. Najčešće takve rasprave budu jalove i beskorisne, te se potroši mnogo vremena i snage, a od njih nikakve koristi za dušu. Štoviše, mnogima su samo prigoda da još više isprazne i onečiste

21. nedjelja kroz godinu – B

Mnogi kršćani su se navikli, pa i duhovno razmazili, jer su zaboravili ili zanemarili činjenicu da je Bog zahtijevan. Gotovo redovito očekujemo da Bog udovoljava naše prohtjeve, te da ima logiku i sklop razmišljanja poput našega. Pretpostavljamo da nam on treba govoriti ono što želimo čuti, te da od nas ne iziskuje nikakav napor kako bismo shvatili ono što govori. Čak i ne mislimo da trebamo rasti i odrasti kako bismo ga razumjeli bolje i dublje, uvjereni da se duhovni rast događa sam po sebi. Da bismo se to predočili, možemo usporediti s jednom slikom: misliti da je Bog tek tako po sebi shvatljiv, ma koliko je jednostavan i sveo se na mjeru čovjeka, isto je kao zamisliti da je malo neuko dijete kadro slušati i razumjeti sveučilišnog profesora. U životu dobro znamo da se treba mučiti i učiti kako bi se došlo do većih spoznaja, te nam je sasvim normalno da treba savladati niže razine znanja kako bi se pristupilo onim višima i dobro ih razumjelo.

Ako je to tako za naše ljudsko znanje, ne treba se čuditi ako tu istu logiku primijenimo i na znanje koje nam dolazi od Gospodina. On s nama ljudima ima poseban projekt, vrlo zahtijevan i odgovoran. Njegova očekivanja prema nama ljudima su doista visoka. Ali, uostalom, zar bi trebala biti niska? Čovjek je stvoren kao uzvišeno biće, te jednako takva trebaju biti Božja očekivanja i njegovi sveti planovi, kao i, shodno tome, ljudska ostvarenja.

Nitko nikad ne bi pomislio,
na temelju izvanjskog izgleda,
da postoji poveznica između
gusjenice i leptira.
Ali tko pozna razvoj ovog
divnog Božjeg stvora,
onda zna da se lijepi leptir
razvija iz neugledne gusjenice.
Leptir, naime, nastaje
potpunom preobrazbom
gusjenice koja se zakukulji,
te se u kukuljici događa
velika pretvorba:
organi gusjenice se razgrađuju,
a izgrađuju se organi leptira.
S preobrazbom gusjenice u leptira
može se usporediti ljudski život
koji mora proći kroz svoj stadij
čahure zemaljskoga života.
Nakon zemaljskoga života
po smrti i čahuri groba,
ljudski život dolazi do svoga
uskrsnog stadija kada ljudi
žive kao leptiri – anđeli Božji.
No postoji i jedan izuzetak,
a to je nebeska Majka Marija.
Ona je kao puna milosti
već unaprijed satkana i došla
kao Božji leptir s neba,
te kad je prošla i kroz
kukuljicu umiranja i groba,
prošla je kao leptir
i vratila se odakle je došla.
I nije tek nakon groba
postala leptirom poput
drugih ljudi koji su
postali leptirima tek
nakon što su se preobrazili
odbacujući status ličinke

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Slavimo danas veliko otajstvo jedne obične, male i jednostavne žene koja to nije bila slučajno već izborom, te je i bila svjesna svoje malenosti, što potvrđuje njezin hvalospjev Veliča. To veliko otajstvo je uznesenje tijelom i dušom u nebesku slavu, cilj svakog vjernika koji hodi za uskrslim Kristom Gospodinom koji nam je otvorio vrata života vječnoga svojim uskrsnućem. Zato današnja svetkovina jasnije od bilo koje druge marijanske ili svetačke svetkovine govori o njezinoj povezanosti s pobjedom samoga Gospodina. Kristova pobjeda na križu počela je donositi plodove života, čemu je najjasniji primjer sama Marija u kojoj se ostvarila punina dara Kristova. Napokon je čovječanstvo moglo odahnuti jer je Krist ne samo pobijedio Đavla, a obeskrijepio Smrt kao posljednjeg starog neprijatelja, već je svakom čovjeku omogućio pristup u život. Njegova uskrsna pobjeda je dovela do toga da je zbačen s neba tužitelj naše braće koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim onemogućujući im pristup pred njegovo prijestolje.

