Privlačila je mnogo pozornosti
pojava pomrčine sunca.
O njoj se pisalo i govorilo,
tumačilo djeci i odraslima,
upozoravalo na opasnosti
i poticalo razna istraživanja,
znanstvena tumačenja
i opsege fenomena po kojem
Mjesec zakloni Sunce Zemlji.
Ali dok propitujemo prirodnu,
a da ne primjećujemo i ne priznamo,
svjesno stvaramo pojavu
duhovne pomrčine Sunca.
Božji Sin je zasjao čovječanstvu
kao Mlado Sunce s visine,
no čovjek obzorja svoje duše
rado i olako prekrije grijesima.
Tako ne dopušta da mu se u život
probije zraka Božjeg svjetla
koje se pojavljuje za njega
da mu obasja zemaljske pute
i osvijetli obzorja prema vječnosti.
Osim toga, živeći grješno,
jedni drugima zaklanjamo Sunce
umjesto da budemo zrcalo
koje drugima prenosi njegov sjaj.
I kad je to Sunce zasjalo u punini,
pojavivši se kao čovjek na zemlji,
izopačeni ljudi nisu imali mira
dok ga nisu uklonili iz zemlje živih.
Ubijajući ga na drvetu križa
i zastirući ga grobnom pločom
proizveli su najveću pomrčinu
ikada zapamćenu na zemlji.
Pomrčina je, srećom, prolazna,
a Sunce ostaje kao nada ljudima
dajući im svjetlo i grijući zemlju
do onog susreta u Gradu Božjemu
u kojem je zaklani Jaganjac svjetiljka.

Cvjetnica 2015.

Danas na Cvjetnicu, Nedjelju muke Gospodnje, spominjemo se prije svega Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem kojim će započeti dovršenje otajstva spasenja ljudskoga roda. I kao što je Isus za svoga javnoga djelovanja učenicima najavljivao muku, smrt i uskrsnuće, tako i mi na početku Velikog tjedna, uz izvještaj o mesijanskom ulasku u Jeruzalem, čitamo i navještaj njegove svete muke. No pokazujući da je sve dio božanskog plana, Isus je htio da se i njegov ulazak u Jeruzalem zbude na način na koje je bio nagoviješten u Starom zavjetu, te je u tom smislu Isus i dao detaljne upute svojim učenicima, što Evanđelist precizno opisuje.

Kao što je uvijek slao svoje učenike po dvojicu, tako je i sada poslao dvojicu u selo ispred sebe da mu dovedu magare koje još nitko nije jahao. Time je dao do znanja da se ispunjava proročanstvo dano po proroku Zahariji: Klikni iz svega grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magaretu, mladetu magaričinu. (9,9) Isus se ne ustručava tražiti pomoć od svojih učenika, kao što se ne ustručava, u svojoj poniznosti, jahati na magaretu, čime je ostavio prepoznatljiv znak i poruku, kako svojim suvremenicima, napose stanovnicima Jeruzalema i mnogim hodočasnicima, tako i nama vjernicima u suvremenom svijetu koji hodimo svojim hodočasničkim putem prema kraljevstvu Božjemu.

Doista za mesijanski ulazak u Jeruzalem trebalo mu je jedno seosko magare, te pratnja skromnih ljudi poput galilejskih ribara. Osim toga zbor onih koji su mu izricali mesijanske počasti i hvale bio je sastavljen od običnog vjerničkog puka. Ovaj skromni ulazak je u kontrastu sa osjećajem za veličinu i uzvišenost koji je pružao Jeruzalem kao grad, pun oholosti i samodostatnosti. Jeruzalem je uistinu, gajio nadu u dolazak drugačijeg mesije, ne običnog tesarova sina iz Galileje, nego nekog slavnog i moćnog Božjeg poslanika. Mesijanska očekivanja nosila su pečat političkog oslobođenja, gospodarskog gospodstva nad drugim narodima, te kulturološke nadmoći nad uljudbom svoga vremena koja je stvarala pukotine i na tkivu njihova nacionalnog i vjerskog bića.

