Rosa je prirodni fenomen
a nastaje u suodnosu vlage iz zraka
i zemaljskih bića ili predmeta.
Upravo radi toga nastajala je
tiho i neprimjetno, bez šuma i buke,
donoseći životno osvježenje
od biljaka do životinja i ljudi.
Tiho se spuštala na zemlju,
a i još tiše se dizala k nebu
nadolaskom sunčeve topline.
Zato je rosa i slika Božjeg djelovanja
prema čovjeku i za čovjeka.
Bog nikada nije djelovao nasilno,
već u suodnosu s čovjekom
na tako blag i naravan način
do mjere da je se i sam
utjelovio u ljudskoj naravi
kako bi bio trajna rosa svježine
u njegovu zapuštenom životu.
Božja milost je se tako blago
spuštala na potrebitog čovjeka
i donosila mu osvježenje Duha,
da bi ga potom taj isti Duh
uzdizao put neba i spasenja.
A na blagoslov osvježenja
čovjeku ostaje samo
zahvalno otvaranje srca
da ga Bog što bolje natopi
rosom svoje milosti.

30. nedjelja kroz godinu – C

Premda nam je jasno što je Gospodin htio reći prispodobom o farizeju i grješniku u današnjem Evanđelju, ipak valja priznati da je sadržaj prispodobe vrlo neobičan i izazovan. Ako ništa drugo dužnost nam je postaviti pitanja koja ostaju u zraku. Naime, doista se postavlja pitanje smisla svakodnevnog duhovnog napora i ćudorednog života, ako Bog glagonaklonije tretira grješnike nego ljude koji ulažu veliki trud da bi živjeli čestito i revno. Osim toga postavlja se pitanje o vrijednosti duhovnih asketskih vještina koje svakodnevno pojedinci prakticiraju, kao što su na primjer post i milostinja, u čemu je tako revan i postojan bio farizej. Tko god stane pred činjenicu da je spomenuti čovjek dvaput tjedno postio, te davao desetinu svega što je imao, morao bi priznati da je takvo što bilo ravno herojstvu. Pa ipak, iz ove priče, izišao je kao gubitnik, jer je Isus ustvrdio da Bog nije svrnuo pogled na njegove kreposne asketske čine, te da odricanje koje je prakticirao nije bilo Bogu ugodno, nego se pokazalo kao nedostatno i Boga nedostojno.

Stoga se kao logično postavlja pitanje je li Isus htio da mi radije budemo radije grabežljivci, nepravednici i preljubnici, nego da budemo kreposni i pošteni ljudi. Je li Isus htio da radije kao vjernici budemo mlaki i lijeni, nego da gorljivo postimo i izgrađujemo se živeći asketski u odricanju i dobrim djelima? Je li Isus htio da kao vjernici budemo radije neodgovorni, nego da milostinjom skrbimo o braći, kao i o svojoj vjerničkoj zajednici kojoj bismo velikodušno na raspolaganje stavljali dio svojih dobara? Ova i ovakva pitanja ostaju lebdjeti u zraku nakon izreče prispodobe koju Gospodin nije opsežno tumačio, osim što je na kraju izgovorio jednu rečenicu koja nam ukazuje odakle početi razumijevati i kako ispravno tumačiti ova sporna pitanja koja nam se nameću.

A ova Isusova rečenica koja je ključ tumačenje glasi ovako: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Kako vidimo, Isusu nije u prvom redu namjera komentirati izvanjska djela, za koja nikad nije dvojio da ih treba činiti, te je tako i svojim apostolima i Crkvi prenio da trebaju i sami prakticirati ne samo post i milostinju, već i još mnogo drugih dobrih i pobožnih vještina. No on je želio ukazati na važnost unutarnjeg stava o kojemu ovisi vrijednost svakog našeg djela pred Bogom. A Bog je onaj koji čita naša srca. Te stoga, ako smo napravili neko djelo s krivom nakanom, da bismo se pouzdavali u sebe ili pak da bismo se s drugima uspoređivali i nakon toga ih podcjenjivali, nismo napravili s dobrom namjerom, te nam se onda takvo djelo ne može uračunati u pravednost.

