Brušeni dijamant ili briljant
je dragi kamen koji se dobije
obradom to jest brušenjem dijamanta,
najtvrđeg minerala u prirodi.
Velika mu je vrijednost
jer je dijamant rijedak u prirodi,
a isto tako jer mu je brušenje
vrlo zahtjevno i odgovorno:
i najmanja pogreška pri radu
može dovesti do oštećenja.
Kad ga se, međutim, obradi,
onda mu je vrijednost izuzetna,
te postaje vrlo tražena dragocjenost.
Tako je i s nama ljudima
koji smo bez Božjeg zahvata,
premda po sebi sazdani
od plemenitog materijala,
ipak kao neizbrušena sirovina.
No baš zato se on potrudio
omogućiti nam da budemo izbrušeni
posebnom napravom
za brušenje ljudskoga života
– svetim križem Spasiteljevim.
Na taj način postižemo pravu
i neprocjenjivu vrijednosti
do mjere da zavrjeđujemo
biti ugrađeni kao ures
u kraljevski vijenac Boga našega.

31. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus je vrlo kritičan prema pismoznancima i farizejima, te im jasnom slikom ukazuje neprimjerenost života u odnosu na službu koju obnašaju. Naime, Isus polazi od utvrđene činjenice da su oni preuzeli vršiti službu koju je nekada u narodu imao Mojsije: Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. A znamo da je ta katedra, simbolički rečeno, bila uloga vođe Božjega naroda koji je kao Božji čovjek imao čast primiti i objaviti narodu neprolazni ćudoredni zakon. Upravo zato jer je svjestan važnosti ‘Mojsijeve stolice’ Isus poučava narod potičući ga da ipak sluša sve pouke koje dolaze s te stolice – katedre, jer o tim poukama ovisi njihova dobrobit i njihov život. Takve pouke ne treba slušati i vršiti radi onih koji sjede na katedri, već radi onoga čija je katedra, to jest radi same stvari. Doista, Mojsijeva stolica nije Mojsijeva u smisli da bi je uspostavio Mojsije kao čovjek u svoju čast, već je ona Božja, budući da je Bog povjerio Mojsiju da vodi narod i da ga pouči vječnom Zakonu.

Isus, kako vidimo, brani činjenicu i potrebu da u narodu bude Mojsijeva katedra, to jest da u narodu budu duhovni vođe koji vrše službu koju je Bog povjerio svome sluzi Mojsiju. S druge pak strane ukazuje na neprikladnost onih koji sjede na njoj, jer ne vrše svoju službu na jednako častan i čestit način na koji je Mojsije vršio svoju službu ispunjen osjećajem strahopoštovanja prema Bogu, a to bi trebali. No i kad ukazuje na neprikladnost onih koji sjede na njoj, ne daje za pravo vjernome puku da se odmakne od nje, to jest da živi u neposluhu i nevjernosti. Osim toga njegove pouke nisu ostale samo za učenike koji su slušali u tom trenutku pouku o Mojsijevoj stolici, već se su valjane i za nas danas koji smo primili isti Božji zakon, ali i cjelovitu objavu Božje ljubavi.

Doista, nakon svega rečenoga veliko je pitanje koliko bismo mi vjernici i svećenici Kristovi trebali osjetiti odgovornost i strahopoštovanje prema položaju u kojem se mi nalazimo s obzirom na Mojsijev nauk i zadaću u narodu. Kako smo vidjeli, Isus nije dokinuo Mojsijeve katedre, nego je ukazao na njezino neprolazno značenje. Nije je čak opozvao niti onda kad je vidio da njome upravljaju neprikladni ljudi. Naprotiv, pozvao je mnoštvo koje ga je slušalo da u mogućem buntu i protestu ne odbacuje nauk koji je ta katedra jamčila, pa i onda kad ga prenose oni koji ga ne vrše. A opet trebamo znati da Mojsijeva katedra nije ništa u usporedbi s onom koju je nama Gospodin povjerio. A nas je zadužio da sjedimo na njegovoj stolici koja je ne samo božanskoga porijekla i prava, već je i sam Božji Sin na njoj sjedio. Isus nas stoga potiče na dosljednost, svjestan koliko je to zahtjevno i teško. Tko bi se, uostalom, od nas ljudi mogao pohvaliti takvom dosljednošću između riječi i djela da bi sebi polagao pravo da sjedni na toj katedri? Nema toga tko je zaslužio biti na njoj, te nam postaje jasno koliko mi trebamo držati do nje i do svojih djela, jer nas je on ovlastio da sjednemo. Ako je branio dostojanstvo Mojsijeve predbacujući nedosljednost riječi i djela onih koji su na njoj sjedili, koliko više mu smeta ako na njegovoj sjede isto tako nedosljedni i nedostojni učitelji i vođe naroda.