U svemu tome sadržana je poruka nama, kako ni mi ne bismo gajili krive nade i čekali nekog krivog mesiju, ne shvaćajući da je Mesija Božji došao i da nam je negdje u blizini, samo ga trebamo prepoznati. Mi kršćani smo pozvani poput onoj jednostavnog puka skrenuti pozornost našem društvu koji gradi svoju budućnost kao Jeruzalem nekada, u samodostatnosti i izvanjskom ostvarenju svih želja i očekivanja. Takav grad nije Božji grad, takav grad nije mesijanski grada. Takav ohol duh i oholo društvo ne mogu primiti Mesiju, nego ga samo razapeti i žrtvovati, navodno, za dobrobit koja nije ništa drugo nego laž i obmana. Poput ljudi koji staviše Gospodinu na raspolaganje magare i haljine, i mi smo pozvani staviti mu na raspolaganje svoju skromnosti, te se mi sami staviti njemu u službu, kako bismo omogućili da se njegov mesijanski osloboditeljski zahvat dogodi i za nas danas. Zato ni danas ne smijemo graditi društvo zatvoreno za Mesiju, društvo koje ne prepoznaje njegovu mesijansku ulogu, društvo koje ne uči od njegove poniznosti.

Ni danas nemamo pravo na skučeni mesijanizam zatvoren u izvanjske tradicije i ljudske okvire razmišljanja i ostvarenja. Jer takav ljudski mesijanizam ne jamči dolazak i prisutnost Boga u našem društvu. Radije se otvorimo Kristovu dolasku na cjelovit i vjerodostojan način, kako bismo u svome društvu posvjedočili radost kojom nas je ispunio njegov dolazak. Prostrimo pred njim svoje duše u poniznosti i jednostavnosti, kako bi nas on svojim prolaskom i dolaskom u naš Jeruzalem posvetio, te kako bismo i s njime gradili ovo društvo kao sveti grad Božje prisutnosti. Zahvalni za njegov nesebični dolazak među nas ljude, prigodom kojeg se nije ustezao ni muku podnijeti, od srca mu zdušno kliknimo: Hosana! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!

Da bi se ponizilo nečasne osobe,
te ih izvrglo zasluženom ruglu i sramoti,
javno se prokazivalo njihovo postupanje.
A jedan od okrutnijih načina je bio
vezati ih ili objesiti na stup srama
pokazujući ih zloćudnima i nepoželjnima.
U tom slučaju kažnjenik je bio izložen
kritici i kazni nemilosrdne javnosti.
Nerijetko su ga nazočni i prolaznici
gađali kamenjem i drugim predmetima,
ovisno o vrsti i težini prijestupa.

Istoj sudbini je bio izložen Isus –
svet i nevin optužen kao zločinac
i obješen za opomenu na stup križa.
Kad su ga lažni pravednici i moćnici,
hoteći silom Boga ukloniti iz društva,
osudili kao nepoćudnog i nećudorednog,
on je ovaj stup sramote i poniženja
pretvorio u stup slave i uzdignuća.
Po njemu je svojom žrtvom skinuo
sramotu grijeha s ljudskoga roda
i odriješio ga od svih spona
za istinsku slobodu djece Božje.

5. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako se glas o Isusu proširio ne samo među domicilnim stanovništvom Judeje i Galileje gdje je Isus djelovao, nego su i mnogi stranci koji su dolazili u Jeruzalem bili čuli za njega i htjeli ga upoznati. Tako nam sveti Ivan piše da među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci, koji, jer su bili čuli za Isusa, upućeni na Filipa iz Betsaide, zamole uslugu: Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa. Premda ne znamo što su oni čuli i znali o Isusu, ipak je očito da su htjeli vidjeti onoga o kojem su imali neke slutnje jer se glas o njemu širio. Rečeno današnjim rječnikom,  htjeli su vidjeti nekoga o komu se pronio glas i tko je u njihovim očima bio poznat na temelju onoga što se o njemu pričalo među pukom. Time što je bio poznat velikom broju ljudi možemo reći da je bio i slavan, pogotovo što su o njemu pričali sve najbolje i najpozitivnije. A oni, kad su već napravili tolike stotine kilometara da dođu iz Grčke u Palestinu, htjeli su iskoristiti da vide i jednu slavnu osobu onog podneblja.

