Sveti Petar i Pavao

Dok je naš Gospodin Isus poučavao svoje učenike kao utjelovljeni Božji Sin, oni nisu mogli vidjeti njegovo božanstvo smrtnim očima. Vidjeli su njega kao čovjeka i nastojali su izvesti određene zaključke o njemu, to jest na neki način pojmiti tko bi on mogao biti u svojoj biti, uz ono što su vidjeli očima i iskusili kao ljudi boraveći s njime. I nije im bilo lako zaključiti da je on Božji Sin, jer su dobro znali da je Bog kao takav jedan i nevidljiv, kojega naša predodžba ne može obuhvatiti a naš jezik ne može izraziti. Štoviše, za jednog vjernika Židova bilo je nepojmljivo zamišljati Boga kao biće koje ima sina. Upravo po tome je Petrov odgovor bio revolucionaran, za razliku od svih ostalih odgovora koji su, gledano ljudski, bili daleko logičniji od njegova odgovora. To je potvrdio i sam Isus riječima kojima je pohvalio Petra, ali mu je ujedno rekao da to što je izgovorio, nije izgovorio sam od sebe već po Božjem nadahnuću: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“ Doista, takav zaključak jednog pobožnog židovskog vjernika nije bio moguć, osim po Božjem nadahnuću. Da je takvo što izgovorio nekakav poganin koji je imao mitološko poimanje bogova i držao da postoje različita božanstva, još bi se moglo razumjeti. Da je takvo što rekao neki poganin koji je inače mislio da se o božanskom svijetu može misliti što ti padne na pamet, još bi se dalo prihvatiti. Pogani su uistinu bili daleko od shvaćanja da je Bog jedan i nevidljiv, te bi mogli u nekom površnom smislu govoriti o sinu nekog od bogova, a da im to ne predstavlja nikakvu prepreku ni umu ni njihovu pravu da o bogovima misle koješta.

12. nedjelja kroz godinu – C

U svakodnevnom životu smo svjesni, a to nam potvrđuje i iskustvo, da ne možemo svi jednako sve stvari razumijevati. Isto tako ako trebamo nešto tumačiti, ne mogu nas svi ljudi jednako razumjeti. Ili bolje rečeno, ljudi koji se profesionalno bave nekim područjem lakše će razumjeti profesora koji im tumači vrlo složene stvari, nego netko drugi tko se ne bavi tim područjem ili se za to područje ne zanima. Ili drugim riječima rečeno, neke stvari će bolje razumjeti stručnjaci za određeno područje nego laici i amateri za to područje. Shodno tome, i svaki onaj koji poučava dužan je pratiti onda tko ga je došao slušati, pa će svoj govor prilagoditi svome slušateljstvu. Na neki način morat će prije vidjeti što sve zna njegovi slušatelji, to jest na kojoj su razini prethodnih spoznaja i uvida da bi ih onda mogao poučiti kako treba polazeći od te njihove razine.

I Isus je bio svjestan ovih odnosa kad je riječ o poučavanju. Znao je da ga svi ne mogu jednako razumjeti, a i oni koji ga slušaju i koji su bili stalno oko njega, nisu svi na istovjetan način razumijevali njegove pouke. Stoga sveti Luka i opaža da je bio u osami sa svojim učenicima, te je njih uvodio u dublja otajstva svoga života, dok je sve ostale ljude poučavao sadržajima koji su njima bili svojstveni i lakše razumljivi. Jer za tumačiti dublja otajstva, trebalo je savladati osnovane razine duhovnog znanja i pripremiti se za spoznaju dubina Božjih. Pa ni sami apostoli nisu u svakom trenutku bili jednako svega svjesni.

