2. nedjelja kroz godinu – A

Dan nakon Gospodinova krštenja na Jordanu dogodio se ponovni susret s Ivanom Krstiteljem. Prilikom tog susreta Ivan je posvjedočio pred svojim učenicima da je on sam bio kršten Isusovom prisutnošću, to jest da se taj događaj u njega tako utisnuo da mu je obilježio cijeli život. Krstitelj praktički svjedoči kako je pustio Isusa u svoj život, što nije bilo nimalo lako, jer je i on morao proći kroz svoja traženja i iščekivanja, dvojbe i pojašnjenja, dok nije došao do potpuno jasnoće glede Isusa i njegova mesijanskog poslanja. Ivan je morao proći cijeli proces prepoznavanja spasenjskih činjenica oko sebe, pa onda i uklanjanja barijera iz svojega života dok se u njemu nije dovršio proces konačne spoznaje kojom je otkrio Mesiju u Isusu iz Nazareta koji se došao krstiti. U cijelom tom procesu Ivan svjedoči kako je bio poslušan glasu Božjemu kojemu je dopustio da ga vodi dok nije došao do blaženoga gledanja, nakon čega je mogao posvjedočiti za Isusa: Ja sam vidio i svjedočim: On je Sin Božji.

Polazeći od ovog Ivanova procesa i svjedočanstva i svakome je od nas pustiti Isusa u svoj život. To znači steći o njemu jasnu spoznaju o njemu da je Sin Božji. U protivnome nema ni smisla dati mu uopće ikakav prostor u vlastitom životu. Doista bi bilo besmisleno u vlastiti život pustiti nekoga tko bi

Krštenje Gospodinovo

Danas na blagdan Krštenja Gospodinova razmišljamo o kratkom evanđeoskom izviješću svetog Mateja kojim je opisao ovaj događaj kojim je Isus započeo svoje javno djelovanje. Vidimo da se između Isusa i Ivana Krstitelja vodila svojevrsna rasprava jer je Krstitelj odbijao krstiti Isusa koji je od njega to izričito tražio. Ivan je znao za uzvišenost onoga tko pred njim stoji, te kako isti nema potrebu za krštenjem obraćenja i pokore, te je zato odlučno odbijao krstiti ga. Ivan ga je odvraćao od takve namisli, no nije pomagalo. Isus je jednostavno odlučio pristupiti krštenju Ivanovu kao što su pristupali i svi ostali ljudi, bez obzira što nije imao potrebu za tim. Ali da do kraja pokaže svoju ljudskost kojom je prihvatio sve uvjete ljudskoga života, a time i svjesno poniziti se pred Ivanom i ući u vode Jordana, ili kako sam reče: ispuniti svu pravednost! No s druge strane, kako je bio Bog, posvetio je tim činom sve one koji idu putem

Tko se bavi građevinarstvom
dobro zna kolika je važnost
nosivoga zida u građevini
u odnosu na one druge
nenosive, pregradne zidove.
Nosivi preuzima opterećenje
i drugih elemenata konstrukcije,
za razliku od nenosivog zida
koji preuzima samo svoje.
U zdanju ljudskoga roda
Božji Sin je se utjelovio
kako bi svojim čovještvom
bio jedinstveni nosivi zid
na koji ljudi oslanjaju
sve svoje brige i bremena.
On je zid na koji se mogu
s pouzdanjem nasloniti
u svakoj potrebi i poteškoći.
Štoviše, srušio je
one pregradne zidove
koji su ljude razdvajali,
a svoju ljudskost je dao
za nosivi zid budućnosti
i spasenja čovječanstva.

