Krštenje Gospodinovo – C

Sveti Luka nam otvara današnji evanđeoski odlomak tvrdnjom kako je u vrijeme kad je sv. Ivan krštavao u narodu raslo iščekivanje: Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Osim što nam sveti Luka svjedoči da su iščekivali Krista – Mesiju, ne tumači podrobnije o kakvom je iščekivanju riječ, to jest što je bio sadržaj i koja su im bila očekivanja od budućeg Mesije. Ako ćemo povući paralelu sa svakidašnjim životom, a to nam je i Evanđelje kasnije potvrdilo na više mjesta, možemo s velikom vjerojatnošću reći kako su očekivali zacijelo političkog Mesiju, osloboditelja koji je trebao biti kadar zajamčiti blagostanje izraelskom narodu nakon dugog razdoblja ropstva i potlačenosti. No Isus je odmah, od prvog trenutka, pokazao da njegove mesijanske mjere ne odgovaraju mjerama puka, ni namjere njihovim namjerama. Zato je iz događaja njegova krštenja razvidno kako je Mesija prvenstveno ljubljeni Sin Božji na kojemu počiva sila Duha Svetoga, a ne nikakav političar ili moćnik ovoga svijeta.

Kako bismo što bolje razumjeli događaj Isusova krštenja i njegovu poruku za nas, možemo povući neke poveznice između onoga očekivanja koje spomenu Evanđelist i očekivanja kakva postoje u današnjemu svijetu. I danas se zna dogoditi da je narod u iščekivanju, a da ne zna što točno iščekuje, to jest da ne zna ni koga iščekuje i niti koga bi trebao iščekivati. Počesto narod ne zna što bi trebao očekivati od onoga kojega iščekuje kao svoga mesiju, te od njega ište nešto sasvim krivo, to jest nešto sukladno svojim željama, a što u biti nije pravi mesijanski dar kojem bi trebao težiti, jer mu dar za kojim teži ne može donijeti istinsko dobro. A pitanje mesijanskog, to jest spasiteljskog zahvata u povijest Božjeg naroda, a to vrijedi i za svaki drugi naroda i pojedince, nije pitanje ljudskog iščekivanja, nego prije svega Božjeg obećanja. Božji narod, i svaki narod koji želi da ga pohodi i spasi Božji Mesija, treba iščekivati Obećanoga, a ne nekoga prema svojim ljudskim prohtjevima i potrebama.

U tom smislu smo možemo povući dodatne poveznice sa svojom situacijom. Naime, i mi kao narod proživljavali smo posljednjih nekoliko mjeseci kao vrijeme iščekivanja, počevši od parlamentarnih izbora, pa do stvaranja političkih saveza, potom od uspostavljanja sabora i imenovanja mandatara živimo u iščekivanju do izbora Vlade i svih ostalih državnih tijela. Praktički cijeli narod živi u iščekivanju mesijanskoga tipa, pogotovo kad se očekuje brzo i lako rješenje nagomilanih društvenih problema, od nezaposlenosti, iseljavanja, duga i demografskog lošeg stanja. U ovakvom ozračju kakvo sami proživljavamo možemo bolje razumjeti mesijanska očekivanja izraelskoga naroda koji se stoljećima mučio pod čizmom i mačem mrskih osvajača s Istoka i Zapada. Ne znamo kako je narod reagirao u trenutku kad se Isus krstio i objavio im Oca i silu Duha Svetoga, ali me strah da se danas Gospodin pojavi i da nam pokuša reći da rješenje svih naših problema nije u politici i gospodarstvu, te da ne trebamo čekati takvog mesiju, vjerojatno ga ne bismo ozbiljno doživjeli. Da nam potom nastavi govoriti kako nam nudi pravo rješenje onaj tko nam otkriva lice Božje, vjerojatni bi većina odmahnula rukom i ismijala ga.

Međutim, poruka događaja opisanoga udanašnjem odlomku upravo je ta. Na blagdan svoga krštenja Gospodin nam poručuje da se ne damo zavarati pojednostavljenim očekivanjima i planovima za budućnost. Napose nas vjernike stavlja pred odgovornost i ne dopušta nam, za stvarno dobro našega naroda, da se uljuljamo u mesijanizam ovoga svijeta i zemaljskih struktura. Govoreći ovo, ne želimo u isto vrijeme umanjiti potrebu čestitih, poštenih i odgovornih političara i vođa naroda, nego samo istaknuti kako bismo mi vjernici trebali znati da je nedostatan ljudski faktor kako bi narod ostvario smisao svoga postojaanja. Nedostatna je isključivo ljudska procjena kako bi se ostvarila stvarnu dobrobit naroda. To vidimo i na jednostavnom primjeru zapadnih zemalja gdje blagostanje i visok standard uopće ne jamče razvoj života i pravu budućnost pojedinih naroda.

Stoga je i nama ovim Evanđeljem ostavljena poruka da vrijeme iščekivanja neće proći onda kad se u Saboru izglasa povjerenje novom mandataru i novoj Vladi, jer za nas vjernike iščekivanje nije društveno i političko, nego duhovno i vjersko. Pogotovo što znamo da na zemlji nema ljudskih mesija, te da ljudski mesijanizam nije dostatan za suočavanje sa sadašnjošću i hod prema budućnosti. Za nas iščekivanje prestaje samo onda kad dođemo do susreta sa stvarnim Mesijom. Zato i narod koji bi sva svoja očekivanja polagao u ljude, a ne u Mesiju Božjeg Sina, ne bi imao dovoljno dobra ni jasna očekivanja prema vlastitoj budućnosti. Narod čija se očekivanja iscrpljuju na razini povijesti, nema prave budućnosti. Isus je jasno potvrdio da samo oni koji čovjeku donose Boga, mogu odgovoriti na sva ljudska očekivanja, te stoga ni njegovo odgovor nije bio nimalo gospodarsko-politički, nego prije svega milosno-spasenjski. Znao je da će najviše dobra učiniti za svoj narod ako mu objavi Boga i pozove ga na život sukladan objavi koju je primio.

Tu istu poruku pozvani smo i danas mi kršćani navijestiti svijetu. Ovaj narod može izići iz krize i može imati budućnosti ne po političkim vođama, nego po tome koliko će imati svjesnih kršćana. Budućnost dakle ovisi o tome koliko ćemo mi kršćani biti kršćani mesije, to jest koliko ćemo biti sljedbenici svoga Gospodina, učenici svoga Učitelja, pomazanici Duhom Svetim kojeg primamo od Pomazanika Božjega. Koliko mi kršćani budemo kadri otkrivati snagu i dubinu svoga krštenje koje nam daje Kristov život, toliko će naš narod imati stvarne budućnosti. Samo ako mi budemo zreli kršćani, a sakrament našega krštenja nas na to poziva, onda naš narod ima budućnosti. Isusovo krštenje nam doziva u svijest mesijansku zadaću i odgovornost koju imamo za svoj narod. Nastojmo je prihvatiti u duhu zrele spoznaje koju nam je podarilo njegovo krštenje. Kao kršćani djeca smo ljubljena Očeva u Sinu i Duhu Svetomu, te smo pozvani svu milinu od njega primljenu darovati svijetu, te tako svijet dovesti do Oca, izvora sve miline i milosrđa. Ne bježimo stoga od svoje odgovornosti i od svoga mesijanskog poslanja.