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Slavimo danas veliku svetkovinu presvetoga Tijela i Krivi Kristove, to jest svetkovinu koja sadržava velika otajstva Gospodinova života i spasenjskog djelovanja za nas ljude. Naime, Božje djelovanje je uvijek takvo da on ne čini samo jedan pojedinačan čin u povijesti, već on dotiče cjelokupnu povijest svojim djelom i cjelokupnu povijest vodi svojemu tijeku. Stoga kad je ušao u ljudsku povijest kao utjelovljeni Božji Sin, ušao je ne samo da u njoj bude privremeno prisutan, već da ostane trajno prisutan i svojom prisutnošću izmijeni tijekove povijesti. Ako je od samoga početka čovjeka stvorio za svoje božansko obilje, onda je imao iskrenu namjeru osigurati mu to obilje koje je sastavni dio njegovih ljudskih težnji. I premda je čovjek grijehom sebe lišio tog obilja, Bog je sve činio da ga vrati u puno zajedništvo u kojem je mogao ponovno uživati sve darove koje mu je Bog namijenio. U tom smislu je znakovito i utjelovljenje Sina Božjega koji se utjelovljuje da bi došao ususret gladnome čovjeku koji živu u nekoj svojoj duhovnoj pustari, bez obzira što ju on zove zemaljskim obiljem. Ali čim je lišen Boga, taj čovjek je lišen svega, te ovaj život i njegove mogućnosti vrlo lako pretvori u pustaru u kojoj se bori za život i s drugima ulazi u sukobe vezano uz gospodarenje i preživljavanje.

Zato nam i današnji evanđeoski odlomak slikovito govori o toj Gospodinovoj namjeri da nahrani čovjeka, ali uvijek pokazuje i najbolji način da ostvari svoju namjeru. On traži gladnoga čovjeka koji grca u zemaljskom obilju, ali upravo time sebe dovodi na rub duhovnog preživljavanja. Time što sebi priskrbljuje i osigurava zemaljske blagodati i dobrobit samo je duhovno krhkiji i ranjiviji, te sama sebe odvodi u duhovnu pustoš. Zato tog čovjeka Isus vodi u samoću i ‘pust kraj’, jer samo tamo gdje se čovjek lišava svoje egzistencijalne sigurnosti, može najbolje čuti Božji glas i primiti njegove darove.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Nama ljudima često znaju biti puna usta govora i lijepih riječi o potrebi zajedništva, međusobnog razumijevanja i ljubavi. I nitko ne osporava da je to tako i toliko potrebno. Međutim, sve to padne u vodu kad potom dođe u pitanje probitak, novac i zarada. Tada svatko traži svoje na temelju prava, truda i ostalih kriterija, a govor o ljubi ostaje tek prazna retorika. Kad su novac i zarada u pitanju, tada se više ne govori o zajedništvu i ljubavi, već o pravu na posjed i na zasluženo i zakonito stečenu imovinu. Upravo s obzirom na posjedovanje zemaljskih dobara svi smo na ispitu koliko istinski živimo zajedništvo s drugima, te koliko ih ljubimo i poštujemo. U pristupu zemaljskim dobrima se očituje koliko nam je do nekoga stalo i koliko smo spremni za nekoga učiniti. Pred posjedom zemaljskih dobara ogoljuju se naše namisli i naša djela, to jest pokazuje se koliko su nam riječi samo prazna parole, a koliko odražavaju ozbiljnost stavova. Sposobnost dijeljenja s drugima pokazuje koliko nam je do njih i njihova dobra ozbiljno stalo. Otvorenost srca se ne očituje samo riječima prazne sućuti, već djelima kojima potvrđujemo svoju blizinu i zauzetost oko svoga bližnjega. Doista, tamo gdje nema potpunog dijeljenja dobara i uzajamnog povjerenja u svemu što posjedujemo, ne može se govoriti o pravoj ljubavi i zajedništvu.

Polazeći od ovih promišljanja možemo bolje razumjeti otajstvo Presvetoga Trojstva koje danas ovim liturgijskim slavljem slavimo. Jer trojstveni život je model našeg ljudskog života, a naš život pokazuje koliko uistinu živimo na sliku Trojstva i trojstvenih odnosa. Upravo jednom takvom metaforom uzimanja i darivanja Isus je u današnjem evanđeoskom odlomku progovorio o Trojstvu, pokazujući da je bit trojstvenoga života da Otac, Sin i Duh Sveti jedan od drugoga mogu slobodno i potpuno sve uzimati, jer nijedan od njih nema baš ništa za sebe. Isto tako kada jedan uzima od drugoga, ne uzima za sebe, već da bi time što ima postao dar ljudima. Upravo to znače Isusove riječi kojima govori o Duhu Svetomu: „On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.“

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Ljudi u sebi nose sklonost prema primanju darova, međutim ne znaju da nije svako primanje darova isto. Ima ljudi koji u sebi nose neku potrebu koristoljublja ili stjecanja darova, te promatraju dar kao neki osobni dobitak ili stečevinu, a ne kao besplatni znak pažnje kojim je bio obogaćen da bi on dalje obogaćivao. Tako se ljudi navikavaju na kulturu posjedovanja, a ne na istinsku kulturu primanja. Jer prava kultura primanja pretpostavlja ponajprije ovaj osjećaj zahvalnosti za primljeni dar, a poslije osjećaja zahvalnosti pretpostavlja se i osjećaj odgovornosti prema tom daru da ne zaustavimo čudo darivanja, već da ga produžimo svojim životom.

