2. vazmena nedjelja

Osam dana nakon proslave uskrsnuća Gospodinova, kako je i sasvim razložno, liturgija Crkve nam nudi odlomak iz Evanđelja svetog Ivana u kojem je opisan događaj koji se zbio baš osmoga dana pošto je Gospodin ustao od mrtvih. Naime, toga dana se Gospodin ukazao okupljenim učenicima kao i na dan uskrsnuća, s time da je ovaj put među njima bio i Toma koji, ne samo ne bijaše s njima osam dana prije, već nije htio ni povjerovati u stvarnost onoga o čemu su mu drugi učenici govorili. Zato je ovaj put Isusovo ukazanje bilo usmjereno prvenstveno prema Tomi čiju je nevjeru htio razbiti, a najbolji put za to bio je da udovolji uvjetima koje je sam Toma postavio drugim apostolima: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.

Kad su Gospodina razapeli htjeli su ga osramotiti, ali isto tako izabrali su takvu smrt koja se trebala duboko urezati u svijest učenika, što se u biti i dogodilo. Čak nisu svi ni trebali biti na Kalvariji da bi znali kako je užasan bio taj prizor koji ih se do te mjere morao dojmiti da su se razbježali, da su im bile pokopane sve nade i da su bili ispunjeni strahom i razočaranjem. Zato je bila logična i Tomina nevjerica: Nakon tolikih muka i tortura, te nakon umiranja na križu, nitko nije mogao ostati živim. Toma nije mogao vjerovati da je se taj isti mogao ukazati učenicima kao živ, te je pomišljao da je kakva utvara ili da ih je netko drugi uspio obmanuti ili pak da nisu uspjeli dobro vidjeti u brzini i smetenosti. Odatle njegov zahtjev da vidi biljeg čavala na Isusovim rukama i nogama, te da stavi svoju ruku u ubodne rane na Isusovu tijelu. Toma nije povjerovao jer svjedočanstvo njegovih prijatelja apostola nije moglo u njega utisnuti svijest o uskrsnuću kao što su mogle utisnuti Isusove rane. Zato je on tražio staviti svoj prst u te rane koje su bile znakom stvarnosti uskrsnuća i Božjega milosrđa prema čovjeku.

Zato je Gospodin, u svome milosrđu prema ljudskome rodu, ostavio na tijelu rane koje su mu nanijeli na Veliki petak, tako da su ostale najprije apostolima kao znak i potvrda njegova identiteta. One su ostale trajno urezane u njegovo biće, te ih se ni nakon smrti ne odriče, da bi ih urezao njima u svijest. Rane su dio njega i svjedočanstvo što je sve učinio za čovjeka. One su znak da je sanirao naše ljudske rane i slabosti, od kojih je jedna od najvećih nevjera i ne prihvaćanje Boga u pravom smislu riječi, čemu su apostoli, a Toma na poseban način, bili samo pokazatelji. Da su ozbiljno vjerovali, onda bi s Bogom uspostavili odnos kao sa živim Bogom, te bi im i njegova proročanstva bila poznata i najave što se sve ima dogoditi s njegovim Mesijom. U tom smislu se njihov proces rasta u vjeri imao dovršiti upravo razmatranjem Gospodinovih rana, koje su otkrivale njegov identitet, to jest Božju ljubav za čovjeka. Ujedno su ga također pokazivale kao živoga Boga koji je svojim ranama u njima dovršio hod vjere, te je Gospodin s pravom nazvan u Poslanici Hebrejima početnikom i dovršiteljem naše vjere.

Njegove rane su tako vidljive i njegovo biće po njima prepoznatljivo, tako da njegovo zemaljsko postojanje ostaje nedjeljivo njegovo i kad je u slavi Očevoj. Dok je Toma tražio utisnuti svoje prste u njegove rane, njemu je Gospodin utiskivao svijest o svojoj živoj prisutnosti i svome uskrsnuću. Onaj tko je živio u našem tijelu i dalje živi. Tijelo koje je uzeo sada je potvrda da je Bog! Tijelo je bilo dokaz o životu i smrti. Njega smo na zemlji u tijelu mogli jasno iskusiti, pa tako i njegovo uskrsnuće i njegov sada neumrli život. Njegovo božanstvo se pokazalo u tijelu, te ga treba utiskivati u iskustvo svoga života.

Pred Kristovim ranama dobro je da se svi poput Tome zastidimo svoje nevjere i života udaljenoga od živoga Boga koji nam je podario milost uskrsnuća svoga Sina, a mi pored toga prolazimo u nevjerici i loše prihvaćamo. Živi Bog ih s ponosom pokazuje, jer su znakom milosrđa prema nama. U njima se ogledava naša ljudska slabost i grješnost koju je trebalo iscijeliti, te smo tako i mi uzrok tih rana, a on ih je podnio radi našega spasenja. Naši su grijesi uzročnik, a naše spasenje razlog tih rana. One su na njemu ostavile tragove kojima je bio obilježen do smrti, kao što je htio da u njemu ostanu kao svjedočanstvo nepovratnog i neuništivog uskrsnog života. Postale su ono što nitko nije očekivao.

Kao što je Toma pred tim ranama morao biti višestruko posramljen radi svoje nevjere, tako bismo i mi trebali češće stati pred te rane i razmatrati ih. I to ne bez posramljenosti i kajanja, ali isto tako tražeći u njima utjehu jer su one i znakom Božjega milosrđa, kao što su trebale biti znakom ljudskoga nemilosrđa. Tako ih je Bog pretvorio u znak i oruđe ljubavi i života, a trebale su biti znakom mržnje i smrti. Pred Uskrslim trebamo biti u stanju otkriti i vlastitu krivicu za njegove rane, jer te rane nisu samo jedna povijesna ili pak sada nadpovijesna – uskrsna datost. Nevjera ranjava kako naše vlastito tijelo, tako i otajstveno Tijelo Kristovo – Crkvu, te bismo radi toga trebali kao lijek češće koristiti svete rane Gospodinove. Neka nas u tome prati zagovor svetoga Tome, a neka nam Milosrdni Gospodin bude milostiv kao Tomi, te neka u nas utisne neponovljivo iskustvo svojih svetih rana.

