14. nedjelja kroz godinu – B

Neupitno je da je Gospodin ljude stvorio da budu tražitelji mudrosti, te da žive od spoznaja i sadržaja koje im mudrost daje u životu. Jer mudrost je Božji dar i tko se otvara mudrosti, otvara se Bogu i njegovu nauku. Problem postaje kada ljudi doživljaju mudrost kao neku vlastitu stečevinu, kao neku zakulisnu istinu koju oni nekim čudom otkriju negdje u mračnim pećinama ili starim knjigama, a ne pristupaju mudrosti ponizno kao Božjem daru kojim im on omogućuje dublji uvid u život, kako njegov tako i njihov vlastiti. Osim toga, ljudi najčešće žele ‘mudrost’ po vlastitoj mjeri, onu ljudsku koju mogu ukalupiti i iskoristiti za svoje ciljeve. Isto tako ljudi sebi predstavljaju mudrost koja je skrivena u nekoj nedokučivoj i nedostupnoj simbolici i slikama, u čarobnim i magičnim brojkama i frazama, ali im izmiče da je mudrost svakodnevna duboka i dostupna istina Božja. Doista, ljudi ne vole mudrost koja im dolazi odozgor i koja njih uklapa u Božje ciljeve i planove, samo zato jer se oni nevoljko upuštaju u promjenu vlastitoga života prema Božjim kriterijima. A kada oni u sebi nemaju dovoljno želje i spremnosti promijeniti se, onda im je svaki izgovor dobrodošao da odbiju mudrost koja im se daruje.

Tak čitamo i u današnjem evanđeoskom događaju koji se zbio u sinagogi u Nazaretu gdje je Isus, počevši svoje javno djelovanje, upravio svojim sumještanima riječi pouke. No, umjesto da te riječi prigrle kao Božji dar i istinsku mudrost koja dolazi odozgor, oni su ostali preneraženi i sablažnjavahu se o njega, kako zapisa Evanđelist. A sve je započelo snagom njegova propovijedanja koje je njima bilo neobično i neuobičajeno, jer nisu navikli da netko tako jasno i otvoreno govori o Bogu i njegovu kraljevstvu. To jest ni njega nikada nisu slušali da im naviješta i tumači Božju riječ, pa su zato bili dodatno iznenađeni, što su i otkrili svojim reakcijama: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?“ No unatoč tome što su osjetili da je u Isusovim riječima silna mudrost, jer on je i nije predstavljao kao neku svoju privatnu i tajnu, već kao onu vječnu Božju mudrost koja ljudima ostaje skrivena jer ne žele mijenjati svoje srce i svoj način života, odbili su prihvatiti je i vjerovati mu.

13. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku opisana su dva Gospodinova čuda koja su se zbila na obali Genzaretskoga jezera. Nakon što se s jedne strane prebacio na drugu odmah se k njemu zgrnuo silan svijet, a mnogi od njih su mu dolazili sa svojim zahtjevima za pomoći. Jedan od njih bio je predstojnik sinagoge Jair koji mu je pao pred noge i svesrdno mu iznio sljedeću zamolbu: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ No dok je išao Jairovoj kući, bilo je čak i onih, poput žene koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja, koja mu se tiho i neprimjetno približila, ali s vjerom u srcu da je on može ozdraviti ako se samo dodirne skuta njegove haljine, što se i dogodilo. I to što je promaknulo drugima, pa i apostolima, nije promaklo Isusu koji je upitao tko se dotaknuo njegovih haljina, te je i pogledom pronašao onu koja je to učinila. No nije je prekorio, već ju je ohrabrio govoreći: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!”

Ali osim što je ohrabrio nju da vjeruje i da ide u miru, Isus je morao ohrabriti i predstojnika sinagoge Jaira, jer su u međuvremenu došli neki od njegovih ukućana javiti mu da mu je kćer već umrla, te da nema smisla dalje mučiti Učitelja. Dok su ga svi obeshrabrivali, Isus ga je hrabrio da vjeruje govoreći: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Potom je s trojicom izabranih učenika došao u Jairovu kuću, te s Jairom i njegovom suprugom, nakon što je izbacio sve one koji su bučali, plakali i naricali, ušao kod djevojčice i vratio je u život svojom snažnom riječi: “Talita, kum!” što znači: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” I kao što je rekao, tako se dogodilo: djevojka je ustala, počela hodati, a on je zapovjedio da joj dadnu jesti. U dinamici ovog velikoga čuda ne može ostati neopažena Jairova uloga, jer je o njegovu stavi u njegovoj vjeri ovisio život njegove kćeri. On je bio ustrajan i pun povjerenja u Isusove riječi da će sve biti dobro ukoliko bude vjerovao, što se i obistinilo.