Svetkovina Bogojavljenja – Tri kralja

Ako ima ijedan blagdan u ovom božićnom ciklusu koji jasno izražava sveopće Božje milosrđe, onda je to upravo svetkovina Bogojavljenja ili, kako se uvriježilo reći u puku, Tri Kralja. Naime, ova svetkovina još od prvih stoljeća ima veliko značenje u Crkvi, te je imala jednako značenje kao sam Božić. Doista rođenje Gospodinovo u Betlehemu slavilo se kao rođenje novoga Kralja iz loze Davidove koji je trebao osloboditi svoj narod ne samo iz šaka osvajača, nego i od zla i grijeha kojeg je na razne načine bio žrtva taj isti narod. S druge pak strane svetkovina Bogojavljenja je objavljivala to isto otajstvo rođenja Sina Božjega kao dar milosti i milosrđa za sve druge narode, što je bio razlog velike radosti i zahvaljivanja Bogu za ljubav prema svim ljudima kojima je u srcu plamtjela želja za spoznajom Boga i za spasenjem kojem je on začetnik i koje od njega dolazi. Tako iz novozavjetnih svjedočanstava koja opisuju Isusovo rođenje pronalazimo da je se već od prvoga dana i pojavka na zemlji Sin Božji pokazao kao sveopći Spasitelj, poslan spasiti ne samo svoj izraelski narod, nego i narod pogana. Sjaj njegova svjetla bio je tako jak da ga nije bilo moguće zastrti niti ugasiti, kao što ga nije bilo moguće niti zatvoriti u ograničeni prostor i vrijeme. Krist je svojim utjelovljenjem tako snažno zasvijetlio da je obasjao i one daleke koji su vapili za Bogom iz svoje tame, te im je bio omogućen pristup u Božje svjetlo.

U tom duhu čitamo i ovo izviješće svetog Mateja o dolasku mudraca najprije u Jeruzalem i potom sve do Betlehema. Već je i Evanđelistu jasno da je u tom događaju očitovano na koji način se može doći do Krista, to jest kako su oni koji su imali prednost jer su poznavali Pisma odjednom ostali kratkih rukava jer nisu htjeli prignuti svoja ohola srca i glave niti pred svetim i proročkim nagovještajima koja su čitali. Tako su židovski velikaši, glavari svećenički i pismoznanci narodni ostali daleko od Krista, a bili su mu tako blizu, dok su ga pronašli ljudi izdaleka. Doista se je dogodio neobičan preokret. I jedni i drugi su raspolagali dijelom podataka, te su se međusobno i posavjetovali kako bi došli do točnijeg određivanja mjesta Kristova rođenja, ali je činjenica da su samo mudraci nastavili svoj hod i otišli do Betlehema i poklonili se novorođenome Kralju. Već pri rođenju se očitovalo odbacivanje koje će kasnije samo doći do vrhunca kad glavari svećenički i pismoznanci budu osudili Isusa na smrt, to jest ishodili osudu od Pilata.

Kako vidimo do Krista se ne dolazi samo intelektualnim znanjem niti samo uz pomoć pukih vijesti, pa i onda kad ih uzimamo iz Svetoga pisma, nego se do njega dolazi otvorenošću srca i uma da primi Božje podražaje iznutra, a znakove izvana. Mudraci s Istoka su bili spremni na takav hod s Bogom, te su im na spasenje poslužila i starozavjetna proročanstva, pri čemu ne treba nikako zanemariti ni umanjiti važnost njihove otvorenosti za Boga i želju da dođu do konačnih odgovora tko je taj koji zaslužuje njihovu kraljevsku pozornost i darove. S druge pak strane Herodu i onima koji su iščitavali proročanstva nije poslužilo njihovo svjedočanstvo da su vidjeli njegovu zvijezdu, a ni proročka riječ ih nije ponukala da odu do Betlehema provjeriti ono za što su ustvrdili da je nagoviješteno. Upravo jer su imali spremnosti duha, novorođeni je Kralj iskazao mudracima milosrđe i primio ih je u svoju audijenciju u betlehemskoj štali gdje su mu se poklonili i prinijeli svoje darove, dok Herod i njegovi savjetnici ostadoše uskraćeni za dar milosrđa Božjega.

Bog je doista pokazao milosrđe prema svim narodima time što je otkrio da je on svjetlo na njihovu putu i smisao života prema kojemu trebaju težiti, kao što je pokazao mudracima s Istoka. Prva Crkva je to prepoznala, a kao dokaz da je se Bog htio objaviti svim ljudima naviještali su upravo dolazak trojice mudraca u Betlehem da se poklone Gospodinu. Kako se širio naviještaj radosne vijesti postajalo je svima kristalno jasno da se Boga ne može prihvatiti na proizvoljan način niti njegovo milosrđe ograničiti prema našim ljudskim mjerilima. Bog je Otac svih ljudi, ali ga pronalaze samo oni koji ga traže u spremnosti i jednostavnosti srca, što vrijedi i za sinove Abrahamove jednako kao i za narod pogana. Pronalaze ga oni koji osjećaju potrebu njegova milosrđa i klanjaju se njegovoj čovjekoljubivoj uzvišenosti. I doista, već u događaju trojice mudraca očitovalo se kako je Božje milosrđe sveopće, jer on milost i milosrđe nudi svim ljudima kao svjetlo koje ih vodi kroz život. Bog nijednom čovjeku koji ga iskreno traži ne uskraćuje znakove svoje dobrote, nego mu svijetli i u srcu i na nebu, te mu šalje i svoju jasnu riječ i zvijezdu da ga vodi, kako bi ga doveo do svoga utjelovljenog Jedinorođenca, svoga ljubljenoga Sina rođena u Betlehemu. U Betlehemu su mudraci doživjeli da se Božji Sin rodio i za njih, to jest da nije samo kralj naroda izraelskoga, nego je i njihov kralj i kralj svih ljudi. Po toj spoznaji objavilo im se neizmjerno milosrđe Božje koje je došlo ususret cijelome ljudskom rodu.