Stoga možemo zaključiti da Isus nije htio osporiti potrebu posta i milostinje, već potaknuti svoje slušatelje i učenike da to čine s jasnom i ispravnom nakanom. Isus nije kritizirao post kao takav ni odvajanje desetine za potrebne, već je kritizirao krivu nakanu kojom su to pojedinci činili. Doista, ni post ni milostinja ni ikakvo drugo odricanje nemaju smisla ako se po njima čovjek uznosi, već imaju smisla ako će ih vjernik prakticirati u poniznosti i iz poniznosti. Ako postajemo svjesni koliko nam je korisno da se iz dana u dan malo više ponižavamo i da budemo skromniji pred Bogom i ljudima, onda ćemo se opredijeliti za post i imat ćemo jasan cilj tog posta: da nas Bog po tome učini još poučljivijima i poniznijima. Isto vrijedi i za milostinju. Osjetit ćemo da nam Bog razmekšava srce koje, ako ne pazi, zna prionuti za materijalna dobro i u njima ogreznuti. Stoga ćemo se truditi redovitim darivanjem braći u potrebi držati svoje srce poniznim, spremnim da se prigne nad tuđim potrebama i da služi braći, umjesto da promatra samo se i dalje ostaje otvrdnuto u oholom sebeljublju.

U tom duhu ovaj evanđeoski odlomak je poticaj ne da odbacimo post i milostinju, već da im otkrijemo smisao za duhovni život, čime onda postaju učinkovita sredstva poniznosti, umjesto da nam budu zamka oholosti, kako se dogodilo farizeju iz prispodobe.  Slušajmo Isusa pa ćemo onda otkriti sami kako u srcu svakoga od nas postoji trajna napast i rizik prema padu u grijeh nepravde i grabežljivosti, te stoga postimo i dijelimo drugima milostinju da nam se to ne dogodi. Budimo vjerni Učiteljevoj pouci, te ćemo osjetiti kako postajemo ponizni i velikodušni zahvaljujući skrbi o vlastitom srcu i čistim nakanama, to jest dopuštajući Bogu da nam prosvjetljuje srce i upravlja našom voljom i nakanama. Ne razvijamo kult sebe i svoje dobrote, već iskreno štujmo Boga, u njega se pouzdavajmo, te će nas on nadahnuti da ispravnim nakanama srca izvanjskim činima dajemo onu pravu vrijednost koju trebaju imati. Ne bojmo se svojim odricanjima tražiti put poniznosti, jer će nam u tom slučaju nagrada biti sam Bog koji će nas uzvisiti u svoju slavu kao ponizne svjedoke njegove prisutnosti u svijetu.

Do nedostupnih planinskih uzvisina
do kojih pojedinac ne bi uspio
popeti se i uživati u visinama
u neizrecivim ljepotama krajolika,
ljudska inteligencija i sposobnost
uspjela je napraviti uspinjače.
Tako je razvukao čvrste žice
preko utvrđenih stupova
po kojima klize posebne kabine
u kojima nesmetano i sigurno
putuju ljudi do visinskih odredišta.
Nešto slično je prije čovjeka
Bog odredio za duhovne uspone
kad je između neba i zemlje
razvukao niti svoje ljubavi.
I dok je on s neba svojom rukom
čvrsto privlačio čovječanstvo
tim neprekinutim nitima,
kao osloncem na zemlji
poslužio se je križem svoga Sina.
Dovršena je tako za sve ljude
vrlo pouzdana uspinjača
od zemlje do nebeskih visina
na koju pristup stječe svatko
tko po vjeri prima Sina Božjega.
Ne preostaje nego poći njome
u visine koje sami od sebe
ne bismo nikada dosegli,
da nije po križu razapetih niti
njegove vječne ljubavi.

29. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus govori o važnosti molitve, ali također i o nekim obilježjima prave molitve koja ne bi smjela biti samo običaj ili navika, već biti živa i gorljiva stvarnost zajedništva s Bogom. Stoga Isus da bi svojim slušateljima do kraja predočio potrebu i važnost molitve, priča im prispodobu o udovici koja je išla do gradskog suca tražiti da je zaštiti od tužitelja. U nemoći da išta drugo napravi, svoj zahtjev je oblikovala u obliku zamolbe: Obrani me od moga tužitelja! Ona kao udovica slika je one nezaštićene kategorije ljudi u društvu koja sama nema moći ni utjecaja izboriti se za svoja prava, bolje reći zaštiti se od nepravdi i zloporaba moći u ovome svijetu, te stoga vapi onima koji to mogu učiniti. Pri tome ne traži nikakvu povlasticu za sebe u društvu, već samo poštivanje prava koja bi trebala prema zakonu imati. A kako stvari stoje, do moćnika ovoga svijeta nije mogla doći služeći se sredstvima kojima oni raspolažu, to jest vezama, novcem, moću, mitom, itd. Ničim od toga nije raspolagala, te joj je jedino ostala ustrajnost i uporno traženje, moleći i preklinjući da se njezin slučaj riješi sukladno pravu i pravici. Pa i onda kad je znala da pravo i zakone u njezinu gradu primjenjuju nepravedni ljudi, kao što je bio spomenuti sudac.