No Isus prema sebi ne želi takav pristup ni površan odnos. Za njega glas koji kruži nije mjera slave, jer se slava ne mjeri mjerom poznatosti među ljudima, nego je istinski život u Bogu mjera slave. Isusu je bilo jasno da je glas koji se o njemu širio u mnogim ljudima pobudio želju da ga vide, kao što je bio slučaj i s Grcima. Mnogi poput njih požele: Htjeli bismo vidjeti Isusa. Takva želja, međutim, ne bi smjela ostati na razini površnoga iskustva, to jest želje koja ne zahvati dubine bića. Isus bi htio da takva želja ide duboko, u samu bit života, da prodre do najdublje pore i da je vođena najozbiljnijim razlozima postojanja. Htjeti vidjeti onoga o kome smo čuli trebalo bi nas voditi do pravoga upoznavanja, a onda i do nasljedovanja. Isus bi htio da se damo privući njegovim životom, a ne samo da smo ga izvanjski čuli i vidjeli.

Nama doista nije dan dar takvog povijesnog susreta licem u lice s Isusom kakav bi imali spomenuti Grci u Evanđelju, ali nam je dan isti dar i poziv kakav je njima uputio Isus nakon onog prvog susreta koji se dogodio s njime u Jeruzalemu. Isus je vrlo dobro znao da im nema nikakve koristi ako ga susretnu samo kao neku atrakciju, kao zanimljivu osobu koju su između tolikih vidjeli na svome putu. Bilo mu je dobro poznato da njega susretne na ispravan način samo onaj tko usvaja njegove riječi i ide putem kojim je on hodio. Isusa je ozbiljno susreo samo onaj tko je spreman ići za njim, kako sam reče: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. A onome tko ide za njim Isus daje dar poistovjećenja, što izražava riječima: I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Te riječi odražavaju potrebu potpunog poistovjećenja i dijeljenja sudbine, kako sa strane onoga koji slijedi, tako i sa Isusove strane. Jer tko se do kraja založi vjerno ga služiti, to jest slijediti, Isusa je nadodao: Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.

Korizma je za nas vjernike vrijeme takvog poistovjećivanja s Isusom. Istinski ga je čuo i vidio ne onaj tko ima površne informacije i vizualnu percepciju njegova lika, nego onaj tko ga prima ozbiljno i svom dušom ide za njim. Istinski ga pozna onaj tko je spreman s njime i za njega umrijeti, onaj tko je spreman umirati sebi svaki dan kao pšenično zrno. Korizma je priprava i vježba u takvom nasljedovanju koje ide putem svakodnevnog umiranja s Isusom, kako bi se iz takve smrti rodio novi život i došli neizmjerni plodovi. Neka nam stoga želja da vidimo Isusa ne bude tek usputna zanimljivost, nego ozbiljna odluka da ga istinski upoznamo i ostvarimo puno zajedništvo života s njime. Neka nam želja ne zastane na pola puta, na običnom poznanstvu i jednom susretu, nego neka nas vodi prema cjelovitom poistovjećivanju kako bismo ne samo iz usputnog poznanstva s Isusom, nego iz temeljitog poznavanja izvukli najveće moguće plodove. Neka želja za Bogom bude u nama više od puke radoznalosti koja se svodi na to da vidimo nešto ili nekog neobičnog, nego da nas vodi do samoga srca Božjeg života i njegove slave. Neka ta želja u nama bude toliko jaka da nas vodi k preobrazbi života i neka nam podari snagu da nasljedujemo ono  što nam Bog daje čuti i vidjeti dok susrećemo Isusa.

Isus stoga i nas svojom riječju vodi prema pravoj slavi i proslavi koju je na zemlji okusio. To je proslava uskrsnuća kojoj je usmjerena i naša korizmena priprava. Isus zna da se prava proslava života događa u smrti i u poniženju, za razliku od nas ljudi koji slavom nazivamo blještavilo, pompu života i pljeskanje ruku koje nam odobravaju ljudske uspjehe. Neupitna je činjenica da će svaki život proći kroz smrt, ali će se proslaviti samo onaj tko se digne iz smrti, čime se pokazuje što je stvarna slava koju Bog namjenjuje ljudima. Ovo je bio ključ Isusova života po kojem je on svoje učenike učio kako se i sami mogu i trebaju proslaviti. A proslaviti su se mogli ako su išli za njim, te ako su poput njega nastojali da se na zemlji proslavi ime Očevo. Nadalje, mogli su se proslaviti ako su prihvaćali da se slava sastoji u slavnom umiranju, a ne u traženju ljudske slave. To jest ako su otkrili da je istinska slava u davanju slave Bogu svojim životom, a ne u traženju od Boga da nas proslavlja na zemlji ljudskom slavom. Ne preostaje nam nego ozbiljno usvojiti njegovu pouku, te s njime proslavljati Boga na zemlji, kako bismo primili istu slavu na nebesima.