12. nedjelja kroz godinu – B

Svaki čovjek priželjkuje za sebe neku vrstu mirnoga i bezbrižnoga života na zemlji koji bismo mogli usporediti s bonacom na moru, ili utihom, kako veli današnje evanđelje kada govori o smirenom jezeru nakon oluje. A mi ljudi si zamišljamo tu utihu kao neku vrstu života bez problema koji ide onim tijekom kako smo u svojoj mašti zamislili. A najčešće ga zamišljamo kao bezbrižni život u kojemu se ne moramo mnogo brinuti ni naprezati oko životnih pitanja. U takvoj viziji zamišljamo da imamo dovoljno novca, stečenog bez osobitog truda, te da imamo dovoljno vremena i mogućnosti uživati u svemu što smo stekli i čime raspolažemo sve do pozna starosti. Ovaj bezbrižni život kako ga zamišljamo, popraćen je s dozom lijenosti u ležećem stavu pred televizorom i s daljinskim upravljačem u ruci, ali ipak s mnogo zabave, koja je jedina aktivnost koju sebi dopuštamo u neograničenim količinama i koja je pokazatelj iste životne bezbrižnosti. Još ako takve stavove popratimo nesuvislim obrazloženjima poput onih kojima ljudi brane svoje ponašanje kad govore: Samo jednom se živi i treba uživati u životu!

U takvu logiku i poimanje života kao bezbrižnog i prilično neodgovornog životarenja ne uklapa se niti posebna misaona zahtjevnost. Naime, onima koji tako žive ne odgovara da im itko remeti mir otvaranjem dubokoumnih misaonih problema kojima se ne žele zamarati. Ne žele se baviti pitanjem smisla ni savjesti, kao ni razmatranjem o vječnosti, što znači da se ne trude posebno niti oko izgradnje ćudorednog i duhovnog života, jer je to samo trošenje vremena i energije na preozbiljne sadržaje za obični mali ljudski život kojega bi trebalo uzeti s više ležernosti i opuštenosti. Tako se mi ljudi često zadovoljimo svojim malim ljudskim životom i sitnim zemaljskim užitcima, te ga ne želimo kvariti ozbiljnošću vjere i drugih sličnih sadržaja. Zbog toga udaljujemo od sebe svakog onog tko bi nam htio davati sugestije, a posebno ako bi netko htio držati lekcije ili propovijedi. Poradi svojih prizemljenih potreba i zemaljskoga mira, današnji čovjek od sebe odguruje i pitanje Boga kao pitanje koje mu unosi nemir u dušu.

11. nedjelja kroz godinu – B

Wheat field in early sunlight.

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo Isusovu pouku o tihom, neupadljivom i nenasilnom dolasku kraljevstva Božjega. No ono što još odlikuje kraljevstvo koje Isus naviješta je neka vrsta sporosti kojom se ono kreće, dolazi i uspostavlja. Isus njegovo djelovanje uspoređuje s rastom sjemena koje padne u zemlju te klija i raste, a da nitko ne zna kako, pa niti onaj koji ga je posijao. Štoviše, on ne može na silu promijeniti njegov ritam i zakonitosti rasta, te zato Isus kaže: „Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste.“ Postoji doista nešto što nije u njegovoj moći, te je kao čudo koje je prisutno u srcu sjemena, kao neka čudesna snaga koja se iznutra aktivira i određuje smjer i brzinu razvoja sjemena koje prelazi u stabljiku, pa u klas koji daje puno sjemena. Jednako kao što je čudo da od zrna gorušice nastane stablo, što čovjek u samom početku, kada vidi zrno gorušice kao sitno sjeme, nije nikako mogao pretpostaviti. I ono što je posebno zanimljivo, svatko tko želi doživjeti ovo čudo da od sjemena dođe do ploda ili do stabla, mora ostaviti prostora ritmu kojim se bilo sjeme pšenice bilo zrno gorušice razvija i raste da ostvari sve svoje mogućnosti i postane ono što treba biti.

