18. nedjelja kroz godinu – C

Uvijek su ljudi imali vrlo važan odnos i prema stvarima koje posjeduju. Mnogo toga im je neophodno, ali u isto vrijeme sve što posjeduju ili žele posjedovati postaje im izazov da ne mogu razlikovati potrebno od nepotrebnoga, korisno od nekorisnoga. Jer u posjedovanju stvari imaju osjećaj ne samo uspjeha već i sigurnosti. Uvjereni su da što više posjeduju, da su time uspješniji to jest ostvareniji, pa to vole pokazati sebi, a i dokazati pred drugim ljudima (od kojih su bili uspješniji). Tako računaju da se životna sigurnost i uspjeh mjere količinom novca i zemaljskih dobara, pa što više dobara i uspjeha, to smatraju i da je život sigurniji. Veliki je problem to što takav osjećaj zavara čovjeka, ako se ne bori protiv njega duhovnom izgradnjom. Ako čovjek ne uočava što je uistinu važno u životu, jednostavno ostaje zatvoren u takvo ograničeno poimanje života nastavljajući se truditi oko svega oko čega se do tada trudio ne shvaćajući koliko promašeno živi. Upravo zato je sam Bog od početaka upozoravao čovjeka da ne isprazni vlastiti život trudeći se oko zemaljskih ispraznosti, već da ga nastoji ispuniti neprolaznim bogatstvom, to jest istinskim smislom i pravim vrednotama.

Koliko je važno čuvati se ljudskih ispraznosti govori nam Božja riječ koju smo danas slušali, a na poseban način odlomak iz Lukina Evanđelja. U opisanome događaju Gospodin upozorava svoje slušatelje da paze skupljaju li u životu ono što osiromašuje ili ono što obogaćuje život. Umijeće života je znati dobro razlikovati zalihe koje treba skupljati. To jest trebalo bi znati tražiti i skupljati ono što Isus kaže kada veli: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.” Gospodin, dakle, potiče ljude da traže život i da im život ne bude u posjedovanju, već posjedovanje u životu. On zna da je sam život dublji i sadržajniji od onih izvanjskih dobara kojima su ljudi posvećeni.

17. nedjelja kroz godinu – C

Kršćanin bi po svojoj definiciji trebao biti biće molitve. A kad to znamo tim više nas začuđuje činjenica koju uočavamo u Evanđelju, a to je da Isus svoje učenike nije učio moliti, dok je Ivan Krstitelj, međutim, u tome bio revniji. No s druge pak strane Isus nije zanemarivao molitvu, jer je on sam molio često. Štoviše, moglo bi se reći da je bio neprestano uronjen u molitvu, što nije moglo proći neopaženo. Tako isto i ovom zgodom kad su ga učenici uočili da moli, smogli su hrabrosti da ga upitaju da ih nauči moliti. Isus pristaje na njihov zahtjev govoreći im što trebaju moliti. No dok ih poučava riječima molitve koju je sveti Luka prenio u kraćem obliku nego je imamo kod sv. Mateja, ne uči ih samo izgovaranju riječi, premda im nudi i određene riječi kojima se trebaju služiti i sadržaje za koje trebaju moliti. Isusu je prije svega važan način i smisao molitve, jer riječi trebaju pratiti ispravan odnos prema Bogu, a ne biti kao neke magijske, više ili manje ‘jake’ ili ‘moćne’ riječi kojima trebamo Boga umilostiviti.

Upravo zato ne može se naučiti moliti. Može se naučiti određene formule, ali to još nije molitva. Molitvu treba živjeti, jer ona očituje koliko je živ naš odnos s Bogom. Molitva nije nikakva magijska tehnika ili čarobna formula, niti je izvanjska manifestacija, već je prije svega životni stav pred Bogom. Takav stav je imao Isus koji je onda trajno bio uronjen u molitvu, te je i sve drugo što je činio i govorio izviralo iz njegova molitvenog stava s Ocem. U tom duhu on nije pokretao nikakve velike molitvene inicijative ni lance, pa nije niti njih učio molitvenim formulacijama, no poticao ih je na iskren djetinji i prijateljski odnos s Bogom. Upravo zato uz riječi molitve kojoj ih uči, on priča i dvije prispodobe da im predoči na koji način treba moliti. Jedna prispodoba je o prijatelju kod kojega treba iskati da posudi kruha, a druga je o ocu koji svojoj djeci daje sve ono dobro što ištu. U molitvi trebaju imati veliko povjerenje u onoga u koga ištu, te pokazati ustrajnost srca koje treba iskati, tražiti i kucati, da bi mogli primiti i pronaći, to jest da bi im se moglo otvoriti. Tko ne njeguje prijateljski i djetinji stav pred Bogom, da izgovori ne znam koje riječi i molitve formule, daleko je od prave molitve.

