3. nedjelja došašća – B

Može se dogoditi običnom vjerniku, pa i službeniku Crkve, da ne pozna dovoljno sama sebe ni svoj status pred Bogom. Točnije, može se dogoditi da zna mnogo toga o sebi, ali da se ne pozna pred Bogom i u Bogu. Tu počinju onda veliki problemi, kako dotičnome, tako i onima koji su oko njega. Takvim činom pada u neku vrstu duhovne šizofrenije. Kao vjernik trebao bi imati svoj identitet i svoje vjerničko poslanje koje je definirano snagom sakramentalne milosti, a moguće da se on uredno ponaša pe nekim drugim obrascima i živi na nekom drugom kolosijeku. Najgore ako je uvjeren da upravo Gospodin od njega traži da se ponaša kao da je državni službenik a ne duhovni svjedok, te onda on sa svom revnošću i zanosom provodi to što je sebi umislio da mu je povjereno od Boga kao neko vjerničko ili crkveno poslanje, a da to s Bogom niti Bog s time nema nikakve veze. Na taj način takva osoba sebi može umisliti da je nešto što doista nije i ne bi trebao ni biti po Božjem planu. Ili pak sebi stavi u glavu da ima važno društveno poslanje kao neki reformator, političar, revolucionar i slično, te onda drugima krene pokazivati i dokazivati kako on dosljedno i ispravno vrši što mu je povjereno. Takav, na žalost, dođe u raskorak sa samim sobom, a da to i ne vidi. Uvjeren da je dosljedan, ne vidi da je dvoličan i da je upao u duhovnu šizofreniju, to jest da je postao nesposoban sagledati sebe i svoje poslanje pred Gospodinom. U tom slučaju je spreman čak uvjeravati Gospodina da ne zna dobro ljudima upućivati pozive i raspoređivati poslanja. I naposljetku završi ne samo u raskoraku sa sobom, već i u sukobu sa svima oko sebe.

Iz te perspektive možemo sagledati današnje evanđeoski odlomak i poslanje Ivana Krstitelja pred Bogom i ljudima. Ivan je došao svjedočiti za Svjetlo, biti glas koji viče u pustinji i krstiti vodom na obraćenje, no jeruzalemski Židovi, svećenici i leviti nisu razumjeli bit njegova poslanja. Oni su očiti u svojoj svijesti imali drukčije poimanje poslanja od onoga što je imao on. Osim toga imali su drukčije ideje o prorocima, pa i o samome Mesiji – Kristu koji ima doći.

2. nedjelja došašća – B

Teško je živjeti pod trajnim naponom i u trajnoj napetosti. Kada se ipak dogodi da moramo povećati oprez u življenju, te ujedno i odgovornost pred konkretnim izborima u svakodnevnici, nerijetko se zamorimo i spontano priželjkujemo pobjeći od zamora i neprekidnog stava kao u nekoj uzbuni. Nakon vremena krutosti slijedi vrijeme opuštanja od odgovornosti, jednako kao što se pribjegava relativizmu nakon vremena apsolutizma i krutosti. Nakon vremena tiranije i diktature ljudi traže život u slobodi, no nerijetko kliznu u besmisleno i štetno slobodarstvo. To vrijedi kako za pojedinca tako i za društvo. Ponašaju se kao klatno koje ide s jedne strane na drugu, iz jedne suprotnosti u drugu. Teško pronalaze onu zlatnu sredinu koja bi bili uzvišeni život duha u Bogu, bilo da su vremena laka ili teška, bilo da su vremena prikladna ili neprikladna, bilo da se živi u lažnoj sigurnosti ili u nesigurnosti ovoga svijeta, bilo u nestabilnosti ili varavoj stabilnosti.

Tako su ljudi i društva prelazili i prelaze iz jednog otvrdnuća u drugo, iz jedne krajnosti u drugu. Zato i oni koji su revni u kreposti vršenja zakona sanjaju neka zlatna i bolja vremena koja će proizići iz kreposti i u kojima neće trebati neprekidne kušnje i izazovi. No s druge strane čim se dogodi društveni pomak, mnogi izgube revnost i krepost klizeći u ćudorednu prazninu, uvjereni s druge strane da je dovoljan društveni i gospodarski pomak za boljitak društva. No svima njima, bez obzira na ljudske uvjete života, potreban je duhovni pomak prema Gospodinu koji je jedini ispravan način življenja u Bogu.

