4. nedjelja kroz godinu – B

Započinjući svoje javno djelovanje Isus će doživjeti i prve neugodnosti kao što je bila i ova u Kafarnaumu, opisana u današnjem Evanđelju. Premda su oni koji su ga slušali bili zaneseni njegovim naukom, ipak se u jednom trenutku našao jedan čovjek opsjednut nečistim duhom koji će se suprotstaviti njegovom propovijedanju i djelovanju pozivajući ga javno, naočigled svih, da napusti sinagogu i da ih pusti u miru. Radilo se o pojedincu, i to vrlo specifičnome, ali zato ipak vrlo glasnome koji je uz to i jasno izrekao svoje mišljenje i stavove o Isusu, pri čemu se nije niti ustezao priznati da je Isus Svetac Božji. Premda nije ima nešto konkretno predbaciti Isus, ipak nije doveo u pitanje svoje pravo da negoduje. U njemu je bilo toliko prkosa i otpora prema Gospodinu da se nije bojao niti činjenica da je pojedinac, niti  se ustručavao zato što je sinagoga bila puna ljudi koji su Isusa slušali s oduševljenjem. Sila nečistoga duha koja je njime dominirala bila je toliko jaka da je ima hrabrosti uzeti riječ i suprotstaviti se svemu. Uostalom, kad malo bolje razmislimo, nije bilo teško nadglasati sve one koji su na tih i pobožan način slušali Učitelja koji tumači Božju riječ, jer istinsko plodonosno slušanje Boga je pretpostavljalo i poslušan stav.

Ako bismo mislili da je taj događaj bila jedna usputna i davno prošla epizoda, onda se teško varamo. Naime, Božja prisutnost i danas u svijetu izaziva mnogo otpora i bunta poput onog iskazanog u sinagogi. Mnogi i danas izbacuju Isusa iz društva i javnosti otvoreno se protiveći njegovu nauku i viziji života koju je njegovo utjelovljenje i uskrsnuće uspostavilo na zemlji. No ne smijemo pred time zatvarati oči, nego se ipak iskreno upitati i preispitati. Je li Isus kao Bog ipak prekoračio onu granicu autonomije koju je prvi čovjek postavio pred Bogom, a današnji čovjek ostavio? Takva autonomija se izražava pitanjem opsjednutoga: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Danas se nešto slično može osjetiti i prereći u riječima mnogih na način: Što ti, Bože, imaš s nama? Želiš li nam oduzeti autonomiju i slobodu? Želiš li onemogućiti naš napredak? Želiš li nam osporiti bolju budućnost? Želiš li nam pomrsiti konce?

Mnoštvo je doista pitanja koja se postavljaju, a iz kojih se vidi da je svijet već krenuo, uhodao se i navikao na svoju autonomiju nakon što je Boga potisnuo iz svijeta. Navikao se na Božju odsutnost, pa čak poneki uživaju u maloumnoj tvrdnji koju proglasiše istinom da je Bog mrtav. Svijetu koji je navikao misliti sukladno onome što čini u svojoj bezočnosti, koji je navikao kodificirati zakone sukladno tekućoj praksi, a ne razumu i istini, Isusu je posvjedočio nešto drugo. Svijetu koji je navikao razne oblike nečistoće proglasiti najvećim dometima ljudskog napretka, nije dobrodošao onaj tko raskrinkava svaku nečistoću i oslobađa čovjeka unutarnje prljavštine. Svijetu nije dobrodošao onaj tko Božjom mišlju razgoni ljudske nečiste misli, ni onaj tko Božjom snagom pokazuje da je ljudska snaga slaba, ni onaj tko Božjim djelovanje ukazuje na nedostatnost ljudskoga. I danas mnogi pojedinci i udruge, a počesto i cijela društva glasno viču: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Doista, takav buntovni krik uzdiže se iz mnogih grla i glava, a da i ne znaju koliko je njihov krik plod sugestije nečistih duhova koji žele ovladati čovjekom, koji u čovjeku traže prostor za svoje buntovničke ideje. Mnogo je onih koji su prihvatili takve zloćudne i zlokobne sugestije i koji Isusa ignoriraju živeći po svome, ili pak koji ga ne žele u svojim obiteljima ili pak koji u društvu guše kršćanske vrijednosti.

Ali ne samo da trebamo postaviti tolika pitanja i čuti prigovore, nego moramo i mi biti i svjesni i jasni glede mogućih odgovora. Trebamo se suočiti s upitom jesu li ova pitanja i prigovori kojih ima i u našem društvu opravdani. Je li smislen krik poput onog u sinagogi koji i danas poručuju Isusu: Ti si Svetac Božji, ali svejedno odlazi od nas! Mi kršćani pozvani smo posvjedočiti da Isus nije došao da nas uništi, kako mnogi govore ili pomišljaju, nego da nas ponovno oživi svojom božanskom snagom. Isus nije došao da nam dokine ljudsku autonomiju, nego da nas oslobodi za stvarnu slobodu. Isus nije došao da nam nametne neke božanske odredbe poput novih državnih dadžbina i poreza, nego je došao da nas obogati svojim naukom. Isus nije došao da nas tjera u red mehanizmom redarstvene prisile, ali ne znači da je zanemario svoj božanski autoritet kojim nas je iznutra obogaćivao. Isus nije došao da nam nanese ikakvu štetu, nego da nas obdari božanskim životom. Došao je i radi onih koji viču protiv njega poput opsjednutoga u sinagogi, ali su u biti nesretni i neispunjeni, te vape za njegovim zahvatom.

Zato smo pozvani s ponosom prihvatiti nauk svoga Učitelja čije nas riječi mogu samo uzdići u našoj ljudskosti. Dopustimo da nas njegova riječ zanese, a da nas snaga obuzme kako bismo bez straha posvjedočili i našemu narodu da Isus ne čini nikome štete ni zla, nego da je donio samo Božje dobro među nas. Svojim oduševljenjem za sve što je govorio i učinio posvjedočimo neprocjenjivu ljepotu i nezamjenjivu važnost njegove prisutnosti u našem životu i cijelome društvu, jer nauk, snagu i čistoću koju nam on daje ne može nam dati nijedan živi stvor. Nastojmo svojom vjernošću i dosljednošću Isusu utišati bunt protiv vjere koji dolazi od mnogih nečistih duhova našega društva kako bismo priveli mnoge duše pokornosti pravim božanskim vrijednostima koje su jedina prava mjera i hrana ljudskog života. Neka se u našem životu proslavi Isus i njegova božanska snaga, kako bi se po našem djelovanju proslavio u životima drugih kako bismo svi zajedno izgrađivali ovdje na zemlji čvršće i pravednije društvo, te prispjeli zajedno u kraljevstvo nebesko.

3. nedjelja kroz godinu – B

Prošle nedjelje smo razmišljali o tome kako je Isus trojicu od svojih budućih učenika upoznao u vrijeme kad je boravio u Judeji u kraju u kojem je sveti Ivan Krstitelj pripremao narod potičući ga na obraćenje krštenjem pokore.  No on sam tada još nije započeo bio propovijedati i javno djelovati sve dok Ivan nije bio predan, to jest bačen u tamnicu. Nakon što je Ivan uhićen, Isus se povlači u Galileju, kraj u kojem je odrastao i započinje vršiti poslanje u svom narodu uz Galilejsko more gdje će ponovno susreti Andriju i Šimuna, kao i sinove Zebedejeve. Iz ovog lapidarnog opisa iz pera sv. Marka, a pod pretpostavkom da se radi o Božjem Sinu, izviru dva niza upita. Najprije bismo se mogli zapitati što je novoga i posebnoga bilo u njegovu nastupu? Što je novoga navijestio i otkrio ljudima, jer i Ivan Krstitelj je pozivao na obraćenje? Je li bilo neophodno da on sam dođe ili je pak čovjek do svega toga mogao doći i sam bez njegova posredovanja? Može li se njegov nauk smatrati neizrecivim i, ako može, po čemu? U čemu je bila snaga njegove riječi kad je uspijevao ljude otrgnuti od njihova svakodnevnog načina življenja i odvesti ih za sobom u neizvjesnost? A drugi niz upita ticao bi se njegova božanskog statusa: Može li se iz svega što je naviještao i činio prepoznati da je doista bio poseban? Može li se zaključiti da je bio Bog? Što ga je ponukalo da dođe među ljude?