16. nedjelja kroz godinu – C

U događaju opisanom u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako je Isus došao u kuću svojih prijatelje Marte i Marije koje su mu pružile gostoprimstvo. No pri tome njih dvije nisu na isti način iskazale to gostoprimstvo. Marija je ostala uz Isusa slušati ga i s njim razgovarati, a Marta je bila zauzeta posluživanjem, pa je to dovelo do nesporazuma između njih dvije do mjere da je Marta tražila od Isusa da on presudi u njihovom slučaju. Ona je bila povrijeđena da mora sama brinuti oko Isusa, dok je smatrala da njena sestra Marija ne čini nište korisno. Doista, svatko od nas bi zaključio isto, uvjeren da je baš u ime gostoljubivosti i Marija trebala dati svoj obol da njihov prijatelj i ugledni gost bude počašćen na primjerenoj razini. Na takvo što nas obvezuju ne samo prijateljske veze prema osobi koju dobro poznamo, već i svaka uljudnost, bez obzira o kome se radilo. No najzanimljivije u svemu tome je da je Isus pohvalio Mariju tvrdeći da je izabrala bolji dio, što bi značilo da se ona ispravnije postavila, premda nije napravila ništa korisnoga za Isusa, niti je olakšala brige i trud svojoj sestri. To potvrđuju Isusove riječi kao odgovor na Martin poziv da se i on uključi u rješavanje njihova spora: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.”

Riječi koje Isus upravi Marti vrijede za ljude svih vremena, pa tako i za nas danas. I današnji čovjek se brine i uznemiruje za mnogo toga, no samo je jedno od svega toga potrebno, a to mu izmiče. Doista, upravo to jedno i najpotrebnije svi mi polako zaboravljamo, kao što je zaboravila i Marta od tolike užurbanosti da usluži Gospodina. Brinemo se za toliko stvari, do mjere da svoje brige razvijemo do savršenstva, ne prepuštajući ništa slučaju. Svoju posvemašnju skrb živimo još s osjećajem odgovornosti pred Bogom uvjereni da pred njim i poradi njega moramo skrbiti oko toliko detalja, što se najbolje očituje u primjeru odnosa roditelja i djece. Između nebrige i brige, roditelji izabiru brinuti o svojoj djeci, pa im u ime te brige sve servirati na gotovo u životu, misleći da ih na to poziva i Gospodin.

15. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak je vrlo složen. S jedne strane je Isusova pedagoška metoda sasvim jasna i zanimljiva, a opet s druge strane ostaje neprihvaćena. Na pitanje zakonoznanca što treba činiti da baštini život vječni, Isus ne daje izravan odgovor, već svog sugovornika motivira da sam dođe do ispravnog odgovora. A ovaj, umjesto da zahvali Isusu što mu je dao prigodu da dadne izvrstan odgovor, išao se opravdavati pitajući Isusa da mu objasni tko je njegov bližnji, to jest koga on to treba ljubiti kao sebe samoga. Iz teorije, spustio je razgovor na konkretnu praksu života u kojoj nisu uvijek sve teorijske stvari sasvim jasne i gdje se ne ponašamo dosljedno držeći se papirnatih odredbi, već radije nekog svog praktičnog i pragmatičnog osjećaja za stvarnost. Nastavljajući u stilu dobrog pedagoga Isus mu priča prispodobo o milosrdnom Samaritancu, nakon koje je zakonoznanac opet imao prigodu odgovoriti ispravno na ono pitanje: Tko je moj bližnji? Isus ga je doveo do toga da ispravno zaključi da je bližnji čovjeku koji je upao među razbojnike bio onaj koji mu je iskazao milosrđe, te ga je potom pozvao da ide i da sam čini tako.