Najgore što se može dogoditi je da dođe netko, te pod izlikom očinstva Božjega uzima sebi časti koje mu ne pripadaju, ili pak stječe koristi različite vrste. Takav onda stavlja svoj interes na prvo mjesto, a skriva se čak iza službe koja mu je povjerena. Služi se Bogom da sebi priskrbi ugled i stekne povlastice ili korist, umjesto da služi narodu Božjemu. A narodu Božjemu se ne služi samo riječima, u smislu pouke ili dijeljenja lekcija, već prije svega primjerom prihvaćanja svega što je Bog govorio. Onaj tko nije osjetio da je njemu u prvom licu upravljena riječ Božja i sve obveze koje iz nje proistječu, taj je spreman koristiti se njome da zadrži položaj i stekne ugled.

A kao što je iz Isusovih riječi izvirala obveza kako za vjerni puk, tako i za one koji su sjedili na Mojsijevoj stolici, jednako vrijedi, samo u većoj mjeri, i za one koji sjede na Isusovoj stolici, to jest za one koji slušaju pouke u ime iste. Nikome nije dano pravo tražiti izgovore za svoje loše ponašanje prema toj katedri, bilo onima koji ne žele biti na visini poslanja, bilo onima koji ne bi u njima tražili izgovor da ne slušaju poruku spasenja samo zato što ima neodgovornih koji sjede na istoj. Isus očekuje od nas izravnu odgovornost pred njegovom Katedrom, to jest pred naukom spasenja koji nam preko nje dolazi. Onda kad shvatimo da je ta Katedra dana nama kao dar i pomoć spasenja, tada nećemo tražiti izgovore, već se truditi svi zajedno, jer je i vjernom puku povjerena učiteljska služba Isusova, to jest vjerodostojno svjedočanstvo za Isusa. Ne odbacujmo stoga ulogu Isusove stolice, već se prema njoj postavimo još odgovornije i vjernije živimo prema njezinim naputcima, prihvaćajući u poniznosti nauk koji nam je objavio naš Spasitelj. A on nam je svima dao svoju stolicu kao dar i kao zadaću da druge svojim primjerom i poniznošću utvrđujemo u vjeri i zajedništvu s Bogom, pa stoga odazovimo tom časnom pozivu neporočnim životom i evanđeoskim svjedočanstvom.

Svetkovina Svih svetih

Današnja svetkovina Svih svetih poziva nas da svoj pogled svrnemo prema tolikim jednostavnim malim i poniznim ljudima koji su Boga proslavili na način na koji nam sugerira evanđeoski odlomak. A čuli smo kako Isus govori o blaženima na vrlo neobičan način. Za njega su blaženi oni koji su siromašni duhom, krotki, ožalošćeni, gladni i žedni pravednosti, ožalošćeni, mirotvorci, čisti srcem. I naš Gospodin je bio uvjerenja da sveci ne žive samo za sebe, već žive za druge, te su kao takvi znak svijetu, a drugim vjernicima primjer i poticaj. Doduše, svi ljudi teže iskrenom boljitku društva, ali ne izabiru svi sredstva i načina koje izabire Isus.

Naime, pred sve ljude, a tako i pred nas kršćane, trajno se stavlja u zadaću rad za boljitak svijeta i konkretnoga društva. Ali ne bismo se složili svi oko toga što bi prvotno trebalo činiti za dobrobit svijeta. Istina je da naše djelovanje treba biti doprinos izgradnji boljega svijeta, pri čemu mi nismo jedini koji na tome radimo, već surađujemo s drugima u okviru naše moći. A da se naše djelovanje ne bi pretvorilo u jednu vrstu socijalne aktivnosti, jer mora biti mnogo više od toga, Isus nam je stavio imperativ svetosti. Bez sumnje on hoće da živimo sveto i da svetim životom doprinesemo izgradnji boljega svijeta. Točnije on želi da svetošću dadnemo specifičan doprinos izgradnji boljega svijeta. Jer je vrlo dobro znao da se svijet ne može izgrađivati samo ljudskim sposobnostima i dometima, ljudskim tehnikama i naporima, već da treba biti prisutna i sastavnica Božjega života u ljudima da bi taj svijet mogao biti bolji i napredniji. Tome smo svjedoci svi mi danas kad promatramo sav napredak svijeta i društva koje ne pruža nikakve prave sigurnosti za život do mjere da se ljudi otuđuju i bježe od samoga života.

Ne može se stvoriti bolje društvo koje nije rezultat i plod nastojanja ljudi da iz dana u dan budu bolji i zauzetiji. A jer počesto baš to nedostaje. Ljudi se uglavnom trude i rade na svojim radnim mjestima, stječu i izgrađuju, ali se premalo trude oko samih sebe, svoje izgradnje i života u duhu vjernosti Evanđelju. Kao da je dovoljno da žive sukladno ljudskim kriterijima i parametrima življenja. Kao da je dovoljno da žive sukladno pravnom sustavu i poretku jednoga društva. Ako u tome društvu nema onih koji će podmetnuti leđa i podnijeti veću žrtvu u izgradnji duhovnog svijeta, tada to društvo ostaje nesigurno kao kula od karata, bez obzira na visoki standard i gospodarsku moć.