U tom kontekstu razumijemo uskrsni događaj kao iznimni dar našega Gospodina čovječanstvu. To je dar kojim je oživio paloga čovjeka i dao mu moć da postane dijete Božje. A jer se taj dar ne događa sam po sebi, već njegovom snagom koju on daje ljudima, vrlo je znakovito to što je već na dan uskrsnuća učinio svojim učenicima. Kad im se ukazao i pokazao svoje proslavljeno tijelo koje je pobijedilo muke križa, dao im je svoje poslanje u svijetu. Kao što je on bio poslan od Oca i kao što je ispunio svoje poslanje, tako je on dao svojim učenicima da vrše njegovo poslanje među ljudima. No ovo poslanje nisu mogli vršiti svojim snagama, već samo silom Božjom, pa im onda on i daje tu silu, to jest Duha Svetoga: To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga.” Doista, samo snagom Duha Svetoga oni mogu ispuniti svoje poslanje da drugima donose njegov mir i da im naviještaju otpuštenje grijeha.

7. vazmena nedjelja – C

U promišljanjima sadržaja uskrsnih otajstava tijekom pedeset dana uskrsnoga vremena razmatramo Isusove preporuke apostolima o najvažnijim točkama koje se tiču njegova odnosa prema njima i njihova prema njemu. On im je svojom prisutnošću pokazao tko mora biti za njih i na koji način se trebaju odnositi prema njemu. No osim što ih je uvodio u otajstvo zajedništva svoga tijela i svoje prisutnosti, on im je ukazivao na to kakav treba biti i njihov međusobni život i na čemu se treba temeljiti. Upravo u današnjem odlomku iz Ivanova Evanđelja čitamo da on skrbi oko njihova jedinstva, jer je ono izuzetno važno za ostvarenje smisla i cilja njihova djelovanja. Jer oni ne bi smjeli biti kao ljudi koji se natječu tko će od koga biti uspješniji, kao učenici koji se trude što je moguće bolje naučiti zanimanje od svoga učitelja, pa onda samostalno pokazivati da su bolje razumjeli i dodatno razvili znanje koje su primili. Naprotiv, Isus od njih očekuje da budu i dalje jedno, jer jedini pravi učitelj ostaje on. A jer oni ne naviještaju privatne istine i nauk, ne može im biti cilj da se natječu jedan s drugim, već da zajedno naviještaju istu istinu spasenja.

Jer Isus nije poučavao samo teoretske istine koje bi plijenile i osvajala samo kao iznesene ideje, već je poučavao istine koje zadiru u život i pretpostavljaju da se te istine životom usvoji. Njegova istina pretpostavlja da dotiče i mijenja život. A ako sve njih dotiče i oblikuje ista istina, onda bi svi oni trebali biti isti i na istovjetan način se ponašati. Ne kao natjecatelji, već kao učenici istoga Učitelja. Tada oni sami neće biti u središtu, već će neizrecivi nauk i neponovljivo djelo njihova Učitelja biti u središtu njihova navještaja i djelovanja. Upravo na tu nakanu je molio i sam Isus, svjestan da uspjeh njihova poslanja ne ovisi samo o jasnoći, logičnosti i dosljednosti njegova nauka, već i o tome koliko su oni osobno njime oblikovani i koliko su uvjereni u to što govore.