No danas, na žalost, ovaj poučak zrna i sjemena koji nam upućuje Isus nije samo jer nas želi uputiti u tajne sjetve i žetve, što ljudi dosta dobro znaju, već zato što tim prispodobama on prispodobljuje ljudski život. A kako je Isus uočio opasnosti kojima je izložen ljudski život, htio je nas ljude poštedjeti štetnih posljedica i upraviti prema ispravnom načinu života. To vrijedi i danas, jer naš naraštaj nije ništa bolji od nekadašnjeg, već naprotiv. I danas ljudi žele sve postići odjednom, na brzinu, preskačući dužni proces, koji je najčešće mukotrpan. Tako ljudi žele plodove bez potrebnoga roka rasta i sazrijevanja, jednako kao što žele uspjeh bez napora, diplome bez učenja, a plaće bez rada. Jednom riječju, preinačujući evanđeosku prispodobu, htjeli bismo žetvu bez sjetve.

10. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak je jedan od neobičnijih i složenijih odlomaka pri čemu veliku poteškoću stvaraju riječi našega Gospodina. Dok je s jedne strane očita nelogičnost onih koji ga optužuju da po Beelzebulu izgoni đavle, te je tako i njegov odgovor na tu optužbu jednako jasan i razumljiv: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati.“ Jasno je, dakle, da Sotoni nije u interesu izgoniti Sotonu, te je tako Isus zdravom logikom odbacio njihovu optužbu koja je bila tako nelogična i smiješna. No kad su ljudi puni bijesa, gorčine i zavisti, oni druge optužuju svim snagama, te im se poremeti razum do mjere da ne vide niti najobičnije nelogičnosti u svojim izjavama. A oni su bili toliko kivni na Isusa da nisu niti promislili da Sotona ne bi radio protiv sebe. Jer i Sotoni je jasno ono što Isus potom reče kao ilustraciju svojih riječi da propada kraljevstvo koje se u sebi razdijeli, jednako kao i kuća u kojoj nema sloge i zajedništva. I ovo vrijedi kao opće pravilo, bilo da se radi o dobrima ili zlima: čim dođe do nesloge i razdvajanja, dolazi propast.

No ono što zbunjuje je nastavak Isusove pouke. On naime, nastavlja izvodeći zaključak: „Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj.“ I ovaj zaključak stoji, ako su ispravno postavljene premise i ako se sve događa sukladno tim premisama. No u ovom slučaju se to nije dogodilo. Barem ne vidimo da je Sotona ustao sam na sebe. To bi se dogodilo da je Isus u ime Beelzebula izgonio đavle.

9. nedjelja kroz godinu – B

Današnje Evanđelje kao da je u suprotnosti s prvim čitanjem. Naime, u prvome čitanju čitamo kako Mojsije naređuje narodu da strogo drži i svetkuje dan subotnji onako kako je propisao Gospodin Bog. toga dana je bilo zabranjeno raditi bilo koji posao kako članovima obitelji, tako čak i životinjama. S druge pak strane Isus brani svoje učenike od prozivanja farizeja koji su smatrali da ne smiju trgati klasje subotom. Štoviše, i sam je potom pokazao, opirući se njihovu shvaćanju da ima pravo liječiti bolesnog čovjeka premda je subota, iako su oni smatrali da subotom ne smije liječiti. Štoviše, ne samo da je činio nešto što se njima nije sviđalo, već je dao i obrazloženje prema kojemu je se njima suprotstavio: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.“

No ova Isusova izjava može vrlo opasna, te se zlorabiti, jer se stječe dojam da je on bio protiv svetkovanja subote i protiv čuvanja njezina sakralnosti. Jer takva rečenica bi mogla ostaviti dojam da je rekao da ljudi trebaju koristiti subotu, to jest danas nedjelju prema vlastitom nahođenju. Pa mnogi tako i čine. Ne doživljavaju Dan Gospodnji danomu kada odu u crkvu slaviti svetu euharistiju, već vukući kao neku paralelu prema ovom događaju s apostolima, sebi daju za pravo da im nedjelja bude bilo danom odmora, bilo radnim danom, ali uvijek u smislu da je koriste za ono što procijene kao svoje dobro. Polažu pravo da je smatraju danom danim njima da raspolažu vremenom kako ih volja, bilo da imaju nadoknaditi neke radove koje ne stignu kroz tjedan, bilo da se žele odmoriti od napornoga rada, pa si uzmu nedjelju da se naspavaju ili pak da odu na izlete ili si priušte drugu vrstu odmora. I sve to mogu uredno staviti pod izraz da je subota radi čovjeka, te se i opravdati zbog izbivanja sa svete mise, jer nisu oni radi nedjelje, već je nedjelja radi čovjeka. Tako mnogi sebi opravdavaju poslove različite vrste za koje ne pronalaze vremena u radne dane, pa se dadnu odraditi te poslove u Dan Gospodnji.