Isus, doista, nije plijenio pozornost samo pojavom, nego je plijenio i riječju. I ma koliko se činilo da u onome što je Isus činio nema ničega tako posebnoga, ipak je velika činjenica da je njegova riječ bila tako jaka da je dirala ljude do dna srca. A nije bio demagog, čovjek koji govorničkim umijećem zavarava mase i njima manipulira. Nije davao nikakva iluzorna ni lijepa obećanja, nego je s toliko realizma nastupa prema ljudima, da im nije ostavljao prostora za iluziju.  Doista, osim što je njegova pojava bila izazovna, još izazovnija je bila njegova riječ, jer bio je kao onaj koji zna o čemu govori. A govorio je isključivo o Bogu i njegovu kraljevstvu. Sveti Marko će stoga i reći: Propovijedao je evanđelje Božje. Očito ljepota i snaga njegove riječi nije bila u retoričko-filozofskoj dotjeranosti sadržaja i oblika, nego u snazi Božjoj kojom je nastupao.

Sigurno je stoga da je njegova riječ izlazila iz okvira naših svakodnevnih ljudskih navika i ponašanja. Naša ljudska riječ nije tako moćna jer smo je sveli na naše svakodnevno ‘ribarenje i ribarsko prigovaranje’, poput eventualno galilejskih ribara. Sveli smo je na tekuće poslove, na naklapanja zemaljskim procjenama i obvezama, na spletke i zakulisne igre, na isprazne i površne razgovore, na poslovne sporazume i trgovinske pregovore. I jer u našu riječ nije ugrađen navještaj evanđelja Božjega, pa i kad imamo najbolje humane namjere, ona ne postiže pravi cilj. Zato u svakodnevnom životu, umjesto da izgrađujemo sebe i druge sadržajem radosne vijesti, najčešće se razgrađujemo i razaramo. Umjesto da riječju ljude zaogrćemo kao božanskim plaštem, počesto služi da se njome ogoli čovjeka. Pa i oni koji imaju rafinirane tehnike služenja riječju, podložni su napasti da je začine otrovom ove ili one vrste skrivajući u njoj prave ciljeve i nakane.

Eto, zato je Isus došao jer je čovječanstvo ostalo prepušteno sebi i izgubljeno u bespućima bez pravog navještaja i bez pravog sadržaja Božje prisutnosti. Upravo zato jer su ljudi bili pogubljeni i polovljeni u kojekakvim spletkarskim mrežama, bila je potrebna jasna riječ onoga koji je kao jedini svoj cilj imao navještaj evanđelja Božjega, kojem je sve podložio. Neophodna je bila riječ koja je čovjeka oslobađala iz svih mreža zla jer ga je povezivala s Bogom. Neophodna je bila riječ koja je opustošene ljude ispunjavala radošću koja se mjerila Božjom prisutnošću i puninom. I dok se ljudi muče sporeći se oko vrijednosti zemaljskih kraljevstava, došao je netko tko im je riječju htio otvoriti spoznaju i osjetljivost za kraljevstvo Božje. Njegova riječ im je naviještala istine o kojima nisu mogli čuti od ljudskih učitelja, nudila im je neizrecivi nauk  izrečen njihovim jezikom i riječima. Njegova riječ je bila snažna jer je u čovjeku budila sveti nemir, umjesto da ga ostavi u lažnom miru i mrtvilu bez Boga. Bila je krjepka jer se nije bavila ljudskim naklapanjima ni nategnutim tezama, nego je davala samoga Boga na jednostavan i neposredan način. Bila je čista, jer je ispirala ljudske savjesti od zemaljske prljavštine, bolje nego što su galilejski ribari ispirali mreže. Neophodna je, doista, bila riječ Boga, jer čovječja nije mogla doći do ovih dometa.

Probudimo se, stoga, i mi iz svoga mrtvila, jer nam Isusova riječ i danas odzvanja. Primimo njegov navještaj o evanđelju Božjemu i upijmo mir koji nam donosi njegovo propovijedanje. Ne bojmo se zakoraknuti s Isusom u radost Božje radosti koja nam se približava. Ne oglušimo se na ono njegovo: Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi! Ne uskratimo sebi zadovoljstvo da drugima navijestimo mir i radost obogaćujući ih evanđeljem i privodeći ih kraljevstvu Božjemu. Učimo od svoga Gospodina koji je ljude vraćao dubini njihova smisla otkrivajući im koliko riječ može biti snažna i bremenita, a njemu je to polazilo za rukom jer je sadržaj davao u novosti svoje osobe i svoga božanskog života. Odvažimo se i pomažimo drugima da otvore svoje srce kako bi se ispunilo vremenom Božje blizine i kako bi u nj ušlo kraljevstvo Božje koje je došlo na zemlju po Isusu, Sinu Božjemu.

Smanjenjem volumena ili broja
crvenih krvnih stanica
i/ili smanjenjem količine proteina
kojem je zadaća nositi kisik
u crvenim krvnim stanicama
dolazi do stanja koje se naziva anemija.
Razni su joj uzroci, od gubitka krvi
pa do prekomjernog uništenja
neophodnih crvenih krvnih stanica.
Posljedice mogu biti zatajenje rada srca
ili pak različiti neurološki problemi
a česte su i mentalne poteškoće.
No osim bolesti tjelesne anemije
postoji i ona duhovna, ne manje opasna.
Mnogi kršćani boluju od slabokrvnosti
kad nemaju evanđeoskog žara ni volje
posvjedočiti svoju svetu vjeru
i svijetu udijeliti od obilne radosti
kojom ih Bog obasiplje kao darom.
Duh Sveti kao da uzalud puše
i nadiše kršćane svojim dahom
ako oni nemaju duhovnog hemoglobina
vezati na sebe kisik njegova svetog daha
prihvaćajući život koji struji iz njega.
Neka otajstvo Kristove krvi
koju primamo kao duhovnu okrjepu
obnovi kvalitetu naše krvi
kako bismo odgovorili radosno i odvažno
na sve zahtijeve svoje vjere
svjedočeći žarko i odgovorno.
Pročistimo svoju krv njegovom
i primajmo snagu Duha Božjega,
te oživljeni Božjim životom
prenosimo ozračje radosti i mira
na sve koji boluju od slabokrvnosti.

U ove siječanjske dane koji su tako topli poput proljetnih, did Mate je ispred kuće na dvorištu spokojno uživao u suncu koje je blago grijalo. Na par metara od njega cestom je prolazio prema svom udaljenom zaseoku Slobodan Veljkin, mladić gotovo anarhičnih nazora, duha i odgoja, koji se gdje god je stigao borio za slobodu i o njoj govorio, a sam se nije oslobodio predrasuda i stereotipnih predodžbi, od kojih je jedna bila ona o dida Matinoj vjeri. Ipak je uljudno pozdravio mašući zastavicom na kojoj je pisalo: Ja sam Charlie! Na još uljudniji odzdrav dida Mate njegov nemirni duh nije imao mira, pa s dozom izazova u glasu zapita: Dide Mate, jeste li Vi Charlie? Znao je on da je i did Mate uvijek slušao što se događa oko njega u svijetu, pa da je čuo i za atentat u Parizu i za kasniji mimohod protesta, pa ga je htio isprovocirati da čuje njegovo mišljenje i, ukoliko bude moguće, ospori njegove svjetonazore.

A did Mate ga je spokojno pogledao i mirnim tonom počeo iznositi svoje zapažanje o kojem je razmišljao u tišini svoga srca i miru doma, neopterećen bukom sredine i ni medijskom agresivnošću koja ga stalnim bombardiranjem hoće i neopazice uvjeriti da prihvati službeno, uvriježeno i uhodano mišljenje. No on se nije dao da mu drugi tek tako jeftino nameću mišljenja, prije nego temeljito razmisli o činjenicama koje se iznose. Tako je se i u ovom slučaju najprije prisjetio da napad u Parizu nije bez povoda, nego da su dvojica trojica islamističkih terorista napala redakciju lista Charlie Hebdo, jer su odgovorni u tom tjednom sitiričnom listu uzeli sebi za pravo vrijeđati njihove religiozne vrijednosti. Ne samo da nije izgovor da su vrijeđali i druge vjerske zajednica i skupina, napose kršćane, nego je to otežavajuća okolnost, jer pokazuje da se oni time sustavno bave.