Zato Isus poziva svoje vjernike da uoče upravo to što mnogi ne uočavaju. Angažman svetih za društvo i narod nije samo onaj društveno vidljivi, nego je najčešće nevidljivi, duhovni. Oni uočavaju tolike nepravilnosti koje se čine, te zbog toga trpe na razne načine, bilo izravno, bilo neizravno kad vide patnje drugih. A boli i patnje koje podnose svete osobe za boljitak i budućnost, čak i kad se to ne vidi i ne vrednuje na izvana društvenim ili novčanim metodama, ugrađuju se u temelje dobrobiti cijeloga društva koje postaje čvršće zahvaljujući podnesenoj žrtvi. Riječ je o ljudima koji ne traže svoje priznanje, već trpe čak i nerazumijevanje i nepravde u ime cjelovite dobrobiti.

I dok danas slavim svete kojima ne znamo imena i broja, koji se nisu na poseban način isticali nikakvom herojskom krepošću, ali su herojski živjeli blaženstva i svoju žrtvu predanja za boljitak svojih najbližih, u ovom našem vremenu i povijesnom trenutku potrebno je imati one koji će ponizno podmetnuti leđa pod breme odgovornosti. Trebaju nam oni koji neće bježati od križa, već će s puno krotkosti podnositi nedaće života, uvjereni da njihova žrtva ima smisla. Jer one svete jednostavne duše dobro znaju da je lako i jednostavno izvući se od odgovornosti, pa i pobjeći, ali nositi breme života i križ mogu samo jednostavni i ponizni ljudi – sveci svakodnevnice. To su oni ljudi koji su u svojoj malenosti vjerni Isusovoj riječi, te nose svoju odgovornost strpljivo i smjerno, kao što je činio i njihov Učitelj. Njihova prisutnost je stoga blagoslov jednom narodu, pa i onda kad u tom istom narodu podnose rečene patnje i nepravde.

Zato se danas molimo tim ‘malim’ svecima da nas zagovaraju, jer su bili svjedoci velikih istina evanđeoskog života. Trudimo se da upijemo što je moguće više njihova duha i postanemo blagoslov vlastitom narodu i zalog bolje budućnosti, a nadasve da jednom dođemo u nebesku domovinu, u kraljevstvo Oca našega. Životom sada proslavljajmo Boga, da bi on nas mogao proslaviti u zajedništvu anđela i svih sveti slavom svoga božanskog života.

30. nedjelja kroz godinu – A

Zanimljiv je upit i spor prikazan u današnjem evanđeoskom odlomku. Farizeji kušaju Isusa o Zakonu i zapovijedima da ispitaju njegovo razumijevanje odredbi, te ujedno razinu poštivanja sadržaja židovske vjere. Isus međutim nije priučeni učitelj koji ne pozna iznutra sadržaje Zakona, ali i smisao života, tako da nema nikakvog problema odgovoriti na ovaj izazov na najispravniji mogući način. Kad je farizejima odgovorio vrlo konkretno koja je najvažnija zapovijed, to jest zapovijedi, u Zakonu, dao im je i sljedeću pouku: O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci. Time je bez imalo oklijevanja ili uvijanja ukazao na ljubav kao na temeljni sadržaj o kojemu ovisi smisao cijeloga života. No kad je rekao da o njoj visi sav Zakon i Proroci, možemo slobodno našim jezikom reći da nam ju je predočio kao bitnu ovisnost života. Jer ako o njoj visi Zakon i Proroci, to jest poštivanje i čašćenje Boga, onda doista o njoj visi sav život. Utoliko možemo reći da su ljudi o njoj ovisni, jer je na neki način o njoj i sam Bog ovisan, budući da je ona sam sadržaj njegova života.

A ukoliko je Bog htio sama sebe ugraditi u naš ljudski život, utoliko možemo reći da nas je obilježio ljubavlju i da je ljubav tkivo i našeg ljudskoga života. Ona prožima cijelo naše biće, ali nije naša svojina, jer mi sami sebi nismo darovali to tkivo, već nam ono dolazi od Stvoritelja. Zato je druga važna zadaća, kao i kad je riječ o ljudima koji su ovisni o nekom lijeku ili pak o drugoj nekoj tvari, održavati kontakt s dobavljačem, tako je i za ljubav Božju. Jer ukoliko sebi ne zajamčimo mogućnost da je nabavimo od onoga tko je njezin izvor, riskiramo ostati bez nje, a time dovodimo u opasnost cijeli život i izlažemo se velikoj pogibelji. Stoga o njoj trebamo skrbiti brižno, jer nam doista neizmjerno treba. Pogotovo što nije u ljudskoj vlasti stvoriti je ili proizvesti, već je moguće jedino je steći od Boga, nakon čega nam ostaje najvažnija zadaća života zadržati je ili uvećati živeći vjerno Boga. Ona nije ljudsko vlasništvo, bez obzira koliko je grčevito trebali, jer je neizmjerna poput neizmjernoga Boga koji je njezin izvor i darovatelj. Ukoliko bismo prekinuli zajedništvo s Bogom, ne bismo mogli do nje doći niti se njome ispuniti, jer premašuje sve ljudske mogućnosti. Stoga prava ljubav nije ni apstrakcija ni emocija, nego dragocjeni dar Božjega života nama ljudima.