1. nedjelja došašća – B

Središnja poruka prve nedjelje Došašća je budnost, a Isus je izriče služeći se prispodobom o domaćinu koji svojim slugama daje različita zaduženja u vlastitoj odsutnosti. Jedno od najvažnijih zaduženja dobio je vrataru kojemu je zapovjedio da bdije. Mnogo je razloga za takvu zapovijed, jer je o budnosti vratara ovisila sigurnost cijele kuće i njezinih ukućana, no u ovoj prispodobi tema bdijenja nije usmjerena prema pozornosti od mogućih provalnika i kradljivaca, već je bdijenje neophodno poradi iščekivanja svoga gospodara. No Isusu nije bio cilj govoriti o izvanjskoj tjelesnoj budnosti, već se samo poslužiti slikom da dočara onu unutarnju, duhovnu budnost za koju zna da je presudna u ljudskome životu. Budnost duha se ostvaruje kao budno iščekivanja samoga Boga, to jest riječ je osjećaju njegove žive prisutnosti u vlastitom životu. U ovom smislu bdije onaj tko iskreno vjeruje u Boga, onaj tko osjeća njegovu živu prisutnosti i tko radosno iščekuje njegov slavni dolazak. Zato je slika vratara koji bdije čekajući gospodarev povratak najbolje izričaj te duhovne stvarnost.

I danas među nama kršćanima često se govori o budnosti, te kao glavni razlog budnosti navodimo potrebu bdjeti da nas sotona ne zaskoči. Motivirani takvim razlozima bdijemo u strahu od zloga, a da uopće ne osjećamo čežnju za licem Gospodnjim. No u ovom evanđeoskom odlomku je riječ o duhovnoj budnosti iščekivanja svoga Gospodina koja je mnogo dragocjenija od budnosti koja je motivirana strahom od zla i Zloga. Jer jasno je da će sluga koji bdije čekajući svoga gospodara otjerati i kradljivce i onemogućiti ih u njihovu naumu, ali je mnogo vrijednije to što on bdije željno iščekujući gospodarev povratak, a ne samo iz straha od provalnika. S druge pak strane ako bi sluga bdio samo da otjera kradljivce i razbojnike, a ne bi uz to i nestrpljivo čekao svoga gospodara, samo bi formalno ispunio obveze koje ima, ali ne bi bdio kao pravi i vjerni sluga koji s ljubavlju očekuje svoga domaćina.

Krist Kralj

Slaveći danas svetkovinu Krista Kralja svega svijeta i nesvjesno dušu uzdižemo prema Kristovoj nebeskoj slavi. Razmatramo njegovu uzvišenost i sveopću vlast, a na neki način i željno iščekujemo njegov pojavak koji će nam svima donijeti utjehu i pravednu naknadu za sve nepravde i nevolje pretrpljene od ljudi za zemaljskoga života. I kao što naši osjećaje vjere uvijek povezuju buduće nebesko stanje sa sadašnjim zemaljskim, na istovjetan način razmišljamo i u misnim čitanjima koja svjedoče o upućenosti ovoga života na onaj, i obrnuto. Između ova dva stanja postoji kontinuitet, jednako kao što postoji suodnos između Gospodinova utjelovljenog života i njegove vječne slave. Kao što je bio ponizan u tijelu, tako će biti uzvišen u svojoj slavi, jer je slava plod njegove poniznosti i vjernosti koju je pokazao na zemlji vršeći Očevu volju.

U tom duhu i evanđeoski odlomak koji razmatramo govori o vječnome razlučivanju koje je povjereno Kristovoj vlasti, ali s time da on sam sebe naziva Sinom Čovječjim koji ima doći u slavi. To znači da će doći suditi sve ljude kao ne samo kao Božji Sin i druga božanska osoba, već kao utjelovljeni Bog, pri čemu će njegova ljudskost biti vrlo važan kriterij razlučivanja. Doista, njemu povjerena vlast razlučivanja ljudi na spašene i osuđene u uskoj vezi je s njegovim zemaljskim životom. On najavljuje da će doći u svojoj slavi, te da će biti sudac koji razlučuje ovce od jaraca, to jest dobre od zlih.