6. vazmena nedjelja – C

U uskrsnom vremenu iz nedjelje u nedjelju slavimo veliko otajstvo našeg uskrslog Gospodina koje je toliko uzvišeno da pretpostavlja razmatranje više njegovih dimenzija. Jedna od važnih sastavnica ovog događaja su Isusove pouke koje su trebale ostati trajno utisnute u njihovu svijest budući je on trebao nakon uskrsnuća uzići svome Ocu, to jest vratiti se tamo odakle je došao. Ostalo je tako zabilježeno u Ivanovu Evanđelju da je svoje učenike pripremao na to da će događajem uskrsnuća unići u jednu novu stvarnost života koja pretpostavlja proslavu njegove ljudske naravi koja će ući u puno zajedništvo trojstvenoga života, što znači da neće ostati više u istim uvjetima u kojima je bila prije uskrsne proslave. A kako je njegova ljudska narav trebala ući u nebesku slavu, tako je onda i njegova prisutnost među njima trebala biti drukčija, ne više oslonjena na tijelo, već na snagu Duha. Isus je zato imao potrebu poučiti ih tome, te im je i govori o svome odlasku, ali i o Branitelju koje ga će im poslati. Jednom riječju učio ih je kako se nositi s njegovom ‘odsutnošću’ živeći sukladno svemu čemu ih je učio. Živjeti sukladno njegovoj riječi ili njegovu nauku bila je jedna od važnih strategija života koja nije nadomještala njegovu prisutnost, već je pokazivala da ga osjećaju i dalje prisutnim po toj istoj riječi, kao i po sakramentalnoj euharistijskoj prisutnosti.

S obzirom na život po njegovoj riječi, u današnjem evanđeoskom odlomku otkrivamo još jednu važnu zadaću učenika: oni trebaju dokazati da ga ljube čuvajući njegovu riječ. Kao što ga više ne vide tjelesno već u otajstvu, tako isto ga više ne slušaju tjelesno, već u otajstvu ‘čuvanja’ njegove riječi. Oni su pozvani čuvati njegovu riječ, to jest pamtiti sve što im je rekao. Pred tom riječju ne smiju biti ni površni ni parcijalni, već dosljedno i odgovorno pamtiti sve što je on govorio. To je preduvjet da mogu potom naviještati sve što su od njega čuli, jer o njegovoj riječi ovisi dobrobit i vječni život mnogih koji traže Boga i pravo zajedništvo s njime. Zato vjerujemo da je dio poslanja svete Crkve da vjerno čuva riječ uskrslog Gospodina, te da je tako čuvanu prenosi ljudima obdarujući ih po njoj milošću i prosvjetljenjem.

5. vazmena nedjelja

Dok u svetom uskrsnom vremenu razmišljamo o Kristovu otajstvu uskrsnuća u isto vrijeme smo svjesni i dara koji primamo, kao i gubitka koji je predstavljao njegov odlazak s ovoga svijeta. Upravo jer jedno ide s drugim i sam je Gospodin svoje učenike pripremao za taj događaj, kao što čitamo i u današnjem evanđeoskom odlomku. Isus prije svega naviješta svoju muku, smrt i uskrsnuće kao proslavu Boga po kojoj neće više ostati na isti način sa svojim učenicima, te im zato veli: „Dječice, još sam malo s vama.“ Ali opet, sve što im govori ima prizvuk utjehe jer im govori da će biti proslavljen: „Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti!“ Tako Isus govori o dvije proslave: onoj koja se događa u vremenu na zemlji kada je Boga proslavljao u svojoj ljudskoj naravi, te o onoj drugoj proslavi kada će njegova ljudska narav biti proslavljena u Bogu.

Slaviti Boga u nevoljama

A što se tiče zemaljske proslave koju Isus najavljuje, riječ je o proslavi koja se ostvaruje po muci, smrti i uskrsnuću. Dobro je on znao da bi oni mogli sebi predočiti njegovu proslavu na ljudski način, kao što smo i svi mi u opasnosti razumjeti kad čujemo riječ slava i proslava. Prvo što nam padne na pamet je čast i blještavilo, uspjeh i pljeskanje svih onih koji nas bodre i prate na putu postizanja slave. Ali sam Isus je bio daleko od takvog poimanja slave, jer on je govorio o slavi Boga koji pokazuje svoju moć u njegovu ljudskom tijelu tako što ga pripušta muci i smrti.