Prigodom svojih obljetnica
gradovi, županije, ministarstva,
kao i druge  važne ustanove,
svake godine dodjeljuju nagrade
zaslužnim pojedincima i udrugama.
Jedna od tih važnih nagrada je
i nagrada za životno djelo,
a daje se onima koji su tijekom
života i karijere postigli
osobito značajne rezultate
i ostvarili izuzetne domete
u poslu i premetu zanimanja.

A ako je netko doista zaslužio
takvu nagradu i priznanje
onda je to naš Gospodin Isus.
Svojim slavnim uskrsnućem
ostvario je životno djelo,
jer je njegovo djelo sam život.
I to onaj neprolazni, besmrtni.
Rezultati njegova djela
nisu privremeni već trajni,
nisu vremeniti već vječni,
nisu zemaljski već nebeski.
Zato je zaslužio našu zahvalnost,
jer se njegovo životno djelo
ne tiče samo njegova života,
već i života svakoga od nas
koje je Bog obdario istom milošću
po njegovim svetim zaslugama.

Nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Nakon pobjedonosne noći uskrsnuća Gospodinova u ovom svetom danu dopuštamo da se na nas izlije snaga njegova uskrsnuća, jer je njegovo uskrsnuće donijelo istinske plodove života ljudskome rodu. Put koji je Isus prevalio da bi ušao u vječno svetište kao uskrsnuli Pobjednik, put je koji i nama predstoji napraviti, jer ni nama nema drugoga puta u hodu prema vječnosti, o čemu nam svjedoči evanđeoski tekst, koji opisuje dolazak žena i učenika na Gospodinov grob. Njegov otvoreni i prazni grob bio je istinski ulaz u Božje srce u kojemu rastu plodovi spasenja i života vječnoga. Zato Isus među nas nije došao samo kao Učitelj, već je bio primjer nošenja križa, podnošenja patnji i boli, smjernog prihvaćanja smrti, svjestan da po njegovoj uskrsnoj pobjedi i mi postajemo pobjednici. Po njegovu slavnom uskrsnuću primamo nebeske darove. Kroz njegov grob prolazimo u neprolazni život, te se prema njegovom uskrsnulom liku mi preporađamo i oblikujemo za novoga čovjeka.

On za kojega ispovijedamo da je umro na križu poradi nas i našega spasenja, nije uskrsnuo samo radi sebe, već da bi nas obdario plodovima svoga uskrsnuća. I dok se možda u nevjerici pitamo koji su to plodovi ili što je to konkretno učinio za nas, dok očekujemo tjelesnim očima vidjeti rezultate njegova uskrsnuća, ništa od toga se neće dogoditi. Jer njegovo uskrsnuće nije donijelo svoje plodove po izvanjskom blještavilu ni sjaju, niti se odlikuje po osobitim izvanjskim značajkama i promjenama. Niti je kao čarobnim štapom promijenilo društvene i gospodarske uvjete ljudskoga života. Naprotiv, ono je dotaknulo samu bit ljudskoga života, daleko od očiju svijeta i njegovih pojavnosti. Njegovo uskrsnuće dogodilo se u najvećim dubinama našega bića, utisnuto u svaku poru našega življenja. Zato je donijelo plodove najprije u našemu srcu čineći ga čvrstim i prikladnim prihvatilištem Božje ljubavi. Nadalje, plodovi uskrsnuća se očituju u srcu spremnom svjedočiti nakon što kuša Božju ljubav. To jest u srcu koje se osvjedočilo u snagu Božjega života koji pobjeđuje tamu i hladnoću groba. Plodovi se uskrsnuća ćute u preobraženju srca koje od bojažljivoga i nagriženoga nevjerom, postaje odvažno svjedočko srce koje naviješta svima novost života u Kristu Isusu.

A kao što se dogodilo dvojici učenika koji u uskrsno jutro trče na grob, tako Isus i u našim srcima danas svojim uskrsnućem budi nadu u život. Petar i Ivan povjerovaše da je uskrsnuo i da je živ kao što je obećao, te se i njih ulijevao novi život. Na njegovu praznome grobu otkrivaju da je po vjeri živ u njihovim srcima, u koja se na otajstven način utkao. Počeli su ga otkrivati očima duha u vlastitoj nutrini, polazeći od njegova groba koji nije dopustio da njihova srca po nevjeri umru. Raspeti Isus nije više bio u grobu mrtav, već je bio živ u njima, po čemu su njihovi životi postali mjesta njegova uskrsnuća i vječnoga života. Jednom zauvijek kamen koji odbaciše graditelji u njima je postao kamen zaglavni, a ono kamenje koje su ljudi bili navalili na njegov grob i na njihova srca, nepovratno je otkotrljano da ne bude više smetnja životu.

Stoga put našega života, ako želimo ući u život vječni, ne može mimoići Kristov grob gdje je mjesto doticaja ovoga i onoga života, mjesto našega spasenja na kojem nam je objavljena neopoziva ljubav Božja. To je mjesto na kojem ćemo i mi otkotrljati kamen grijeha i nevjerice, a prihvatiti Krista kao kamen zaglavni koji učvršćuje zdanje našega života. S tog svetoga mjesta koje svjedoči o njegovu uskrsnuću naš korak je upravljen napokon drugim smjerom koji je smjer vjere, nade i ljubavi. Doista je od neprocjenjive važnosti za naš mali ljudski život da uđemo u Božje srce i okusimo snagu njegove ljubavi, kao što Petar i Ivan uđoše u Kristov prazni grob. Samo u njemu možemo steći iskustvo one snažne, vjerodostojne ljubavi koja ljubi svetim žarom, te je vođena vjerom do mjere da joj ni smrt ne može nauditi.