I nama danas ovo je snažna poruka koja bi nas trebala prožeti golemom radošću. Bog se ne uskraćuje nijednome čovjeku dobre volje koji traži Božje svjetlo u tami ovoga svijeta ili pak u vlastitoj nutrini koja je tamna bez Boga. Upravo zato su i pastiri i kraljevi došli izložiti svoje duše ovom mladom Suncu s visine, ali ne da ih potamni i spali, nego da ih obaspe svojim sjajem i učini bijelima. Ne budimo lijeni, nemarni i ukopani u svoje položaje, nego poput mudraca potrudimo se i pođimo do Betlehema i u Isusu otkrijmo pravo lice milosrdnoga Boga koji nam se smiješi, koji i naše duše čisti i ispunja svojom milošću. Potom se iskreno poklonimo našemu Gospodinu i dajmo se obogatiti darom njegova života koje nam po njegovu svetom milosrđu prebiva u duši

Nekad je bila od drva izrađena,
pa niti uvijek dobro uglačana,
ali redovito draga i poštivana.
Mogla je biti neugledna,
ali nikada gruba i neotesana,
jer joj je bit u velikodušnosti,
a ne u bogatstvu i raskoši.
Dika joj nije prostirka meka
nego majčina ljubav čista;
sigurnost joj nije drvo i metal,
nego čvrsta očeva vjera.
Kao prva postaja života
bila je spona novorođenčeta
i svijeta kojem ide i u koji ulazi.
Po spremnosti da prihvati život
bila je više od pukog simbola.
U njoj je svatko prve riječi slušao
jezika onog što majčinim se zove,
a vođen sigurnom rukom očevom,
iz nje je prve korake činio,
časnom zemljom djedova svojih.
Čast je zato ljudskome rodu
da je u kolijevku ljudskosti sišao
i jedinorođenac vječni Božji,
kako bi našim jezikom govorio
i ovom tvrdom zemljom hodio.
Prihvaćajući zakone naše,
učio nas je nauku svome
– jeziku onom najljepšemu
kojim Otac ljubav izriče
i vjernost vječnu potvrđuje.
A kad je iz Marijine zipke izišao
pokazao je ljudskim stopama
da je najljepši hod zemljom
onaj koji vodi pute neba.

2. božićna nedjelja

Prolog Ivanova Evanđelja već gotovo dvije tisuće godina neiscrpno je vrelo nadahnuća i poruke vjernicima, jer izlaže otajstvo dvostrukog rođenja Božjega Sina, to jest Božjeg Logosa – Riječi. Sveti Ivan nam vrlo uzvišenim riječima, na koje nismo navikli niti ih čujemo često u redovitom govoru, govori o tom Božjem otajstvu, to jest o Božjoj Riječi koja bijaše u početku u Boga i koja ujedno bijaše Bog. Nosiva riječ ovog teksta koju sveti Evanđelist koristi kako bi govorio o Sinu Božjemu jest počelo, početak. Sin Božji je onaj koji je u početku svega i koje je počelo svega, to jest koje je prije svega kao vječni Božji Sin u Bogu. A sveti nam Ivan ne želi govoriti samo o kronološkom počelu svega, premda je on i kronološki prije svega, nego je on uzrok i stvoritelj svega što postade, jer sve po njemu postade i bez njega ništa ne postade. On prethodi vremenu i svijetu ne samo zato što je prije svega, rečeno našim siromašnim ljudskim jezikom o nekome tko je vječan, nego zato što je on kao vječni Logos – Riječ Božja u temeljima postojanja svega, budući da je sve po njemu postalo. Božji Sin je početak i počelo svega kao istinski uzrok svega što postoji. Ali kao što je počelo, on je posljednja svrha, nedokučivi smisao i konačni uvir svega stvorenoga.

No kako bismo mi sami bolje razumjeli ove riječi kojima se služi poglavito filozofija i teologija, mudroslovlje i bogoslovlje, to jest kako bismo bolje razumjeli utjelovljenoga Božjega Sina i našega Gospodina Isusa, korisno je predočiti ih našim uobičajenim jezikom i opisati zdravorazumskim promišljanjem i ponašanjem. U tom smislu svi znamo, kad posadimo krumpir, onda ne očekujemo da nam u vrtu nikne rajčica. A ako nasadimo ruže, ne očekujemo da nam izrastu tulipani. Isto tako, ako mačka na svijet donese mačiće, ne očekujemo da kasnije kad uzrastu to budu psi. Ili pak ako se krava oteli, ne očekujemo da se poslije tele pretvori u ovcu. Jasno nam je, dakle, da u svakome biću postoji počelo, sukladno svakoj vrsti, po kojem se pojedino biće razvija od zametka pa do cjelovitog organizma. Ovo počelo je unutarnje i u njemu od nastanka postoji cjeloviti zapis dužnoga rasta, te se svako biće razvija prema tom unutarnjem počelu koje je usađeno u sve što postoji.

No osim što znamo da u svim bićima postoji počelo nastanka i razvoja, može se uočiti da se u nekim slučajevima pojedine jedinke razvijaju pogrešno ili ne dođi do dužne punine razvoja koja je bila zacrtana počelom. Neka suprotna sila ili neki drugi zahvat ili poremećaj mogu uvjetovati razvoj određene jedinke tako da ne dosegne puninu sadržanu u svom počelu. No tada znamo da je došlo do odmaka od planiranog razvoja, to jest do neke vrste iskrivljenja ili zakržljanja, kao kad se pojedina biljka ili životinja ne razvije dovoljno, pa je onda iznimka kao crna ovca svoje vrste. Kad sve rečeno primijenimo na čovjeka, onda vidimo da je i u čovjeka upisano isto takvo počelo, ali još izravnije nego kod drugih bića. No najčešće čovjek posvećuje pozornost kad se dogodi neki biološki poremećaj ili bolest, zaboravljajući pri tome da njegovo počelo nije samo biološko, nego i duhovno, to jest počelo misaonog i milosnog života, te da je mnogo pogubnije kad mu se dogodi duhovni poremećaj. U njegovo biće je kao počelo slobode i ljubavi upisano milosno počelo, te čovjek ostvaruje život sukladno počelu onda kad živi sukladno počelu i načelu milosti i istinske duhovnosti, to jest sukladno prosvijetljenoj božanskoj misli koja dolazi od Božjeg Logosa.

Čovjek je na žalost odbio hoditi putem utisnutoga počela, to jest nije htio živjeti sukladno upisanoj mudrosti kojom ga je obdario Božji Logos, nego se radije opredijelio za počelo biologije i ljudske mudrosti bez Boga. Nije htio živjeti sukladno darovanoj milosti, niti je prihvaćao slobodu kao dar za ostvarenje u ljubavi i zajedništvu s Bogom. Umjesto da kod njega bude još uočljivije nego kod drugih bića da je njegovo počelo božansko, tragično je da je nakon grijeha čovjek gotovo ne dopušta da se to istakne. Umjesto da se razvija i napreduje živeći sukladno volji Božjoj, dar slobode je koristio kao sredstvo samovolje. Umjesto da hodi prema zacrtanim ciljevima na putovima obasjanim svjetlom Božjim, opredijelio se za samohod u tami prema vlastitim ciljevima. Umjesto da primi Božju Riječ – Logosa za počelo koje razumu daje svjetlo da otkrije cilj kojem mu je hoditi, a volji daruje snagu istinske ljubavi za hod do cilja i sva ostala potrebna sredstva, čovjek je odlučio odbiti njegovu prisutnost. Ili, kako će reći sveti Ivan, odbio je upoznati ga: svijet ga ne upozna.