4. vazmena nedjelja – C

Nakon što je opća Crkva ovih dana dobila svog novog pastira papu Lava XIV. s radošću slavimo i današnje euharistijsko slavlje na nedjelju Dobroga pastira. U ovom slavlju promišljamo Kristovu pastirsku službu te kao Crkva molimo za svoje pastire na čelu s Papom i za nove pastire i nova duhovna zvanja da svi žive i rade po uzoru na Dobroga Pastira našeg Gospodina Isusa Krista. Doista njegova pastirska služba je temelj osobnosti i samosvijesti svakog pastira, te osnova zauzetog i gorljivog pastirskog djelovanja. U tom duhu odzvanjaju i njegove riječi koje čitamo u evanđeoskom odlomku: „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.“

Doista, u ove dvije rečenice Gospodin je iznio veliko svjedočanstvo svoje pastirske službe i zauzetosti koje se mogu sagledati u tri točke: ovce slušaju njegov glas; on ovcama daje život vječni i jamči im sigurnost svojom rukom. Upravo ove tri točke trebaju biti odlika svakog pastira koji djeluje u Isusovo ime, te ih je potrebno bolje razumjeti. Što za nas vjernike znači kad on kaže da njegove ovce slušaju njegov glas? Zašto to ovce čine i zašto trebaju tako činiti? Slikom iz pastirskog života Isus opisuje odnos nas vjernika sa sobom, to jest svoj prema nama. Te stoga njegove riječi za nas znače ne samo da prepoznaju izvanjski zvuk njegova glasa, već to za nas vjernike znači da prepoznajemo dubinu njegova nauka i snagu istine i mudrosti koja je prisutna u njegovim riječima. Zato se poput ovaca opredjeljujemo na vjernost njegovu nauku, te ga slijedimo znajući da nas vodi prema spasenju. Nadalje, kao pravi pastir on se odlikuje time da ne oduzima život ovcama, već im daje život vječni. No Isusova posebnost je ne samo da odvodi ovce na pašnjake života vječnoga, već da on za njih polaže svoj život i upravo svojim životom im daje život vječni. A kad im svojom rukom daje sigurnost, onda to znači da im on svojom božanskom snagom jamči zaštitu. To jest nama u ovom svijetu dostatna zaštita ne može biti naša zemaljska, već je neophodna ona ljudska.

3. vazmena nedjelja – C

Nakon svoga uskrsnuća Gospodin se nekoliko puta ukazao svojim učenicima u vrlo znakovitim prigodama i na vrlo znakovit način jer je htio da im se stvarnost njegova uskrsnuća duboko utisne u život. A jer je to bio korak od presudne važnosti, te nimalo lagan, trebalo je više vremena i više različitih situacija da mi Gospodin do kraja prožme život, to jest da im uđe pod kožu. Da se oslobode straha i pritiska koji su mogli imati u Judeji u strahu od Židova, on im je poručio po ženama da odu u Galileju gdje će ga opet vidjeti. Doista, to što im je obećao, to je izvršio u današnjem evanđeoskom događaju koji je sveti Ivan zapisao u svom Evanđelju. Isus se ukazao sedmerici svojih učenika na Tiberijadskome jezeru dok su išli ribariti sa Šimunom Petrom. Nakon neuspješnog ribolova u osvit novoga dana približio im se Isus, a da ga nisu prepoznali, tražeći imaju li što za pojesti. Na taj način im privlači pozornost na sebe i svoje moguće potrebe, ali isto tako iziskuje njihovu suodgovornost i suradnju. No prvi korak je bio taj da shvate da bez njega nemaju jedan od bitnih sastojaka života, a to je hrana. Bez njega oni nemaju od čega živjeti, to jest ostaju gladni u bitnim stvarima. Ostaju uskraćeni za onu izvanrednu viziju života i za sve važne odgovore koje su kao ljudi tražili. Ostaju gladni smisla i ljubavi koja pokreće život. Ostaju potom uskraćeni za međusobnu slogu i zajedništvo kojima mogu preobraziti lice zemlje.

Iz te perspektive razumijemo bolje zašto je Isus tražio da doručkuje s njima. To jest tražio je od njih doručak, ali im je on sam, uz čudo čudesnog ulova, on sam pripremio bio pečenu ribu za doručak. Time im je htio skrenuti pozornost koliko je za njih važno da doručkuju s njim, jer blagujući s njim u biti blaguju njega i njegovu svetu prisutnost. Snagom uskrsnuća blagovanje njegove svete prisutnosti poprimilo je novu dimenziju, jer je postalo još intenzivnije i protkano većim otajstvom. Naime, čin sebedarja koji je izvršio na posljednjoj večeri snagom uskrsnuća počeo se ostvarivati, a oni su ga trebali otkriti i usvojiti u vlastiti život. Zato dok im pomaže da ulove ribu, cilj mu je da otkriju da bez njega ne mogu ništa.