Živjeti uskrsnim životom znači živjeti dar života onda kad živimo kao nositelji vjere i nada u srcima drugih. Istinski živimo onda kad po sebedarnoj ljubavi živimo u srcima onih kojima se darujemo kao zreli vjernici, onda kad se darujemo zrelom posvemašnjom ljubavlju koja je kadra ono što je razdvojeno sabrati u jedinstvo, koja ima moć ustrašene ohrabriti, raspršene skupiti, umrle oživjeti, ožalošćene utješiti. Ova ljubav je jedina kadra podizati novo čovječanstvo i učvršćivati naše obitelji iznutra novom i neponovljivom snagom. Novi svijet, uistinu ne nastaje na izvanjski način, već u obnovljenom i vjerom zahvaćenom srcu. Novi svijet i novo čovječanstvo nastaju u srcu punom života vječnoga, u srcu punom Božje ljubavi koju Uskrsli utiskuje u naša srca. Novi svijet nastaje iz Kristova praznoga groba koji nam je dan kao vrelo ljubavi i snage da donosimo plodove dostojne njegova uskrsnuća.

Zato je prevažno danas osjetiti kako u Kristovu grobu kuca Božje srce, čije su kucaje života čuli Petar i Ivan i povjerovali svemu što im je Isus govorio, a Pisma nagovijestila. Utjelovljeni Gospodin koji je uskrsnućem okusio svu snagu Očeve ljubavi i nas poziva da je osjetimo i svjedočimo živeći dostojno novoga života koji smo primili.  Ne dopustimo da dar njegova uskrsnuća bude u nama besplodan, jer na to nemamo pravo. Od trenutka kad je on svoju ljudsku narav obdario neumrlim životom, i nama je očitovao snagu svoga preobraženja i moć svoje ljubavi. A dar koji smo primili, svjedočimo drugim te i mi, poput apostola, donosimo svijetu plodove uskrsnuća, te tim plodovima proslavljajmo svoga uskrslog Gospodina koji u slavi Očevoj živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova.

Velika subota – vazmeno bdijenje

Vazmenim bdijenjem i obredima u ovoj svetoj noći ulazimo u samo središte liturgijske godine, u središte i ishodište cjelokupnoga vjerničkoga života. Ali iznad svega ulazimo u samo središte Božje ljubavi, u Božje srce koje nam se noćas očituje u svoj svojoj snazi i ljepoti. Dok nam je večeras u duhu prolazila cijela povijest spasenja, Bog nam je otkrivao samoga sebe i svu dubinu svoga otajstva. U ovom slavlju imali smo očitovanje Božje ljubavi čiji smo plod i sami kao njegova ljubljena djeca, stvoreni na njegovu sliku i s adresom prebivališta u njegovu srcu. Ne znamo sve razloge zašto je naš praroditelji odlutao iz tog zaštićenog jedinstvenog mjesta, ostavljajući i nama u nasljeđe izopačenu želju za bijegom od svoga Oca. Ne znamo zašto nije prihvatio dar dobrote Očeve u svome biću i zašto nije odgovorio velikodušnim uzdarjem, ali znamo da je i nas okljaštrio za takvo radosno iskustvo. Ne znamo zašto nas je ostavio u bespuću kao izgubljene lutalice, ali znamo da i sada u životu žrtve mraka i studeni. Ne znamo što je htio neposluhom Bogu, ali znamo da je potrošio kredit vjerodostojnosti, te nas je podložio duhovnom starenju i smrti.

Ali, Bogu neka je hvala, nismo ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, jer u ovoj svetoj noći osjećamo toplinu Božjega ognja koji nikada nije prestao gorjeti za nas u svetištu njegova srca. Neka se noćas i naša srca upale tom svetom ljubavlju na uskrsnom ognju koji razgoni tmine zla i grijeha iz našega života. Večeras nas zahvaća sjaj njegova svjetla – svjetla Krista uskrsloga, koji je došao za nama da obasja naše pute i da nam vrati radost i mir. Večeras u ovoj svetoj noći slavimo Boga koji je spreman hoditi za nama i vratiti nas u iskonsko mjesto našega nastanka vraćajući mir duši našoj koja samo u Bogu može otpočinuti. Slaveći Kristovo uskrsnuće otkrivamo smisao svoga života, jer on nam je svojim križem i mukom, smrću i uskrsnućem otvorio put do srca Božjega koje nas prima neizrecivom vjekovnom željom. Dok slavimo Krista koji je ustao od mrtvih snagom i slavom Očevom, ujedno osjećamo ljubav koja struji iz Očeva srca jer je Gospodin i nas sa sobom doveo u zajedništvo te čudesne ljubavi.

Neka je slava našemu Spasitelju koji se nije bojao ni križa ni smrti, već nam je upravo u trenutcima boli posvjedočio neopozivu Božju ljubav za nas. Podignut na križ i nas je uzdigao k sebi u vječni Očev zagrljaj. Predajući se u smrt posvjedočio nam je da Otac nikad ne napušta svoga Sina, čime nam je otkrio dubine Očeve ljubavi koja nas obnavlja i oživljava. Na Veliki petak nam je otkrio da je put do Božjega srca posut trnjem, a večeras nam objavljuje da samo u Božjemu srcu sviće zora uskrsnuća. Ne bojmo se, stoga, već s pouzdanjem uđimo u Božje srce u kojem je za nas položena neizreciva nada života. Vratimo se sa svojih bespuća i požurimo se Ocu koji čeka i nas svim žarom srca kao što je čekao svoga Sina da uskrsne od mrtvih. Bacimo se u zagrljaj onome koji kao roditelj plamti čekajući povratak svoga djeteta iz propasti.

Idući na mjesto Gospodinova uskrsnuća otkrivamo da ono najbitnije i najvažnije u životu nam nije nedostupno, već nam je nadohvat ruke. Točnije, sva blaga našega života za nas su položena u Božjemu srcu koje nam se Isusovim uskrsnućem potpuno otvorilo. Promatrajući uskrsloga Gospodina uočavamo da je uskrsnuo po sili ljubavi, jer je ljubavlju bio neraskidivo vezan s Ocem u njegovu srcu. Ta je ljubav zajamčila da se ne raspadne u grobu, već da do kraja pobijedi smrt koja je pred ljubavlju nemoćna. Zato je Kristov prazni grob, u kojem je nepovratno pobijeđena smrt, simbol Očeva srca iz kojega ljubav izlazi kao pobjednica, a smrt ostaje konačno poražena. U tom duhu će i anđeo reći ženama: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih.