No polazeći od ovog evanđeoskog odlomka možemo razmišljati i o svojoj osobnoj situaciji. Slično kao što zakonoznanac svojim upitom zaobilazi prave nakane ili pak kao što svećenik i levit zaobilaze ranjenog čovjeka iz nekih svojih razloga, možemo primijetiti da tako činimo i mi sami. Svaki od nas mnogo puta zaobilazi važne sadržaje. A svaki put kad se to dogodi, možemo reći da se u konačnici radi o zaobilaženju čovjeka. I mi smo ljudi u tome kako zaobići čovjeka vrlo vješti i stručni. Čak to činimo i pod krinkom stručnosti, znanja ili čak same humanosti. Naime, i ovaj zakonoznanac je bio vješt postavljati pitanja, ali i još vještiji u tome da zaobilazi pravi problem, to jest da pokaže svoje nakane.

14. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak govori nam o Isusovoj pastoralnoj strategiji koju je pokazao dok je svoje učenike slao da naviještaju radosnu vijest pripremajući put pred njegovim dolaskom. Učenici su trebali ići po dvojica u svaki grad i svako mjesto kamo je on kanio doći. To znači da je on morao najprije dobro snimiti stanje na terenu, okupiti njih, pripremiti ih za poslanje, dobro ih rasporediti i dati im upute, te tek tada poslati da naviještaju. On sam je morao dobro poznavati bilo svoga puka i osjetiti njegove potrebe, jednako kao što je morao znati da tom istom puku ne nudi samo one sadržaje koje oni kao ljudi trebaju, već im nudi i nosi Božje darove. A Božje darove mogu primiti samo ako se raspolože duhom za božansko obilje koje se ne poistovjećuje sa zemaljskim dobrima. Upravo na to on skreće pozornost svojim učenicima, jer ih šalje da idu pred njim, to jest da pripremaju srca ljudi na ono što potom ima uslijediti.

No da bi učenici mogli pripremati srca ljudi na Mesijin dolazak, oni sami moraju biti pripremljeni. Njihova priprema pretpostavlja više elemenata. Kao prvo moraju sebi posvijestiti da su u službi Božjoj i da idu kao radnici u njegovu žetvu. To znači da je pravo sjeme u srca ljudi posijao sam Bog svojom milošću i Duhom, a oni tom doprinose, no nemaju glavnih zasluga, već je zasluga Božja. Upravo zato moraju biti i ljudi molitve, svjesni da Bog računa s njima i sa svim ostalim radnicima u svojoj žetvi da ubere plodove svoga rada i ljude dovede do života vječnoga. Kao bitni dio njihove opreme mora biti odricanje i nenavezanost na zemaljska dobra. Zato im veli da ne nose sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. Njihovo oruđe mora biti pouzdanje u Boga i njegovu providnost, a bogatstvo mora biti u tome da pridobiju ljude za Boga, u protivnom ne mogu biti dostojni Isusova poslanja. Uz sve rečeno, važni dio Isusove pastoralne strategije tiče se upravo pastoralnog cilja: cilj je bio ući u kuću, to jest u grad. To ne znači samo ući tjelesno u neki prostor, već znači donijeti poruku Božjega mira među one koji su prijatelji mira i koji prihvaćaju njegovo mesijansko djelovanje, sadržaje i ciljeve.

Sveti Petar i Pavao

Dok je naš Gospodin Isus poučavao svoje učenike kao utjelovljeni Božji Sin, oni nisu mogli vidjeti njegovo božanstvo smrtnim očima. Vidjeli su njega kao čovjeka i nastojali su izvesti određene zaključke o njemu, to jest na neki način pojmiti tko bi on mogao biti u svojoj biti, uz ono što su vidjeli očima i iskusili kao ljudi boraveći s njime. I nije im bilo lako zaključiti da je on Božji Sin, jer su dobro znali da je Bog kao takav jedan i nevidljiv, kojega naša predodžba ne može obuhvatiti a naš jezik ne može izraziti. Štoviše, za jednog vjernika Židova bilo je nepojmljivo zamišljati Boga kao biće koje ima sina. Upravo po tome je Petrov odgovor bio revolucionaran, za razliku od svih ostalih odgovora koji su, gledano ljudski, bili daleko logičniji od njegova odgovora. To je potvrdio i sam Isus riječima kojima je pohvalio Petra, ali mu je ujedno rekao da to što je izgovorio, nije izgovorio sam od sebe već po Božjem nadahnuću: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“ Doista, takav zaključak jednog pobožnog židovskog vjernika nije bio moguć, osim po Božjem nadahnuću. Da je takvo što izgovorio nekakav poganin koji je imao mitološko poimanje bogova i držao da postoje različita božanstva, još bi se moglo razumjeti. Da je takvo što rekao neki poganin koji je inače mislio da se o božanskom svijetu može misliti što ti padne na pamet, još bi se dalo prihvatiti. Pogani su uistinu bili daleko od shvaćanja da je Bog jedan i nevidljiv, te bi mogli u nekom površnom smislu govoriti o sinu nekog od bogova, a da im to ne predstavlja nikakvu prepreku ni umu ni njihovu pravu da o bogovima misle koješta.