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

U liturgiji današnje svetkovine čitamo izvještaj o prikazivanju žrtava koje su Izraelci prikazali Gospodinu prilikom sklapanja Saveza koji je bio sklopljen ‘u krvi’ da se označi njegova golema važnost za narod. Obred kojim su zapečatili Savez s Bogom bio je dvostruk. S jedne strane su Izraelci prinosili žrtve paljenice i pomirnice, pri čemu su polovicu krvi izlili po žrtveniku, a polovicu krvi uhvatili u posude. Nakon što je pročitana Knjiga Saveza, Mojsije je poškropio narod krvlju govoreći: „Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.“ No ove su riječi nerazumljive ako bi ih se gledalo samo iz ljudske perspektive, kao odraz ljudske spremnosti da bude vjeran Božjemu Savezu sve do krvi. Jer u biti krv žrtvenih životinja predstavljala je ‘krv Saveza’ u ime onoga koji taj Savez sklapa s ljudima, a to je sam Bog. On je njima ponudio Savez u krvi, te ta krv je najprije njegova krv koja se njima daje i za koju oni postaju odgovorni jer je trebaju primiti svjesno i odgovorno.

Kao i mnoge druge stvarnosti Staroga zavjeta, i ovo je bio nagovještaj onog pravog ostvarenja, to jest slika budućih dobara koje imaju doći. Štoviše, krv starozavjetnog Saveza bila je nagovještaj onog konačnog Saveza u  Kristovoj Krvi koja čisti savjesti od mrtvih djela. Isusovi učenici nisu odmah toga ni bili svjesni. Oni su tražili od Gospodina da im kaže gdje želi blagovati pashu, jer su oni trebali pripraviti sve potrebno za obredno blagovanje. Nisu bili svjesni da će tu biti prisutno više od običnog obreda, jer će se dogoditi ispunjenje nagovještaja, to jest tu će u čaši blagoslovnoj pashalne večere poteći Krv Božja, Krv novoga Saveza koji će biti ispunjenje starozavjetnih pralikova i najava. Štoviše, kao što je Mojsijev obred sadržavao dva dijela, tako je i ovaj Gospodinov obred bio ispunjenje tih obaju dijelova. On je dao svoje tijelo da se žrtvuje za spasenje svijeta kao žrtva paljenica i pomirnica za grijehe čovječanstva. Tako je Isus na posljednjoj večeri sebe žrtvovao kao pravu žrtvu novoga Saveza predajući se za spasenje čovjeka i obnovu čovječanstva.

Svetkovina Presvetog Trojstva

Živimo u vremenu posvemašnjeg individualizma i otuđenja ljudi jednih od drugih. U vremenu kada se svi pozivaju na svoju samostalnost, na samosvijest i na cjelovitost. To je toliko uhvatilo maha da se promiče kao pogubna ideologija u kojoj se drugoga pored sebe doživljava kao ugrozu i opasnost. Tako se žene bore protiv muškaraca i muškarci protiv žena, djeca se bune protiv roditelja i roditelji protiv djece, te teško pronalaze zajednički jezik. Uslijed toga ugroženi su međusobni odnosi upućenosti jednih na druge, te međusobnog zajedništva i povjerenja. S druge pak strane ljudi se navezuju na prirodu i na stvari, na biljke i životinje i druge oblike života koji ne pretpostavlja trajan i neopoziv odnos. Zato naše društvo djeluje kao društvo navezanih i ovisnih ljudi o tolikim vremenitim situacijama i pojavama, ali malo tko želi ući u odnos koji bi pretpostavljao dublje međusobno darivanje. Lako je ljubiti biljke i životinje, prirodu i društvo u jednosmjernom načinu ljubavi u kojemu se ne doživljava uzvraćanje one svjesne i slobodne ljubavi koja je dio našeg života i slutimo je kao vječnu i neopozivu ljubav, te se mnogi ljudi tješe kako imaju puno ljubavi i razumijevanja za svijet oko sebe. Ali nemaju istu ljubav i razumijevanje i za ljude u ovom svijetu, jer, navodno, ljudi nisu zavrijedili njihovu ljubav, za razliku od bića koja im uopće ne mogu uzvratiti ljubavlju na ljubav.