Idimo i mi i vidimo mjesto gdje je Raspeti Isus ležao i osvjedočimo se  da je uskrsnuo od mrtvih. Večeras nipošto ne smijemo zaboraviti da je Otac i naša srca obilježio svojom ljubavlju onda kad nas je stvorio na svoju sliku. Tada je utisnuo u nas tragove svoje ljubavi i neizmjernu žeđ i potrebu da srce ispunimo ljubavlju i da se tako preporodimo i uskrsnemo, usprkos svih lutanja, slabosti i grijeha. Jer ovo je noć koja je vatrom i vodom pročistila naša srca, jer je u njoj Krist ognjem svoje ljubavi spalio zle nečistoće našega bića i isprao krsnom vodom sve naslage prljavštine grijeha. Ovo je noć koja je naša srca obasjala Božjim svjetlom pa u njoj kličemo od radosti neizrecive što naš život nije više u tami, već blista novim sjajem.

Večeras je stoga prigoda da kroz Kristov prazni grob uđemo i do kraja zavirimo u Božje srce, te da potpuno uronimo u milost koja nam je u njemu darovana po ljubavi koja plamti između Oca i Sina. Večeras je prigoda otkriti da živimo onoliko koliko živimo u Božjemu srcu, jer samo tamo pronalazimo neiscrpno vrelo neumrle ljubavi kojoj ni smrt nije mogla nauditi. U Božjem srcu otkrijmo da i nas Bog ljubi kao svoju djecu u Sinu, pa se ne bojmo njemu suobličiti po krštenju, jer ako smo s njime suukopani, onda ćemo s njime i uskrsnuti. Uđimo večeras u to srce koje ne dopušta da nas smrt zahvati i zarobi, kao što nije mogla zahvatiti ni našega Gospodine, već nam daje neprolazni život po neizrecivom zajedništvu ljubavi. Ispunimo se u njemu novim, uskrslim životom i širimo oko sebe miris uskrsnuća svjedočeći djelima ljubavi milosni dar koji nam je sam Isus udijelio ustajući od mrtvih. Živimo već sada kao novi ljudi dok i sami ne prispijemo do one punine u koju je po svome uskrsnuću ušao naš Gospodin Isus Krist koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen

Veliki petak

Danas u obredima Velikoga petka središnje mjesto zauzima križ Gospodinov. Točnije, razmišljamo o Isusu kao svome raspetome Gospodinu koji je poradi nas ljudi podnio razapinjanje i muku na križu sve do smrti i polaganja u grob. No njegova smrt nije slučajnost niti je tek nesretan slučaj, nego je bila pitanje svjesnog izbora. I to dvostrukoga. On je tako došao među nas ljude svjesno, jer nas je htio spasiti od naših grijeha iskupljujući nas svojim životom. Bio je svjestan da će povijesna mjera zla doći do svoje punine, te da će ljudi upravo onda kad se pojavi Božji Sin pokazati krajnje bezboštvo i spremnost opiranja njegovim planovima, no sve je prihvatio mirno i s ljubavlju prema čovjeku da ga svojom mukom i smrću na križu otrijezni od besramnoga bezboštva. S druge pak strane i oni koji su ga razapeli učinili su to svjesno, bilo Pilat kao izvršitelj, bilo glavari svećenički i starješine narodne koji su tražili osudu.

Upravo zato su ovi događaji obavijeni većom otajstvenošću, jer je doista nerazumljiva tajna ljudsko potonuće do mjere izdaje, odbacivanja i preziranja Boga. Doista je neprotumačiva tajna ljudska izopačena savjest koja ne dopušta da Bog prodre u nju i da je oslobodi i prosvijetli, nego se radije prepušta bezbožnoj strasti koja mahnito traži da se ukloni svaki trag Boga. A da bi se Boga uklonilo, htjeli su ljudi ostaviti poruku i pouku na vidljiv način i drugima kako će proći ako se budu drznuli remetiti bezbožne planove. Zato su Boga htjeli pribiti na stup srama da bude vidljiv svima, uvjereni da će tako sramotnom smrću zatrti njegovu prisutnost na zemlji. Htjeli su na taj način izbrisati tragove koje je ostavio u srcima ljudi, jer raspeti trebao biti opomena kako će proći svaki onaj tko se suprotstavi ljudskim naumima.

No dogodilo se sasvim suprotno od ljudske volje. Božji Sin je dopustio da se na njemu ispune Pisma, te je prepustio da ga odvedu kao janje na klanje, jer je znao da je nepobjediva moć ljubavi i praštanja koju je nosio u svome srcu. Odlučivši ispuniti što je o njemu naviješteno, podložio se ljudskoj želji da se obračuna s Bogom, kako bi ljudima otvorio oči da se obrate od bezakonja i bezboštva. Dok je on došao da čovjeka vrati u slavu u kojoj je stvoren, čovjek je njega doveo do krajnjeg poniženja. Dok je on htio čovjeku vratiti izgubljeno dostojanstvo, čovjek je njega pribio na stup srama sramotnom osudom na smrt razapinjanjem iz koje se očituje sva ljudska besramnost.