Upornost ove žene, međutim, je urodila plodom kad joj već pravosudni sustav po sebi nije omogućio zaštitu. Jer i sudac koji je morao biti iznad strana, te nepristrano primjenjivati zakone jamčeći provođenje pravednosti u društvu, i sam je kalkulirao. Dobro je znao koliko je opasno ponekada stati na stranu istine i pravde, jer je to značilo u isto vrijeme da će stati na žulj nekom od bezočnih moćnika i bezakonika, što je bilo vrlo riskantno, te i opasno po život. A od jedne sirote udovice mu nije prijetila opasnost niti u slučaju da izigra zakone i presudi protiv nje, to jest protiv zakona i pravednosti. Zato je sebi eventualno mogao priuštiti da zažmiri pred objektivnim zakonima, te da ne brani njezin slučaj. Mnogo veći rizik mu je bio da dođe na udar nekog moćnog tužitelja, nego da se zamjeri jednoj sirotoj ženi koja ne bi bila u stanju niti osvetiti mu se za takvu bezočnost. Poradi ustrajnosti ove žene, ishod je, međutim, ipak bio pozitivan, te je on pristao učiniti što treba samo da je se riješi, te da ga više ne dolazi gnjaviti.

No ovakva životna iskustva, koja su na žalost dio ljudske stvarnosti, počesto se preslikavaju na naše mišljenje i o Bogu. Stoga bi se moglo nametnuti pitanje zašto uopće treba Boga moliti za pravednu i korisnu stvar, ako je on pravedan i dobar? Nije li i on pomalo nepravedan kad dopušta da u ovome svijetu nepravedni tužitelji zlorabe svoje položaje i nadmoć nad običnim ljudima? Mogli bismo steći dojam da Bog nije toliko dobar jer odgađa našu stvar, jer stavlja sa strane naše molitve i zamolbe, jer nas ne čuje kad nešto od njega tražimo. Može nam se dogoditi da ga smatramo nehajnim jer ne uslišava svaku našu zamolbu, a pogotovo što je ne uslišava odmah.

No na ovakva promišljanja i eventualne primjedbe na Božji račun, Gospodin Isus daje odgovor time što uočava korist od svesrdne i ustrajne molitve za one koji mole. Osim toga, vukući paralelu s prispodobom, jasno nam je htio ukazati da je u svijetu u kojemu živimo počesto ugroženo naše duhovno dobro, te nam je, prije svega, potrebna zaštita tog dobra. Opasnost je da tamo gdje živimo da izgubimo vjeru, da zanemarimo božanske vrijednosti, da odbacimo zajedništvo s njime, da prezremo ljubav koju nam daruje. Okruženje u kojemu živimo i stil života koji usvajamo u društvu, ne pogoduju zaštiti tih najizvrsnijih vrijednosti od Boga danih, a koje smo pozvani sačuvati kao neprocjenjivo dobro koje nam osigurava prolaz u vječni život. Stoga smo sami po sebi, kao vjernici, nezaštićeni poradi činjenice da u ovome svijetu oni moćni “tužitelji” ovoga svijeta se redovito bore protiv božanskih vrijednosti, te smo im mi prvi, koji ih štitimo, na udaru, jer ih sprječavamo da stvaraju nepravedan svijet. Premda se oni izgovaraju da stvaraju svijet prema mjerilima ljudske pravde, mi dobro znamo da takav svijet nije dostatan, niti je moguće ostvariti svijet ljudske pravde, ako se zanemari Božja pravednost. Upravo u takvom svijetu oni koji Bogu vapiju i uzdaju se u njegovu pravednost, te je žele unijeti u ovaj svijet kao vrhovno dobro i mjeru ljudske pravednosti, nalaze se na udaru nepravednih tužitelja koji ih zbog toga progone, jer bi htjeli ovaj svijet učiniti isključivo ljudskim, prema mjeri ljudskoga razuma i ljudske pravednosti.

Mi, međutim, vrlo dobro znamo da se takav ljudski pokuša izrodi, te vrlo brzo stvori one koji “se Boga ne boje nit za ljude mare”, te kasnije zlorabe vlastiti položaj i nadmoć nad drugim ljudima. Na to Isus želi ukazati ovom prispodobom i nama. Vjernik u svijetu u kojemu živimo nailazi na mnoge nepravde i protivštine. Baš zato je pozvan imati veliku ustrajnost i upornost kojom će braniti pravu istinu o životu, te će svojom ustrajnošću doprinijeti da nepravedni suci ipak otvore oči, te se okrenu na stranu pravoga dobra. A u svijetu u kojem živimo pomoć ne trebamo tražiti sa strane, nego prije svega u molitvi i iskrenom zajedništvu s Bogom koji zdušno brani svoje izabrane da im se ne dogodi ništa zla u svijetu, pa i onda kad odgađa njihovu stvar do onog trenutka kad će on preuzeti sud u svoje ruke.