Čudno da netko sebi uzme za pravo, nastavio je did Mate, u ime slobode govora vrijeđati drugoga. Čudno da se od odgovornih u društvu nije našao nitko tko bi ukazao na neprihvatljivost takvog ponašanja kojem je nedostajalo minimum uljudnosti, kao što su se sada našli čelnici država i stotine tisuća da se solidariziraju sa žrtvama pokolja, koji, bez daljnjega, nema nikakvog opravdanja. Kao da im nije stalo do stvarnih vrijednosti, do čestitosti ljudskih odnosa, do konkretnoga čovjeka kao najveće vrijednosti, nego se stječe dojam da im je najviše stalo do njihovih ideoloških stavova. Da netko verbalno prozove ‘svete krave’ suvremenoga svijeta, to jest nedodirljive sadržaje njihovih ideologija, odmah bi nastala pobuna i dotični bi se govor etiketira kao govor mržnje. U tom slučaju ne vrijedi pravo slobode govora i iznošenja mišljenja. A kad netko iz njihova ideološkoga tabora bez povoda vrijeđa nečije vrijednosti i uvjerenja, onda se to pravda pravom na slobodu govora ili pak na umjetničku slobodu i koješta drugo. Uostalom, ako vrijedi kao apsolutno pravo ono na slobodu govora, zašto onda uvode zakon o diskriminaciji, na temelju kojega kažnjavaju i verbalne delikte, te ne dopuštaju ni izreći mišljenje uljudnim tonom, bez vrijeđanja, o pojedincima i sadržajima koje takvi zakoni štite. Nije li to proturječno? Ili se pak radi o tome da se jednima dopušta da idu do krajnjih granica, pa i preko granica uljudnosti, a drugima se sprječava čak da izraze svoje mišljenje i na uljudan način. Dok se nečiji prljavi jezik naziva umjetničkim izrazom, drugima se uskraćuje pravo iznijeti svoje mišljenje o tom prljavom jeziku. Sloboda prava na mišljenje i na izricanje uvjerenja, doista bi trebala povlačiti i odgovornost, te poznavati granice preko kojih se ne smije prijeći, jer iza njih postoji nečija sloboda, pravo i vrijednost. Stoga sloboda govora pretpostavlja naš razbor da pronađemo i pravi način njezina ostvarenja. Svi se slažu oko toga da teroristi atentatori nisu pronašli pravi način da izraze svoju slobodu ponašanja, ali nitko ne propituje jesu li djelatnici i novinari Charliea izabrali pravi put i način izražavanja svoga mišljenja u društvu. Nije li činjenica da vrijeđanje nazivaju satirom, a govor mržnje slobodom?

Drago je meni, mladiću, da si se ti solidarizirao sa žrtvama i da nosiš zastavicu s natpisom: I ja sam Charlie! No didu Mati ne treba atentat u Parizu kako bi se s nekim poistovjetio i imao sućuti prema njemu. Davno je on čuo od najuzvišenijeg Učitelja: Štogod učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Njegova riječ me uči sućuti sa svakim čovjekom, a napose najugroženijima i najpotrebnijima. Vjera u njega me poziva da budem dosljedan i postojan u milosrđu prema njima, jer će jednoga dana moje vječno spasenje ovisiti o tome. Mene boli svako zlo koje se dogodi u svijetu, te sam sućutan prema svakome koji nepravedno trpi, a napose oni koji izgube život. Zato mi smetaju besćutnici kojima je potreban tragični atentat da bi se okrenuli prema sućuti i poistovjećenju s drugima. Zato mi ne odgovaraju besćutnici koji se selektivno solidariziraju samo s nekim žrtvama, dok s druge strane postoje mnoge druge žrtve istih, pa i gorih zločina, o kojima nitko ne vodi računa. Vjerojatno jer ih se ne može iskoristiti za ideološke ili političke svrhe.

Vaše manifestacije pokazuju, sinko moj, da danas svi teže, pa i ti, poistovjetiti se s nevinim žrtvama, ali da vam kažem da je to dio našeg kršćanskog nauka. Davno je rekao Isus u Evanđelju, a i nas koji vjerujemo na to obvezao, premda vi koji ste sumnjičavi prema vjeri najčešće to ismijavate i odbacujete, kao što činite i s cjelinom kršćanskog nauka. Danas se u Europi treba dogoditi tragedija kako bismo se suživjeli s nečijom patnjom, umjesto da svi skupa otvorimo oči za evanđeoski nauk, u njemu prepoznamo istinsku ljudsku vrijednost i vjerno prionemo njegovu vršenju. Ti isti ljudi koji su žrtve islamističkih terorista, kao što su se na neprimjeren način odnosili prema muslimanskim vrijednostima, bezbroj su se puta rugali i na račun kršćanskih. A sada, kako vidiš, pa i kad ne žele to priznati, dolaze do kršćanskih vrijednosti na ovako bolan način. Sloganom najnovijeg broja: Sve je oprošteno, vratili su se na same korijene i bit Evanđelja. Nije li onaj isti Isus s kojim su se toliko puta rugali uvijek govorio o opraštanju, i pozivao stalno opraštati. Pa i kad te brat uvrijedi sedamdeset puta sedam na dan, pa i kad te neprijatelj progoni i ubija, trebalo je opraštati bez dvoumljenja. Takve riječi nisam čuo ni iz usta prosvjetitelja ni filozofa, ni političara ni znanstvenika, osim ukoliko nisu i sami prihvatili nauk Učitelja iz Nazareta. Izgleda u konačnici, kad je teško, da se onda i oni koji ih nisu poznavali ni priznavali, vrate na istinske vrijednosti ili ih otkriju na neki svoj način. Da su htjeli vjerovati Onome koji je tim vrijednostima svojedobno Europi udahnuo pravi duh života, umjesto da ga izruguju svojom satirom, mogao se izbjeći ovaj strašni pokolj. Ako je žrtva ubijenih u redakciji vrijedila toliko da se dođe do ovih zaključaka, onda držim da se moglo i bez njihove žrtve. Dovoljno je bilo slijediti nauk Onoga koji se za sve nas žrtvovao, izvukli isti poučak i opredijelili se za život praštanja onima koji se ogriješe o nas.

Doista, pouke koju su izvučene i poruke koje su upućene na vašim manifestacijama bile su obojene kršćanskim vrijednostima. No ne znam hoćete li ikada to priznati. Nas je kršćane Isus u najljepšoj molitvi Ocu učio da otpuštamo – opraštamo duge našim dužnicima, kako bi Bog nama oprostio naše dugove. Ako se “Charlie” obratio, nadam se da će poći novim smjerom svoga djelovanja kojim neće vrijeđati ničije osjećaje, a napose da sebi neće uzeti za pravo vrijeđati nečije vjerske osjećaje, nego će imati razumijevanja za stvarne vrijednosti bez obzira tko ih promicao, te sućuti i poštivanja za sve ljude bez obzira odakle bili.

Kad islamistički teroristi ubiju na desetke i stotine nevinih ljudi na Bliskom Istoku, Aziji ili Africi, onda nijednom zapadnom vođi ne padne na pamet organizirati mimohod protesta, a najčešće niti izgovoriti riječi sućuti. Ali kad poginu u Parizu oni koji su na neki način vrijeđanjem izazivali pripadnike jedne religije, onda je njihova žrtva povod za veliki mimohod slobode, prava i snošljivosti. Kao da su stotine nevinih, protjeranih iz svojih domova i ubijenih manje vrijedni od žrtava pariškog atentata. Ako to znači da se Krista i svakog drugog ‘Krista’ može obespraviti i ubiti, dok cijeli svijet to nijemo promatra, a Charliea štititi, onda se did Mate ne slaže s tom logikom. On je za to da se svakog ‘Krista’ zaštiti, dakle baš svakog potrebnog i ugroženog čovjeka. Did Mate je i za Charlieva prava govora i mišljenja, ali na uljudan i human način koji neće vrijeđati, nego izgrađivati. Did Mate bi bio sretan da tko zna koliko Charliea u našem zapadnom društvu i uljudbi potiču konstruktivan dijalog, a ne da izazivaju neukusnom satirom. Ako Charlie nastavi putem kojim je do sada išao, pribojavam se da neće doprinijeti miru i razumijevanju među ljudima i uljudbama, narodima i svjetonazorima. A uz to što oprašta kad mu je učinjeno zlo, bilo bi dobro da Charlie zatraži oproštenje od onih koje je uvrijedio svojom satirom. Jer ako iza toga “Sve je oprošteno” stoji i nastavak “ali mi ćemo vas i dalje vrijeđati”, ne vjerujem da će doprinijeti stvarnom porastu dobra u ljudskom društvu. Kao da želi reći: Mi ćemo i dalje vrijeđati vaše svetinje, a opraštamo vam ako nam to zamjerite i na to se ljutite.