Doista, danas uočavamo da ljudi bježe od međusobnih odnosa koji pretpostavljaju trajne i stabilne odgovornosti, pa svi kažu da se ne žele vezivati jedni na druge. Majka se ne želi vezivati na majčinstvo, niti otac na očinstvo, ali su danas popularne veze koje pretpostavljaju zabavu, razonodu, užitak i svaku vrstu ugode. Uočljivo je da mnogi bježi od situacija i odnosa koji zahtijevaju odgovornost za vječno spasenje, za odgoj za neponovljive vrijednosti, te je zato lakše imati vremena za dresirati kućnoga ljubimca, nego vlastito dijete odgajati vječnim vrijednostima.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Kada gospodin Isus svojim učenicima obećava poslati Duha Svetoga, tada im govori o Duhu kao o Branitelju koga će poslati od Oca: „Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh istine koji od Oca izlaza – on će svjedočiti za mene.“ A mi kad čujemo ovu riječ Branitelj, možda i nesvjesno zauzimamo obrambeni stav, kako nam i riječ sugerira, te odmah gledamo kada, kako i od koga se braniti. Tako zamišljamo i ulogu Duha Svetoga kao onoga koji nas brani od napada izvana, a to je ovaj svijet i na poseban način Zli. Tako više o svome kršćanskom životu u Duhu Svetome razmišljamo pod vidom obrane nad nasrtaja zloga, te s Duhom Svetim više računamo kao s nekom osobnom obranom od nedaća koje imamo u svijetu. A kada je riječ o obrani, to u nama izaziva osjećaj da se moramo braniti, to jest da inicijativu prepuštamo onome tko nas napada, jer je on po nekoj logici aktivniji i agresivniji. U tome nam onda treba Duh Sveti Branitelj da obranimo svoje pasivne pozicije, da nas ipak ne odgura sa scene i ne uzme nam tlo pod nogama i prostor koji smatramo svojim u društvu.

No ovakav način življenja vjere ne bi bio ispravan ni dostatan. Na žalost, ima dio kršćana koji samo na ovakav način žive svoju vjeru, samo u kontrastu prema zlu koje nas napada i proziva, koje pokušava oduzeti teren i stjerati nas u kut. Takvi kao da žive od napada izvana, od prozivanja i agresivnosti zla, jer ne bi znali kako biti vjernici da se ne moraju konfrontirati sa zlom i Zlim. Oni bi zaboravili živjeti od Boga i biti usmjereni prema Bogu, jer u konačnici više su usmjereni traženju Zloga i njegova djelovanja u društvu, nego da sami žive od Boga i njegova svetoga djelovanja za čovjeka. Takvi kršćani u svemu što vide u društvu traže prisutnost Zloga, te mnogo toga u društvu drže zlim, kako strukturama, tako pojedincima koji žive u službi društvenoga zla.

7. vazmena nedjelja – B

Ovih vazmenih nedjelja čitamo odlomke iz Ivanova Evanđelja u kojima sveti Ivan prenosi Gospodinovu pouku o najvažnijim sadržajima kojima je htio poučiti svoje učenike. Tako smo čuli poticaje na vjernost, ljubav i prijateljstvo, ali sve u duhu prihvaćanja njegove pastirske uloge koju vrši svojim slavnim uskrsnućem. U današnjem pak odlomku Isus više ne govori o nekim novim sadržajima koje bi im trebao predati, nego prije svega je svjestan da ih treba potaknuti da čuvaju ono što im je već dao, jer u biti im je dao sve što je trebao i mogao dati. Zato im je i rekao da im je predao sve što je čuo od Oca svojega, ne propuštajući ništa od onog što im je trebalo za spasenje i djelovanje. Jednako kao što u današnjem Evanđelju govori Ocu da im je predao njegovu riječ: „Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.“

No, osim što im je predao sve što je trebao predati da ih osposobi za služenje, Gospodin je znao da ih treba upozoriti da čuvaju sve što su primili. I ne samo to, već je znao da treba za njih moliti Oca da ih on čuva da ne izgube to što im je bilo predano. U tom smislu se razumiju njegove riječi: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi,“ ili pak: „Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.“ Osim molitve Ocu da ih sačuva u svome imenu, Isus također podsjeća da ih je on čuvao i štitio dok je bio s njima, no sada je došlo vrijeme da ih čuva Otac. Ne radi se o tome da je on digao ruke od njih, već da ih više neće čuvati na način na koji ih je čuvao dok je bio s njima kao utjelovljeni Božji Sin.