Do tada ostavio nas je izložene kao što je bila izložena udovica iz prispodobe, koja je ipak svojom ustrajnošću učinila malo plemenitijim srce jednog nepravednog čovjeka, te je bila na braniku pravde, kao što je i nama biti na braniku neprolaznih vrijednosti. Od nepravdi kojima su izloženi, jer se preko njihovih leđa prebijaju interesi moćnika, Božji izabrani se mogu zaštiti samo svesrdnom molitvom koja im daje ustrajnost u obrani dobra i pravednosti u svijetu. Molitva ponajprije izgrađuje one koji mole i utvrđuje njihov karakter, tako da nije nikad besplodna, a Bog nikad nije daleko od molitelja. I kao što je po ustrajnost jedne udovice svijet postao malo humanijim, tako i nas Bog postavlja da se poput nje borimo za bolji svijet ustrajnošću i molitvom da se razmekšaju srca nepravednih tužitelja i sudaca u ovom svijetu.

Tako Bog, po ustrajnosti koju nam daruje u dobru i pravednosti, silazi među nas i brani našu stvar. Na taj način nas učvršćuje u vjeri, kako bi Sin Čovječji kada dođe ipak mogao naći vjere na zemlji, koje nema bez prokušane ustrajnosti. Stoga budimo, poput udovice iz prispodobe, ustrajni u molitvi, koja učvršćuje naša srca u dobri i u vjeri, kako bismo ovaj svijet učinili malo ljudskijim, te kako bismo svojim tihim svjedočanstvom doprinosili obraćenju srca Gospodinu i postojano stremili svi zajedno prema životu vječnome kao svome konačnom ostvarenju.

Nakon napornog prijepodneva
župnik i mladi župni vikar
sjeli su blagovati i podijeliti
nedjeljni bratski stol.
Župnik u klasičnom stilu i odijelu,
a kapelan u nešto svježijem izdanju,
jer je umjesto uobičajene crne
stavio moderniju bijelu košulju.
Kad je, međutim, počeo ručak,
njegov izbor se pokazao odvažnim,
jer je bilo gotovo nemoguća misija
završiti ručak bez mrlje na njoj.
Ma koliko se dobro pazio ubrusom,
ipak je odnekud kapnula kapljica
što je na bijeloj košulji djelovala
kao golema ružna mrlja
koja je nagrdila njenu bjelinu.
Uz blagi osmijeh župnik je
ostavio sebi svojstven komentar:
Vidiš, dragi brate,
grijeh je sličan mrljama,
a duše košuljama.
Što je duša bjelja i čistija,
i onaj mali grijeh je na njoj
doista nametljivo uočljiv.
A što je duša zapuštenija,
kao crna košulja pri jelu,
da i nešto teže pogriješi,
uopće nije u stanju uočiti
koliko je onečišćena i ranjena
vlastitim postupcima i zlima.

28. nedjelja kroz godinu – C

U svom mesijanskom djelovanju Gospodin Isus je pokazao svoju božansku moć liječeći bolesne od raznih bolesti. U današnjem pak Evanđelju imamo opisan događaj kad Isus oslobađa desetoricu gubavaca od njihove neizlječive bolesti u jednom solu kojim je prolazio dok je putovao u Jeruzalem. No nakon što ih je izliječio desetoricu, dogodilo se da je se vratio zahvaliti mu samo jedan, i to Samarijanac. Isus to nije mogao ne opaziti, te je onda i prokomentirao pitajući se: Zar se ne očistište desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca? Njegovo razočaranje i doza tuge i prijekora u glasu nije bila radi povrijeđenog ponosa ili taštine, jer on nije imao krivog ponosa i grješne taštine, nego je bio iskreno zabrinut kako se moglo dogoditi da budu nezahvalni Bogu upravo oni koji su mu trebali vjerovati kao članovi izabranog naroda. Bilo mu je žao njih koji su više držali do vlastitog tjelesnog ozdravljenja, nego do zahvalnosti Bogu i vjere u njega, jer su mogli nakon svega i duhovno ozdraviti. Tako su poradi velike sreće što su tjelesno ozdravili propustili prigodu cjelovitog Božjeg zahvata u svoj život putem vjere. Da su povjerovali Isusu, kao što je učinio Samarijanac, mogli su duhovno ozdraviti, te bi tako sebi priskrbili dodatnu dobrobit koju je Isus donio svijetu.