Upravo zato je Božji Sin, Riječ – Logos, došao među ljude utjelovivši se kako bi kao čovjek poučio ljude putu mudrosti, to jest životu sukladnom istinskom Božjem počelu koje je utisnuto u čovjeka. Došao je među nas kako bi nam otkrio da za čovječan život nije dostatno biološko počelo, premda je i ono od Boga, nego je neophodno živjeti prema onom milosnom počelu prema kojem smo s Kristom Gospodinom primili milost na milost. To jest primili smo ne samo onu početnu milost darovanu prilikom stvaranja, nego i milost da nam se sam Bog približi u našem obličju kao Riječ koja je tijelom postala. Zato je on naše istinsko počelo po kojem spoznajemo da nismo rođeni od krvi i od volje tjelesne, nego od Boga. On je počelo po kojem otkrivamo da nam svjetlo u životu nije samo ljudski razum, nego da je prije svega to on – Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka.

Stoga nas njegovo rođenje sasvim ozbiljno poziva da pođemo putem dubljeg razumijevanja svoga pravoga počela, a bit ćemo toliko više istinski ljudi koliko to uočimo. Sin Božji se utjelovio da nam ga predoči u našem tijelu, pa ga zato prihvatimo kao Betlehemsko Dijete dostupno životu običnoga čovjeka koje nam svjedoči da smo pravi ljudi tek onda kad smo djeca Božja. Božji Logos se potrudio progovoriti našim jednostavnim i siromašnim jezikom, pa mu dopustimo da nam protumači i da nas uvjeri istinskoj uzvišenosti koja je podudarna snazi Božje milosti. Ne odbacujmo ga da se i na nama ne obistini žalosna povijesna istina koju izgovori sveti Ivan: K svojim dođe, njegovi ga ne primiše. Mi ga primimo po vjeri kako bi on bio počelo našega života i živi smisao našega djelovanja, jer sve što imamo primismo od njega, i stvorenje, i otkupljenje i posinjenje. Dopustimo mu da se nastani među nama, razmatrajmo njegovu slavi i svjedočimo da je samo on pun milosti i istine, te da smo svi pozvani crpiti na tom nepresušnom vrelu za ovoga života, dok ne prispijemo u onu puninu koju nam je on donio u svome tijelu i ovdje na zemlju.

Stvarajući čovjeka Bog ga je odredio za život, pri čemu je čovjek trebao prihvatiti ne samo Božji stvaralački, nego i otkupiteljski plan. Točnije čovjek je bio pozvan na vječnost, te je sa svoje strane imao surađivati s milošću kako bi ostvario puninu života. Bio je stvoren kako bi se ‘rodio’ za vječnost živeći istinsko zajedništvo sa Stvoriteljem. U tom duhu i svaki novopridošli pripadnik njegova roda uživao bi dar kojim je bio obdaren on sam. No čovjek je grijehom doveo u pitanje ovaj plan rađanja za ljepši i puniji život, tako da su se njegove posljedice pogubno odrazile na cijeli ljudski rod. Umjesto da Eva, prva žena, bude majka života kao što joj i ime kaže, ona je postala majka smrti, čime se dogodilo prvo veliko proturječje. Umjesto da rađa život, postala je začetnicom smrti svome potomstvu, što je tragedija od koje nema veće u ljudskim razmjerima. Od tog trenutka rađanje se ne gleda više kao blagoslov i radost, nego kao na bol, briga i neizvjesnost. A pripadnici istoga roda nisu više braća i bližnji, nego suparnici i protivnici. Isto tako nad stvorenjima i prirodom čovjek ne vrši odgovorno gospodstvo, nego vlada sirovom i krutom tiranijom.

Obećanje milosrđa

Tako se lošim životom čovječanstvo udaljilo od Božjeg blagoslova koji je odjekivao nad zemljom kad je Bog stvorio čovjeka i povjerio mu zemlju, kao i onda kad je obnovio savez s Noom i njegovim sinovima. I u jednom i u drugom slučaju blagoslov je bio sadržan u životu koji su primili i po potomstvu kojem su se otvorili. U tom je blagoslovu bio izrečen i poziv da se plode i množe, te da napuče zemlju (usp. Post 1,28; 9,1.7). Ali samo dok su bili u zajedništvu sa Stvoriteljem taj glas je mogao biti artikuliran, kao i provođenje njegove volje bez nasilja nad stvorenim svijetom. Mogli su znati što im je činiti samo dok su osluškivali njegov glas i živjeli od njegove prisutnosti. U trenutku kad se udaljavaju od Boga, postaje nemogućim ovaj plan Božji i povjerena im zadaća. Prvi par je imao zadaću rađati djecu za božanski život kao djecu Božjeg blagoslova, no kako nisu ispunili svoju zadaću, Eva je prestala biti majkom svim živima. Zbog toga je Bog odlučio pronaći drugu Ženu koja će ovom svijetu priskrbiti pravi blagoslov.

No premda zbog neposluha ljudi Bog izgovara riječi kazne, on nije nemilosrdni Bog. On ih ne prepušta ni tada njihovoj sudbini i nevolji, nego im daje milosrdno obećanje puno nade. Eva je htjela priskrbiti svome potomstvu novi dar izvan Boga, a dala mu je samo ispraznost umjesto smisla, promašaj umjesto ostvarenja, pustoš umjesto punine, smrt umjesto života. Onoj koja je izgubila milost trebalo je iskazati milosrđe, jer Bog ostaje vjeran sebi i svomu planu, pa je obećao da će doći jedna druga Žena koja će ga ispuniti. Jer onoga koji je bio stvoren za spasenje nije mogao prepustiti propasti. Trebalo je samo pronaći osobu koja je bila dostojna tog plana i voljna surađivati prihvaćajući njegove darove i prosljeđujući ih ljudskome rodu.

A kad onda izbližega promatramo Božji plan, vidimo da je pretpostavljao i najavljivao jedno rođenje, točnije rođenje jednoga djeteta od žene koja će biti u neprijateljstvu sa zmijom. On je trebao satrti glavu zmiji, to jest onoj sili koja se podiže protiv Boga, a nanosi štetu čovjeku. Božje milosrđe ljudima je trebalo doći od tog djeteta koji oslobađa ljudski rod sile zmijine. A tko je trebao biti Dječak koji će osloboditi ljudski rod, malo jasnije nam govore proročke riječi Izaije proroka koji pjeva o božanskom dječaku: “Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti.” (Iz 9,5-6) Dakle, Žena koja je rađajući Dijete trebala donijeti na svijet milosrđe Božje, trebala je imati čast da rodi Boga i da ga daruje čovječanstvu.