U životu postoji nešto što daje svemu dublji smisao, pa da počesto izričito to i ne vidimo ili o tome ne razmišljamo. Postoje stvarnosti koje nas upućuju na razloge postojanja te nam omogućuju da razumijemo dubinu smisla i ljepotu postojanja, pa i kad nisu uvijek izričito uočljive. Zato se može dogoditi da upravo te stvari previdimo i da im ne dajemo pravo mjesto i ne ističemo na pravi način zato što ih pretpostavljamo kao da se podrazumijevaju, kao što je na primjer zrak ili svjetlo. Nešto slično je i s ljubavlju, bez koje je život osuđen na smrt.

U tom smislu je onda i Isus podsjetio da je najveća zapovijed mogla biti samo ona koja daje smisao svima ostalima, premda nije zapovijed u striktnom smislu niti se pronalazi na popisu 10 Božjih zapovijedi. Doista, nikome ne možemo zapovjediti – narediti da nas voli, ili pak narediti nekome da voli Boga, to je gotovo nemoguće i neizvedivo ostvariti zakonom. I premda se ljubav ne može zapovjediti, s druge pak strane sve drugo što se zapovijedi, ako nema ljubavi, ne vrijedi mnogo. Zato niti vršenje deset zapovijedi je beznačajno ako nije motivirano ovim dvjema zapovijedima. I dok ona nastaje u srcu i prakticira se slobodno i voljno, bez prisile i naredbe, dotle omogućuje čovjeku da u pravom duhu prihvati i ono što postoji kao odredba i Božji zakon. Ljubav nikad nije samo djelomična, već je stav i odnos cijeloga života. U tom smislu označava potpuno predanje. Polovičnost i djelomičnost nisu dostojne ljubavi, kao što je nisu dostojne ni interesne računice. Toliko je važna da bez nje ni ono što je po sebi dobro, nije dovoljno dobro, jer je kao beživotno truplo, kao ljuštura bez sadržaja, kao stablo bez ploda.

Samo ljubav je kadra podnijeti teret koji visi, pa tako sav teret života. Za nju se može reći da o njoj visi i ovisi sav život, kao što o njoj ovisi sav Zakon i Proroci. Bez nje vršenje zakona i ljudska moralnost nemaju smisla ni punine, već ostaju besplodni. Bez nje ni Proroci nemaju života ni snage iznutra. Zakon, doista, postoji da bi štitio ljubav, a Proroci da bi je navijestili i o njoj pjevali.  Zato smo svi mi ljudi na sebi svojstven način ovisnici Božje ljubavi, jer svi o njoj ovisimo. U tom smo duhu i pozvani biti ‘ovisnici’ isključivo o Božjoj ljubavi, a ne o nekom njezinu derivatu ili nekoj njezinoj prikraćenoj viziji ili dimenziji koja nam se redovito prikazuje kao sviđanje ili ugoda za osjetila.

Nije dostojno stoga da mi kao kršćani postanemo ovisnici zamama ovoga svijeta, a da odbacimo istinsku ljubav Božju, jer bismo bili kao ovisnici o drogama, koji su zaboravili da su ovisni o svjetlu, zraki, zdravoj hrani, a sveli su sebe na ovisnost koja ih uništava. Tako ni ljubav, ako nije pročišćena žrtvom i učvršćena križem Gospodinovim, nije prava ljubav. A kao što o Gospodinovoj ljubavi ovisi sav Zakon i Proroci, učinimo i mi sami sebe ovisnima o njoj, te u njoj živimo cjelovito i dosljedno. Koliko Božja ljubav u nama bude čvrsta, jasna i ispravna, toliko će nam biti čvrsti i vrijedan život na zemlji, ali i vječna nagrada na nebesima.

Zvrk ili čigra u fizici je
svako tijelo određene mase
koje se vrti oko svoje osi,
te se zbog svoje tromosti
održava u vrtnji.
Poput zvraka koji se
bez zaustavljanja vrti
oko svoje pojave i lika
je i svaki čovjek uronjen
u zemaljsku narcisoidnost
ili je opterećen težinom
materijalnih dobara.
Takav se kao obezglavljen
vrti oko sebe samoga
podređujući sve sebi.
Najgore od svega je
da misli kako se svijet
vrti oko njega,
što je svojstveno mišljenje
ljudi koji se vrte oko svijeta,
svjetske moći i slave,
te svjetovnih užitaka.
Samo ako smo usredotočeni
na Boga i na vječnost
tada naš život nije
poput nestalnog zvrka,
već nezaustavljivo ide
prema blaženom odredištu.