12. nedjelja kroz godinu – C

U svakodnevnom životu smo svjesni, a to nam potvrđuje i iskustvo, da ne možemo svi jednako sve stvari razumijevati. Isto tako ako trebamo nešto tumačiti, ne mogu nas svi ljudi jednako razumjeti. Ili bolje rečeno, ljudi koji se profesionalno bave nekim područjem lakše će razumjeti profesora koji im tumači vrlo složene stvari, nego netko drugi tko se ne bavi tim područjem ili se za to područje ne zanima. Ili drugim riječima rečeno, neke stvari će bolje razumjeti stručnjaci za određeno područje nego laici i amateri za to područje. Shodno tome, i svaki onaj koji poučava dužan je pratiti onda tko ga je došao slušati, pa će svoj govor prilagoditi svome slušateljstvu. Na neki način morat će prije vidjeti što sve zna njegovi slušatelji, to jest na kojoj su razini prethodnih spoznaja i uvida da bi ih onda mogao poučiti kako treba polazeći od te njihove razine.

I Isus je bio svjestan ovih odnosa kad je riječ o poučavanju. Znao je da ga svi ne mogu jednako razumjeti, a i oni koji ga slušaju i koji su bili stalno oko njega, nisu svi na istovjetan način razumijevali njegove pouke. Stoga sveti Luka i opaža da je bio u osami sa svojim učenicima, te je njih uvodio u dublja otajstva svoga života, dok je sve ostale ljude poučavao sadržajima koji su njima bili svojstveni i lakše razumljivi. Jer za tumačiti dublja otajstva, trebalo je savladati osnovane razine duhovnog znanja i pripremiti se za spoznaju dubina Božjih. Pa ni sami apostoli nisu u svakom trenutku bili jednako svega svjesni.

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Slavimo danas veliku svetkovinu presvetoga Tijela i Krivi Kristove, to jest svetkovinu koja sadržava velika otajstva Gospodinova života i spasenjskog djelovanja za nas ljude. Naime, Božje djelovanje je uvijek takvo da on ne čini samo jedan pojedinačan čin u povijesti, već on dotiče cjelokupnu povijest svojim djelom i cjelokupnu povijest vodi svojemu tijeku. Stoga kad je ušao u ljudsku povijest kao utjelovljeni Božji Sin, ušao je ne samo da u njoj bude privremeno prisutan, već da ostane trajno prisutan i svojom prisutnošću izmijeni tijekove povijesti. Ako je od samoga početka čovjeka stvorio za svoje božansko obilje, onda je imao iskrenu namjeru osigurati mu to obilje koje je sastavni dio njegovih ljudskih težnji. I premda je čovjek grijehom sebe lišio tog obilja, Bog je sve činio da ga vrati u puno zajedništvo u kojem je mogao ponovno uživati sve darove koje mu je Bog namijenio. U tom smislu je znakovito i utjelovljenje Sina Božjega koji se utjelovljuje da bi došao ususret gladnome čovjeku koji živu u nekoj svojoj duhovnoj pustari, bez obzira što ju on zove zemaljskim obiljem. Ali čim je lišen Boga, taj čovjek je lišen svega, te ovaj život i njegove mogućnosti vrlo lako pretvori u pustaru u kojoj se bori za život i s drugima ulazi u sukobe vezano uz gospodarenje i preživljavanje.