Strah me, stoga, da je pariški mimohod bio još jedna u nizu ideoloških manifestacija, te da neće doprinijeti stvarnom miroljubivom suživotu, nego onom nadgledanom budnim okom snajperista. A pitanje je hoće li to biti dostatno! Stoga did Mate nije Charlie ovog pomodarskog i ideološkog poticaja koji služi ideolozima za njihove ciljeve, ali je Charlie ukoliko suosjeća sa svakom žrtvom nepravde, nasilja, zla, terorizma. Napose je solidaran s onima koji su izgubili svoje živote ‘na pravdi Boga’, kako to naš narod kaže. Ali nije Charlie ovako selektivno, tek kad zatreba nekim društvenim skupinama. Did Mate je, stoga, Charlie, ali ne samo u onima koji su poginuli u Parizu, koji su, recimo i to, izazvali vlastitu smrt vrijeđajući vjerske osjećaje muslimana, nego još više Charlie u onima koji nisu ničim druge izazivali, a nastradali su samo zato što su bili drugačijih uvjerenja o životu i vjeri. Ako biti Charlie pretpostavlja pravo vrijeđanja tuđih vrijednosti i osjećaja, onda did Mate nije Charli, jer si on ne može dati za pravo činiti takvo što, jer ga tome nije učio njegov nedostižni Učitelj koji reče: Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci. Ili pak na drugome mjestu: I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Did Mate je, međutim, Charlie u onima koji se drže zlatnog pravila te poštuju tuđa prava i slobode, a trpe progone i nepravde ničim izazivajući. Nije Charlie da bi vrijeđao tuđe religiozne osjećaje i uvjerenja, premda je spreman o svemu izreći svoje mišljenje i voditi istinski dijalog u društvu.

Sinko moj dragi, did Mate je bio i ostao samo did Mate koji vjeruje u raspetog i uskrsnuloga Krista Gospodina, neponovljivog Učitelja koji ga nikad ništa nije krivo poučio. Kao kršćanin, prije svega je Krist, te solidaran sa svakim nevinim patnikom poručuje: Svi smo mi Krist! I ja sam Krist! U tom duhu nema straha reći da sam i Charlie ako u njemu nevinome i progonjenome trpi Krist. Ako i ti želiš odrasti ispravno i uspravno, ne povijajući se za modama niti strašeći se ideologija, preporučio bih ti tog istog Učitelja, bez kojega, kako vidiš, kad je teško ne mogu ni tvoji ideološki učitelji, a kamoli mi obični ljudi poradi čijeg je spasenja došao.

2. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak svjedoči o događaju koji se dogodio dan nakon Gospodinova krštenja u judejskom kraju gdje je Ivan Krstitelj krštavao narod pripremajući ga za dolazak Mesijin. Događaj nam je opisao očevidac Ivan Evanđelist, jedan od dvojice učenika Ivana Krstitelja koji se zatekao na tom mjestu zajedno s Andrijom iz Betsaide, bratom Šimuna Petra. Dok su oni tako stajali, Ivan Krstitelj je spazio Isusa da onuda prolazi, te je kratko, ali snažno posvjedočio: Evo Jaganjca Božjega! Na te njegove svjedočke riječi Ivan i Andrija su pošli za Isusom, kako nam stoji u evanđeoskom tekstu.

Upitati nam se, stoga, kako je Ivan Krstitelj uopće došao do spomenute izjave i ostavio svjedočanstvo svojim učenicima kao neku vrstu ispovijesti. Krstitelj je bio istinski bogotražitelj, ali ne samo na ljudski način na koji su filozofi i mudraci tražili izvući zaključke o Bogu snagom vlastitog razuma. Njegovo traženje nije bilo samo ljudsko intelektualno traženje, nego traženje stvarne Božje prisutnosti u ovoj našoj ograničenoj ljudskoj situacija, u ovoj dolini suza u koju silazi sam Bog. Ivan je svim svojim bićem bio posvećen traženju Božjih tragova, to jest zahvata u svijetu i vlastitom narodu, u vremenu i povijesti. Štoviše, bio je posvećen iščitavanju njegovih obećanja, te je žarko iščekivao njihovo ostvarenje, te je u tom duhu odgajao i svoje učenike. Bio je učitelj koji je upravljao srca svoji učenika da u povijesti svoga naroda uočavaju Božje djelovanje koje pretvara povijest u povijest spasenja. No, nadasve, učio ih je da iščekuju konačni zahvat Božjeg otkupljenja kojim je ljudski rod i ljudska povijest trebala biti iskupljena od svih ljudskih grijeha i natruha, te posvećena Božjom prisutnošću.

Isus je doista bio ostvarenje svih Božjih obećanja, čisti i nevini Jaganjac, te je zato mogao privući Ivanovu pozornost. Ivan Krstitelj je osjetio da Isus isijava oko sebe onu snagu Duha Svetoga kojom je potvrdio da je Mesija Božji Pomazanik i Poslanik koji će ispuniti obećani plan spasenja. Preteča je mogao osjetiti božansku prisutnost jer je do kraja bio posvećen služenju Bogu i očitovanju njegove prisutnosti narodu. Uostalom, i krštavao je s tim ciljem da se Isus očituje svijetu, te kad se pojavio Isus jasno je osjetio da ga privlači snaga i prisutnost Duha Svetoga, kao magnetske silnice koje su isijavale iz njega bića i k sebi privlačile istinske bogotražitelje.

Za nas Ivanov primjer ostaje izazovan do mjere da se i sami trebamo osvjedočiti o Isusovoj mesijanskoj snazi i prisutnosti. Kao što je Ivan Krstitelj jasno osjetio da je Isus bićem najčistiji i duhom najsvetiji od svih koje je do tada susreo, nego da je i jedini moćan kao Jaganjac Božji na svojim leđima odnijeti grijehe svih ljudi, tako je i nama uočiti da je upravo borba protiv grijeha nezamjenjivo Božje služenje u svijetu. Da je Ivan čekao moćnog vojskovođu ili političkog vođu ili društvenog obnovitelja, onda bi bio na krivome tragu i dao bi se zavesti trčeći za ljudima koji mnogo obećavaju, ali ne mogu donijeti pravu dobrobit svijetu. I u njegovu svijetu takvih je bilo, i nazivali su se mesijama, ali Ivan je znao da oni ne naviještaju Božju riječ niti njihov program sadržava ispunjenje Božjih obećanja. Kad je pak došao onaj koji je do kraja čist i koji je pokazao namjeru svojim životom i čistoćom osloboditi ljudski rod prljavštine grijeha, Ivan je bez poteškoće prepoznao da je upravo on Mesija. Osjetio je da Isus nije imao nikakvog drugog cilja ni programa nego da navijesti čovjeku oslobođenje iznutra i novi život sukladan Duhu Božjemu. Krstitelju stoga nije bilo teško svojim učenicima prstom pokazati na nj kao na Jaganjca Božjega dajući im poticaj da se i sami dadnu još snažnije privući Isusovom pojavom.

Isusov život koji je privuklo Ivana Krstitelja trebao bi biti privlačan i nama. Ako smo se odlučili poći za njim kao vjernici, a imamo neki drugi cilj koji se ne podudara s onim gore rečenim, onda smo na krivom putu. Ako dolazimo u crkvu ne da otkrijemo što Bog za nas čini u našoj ljudskoj povijesti, nego da ga privolimo da on čini našu volju, onda smo na krivome mjestu, te ne možemo prepoznati njegovu božansku prisutnost. Pođimo stoga za Isusom neopterećeni ljudskim predodžbama nego vođeni Božjim naznakama, poput dvojice Ivanovih učenika, jer samo tako ćemo ispravno otkriti u Isusu iz Nazareta Mesiju i Sina Božjega. Dopustimo stoga i mi, poput Ivana Krstitelja, da nam Isus privuče pozornost, ali ne bilo čime, nego činjenicom da je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta, kako mu kličemo u svakom euharistijskom slavlju. Dopustimo mu također da nas privuče kao što je privukao Krstiteljeve učenike Ivana i Andriju, da se ne ustručavamo poći i provjeriti tko je i gdje boravi. Ne bojmo se poći za njim niti boraviti s njime kako bismo se osobno osvjedočili da je on Krist – Pomazanik Božji. Dopustimo mu da nas privuče tako snažno kako što je privukao Ivana i Andriju, kako bismo i sami, oduševljeni njegovom pojavom, radosno privlačili druge u ozračje božanskoga života, kao što je Andrija privukao svoga brata Šimuna. Jednom riječju, dajmo se privući i privlačimo druge Gospodinu!