29. nedjelja kroz godinu – A

Ne samo u našemu društvu danas, već mnogo puta u povijesti Crkve i kršćanstva, postojali su ljudi koji su sve dopuštali, pa i ideologije i tiranije i totalitarizme, ali su uvijek ostajali dosljedni sebi da ne dopusta da Bog ima pravo na nešto u društvu, to jest da bi se ljudima trebalo priznati pravo i slobodu u odnosu na ono područje života koje zovemo vjerskim ili religioznim uvjerenjem. Doduše, u nekim krugovima židovstva Isusova vremena je postojao drugi problem, to jest suprotna težnja koja je na neki način prisutna i izražena u današnjem Evanđelju. Naime, takvi krugovi su se teško mirili s poganskom rimskom vlašću koja je politički dominirala i upravljala Palestinom. Njihov problem nije bio u tome što su željeli neovisnost i slobodu, već što su se pri tome pozivali na Boga kad su planirali svoje pobune i druge revolucionarne aktivnosti protiv Rima. Jedna od tih aktivnosti bila je također i odricanje poreza caru, jer bi time onda prestali financirati mrsku ugnjetavačku vlast. Ali osim što su imali takve težnje, oni su htjeli i Isusa uvući u raspravu dovodeći ga u nezgodan položaj. Trebao se izjasniti glede davanja poreza caru, čime je mogao upasti u zamku da ga uhvati u riječi i optuže. Ako se namjeravao izjasniti o dužnosti davanja poreza, onda bi mu predbacili nevjernost svome narodu, a ako bi se izjasnio protiv poreza, onda bi mu predbacili nezakonitost.

Čuli smo, međutim, kako im to nije pošlo za rukom jer je Isus imao jasan stav: Podajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje. Ovaj Isusov stav imat će dalekosežne posljedice jer će on biti prvi koji će naznačiti granice razdvajanja između države i Crkve. Ne treba zaboraviti da je u njegovo vrijeme i u rimskome društvu postojala prevlast carskoga nad Božjim. Carevi su bili vrhovni svećenici poganske religije, te su na taj način kontrolirali i duhovnu i političku stvarnost, to jest imali su moć i nad jednom i nad drugom sferom života. Oni su određivali koga i kako će se štovati, a ljudi su se s time suživjeli kao normalnim, te je malo tko u tome uočavao problem, osim židovstva koje je imalo suprotne težnje, to jest potpuno se osloboditi carske vlasti. Naravno, pod izlikom Boga i duhovne stvarnosti, premda su i sami znali da u društvu treba postojati zakonita svjetovna vlast.

Tako se i danas događa da će mnogi ‘slobodoumni’ krugovi podržati čak razne oblike totalitarizma i despotske vlasti, to jest gospodarima ovoga svijeta dopustit će da čine što ih volja i trudit će se opravdati čak njihove ideološke poteze, ali se jedino neće slagati s pravom da čovjek slobodno i javno živi i prakticira svoju vjeru. Neće se slagati s time da bi društvo trebalo omogućiti svojim građanima da slobodno žive i da u svojoj vjeri odgajaju svoju djecu. Neće se slagati ni s potrebom ni pravom Crkve da u ime Boga izgovori svoj pravorijek istine, da poučava nauk trajan i uzvišen koji je utemeljen upravo u Gospodnjoj pouci, a za dobrobiti svakoga čovjeka i društva u cjelini.

Stoga se i danas čuju glasovi i zahtjevi da i naša država postane sekularnom državom, kao da ona to već nije. Ali ukoliko je ona sekularna država, onda takvi zahtjevi idu za tim da dokinu pravo vjernika da slobodno i javno ispovijedaju svoju vjeru, kao da bi njihovo ispovijedanje vjere ugrožavalo neovisnost države. Kao da bi vjernici koji polažu pravo na svoj vjerski identitet uzimali time povlastice koje nemaju drugi u društvu. Kao da bi se povrijedio princip sekularnosti države onda kad se ukaže da u određenim ćudorednim sadržajima nije država mjerodavna donositi odluke. Tako se stječe dojam da je za neke ljude danas u našem društvu važniji princip sekularnosti od moralnosti, kao da sekularnost više pridonosi dobrobiti i razvoju društva od ćudorednog života. Te stoga vidimo da način na koji danas pokreti sekularista traže sekularnost države jest u tome da ne dopuste da država dadne Bogu Božje. Ovakvi zahtjevi idu za tim da ne dopuste razlikovanje dobra od zla i istine od laži, te daju pravo svakome da podržava i naučava svoje ne ulazeći u sadržaj stvari je li to dobro ili loše. Njihov isključivi cilj je da se ne afirmira ono što je Božje. Oni se straše utjecaja Crkve jer im onda može oduzeti njihov monopol na manipuliranjem čovjekom, koji se lako izigra upravo onda kad nema vlastitih vrijednosti.

Zato je Isus vrlo jasno razdvojio ova dva područja te je on bio prvi za sekularnost države, to jest za odvojenost Crkve i države. Isus je zastupao pravo države da se bavi svojim poslom i da autonomno uređuje njoj povjereno područje, što joj vjerski autoritet nema pravo oduzeti. S druge pak strane postoji područje koje se izravno tiče vjere u Boga i odnosa s Bogom, te ga je kršćanstvo uspjelo istaknuti kao sadržaj koji treba dati Bogu. Budući da je Isus bio za to da se državi prizna ovlasti nad onim što je njoj svojstveno, stoga ni Crkva nema pravo sebi prisvajati to područje djelovanja. Upravo stoga ni danas, kad Crkva i vjernici u pojedinim stvarima reagiraju javno želeći da država rješava probleme i vodi društvo sukladno načelima morala, ona time ne želi prisvojiti sebi funkciju države, već jednostavno radi na tome i živi za to da država, u svojoj neovisnosti, autonomiji i sekularnosti, što kvalitetnije izvrši svoju zadaću.