Ostvarenje Božjeg plana

Tako vidimo da se Božji milosni plan koji je stvoren od samih početaka, ostvaruje rođenjem Djeteta Isusa od Marije koju novozavjetni pisci, svjesni njezine uloge, zovu Ženom. Marija je, za razliku od Eve, znala da nije u njezinoj vlasti da daje ljudskom rodu darove iz ograničene riznice svoga bića, nego da sve sposobnosti otvori Božjoj punini, to jest da prepozna da je Bog punina darovana čovjeku. Nije se poput Eve zamarala time da samostalno vodi čovjeka prema iskonskom ostvarenju, nego mu je jednostavno pokazala otvoren put prema ostvarenju koje je htio i predvidio sam živi Bog. Njezina zadaća nije bila da daje život iz ničega, nego da bude suradnica sa Životvorcem, te da proslijedi život i svaki drugi primljeni dar u njegovoj cjelovitosti.

Kad ona prva žena nije htjela biti bogomajkom, ženom koja svoju djecu rađa na božanski život za nebo, Bog je onda izabrao nju za uzvišeniju Bogomajku, jer joj je dao da rodi njegova Sina na zemlji. Marija je tako na savršeniji način postala bogomajkom nego je to trebala biti Eva. Svojim posluhom Marija je omogućila novi tijek života ljudskome rodu, tijek prepoznatljiv po ostvarenju novoga sinovstva za Boga. Time je višestruko postala bogomajkom: bilo na onaj povlašteni način zato što je rodila Sina Božjega, bilo što je postala bogomajkom i za nas, jer nam je dala Onoga koji nam je omogućio da ponovno budemo djeca Božja. Eva je onemogućila da se djeca čovječja rađaju na zemlji i kao djeca neba, dok je Marija omogućila Sinu Božjemu da se rodi na zemlji, čime su se ljudskoj djeci otvorila vrata neba. Zato je ona s jedne strane Majka Sina Božjega, a s druge strane je i Majka našega bogosinovstva.

Mariji je time iskazana neizreciva milost, ili kako će reći anđeo Gabriel da je našla milost u Boga, da bude nositeljica Milosrđa Božjega, to jest roditeljka Sina Božjega, budući da je Bog htio svoje milosrđe iskazati životom svoga Sina. Novim i neuništivim životom Bog daje lijek protiv smrti, jer je samo život pravi odgovor na smrt. A kako naš ljudski život nije dovoljno snažan ni sadržajan u borbi protiv smrti, Bog nam podaruje svoj besmrtni. Dar milosrđa je upravo dar tog života koji je moćan ne samo po tome što se može oduprijeti smrti, nego i zato što je takav da se smrt ne može oduprijeti njemu.

A polazeći od čudesnog događaja Marijina bogomajčinstva i nama vjernicima je upravljen poziv da poput nje se okrenemo životu u ovom svijetu u kojemu čovjek i dalje živi, poput Adama i Eve, izokrenutih shvaćanja i neispravnog djelovanja, odbacujući život kao opasnost i prijetnju. Marijino bogomajčinstvo nas poziva da život promatramo sa zahvalnošću kao neprocjenjivu božansku vrijednost, te da ga ne odbacujemo i ne gušimo u ime sporednih i popratnih sadržaja života. Kao što Marija prihvaća svakoga od nas, i nama je prihvatiti dar života kojim nas pohađa Bog, i to u svjetlu i snazi rođenja njegova Sina kojega je Marija dala svijetu. A darovano nam je Dijete, Sin Božji, da nas nauči poštivati život, te da nam pokaže snagu čistoga života vjernoga Bogu. Stavio nas je na put ispravnog življenja na kojemu naš ljudski život može razviti snagu besmrtnosti koja je bila svojstvena Bogu. Njezinim majčinskim služenjem Bog je postao Emanuel – Bog s nama, čime je svoj božanski bitak stavio u ljudski život, pokazujući uzvišeno dostojanstvo čovjeka otvorena Bogu i njegovoj snazi. Po njemu i naš život prima besmrtnost, pretvara se u čisti život postajući sličan Onome koji jest, sukladno onom iskonskom vječnom planu. Nakon toga nam ne preostaje nego živjeti svoj vjernički život u onoj istoj bogomajčinskoj odgovornosti na koju je Svevišnji pozvao naše praroditelje.

Komad klesanog kamena
stavljen u podnožje vrata,
uglačan nogama naraštaja
nosi ime kućnog praga.
On je više od običnog simbola
jer je bio granica svjetova.
Dijelio je privatno od javnoga,
osobno od društvenoga,
ali nadasve sveto od profanoga.
Štitio je neokrnjenom svetost
unutar obiteljskih zidova
braneći intimu od vulgarnosti,
njegujući ljubav i povjerenje,
svijet žrtve darivanja i predanja
od svijeta koji traži svoje žrtve.
Upravljao je noge ukućana
putem poštenja i mira,
ali i tražio da ih marno čiste
od prašine i vanjskih nečistoća.
Rado je kao drage goste
gladio trudne stope svetih
i primao veselo glasonoše radosti.

Stoga je nezamjenjiva sreća
kad je jedinorođeni Božji Sin
s praga nebeskih vrata
došao u naš ljudski svijet
kao najdraži obiteljski gost,
kako bi nas s našeg praga
doveo do vječnoga doma Očeva.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Danas na blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa čitali samo tekst iz Evanđelja svetoga Luke u kojem je Evanđelist opisao događaj koji se zbio u Hramu u Jeruzalemu sa dvanaestogodišnjim Isusom. Marija i Josip su kao i svake godine hodočastili u Jeruzalem o blagdanu, te su i njega vodili sa sobom kao izraz ispunjavanja odgovornosti koju im je nebeski Otac povjerio kad im je povjerio svoga Sina. No taj put dogodilo se nešto neobično za vrijeme povratka, jer im je Isus priredio iznenađenje. Dok su oni očekivali da je Isus među suputnicima, no kad su shvatili da ga nema, vratiše se u Jeruzalem i nađoše ga u Hramu gdje razgovara s učiteljima slušajući ih i postavljajući im pitanja. A kad su ga našli i postavili mu pitanje o svemu što se dogodilo, dao im je vrlo jasan i uvjerljiv odgovor: Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?

No kako Isus nije htio praviti revoluciju neposluha prema Mariji i Josipu, jer će Evanđelist kasnije zaključiti kako se vratio u Nazaret s njima i bio im poslušan, zapitati nam se što je onda htio postići. Htio je prije svega posvjedočiti svijest o svojem bogosinovstvu skrećući pozornost u prvom redu nama ljudima da ne zaboravimo istinu o svome. Štoviše, htio je da sve obitelji žive s istom sviješću i ljubavlju s koju su prema njemu gajili Marija i Josip u Nazaretu dok su ga podizali i o njemu skrbili. Tako je Isusovom prisutnošću potvrđeno da je i njihov nazaretski dom bio kuća Očeva, sukladno riječi koju reče: Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Ako je na zemlji išta bilo takvo da se moglo nazvati ‘vlasništvom’ Očevim ili što je pripadalo Ocu, onda je to bio nazaretski dom Josipa i Marije, istinsko svetište u kojem je živio utjelovljeni Božji Sin. Njihova obitelj je bila sasvim posebna jer je do kraja bila prožeta ljubavlju Božjom po ljubljenom Jedinorođencu Očevu koji im je bio povjeren.