Blagdan krštenja Gospodinova – B

Slavimo danas blagdan krštenja Gospodinova, o kojem smo čuli u današnjem Evanđelju kako nam je opisao sveti Marko. Prije nego će započeti svoje javno djelovanje Isus je pristupio Ivanu Krstitelju i od njega zatražio i primio krštenje kojim je Ivan krstio one koji su ga prihvaćali za Božjeg čovjeka. Nakon što je krstio Isusa Ivanu je bilo jasno da prestaje njegova služba u narodu, te da će sam Isus započeti svoje javno mesijansko djelovanje. Ivan je, doista, imao zadaću svjedočiti za onoga koji je imao doći, te se i povukao kad ga je mogao pokazati svom narodu. Pošto je Ivan dovršio svoju trku, Isus će samostalno nastaviti objavljivati svijetu svoje božanstvo i privoditi vrhuncu svoje spasenjsko poslanje sve do smrti u Jeruzalemu.

No osim što je došlo do prekretnice u službi, došlo je i do prekretnice između dva krštenja. Od trenutka Gospodinova krštenja prestaje Ivanovo krštenje, a nastupit će novo krštenje kojim će Isus obilježiti sve one koji u njega vjeruju. A kao što je krštenje na Jordanu bilo početak Isusova očitovanje i javnog djelovanja, tako postoji i kršćansko krštenje kao temelj i početak sveukupnog života i djelovanja kršćanina. Tako je Isus htio da i kršćani, oni koji će primiti snagu njegova krštenja, krenu u dosljedan vjernički život nošeni krsnom vjerom. Krštenjem su opečaćeni darom Duha Svetoga kako bi poput Isusa javno svjedočili i djelovali na spasenje svoga naroda. Isus je sišao u vode Jordana da ih posveti, to jest da bi vodama našega krštenja dao snagu da nas očiste od stare zloće, od starog kvasca i da nas osnaže da djelujemo snagom njegova svetoga Duha. Na taj način ne samo da je vjeru potvrdio kao javni čin, nego je svoje učenike i sljedbenike zadužio da djeluju snagom vjere i svetoga krštenja na dobrobit naroda, jer samo svojom vjerničkom dosljednošću mogu postati blagoslov svome društvu i narodu. Zato je dosljedan vjernički život najveći izraz odgovornosti za dobro naroda i za duše svakog pojedinca kojemu se naviješta spasenje.

Doista, koliko mi vjernici uspijevamo dosljedno živjeti svoju vjeru, toliko i naš narod ide naprijed. Koliko je naš pogled usmjeren prema Bogu, toliko svom narodu jamčimo zdravu budućnost. Ako mi nismo dosljedni obvezama koje smo preuzeli na svome krštenju, zar možemo očekivati od drugih da žive dosljedno i pošteno? Zar možemo očekivati da stanje našega naroda bude bolje, ako mi sami nismo u stanju stajati uspravni pred zadaćama koje nam Bog povjerava? Zar se mi vjernici trebamo čuditi što su ljudi našega vremena obezglavljeni, ako mi sami se ne držimo onoga što nam kaže Krist naša Glava?

Danas nas stoga Isus obvezuje na dosljedan vjernički život, život sukladan sakramentu svetoga krštenja koji nas je očistio od grijeha i pripravio za pravi život. Isus je htio da naše životno svjedočanstvo bude cjelovito, što pretpostavlja i svjedočanstvo na svakom mjestu i u svakom trenutku svoga života. Kao što je sam pošao u javnost propovijedati o Bogu i njegovu kraljevstvu, tako smo i mi pozvani navijestiti Boga živeći sukladno svim preuzetim krsnim obvezama. Kako se uopće možemo zvati kršćanima, ako nam nije stalo da se prisutnost Boga živoga pokaže i u našem svijetu i vremenu? Možemo li biti kršćanima ako nam nije stalo do spasenja naše braće i do naviještanja kršćanskih vrijednosti po kojima se spašavamo? Imamo li pravo zvati se kršćanima a nevidjeti kolika je rak-rana bezboštvo koje hvata sve snažnije korijenje i u našem narodu? Kakvi smo mi to kršćani ako ne vidimo da nema budućnosti naroda ako ne poštuje Božji zakon i ne živi snagom Duha Svetoga? Možemo li biti kršćani, a u praksi živjeti kao da Boga nema, kao da nema duše i spasenja i vječnoga života? Možemo li biti kršćani i mirno promatrati kako se oko nas širi i vlada bezboštvo i odbacivanje Boga?

Kršćani koji nisu svjesni ljepote krsnoga dara a niti svojih krsnih obveza šire oko sebe ozračje anemičnog i šizofreničnog kršćanstva. Takvi se ne popisu stanovništva priznaju kršćanima, a kasnije rade protiv biti i smisla vlastitih uvjerenja. Za sebe drže da su vjernici, ali nemaju ni snage ni volje pokazati se dosljednima u javnosti. Takvi se ponašaju ne kao da su kršteni, nego kao da su samo poliveni vodom po glavi. Ne samo da nisu primili snagu Duha Svetoga koju daje Isusovo krštenje, nego nemaju snage niti za ćudorednu dosljednost na koju je sveti Ivan Krstitelj pozivao one koji su pristupali njegovom krštenju. Mnogi ne shvaćaju da su nesvjesni kršćani ako svojim svjedočanstvom ne promiču Božje vrijednosti, te da je u tom slučaju njihov život nekršćanski i čisto bezboštvo.

Trgnimo se iz anemičnog kršćanstva i postanimo svjesni svoje odgovornosti koja se mjeri mjerom našeg dostojanstva, koje se opet mjeri veličinom Isusovom. Poput njega koji je osjećao najveću odgovornost za narod, trudimo se i mi uzdizati svoj narod naviještajući mu Boga. Prosvjetljujmo svoj narod pozivajući ga na život krsne milosti i opismenjujmo ga šireći jezik Božje ljubavi. Ako nama vjernicima nije stalo da opismenimo svoj narod svjedočeći o Bogu i da ga tako spasimo od nepismenosti i nekulture bezboštva, onda je naša vjera šizofrenična. Osvijestimo se i posvijestimo sebi obveze koje smo preuzeli prilikom krsnoga saveza s Bogom. Ako nama vjernicima nije stalo da svaki član našeg naroda spozna uzvišenu istinu o sebi kao djetetu Božjemu, onda se i sami svodimo na razinu pogana, barbara, ideologa i materijalista koji nisu iz svoje duše isprali blato zemaljštine i prljavštinu grijeha s očiju. Ako mi dopuštamo da nas olako ovaj svijet uvjeri da nema neba, onda su se uzalud za nas rastvorila nebesa u trenutku krštenja, kao što je se dogodilo i u trenutku Gospodinova. Ako dopuštamo da nas olako uvjere da smo nastali od majmuna i da smo samo zemlja, onda nismo na svom krštenju čuli glas Očev kojim je posvjedočio da smo njegova ljubljena djeca.

Molimo danas Gospodina da nam udijeli dar da shvatimo i prihvatimo svoju kršćansku odgovornost za vlastiti narod koja je istinska samo kad se događa snagom krštenja. Neka nas od nesvjesnog bauljanja učini svjesnim kršćanima, kako bismo i sami promicali vječne Božje vrijednosti na dobrobit i spasenje svoga društva i naroda, obitelji i svakog pojedinca. Neka nas nadahne svojim Duhom Svetim da uočimo da su istinski ljudske one vrijednosti koje su Bogom posvećene i neka nas čuva od pomisli da bez Boga može biti išta dobroga za nas i za naš narod.