No sve što se dogodilo u Isusovu procesu, osudi i razapinjanju svakodnevno se događa i danas kako na razini čovječanstva, tako isto i na razini pojedinačnog života i svijesti. Kao i društvo Isusova vremena, tako i ovo naše suvremeno sustavno se bori protiv prisutnosti Božje, te ju jednako tako izvrgava sramoti. Svaki priziv na Božji zakon, volju i zapovijedi nastoji se ukloniti pribijajući na stup srama kako bi se čovjeku ostavilo dovoljno manevarskoga prostora da provodi svoju volji i da propisuje zakone za koji ne želi da budu u skladu s Bogom. Kao što su Isusa izveli iz grada i razapeli na Golgoti, tako i danas čovjek izbacuje Boga iz svoga grada da sebi ostavi dovoljno manevarskog prostora za život bez Boga. Tragično je da su i danas kao i nekada upravo besramnici spremni one koji zagovaraju ponizan i pošten stav u životu sukladan Božjem naumu pribiti na stup srama.

Vidljivo je tako da ne samo da čovjek može Boga ignorirati, već Bog koji čovjeka poučava božanskom životu smeta čovjeku do mjere da ga čovjek želi ukloniti i izbrisati mu spomen na najgori mogući način. Ljudi sebi žele ostaviti prostora da nesmetano zlorabe zakone, duhovnu i svjetovnu moć, slobodu, volju naroda. Tko god se odupre čovjekovoj potrebi da na bezočan način provodi samovolju, da iskazuje apsolutnu moć, završava na stupu srama. Pa i sam Bog među prvima. Štoviše, obični mali ljudi bi bili nemoćni oduprijeti se paklenim naumima moćnika ovoga svijeta, jer ne bi imali pravoga mjerila rasuđivanja ni moći da se odupru, dok je Bog to bio moćan. Zato njega onda krugovi moći nastoje omalovažiti, proglasiti neprijateljem društva i svijeta, ozloglasiti ga kao mrzitelja čovjeka i njegova dobra. Čak su spremni, proturječno, zlorabiti i Božje ime i vjeru kako bi Boga istisnuli iz svoga života. Boga tako najčešće proglašavaju neupućenim i nestručnim glede ljudskoga života, a svako njegovo tumačenje nemjerodavnim, te ga na taj način i danas pribijaju na stup izrugivanja i srama dovodeći one koji u njega vjeruju do kompleksa manje vrijednosti, do toga da se stide svojih uvjerenja i zajedništava s njime.

No upravo križ kao stup srama na koji su ljudi Boga pribili da ga izbace iz svoje sredine postaje najuočljiviji znak Božje ljubavi i svjedočanstva protiv ljudi. Ujedno ostaje trajni spomen njihova bezboštva i oholosti, a Božje slave i poniznosti. I dok je križ znak ljudske mržnje prema Bogu, ostaje pak s druge strane znakom i sredstvom Božjega čovjekoljublja. Zato je Križ za nas vjernike znakom snage, jer kad stajemo pred križ kao pred stup srama na koji je pribijen Bog, utiskujemo ga jer nam je on snaga da se Boga ne sramimo. I dok shvaćamo kako se besramnici ne srame činiti zlo, mi tim više stvaramo odluke da se svoga Gospodina i njegova križa nećemo stidjeti. Dok mu se klanjamo, spremno ga prihvaćamo u vlastiti život s čvrstom odlukom da ćemo ga odvažno svjedočiti kao sredstvo Božjega čovjekoljublja i našega očovječenja. Poklonimo se stoga večeras smjerno i ponizno beskrajnoj poniznosti i dobroti Božjoj koji nije prezao niti od tolike sramote da bi nama pokazao i u nas po križu utisnuo svu svoju ljubav otvarajući nam vrata života vječnoga.

Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje

Večerašnjim slavljem Mise večere Gospodnje započinjemo proslavu svetoga Vazmenoga trodnevlja koje je središte i vrhunac liturgijske godine. A ova tri dana su na tako uzvišen način povezani da međusobno upućuju jedan na drugoga, te otajstveno jedan drugoga otkrivaju ili pak sadrže do mjere da su neodvojivi. U tom smislu i večerašnje slavlje sadrži i na sebi svojstven način izriče otajstvo križa Gospodinova, kao i otajstvo uskrsnuća s njime tijesno povezana.

Ljubav u dva čina

A sve što je Isus želio sa svojim učenicima proživjeti, pa i njima ostaviti, Isus je to učinio u dva čina ljubavi koja su ostala učenicima utisnuta u život i u sjećanje. Prvi čin ljubavi bilo je pranje nogu koje je dio večerašnjeg liturgijskog slavlja. Isus je pokazao svoju beskrajnu ljubav time što je, prigibajući se prati učenicima noge, pokazao da se u poniznosti prignuo do zemlje. Bio je spreman na takav čin, kojem su se čak i oni čudili, a Petar odbijao, jer ih je beskrajno ljubio. Prigibanjem do zemlje da im opere noge samo je označio umiranje na križu koje je bilo vrhunac poniznosti to jest maksimalno moguće prigibanje, do smrti, smrti na križu, kako će reći sveti Pavao. Ali osim što im je činom poniznosti uprisutnio križ, perući im noge posvjedočio im je da su već okupani, čisti po zajedništvu s njime. No dar očišćenja su primili upravo po križu na kojem je prolio krv kojom nas je očistio.

Drugi čin ljubavi koju je Isus pokazao na posljednjoj večeri bilo je blagovanje u kojem je sama sebe predao u kruhu i vinu za svoje učenike. O tome smo večeras čitali izviješće svetoga Pavla u kojemu svjedoči o predaji koju je primio i koju dalje prenosi svojim vjernicima, a koja se tiče Gospodinova predanja one večeri kad je bio predan u ruke grešnika da ga razapnu. Te iste večeri Gospodin je predao sebe učenicima u kruhu: Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen; i vinu: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.

Doista, kako pranjem nogu i činom prigibanja, tako isto i činom predanja samoga sebe, Isus je najprije pokazao svoju beskrajnu ljubav, o čemu će posvjedočiti sveti Ivan: Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, ljubio ih je do kraja. Ali osim što je pokazao svoju ljubav, on je ujedno tom ljubavlju preplavio svoje učenike. Iz preobilne ljubavi pokazao im je da ih je toliko ljubio da im je bio spreman noge prati, to jest umrijeti da ih očisti do kraja. A bio je spreman i umrijeti da ih nahrani svojim tijelom i napoji krvlju. Iz svega rečenoga je očito da je otajstvo proslavljeno u dvorani posljednje večere unaprijed proslavljeno otajstvo križa koje će se dogoditi već idući dan. Iz njegova srca potekla je njegova preobilna ljubav koja nije bila drugo doli prolivena krv za očišćenje svijeta od grijeha, predoznačena u obredu pranja nogu, te dar života kojim se vjernici hrane čuvajući spomen na njega i na otajstvo vlastitog otkupljenja.