Djeca redovito ne vole matematiku
jer im je suhoparna i dosadna.
Pa ipak ona je nezamjenjiv predmet
bez kojeg ne bi bilo školskog sustava
ni zdravog razvoja ljudskog mišljenja.
Upisana je u sve pore života
čije se funkcioniranje u mnogome
temelji baš na njezinu poznavanju.

No malo tko je svjestan da je i Bog
ostavio nama ljudima duhovne zadaće
u vidu osnovnih matematičkih operacija.
Tako najprije očekuje od nas
da zbrojimo sve što nam daje,
te da u isto vrijeme sebi oduzmemo
sve što nam se nudi, a nije njegovo.
Kad se tako riješimo zemaljskog,
suvišnog, štetnog i promašenog,
onda se u nama umnaža milost Božja.
Potom slijedi posljednja operacija
– oko sebe dijeliti radost iz obilja srca.

4. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti nam Ivan prenosi dio Isusovih riječi upućenih učenom i uglednom Židovu farizejske sljedbe Nikodemu koji je došao po noći razgovarati s Isusom kako bi saznao nešto više o njegovu nauku i uvjerio se je li Isus obećani Mesija. Cijeli njihov razgovor se kretao o navještaju rođenja za nebo, kao i Isusova povratka Ocu u nebesku slavu. Kako bi što zornije predočio na koji način je Bog odlučio iskazati svoju ljubav prema svijetu i ljudima proslavljajući ujedno svoga Sina, Isus se poslužio slikom jednog starozavjetnog događaja. Povezao je otajstvo spasenja koje se imalo izvršiti njegovim pribijanjem na križ s podizanjem na stup zmije u pustinji u vrijeme kad je izraelski narod hodio prema obećanoj zemlji: Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Isus je taj događaj smatrao dovoljno znakovitim kako bi Nikodemu nagovijestio svoju smrt na križu, premda se ne može cjelokupna slikovitost starozavjernog događaja usporediti s Isusom.

Znak zmije na stupu

Isus, naime, u prvi plan ne stavlja simboliku zmije, nego ističe da je njezino podizanje na stup u pustinji bilo ljekovito za Izraelce. Pogotovo jer taj događaj nagoviješta njegovo ljekovito podizanje, to jest njegovo uzdignuće na stup križu. Kao što je Mojsije napravio neobičnu, ali spasonosnu gestu stavljajući na stup zmiju, tako je i Isus imao biti pribijen i uzdignut na križ i u svome tijelu pobijediti smrt, zlo i grijeh. Dopustivši smrti da ga ugrize, prikovao ju je potom na križ i pobijedio je obeskrijepivši njezin otrov. Uzeo je ono tijelo koje je bilo izvor neposluha i slabosti zbog kojeg je čovjek trpio ujede otrovnica, kako bi u svom tijelu primio ujede poradi nas i bio uzdignut na križ.

Ujed zmije bio je Izraelcima kazna za grijeh i neposluh, a postavljanje zmije na stup bio je ljekovit potez i zaštita od otrovnica. No zbog ljudskog grijeha i neposluha, rečeno u duhu spomenute usporedbe, zmije su i dalje nastavile ujedati ljude, pa i samoga Božjeg Sina. A kako bi ljude oslobodio grijeha i kazne, on je prihvatio i izabrao put uzdizanja na križ kao put uzvišenja u nebesku slavu. Premda nije ugrožavao ljudski rod, ipak je bio podignut poput zmije u pustinji da izmiri i izliječi ljude od svakog smrtonosnog otrova. Prihvatio je ovu nezahvalnu ulogu, pa čak i neobičnu usporedbu s uzdizanjem zmije na stup. Premda nije poput nje trovao ljudski rod, nego ga samo liječio, bio je odbačen poput zmije iz svoga naroda. Nije stoga suvišno napomenuti da i danas određeni krugovi odbacuju Isusa i njegov nauk kao otrov čovječanstva i bore se svim silama protiv njega trudeći se izvrgnuti ga na stup srama. Međutim, kao i nekada on u tom proturječju pobjeđuje. Osuđuju ga na smrt i sramotu, a on osudu koristi kao znakovito uzdignuće kojim liječi ljudski rod. Samo on podignuti na križ ostaje jedini znak koji čovjeku može vratiti zdravlja u hodu pustinjom zemaljskog života i dati konačno spasenje u nebu.