Zato nam i današnji evanđeoski odlomak slikovito govori o toj Gospodinovoj namjeri da nahrani čovjeka, ali uvijek pokazuje i najbolji način da ostvari svoju namjeru. On traži gladnoga čovjeka koji grca u zemaljskom obilju, ali upravo time sebe dovodi na rub duhovnog preživljavanja. Time što sebi priskrbljuje i osigurava zemaljske blagodati i dobrobit samo je duhovno krhkiji i ranjiviji, te sama sebe odvodi u duhovnu pustoš. Zato tog čovjeka Isus vodi u samoću i ‘pust kraj’, jer samo tamo gdje se čovjek lišava svoje egzistencijalne sigurnosti, može najbolje čuti Božji glas i primiti njegove darove.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Nama ljudima često znaju biti puna usta govora i lijepih riječi o potrebi zajedništva, međusobnog razumijevanja i ljubavi. I nitko ne osporava da je to tako i toliko potrebno. Međutim, sve to padne u vodu kad potom dođe u pitanje probitak, novac i zarada. Tada svatko traži svoje na temelju prava, truda i ostalih kriterija, a govor o ljubi ostaje tek prazna retorika. Kad su novac i zarada u pitanju, tada se više ne govori o zajedništvu i ljubavi, već o pravu na posjed i na zasluženo i zakonito stečenu imovinu. Upravo s obzirom na posjedovanje zemaljskih dobara svi smo na ispitu koliko istinski živimo zajedništvo s drugima, te koliko ih ljubimo i poštujemo. U pristupu zemaljskim dobrima se očituje koliko nam je do nekoga stalo i koliko smo spremni za nekoga učiniti. Pred posjedom zemaljskih dobara ogoljuju se naše namisli i naša djela, to jest pokazuje se koliko su nam riječi samo prazna parole, a koliko odražavaju ozbiljnost stavova. Sposobnost dijeljenja s drugima pokazuje koliko nam je do njih i njihova dobra ozbiljno stalo. Otvorenost srca se ne očituje samo riječima prazne sućuti, već djelima kojima potvrđujemo svoju blizinu i zauzetost oko svoga bližnjega. Doista, tamo gdje nema potpunog dijeljenja dobara i uzajamnog povjerenja u svemu što posjedujemo, ne može se govoriti o pravoj ljubavi i zajedništvu.

Polazeći od ovih promišljanja možemo bolje razumjeti otajstvo Presvetoga Trojstva koje danas ovim liturgijskim slavljem slavimo. Jer trojstveni život je model našeg ljudskog života, a naš život pokazuje koliko uistinu živimo na sliku Trojstva i trojstvenih odnosa. Upravo jednom takvom metaforom uzimanja i darivanja Isus je u današnjem evanđeoskom odlomku progovorio o Trojstvu, pokazujući da je bit trojstvenoga života da Otac, Sin i Duh Sveti jedan od drugoga mogu slobodno i potpuno sve uzimati, jer nijedan od njih nema baš ništa za sebe. Isto tako kada jedan uzima od drugoga, ne uzima za sebe, već da bi time što ima postao dar ljudima. Upravo to znače Isusove riječi kojima govori o Duhu Svetomu: „On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.“

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Ljudi u sebi nose sklonost prema primanju darova, međutim ne znaju da nije svako primanje darova isto. Ima ljudi koji u sebi nose neku potrebu koristoljublja ili stjecanja darova, te promatraju dar kao neki osobni dobitak ili stečevinu, a ne kao besplatni znak pažnje kojim je bio obogaćen da bi on dalje obogaćivao. Tako se ljudi navikavaju na kulturu posjedovanja, a ne na istinsku kulturu primanja. Jer prava kultura primanja pretpostavlja ponajprije ovaj osjećaj zahvalnosti za primljeni dar, a poslije osjećaja zahvalnosti pretpostavlja se i osjećaj odgovornosti prema tom daru da ne zaustavimo čudo darivanja, već da ga produžimo svojim životom.

U tom kontekstu razumijemo uskrsni događaj kao iznimni dar našega Gospodina čovječanstvu. To je dar kojim je oživio paloga čovjeka i dao mu moć da postane dijete Božje. A jer se taj dar ne događa sam po sebi, već njegovom snagom koju on daje ljudima, vrlo je znakovito to što je već na dan uskrsnuća učinio svojim učenicima. Kad im se ukazao i pokazao svoje proslavljeno tijelo koje je pobijedilo muke križa, dao im je svoje poslanje u svijetu. Kao što je on bio poslan od Oca i kao što je ispunio svoje poslanje, tako je on dao svojim učenicima da vrše njegovo poslanje među ljudima. No ovo poslanje nisu mogli vršiti svojim snagama, već samo silom Božjom, pa im onda on i daje tu silu, to jest Duha Svetoga: To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga.” Doista, samo snagom Duha Svetoga oni mogu ispuniti svoje poslanje da drugima donose njegov mir i da im naviještaju otpuštenje grijeha.