Uzvišenje svetog Križa

Na našu žalost, mi ljudi smo kratkovidna i slijepa bića, jer nam se dogode nesagledivi previdu. Tako ne vidimo ni one vrlo važne stvari u životu koje bi morale biti središte i smisao života, te ujedno i pokretačka snaga našeg djelovanja. A jedna od tih važnih stvari koja nam je trajno pred očima, a opet s druge strane skrivena jer joj ne posvećujemo dužnu pozornost, jest Gospodinova sveta ljubav. Kao primjer ljudske kratkovidnosti i sljepoće čitamo odnos Izraelaca prema Gospodinu u trenutku kad ih je izveo iz Egipta. Jer im je pred očima bilo egipatsko obilje, nisu primjećivali njega ni njegovu svetu skrb za njih, niti su znali vrednovati dar slobode i slobodnoga bogoštovlja. Bili su previše pragmatični da bi otvorili oči za ono što je mnogo važnije od same hrane, a to je kvaliteta duhovnog života. A kao što to biva inače, počevši već od Adama, tako se dogodilo i s Izraelcima: zbog svoje sljepoće su bili kažnjeni. Kao što je Adama ujela otrovnica koja je zatrovala njegov odnos s Bogom, tako se i Izraelce ujedale otrovnice koje su bile znak da su i oni zatrovali svoj odnos s njime.

Ali Bog koji ljubi čovjeka ne odustaje ni tada u svojoj ljubavi tražiti rješenje, to jest tražiti načina da zmiji otrovnici zgazi glavu. I kao što je izrekao obećanje u pradavna vremena, takvu je uputu dao i Mojsiju tražeći od njega da na stup stavi mjedenu zmiju koja je bila jamstvo izlječenja onima koje su ljutice ujedale. Ali u isto vrijeme i znak one konačne pobjede nad Zmijom koju je Bog od početaka najavljivao. To je bio znak konačne pobjede Božje ljubavi i posvemašnjeg spasenja čovjeka iz mreža zla u koje je upao. Mjedena zmija na stupu bila je znak pobjede Božje ljubavi koja je po križu pobijedila zlo i oslobodila čovjeka. Zato je se Sin Božji dao uzvisiti na križ da nam skrene pozornost na važnost Božje ljubavi i da nam posvjedoči da tko god promatra s ljubavlju i usvaja vrijednost njegova križa, dolazi do spasenja.

23. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem Evanđelju Isus nam s dvije usporedbe nastoji predočiti koja je opasnost i izazov kada kao ljudi nismo zreli i cjeloviti. Povod za pouku o zrelosti bio je taj što ga je slijedilo veliko mnoštvo, a on nije bio siguran jesu li svi oni donijeli zrele i ispravne odluke o tome da ga slijede. Isus je dobro znao da su sve naše odluke izložene riziku promašaja i tragedije ukoliko nisu dobro promišljene i utemeljene u pravim razlozima i vođene pravim motivima. Uistinu, nezreli ljudi ne znaju dobro odvagnuti pojedine situacije, niti se razborito postaviti u životu. Oni djeluju hirovito i ne spremaju se temeljito za svoje aktivnosti. Osim toga imaju krivu procjenu stvarnosti oko sebe, ali isto tako svojih mogućnosti, sposobnosti i dometa, kao i ljudi oko sebe. Sve skupa potvrđuje da imaju krivu doživljavaju život, te pri tome, što je najtragičnije, ne znaju koliko je to pogubno i štetno. Jer mi ljudi i ne možemo ne donositi odluke sukladno svojim spoznajama i uvidima, samo je pitanje koliko smo upućeni u stvarne vrijednosti, te koliko je zrelo naše iskustvo života. Ako su naše spoznaje nedostatne ili polovične, jer kao osobe nemamo cjelovito iskustvo života, takve će biti nedostane i pogrešne i odluke koje donesimo.

Upravo zato Isus priča ove dvije prispodobe: o graditelju kule i o kralju koji kreće u rat. Oni trebaju napraviti dobru procjenu situacije u kojoj se nalaze, jer njihova budućnost ovisi o tome. Ma koliko su ove dvije prispodobe vrlo jasne i svi bismo se lako s njima složili, dotle je njihova primjena sigurno mnogima dvojbena. Naime, svi ćemo se složiti da kada nešto gradimo, moramo osigurati sredstva da to i dovršimo, ili ako poduzimamo neku inicijativu, moramo biti u stanju procijeniti svoje snage i znati možemo li doći do željenog cilja ili rezultata. Međutim, problem je što je Isus te dvije prispodobe stavio u kontekst nauka o nasljedovanju onima koji su išli za njim. Doista, njegove riječi i izjave mnoštvu učenika i sljedbenika zvuče neobično i oporo, te ih mnogi teško razumiju, a na potom se s njima i ne slažu tako lako. Umjesto da bude sretan što ga slijedi veliko mnoštvo, on kao da ih odbija svojim riječima da ne idu za njim.