Kršćanin znak svijetu

No upravo time Isus nama vjernicima providonosno označuje put pobjede. Nama koji smo na putu prema konačnom ostvarenju u nebeskoj slavi neophodna je ova etapa zemaljskog uzvišenja koju naviješta Isus. Neophodan je i neizbježan ovaj korizmeni hod koji je hod kroz pustinju ljudskoga poput hoda Izraelaca na putu prema obećanoj zemlji. Pun je opasnosti i izazova, pun je zmija ljutica koje nas grizu koje nas najprije ugrizu kako ne bismo bili poslušni Božjoj riječi, a onda nas grizu i kao kazna, to jest posljedica grijeha.

Kamo sreće kad bismo istinski oboljeli od ljubav i prema Bogu i od želje za njime. Kad bismo shvatili koliko smo bolesni jer naš pogled, misli i riječi, želje i srce nisu do kraja upravljeni prema Raspetome. Kamo sreće da ove korizme osjetimo bol jer ne ljubimo dovoljno križ Gospodinov. Kamo sreće da dodirom križa otkrijemo koliko smo bolesni i koliko nas liječi pogled na Gospodina pribijenoga na nj. Jer i mi smo svojim grijesima poput zmija ljutica izgrizli svoga Boga. I zbog našega života i prijestupa on se dragovoljno stavio na drvo križa, kako bismo ozdravili mi, zaraženi prijenosnici zaraze.

Neka nam korizma stoga bude vježbanje u čišćenju od otrova i ujeda zmije zla i grijeha. Neka potom bude vrijeme pustinje u kojoj prihvaćamo znakovitost Isusova odgoja. Stoga, kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji i kao što je bio podignut Sin Čovječji, tako bi bilo potrebno da i mi vjernici budemo podignuti za znak našem vremenu, tako da svaki koji pogleda u nas vidi istinsko svjedočanstvo i povjeruje u Sina Božjega. Dajmo se podići na križ autentičnog svjedočanstva za raspetog Gospodina i božanski život što struji našim bićem. Ako je njemu križ bio neophodna etapa uzvišenja u nebesku slavu, onda je i nama prava lansirna rampa ili odskočna daska za put do neba. I ne zaboravimo, samo pribijen na križ poput svoga Gospodina kršćanin je valjan znak ovome svijetu.

3. korizmena nedjelja – B

Opisujući događaj izgona prodavača i mjenjača iz Hrama i Isusov boravak u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, sveti Ivan će zaključiti da se Isus nije povjeravao niti onima koji su povjerovali u njega “jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku”. Ove riječi mogu poslužiti i kao ključ razumijevanja i samog događaja ‘čišćenja’ Hrama, jer izgon trgovaca i mjenjače je bio izvršen ne samo poradi sprječavanja oskvrnjivanja Božjeg svetišta, nego poradi većoj čistoći čovjeka koji je istinski hram Božji. Ali da bi se čovjek očistio i postao istinskim Božjim hramom, nije dovoljno što Isus zna što je u čovjeku, nego da svaki čovjek zaviri u svoju nutrinu i s suoči se s onim što nosi u sebi.

Velika je, doista, istina da mi ljudi ne znamo što sve nosimo u sebi. Ne znamo što smo sve naslagali i nakupili u svoju dušu. Često nam je duša puna taloga, poput raznih nečistoća koji zagušuje strojeve, te ih nakon toga treba nositi na čišćenje čim se pokaže da nešto nije u redu, a prije nego do kraja zakažu. Slično se ponašaju i računalo: dok ne vidimo da otežano i sporo radi, uopće ne postavljamo problem i ne znamo čega se sve nakupilo u njegovoj nutrini, kojih loših i štetnih poveznica i virtualnog smeća. No kad potom očistimo i osjetom da brže radi, te da su vratio u punu funkciju, sami se ne možemo načuditi koliko je prljavštine i smeća bilo u tim napravama, što u svakodnevnici nismo primjećivali. Slično tome zaboravljamo da kroz vlastite poglede, riječi, misli i djela upijamo i u dušu nakupljamo sadržaj iz okoliša. Najčešće ni sami ne znamo i ne mislimo što je sve u nama ili se pak ne želimo oko toga baviti niti ozbiljno zaviriti u svoju dušu dok ne počne ‘otežano’ ili ‘loše’ raditi. Najgore što se navikavamo na takvo onečišćenje koje doslovnom držimo normalnom popratnom stvarnošću ljudskog života. Kao da bi bilo normalno da nam je duša puna gareži i čađe samo zato što je takvo društvo u kojemu živimo. Vjerojatno zanemarujemo kako nam je neophodno propuhivanje ventila duše kako bismo se oslobodili unutarnje prljavštine i dobili od Boga ‘ekološku’ potvrdu o čistoći duše.

