Tijekom povijesti Crkve mnogi su svojatali Jeronima Dalmatinca kao svoga, premda on nikada nije želio takvo svojatanje. Da je znao što će se kasnije događati, možda bi se potrudio ostaviti i pokoju informaciju više o svome podrijetlu, kako obitelji tako o rodnome mjestu i domovini. No jedino pozitivno u svemu tome je što su ga svojatali poradi njegova svetačkog lika i veličine kojom je plijenio pozornost kako svojih suvremenika tako i kasnijih naraštaja. A glede svoga podrijetla u svom djelu Znameniti muževitek kratko je rekao da je sin Euzebijev iz grada Stridona, smještenog na granici Dalmacije i Panonije, a koji su razorili Goti. Dok ostaje nepoznata ubikaciju samoga mjesta, dotle će njegovi suvremenici njega nazivati Dalmatincem, čime će barem malo olakšati istragu o njegovu podrijetlu. S druge pak strane sam Jeronim će o svojoj obitelji kasnije navesti još pokoju korisnu informaciju.
Osim što spominje oca Euzebija, ponešto saznajemo i o bratu mu Paulinijanu, kao i o sestri i baki. Nadalje znamo da je njegova obitelj bila dobrostojeća prije provale Gota, te da su posjedovali dosta polja i šume. Nakon razaranja Stridona Jeronim je poslao brata da rasproda što je ostalo iza gotskih pustošenja kako bi popravio betlehemski samostan i gostinjac, te je tako pronašao najbolji način da uloži vlastitu imovinu.
I kad znamo sve to, ipak ne znamo dovoljno o Jeronimovu podrijetlu. Jer njegovo podrijetlo nije samo ono biološko, već je prije svega duhovno. Zato, ako ima nešto na što će biti ponosan, onda je to njegovo kršćansko podrijetlo, to jest kršćanska vjera koju je primio od svojih roditelja. “Ja sam kršćanin. Rođen sam od kršćanskih roditelja. Nosim na svome čelu zastavu Križa”, reći će s ponosom u jednom svome tekstu. Jeronim je iznimno cijeno upravo to božansko podrijetlo koje je primio po svetome krštenju, po kojem je bio ucijepljen u Boga i božanski život. U svijetu u kojem ljudi ne znaju i nisu znali svoje duhovno podrijetlo, mnogo važnije od tjelesnoga trebalo je imati duhovni identitet, Jeronim je bio ponosan upravo na ovo podrijetlo kao najbitniju sastavnicu života, čime i nama danas ostavlja vrlo rječitu poruku.
U prom razdoblju kršćanstva, kada su se tek zajednice vjernika oblikovale diljem ondašnjega svijeta, kada još nije bilo ni crkava ni župa, a Crkva još uvijek bila pod progonima, temeljna zajednica bila je obitelj. Obitelj je tada bila kućna Crkva – domus Ecclesiae. Kao što ju je i sam Bog izabrao za mjesto svoga prebivanja među ljudima, tako je ona bila mjesto i okupljanja zajednice vjernika. Nosila je taj časni naziv, te su se vjernici najprije i okupljali u privatnim kućama kako bi kao Božja obitelj pod predsjedanjem biskupa ili svećenika, u jednosteavnosti molili i pjevali, tumačili Božju riječ i lomili kruh – blagovali euharistiju. 