Kako vidimo, dva su ključna trenutka evanđeoske poruke: s jedne strane je odnos prema Ocu nebeskome i njegovoj prisutnosti na zemlju u domu njegovu, a drugi je ulazak Oca nebeskoga u vjerničku obitelj po svome Sinu Isusu. Ovim dvjema dimenzijama bila je prožeta Sveta obitelj, te po ovome njihovi sveti obiteljski odnosi postaju primjer svakoj vjerničkoj obitelji u koju je po vjeri i svetim sakramentima ušao sam Sin Božji. Svojim utjelovljenjem i rođenjem doista je postao članom svake vjerničke obitelji, što opisanim evanđeoskim događajem postaje još mnogo jasnije nama za svjedočanstvo.

No iz prisutnost Sina Božjega u svakoj vjerničkoj obitelji postavlja i određene zahtjeve i ukazuje na precizne odgovornosti svakog vjernika i obitelji. Doista, kuća svakoga kršćanina trebala bi biti kuća Očeva, jer je svaki kršćanin dijete Očevo po krštenju. A svaki krštenik je istinsko dijete Očevo ne samo po tome što se zove kršćanskim imenom, nego što dopušta da u njegovu kuću, život i obitelj, uđe sam Isus koji će biti učitelj Božjeg nauka, koji će moći sve one pismoznance i farizeje suvremenoga doba nadvisiti svojim naukom i pokazati vlastitu nadmoć.

Danas kad ulazi u naše obitelji, gdje ga zateknemo i možda mu se čudimo što ga moramo tražiti po gradu, a on prebiva u obitelji, hramu Božjemu i kući Božjoj, ponavlja istu riječ koju je rekao svojoj majci Mariji i poočimu Josipu kad su ga pronašli u Hramu: Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Nama bi danas još rekao: Zašto me tražite po gradu, u društvu, na ulici, tamo gdje ja nisam? Ja sam u srcu života, to jest u obitelji koja živi kao obitelj Očeva! U njoj me trebate tražiti i u njoj me trebate naći! No vjerojatno bi danas nama postavio i neka druga pitanja, kao na primjer: Zašto ste zaboravili da je vaša kuća, kuća Oca nebeskoga? Zašto ste mi zaboravili otvoriti vrata vašega doma? Niste li znali da mi je prebivati u onome što je Oca mojega, to jest u vašoj obitelji?

Ne dopustimo stoga da dotle dovedemo svoje obitelji da nam Isus postavi takva pitanja, nego radije živimo odgovorno slušajući njega kao svoga Učitelja i budno pazeći da sačuvamo njegovu svetu prisutnost. Ne slušajmo suvremene pismoznance i farizeje koji promiču svoje teorije o braku i obitelji, ali ne znaju mnogo o obitelji kao o svetoj kući Božjoj. Slušajmo radije njega koji je bio tako ponizan da uđe u našu životnu stvarnost i da služi svakoj obitelji do cjelovite izgradnje obiteljskog života i pravih obiteljskih odnosa. Slušajmo njega koji nas ne zavodi kratkotrajnim ljudskim modama i nestabilnim teorijama o obitelji, nego nas poučava vječnoj istini i obdaruje vječnim vrijednostima po svojoj spasenjskoj prisutnosti u srcu obiteljskoga života. Od njega naučimo da je prava obitelj ona koja ima Božje temelje i koja živi od njegove svete prisutnosti.

A ako je se Božji Sin do te mjere ponizio da bude poslušan nama ljudima u svojoj obitelji, onda i mi budimo ponizni i dopustimo njemu da nas pouči kako da svoje obitelji učinimo poslušnima Bogu. Budimo odgovorni pred darom Sina Božjega koji posvećuje svaku obitelj, ali i pred članovima svojih obitelji kojima smo pozvani donijeti i posredovati Boga svetim životom. Skrbimo o svojim obiteljima i o svakom članu oživljujući u svima Isusovu prisutnost i pretvarajući tako svaki dom i obitelj u kuću Očevu. A Sina Božjega,koji je ušao u svaku našu obitelj kako bi u njoj prebivao kao u domu Oca svojega, te kako bi postao i našim ukućaninom, zamolimo da nas nakon ovog životnog hodočašća učini ukućanima vječne Očeve obitelji u nebesima.

Svetkovina rođenja Gospodinova

Slavimo danas svetkovinu rođenje Sina Božjega, ali ne onog vječnog rođenja po kojem je Očev vjekovječni Sin, nego onog kojim se rađa u vremenu kao čovjek jednak nama u svemu osim u grijehu. Premda po vječnom rođenju imajući uzvišenu snagu, rađa se za nas kao nemoćno Dijete. Premda su po njemu sazdani svjetovi, nije prezirao ni onaj naš mali, počesto jadni svijet ljudi, kako bi ga uzvisio do božanskih razmjera. On koji je odsjaj Slave Božje, rodio se kao najveći siromah u štali da nas dovede do slave Očeve. On koji je otisak Bića Očeva prihvatio je uzeti našu ljudsku narav da bi u nju utisnuo upravo lik Očev. On koji je baštinik svega što postoj, odrekao se cijele baštine kako bi sina koji se grijehom razbaštinio priveo u dom Očev. Upravo zato jer se njegov život tiče nas i našega života, zato se i njegovo rođenje tiče nas i našega rođenja, te nas potiče da razmišljamo o vlastitom životu i rođenju i o svjetlu njegova.

Doista, Božji Sin se rodio kao čovjek kako bismo se mi mogli roditi od Boga. Danas nam je ražariti svijest da se Isus rodio za nas kao čovjek da bi svojim čovještvom obnovio našu ljudsku narav, kako bi ocjelovio nas ljude okrnjene u svome čovještvu. Danas klikćemo puni radosti jer je došao milosrdni Bog i zahvatio svojim životom u naš život, kako bi nam darovao sebe do kraja, kako bi se očitovalo da oni koji ga prihvaćaju, primaju moć da budu djeca Božja. Ovaj događaj je izvor radosti i nade nama ljudima, jer Isusovo rođenje pretpostavka našega preporođenja. Bog je došao među nas ne da igra interesnu, političku ili neku drugu zakulisnu igru, nego da nas ljude obnovi svojim čovještvom preko kojega djeluje sva punina božanstva. Zato i mi danas osjećamo svu snagu milosti koju smo primili njegovim rođenjem i pomoći koju nam pruža kao suputnik na našem životnom putu.