Ovih jesenskih i zimskih dana did Mate, sjedeći na svome ognjištu, ložeći vatru i grijući se, razmišlja, kako je već njegov običaj, o vremenu u kojemu živi, o stanju i sudbini svoga naroda. Česte su to teme i njegovih sugovornika, pa je tako svratio do njega i susjed Stipan na čašicu razgovora. Slušao je Stipan razne rasprave i ostao je u nedoumici glede mnogih stvari. Zbunjuju ga prijepori glede poimanja naroda i dužnosnika na vlasti. Svaka vlast se poziva na narod i djeluje u ime naroda, i to ne samo u novije demokratsko doba, nego i prije. A pogotovo one demokratski izabrane vlasti imaju doista pokriće naroda, jer su izabrani voljom većine birača, te se kao takvi nazivaju narodnom vlasti. Čuje on i vidi da neki dužnosnici s prijezirom govore o svom narodu, to jest o jednom dijelu nazivajući ga glupim. Za njih je pravi narod onaj koji im plješće i odobrava njihove poteze, a čim to ne čini, onda je glupi narod i svjetina. Ima li on na to pravo? A isto tako, ima li zakonito pravo jedan dio naroda ne slagati se s potezima onih koji su na vlasti? Kako u tom slučaju treba tretirati taj dio naroda? Je li taj narod, narod ili je doista glupi narod? Niže tako kum Stipan pitanja i razmišljanja kako bi došao na čistac je li i sam glup ili pametan, je li narod ili nenarod. Više ne zna tko je, što je i što mu je činiti. Ako je i on glupi narod, treba li onda tu istu vlast tretirati kao svoju i narodnu, ili odbacivati kao nenarodnu? Je li narod samo masa ruku i većina biračkoga tijela? Je li onda ona manjina koja nije dala svoj glas za neku vlast izuzeta iz naroda? Mogu li oni i trebaju li biti narod? I kad su narod, kad i sami odobravaju svaki potez vlasti ili pak kad se distanciraju od nje?

Teško mi je bilo odgovoriti na bujicu pitanja koja je i mene prisilila izbistriti ideje o tim temama, zavirujući malo dublje u povijesno iskustvo koje je učiteljica života, kako su govorili stari Latini. Nekima je narodna vlast ona vlast koja ima trenutno pokriće većine birača. Tako je postalo moderno u suvremenom svijetu vladati u ime naroda, to jest preglasavanjem većine. A koliko je to dobro ili ne, treba vidjeti od slučaja do slučaja. U ime naroda se u mnogim slučajevima ozakonilo samorazaranje naroda i potpisuje njegovo samouništenje predajući ga u ruke smrti, pošasti poroka i slobodnom robovanju ovisnostima. Ali (z)broj ruku nije vrijednosna kategorija, ma koliko ih bilo, da bi se na temelju toga definiralo narod ili pak narodnu vlast, to jest onu vlast koja je za narod. Jer imati vlast nad jednim narodom, ne znači ujedno biti narodna vlast. Narod je zajednica okupljena oko čvrstih vrijednosti kao što su jezik, povijest, predaja, samosvijest, ćudoredne vrijednosti, kultura… U duhu toga narodna vlast je ona vlast koja se bori za istinske i iskonske vrijednosti na kojima je narod nastao i iz kojih crpi svoje postojanje. Vlast koja podržava narodni rast i uvijek trajnije i bolje ukorijenjenje naroda na neotuđivim vrijednostima, može se smatrati narodnom vlasti. Ona vlast koja osluškuje bilo svoga naroda i njegovu žilu kucavicu, koja osjeća prisutnost Duha u njegovim plućima, te koja poštuje njegovu povijest i običaje, može se bez lažne skromnosti smatrati narodnom vlasti.

Oni koji su udaljeni od duše svoga naroda ne mogu biti narodna vlast, bez obzira na broj glasača koji ih podupirao. Pa sve kad bi zlatom optočili cijelu zemlju, ako bi dušu njegovu zanemarili, oni nisu narodna vlast. Pa i u komunizmu, koji svi mi stariji dobro pamtimo i na vlastitoj koži, takozvana ‘narodna vlast’ je imala biračku potporu većine birača, ali nije bila narodna. Ne samo zato što je do glasova dolazila snagom prisile, nego i zato što je gazila samu bit naroda, njegove vrijednosti i uvjerenja, kulturu i običaje, jezik i samosvijest. Narodna vlast koja je kadra pogaziti sve duhovno naslijeđe svoga naroda, zanemariti dušu svoga naroda, ili, što je još gore, isprljati je, nije nikakva narodna vlast, bez obzira koliko glasačkih ruku imala. Narodna vlast koja pokušava ubiti Boga u svome narodu nije narodna vlast, nego je bezbožna vlast. Narodna vlast koja se kune u humanizam i kojoj najveći legitimitet daje čovjek, nije uopće ni narodna ni humana vlast, pa i onda kad bi sve činila po zakonima i kad bi se hvastala izuzetnim humanističkim pothvatima. Ona bi bila obična ideološka vlast, najčešće bez ideje, jer čim je ideološka nema što ponuditi čovjeku osim obmane. A time što netko ima vlast nad narodom, koju će svatko od nas koji vjerujemo poradi Boga poštivati kao svoju zakonitu vlast u vremenu, ne znači da je samim time narodna.

Tako ovaj pojam ‘narodna vlast’ ima različito značenje ovisno iz kojega se kuta promatra. Svojedobno se, kako rekoh, govorilo o narodnoj vlasti, samo da se ospori božansko porijeklo vlasti. Vjernici su vjerovali, kako je Isus posvjedočio pred Pilatom, da je svaka vlast od Boga, a bezbošci, revolucionari i ideolozi ustvrdiše da je vlast od čovjeka. Takvi su narodnom stoga proglašavalo svoju vlast za koju su tvrdili da nije od Boga, budući da su partijski čelnici odlučili da Boga nema. A da bi sebi ipak dali neko pokriće i legitimitet u narodu, nazivali su se narodnom vlasti. Prema njihovoj logici vlast dolazi od naroda, od ljudi, premda nisu pitali taj isti narod za mišljenje kad su uzeli vlast u ruke. Osim toga, jer su vlast držali ljudskom tvorevinom, uzimali su sebi za pravo, sukladno teorijama vlastitih ideologa, podizati revolucije i rušiti zakonite vlasti bilo kojim raspoloživim sredstvima samo zato jer im se nisu sviđale ili nisu bile po njihovoj mjeri. Naravno, ako se već netko toliko trudi dokazati da njegova vlast i vladavina nema veze s Bogom, onda za njega vrijedi ono što je govorio moj pokojni did: ‘Sinko moj, ako ima vlasti koja ne želi prihvatiti da je od Boga, onda ona služi vragu paklenome. Trećega nema.’

Za druge pak, i ja bih se priklonio tom viđenju, pojam narodna vlast označava onu vlast koja se bori za stvarno dobro naroda sukladno vrijednosnom sustavu, to jest sustavu neprolaznih vrijednosti, uvažavanja njegove povijesti, kulture, duha i tradicija. Jao onoj vlasti kojoj legitimitet i pokriće daje samo broj ruku glasača, a ne čista savjest i trud oko očuvanja vrijednosti i cjelovite izgradnje tog istog naroda, što uključuje njegov identitet i njegovu dušu. Jer lako se razmetati parolom: U ime naroda! Nekoć su drugovi u onom režimu dolazili na vrata crkava odvoditi biskupe ‘u ime naroda’, dok je taj isti goloruki narod svojim tijelima branio svoje pastire. Doista, nekoć su skorojevići ovoga naroda progonili Crkvu ‘u ime naroda’, zaboravljajući da je ona od njegovih početaka na ovim prostorima bila utkana u njegov život i dijelila njegovu sudbinu. Zaboravljali su da je ona postala najbolji dio tog istog naroda, dupa njegove duše i tijelo njegova bića, trajno prisutna u svim njegovim usponima i padovima, teškim i lakim trenutcima. A da je Crkva pokleknula i sišla s križa povijesne odgovornosti da bude spona Boga i naroda, i da je našem narodu ponestalo Božje snage da iznese križ svoje povijesti, ne bismo danas imali o čemu razgovarati. I da to potkrijepim jednim primjerom: da se naš narod u onih 50 godina vladavine ‘narodne vlasti’ pretvorio u ono što je ta ‘narodna vlast’ htjela, nas danas ne bi bilo i ne bismo imalo ni naroda ni svoje države.

