3. nedjelja došašća – B

I treća nedjelja došašća liturgijskog ciklusa B nudi nam evanđeoski odlomak kojemu je u središtu lik Ivana Krstitelja. Nakon što smo prošle nedjelje razmišljali o opisu iz pera sv. Marka, danas imamo ispred sebe opis događaj kako ih je doživio sv. Ivan Evanđelist. Ovaj posljednji svjedoči kako se Krstiteljevim nastupom počeo događati neki pomak. Mnogi su se pokrenuli i htjeli su doznati je li on obećani Mesija – Krist, jer su s Kristom imali svoje naume. A kako su htjeli te naume htjeli pretočiti u planove, pomno su se raspitivali o Ivanu, vjerojatno da ne bi uludo trošili snagu i mašu na njega, ako nije obećani Krist. No Ivan im je bio prezagonetan i tajnovit, jer nije trošio mnogo riječi na sebe, već na to da svjedoči za Boga. A oni navaljivali pitanjima da saznaju tko je on, umjesto da se posvete slušanju svega što je naviještao. Ipak toliko je bio iskren i prema njima da im nije uskratio niti bitne informacije o samome sebi, jasno ističući da nije Krist, već da je glas koji viče u pustinji da se poravni put Gospodinu.

No time što on nije bio Krist, postao im je nezanimljiv, jer oni su

Zaštitar je ovlaštena osoba
kojoj je povjereno čuvati život,
imovinu i druga dobra.
On mora biti pozoran danju
i budan noću, da bi drugi mogli
mirno živjeti i spavati,
imajući povjerenja u njegovu
sposobnost i stručnost.
Na sličan način je i nama svima
Gospodin povjerio blago života
i druge svoje darove.
Pozvani smo zato duhovno bdjeti
i pozorno ih štititi kao zaštitari
da ih netko ne ugrozi
i ne otuđi nam povjerenu baštinu.
U svijetu na žalost postoje
tolike ugoze i opasnosti
kojima je ugroženo naše
duhovno i vječno dobro,
te se stoga ne smijemo
ni opustiti ni spavati misleći
da je život bezopasna idila.
Naprotiv, povjerena su nam
neizmjerna dobra s kojima
se nije poigravati, jer na njih
vreba naš duhovni protivnik.
Trebamo ih stoga na najbolji način
čuvati i štititi kao zaštitari
kojima je Gospodin povjerio
tako važnu stvar, pozivajući nas
da budemo posve budni
da nas neprijatelj ne iznenadi
i liši povjerenih dobara.

Svetkovina Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

U Knjizi Postanka čitamo da je Bog stvorio čovjeka za neposredno zajedništvo, što nam jasno svjedoči i odlomak koji nam se nudi u svetoj liturgiji danas na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije. Takvo zajedništvo je pretpostavljalo čistoću duše i odnosa, jer je čisti Bog stvorio čovjeka u čistoći i za čistoću. Svaki odmak od toga projekta bio je odmak od Boga. Kada Adam i Eva padnu u grijeh, oni na sebe navlače sjenu zla koja je išla dotle da je postala sjena smrti koje se više nisu mogli osloboditi. Ta čudna sjena osjenila je njihova bića iznutra, tako da su odjednom otkrili da su goli, te su se najednom morali skrivati, dok su prije živjeli pred licem Božjim sasvim otvoreno, bez skrivanja. Ta sjena u njihovu životu bila je pravo proturječje, jer umjesto da ih sakrije, jer sjena ima takav učinak, ona ih je potpuno ogolila do mjere da i međusobno, a i pred Gospodinom, dolaze do svijesti da su goli, te se moraju prekrivati i skrivati. Ta ljudska sjena oduzela im je mogućnost vječnoga života u koji ne može ući ništa obilježeno takvom sjenom.

Marija protiv sjene

Kada nakon ovih razmišljanja dođemo do evanđeoskog odlomka, pred nama izranja Marijin lik. Ona je sasvim suprotstavljena svemu što se dogodilo u početku s Adamom i Evom, te se predstavlja kao snažni dosljedni odgovor na pad prvoga čovjeka i žene koji se očitovao kroz poruku sjene i tame i njihovom biću.