Poniznost temelj života

No Marija ovaj dar i milost uznesenja nije stekla svojim silama, pa niti nezasluženim Božjim darom s kojim nije surađivala. Naprotiv, milost uznesenja na nebo tijelom i dušom primila je kao nezasluženi i potpuno besplatni Božji dar, ali je ona surađivala s milošću, te je tako opravdala da milost Božja u njoj nije bila uzaludna.

Prsten je dio nakita i ima ga
mnogo vrsta i primjera.
Najčešći i najznakovitiji je
onaj vjenčani koji je simbol
dvoje ljudi koji se vole.
A jer je ljubav savršena krepost
i poziva one koji se vole
da žive u savršenstvu ljubavi,
zato i prsten svojim kružnim
oblikom odražava i simbolizira
njihovu savršenu  ljubav
i potpuno zajedništvo.
A jer poticaj na savršenu ljubav
dolazi od Boga tvorca ljudi
i začetnika istinske ljubavi,
on sam je primjer kako se
ljubi savršeno i do kraja predano.
Zato u Pjesmi nad pjesmama
i poručuje svome narodu
– svojoj vjernoj zaručnici
da s njime sklopi savez vjernosti
i da ga ovjekovječi vidljivim znakom:
Stavi me kao znak na srce,
kao pečat na ruku svoju.

19. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak donosi nastavak Isusove rasprave sa Židovima nakon događaja čudesnog umnažanja kruhova. Njima se nije svidjelo što ih je kritizirao jer ga željeli iskoristiti za svoje zemaljske potrebe, umjesto da se usredotoče na njega i shvate da je on važan i da on kao kruh s neba treba biti u središtu njihove pozornosti. Oni su prema njegovim riječima pokazali veliki otpor, dok ih je on htio poučiti vrlo važnim stvarima za duhovni i vječni život. Na njihovo mrmljanje on je odgovorio riječima pouke koje su ujedno bile njima i kritika zbog oporoga stava i nepoučljivosti. Zato je s jedne strane prigovorio što se ne daju poučiti i ne prihvaćaju Božju pouku, jer on je jedini čiju pouku treba prihvaćati bezrezervno i primjenjivati u život. S druge pak strane im je predbacio što nisu niti prihvatili hranu koju im je nudio Otac nebeski, čime su pokazali da nisu ozbiljno shvaćali njegovu roditeljsku ulogu.

Doista, Bog kao pravi Otac svome je narodu pružao upravo ove dvije stvari u kojima se očituje odgovornost svakog oca obitelji: hranu i odgoj. On je hranio svoj narod kako redovitom hranom, tako isto i nebeskom manom. Ujedno je bio Otac koji poučava svoj narod svojim zakonima i uredbama, kako bi mogao sigurno hoditi putem izlaska iz ropstva, ali i putem istinske slobode. Kao Otac on je prihvaćao potpunu odgovornost za svoj narod, te je vršio svoju dužnost i poslanje na najbolji mogući način. Glede istinskih potreba svoje djece kao Otac nije mogao biti neodgovoran te ih zapustiti i zanemariti, već je pribavljao i proviđao sve što je bilo potrebno. A kako je on svoj sveti plan htio dovesti do savršenstva i punine, tako je već po prorocima najavio da će svi biti učenici Božji, kao što je i nagovijestio da će svoj narod nahraniti kruhom živim, nebeskim koji vodi u život vječni. A to što je nagovijestio u prorocima i u znakovima Staroga zavjeta, ostvarilo se u punini kad je

Premda živimo u eri motora,
ipak nije rijetkost vidjeti na moru
ni ponosne jedrenjake
i vitke jedrilice kojima je
pogonsko sredstvo vjetar.
No za takvo što,
potrebna su im jedra,
kako bi mogli iskoristiti
golemi potencijal vjetra
u vlastite svrhe i ciljeve.
Tako ova čvrsta platna,
razapeta ne brodskom jarbolu,
omogućuju svojim plovilima
putovanje po moru
i dolazak do željenoga cilja.
Slično je i s plovilima
našega ljudskog života.
Bog nam svojim Duhom nudi
izuzetno pogonsko sredstvo,
ali očekuje da mi raširimo
svoja jedra, da ne bi prohujao
pored nas bez ikakva učinka.
Točnije, očekuje da
svoje ruke raširimo
u zagrljaj poput jarbola,
a svoje srce rastvorimo
poput najljepšeg jedra
za dah njegove ljubavi
da nas pokrene i ponese
prema obalama vječnosti.