Činiti što je Isus učinio

No nakon što je Isus očitovao svoju poniznu, te sebedarnu ljubav, uputio je učenicima vrlo jasan poziv: Ovo činite meni na spomen. Ili pak riječima koje je zapisao sveti Ivan nakon pranja nogu: Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što sam ja vama učinih. Pozvao ih je da čine to što su doživjeli, to jest što su primili od Isusa. A primili su oproštenje grijeha i primjer poniznosti, kao što su primili najuzvišeniji dar u njegovu predanju tijela i krvi u prilikama kruha i vina pri samom blagovanju večere.

Tako Isus nije izvršio samo obred, već je njegovo slavlje pashalne večere bio istinski čin ljubavi iz kojega izvire zadaća njegovim učenicima da čine sve što je on učinio. Kao što je on očistio i nahranio njih, tako im je ostavio zadaću da i sami čine međusobno, to jest svima kojima navješćuju smrt Gospodnju pozivajući ih da povjeruju Bogu koji na ljude izlijeva svoju ljubav. Bili su pozvani u posvemašnjoj poniznosti služiti povjerenome vjerničkom stadu za posvemašnju čistoću, kao što su bili pozvani i hraniti ih Kristovim tijelom i krvlju.

Zato i u večerašnjoj proslavi večere Gospodnje, dok se spominjemo da je ovo slavlje ispunjenje starozavjetnih pashalnih događaja, ne zaboravljamo da je naš Gospodin pravo pashalno janje koje u svetoj noći izlaska iz sužanjstva ima dvostruko značenje: s jedne strane njegova nas krv čisti i štiti od zatora i propasti, a s druge strane nas hrani na putu prema konačnome spasenju. Iz ovog slavlja u kojem se očituje punina Kristove ljubavi za nas, ishodište je i naše ljubavi. Ako nam je on zapovjedio: Ovo činite, dužni smo ga nasljedovati i primljenu ljubav u-činiti, pretvoriti u čin.

Božja ljubav stoga u nama ne smije ostati tek ideja, teorija i apstrakcija, već ju je potrebno činiti, to jest konkretizirati. Kao što se ona konkretizirala u odnosu na nas ljude u potpunom sebedarju, tako je neophodno da i ljubav Isusovih učenika postane jednako konkretna i učinjena. I sami smo njome preplavljeni u ovom euharistijskom slavlju, te ju stoga činimo, jer samo njome možemo začiniti život svojoj braći. Iz Kristova srca izlila se rijeka ljubavi, pa je mi ne smijemo zaustaviti, već joj omogućimo da i preko nas teče i natapa srca svih ljudi i cijeli svijet svojim spasenjskom tokom. Nastojmo stoga da ovo slavlje ne bude samo obred, već istinski spomen i čin koji i nas pokreće na spasenjsku ljubav prema svima kojima je potrebna istinska čistoća bića i hrana života vječnoga.

Svemogući Bože, ako ikada,
onda u ove svete dane
osjećam što znači biti
svećenik Boga Svevišnjega.
Slika sam tvoga utjelovljenoga Sina,
kojemu pralik bješe
kralj šalemski Melkisedek,
bez oca, majke i rodoslovlja.
I moje je život satkan
od slavodobitnih poklika ‘hosana’,
do posvemašnjeg odbacivanja
kad te napuste i braća i prijatelji,
pa sve do onih trenutaka
kad mi se čini da me i ti ostavljaš.
Iz dana u dan sve sam više sam
po čežnji koja se stvara u duši,
a do koje ne mogu doprijeti ljudi,
jer ja žeđam za tvojim dubinama
i za snagom tvoga otajstva.
Obdario si me stoga
darom muke tvoga Sina:
Vežeš mi ruke
da bih mogao odriješivati,
pribijaš me na križ
da bih mogao oslobađati,
šalješ me u smrt
da bih mogao oživljavati.
Daješ mi piti njegov kalež,
nositi teško drvo križa,
s njime umrijeti i pokopan biti,
nositi breme spasenja,
preteško za mene grešnika
nedostojna uzvišenog poziva.
Zato te molim iz sveg srca:
Ne udaljuj se od mene
u mukama križa i samoći groba,
da i ja dosanjam obzorja nova
i žuđenu zoru uskrsnuća.
Obdari me milošću
da iz ranjene i napaćene duše
odjekne pobjedna pjesma
u kojoj i svoju pobjedu pjevam:
Slava ti Svevišnji Bože,
za uskrsnuće Sina tvoga! Aleluja!

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Današnjom liturgijom vršimo spomen Kristova slavnoga ulaska u Jeruzalem, s time da se potom, nakon prvog dijela, liturgijsko težište premješta prema čitanju Muke Gospodnje koja nam objašnjava smisao i cilj njegova ulaska. Ovaj Isusov ulazak u Jeruzalem razlikovao se od svih prijašnjih ulazaka kad je dolazio kao hodočasnik, ali i učitelj Božjega puka koji je redovito znao u Hramu poučavati okupljeno mnoštvo. Ovaj put htio je ući svečanije nego inače, pa je poslao svoje učenike da mu pribave magare u nekog čovjeka u obližnjem selu. Zato i evanđelist Matej promatra Isusov ulazak u Jeruzalem kao ispunjenje starozavjetnih proročanstava: Recite kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašući na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. Narod pak koji se također slijevao u grad za blagdan prepoznao je da je riječ o iznimnom događaju, te ga je pozdravljao klicanjem i palminim granama kao proroka koji dolazi u ime Gospodnje: Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Hosana u visinama! Zbog svega rečenoga ovaj se ulazak u Jeruzalem naziva svečanim ili slavnim ulaskom jer je pretpostavljao stanovitu dozu svečanosti.