2. nedjelja došašća – B

Jasan je sveti Marko Evanđelist kada započinje svoje Evanđelje navodeći riječi proroka Izaije kojima poziva narod na pripravu Božjega dolaska. Ali u toj pripravi Bog je onaj koji sve izvodi i čini: on šalje svoga glasnika pred svojim Pomazanikom, jednako kao što šalje i samoga Pomazanika kojemu Ivan Krstitelj nije dostojan odriješiti remenje na obući. Dakle, Bog se zauzima za spasenje svoga naroda i sam hiti da spasi taj isti narod. u cijelom ovom naporu da dođe i objavi svoju slavu, da kao Bog pokaže svoju moć i da se kao pastir zauzme za svoje stado, ima ipak jedna stavka koju traži od svoga naroda, a to je da mu pripravi put: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

S pravom se valja upitati, što to Bog traži kada traži da se za njegova Pomazanika priprave putevi i poravne staze. Radi li se o Bogu koji želi na gospodski način ušetati među svoj narod, sa svim počastima i sa svim komoditetom? Trebaju li njemu ravne staze, to jest naše ljudske usluge poravnavanja putova i staza? Ako je on Bog, može li on hoditi i neprohodnim cestama, ili je baš neophodno naše služenje i naša usluga? Postoji li za Boga nešto što se

1. nedjelja došašća – B

Možda nam ove Isusove riječi o budnosti danas mogu zvučati staromodno i zastarjelo, jer gotovo nitko do njih ne drži i ozbiljno ih ne uzima. Isus se služi slikom iz svakodnevnoga života kako bi ljudima dočarao kakva treba biti njihova duhovna budnost, no ljudi uglavnom ne znaju na što i kako primijeniti njegove riječi. Jer što se tiče izvanjske budnosti i čuvanja vrata kuće, danas gotovo nitko nema vratara koji bi trebao čuvati kuću i čekati gospodara da se vrati. Za zaštitu imovine od provala, postoje suvremeni vrlo precizni sustavi koji to omogućuju, a opet nitko više nema takva imanja da ima vratara koji čuva kuću i čeka svoga gospodara da se vrati s puta. Eventualno ako netko ima dragocjenosti ili imanje većih vrijednosti, onda se potrudi pronaći zaštitara ili zaštitarsku tvrtku kojoj će povjeriti čuvanje svoje imovine.

Na žalost, malo tko haje za Isusov poziv na budnost, jer danas postoje druga božanstva kojima se čovjek klanja i u čije ime bdije i provodi besane noći, a to su božanstva izlazaka i zabave koje se pretpostavljaju kao nešto sasvim normalno u današnje vrijeme. A čovjek zanemaruje da mu upravo ta ‘normalna’ božanstva jedu dušu,

Stijeg je simbol neovisnosti
zemlje i državne pripadnosti,
ali je imao svoje značenje
tijekom povijesti i ratova.
Kraljevi i vojskovođe imali su
svoje stjegove koji su bili
važni za strategiju borbe,
te kao orijentir vojsci da se vidi
u kojem smjeru se odvija bitka.
Dok je stijeg stajao uspravno i čvrsto,
vojska je imala motivaciju za borbu,
a kad bi stijeg padao, nastao bi
metež i dezorijentiranost u vojsci,
jer vojnike više nije imao tko
koordinirati u borbi.
A da bi stijeg bio što vidljiviji,
pričvršćivao se na dugu motku
ili pak na jarbol, bilo onaj
brodski ili neki drugi na
prikladnom i službenom mjestu.
Tako je i Krist pričvrstio stijeg
svoje kraljevske pobjede
na jarbol svetoga križa.
Na njemu ponosno vijori,
te neosvojiv svjedoči
o pobjedi vječnoga kralja,
gospodara povijesti i vječnosti,
suca živih i mrtvih, koji će
svima dati zasluženu plaću,
nagradu i kaznu, ovisno već
koliko su se zdušno borili
pod stijegom spasenja.

Krist Kralj – A

Iz povijesti znamo kako su kraljevi znali biti okrutni i krvoločni u borbi za vlast. Bilo je i onih koji nisu prezali, želeći samo za sebe sačuvati vlast, od ubijanja i najbližih članova obitelji, roditelja i braće, sestara i rodbine. Možemo zamisliti da takvima običan čovjek nije ništa značio, ako nisu poštivali one svoje najbliže rođake. Što je takvima mogao značiti onaj gladni i žedni, goli i bosi, ožalošćeni ili utamničeni? Malo tko, a ponajmanje kraljevi, držali su do tih kategorija ljudi koji su inače bili društveno beznačajni, te se o njih mogao bilo tko ogriješiti nekažnjeno, a ponajprije kraljevi i vlastodršci koji su predstavljali vrh piramide moći u društvu.