No njegovo rođenje nema samo značenje za nas, nego i izvor obveza kao što pretpostavlja svako rođenje. Jer kad dublje propitamo smisao i značenje rođenja, vidjet ćemo da roditi se znači primiti dah života, te imati u sebi snagu daljnjeg razvoja sukladno svojoj vrsti i naravi. A mi ljudi nosimo u sebi takvu snagu i mogućnost da se razvijemo od začetog djeteta do odrasloga čovjeka. I nije samo to, nego je u ljudskom razvoju prisutna i jedna mogućnost koju svi ljudi ne vide, te žive kao u golemoj opsjeni glede vlastitoga života. Čovjek nije začet samo kako bi se iz ljudskog zametka rodio na biološki život, te razvio do odrasle i zrele dobi, nego u sebi nosi mogućnost da se rodi na božanski život jer on prima život i voljom i darom Božjim. Božji Sin svojim rođenjem u našoj ljudskoj naravi sasvim jasno otvara čovjeku upravo tu mogućnost, te ga vodi putem ostvarenje sukladnog onom duhovnom daru, ili neraspadljivom sjemenu kako ga slikovito zovu svetopisci kad govore o našem rođenju iz Boga. Jer Bog je za čovjeka predvidio i dar božanskog života, a ne samo ljudskoga. Dobri Bog mu je dao duhovni život i nadnaravno svjetlo koje prosvjetljuje njegov duh. A upravo taj dah života počesto zaboravljamo i ne živimo sukladno njemu, nego svoj razvoj prema zrelosti uglavnom doživljavamo kao biološki ili eventualno intelektualni razvoj, dok zaboravljamo odgovorno bogosinovstvo. Živimo svoj život omeđen granicama vremena i prostora, zaboravljajući pri tome da je Božji Sin probio obzorja života i omogućio nam prolaz do vječnosti. Svetkovina rođenja našega Gospodina podsjeća nas danas da su neopozivi darovi Božji, te da naš Otac ne odustaje od svoga plana da čovjeka dovede do duhovnog preporođenja i da mu podari pravi život svoje djece.

Prepoznajmo stoga ljepotu duhovnog preporođenja i obradujmo svoj narod darom Božjega Sina dok istinski svjedočimo o svojem duhovnom rođenju i baštini koju nam je Otac podario kao svojoj djeci. Ne zaboravimo da je prava budućnost našega naroda u tome koliko ćemo mi koji vjerujemo osjetiti da smo zaista rođeni od Boga, te koliko ćemo prepoznati Boga koji nas obdaruje i obnavlja novim životom s kojim se ne mogu mjeriti nikakve ljudske reforme društva. Prava budućnost je u tome da se dadnemo obnoviti božanskim životom, pa će nam onda kao ljudima biti jasnije što nam je činiti i u zemaljskim okvirima. Ne budimo samo kao ljudi rođeni od ljudi, nego kao djeca Božja rođena od Boga i za Boga rođenjem Sina Božjega u našoj ljudskoj naravi. Opredjeljujmo se bez straha za svoje duhovno rođenje i pomognimo našem društvu i narodu da se izdigne iz prizemljenih pogleda i interesa. Obnovimo svoj narod i njegov duhovni pogled u budućnost opredjeljujući se za odgovoran vjernički život za kraljevstvo Božje. Isus nas je pribrojio Božjoj obitelji dajući nam dar duhovnog rođenja, iskoristimo ga stoga ucjepljujući se potpuno svjesno i ozbiljno u tu istu obitelj čvrstim prihvaćanjem dara bogosinovstva.

Ne budimo samo kao ljudi rođeni od ljudi i ljudi skučenih zemaljska obzorja, nego prihvatimo Sina Božjega koji nas svojim rođenjem rađa za kraljevstvo Božje, za Božju obitelj. Promatrajući njegovo sveto rođenje,promatrajmo obzorja koja je on konačno rastvorio svojim svetim dolaskom među nas. Sveta proslava njegova rođenja neka nam bude poticaj da intenzivnije razmišljamo o svom rođenju, o milosti koju smo primili po neizmjernom milosrđu Boga Oca koji nas nije napustio našoj bijedi, nego nam je poslao svoga Sina da nas privede u kuću Očevu.

Po Isusu Sinu Božjemu koji se rađa među nama otkrivamo tako istinu o vlastitom rođenju, o pripadnosti i o vječnim korijenima. Otkrivamo pravu istinu o svojoj naravi i porijeklu koje nije plod evolutivnih sila ni biologije, nego Božje volje i dara. Otkrivamo da nismo rođeni samo od volje tjelesne ni od volje muževlje, da nismo rođeni od tijela i krvi, nego imamo život darom Boga živoga. Danas po Kristovu rođenju slavimo dan koji nam otkriva sjajem vječnoga svjetla neizmjernu veličinu našeg dostojanstva jer smo rođeni iz Boga, iz njegove snage, te smo pozvani, sukladno snazi i mogućnostima koje smo primili,živjeti kao djeca Božja i razviti se do punine bogosinovstva. Radujmo se danas zbog Gospodinova i svoga rođenja. Kličimo, vičimo i svjedočimo naviještajući veliku radost što smo kao djeca Božja osjetili njegovu slavu i što smo primili od njegove punine milost na milost – dar posinjenja po njegovu rođenju. Neka nam je u tom duhu svima čestit Božić – Božje rođenje, a naše preporođenje!

Božić – misa ponoćka

U ovoj svetoj noći slavimo jedno od velikih otajstava naše svete vjere, otajstvo rođenja Sina Božjega u ljudskom obliku, to jest po kojem nam se na konačan i neponovljiv način pojavila milost Božja i njegovo sveto milosrđe. Slavimo događaj u kojem je dobri Bog neopozivo očitovao svoju namjeru da dođe ususret ljudskome rodu objavljujući blagovijest ljudskome rodu dajući mu Mesiju – Krista Gospodina. No večeras svaki od nas treba večeras iskreno osjetiti da se Bog rađa i za svakoga od nas, to jest vidjeti svojim očima da se utjelovio poradi nas i našega spasenja. Večeras nam je otkriti i doživjeti da je on istinski Krist, Mesija, Spasitelj koji nas ispunja radošću i mijenja tijekove povijesti i ljudskoga života. Upravo to smo čuli slušajući u prvome čitanju odlomak iz Knjige proroka Izaije koji govori o narodu koji je imao vidjeti svjetlost veliku i onima koji su obitavali u kraju smrti zasjala je svjetlost jarka. A sve se to zbilo u trenutku kad je narodu bilo darovano Dijete, onaj koji ima vlast jer je Bog silni i Knez mira. Mi večeras ovdje okupljeni nismo nikakvi naivci, jer vjerujemo da je Betlehemsko Dijete, u štali i jaslama, premda bez ikakve ljudske sile i moći, bez gospodarskog jamstva i vojne zaštite, ipak prekretnica ljudske povijesti i izvor nove snage i nepobjedivog života svim ljudima. Mi smo večeras ovdje svjedoci posvemašnje jednostavnosti i poniznosti kojom nam milosrdni Bog dolazi ususret utjelovljujući se kao čovjek, kako bi nas poučio vjerodostojnom ljudskom življenju.