Moj dragi kume Stipane, ovaj glupi narod, kako ga neki zovu, je cijelu svoju povijest ginuo za svoje ideale, radije nego da okalja obraz ubijajući druge za svoje ideologije! I ja sam ponosan upravo na taj dio svoga naroda! To je za mene narod. I bez truna sumnje znam: narod je onoliko narod koliko sluša glas živoga Boga i živi za istinske vrijednosti. Takvom narodu nitko ne može prodavati maglu i zaslijepiti mu oči, jer on vidi Božjim očima. Takav narod ne mogu voditi kao guske u magli, jer on za vođu ima živoga Boga. Takvom narodu ne mogu nametnuti ideologiju, jer on ima ideju i viziju vječne budućnosti. Takvome narodu ne mogu podmetati laži oni koji na svaki spomen Boga i Crkve reagiraju agresivno kao bik na crvenu krpu, jer on u svojim genima i žilama ima istinu Boga živoga od koje ga oni ne mogu odvojiti!

Dida Matu to uče one svete knjige koje zovemo Svetim pismom, a u kojima je, između ostaloga, opisana povijest izabranoga naroda. Zato su proroci taj isti narod zvali ne-narodom onda kad je odbacivanjem Boga potkopavao bit svoga postojanja i dovodio u pitanje svoju budućnost. Kršeći Božji zakon sjekao je granu na kojoj je sjedio. A oni koji to nisu vidjeli ili su svjesno pred tim zatvarali oči nazvani su bili slijepcima i slijepim vođama. Kao što je vrijedilo nekada, tako vrijedi i sada. Za sva vremena i prostore, za svaku vlast, bilo slijeva ili zdesna, bilo za crvene ili crne, bilo za zelene ili plave. Kako je bilo do sada, tako će biti i od sada, vrijeme će pokazati da je did Mate pravo zborio. Vlasti i sile ovoga svijeta prolaze, a ostaje onaj narod koji čuva neprolazne vrijednosti, kao što je bio slučaj i onog ‘Ostatka Izraelova’ koji se nikad nije pokolebao i prignuo koljeno pred idolima ideologija i pred lažnim bogovima, nego je odvažno živio i svjedočio istinu o Bogu u čijem je svjetlu spoznavao pravu istinu o samome sebi.

Svetkovina Bogojavljenja – Sveta tri kralja

Svetkovina Bogojavljenja koju danas slavimo spomen je na pohod trojice mudraca Isusu u Betlehem kako bi mu se poklonili prinoseći svoje darove. Kako bi došli do željenog cilja morali su upotrijebiti mnogo snage uma i duha, izložiti se poteškoćama i naporima, no ništa ih od toga svega nije spriječilo da dođu do Isusa u Betlehemu. Nasuprot njima stoji figura židovskoga kralja Heroda koji sustavno u sebi potiskuje iskonske vrijednosti ljudskoga duha i izričito se suprotstavlja Božjem planu spasenja podlošću i lažima. S jedne strane mudraci s Istoka, a s druge strane Herod, postaju modeli dvaju različitih načina razmišljanja i odnosa prema Bogu iz kojih i mi vjernici možemo izvući konkretnu pouku za duhovni život. Naime, i kraljevi s Istoka i Herod svjedoče, svatko na svoj način, kako se ljudi mogu odnositi prema dva bitna čimbenika, to jest sastavnice svoga života. A ta dva iskonska čimbenika ili odrednice kojima je obilježena naša ljudska narav su potreba da se jedni drugima očitujemo i potreba da tražimo Boga. Uostalom, on je u nas utkao potrebu da ga tražimo, kao što je utkao i potrebu da se jedni drugima očitujemo. Potreba očitovanja je njegova božanska odrednica čije tragove mi nosimo u duši, poradi čega nam je sasvim naravno da jedni drugima očitujemo svoju dušu, dobrotu i plemenitost. Svaki onaj tko ima iskustvo života, ljepote i dobrote, ima potrebu svoje iskustvo podijeliti s drugim. Njemu je naravno da iskustvo kojim je obogaćen podijeli s drugima bez straha i ustezanja jer time čini isključivo samo dobro drugima. Osoba ispunjena takvim iskustvom nema neku skrivenu namjeru prema drugima, nego samo želju da i oni postanu dionicima njihova iskustva. Zato to čini spontano i bez ikakve primisli.

Ljudi pak koji su udaljeni od Boga i koji se ne daju obasjati njegovim svjetlom žive u svom mraku, te ostaju mračni i nedostupni drugima. Njihove namjere su nečasne i skrivene. Sve spoznaje o životu i sve informacije koje dobiju koriste u borbi protiv Božjeg nauma spasenja. Tipičan predstavnik je Herod koji trajno ostaje u svome mraku, premda je nadomak Božjega svjetla koje mu se primaklo na toliko načina. Ali on ostaje nepropustan za to svijetlo u mraku svoje duše. Uslijed toga ne prihvaća niti da je poslanje i smisao ljudskoga života biti svjetiljka koju Bog želi zapaliti svojim svjetlom. On ne prihvaća Božju poruku za sebe, nego će poradi mraka koji nosi u duši u isti mrak uvlačiti svoj narod kojem je bio na čelu. Premda je kralj Božjega naroda, on je udaljen od navještaja spasenja Božjega, te su njegova obzorja skučena samo na zemaljski interes. Njemu koji uživa u crnilu vlastite duše ne može zasjati zvijezda kao Božji znak, jer on sve koristi da je skine s neba. Njemu anđeli Božji ne mogu u snu prenijeti Božje poruke, jer se on služi okriljem noći za svoje mračne planove.

Kao što Herod nije mogao biti zapreka Božjeg objavljenja mudracima, današnja svetkovina je dokaz da se Bog nezaustavljivo objavljuje svijetu, te se zato i rodi kao čovjek kako bi to svjetlo trajno sjala među ljudima i bilo svjetlo njihova života i njihove povijesti. Postavši čovjekom postao je dio ljudske stvarnosti, te time neuklonjiv iz ljudskoga života. Tmine zla ne mogu ugroziti ni ugušiti ovo svjetlo, ma koliko se trudile. Doista, njihov trud je neopravdan i pogrešan, jer trud koji je poželjan i koji nas, štoviše, obvezuje, jest trud koji nas vodi prema susretu s Bogom. Sebi čak normalan čovjek ne može niti protumačiti ovaj fenomen borbe protiv svjetla i Boga koji postoji u ljudskoj povijesti i samome čovjeku. Nikada ne ćemo do kraja razumjeti zašto se ljudi bore protiv Boga, što im smeta njegovo svjetlo, jer time pokazuju da ne žele ni vlastito dobro. Ljudi pak, čiste duše, spremni i voljni za dijalog s njime primaju ga, dok oni koji se uzdaju u svoju moć i štite vlastiti interes ne mogu zaustaviti njegovo objavljivanje svijetu. Ljudi pak poput Heroda su nepropusne duše koji su sebe kao optočili katranom crnila, zla i grijeha, dobro se zatvorili u se kako ne bi Božje svjetlo prodrlo u njihove dubine, kako ne bi prihvatili ljepotu života u svjetlu i promijenili vlastiti život.

Stoga,razmišljajući o dolasku trojice kraljeva mudraca u Betlehem, a i Herodu, dano nam je razmišljati upravo o ta dva značajna čimbenika našeg ljudskog života. Svatko od nas se ispunja i osmišljava svoje postojanje saopćavajući sebe i svoja iskustva kojima obogaćuje svoje bližnje, a jedno od najljepših iskustava nam se događa kad pronađemo i osjetimo živoga Boga, kao što je bio slučaj trojice mudraca kraljeva. I jedno i drugo je veliki Božji dar darovan za smislom puniji život, što se pokazalo u slučaju mudraca i Heroda, premda kod njega nije imalo onaj pozitivan učinak jer ga je sam odbacio. Ali da naša ljudska traženja i iskustva koja valja očitovati drugima ne bi ostala na razini apstrakcije, Bog se utjelovio i došao među nas rodivši se u Betlehemu. Dao nam je prigodu da ga poput mudraca dotaknemo i primimo u naručje i u vlastiti život. I premda je božanstvo bilo skriveno u krhkom ljudskom tijelu Betlehemskog Djeteta, Bog ipak nije došao samo radi toga da s nama podijeli krhkost, nego da nam udjeli božansku jakost. Premda je utjelovljenog Božjeg Sina trebalo tražiti, Bog nije došao k nama da bi se skrivao,nego da bi nam otkrio Božju ljepotu. Otvorimo se ovom Božjem daru objave, prihvatimo Isusa i preobraženi hodimo ovim svijetom svjedočeći o sjaju njegova života u našem životu.