Isus, međutim, svojim dolaskom pravi zaokret, jer se priznaje kraljem, ali ne kraljem od ovoga svijeta. On je istinski vječni kralj, što znači da je on model i prototip kralja. Kao model kralja on pokazuje što on očekuje od zemaljskih vladara, ali isto tako od svih žitelja svoga kraljevstva. Kao pravi kralj on ne zazire od malenih i ugroženih, gladnih i žednih, već ih, naprotiv, naziva ih svojom najmanjom braćom. Vršeći svoju kraljevsku vlast on će suditi svoje podanike upravo na temelju toga koliko su prepoznavali ove potrebite kao njegovu braću kojoj su trebali asistirati. I premda je ova prispodoba naznačila svojevrstan zaokret, jer Isus ističe kriterije po kojima će jednom suditi sve ljude, ipak se stječe dojam da mi to ne shvaćamo i ne provodimo u život tako ozbiljno kako je on izrekao.

Gospa od Zdravlja

Kad je anđeo Gabriel pristupio nazaretskoj Djevici onda ju je pozdravio riječima: “Zdravo, milosti puna!” (grč. χαῖρε,κεχαριτωμένη) Taj pozdrav u ovom slučaju nije bila tek uobičajena želja kojom se sugovorniku željelo dobro zdravlje i radost, mir i ljubav, već nadasve to je bila vrlo snažna tvrdanja. Marija je bila zdrava, što i grčka riječ pozdrava, kao i naslov ‘milosti puna’ kojom ju pozdravlja, dolaze od istoga glagola χαίρω koji znači radovati se, radostan, veseo biti. Kako istinska radost dolazi iz ispunjenosti Bogom i njegovom milošću, to je Marija s pravom bila zdrava. Štoviše kao što je bila puna milosti, bila je time i puna zdravlja.

Globalna pandemija

Marija je živjela u vrijeme globalne pandemije kada je zdravlje čovječanstva bilo ugroženo sveprisutnim grijehom kojemu nije uspijevao umaći nijedan čovjek. U usporedbi na to, pandemija koronavirusa je beznačajna, jer je pandemija grijeha, kako nam veli sveti Pavao, bila smrtonosna za sve ljude.

Riječ je o nautičkoj napravi
od čvrstog materijala
koje se spušta s plovila
na morsko dno kako bi ga
zadržala na jednome mjestu.
Sidro ne dopušta da ga
vjetar i struje odvuku,
nasuču ili razbiju o stijene.
Svoju učinkovitost sidro jamči
s jedne strane težinom,
a s druge oblikom koji je takav
da može prionuti uz dno
i držati plovilo u sigurnosti.
A jer je ljudski život kao
putovanje brodom
po nemirnome moru,
potrebna nam je stabilnost
i sigurnost putovanja.
Apostol Pavao će zato reći
da su ljudi koji nemaju jasnu
spoznaju i istinu o životu,
poput nejačadi ‘kojom se
valovi poigravaju i koje goni
svaki vjetar nauka u ovom
kockanju ljudskom,
u lukavosti što put krči zabludi’.
Takvi ljudi doista ne znaju
što je desno što lijevo,
što je spasenjsko a što škodljivo.
Zato će Pavao onda
i naznačiti svojim vjernicima
kao svojevrsno sidro spasa
jedinstvo apostolske vjere
i spoznaju Sina Božjega.
To je jedini pravi put
do ‘čovjeka savršena,
do mjere uzrasta
punine Kristove’,
kada raskrinkavamo
svaku lukavost i s lakoćom
odbacujemo zabludu,
a izopačeni svjetovni nauci
ne mogu se s nama
ni poigravati, a još manje
potopiti u svome valovlju.

33. nedjelja kroz godinu – A

Živimo u svijetu u kojemu postoje različiti stručnjaci, ponajviše na području psihologije, za izgradnju ljudske samosvijesti. Oni ljude pokušavaju uvjeriti i izgraditi da vjeruju u vlastitu cjelovitost i samodostatnost u donošenju životnih odluka. Čim mora postojati takav sustav uvjeravanja u društvu, to je odmah pokazatelj da glede toga ljudi imaju slabost i kompleks. Jer čim im netko drugi mora izgrađivati samosvijest, pokazuju koliko im je ranjiva i krhka. No s druge pak strane pokazuju potrebu biti cjeloviti i slobodni, te se potpuno samostalno opredjeljivati i određivati u životu vodeći svoj život smjerom kojim sam sebi zada. Čovjek tako upada u zamku suvremenoga svijeta i društva, uvjeren kako ga to isto društvo vodi pravim putem gospodstva nad samim sobom, a u biti usmjerava ga krivim smjerom, jer takve težnje o potpunoj slobodi i sposobnosti samoodređenja su obična utopija. Ma koliko to privlačno zvučalo, ipak je nemoguća misija biti potpuni gospodar nad samim sobom. Čovjek to nikada nije bio niti može biti isključivi i savršeni gospodar svoga života. Jer niti je sebi dao život, niti sebe može obdariti vječnim neumrlim životom.