Molimo se stoga da Crkva i vjernici što više teže da sebe predaju Bogu, dajući tako Bogu Božje, jer će se tada najbolje darivati i za ono što je carevo, to jest, za dobrobit svoga društva i naroda. Jer budućnost jednom narodu ne mogu zajamčiti nedosljedni politikanti i spletkari, ni s državne ni s crkvene strane, već iskreni ljubitelji Boga koji žive kao i njihov Učitelj, a to će reći po istini, te da poučavaju po istini putu Božjemu. Budimo do kraja poučljivi i živimo vjerno Bogu, jer ćemo tada i dati najbolji doprinos i kao članovi svoga naroda i građani svoga društva koje ćemo svojim životom uzdizati prema vječnim vrijednostima, kako od nas Gospodin očekuje.

Svi iz iskustva dobro znamo da,
kad se neka prostorija ili kuća
ne otvaraju često
i ne provjetravaju redovito,
u njima se ‘čuje’ ustajali zrak
i izbija neugodan miris.
Zato je potrebno prozračiti ih
i unijeti svježinu mirisima
za osvježavanje prostora.
To se na razini duha
događa i pojedincima,
ali i društvu u cjelini.
Sve više i više se zatvaramo
u zemaljsko i ovostrano,
zaboravljajući provjetravati dušu
pravom duhovnom svježinom.
Zatvaramo se u ljudskost
i u ime vlastite autonomije
ne dopuštamo pristup Višnjemu
da uđe u naš prostor i vrijeme.
U sebi i oko sebe stvorili smo
ustajalost, pa i trulež,
jer ljudskost bez Boga
vrlo je kvarljiva roba,
podložna truleži i grijehu,
iz čega se širi zadah smrti.
Dolaskom u naš svijet
Bog širom rastvara
prostore našega življenja
i osvježava svježinom ljubavi.
No očekuje da se i sami
otvorimo njegovu djelovanju
određujući se odlučno
protiv ustajalog načina života
kojim isključujemo iz sebe
njegovu svetu prisutnost.
Pogotovo što nam pruža
istinski osvježivač prostora
– miomiris utjelovljenoga Sina
koji se širi na sve koji ga
primaju s vjerom i ljubavlju.

28. nedjelja kroz godinu – A

Naviještajući Kraljevstvo Božje Isus je ispričao više prispodoba u kojima je isticao da su svoje mjesto u Kraljevstvu pronašli carinici i grješnici, dok to nije slučaj s onima koji su sebe smatrali pravednicima, što je izazivalo njihovu reakciju. Isto tako ti isti dežurni čuvari pravednosti nisu mogli prihvatiti da Bog može upraviti svoj poziv na vjeru i poganima. Štoviše, nisu htjeli prihvatiti istinu da je upravo radi njih i došao, da i njih privede u kuću Očevu. Sva posebnost Isusova poslanja je bila u tome da i druge ovce privede u Božji ovčinjak, jer su i oni bili Božja stvorenja za koja je imao i život položiti. No više je nego očito bilo da Isusov navještaj ne shvaćaju svi jednako. Zacijelo su određeni krugovi prigovarali da je taj navještaj i poziv svima neutemeljen i da nema nikakvih posebnih kriterija prema kojima Isus poziva grješnike u svoje kraljevstvo. Držali su da mnogi ljudi nisu uopće spremni ni prikladni ući u kraljevstvo, te su vjerojatno Isusa optuživali da dovodi nespremne ljude u doticaj s vjerom i Bogom, što je vrlo neprimjereno.

Istina, međutim, o Isusovu pozivu u kraljevstvo nije bila takva. On je uistinu svoj poziv upravio i onim odbačenim kategorijama koje su redovito pismoznanci i farizeji prezirali, ali je bilo daleko od toga da Isus ne bi znao postaviti zdrave kriterije za ulazak u kraljevstvo Božje i onda kad je pozivao sve ljude da se odazovu i prime udjela na njemu. Isto je vrijedilo i za pripadnike drugih naroda kojima je upravljao poziv. Doista, nikoga unaprijed on nije htio isključiti, ali i onda kad ih je pozivao nije smatrao da tek tako mogu ući u njegovo kraljevstvo, kao da se ulazak u njega događa silom naravi ili kao da ne bi bio vrlo uzvišen, zahtijevan i poseban. Krivo bi mislio onaj tko bi iz Isusovih prispodoba stekao dojam da se spasenje događa olako kao neki naravni ili spontani proces kojim bi on potkopavao kriterije koji su postojali i pred Bogom.