22. nedjelja kroz godinu – C

Oduvijek je čovjek imao potrebu da bude svjestan sebe, svoje uloge, mjesta i položaja, kako u društvu i obitelji, tako isto i pred samim sobom. Morao je imati i samopoštovanje koje se temeljilo na ispravnoj svijesti i sebi kao biću odnosa prema drugima. I u tom odnosu bilo je važno ne preračunati se. A to znači niti se precijeniti, niti se podcijeniti. Doista je pravo umijeće znati točno mjesto, a to je vrlo teško. Jer naše mjesto je mjesto u odnosu. Ne ovisi samo o nama, već i drugima. A uskladiti se s drugima, da nađemo mjesto za kojim i mi i oni misle da je ispravno, vrlo je zahtjevno. Da je zahtjevno, ali i potrebno, pokazuje nam i današnji evanđeoski odlomak, to jest događaj koji je Isusu dao povoda da ispriča prispodobu o uzvanicima na svadbi. Isusova promatranje uzvanika koji biraju prva mjesta, kao i prispodoba o uzvanicima na svadbdu potvrđuje da je ova tema bila i njemu važna, te da je o njoj razmišljao dok je promatrao ljude i njihove načine ponašanja. Jer ovdje nije riječ samo o jednoj gozbi na kojoj su se ljudi ponašali ispod razine, već je taj događaj potvrđivao da su oni u sebi bili nesređeni, to jest da su imali nezdrave želje i nezrele nakane u duši. Ovaj događaj je samo odao njihove stavove i načela kojima su se vodili u životu, inače Isus ne bi našao za shodno o tome govoriti.

Upravo jer je njemu bila važna ova tema, tražio je načina da pouči ljude kod kojih je primjećivao da su u raskoraku kad je riječ o mišljenju koje imaju o sebi i onome što drugi misle o njima. Doista, nitko od nas nije pošteđen ovog procesa, samo je pitanje koje će kriterije izabrati na temelju kojih će se samovrednovati ili pak na temelju kojih će vrednovati druge. Netko će na primjer sebe vrednovati prema količini novca ili visini zarade, drugi pak će sebe vrednovati prema društvenom statusu i položaju, netko će po odjeći i obući, netko će po političkom opredjeljenju ili intelektualnoj uspješnosti, i tako redom.

21. nedjelja kroz godinu – C

Jedan od sastavnih elemenata ljudskoga života je borba. Ljudi su stvoreni kao ‘borbena’ bića, jer su njihove životne okolnosti i uvjeti takvi da iziskuju borbu, to jest trud i napor da bi ostvarili vlastite ciljeve. A koliko je njihova borba i borbenost ispravna i opravdana, to jest koliko su pogođeni načini borbe, ovisi o tome koliko su dobro definirali ciljeve. Ali, bez daljnjega, čovjek je pozvan živjeti život boreći se i konačnici pozvan je boriti se živeći kako svakodnevnicu, tako i mnoge druge posebne i zahtjevne trenutke života. U tom duhu čuli smo i današnje Isusove riječi: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.” A vidjevši da nas Isus poziva da se ‘borimo’, jasno je da postoji određeni način borbe koji je ne samo zakonit, već i poželjan. No, na žalost, ljudi danas ne znaju za što se treba, a za što se ne treba boriti. Ne znaju niti dozirati, za što se treba i koliko boriti, a protiv kakve bi se borbe trebali sami u sebi boriti.

Doista, kad pogledamo u društvu oko sebe, vidimo da se ljudi bore za mnogo toga u životu. Dapače, tako ih se odgaja i potiče da budu borbeni i da budu borci, upravo videći da ima ljudi koji se prepuštaju lijenosti i nemaru, te se ne bore ni za što. Odgajanje ljudi za borbu, danas se pretvorilo u psihološko savjetovanje kako ih motivirati da budu uključeni u društvenu borbu osvajanja novog prostora i novih područja djelovanja, što je najpovezanije s ekonomskim ciljevima. No problem je što se s toliko upornosti i odlučnosti ljudi pretvore u borce za krive stvari u životu. Lako se pretvore u one koji se bore za vlastiti probitak i užitak, bore se za svoj komoditet, za svoje povlastice i za svoju životnu sigurnost. No najčešće njihova borba pretpostavlja borbu za sebe, a potiskivanje ili ugrožavanje drugih, što nije tek bezazleno ostvarivanje vlastitih ciljeva. Nije rijetkost da se bore za vlastitu veličinu, ali gazeći po tužim pravima i osjećajima, po tuđim sposobnostima i dometima, pa nerijetko i po životima.