Možda bismo ovu situacije u kojoj je jedan od desetorice bio zahvalan mogli primijeniti i na situaciju u našem društvu i narodu. Dok se naš narod po provedenim istraživanjima i statistikama izjašnjava kao devedeset postotno katolički narod, dotle bismo se, videći stanju vjerničke gorljivosti, mogli iz nedjelje u nedjelju pitati: Gdje je onih 90 posto od svih koji vjeruju? Jer činjenice govore kako pohađanje nedjeljne svete mise i revan život prema kršćanskim vrijednostima prakticira tek nekih deset do dvadeset posto našeg naroda. A svoje blago, dobrobit i blagodati duhovnog kapitala Bog je ostavio cijelom narodu, a ne samo nekim pojedincima. Cijelom narodu je Krist podario svoje darove i pozvao svih na duhovnu čistoći i na blagoslov kršćanske vjere. Sve nas je krštenjem očistio od gube grijeha, otvorio oči za spoznaju Boga, te svima želi puninu vječnoga života, a opet dobar dio ne mari više za to. Zato će nas svih jednom pitati: A gdje je onih devet, to jest gdje je onih devedeset posto naroda? Zašto se oni ne drže riječi i puta života? Zašto nemaju živu vjeru i zašto nisu pristupili Kristu da ih on još dodatno obdari spasenjem?

Kao što ne znamo zašto se devetorica ozdravljenih gubavaca nisu vratili Gospodinu zahvaliti, tako isto ne znamo zašto dobar dio ljudi prelazi preko Božjih dobročinstava, te ne samo da njemu ne zahvaljuju, već sebe lišavaju dodatnoga dobra. Svakako znamo da je Isusu stalo do njih. Ne toliko do zahvalnosti radi sebe, već do njih jer zna da su oni u svemu tome najveći gubitnici, jer su eventualno instrumentalizirali Isusa za neke svoje potrebe, nakon čega su mu okrenuli leđa kad su procijenili da im on više ne treba za tjelesnu dobrobit i zdravlje. Nešto slično se događa i danas, kao i tijekom naše povijesti, kad vidimo kako su se mnogi okretali Crkvi i tražili pomoć u onim opasnim situacijama i vremenima kad je trebalo ginuti i davati život za narod, ali čim je opasnost prošla, mnogi se zadovoljili svojom dobrobiti, te zabavili blagostanjem. Tako su vrlo brzo zaboravili što je bilo nedugo prije toga, kao što i gubavci zaboraviše da su bili gubavi i tko ih je izliječio.

No mi koji vjerujemo u Gospodina i koji dijelimo s njime istu zabrinutost za vjeru i spasenje one većine koja je zanemarila svoje krsne blagodati, ili ih nikada nije ni bila svjesna, te su vrlo brzo u praksi odlutali od Isusa i od vjere koju je on donio svijetu, a Crkva je naviješta. Na nama je da se trajno preispitujemo da nismo možda i sami odgovorni što naša braća lutaju daleko od Gospodina. Upravo podari toga truditi nam se da mu mi prvi budemo još više zahvalni, kako bismo drugima posvjedočili da sa zahvalnošću primamo još veća dobra. Potom nam je trajno moliti za obraćenje i dolazak k Gospodinu svih onih kojima je iskazao svoja dobročinstva, da spoznaju koliku im je milost Gospodin iskazao, te da ne budu sebični i neuviđavni misleći samo na vremenite i zemaljske dobrobit, već da žive u punom zajedništvu s Gospodinom i da na taj način prime puninu koju im on podaruje.

Ako nas je vjera u Krista Isusa spasila, te ako smo osjetili zahvalnost doista svjesni svega što je za nas učinio, poslušajmo njegove riječi: Ustani, vjera te je tvoja spasila. Ustanimo i pođimo ususret onoj devetorici, to jest onoj većini od devedeset posto i navijestimo im radost susreta s njima, potičimo ih da i sami vjerom krenu odvažno prema njemu, da povjeruju kao osoba osobi u Boga živoga, kako bi ih Bog dodatno preobrazio i obdario nebeskim obličjem i neprolaznom slavom.