Bogojavljenje – Tri kralja

Danas slavimo Bogojavljenje – jednu od najvažnijih svetkovina božićnoga ciklusa. Otajstvo današnje svetkovine bremenito je sadržajem i porukom za naš kršćanski život u društvu u kojemu živimo. Ljudi su društvena biće te žive u uređenim organiziranim zajednicama. Takve zajednice predstavljaju i vode trojica mudraca kraljeva, kao što ih predstavlja i vodi i židovski kralj Herod. Oni svatko na svoj način utjelovljuju određeni stav prema Bogu, čime postaju model i svima drugima. Oni kao kraljevi – vođe naroda mogu utjecati na tijekove povijesti svojih naroda, bilo da utječu pozitivno bilo da utječu negativno. Oni svoje narode mogu voditi ili zavoditi, mogu ih Bogu privoditi ili od Boga odvoditi. O njima i o njihovu ponašanju ovisi sudbina određenoga broja građana i pripadnika naroda. I onaj tko prihvaća vodeću ulogu, dužnost i zadaću to bi trebao imati u vidu. O njemu ovisi dobrobit jednoga dijela naroda ili određenog broja pojedinaca. Štoviše, može se dogoditi da o njemu ovisi vječno spasenje ili propast. Vjernički puk je od svojih vođa uvijek očekivao da štiti opće dobro, a ne da se bore za privatne probitke ili parcijalne interese ili da štite samo ideologije pojedinih skupina u društvu.

2. nedjelja po Božiću

Misaoni život je središte ljudskoga života. Čovjek se razlikuje od sve ostale stvarnosti po tome što mu je dana sposobnost riječi, to jest što može misliti. A o tome što i kako mislimo ovisi cijeli naš život. Jer od misli počinje svaka inicijativa, odluka i djelo. Da nema mislim ništa ne bismo mogli raditi na sustavan i planski način. Ali često zaboravimo kako nam misao nije dana tek usputno, za organizaciju zemaljskog života, koji je i tako privremen, koji druga bića imaju zadan na instinktivan i nagonski način, te se svako stvorenje u okviru svoje vrste brine za preživljavanje. Sposobnost riječi i misli nam je dana kao uzvišeni dar naše naravi, te treba služiti i najuzivišenijemu smislu života. Naravno da treba poslužiti i organiziranju i zemaljskih sadržaja, ali upravo time što je upućena prema uzvišenome, onda ima mogućnost svemu svakodnevnome dati uzvišeni smisao i privesti sve nebeskome cilju.

Svetkovina Marije Bogorodice

Osmoga dana po Božiću, a prvoga dana u građanskoj godini, slavimo svetkovinu Marije Bogorodice kojom se izriče neizreciva važnost koju je ona imala za utjelovljenje i rođenje Sina Božjega. Jer je prihvatili biti majkom Sinu Božjemu, ona je istinska majka i bogomajka, što je središnja zadaća njezina služenja na zemlji. No mi danas živimo u svijetu u kojemu je ugroženo kako majčinstvo, tako i bogomajčinstvo, te je potrebno o ovoj temi ponizno razmišljati upijajući Marijino služenje kao primjer za naš osobni život.

Iz evanđaoskih tekstova znamo da je Marija prvotno zavjetovala svoje djevičanstvo Bogu, jer je to smatrala pozivom i uzvišenim darom pred njim od koga dolazi svako dobro. No kad joj dolazi anđeo i naviješta da će roditi Sina Božjega, ona prihvaća i taj poziv premda ne zna kako će se sve skupa to dogoditi. I njoj je mnogo toga nejasno

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Dok slavimo danas blagdan Svete obitelji prisjećamo se kako je Sin Božji postao čovjekom na sasvim jednostavan i naravan način kao što svaki čovjek dolazi na svijet rođenjem iz majčina krila, te je time postao članom ljudske obiteljske zajednice u kojoj je njegova majka Marija živjela s Josipom. Isus nije ušao na samo duhovan ili općenit način u ljudsku obitelj, već je ušao na sasvim konkretan način jer je ušao u zajednicu dvoje ljudi koji su se bili Bogu posvetili. Tom posvetom bilo je oplemenjeno i njihovo međusobno zajedništvo, a dolaskom Sina Božjega u njihovu životnu stvarnost do kraja je bilo uzvišeno i posvećeno. Prihvaćajući Sina Božjega u svoje zajedništvo oni su time utrli put i otvorili prolaz svakoj obitelji koja u ovome svijetu traži put vjerodostojnog obiteljskoga života. Božji Sin koji je ušao u ljudsku obitelj, posvetio ju je svojom prisutnošću i čini da ona izvrši ono iskonsko poslanje koje joj je Bog namijenio, a to je da bude mjesto klanjanja Bogu i poštivanja njegove svete volje. Njegovim ulaskom u ljudsku obitelj, obitelj postaje