Isus je pak znao što je u čovjeku, te je htio da sukladno logici čišćenja hrama svaki čovjek otkrije što ima u sebi. Ponajprije da otkrije kako je u čovjeku mjesto klanjanja Bogu, mjesto intime i duhovnog obilja, te se ne bi smjelo vlastitu nutrinu pretvoriti u prostor rasprodaje duhovnog dobra, kao ni potenciranja onog zemaljskog nauštrb nebeskog. Ako je i pozvan zarađivati i živjeti od rada svojih ruku ne znači da treba prostituirati svoju dušu i svoje unutarnje obilje. Isus je izgonom trgovaca iz hrama dao do znanja da postoji ljestvica vrijednosti te nije dobro da ju čovjek izokreće, jer nužno trpi sam čovjek. Nadalje ako želi sebi dobro onda ne smije instrumentalizirati Boga, što mi ljudi često činimo. Podredili smo Boga ne svom istinskom dobru, nego zaradi i lakšem životu. I to sve pod krinkom služenja njemu i njegovu štovanju, poput prodavača i mjenjača u Hramu. Ako treba i onečistiti se, samo da od toga bude koristi, izvlačimo valjan izgovor. Ako treba i identitet izgubiti samo da taj gubitak novcem naplatimo sve nam je opravdivo. Isus pak ne dopušta da mi očevinu onečišćujemo, jer tada gubimo tlo pod nogama, gubimo sinovski identitet, to jest svijest da smo djeca Božja.

Korizma je idealno vrijeme da zavirimo u svoju nutrinu i saznamo što je u nama. Ona je vrijeme kad pokušavamo povesti računa o tome što je u nama i to dovesti u red pod budnim okom onoga koji zna što je u čovjeku. Zamolimo ga da nam pomogne upoznati svoju nutrinu i sve njene skrovitosti i zakutke. Pretražimo unutarnje pretince duše kako bismo izbacili beskorisno i nekorišteno, a zadržali ono što je neophodno za istinski vjernički život. Potrudimo se malo bolje upoznati sebe te se osloboditi strahova, loših sjećanja, štetnih težnji i ambicija, površnosti i nečistih misli, zlih nakana i zlih djela, strasti i požuda. Koliko je u nama truleži, izgubljenog vremena i grubosti, koliko grubih riječi i psovki. A da ne govorimo o naslagama frustracija, hladnoće, narušenih odnosa, izgubljenoga mira, duhovnog nereda, svake vrste nemara.

Jer u nama ostaje nataloženo sve što činimo i mislimo, pa i onda kad je u početku naslaga tek nevidljiva, ali s vremenom se pokaže kao okorjela i teško ukloniva sa  stjenki duše. Zagorjeli smo u bezboštvu a da to i ne vidimo. Duše nam ne dišu i ne žive prozračno božanskim životom, a što je najgore i ne znamo da je to problem. Gušimo se i u svojoj ljudskosti i grcamo u valovlju ovoga svijeta, ali se ne odlučujemo približiti Bogu osloboditelju i spasitelju. Bez Boga koji bi počistio nečistoće naše nutrine doista se ne možemo osloboditi onoga što smo pohranili u nutrini gdje postaje hrđa što nas nagriza. Tek kad  Božjom pomoću očistimo naslage smeća i onečišćenja iz duše, onda odahnemo i vidimo da naša duša bolje funkcionira. Tek tada se čudimo silnome onečišćenju koje je bilo u nama, tek tada i sami priznamo što je to u čovjeku. Isus nam je to jasno nagovijestio, te pokazuje svoju spremnost da nam pomogne očistiti bičem svoje riječi koja jasno i temeljito u nama može razdvojiti čisto od nečistoga.

Prihvatimo stoga put korizmene poniznosti i prihvatimo da nas Isus pouči kako smo hram Božji, kao što je bilo i njegovo tijelo, i dopustimo da nas on očisti i posveti za istinsko duhovno bogoslužje. Neka nam posvijesti da je u našoj nutrini mjesto Božjeg prebivanja, pa mu i dopustimo da nas uresi kao Božji hram u kojem ćemo Boga susretati i štovati kao što i priliči. Budimo prihvatilište Božje i ne ostavljajmo u sebi ništa od onog što bi bilo suprotno njegovoj svetoj prisutnosti.