Za takve koji su mislili da Isus zagovara ulazak u kraljevstvo a da ne moraju ništa samo poduzeti ili da ne moraju surađivati s onim tko ih je pozvao, Isus priča prispodobu o gozbi kraljeva sina koju smo danas čuli u evanđeoskom odlomku. Iz prispodobe je vrlo jasno tko je bio primarno pozvan na gozbu, ali isto tako da su kasnije bili pozvani i mnogi drugi jer se oni prvi nisu odazvali. Jasna je to aluzija na odnos židovskoga i poganskog naroda, te način na koji je Božji poziv došao i poganima nakon nemara židovskoga naroda za povjerena im otajstva. Ali isto tako skretanje pozornosti prema prisutnome gostu koji je ušao na svadbu bez svadbenoga odijela jasno pokazuje da Isus nije zagovarao tek ulazak pogana u prostor vjere na bilo koji način, već je zagovarao potrebu da i sami pogani koji ulaze u zajednicu vjernika budu prikladno urešeni za događaj na koji su bili pozvani. A taj događaj je bio najuzvišeniji čin – svadba kraljeva sina. Odazivom na svadbu trebali su pokazati poštovanje koje imaju prema Kralju i prema uzvišenom pozivu koji im je iskazao čast.  Dakle, Isus doista smatra da je poganskim narodima iskazao čast kad ih je pozvao na zajedništvo vjere, što ne znači da itko ima pravo prema tom događaju postaviti se površno i neodgovorno, to jest doći na svadbu u neprikladnom ruhu.

Ovom prispodobom Isus je izgovorio i jasnu poruku i nama kršćanima danas. Jer ako je svima uputio poziv na zajedništvo vjere s Ocem nebeskim, to zajedništvo nemamo pravo shvaćati kao nevažno i usputno u životu. Jer spasenje nije spontani proces prema kojem se i danas zadovoljimo samo naravnim kvalitetama života, već je neophodno priskrbiti nadnaravni ures vlastitoga bića, to jest svadbeno ruho. Zato je u ranome kršćanstvu ćudoredni život bio pretpostavka da bi se moglo primiti krštenje i vjeru. Kao što je bilo nespojivo da netko dođe na kraljevsku svadbu u neprikladnome ruhu, tako je bilo nespojivo da netko bude kršćaninom, a živi neobraćenim, to jest grješnim životom. To znači da bismo i mi danas trebali razmisliti o tome smijemo li živjeti površno, te ostati na našem ljudskom poimanju vjere, ostati na ljudskom prosjeku života, a Bog nas je pozvao na uzvišeni život, to jest na kraljevsku svadbu svoga Sina. Ujedno, on sam je skrbio oko toga da nam priskrbi čisto svadbeno ruho u vidu krsnih bijelih haljina koje smo primili, jer nam je samo on mogao podariti prikladno svadbeno ruho. A nemamo pravo biti kršćani bez svadbenoga ruha, već naprotiv u potpunosti biti svečano urešeni milosnim zajedništvom s njime, jer nas to isto zajedništvo čini duhovno bogatima i spremnima za najljepši događaj našega života, jer je Bog u našem srcu odredio pripraviti kraljevsku gozbu svome Sinu.

Potrudimo se stoga i mi otkriti neobičnu ljepotu i važnost poziva na gozbu života vječnoga koji nam Bog upućuje, te ne ugrozimo svojom površnošću i grijesima taj isti poziv koji nam je upravljen, a niti svadbeno ruho koje nam je on podario. Zahvalimo radije Bogu za taj sveti poziv, te mu u zahvalnosti pođimo ususret odgovornim životom, da se i nama ne dogodi da budemo pozvani na vječnu gozbu time što mu u svome srcu pripremamo ovu zemaljsku, tako da se ne dogodi da budemo izbačeni iz svadbene dvorane. Veselimo se zbog upravljenoga poziva, što nam je već ovdje na zemlji dao predokus buduće slave koju ćemo jednom uživati na onoj vječnoj svadbi Jaganjčevoj u njegovu kraljevstvu.

27. nedjelja kroz godinu – A

Razmatrajući duhovnu stvarnost svoga naroda, Gospodin Isus je redovito znao pretočiti svoja zapažanja u prispodobe koje su bile slikovite i upečatljive. Jedna od tih prispodoba je i prispodoba u zlim vinogradarima koji ne dopuštaju gospodaru vinograda da ubere urod iz istoga. U ovom slučaju bila mu je olakotna okolnost to što je već u Starome zavjetu prorok Izaija ispjevao pjesmu o Božjem vinogradu. Stoga je Isusu bilo dovoljno nekoliko preinaka da dobije vrlo aktualnu i razumljivu prispodobu s porukom jasnijom i izričitijom od starozavjetne. On je želio skrenuti pozornost na loše upravitelje Božjega naroda, koji svojim lošim upravljanjem nisu dopuštali da narod donese prave plodove. Točnije rečeno svojim postupcima nisu dopuštali da plodovi vinograda pripadnu onome tko je istinski njegov gospodar. No ova drama izraelskoga naroda kao Božjeg vinograda može postati i drama svakog naroda i svakoga društva u kojem se osjeti jednako tako sukob i borba oko pripadnosti Bogu. I to još nije sve, jer se isto takva drama otkriva i na razini svakog pojedinca koji je pozvan biti Božjim trsom u svetom vinogradu. Zlo, međutim, i njega nastoji lišiti plodnosti i pripadnosti Bogu.

No ono što dolazi do izražaja u prispodobi, i što jako začuđuje, jest agresivnost i upornost zla koje se pošto poto želi domoći vlasništva koje mu ne pripada. Naime, vinogradari iz prispodobe daju se u službu zla, to jest otvorenoga protivljenja gospodaru glede plodova vinograda za koji oni sami nisu učinili ništa, osim što su čekali urod kao najamnici. Svoju beskrupuloznu odlučnost pokazuju prema gospodarevim slugama koje zlostavljaju, progone i ubijaju. Štoviše, njihova drskost ide do te mjere da ubijaju i samog gospodareva sina – baštinika.