Deložiranje je najprije pravni,
a potom i fizički postupak
iseljavanja pojedinaca i obitelji
koje žive bespravno
u prostoru koji im ne pripada.
I ma koliko može biti bolan
ili bešćutan takav postupak
prema deložiranim osobama,
ali ako je pravno utemeljen,
onda nema pomoći ni lijeka
da ga se ospori i onemogući.
Mnogo je primjera onih
koji su završili na ulici
kao deložirani beskućnici.
Čovječanstvu se pak dogodilo
duhovno deložiranje iz raja
nakon što je sagriješio prvi čovjek.
Sotona ga je prevario
navukavši ga na zlo
kako bi ga bio deložiran
i izgubio zajedništvo s Bogom
i pravo na prijateljstvo.
No ni nakon grijeha
Bog ga nije napustio
već je sve činio da ga vrati
u zajedništvo života i ljubavi.
Poradi toga se i Božji Sin
svojevoljno ‘deložirao’
iz nebeskog prebivališta,
te došao među nas ljude
pozivajući nas da se vratimo
u kuću Očevu u kojoj nam je
pripravio vječne stanove.
A dok smo mu mi i na zemlji
priječili stanarsko pravo,
on je tražio prikladan smještaj
u našim srcima učeći nas
da i mi po njemu tražimo
istovjetan smještaj u srcu Očevu
s punim stanarskim pravom
u vječnom prebivalištu u nebesima.

Božić – rođenje Gospodinovo

Danas na blagdan Gospodinova rođenja, dok nam u ušima odzvanjaju riječi Poslanice Hebrejima i Prolog Ivanova Evanđelja, naše misli lete u nevjerojatne duhovne visine kojima nas vodi Božja riječ. Dok smo u Božićnoj noći čitali svete tekstove koji su nas poticali da više razmišljamo o čudu rođenja Sina Božjega u našem ljudskom tijelu, te smo više razmišljali o smislu njegove ljudskosti za nas u vremenu i prostoru, danas nas Božja riječ potiče da razmišljamo o konačnom cilju te iste ljudskosti koja nam nije dana samo za ovo kratkotrajno i prolazno zemaljsko postojanje. Opet je utjelovljeni Božji Sin nama primjer, ali ne samo ljudskošću, nego ljudskošću u kojoj prebiva božanstvo koje nam postaje darom u njegovoj ljudskoj naravi. Tako je naglasak prebačen na njegovu božansku prisutnost i božansko djelovanje za nas.

Božić – misa ponoćka

Večeras u ovoj svetoj božićnoj noći čitamo svetopisamske tekstove koji nam s puno jasnoće i jednostavnost govore o rođenju Sina Božjega od presvete Djevice. Božja riječ nam daje naslutiti kako je riječ o čudu Božjemu i kako se sam Bog zauzeo za svoj narod svojom Božanskom snagom, no ipak u ovim tekstovima dominira ona ljudska dimenzija. Ljudska dimenzija njegove prisutnosti je istaknuta jer je Bog uzeo ljudsku narav. Zato i čitamo u prvom čitanju iz proroka Izaije gdje prorok najavljuje ono što će se dogoditi u Betlehemu: Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. On će preuzeti prijestolje kralja Davida i njegovo kraljevstvo, što opet pokazuje njegovu ljudsku lozu i podrijetlo. Isto tako i evanđeoski tekst koji smo slušali opisuje njegovo rođenje u vrijeme cara Augusta u Betlehemu judejskome. Njegovo rođenje je istinski ljudsko, u potpunoj jednostavnosti i siromaštvu rađa se kao čovjek koji po ničemu ne odudara od drugih ljudi. Ne birajući za sebe povlašten položaj, položen je u jasle kao da je nepoželjni beskućnik, te su zato