20. nedjelja kroz godinu – C

Isusove riječi u današnjem Evanđelju zvuče kao da su u suprotnosti s događajima vezanim uz proroka Jeremiju o kojem smo čitali u prvom čitanju. Naime, Isus kao da zagovara posvemašnji radikalizam i vrlo neobičnim slikama govori o učincima svoga dolaska na zemlju. U tom duhu reče da je došao oganj baciti na zemlju, svjestan da je taj oganj već planuo i on se veseli toj činjenici. Osim toga, istaknuo je da nije došao donijeti mir, već podjele među ljudima: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! (…) Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“

Obiteljske podjele poradi Isusa

Ovom pak razdjeljenju uzrok je Isus, te se podjele po svoj prilici događaju jer netko od njih prihvaća dosljedno Isusov navještaj i provodi ga u život, a drugima on postaje sporan. Ako netko prihvaća radikalno i dosljedno Isusovu riječ, često izaziva protivljenja, te zato Isus naznači slikovito: „Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.” Za pretpostaviti je da razdor nastaje zbog toga što netko ima beskompromisnu vjeru u Isusa, dok drugi tu istu vjeru relativiziraju i žive po svome, pa među njima dolazi do nesporazuma i razilaženja. Isus ne govori ništa o tome tko inicira podjelu i zbog čega nastaje, pa se ne zna započinju li podjelu oni koji pristaju uz Isusa ili oni koji mu se protive. Možemo samo nagađati tko od njih stvara razdjeljenja, premda nas njegova riječ navodi na pomisao da su to oni koji beskompromisno prianjaju uz njegovu riječ i nauk, jer on sam reče da je došao donijeti razdjeljenje među ljude.

Svetkovina uznesenja Marijina

Svima nam je poznata važnost ključeva za svakodnevni život i funkcioniranje, za sigurnost i miran život. Jer sva dobra koja posjedujemo i stječemo, trebamo znati zaštititi i čuvati. Za takvo što su neophodni ključevi i drugi sigurnosni sustavi na bazi ključa i zaključavanja. Tako je bilo nekada kada se, doduše, čovjek više oslanjao na metalne ključeve nego na digitalne ili neke druge vrste. Svakako je princip i funkcija ključa uvijek ostao isti.

Čuvarica Božjeg Ključa

Istim slikama se može opisati i ljudsko spasenje, jer nakon ljudskog grijeha vrata raja su čovjeku ostala zatvorena a pristup nedostupan. Od tada čovjek želi povratak u raj, ali ne ostvaruje bitne preduvjete, to jest on sam u sebi nema snage otvoriti vrata raja čije je zatvaranje skrivio. Da bi otvorio ta vrata raja, trebao mu je poseban ključ. No taj ključ ne može napraviti on, već ga može jedino dobiti od Boga. Zato u knjizi Otkrivenja Krist se predstavlja kao onaj koji ima ključ Davidov: „Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti.“ (Otk 3,7) Upravo Krist koji je došao i utjelovio se jedini je imao taj ključ kojim se otvaraju vrata raja i vječnosti, te je jedini mogao omogućiti čovjeku povratak u raj. Štoviše, jer se utjelovio i bio je potomak Davidov, on sam je bio taj ključ Davidov po svom svetom utjelovljenju. Po njemu su ostvarena obećanja da će Bog jednom otvoriti rajska vrata.

No Božje otajstvo koje se utjelovljuje trebalo je primiti i zaštititi u svijetu i na neki način držati pod sigurnim ključem da ga ovaj svijet i njegovi gospodari ne onemoguće u naumu. Upravo je Marija ključem poniznosti i čistoće svoga srca njega zaštitila u svojoj utrobi kao dijete, jednako kao što ga je kasnije u odgoju  štitila svojom brigom i ljubavlju. Jer samo poniznošću i ljubavlju se može zaštiti Božje otajstvo, Marija je bila kvalificirana ključarica koja ga je prihvatila u sigurnosti svoje utrobe koja je ostala zaključana pred grijehom i zlom u posvemašnjoj čistoći. Trebalo ga je nositi u utrobi, dati svijetu i drugima, a opet ga imati pod ‘sigurnim ključem’ da ga ne ugroze u njegovoj cjelovitosti i jedincatosti.

19. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin priča nekoliko prispodoba, to jest koristi nekoliko slika kojima nam skreće pozornost na vrlo važne stvari u životu. Uočljivo je da te slike pričaju o svakodnevnom životu kakav je bio u ono vrijeme. Jedna slika govori o slugama koji bdijući čekaju svoga gospodara da se vrati sa svadbe, da mu mogu otvoriti čim pokuca. Druga slika je o domaćinu koji pazi na svoju kuću da ga kradljivci ne pokradu. Treća prispodoba je o gospodaru, upravitelju i slugama, to jest o tome kako je važno da gospodar pronađe pametnog i razboritog upravitelja da ga postavi nad svojim imanjem. U protivnom, zli upravitelj bi zlorabio svoj položaj živeći izopačeno i nanoseći štetu gospodarevim slugama. Četvrata slika je o dvojici nepokornih slugu koji ne slušaju gospodara, pri čemu jedan izravno pozna volju gospodarevu, a drugi je ne pozna izravno. Prvi od njih će zato dobiti veću kaznu jer se protivio gospodaru, ali i drugi će biti kažnjen jer je trebao biti toliko uviđavan da otkrije tu istu volju. U pozadini ovih Isusovih pouka je njegova želja da pouči svoje učenike kako se odnositi prema zemaljskom bogatstvu, to jest da im pokaže u čemu trebaju pronaći pravo bogatstvo, što ćemo sada vidjeti.

Uistinu, traženja bogatstva se može pokazati i objasniti slikom služenja, to jest upravljanja ili gospodarenja. Naime, Isusov nauk pretpostavlja da u životu postoji lanac služenja. Točnije to može biti lanac dobrog ili lošeg služenja. Tako iz ovih prispodobama čitamo da postoje oni dobri sluge koji služe svoga gospodara i budno čekaju da se vrati živ i zdrav sa svadbe. Ako su budni i postojano služe svome gospodaru, oni vode brigu o cijelom imanju, a nadasve o njemu. Primjer za to je onaj dobro nadstojnik imanja koji dok čeka svoga gospodara kojemu služi, zna da služi i cijeloj kući i svim ukućanima kojima daje hranu u pravo vrijeme.

18. nedjelja kroz godinu – C

Uvijek su ljudi imali vrlo važan odnos i prema stvarima koje posjeduju. Mnogo toga im je neophodno, ali u isto vrijeme sve što posjeduju ili žele posjedovati postaje im izazov da ne mogu razlikovati potrebno od nepotrebnoga, korisno od nekorisnoga. Jer u posjedovanju stvari imaju osjećaj ne samo uspjeha već i sigurnosti. Uvjereni su da što više posjeduju, da su time uspješniji to jest ostvareniji, pa to vole pokazati sebi, a i dokazati pred drugim ljudima (od kojih su bili uspješniji). Tako računaju da se životna sigurnost i uspjeh mjere količinom novca i zemaljskih dobara, pa što više dobara i uspjeha, to smatraju i da je život sigurniji. Veliki je problem to što takav osjećaj zavara čovjeka, ako se ne bori protiv njega duhovnom izgradnjom. Ako čovjek ne uočava što je uistinu važno u životu, jednostavno ostaje zatvoren u takvo ograničeno poimanje života nastavljajući se truditi oko svega oko čega se do tada trudio ne shvaćajući koliko promašeno živi. Upravo zato je sam Bog od početaka upozoravao čovjeka da ne isprazni vlastiti život trudeći se oko zemaljskih ispraznosti, već da ga nastoji ispuniti neprolaznim bogatstvom, to jest istinskim smislom i pravim vrednotama.

Koliko je važno čuvati se ljudskih ispraznosti govori nam Božja riječ koju smo danas slušali, a na poseban način odlomak iz Lukina Evanđelja. U opisanome događaju Gospodin upozorava svoje slušatelje da paze skupljaju li u životu ono što osiromašuje ili ono što obogaćuje život. Umijeće života je znati dobro razlikovati zalihe koje treba skupljati. To jest trebalo bi znati tražiti i skupljati ono što Isus kaže kada veli: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.” Gospodin, dakle, potiče ljude da traže život i da im život ne bude u posjedovanju, već posjedovanje u životu. On zna da je sam život dublji i sadržajniji od onih izvanjskih dobara kojima su ljudi posvećeni.