U važnim trenutcima života
jednog naroda i društva,
kao što su parlamentarni izbori,
razgovara se o važnim temama
i nude se različita rješenja.
Jedan od prijedloga je bio
da se promjeni Ustav,
kao neophodna pretpostavka
daljnjih reformi u društvu
i bržeg napretka i boljitka.
Ne želeći osporavati odgovornost
odgovornih za važne promjene,
ipak valja reći da ne može biti
pravih društvenih promjena
bez unutarnje promjene čovjeka.
A za takvu korjenitu promjenu
neophodna je primjena
Božjega Ustava – Evanđelja,
kojim se jedino čovjek reformira
za neprolazne vrijednosti
dok ne primi obličje vječnosti.
Samo primjenom ovog ustava,
zajamčen je brzi uspjeh
svih ostalih društvenih promjena.

27. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje započinje vrlo važnom zamolbom koju apostoli uputiše Isusu: Umnoži nam vjeru! Ovim zahtjevom u tri riječi pokazali su da su u susretu s Isusom razumjeli što je to što im nedostaje. To jest razumjeli su da je čvrsta i snažna vjera jedino što im nedostaje, ali to jedino je toliko da bez toga nisu mogli živjeti. Očito su otkrili da je vjera upravo ono bitno čemu ih je Isus poučavao, to jest što im je svojim životom svjedočio, pa je i htio da to od njega upiju i nose kao blago života. On je sav bio u odnosu vjere, tako da je vjera bila jedina stvarnost koju je htio u njima razviti do krajnjih granica i mogućnosti, poradi čega su se morali odreći koječega ljudskoga i uhodanoga, što nije bilo spojivo s vjerom.

Očito je da ih on nikada nije htio oduševiti nikakvim ljudskim vrijednostima i sposobnostima, niti je u njima vježbao one ljudske domete, već je kod njega sve proizlazilo isključivo iz odnosa s Ocem, te je ujedno vodilo tom odnosu. Njih je to moralo tako snažno zahvatiti i ostaviti traga, te su postali svjesni da je onaj ljudski osjećaj vjere ili bolje rečeno za vjeru, koji su gajili kao pripadnici izabranog naroda, ipak nedostatan u odnosu na ono čemu ih je poučavao Isus. Njihov stav i vjera u Boga bila je neupitna, ali ipak ni približno snažna kao stav koji su osjetili u Isusovu ponašanju. Bilo je pohvalno što su mislili na Boga, molili se i razmišljali o njegovoj riječi, ali Isus ih je učio da nadiđu svaku primjesu ljudskoga koja je bila ujedno i barijera i ograničenje za neposrednije zajedništvo s Ocem. Nije bilo za prekoriti što su izvršavali određene odredbe i ispunjavali zakone dane u povijesti spasenja od Boga, ali im je nedvosmisleno posvjedočio da to nije dostatno za onaj pravi odnos s Bogom.

Tako je Isus pokazivao i svjedočio mnogo više od ljudskog osrednjeg odnosa prema Bogu koji su vjerojatno i apostoli do tada zvali vjerom, a da, dok njega nisu upoznali, nisu ni bili svjesni do kojih je razmjera trebao ići njihov odnos s Bogom. U trenutku kad su vidjeli način na koji je živio Gospodin, osjetili su koliko je njihova dotadašnja vjera, ako su je vjerom mogli zvati, bila tek samo suhoparni odnos. Kad su osjetili svu životnost njegova zajedništva s Ocem, onda im je postalo jasno koliko su se oni neživotno odnosili prema Bogu kao da je riječ o nekoj stvari. Kad su osjetili neposrednost Isusova stava, mogli su se prekoravati što su Boga doživljavali tek kao neko udaljeno biće.

I nama stoga ovo iskustvo apostola koje ih je nagnalo da zamole Isusa da im umnoži vjeru treba poslužiti da i mi svoju vjeru učvrstimo i ojačamo. Možda nam se dogodi da smo ponosni u trenutku kad se uspoređujemo s drugima koji manje i slabije vjeruju od nas, ali tada teško primijetimo kako je naša vjera slaba i kako bismo i sami trebali Isusu uputiti isti zahtjev. Možda sebe smatramo velikim vjernicima za razliku od onih ‘malih’ koji se ne približavaju crkvi, a da opet, s druge strane, zaboravljamo živjeti potpuno uronjeni u zajedništvo s Ocem, kako nam je to Isus potvrdio. Stoga nas odnos prave vjere potiče da se ne uspoređujemo s drugima, već da neprestano gledamo izravno prema Ocu nebeskome, te pokušamo nasljedovati osjećaje i stav koji je imao sam Isus. Tada ćemo i sami započeti istinski vjerovati, te potom uvećavati, učvršćivati i jačati vlastitu vjeru.