I ma koliko ovaj njegov ulazak mogao biti svečan, ipak nije bio pokazivanje moći niti je odisao ohološću, već je imao sve odlike jednostavnosti i skromnosti koje bismo mogli nazvati imenom duhovnosti. Jer Isus nije došao u Jeruzalem u stilu razmahanih političkih vođa koji prigodom vlastitih inauguracija pokazuju zemaljsku raskoš i blještavilo. Njegov nastup nije bio trijumfalistički pohod već ulazak Sluge Božjega koji donosi duhovne utjehe svome narodu. Premda se vidjelo da ima utjecaja na narod, ipak se nije ponašao kao moćnik ovoga svijeta koji ne zna da su zemaljske stvarnosti prolazne. Vrlo dobro je znao da prolazi slava ovoga svijeta, te da se u nju ne treba niti pouzdavati. Njemu nisu bile nepoznate zakonitosti ovoga svijeta, a i dobro je znao da je došao njegov čas, to jest vrijeme muke i smrti, pri čemu će biti žrtva lokalnih moćnika koji su izveli svoj zlobni naum, a od čega ga ne bi spasila niti zemaljska slava, moć i utjecaj da je kojim slučajem igrao na tu kartu. Jer običan mali čovjek koji dolazi u Jeruzalem pokloniti se svome Bogu nije u stanju zaustaviti spletke onih koji misle da upravljaju tijekovima povijesti. Zato se Isus nije ni zavaravao glede ishoda ovoga ulaska u Jeruzalem, kao što nikada u životu nije ljude zavaravao glede sebe i svoga poslanja.

Stoga mu nije bilo na pameti da iskoristi utjecaj koji je uživao u puku za politički prevrat ili obračun sa svojim neistomišljenicima. Ugled koji je uživao nije koristio da povede mase svojih sunarodnjaka u političku borbu ili vojne pohode, pa niti da ih osposobi za tržišnu utakmicu ili da ih socijalno osvještava. Pojavio se, istina, kao kralj, ali sa vrlo posebnim obilježjima svoga kraljevanja. Ušao je u Jeruzalem kao krotki kralj koji je došao povesti narod putem Božjim. Zato mu je puk i klicao da je blagoslovljen jer je onaj koji dolazi u Ime Božje. No njega nije mogao ni iznenaditi ni zavesti utjecaj koji je imao na ljude, jer ništa nije činio i govorio radi sebe i svoga interesa, već radi dobra naroda.

I danas se od nas vjernika i od Crkve našega vremena ne očekuje da pravi ekonomska istraživanja i društvene strategije, da daje diplomatska rješenja i političke procjene, već se očekuje duhovno svjedočanstvo vjere u Boga kakvo je ponudio Gospodin svojim ulaskom u Jeruzalem. Danas kao i nekada to je prijeko potrebno, jer je mnogo važnije da narod hodi putem Božjim, nego da misli kako su mu zemaljski putovi jedini na kojima se treba ostvarivati. Zato više energije potrošimo boreći se za bolju vlast, bolje gospodarske uvjete, pravednija socijalna rješenja i sustav, a ne trudimo se istom snagom sami hoditi putem Božjim. U poteškoćama u kojima jesmo hoće se prije svega ponizan stav i krotak pristup. Ako ne usvojimo krotkost pred Bogom kao pravu krepost, koja u nama suzbija bahatost ponašanja, onda nismo na pravome put rješavanja problema. Isus je pokazao da iza sebe dublji trag ostavlja onaj tko živi skromno, jednostavno i krotko, nego oni koji žive u bahatosti i oholosti, jer takvi nikad ne vide Boga niti osjete istinsko značenje Božjega puta. Zato je i izgovorio kao jedno od svojih blaženstava: Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju.

U tom duhu Isus ulazi u svoj grad Jeruzalem da mu obnovi svijest o potrebi hoda Božjim putom koji je od presudne važnosti za jedan narod. On dolazi kao krotki kralj da pouči narod životu u krotkosti, to jest posluha i poštovanja prema Božjoj riječi i volji. Krotkošću nas uči da se ne razmećemo niti zalijećemo, to jest da se ne pouzdajemo previše u zemaljska dobra i metode, već da prije svega gledamo na Boga koji nas najbolje poučava našem stvarnom dobru. A to dobro nije izvan nas, već se događa u mjeri u kojoj prihvaćamo Boga za svoga vođu i učitelja, jamca i graditelja budućnosti. Isus nam je kao krotki kralj pokazao primjer krotkosti, a na nama je da ga usvojimo i po njemu živimo.

Često u Svetome pismo

svetopisci govore o kamenom

ili okamenjenom srcu.

To je srce tvrdo i tvrdokorno,

neosjetljivo na Božju riječ

i njegove svete poticaja.

To je srce zatvoreno za Boga,

a ni čovjeku nije dano pristupiti

do njegove unutrašnjosti.

Ali srce stvoreno Božjom rukom

kao svetište ljubavi i života

ne nastaje odjednom kamenim.

Ako čovjek dopusti da se u njemu

počnu hvatati naslage kamenca

ili taložiti naslage zakrčenja,

samo će najednom otkriti

da sloj na stijenci nije više

nezamjetljiv, fin i gladak,

već da je postupno oduzeo

sve životne funkcije

i učinio da srce usahne.

Tako čovjek još za života

duhovnom neozbiljnošću

pokopa sebe u vlastitom srcu

pretvarajući ga u hladni grob.

Samo je Isus moćan zapovjediti,

kao što je naredio da se odvali

kamen s Lazarova groba,

naše srce očistiti od kamenja

hladnoće, tame i smrti

i pretvoriti ga u svetište

uskrsnuća i života vječnoga.