Upravo večeras smo svjedoci Božjega milosrđa uslijed kojega nije prezao niti od utjelovljenja kako bi došao među nas kao Spasitelj. Večeras ga slavimo kao svoga Spasitelja kojega smo pronašli u betlehemskim jaslama jer smo ga žarko iščekivali i jer smo ga istinski tražili. Večeras cijelom svijetu kličemo da nismo očekivali njegovo očitovanje tamo gdje se očituje ljudska moći i sila, slava i čast, jer nam je razvidno da se Bog ne rađa pred TV kamerama, niti u glamuru, niti u zabavnim spektaklima, nego smo ga tražili u čistom naručju njegove svete Majke. Večeras ispovijedamo da on nije nikakva ljudska atrakcija, niti je privlačni show program, nego ga častimo kao snažnu duhovnu prisutnost koja zahvaća i pokreće naš život na način da nas odgaja da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda, a daje da živimo razumno, pravedno i pobožno.

Mi smo večeras kao vjernici svjedoci pred nebom i zemljom da smo ga jednostavna srca kao pastiri pod vedrim nebom iščekivali, te svakom biću svjedočimo da nam se je smilovao i došao blizu. Večeras svako stvorenje pozivamo da nam se pridruži u hvali njegova milosrđa, preklinjući da se nitko ne prepušta površnom životu, nego da prihvati njegov poziv kojim i nama danas anđeli naviještaju veliku radost njegova rođenja za nas. Raspoložimo svi svoja srca i tražimo ga u tišini ove noći u kojoj se ne čuje buka svijeta, nego veseli navještaj neba i anđela o njegovu rođenju. Večeras je i nama otkriveno da se on rađa u jednostavnosti betlehemske štale, daleko od svake dokazivanja ljudske moći, daleko od svakog pokazatelja standarda i mjera kojima se mjeri ‘napredna’ civilizacija.

Posvjedočimo stoga čovjeku našega vremena, koji ne zna gdje i kako se Spasitelj rađa, da se rađa u čistoći i jednostavnosti duše koja prvenstveno žudi za Bogom, koja u ovom svijetu živi pod vedrim nebom kao i pastiri što čuvaju svoja stada. Budimo anđeli ljudima s kojima živimo i otkrijmo im uzvišenost i ljepotu života koji se Bogu predaje, te im navijestimo Božje rođenje po kojem nam je darovano milosrđe i mir. Pokažimo svima da Bog ne postavlja nikakve uvjete da bi došao u naše živote, ta njemu je dovoljna bila i štala da bi se rodio, nego samo iziskuje našu neposrednost i ljubav. Od nijednog čovjeka ne očekuje da ga obdaruje ni moću ni bogatstvom, nego samo da čuva oči svoje duše čistima kako bi vidjeli ona nevidljiva milosna dobra koja su nam po Božjem Sinu darovana. Potaknimo stoga sve ljude da odbace svoje maske i izvanjske okvire koji nas sputavaju u ostvarenju prave ljudskosti, a da prihvate živjeti prije svega od vjernosti milosrdnom Bogu koji je najveća dragocjenost ljudskoga bića. Uputimo ljude da iziđu iz zamki ovoga svijeta koje ih troše i nagrđuju im duše, a dovedimo ih pred živoga Boga koje je dar ljepote što obnavlja biće. Neka u ovoj svetoj noći svi odbace od sebe površnost koja ne traži Boga i oholost koja mu ne ostavlja prostora u srcu, i onu lažnu sigurnost koja polaže svu nadu u zemaljska dobra. Dopustimo da nas Bog pronađe i pokrenimo se svi sa svojih zemaljskih pašnjaka i otiđimo do Betlehema promatrati i klanjati se utjelovljenome Božjem Sinu koji je došao u našu ljudsku blizinu i rodio se za nas.

Božić nam je Božić samo ako jasno otkrijemo gdje se to Bog rađa i ako pohitimo k njemu kako bi se njegovo rođenje očitovalo i nama i u nama. A ono se očituje u iskrenosti kršćanskoga života, u pozornosti prema kršćanskim vrijednostima, u neposrednosti zajedništva s njime. Večeras i mi poput pastira, koji su u noći ovoga svijeta kojom dominiraju moćnici imali oči za Božje svjetlo, prepoznajmo u novorođenčetu u jaslama svoga Spasitelja. Nakon ovog milosnog događaja ne zatvarajmo više oči i ne dopustimo da nam ih ljudi zatvore, nego ih držimo otvorenima u jednostavnosti duše i čistoći srca koje ga s ljubavlju prihvaća. Poput pastira koji su imali sluha za govor anđela, za unutarnje poticaje u duši, ne zatvarajmo ni mi više svoje uši nego primajmo Božju riječ i dajmo se poučiti o znakovima Spasiteljeve prisutnosti i o svetom mjestu njegova rođenja i boravka.

U ovoj svetoj noći, dok slavimo rođenje Sina Božjega u našem ljudskom obličju, otkrijmo cijelome svijetu gdje i kako se Bog rađa za nas i u našem obličju svjedočeći kako se rodio u nama i kako je postao pokretačka snaga našega življenja. Svojim neporočnim životom objavimo svijetu njegovu prisutnost, te istaknimo kako je ljudski život sveto mjesto Božjeg rođenja. Budimo primjer svima da vide da nam je njegova prisutnost ispunila dušu najsvetijim osjećajima, te ih čuvajmo i podržavajmo, štitimo i njegujmo, kako nam Božić ne bi bio samo izvanjska proslava, nego duhovna proslava naše proslavljene ljudskosti, kako nam ne bio samo zemaljski obred i običaj, nego kako bi nas svojim milosnim darom dovela do onog nebeskog Betlehema u kojemu ćemo se mi konačno roditi za nebo i svoga Oca slaviti u kući njegovoj po sve vijeke vjekova. Amen.

U mnogim ustanovama
u kojima postoji imovina,
bilo nekretnine ili pokretnine,
bilo neke druge vrijednosti,
postoji osoba određena
da upravlja, čuva i vodi.
Štoviše, i na razini države
postoje rizničari ili rizničarke
zaduženi za upravljaje imovinom
od najveće javnog značaja.
Ne čudi onda što je i dobri Bog,
razboriti upravitelj nebeskog blaga,
kad je odlučio dati ljudima
bogatstvo i obilje svoga srca,
najprije pronašao rizničarku
kojoj će to blago povjeriti.
U srcu Nazaretske Djevice
pripravio je dostojno mjesto
u koje je položio blago svoga života
– ljubljenoga jedinorođenoga Sina.
Ona ga je kao odgovorna rizničarka
primila je s neizrecivom ljubavlju,
premda u krhko ljudsko tijelo.
Zahvaljujući riznici njezina srca
među nama se je nastanilo
obilje Božje milosti i dobrote.
U ove svete dane išečkivanja
i proslave Spasiteljeva rođenja,
ako i sami želimo primiti
to neprocjenjivo obilje,
pođimo do Božje Rizničarke.
Ona će nas obdariti darom
utjelovljenoga Božjeg Sina,
a mi ga od nje primimo
kao najveće blago našega života.