Kao što su apostoli bili zahvaćeni Isusovim odnosom zajedništva s Ocem, u velikoj neposrednosti i potpunom predanju, to i nama ostaje trajna zadaća. Jer bit vjere je u tome da ostvarimo zajedništvo s Bogom na način na koji nas je učio naš Gospodin. Kamo sreće kad bismo mi koji se zovemo vjernicima bili takvi da nam svo životno spoznanje, sva svijest o vrijednostima, sva ljubav prema ljudima, svaka riječ pouke, svaka nadahnuta misao izvire iz zajedništva s Bogom. Tada ćemo znati i posvjedočiti da vjerujemo. U protivnom može nam se dogoditi kao i apostolima prije nego su upoznali Isusa da održavamo određene vjerske forme, prihvaćamo definirane istine, vršimo određene zakone i odredbe, a da uz sve to nemamo vjere niti koliko je zrno gorušice.

Neka nas ovo Evanđelje koje smo čuli, učini dodatno svjesnima vlastite slabe vjere, koja postaje tim cjelovitija čim više sliči na odnos koji je Isus ostvarivao s Ocem nebeskim. Neka nam vjera zahvati cijelo biće na način da više nemamo nikakvog svog stava, ni znanja, ni riječi, ni mudrosti, ni uvjerenja, ni ponašanja, ni djelovanja koje ne bi izviralo iz svijesti o Bogu i njegovoj prisutnosti u našem životu. Tada će u nama biti zasijana vjera kao zrno gorušičino, te će donijeti ploda kako u našem srcu, tako i u svijetu u kojem smo pozvani svjedočiti ljepotu vlastite vjere, upravo na način na koji su apostoli to osjetili kod Isusa.

26. nedjelja kroz godinu – C

Današnja Gospodinova prispodoba o siromahu Lazaru i bogatašu koji nije mario za njega vrlo je upečatljiva, te i u naše vrijeme potiče svakoga na preispitivanje savjesti kao što je bila poticajna u vrijeme kad ju je Gospodin ispričao. Doista, Isus je svojim slušateljima htio skrenuti pozornost na drukčiji pristup i zauzetiji odnos prema ljudima oko sebe, nego je postojao do tada. Jer vjerojatno se dobar dio ljudi držao stava koji se može izreći izrekom: Svatko je kovač svoje sreće. Što bi s druge pak strane značilo da je onda i svatko kriv za svoju nesreću. U takvom duhu vidimo da Isus onda predstavlja i bogataša koji ima na raspolaganju mnoga zemaljska dobra, te je uredno iza zatvorenih vrata uživao u njima i gostio se, ne mareći što neki siromah leži u čirevima pred njegovim vratima. Sebe je smatrao usrećenim takvim načinom života, a siromaha unesrećenim i odgovornim za svoje bijedno stanje.

No Isus ovom prispodobom kritizira takav pristup pojedinaca koji ne mare za svoga brata ispred vrata, nego pred njim uredno žive svoj život kao privatan, ne osjećajući ni potrebu ni dužnost učiniti nešto za druge ljude. Za Isusa je doista žalostan takav pristup drugima u kojem su zatvorena ne samo vrata doma, nego i vrata srca, jer nas stav poput onoga koji zauzima bogataš ne izgrađuje i ne obogaćuje. Onaj tko čini dobro siromahu i potrebnomu nikad se svojim činom ne osiromaši, već, naprotiv, obogati do onih krajnjih razmjera da stječe istinski život djelima milosrđa. Onaj tko ne osjeti i ne uoči pored sebe ljude potrebne naše pomoći i dobrote, proživi svoj život u duhovnoj sljepoći, kao što je slučaj bogataša iz prispodobe, kojemu se otvaraju oči tek kad dođe pred lice i sudište Božje. Tek tada uviđa kako je neprimjereno živio, te u što je zapao, kao što tek tada vidi i Lazara u slavi Božjoj, a nije ga nikada vidio ispred svojih vrata gdje mu je bio na dohvat ruke. I kao što on nikada nije Lazaru pružio ne samo ruku, nego ni prst ni mrvicu kruha, tako kasnije nije omogućeno Lazaru da umoči vršak prsta u vodu i rashladi mu jezik.