33. nedjelja kroz godinu – A

Današnja Božja riječ nam nudi nekoliko modela odgovornoga, to jest neodgovornoga ponašanja u određenim životnim situacijama. U Knjizi Mudrih izreka svetopisac se pita tko može pronaći vrsnu ženu, što znači da je za pretpostaviti da je ona vrlo rijetka pojava. Očito je bilo više onih nevaljalih i neodgovornih žena koje su živjele u neodgovornosti i površnosti, pa je onda svetopisac na ovaj način pristupio govoru o modelu vrsne žene. Slično će i sveti Pavao govoriti o ljudima koji žive kao u tami, te s druge strane poziva kršćane da žive kao sinovi svjetlosti i sinovi dana. I naposljetku, u Evanđelju, u prispodobi o talentima, imamo prigodu vidjeti i model odgovornoga, to jest neodgovornoga upravljanja talentima. Sluge koji su sukladno volji gospodarevoj upravljali talentima, dobili su nagradu, a sluga koji je radio po svome, bio je osuđen i kažnjen.

Povjerenje Božje

Kako čitamo iz prispodobe, najprije valja istaknuti povjerenje koje Bogu ima u nas ljude, jer ovaj gospodar, predstavlja lik samoga Boga. Kada kažemo povjerenje, onda se korijenski misli na činjenicu da je čovjeku i svim ljudima, svojim slugama, povjerio svoj imetak jer je imao u njih povjerenje: „Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakome po njegovoj sposobnosti.“ Polazeći od činjenice da u ovom Isusovom pripovijedanju ovaj čovjek predstavlja lik Boga, možemo reći da se ovo davanje talenata odnosi na stvaranje čovjeka. Kada je Bog stvarao čovjeka, stvorio ga je s povjerenjem, to jest mogućnošću da uveća onaj početni dar – kapital. Čovjek nije nastao sam od sebe, niti je sam sebi dao darove i sposobnosti, pa niti one na naravnoj razini.

32. nedjelja kroz godinu – A

Isusova prispodoba o mudrim i ludim djevicama uvodi nas u eshatološki scenarij kojim nas Gospodin pripravlja na posljednje stvarnosti života. Jedna od tih stvarnosti je prijelaz u vječnost. No u tom prijelazu nismo sami, već nam je on posrednik istog prijelaza koji nam jamči hod do vječnosti. Štoviše, on nam kao zaručnik dolazi ususret, jer nas ne želi ostaviti samima. Međutim, činjenica je da ne znaju svi razumjeti njegovu ljubav prema ljudima i ljudskome rodu u duhu zaručničke službe i potrebe da nama ljudima iskaže svoju ljubav. No on, međutim, kroz ovu prispodobu nam ukazuje da put prema vječnosti nije hod u propast ili ništavilo, već je hod prema svadbenoj gozbi u kojoj nas iščekuje. Rečeno riječima ove prispodobe, hod prema vječnosti je hod prema ‘zaručniku kojemu treba ići ususret’. Ali jednako tako, sukladno izgovorenoj prispodobi, hoditi prema vječnosti i prema zaručniku treba u najvećoj odgovornosti. Jer to što je vječnost svadbena gozba prema kojoj hodimo, ne znači da je manje zahtijevna i izazovna za ostvariti, to jest da se prema tome smijemo površno postaviti. Ići prema vječnosti ne znači da shvaćamo vječni život kao neka vrsta idile u koju se lako stiže, već da je vječni život stvarnost prema kojoj moramo pokazati odgovornost.