Photsohop je vrlo poznati program,
te sinonim za uređivanje fotografija.
Svatko tko nije zadovoljan svojim likom,
ili želi ostaviti bolji dojam,
jednim potezom u programu
ispravi sve nasavršenosti lica i tijela.
Tako nastaju savršene reklame,
plakati i naslovnice magazina,
a pred nama svijet je novca i glamura,
‘idealnih’ likova bez bora i nedostatka,
ali praznih duša i osobnosti.
No u istinskoj vjerničkoj duhovnosti
ne bi se smjelo dogoditi kao s photoshopom
da u mašti stvaramo sliku o sebi
i pravim svoj lik pred drugima
bez stvarnoga rada na sebi.
Ljudski nedostaci se ne uklanjaju
kozmetičkim potezima ili retuširanjem slike,
jer ne postoji photoshop za dušu.
Bez ozbiljnoga rada na sebi
i postojane suradnje s Božjom milošću
nedostatna i vjernika nedostojna
bila bi ‘photoshop preobrazba’.
Korizmeni hod preobrazbe duše
jedini je pravi i konkretni put
uređivanja vlastitoga bića
koji vodi do iskonske ljepote.

2. korizmena nedjelja – B

Današnje Evanđelje nam opisuje scenu preobraženja Gospodinova, pozivajući nas da otkrijemo što ovaj događaj poručuje nama u kontekstu korizmenog vremena. Kad bismo i danas htjeli govoriti o preobraženju ili o bilo kakvoj vrsti preobrazbe, shvatili bismo da svaki takav govor pretpostavlja usklađivanje prema nekom uzorku. Ukoliko nema prikladnog uzorka, ne može se govoriti o ciljanom procesu, te je time također doveden u pitanje i ishod onoga što je bilo podloženo procesu preobrazbe. No ljudska preobražnja i preobrazbe nisu tek jedna od mogućnosti, nego su neizbježna neminovnost te stoga čovjek treba s njima računati. Tako je, na primjer, svaki čovjek podložan onoj tjelesnoj preobrazbi, i to od rođenja pa do smrti. Taj proces biološke preobrazbe je zadan ljudskom naravi i odvija se sam od sebe, te je ujedno nezaustavljiv i onda kad bi ga čovjek htio zaustaviti ili pak njime ovladati. Uz tjelesnu, postoji i ona unutarnja duhovna preobrazba, to jest dužni rast koji nam se nameće kao nasušna potreba. Premda je i on neminovnost, razlika je u tome što se za ovu preobrazbu traži svjesno i voljno djelovanje, u protivnom može doći do pogubnoga stagniranja te ujedno preobrazbe ljudske nutrine nagore.

Vidimo da slična pravila vrijede kako za proces tjelesne preobrazbe tako i onaj duhovne.  Jer kao što čovjek prolazi proces preobrazbe u tjelesnom smislu od rođenja pa do smrti, tako isto je pozvan i iznutra proživljavati procese preobrazbe. U tim ljudskim procesima ima nekih sličnosti, ali i nekih razlika. Glede tjelesne preobrazbe svjesno može djelovati tek na poneki proces kozmetičke naravi, dok na one stvarne biološke procese koji korjenito preobražavaju organizam ne može utjecati. Duhovni pak procesi, premda su drukčije naravi, jer se radi o procesima duhovne svjesne preobrazbe, ipak podliježu istim ograničenjima. Premda u te procese ulazimo svjesno i tako im se podlažemo, što će reći da na njih na neki način možemo utjecati, uvijek se postavlja pitanje do koje mjere su doista u našoj moći. Možemo ih upravljati i preko njih ostvarivati duhovne ciljeve, no i za njih je ipak upitno možemo li djelovati na one bitne čimbenike života i možemo li sebi priskrbiti onu pravu preobrazbu zemaljskoga u nebesko, ljudskoga u božansko, smrti u život.