Tako vidimo kako nas Gospodin odgaja za novu čovječnost. Ne za onu lažnu čovječnost individualizma i sebičnosti, ne za okrnjenu čovječnost zatvorenog srca i zatvorenih vrata doma, ne za onu izobličenu čovječnost gozbi i užitaka u zemaljskim dobrima, već za onu čovječnost istinskog dobra duše koje se uvećava iskazivanjem milosrđa i činjenjem dobra. Naša čovječnost i odgovornost za druge ne smije biti takva da Bogu zahvaljujemo za ono što nam je dao, te da potom ne vodimo brigu o drugima, nego naša čovječnost mora biti takva da ostajemo trajno otvoreni braći u potrebi upravo dijeleći od svojih dobara. Štoviše, Isus hoće da izgradimo pravi osjećaj za druge na način da aktivno skrbimo o njima, te da se iz dana u dan, iz tjedna u tjedan trudimo pronaći ponekog potrebnika kojemu ćemo olakšati život i unijeti mu svjetla u tmurne dane. Doista je evanđeoski osjetiti vlastitu odgovornost za braću u potrebi, jer tada ne promatramo ljude kao smetnju na cesti ili opasnost pred vratima, a niti vlastiti život zamišljamo kao idiličnu stvarnost lišenu poteškoća i truda, već, naprotiv, učit ćemo se nositi tuđe i vlastito breme života. Odgojit ćemo se da se suočavamo s poteškoćama života, te ćemo stjecati osjećaj da smo pozvani biti kovačima tuđe sreće, jer svojom dobrotom možemo drugima olakšati život i učiniti ga sretnim. I to ne samo da se drugi osjeti sretan radi materijalnih dobara, nego prije svega radi naše dobrote.

Isus ne želi da u životu ostanemo osiromašeni za takvo životno iskustvo koje nas upućuje na druge, pri čemu bismo sami bili zakinuti, kao što je bogataš iz prispodobe sebe lišio životne radosti da čini dobro, a onda i života vječnoga koji mu je trebao biti nagrada Božja za učinjeno dobro i milosrdan život. Zato nas Gospodin potiče na milosrđe, ali ne na usiljeno milosrđe koje činimo da se riješimo onih koji nas dekomodiraju, nego na istinsko milosrđe koje prihvaćamo kao stil života. Nadalje, milosrđe koje nam Isus stavlja u prvi plan je takvo da izvire iz srca i nutrine, to jest da izvire iz svijesti o Bogu kao milosrdnome Ocu koji nas potiče na milosrdan život. A svijest o Bogu milosrdnome Ocu, kao i zadaću da budemo milosrdni otkrivamo u Božjoj riječi koja nas poučava i potiče ne samo da budu milosrdni poradi Zakona koji nam nešto nalaže, već da u iskustvu proroka i svetaca otkrivamo primjer, te da onda i sami činimo to na što nas Božja riječ i Božji svjedoci upućuju.

Neka nas, stoga, Isusova riječ osnaži da i sami budemo pozorni na potrebe naše braće, čime ćemo stvarati bolji i ljepši svijet. A osim toga, dat ćemo svjedočanstvo o Bogu, jer samo ako smo upoznali Boga, možemo biti na cjelovit način pozorno na potrebe braće. Neka nam njegova riječ bude putokaz, svjetlo i snaga da se odupremo individualizmu koji je uhvatio maha i u našem društvu, te stvara mnoštvo unesrećenih pojedinaca koji žive samo za se i kojima je jedina sreća uživanje u zabavama i gozbama, umjesto da žive za druge i da uživaju u sreći koju šire oko sebe dobrim djelima. I kao što je Isus živio predajući sebe za dobrobit svijeta, tako očekuje i od nas da živimo ove nove obzore čovječnosti koji se nadahnjuju na iskustvu Božjega života, te su jedini kadri preobražavati društvo i svijet.

Hvala ti, Bože, naš Oče,
što si nas male smrtne ljude
do te mjere htio za svoju djecu,
da si nam poslao svoga Sina,
da nas zalutale privede
u tvoj očinski dom.
A kad si meni, svome djetetu,
nakon toga udijelio poziv
da budem odgojiteljica drugoj djeci,
dao si mi odgovornu obiteljsku zadaću.
Doista, povjerio si mi
da svojom rukom i srcem
skrbim o tolikim malenima,
pazeći na njih i odgajajući ih.
Daj da ih primam u tvoje ime
i ime tvoga jedinorođenoga Sina
koji ih je rado primao i blagoslivljao.
Daj da se sa svom ljubavlju,
pažnjom i strpljivošću
odnosim prema njihovu
anđeoskom životu.
Daj da nikad ne prigušim
sjaj svjetla u njihovim očima,
niti povrijedim iskonsku nevinost
u njihovim čistim srcima,
već da im budem poslužiteljica
svetosti, dobrote i ljepote života.
Neka me u tome pomognu
tvoji sveti anđeli, a njihovi čuvari
koji neprestano promatraju lice tvoje,
a nadasve neka me prati
zagovor naše zajedničke majke
i najbolje odgojiteljica, Marije.