2. božićna – B

Rođenje Božjeg Sina u povijesti značilo je veliku, po prorocima dugo najavljivanu, prekretnicu u povijesti ljudskoga roda. Prekretnica se dogodila time što je sam Bog odlučio do kraja izvesti svoj naum spasenja. O tome će sveti Ivan u današnjem evanđeoskom tekstu reći: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju imam kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. I ta Riječ – Mudrost koja se nastanila u Jakovu, to jest u židovskom narodu, bila je stvoritelj svijeta. Svemu što postade u njoj bijaše život i taj život je bio ljudima svjetlo. Isusovim rođenjem dogodilo se neviđeno čudo, dogodila su se tolika proturječja nama ljudima teško shvatljiva osim u svjetlu Božje ljubavi prema čovjeku. Doista, po nijemom Betlehemskom Djetetu Bog je na najglasniji način progovorio u ljudskom životu. Po njegovu tijelu podložnu smrti, Bog je oživio ljudski rod.

Stoga je Ivanovo promišljanje korisno i nama da o svemu ozbiljno razmislimo, jer i mi živimo u svijetu i vremenu mraka u kojem se potiskuje Božje svjetlo. Ne dopušta se Božjem životu da nam svijetli, čime čovjek izravno ugrožava vlastiti život. Živimo u svijetu u kojemu vlada zaborav Boga kao sustavna sljepoća uma i srca za Božje svjetlo. Kao da su nam uši tvrdo začepljene za Božji glas kojemu ne dopuštamo doprijeti do našeg duha. Živimo takvim načinom života u kojem nam je Bog tako udaljen jer mu hladnoćom svoga srca ne dopuštamo pristup i gluhoćom ga odbijamo ga iz svoje sredine, uslijed čega naš život dolazi na manje. Živimo u svijetu smrti kojoj smo podanici i žrtve jer ne doživljavamo Boga Ocem, niti ga častimo, slušamo i poštujemo kao vlastitog roditelja. Živimo u svijetu u kojemu se ograničeno svjetlo ljudskog razuma smatra dostatnim kako bi obasjavalo putove kojima je ići čovjeku, te ne vidimo niti da padamo u jamu beznađa i očaja. No sve to nas nuka da se ozbiljno zapitamo. Ako odbacujemo Božji život, zar nam ljudski može postati temeljem budućnosti? Ako ne upijamo savršenu Božju ljubav, zar možemo graditi na ranjenoj i ranjivoj ljudskoj? Ako ne prihvaćamo život po milosti Božjoj, zar ne vidimo da ćemo biti žrtve nemilosti ljudske? Ako ne prihvaćamo Boga kao Oca nebeskoga, zar će nam biti sveti i zemaljski roditelji? Zar možemo reći da živimo, ako smo udaljeni od središta života, od njegove punine i dubine?

Slavlje rođenja Sina Božjega želi u nama oživjeti sve dimenzije našega života koje zamiru i odumiru poradi ovakvog udaljenog načina života. Slavimo rođendan Onoga koji je kadar učiniti da Božji glas prodre u našu zaglušenu nutrinu, jer u njegovoj riječi ima neprocjenjive topline i jasnoće. Dok s ljubavlju izgovaramo njegovo im on je kadar našem ljudskom umu dati onog božanskog svjetla bez kojega je doista pomračen i izgubljen. Dok spoznajemo njegovu blizinu promatrajući ga nemoćna u jaslicama, spoznajemo da nam sam Bog dolazi ususret snagom božanskog života. Dok se čudimo ljudskoj nijemosti koju je kao Dijete izabrao želeći podijeliti našu ljudsku stvarnosti, ujedno se divimo Božjoj veličini koja je na čudesan ljudski i božanski način izgovorila svoju riječ.

Svjedoci smo danas lažnog čovjekoljublja i lažnih obećanja i ponuda na koje se uhvatio suvremeni čovjek. Svijet se danas prikazuje u ruhu čovjekoljublja i iznimne dobrohotnosti, ali najčešće svoje ponude pravi u rukavicama skrivajući prave namjere. Nije zato rijetkost da nas zavarava, obmanjuje i uzima nam ono najdragocjenije. Za šaku novca ili imovine uzima nam život, premda je obećavao da će nam ga dati. Vrijeme Božića za nas treba biti vrijeme raskida s takvim starim i ispraznim načinom života, te vrijeme opredjeljenja za novi, obnovljeni život. Božić je za nas vrijeme darovane punine koju nam daruje utjelovljeni Sin Božji. Isus nam očituje pravo Božje čovjekoljublje, ne ono koje nas hvata u zamke dugova, nego ono koje nam otpušta dugove. Svjedoči nam danas da prava ljubav Božja ne pritiska teretima kredita, kamata i hipoteka, nego nam oslobađa leđa od pritiska i tereta starih nagomilanih dugova i hipoteka grijeha koje nam troše život. Iskreno čovjekoljublje nije ono koje čovjeku obećava samo ispraznost i ispunja ga svojom prazninom, nego ono koje mu nudi da se napuni Božjom puninom i savršenim obiljem njegova života.

Stoga se danas nalazimo pred čudesnim događajem Božje ljubavi pred kojom ljudski razum zastaje, a riječ osjeća nemoć izraziti uzvišeno čudo, koje je opet tako neobično ljudsko i dohvatljivo. Sve želje i zebnje čovjeka sabrane su danas u Sinu Božjemu prisutnome među nama u ljudskom tijelu po kojem nam je postao sličan i blizak kako bi odgovorio na sva naša traženja, vapaje i molitve, kako bi naš život obdario Božjim životom. U svjetlu utjelovljene Božje Riječi i naša ljudska prima dužnu snagu, razumljivost i prepoznatljivost. Samo u svjetlu Božjega Svjetla čovjek može biti obasjan, samo u snazi Božjeg Života može biti živ. Samo onaj tko ispravno izgovara Ime Božje, može izgovoriti i ime čovječje. Samo onaj tko živi od Bića Božjega, ima istinski ljudski bitak. Neka rođenje Sina Božjega zahvati cijelo naše biće i neka preporodi naš život svojom božanskom snagom i svojim životom kako bismo mi primili neizrecivi život Božje Riječi, te kako bismo se, po njemu nastanjenom među nama, nastanili u vječnom zajedništvu života Presvetoga Trojstva.

Dok sjedam za orgulje – organon,
instrument kraljevskog dostojanstva,
poniznu molitvu upućujem tebi,
Stvoritelju svemirskog ‘instrumenta’
koji neizmjernom ljepotom i skladom
zrcali tvoju dobrotu i umješnost –
tvoj istančan sluh za sve tonove života.
Ti Ureditelju sveopćeg sklada,
povjerio si mi božansku ulogu
kad si me osposobio i doveo
da kao orguljaš skladnim melodijama
ispunjavam duše slušatelja.
Veličanstven je osjećaj
vlastitim prstima proizvoditi
i pokretati harmoniju
tolikih tonova i zvukova
koji su odraz nebeskoga sklada
i slika onoga trenutka
kada tvoji prsti stvoriše svemir
i oblikovaše čovjeka – svemir u malome.
Ti si svoji prstima raširio nebesa,
a mojima si dao poslanje
da šire ozračje neba na zemlji.
Svjestan svoje nedostatnosti
pred uzvišenošću glazbenog dara,
molim te za milost da moje ruke
budu odraz evanđeoske umješnosti,
prema kojoj, u savršenom skladu,
ne zna ljevica što čini desnica.
Obdari me takvom vještinom da,
dok pokrećem svirale
u svom rasponu boja i jačina,
slušatelji osjete da kroz njih,
kao kroz najposebnije svirale,
struji sila tvoga Duha.
Svaki dodir na pedale
neka me podsjeti da je prava pjesma
staviti pod noge grijehe svoje
kao najveće protivnike tvoje.
Jer si me našao dostojnim
da uljepšavam zemaljsko bogoslužje
uzvišenim i milozvučnim tonovima,
koji preko srca vjernika
dopiru u tvoje božanske uši,
učini me i članom zbora svetih
koji ti pjevaju vječno bogoslužje
– svadbeno slavlje Kralja Jaganjca.