S obzirom na temu zaručnikova dolaska, to jest odlaska njemu ususret, razvile su se bile dvije tradicije. Jedna je stavljala veći naglasak na dolazak Krista Zaručnika, te je poticala vjernike da se pripremaju za njegov drugi dolazak, dok je druga tradicija veći naglasak stavljala na naš odlazak s ovoga svijeta prema njemu. Mnogi su, još od apostolskog doba, htjeli znati točan trenutak njegova najavljenoga dolaska, premda znajući da je on to odbio objaviti svojim učenicima. Tako su, usredotočeni na vrijeme njegova drugog dolaska, iako puni dobrih namjera, bili u zabludi i navodili su mnoge druge vjernike na takvo uzaludno računanje i iščekivanje. Pratili su i čitali razne ‘apokaliptičke’ znakove, kao što su bili ratovi i pošasti, te su ih tumačili kao događaje koji neposredno prethode Kristovu drugom dolasku.

31. nedjelja kroz godinu – A

Dok je Isus bio sa svojim učenicima prije dvije tisuće godina u tjelesnom obličju na zemlji, mogao je izreći riječi koje su nam naviještene: „Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća.“ No sada kad njega nema među nama u zemaljskom obličju, postavlja se pitanje vrijede li još uvijek ove njegove riječi, to jest, ako vrijede, onda na koji način i u kojem opsegu vrijede danas nakon toliko vremena i toliko društvenih i drugih promjena među ljudima. Danas u vremenu znanja i tehnologija, može li još uvijek značiti njegova riječ da nam je samo on učitelj, a mi svi braća jedni drugima? Osim toga vrlo je zanimljivo pitanje, što danas u suvremenom svijetu u kojem su razvijene znanosti i znanja, instituti i sveučilišta, znači govoriti o njegovu učiteljstvu među ljudima?

Odgovoriti na ova pitanja možemo polazeći samo od nauka i stava njegove zajednice kojoj je on povjerio svoj nauk. Valja vidjeti što je zajednica onih koji su bili svjedoci ovih riječi vjerovala kada je iz naraštaja u naraštaj prenosila njegove riječi propovijedajući ih drugima. Njegovi učenici na čelu s apostolima bili su uvjereni da se ove riječi nisu ticale samo nekolicine njih, već da vrijede za Crkvu do konca vremena, što znači i do danas. Doista bili su uvjereni da je jedini i jedinstveni učitelj Crkve i u Crkvi samo on – Krist Gospodin. Crkva stoji na njegovu vječnom i neopozivom nauku koji donosi slobodu i spasenje svim ljudima, te je ujedno taj nauk temelj i jamstvo života vječnoga. Štoviše, njegovi učenici i Crkva koja je čitala i naviještala njegove riječi bili su uvjerenja da je on Učitelj cijeloga čovječanstva, jer njegov nauk je bio neprolazni nauk spasenja za sva vremena i za sve ljude koji traže istinski život.

Svi sveti

Na početku svoga javnoga djelovanja Isus se susreo s potrebama svoga naroda koji je od njega imao određena očekivanja, te mu je i upravljao svoje vapaje i iznosio potrebe. Sveti Matej govori o mnoštvu koje je pošlo za njim i koje je od njega očekivalo riječ utjehe, poticaja i razumijevanja. Pun samilosti i sućuti nije se mogao oglušiti na sve što je vidio i čuo, no isto tako nije htio davati lažnu nadu i kriva rješenja svima onima koji su iskreno tražili od njega odgovore dok su slušali njegove božanske nagovore. Zato on nije htio niti povlađivati niti se dodvoravati ljudima koji su ga slušali, već je realno iznosio svoju viziju, svjestan stvarnosti života u kojoj su živjeli oni koji su se okupili slušati ga, kao i narod u cjelini.

Doista, na sve što je njih tištalo u životu, poučavao ih je da je jedini pravi odgovor svet život. Zato najveći problem naroda nije bilo ni siromaštvo, ni potlačenost, ni nestašica i oskudica, ni nemiri ni progoni, već je problem bio ukoliko nije bilo onih koji će na sve životne nedaće reagirati sveto i svetošću se obraniti od svih životnih protivština. I kao što je to vrijedilo za pojedince, tako je to vrijedilo i za narod u cjelini. Isus je zato iznio nauk o svetosti za sve ljude kao program svoga kraljevstva i središte svoje božanske poruke. Svetost je prema tome bila božanski poziv i Božji dar svakome čovjeku. Tko je istinski želio osjetiti veličinu i ljepotu života, to nije mogao bez svetosti. Tko je žalio doprinijeti dobru svoga naroda, to je najbolje mogao učiniti živeći sveto i poticajno, čime se davao obol istinskoj dobrobiti naroda.