17. nedjelja kroz godinu – C

Kršćanin bi po svojoj definiciji trebao biti biće molitve. A kad to znamo tim više nas začuđuje činjenica koju uočavamo u Evanđelju, a to je da Isus svoje učenike nije učio moliti, dok je Ivan Krstitelj, međutim, u tome bio revniji. No s druge pak strane Isus nije zanemarivao molitvu, jer je on sam molio često. Štoviše, moglo bi se reći da je bio neprestano uronjen u molitvu, što nije moglo proći neopaženo. Tako isto i ovom zgodom kad su ga učenici uočili da moli, smogli su hrabrosti da ga upitaju da ih nauči moliti. Isus pristaje na njihov zahtjev govoreći im što trebaju moliti. No dok ih poučava riječima molitve koju je sveti Luka prenio u kraćem obliku nego je imamo kod sv. Mateja, ne uči ih samo izgovaranju riječi, premda im nudi i određene riječi kojima se trebaju služiti i sadržaje za koje trebaju moliti. Isusu je prije svega važan način i smisao molitve, jer riječi trebaju pratiti ispravan odnos prema Bogu, a ne biti kao neke magijske, više ili manje ‘jake’ ili ‘moćne’ riječi kojima trebamo Boga umilostiviti.

Upravo zato ne može se naučiti moliti. Može se naučiti određene formule, ali to još nije molitva. Molitvu treba živjeti, jer ona očituje koliko je živ naš odnos s Bogom. Molitva nije nikakva magijska tehnika ili čarobna formula, niti je izvanjska manifestacija, već je prije svega životni stav pred Bogom. Takav stav je imao Isus koji je onda trajno bio uronjen u molitvu, te je i sve drugo što je činio i govorio izviralo iz njegova molitvenog stava s Ocem. U tom duhu on nije pokretao nikakve velike molitvene inicijative ni lance, pa nije niti njih učio molitvenim formulacijama, no poticao ih je na iskren djetinji i prijateljski odnos s Bogom. Upravo zato uz riječi molitve kojoj ih uči, on priča i dvije prispodobe da im predoči na koji način treba moliti. Jedna prispodoba je o prijatelju kod kojega treba iskati da posudi kruha, a druga je o ocu koji svojoj djeci daje sve ono dobro što ištu. U molitvi trebaju imati veliko povjerenje u onoga u koga ištu, te pokazati ustrajnost srca koje treba iskati, tražiti i kucati, da bi mogli primiti i pronaći, to jest da bi im se moglo otvoriti. Tko ne njeguje prijateljski i djetinji stav pred Bogom, da izgovori ne znam koje riječi i molitve formule, daleko je od prave molitve.

16. nedjelja kroz godinu – C

U događaju opisanom u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako je Isus došao u kuću svojih prijatelje Marte i Marije koje su mu pružile gostoprimstvo. No pri tome njih dvije nisu na isti način iskazale to gostoprimstvo. Marija je ostala uz Isusa slušati ga i s njim razgovarati, a Marta je bila zauzeta posluživanjem, pa je to dovelo do nesporazuma između njih dvije do mjere da je Marta tražila od Isusa da on presudi u njihovom slučaju. Ona je bila povrijeđena da mora sama brinuti oko Isusa, dok je smatrala da njena sestra Marija ne čini nište korisno. Doista, svatko od nas bi zaključio isto, uvjeren da je baš u ime gostoljubivosti i Marija trebala dati svoj obol da njihov prijatelj i ugledni gost bude počašćen na primjerenoj razini. Na takvo što nas obvezuju ne samo prijateljske veze prema osobi koju dobro poznamo, već i svaka uljudnost, bez obzira o kome se radilo. No najzanimljivije u svemu tome je da je Isus pohvalio Mariju tvrdeći da je izabrala bolji dio, što bi značilo da se ona ispravnije postavila, premda nije napravila ništa korisnoga za Isusa, niti je olakšala brige i trud svojoj sestri. To potvrđuju Isusove riječi kao odgovor na Martin poziv da se i on uključi u rješavanje njihova spora: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.”

Riječi koje Isus upravi Marti vrijede za ljude svih vremena, pa tako i za nas danas. I današnji čovjek se brine i uznemiruje za mnogo toga, no samo je jedno od svega toga potrebno, a to mu izmiče. Doista, upravo to jedno i najpotrebnije svi mi polako zaboravljamo, kao što je zaboravila i Marta od tolike užurbanosti da usluži Gospodina. Brinemo se za toliko stvari, do mjere da svoje brige razvijemo do savršenstva, ne prepuštajući ništa slučaju. Svoju posvemašnju skrb živimo još s osjećajem odgovornosti pred Bogom uvjereni da pred njim i poradi njega moramo skrbiti oko toliko detalja, što se najbolje očituje u primjeru odnosa roditelja i djece. Između nebrige i brige, roditelji izabiru brinuti o svojoj djeci, pa im u ime te brige sve servirati na gotovo u životu, misleći da ih na to poziva i Gospodin.