Doista, svako ozbiljno promišljanje dovelo bi nas do zaključka da se čovjek sam od sebe ne može preobraziti u onoj radikalnoj mjeri u kojoj bi to želio i tijelom i dušom. Malo toga možemo napraviti sami od sebe što bi bilo sukladno onom budućem željenom životu, jer nitko od ljudi bez Boga i ne zna kakav je on, a onda niti što mu je činiti da do njega dopre. U tom duhu postoje neke zakonitosti koje bismo mi vjernici trebali poznavati glede duhovnih preobrazbi, jer se nama korizmeno vrijeme predstavlja kao vrijeme preobrazbe putem pokore, žrtve i odricanja. Mnogi su od nas sebi zacrtali neki duhovni cilj, kako bi po završetku korizme došli do određenih poboljšanja i pomaka u duhovnom životu. Jer ako se vrijeme korizme ne pokaže za nas kao vrijeme preobrazbe, onda smo na krivome tragu te uzalud gubimo vrijeme  u nekoj vrsti vjerskog formalizma.

Stoga kako bi korizma doista mogla biti vrijeme preobrazbe, a ne promašenih pokorničarskih vježbi, danas nam je učiti o preobraženju razmišljajući o ponuđenom evanđeoskom događaju. Isusovo preobražnje istinska je škola preobraženja kroz koju su prošli Petar, Jakov i Ivan kao trojica izabranih učenika, što postaje škola i našeg korizmenog preobraženja.  Oni su svjedoci, a to znamo i sami, da ono što je Isus učinio kad je pred njima pokazao svoj utjelovljeni lik, može učiniti samo Bog, te smo i mi pozvani korizmeno preobraženje doživjeti kao podlaganje moći Božjoj. Preobraženje ljudskog bića isključivo je, dakle, u Božjoj, a ne ljudskoj moći, jer samo Bog ima moć uliti u čovjeka unutarnju snagu koja ga iznutra bitno preobražava.

Nadalje, u ovom događaju na gori, ponuđen je i model preobraženja, to jest uzor prema kojem treba provesti i vlastito preobraženje. Taj model je sam Krist Gospodin koji se preobrazio pred učenicima da im pokaže pravi put preobraženja. Tko god želi ići putem preobraženja, pozvan je izvršiti ovu duhovnu preobrazbu prema slici utjelovljenoga Sina Božjega koji nam je otkrio put preobraženja i na nj nas pozvao. Osim toga,  jer je preobraženje čovjeka isključivo u Božjoj, a ne u ljudskoj moći, Bog nam je ponudio Isusa kao sredstvo preobraženja. Upravo njegova ljudskost koja je primila puninu božanstva, te koja se u tom doticaju i zajedništvu preobrazila, i nama koji je primamo na našem zemaljskom putu postaje snaga i sredstvo preobrazbe. Samo nas zajedništvo s Isusom i primanje njegova božanskog života može preobraziti i pripremiti za onaj nebeski iz kojega je on došao da bi nas uveo u njegova otajstva.

Prihvatimo stoga milosnu Kristovu pomoć kojom nas prati na našem korizmenom putu, da korizmena pokora ne bude neko neodređeno ili ljudskim motivima vođeno odricanje, jer bi se tada pretvorilo u besciljni hod koji nas ne bi doveo do preobrazbe. Preobražavajmo se radije prema modelu i po nadahnuću Kristova preobraženja, jer nas samo njegovo preobraženje vodi i prema konačnom cilju – uskrsnuću i vječnom životu.

Vražji odvjetnik je osoba
koja ima svoju ulogu u svađama,
raspravama ili sudskim parnicama.
Tijekom kanonizacijskog procesa
redovito je to bio kanonik
zadužen da raspravlja protiv
kanonizacije samoga kandidata
tražeći rupe u evidenciji
ili pokušavajući osporiti čudesa.
Ako ništa drugo, unosio je kritičnosti
u postupke proglašenja svetima.
I danas bi mnogima bio vrlo koristan,
jer se ponašaju pred Bogom i ljudima
kao da su nekanonizirani sveci,
bez imalo svijesti kritičnosti o sebi,
najčešće imajući iskrivljenu sliku
držeći se boljima nego u stvari jesu.
Zato je i svakome od nas neophodan
onaj unutarnji ‘đavolji odvjetnik’
koji će nas dovesti do realne slike
o nama samima i našoj vrijednosti.
A korizma je idealno vrijeme
takvog kritičkog propitivanja
koje nas stavlja pred Boga
u svoj realnosti naše ljudskosti,
bez umišljenosti i oholosti.
No polazeći od ove pretpostavke
možemo istinski spoznati sebe,
jer smo ono što smo pred Bogom,
što postaje preduvjet primanja
neizmjernog Božjeg dara i života.