30. nedjelja kroz godinu – A

Isusova pouka o dvije zapovijedi ljubavi je doista neiscrpna i nadvremenita, te svakim novim razmišljanjem u njoj se otkriva nova dubina i poruka. Upravo time ono se diže iznad ljudske banalnosti na koje čovjeka može svesti eventualno promišljanje bez osobitog truda i napora. Jer svatko će se složiti da se radi o jednoj vrlo važnoj općeljudskoj temi koja bi se po sebi mogla smatrati i vrlo razumljivom, što bi mnogima bio povod da ne traže dublje razumijevanje. I doista, nema čovjeka koji neće ustvrditi da je ljubav najvažnija stvar na svijetu. U tom duhu možemo razumjeti i riječi našega Gospodina koji u Evanđelju reče da o zapovijedima ljubavi „visi sav Zakon i Proroci“, čime je istaknuo njezinu neizmjernu važnost. No ako je ljubav samorazumljiva, te ako svi znaju što je ljubav i trude se ljubiti i živjeti po ljubavi koja je najvažnija stvarnost ljudskog života, onda je veliko pitanje zašto je Isus rekao da je riječ o zapovijedima. Zašto nam on mora zapovijedati nešto što je tako jasno i razumljivo, te sukladno biti i smislu naše naravi?

Odgovor na to pitanje očito leži u tome što ljudi neispravno shvaćaju pravu bit ljubavi. Naime, mi ljudi ljubavi poimamo uglavnom samo kao sentimente, a ne kao božanski dar utkan u naše biće. To pak znači da je svodimo na privatnu svojinu, uvjereni potom da svatko ima pravo oblikovati svoje osjećaje kako sam želi i najbolje umije. Zato je današnji čovjek preplavljen senzualnošću i strašću, ali je toliko slijep od tih osjećaja da ne vidi da to nije ljubavi.

29. nedjelja kroz godinu – A

Središnji događaj i poruka današnjeg evanđeoskog odlomka vezana je uz pitanje oko zakonitosti plaćanja poreza caru koje su farizeji postavili Isusu. Znamo kako je Isus na ovaj upit odgovorio na izuzetan način, služeći se poreznim novčićem i konačnom poukom: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ No u ovom događaju vrlo je zanimljiva pozadina koju bi trebalo bolje propitati da se jasnije razumiju okolnosti ovog događaja, te također i odlučnost i snaga Isusova odgovora. Sveti Matej opisujući ovaj događaj napominje kako je svemu prethodilo vijećanje farizeja koji su smišljali kako da Isusa uhvate u riječi. No njihove nakane nisu bile nepoznate Isusu, pa ih je onda, ‘znajući njihovu opakost’, najprije raskrinkao i prekorio govoreći: „Zašto me iskušavate, licemjeri?“ Kako vidimo, htio je biti potpuno iskren i ne praviti se da ne zna što oni smjeraju i planiraju. Htio im je odmah pokazati da svi znaju na čemu su: on im je pokazao da zna njihove namjere, a oni su trebali shvatiti da njihova dvoličnost i gluma kod njega ne prolazi. Njihove laskave i neiskrene riječi „Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjemu učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran“ nisu ga mogle zavarati, pa je zato prije odgovora najprije odlučio raskrinkati njihovu prijetvornost.

A kada se dublje pođe propitivati njihovu prijetvornost, a i zloću, uoči se da je u pozadini bilo veliko otajstvo zla koje ih je pokretalo da djeluju protiv njega i da traže načina kako da ga uhvate u riječi. To su zločesti ljudi koji ne znaju saslušati poruku, promisliti o argumentima, a napose nisu bili kadri promatrati pred sobom osobu, čovjeka i Boga. Nije ih zanimalo što on u sebi nije imao nimalo zloće, već je naviještao obraćenje i ljubav, na dobro i spasenje svih.