Primijenjeno i na naše suvremene hrvatske okolnosti može se uočiti kako u društvu postoje sile zla i cinizma koje su vrlo agresivna prema vrijednostima i svakom pokušaju da se napravi točna slika stanja u društvu. Posebno su agresivne te sila zla ako im netko pokuša ustvrditi da čovjek pripada Bogu kao Božja predraga svojina, koju treba obrađivati i oko koje skrbiti da donese božanske plodove života, a ne dopustiti da živi zapušteno i da mu život postane besplodan. Stječe se dojam da onda te iste sile zla, koje ne dopuštaju da Bog ubere plodove ljudskih napora za život vječni, tog istog čovjeka steriliziraju na način da ga dovedu do toga da živi sasvim prizemljenim ljudskim životom u kojemu nije kadar podići glave prema vječnim neprolaznim vrijednostima. Jer u društvu u kojemu živimo beskrupuloznim i bezobraznim ‘vinogradarima’ ne smeta ništa što se događa u okruženju, koliko im smeta kad netko glasno izgovori istinu o božanskom porijeklu i nebeskom pozivu čovjeka i počne se zalagati za to da se ne temelju te istine oblikuje i njegov život na zemlji, to jest društvo u kojemu živi, čime bi se čovjeku omogućilo da donese plodove sukladne njegovoj naravi. Ali ovi zli vinogradari današnjice ne dopuštaju da se to dogodi, već uredno onemogućuju taj uzvišeni Božji plan i cilj.

Tako vidimo da i prvo čitanje, a i evanđeoski odlomak, svjedoče o vjekovnoj borbi koja se odvija za Božji vinograd između Boga koji je stvoritelj i gospodar vinograda koji ga je zasadio, okopavao, zaštitio i Zloga koji mimo prava hoće prisvojiti ono što nije njegovo. Riječ je o borbi koju pokreću sile zla koje se u svome bijesu i pakosti žele domoći Božjega posjeda. I što se više Bog trudi oko toga da zaštiti svoj nasad od zloporaba, tim više oni nasrću na taj nasad novim i nedopustivijim sredstvima. Koliko se Bog više trudi oko njegove plodnosti, toliko ga oni više žele učiniti besplodnim. Koliko se Bog više trudi da ga privede svrsi time što mu daje obilnije plodove, to više se oni žele domoći njegovih plodova za svoje privatne i ograničene potrebe, a koje će biti na štetu samog vinograda. Zlo, kako vidimo, pokazuje začuđujuću silinu i bijes kada se bori za vlastiti interes, premda nema nikakvoga prava na taj interes. U toj borbi ono bira sva raspoloživa sredstva, i dopuštena i nedopuštena, umjesto da prihvati istinu o Božjem vinogradu i njegovoj plodnosti. U stvari, od trenutka kad se bori za interes mimo vlastitoga prava, kad se bori za nezakoniti cilj, bilo koje upotrijebljeno sredstvo je uvijek nedopušteno. Pogotovo što uočavamo koliki napor ulaže Bog da zaštiti svoj vinograd, do mjere da je spreman izložiti sebe za njegovu dobrobit šaljući svoga Sina, dok zlo može samo u bjesomučnoj oholosti biti rušilačka sila kojoj nije cilj dobrobit vinograda, već njegova propast.

A nama ljudima bi trebalo doći do svijesti da se ova borba vodi poradi nas i našega spasenja. Bog nas želi zadržati kao svoj plodni vinograd, te je sprema i svoga Sina dati za naše spasenja, da nam omogući svet i uzvišen život koji rađa plodovima života vječnoga. Zli, pak, nije ni ‘orao ni kopao’ oko nas, naše plodnosti i našega dobra, ali svojim zavođenjem želi sve upropastiti. Naša je ipak jedina sigurnost u Bogu, koji nam dade svoga Sina kao Kamen koji graditelji – zli vinogradari odbacuju, a nama postaje Kamen zaglavni. Držimo se njega i na njemu utemeljimo svoj život, kako bismo po njemu i u njemu doista bili plodni Božji vinograd.

Medicinska znanost nas uči
da u ljudskom mozgu postoji
centar za ravnotežu
o kojem ovisi naše kretanje,
stabilnost i sigurnost.
Ako taj centar zakaže
ne možemo se kretati
ni ispravno ni uspravno
te gubimo sigurnost u hodu
i pouzdanje za svaki drugi
pokret i radnju.
No ne smijemo zaboraviti da
pravi centar za ravnotežu
nije onaj biološki već duhovni.
Duh usmjeren prema Bogu
i srce puno ljubavi
prema njemu i bližnjemu
najbolje je jamstvo ravnoteže
i uravnotežena života.
Zato nam se čuvati grijeha
koji nas slabi iznutra
i izbacuje iz ravnoteže.
Izgrađivati nam se pak
u posvemašnjoj vjernosti
i nesebičnoj ljubavi
koja učvršćuje naše korake
na putu vječnosti.