18. nedjelja kroz godinu – B

Oduvijek se je, kako pojedincima tako i cijelome narodu, nametala velika dvojba i veliki izazov izbora između ‘dva kruha’, onog duhovnog i onog tjelesnog, onog nebeskog i onog zemaljskog. Naime, neupitno je bilo da su oba ova kruha čovjeku potrebna, te da ne može živjeti bez njih, ali je veliko pitanje bilo kojemu od njih dati prednost i kojega postaviti za temelj vlastite sigurnosti. Isto tako je fenomenološka činjenica da čovjek, a i narod, koji prizemljeno gleda, vrlo često ne vidi već samo onaj zemaljski i tjelesni kruh, dok njegovu traženju izmiče onaj nebeski. Uglavnom se ljudi posvećuju tome kako tražiti i priskrbiti kruh koji hrani tjelesni život, te ga time stavlja za temelj svoga postojanja. Tako je bilo od početka svijeta, a tako je i u našem suvremenom svijetu u kojemu većina ljudi grca u materijalizmu, zabrinuti za budućnost i opstanak. U tom smislu su na površinu isplivali takvi stavovi i posljednjih mjeseci u vrijeme krize koronavirusa, pri čemu se vidjela iznimna skrb za tjelesne potrebe čovjeka, ali se vrlo malo pokušavalo uskladiti i omogućiti svim vjernicima siguran pristup riznicama duhovnoga blaga u svetim sakramentima u kojima primaju Krista Gospodina i njegovu milost kao istinsku životnu hranu. Smatralo se važnim i nezaobilaznim tjelesni kruh, a onaj duhovni, nebeski je bio kategoriziran

17. nedjelja kroz godinu – B

Kad se odlučujemo za neku aktivnost i djelatnost, onda je važno napraviti cjelovit plan svih potreba, te predvidjeti što je moguće bolje izazove koji nas čekaju vezano uz naše planove. Doista je potrebno što cjelovitije isplanirati i predvidjeti sve važno što bi se moglo dogoditi, jer je u protivnom opasnost da sve padne u vodu i da se izjalovi zbog određenog grubog previda. Loše isplanirani detalji ili nedovoljno precizno predviđene potrebe mogu biti kobne za cijelu aktivnost ili pothvat, te cijeli plan može lako propasti zbog određenog organizacijskog previda. Jedna takva situacija je opisana u današnjem evanđeoskom odlomku. Naime, za Isusom je pošlo silno mnoštvo na drugu stranu Tiberijadskoga mora, jer su gledali znamenja koja je činio na bolesnicima, kako kaže sv. Ivan Evanđelist. Očito su i sami imali sličnih potreba ili su ga u najmanju ruku željeli vidjeti iz radoznalosti i doživjeti da čini čuda na drugima kako bi sebe obogatili takvim iskustvom. No previdjeli su da će Isus radije izabrati biti u gori na samotnim mjestima sa svojim učenicima, nego da ide u naseljena područja. A kad su pošli za njim i odlučili ga potražiti u gori, ostali su bez zaliha hrane, te ih nisu imali gdje više nabaviti.

A i u takvoj situaciji Isus pokazuje svoju osjetljivost za ljude i njihove potrebe. On brine oko toga kako im priskrbiti kruha da blaguju, da ih ne ostavi gladnima i da ne skapaju putem. Nije htio da se pokaju što su ga tražili i što su se izložili idući za njim. Nije se htio objaviti samo kao propovjednik koji vodi brigu o duhovnim potrebama, već kao Božji poslanik koji ispred sebe vidi konkretnoga čovjeka sa svim njegovim potrebama, pa i onim osnovnim kao što je potreba blagovanja kruha.