5. korizmena nedjelja – A

Današnji evanđeoski odlomak daje nam razmišljati o jednom od najvećih čudesa koja je učinio Isus, a to je uskrišenje Lazara iz Betanije. Osim toga, iz Evanđelja znamo da je Isus bio prijatelj s Lazarom i s njegovim sestrama Marijom i Martom. Stoga, kad se Lazar razbolio, Marta i Marija poslaše poruku Isusu da dođe u Judeju, svjesne da je Isus mogao izliječiti svoga prijatelja. Međutim, Isus ne polazi odmah kad mu je došla poruka, što su mnogi tumačili kao razborito ponašanje, budući da su ga u Judeji Židovi htjeli kamenovati zbog svega što je naučavao i činio. Tek dva dana nakon što je stigla poruka, Isus odlučuje otići u Judeju. Točnije, kad je znao da je Lazar već umro, rekao je svojim učenicima da Lazar spava i da ide probuditi ga. I doista, kad je došao u Betaniju, morao je Lazara probuditi od smrti, te ga podići od mrtvih svojom božanskom snagom, što nam je sveti Ivan zorno opisao. A da bi svoga prijatelja uskrisio, Gospodin je morao otkloniti zapreke koje su bile između njih u tome trenutku, a to je zapreka groba. Zato je Isus naredio da se odvali kamen s groba, premda su se mnogi čudili, pa čak i Marta i Marija. Nakon toga je Isus učinio čudo te je svoga prijatelja Lazara uskrisio i pozvao da iziđe iz groba za svjedočanstvo svima.

Kako vidimo, Isus je svjesno dopustio da se dogodi Lazarova smrt, jer je htio učiniti očit znak pred svima da povjeruju u njegovo božanstvo i mesijansko poslanje. Taj znak učinjen nekoć u Betaniji ostaje i danas pred našim očima po evanđeoskom zapisu koji nam ostavi sam očevidac događaj. Suočiti se s ovim događajem izravno i susresti nam je Isusa koji nam očituje svoju moć i čini djela Očeva da bi potaknuo našu vjeru. Na žalost, snagu vjere ni sami ne doživljavamo toliko ozbiljno, s pouzdanjem u Boga, niti osjetimo njezinu posvemašnju snagu koja je nezamjenjiva i neprocjenjiva u životu. Počesto se kao ljudi zatvaramo sami u se i u svoja razmišljanja, te možemo slobodno reći da se zavlačimo u grob svoje ljudskosti i pred Bogom navlačimo grobni kamen na svoje srce. Ne tražimo izravno i odvažno ući u zajedništvo s njime, ne primamo njegovu riječ ni djela kao neponovljiva i Božja, već samo u onoj mjeri u kojoj sami procijenimo da nam treba ili odgovara. A da ne govorimo kako ne unosimo cijelo postojanje u život vjere do mjere da nam vjera postaje jamstvo i ključ postojanja.

Zato je smrt Gospodinova prijatelja Lazara slika duhovne smrti i zatvorenoga srca koje se kao kamenom zatvara kad prestaje vjerovati. Jer po vjeri ne samo da vjerujemo u živoga Boga i u Kristovo uskrsnuće, o čemu su nam svetopisci ostavili svjedočanstvo, veći živimo i za vlastito. A oni koji ne žive žarko vjerujući u njegovo, ne mogu vjerovati niti u svoje uskrsnuće. A ako ne vjeruju u svoje uskrsnuće živom vjerom, onda su kao živi ili hodajući mrtvaci čije srce je zatvoreno tvrdim kamenom nevjere u tamu i hladnoću smrti i groba. A kad se jednom zacementiramo u svoja hladna i beživotna racionalistička uvjerenja, kad tako izgubimo vlastitu snagu da se borimo protiv Božje prisutnosti u sebi, teško je onda odvaliti kamen nevjere s vlastitoga srca.

No ono što ne može čovjek, može Bog i samo Bog. Doista, samo Isus može svojim darom odvaliti kamen nevjere, hladnoće i beživotnosti iz našeg duhovnog života. Samo on ima vlast zapovjediti kao i Lazarovu slučaju: Odvalite kamen. On dopušta Lazarovu smrt da ukaže na duhovnu smrt kojom su zahvaćeni svi koji se ne drže Boga, svi koji odbijaju vjerovati u njega. Zato je tražio od Marte i Marije da vjeruju, jer vjera je životvorna snaga kojom nas obdaruje Isus i po kojoj nam daruje vječni život. Korizma je zato vrijeme za ozbiljno propitivanje vjere, jer u svakodnevnom hodu svi mi navalimo pokoji kamen sumnje i nevjere na otvor našega srca i na ovaj ili onaj način sprječavamo Boga da uđe u naš život, a mi se pak ustručavamo izići vani i biti svjedok uskrsnuća.

Dopustimo stoga Kristu da nas oslobodi naše zatvorenosti skidajući kamen nevjere s našega života. A također da nas izvede vani, u radosno svjedočenje u javnosti, gdje smo pozvani biti znakom njegova uskrsnuća i poticati druge da vjeruju. Jer i u našem vremenu i društvu mnogo je hodajućih mrtvaca kojima treba vratiti život, osvijestiti ih da otkriju bit i potrebu vjere. Naše je pomoći im da iziđu iz svoje uskogrudnosti i skučenoga srca u kojem su bili živi pokopani kao u grobu. Pozvani smo dati im ruku da iziđu iz tame i hladnoće groba na otvoreno polje života vjera na kojem će i oni biti navjestitelji slave Božje i njegovih čudesnih djela. Oslobađajmo stoga ljude njihovih grobova kao što je činio Isus, a nadasve da mi sami živimo vjerodostojno životom vjere i punoga zajedništva s našim Gospodinom. Imajmo pouzdanje i vjeru u Boga, te veliku svijest o stvarnim potrebama ljudi i veliku želju da im donesemo život, da ih oslobodimo spona smrti i da im olakšamo teret života skidajući im kamen nevjere s vrata srca. Jednom riječju, dopustimo Bogu da se proslavi u našem životu, te mi budimo njegova slava pred drugima.