Preživači su životinje biljojedi
iz reda parnoprstaša
koje imaju želudac podijeljen
na četiri zasebna odjeljka.
Oni tako pretprobavljenu hranu
ponovno vraćaju u usta
i još jednom žvaču prije nego je
usitnjenu ponovo progutaju
i odvedu je na stvarnu probavu.

Premda usporedba sa životinjama
može zvučati neprimjereno,
ipak taj slikoviti govor vrijedi
i za nas vjernike pred Bogom.
Sveto pismo u tom duhu veli
da je Gospodin naš pastir
koji nas vodi na zelene poljane.
A i prorok Jeremija će govoriti
o blagovanju riječi Božje:
Kad mi dođoše riječi tvoje,
ja sam ih gutao.
No osim što riječ gutamo
neophodno o njoj razmišljamo,
da bismo je dobro prožvakali
i ispravno probaviti.
Samo ‘preživajući’ blagovanu riječi
možemo je temeljito usvojiti
i u praksu života primijeniti.
Tada nam riječ Božja
ne ‘pada na želudac’,
nego se razgrađuje u nama
postajući dio našega tkiva.
Ugrađujući se u naše biće
u nama se utjelovljuje
i obdaruje nas novim načinom
neizrecivog božanskog postojanja.

1. korizmena nedjelja – B

Prije nekoliko dana započeli smo svoj korizmeni hod, a nedjeljna slavlja su nam kao odmorišta na kojima pravimo predah i skupljamo snagu kako bismo mogli ići naprijed. Svaka od nedjelja nas na sebi svojstven način potiče na promišljanje i daje nam smjernice za nastavak korizmenog hoda. Tako nam  danas prve korizmene nedjelje Evanđelje nudi da promišljamo iskustvo kušnje koje je sam Sin Božji prošao živeći ljudski život. Evanđelist sveti Marko s dvije rečenice opisuje kako se nakon krštenja na Jordanu Isus povukao u pustinju i izložio se sotonskim kušnjama: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.

U duhu Isusova iskustva i korizmeno vrijeme, kao četrdesetdnevna priprava za blagdan njegova uskrsnuća, postaje simbolom vremena koje je Isus proživio prije uskrsnuća, ali i tih četrdeset dana koje je proboravio u pustinji gdje je bio izložen kušnji Zloduha. Samo korizma oblikovana po njegovu životu, a i definirana brojem dana koje je on proveo u pustinju, može biti prava priprava za proslavu uskrsnoga otajstva, prema čemu težimo. Vrijeme korizme je, dakle, vrijeme kušnje, vrijeme kada s mnogo više jasnoće iziđe na površinu sve ono što je inače prisutno u svakodnevnici. No isto tkao ovo je vrijeme milosti kad nam Bog daje posebnu milost za pobjedu, a pobjeda se nužno pretvara u stvarnost, jer smo njome dodatno osnaženi protiv svojeg duhovnog protivnika.

Koliko je znakovito, ali i neizbježno i korisno vrijeme kušnje u našem životu, svjedoči činjenica koju je istaknu Evanđelist: Duh nagna Isusa u pustinju. Iz toga se iščitava jasna poruka i za nas kršćane da ne možemo živjeti u zavjetrini, da ne možemo ostati u nekoj vrsti skloništa cijeli život, nego smo pozvani suočavati se sa svojom sredinom, izići na bojno polje i odnijeti pobjedu. Jer neminovno se suočiti sa svime kako bi uopće odnijeli pobjedu protiv nagnuća vlastite naravi, te je neophodno da i sami dopustimo da nas Duh nagna u pustinju. Jer prije ili poslije doći će do odsudne borbe, pa ukoliko nikad nismo osjetili vlastitu snagu i okušali je protiv svoga neprijatelja, nikada nećemo ni znati koliko je u nama jaka prisutnost Duha koji se ne da pobijediti. Ako se u korizmi ne bismo vježbali za borbu, te ako ne bismo život prihvatili kao vrijeme kušnje i pobjede Duha nad Zloduhom, bili bismo kao nikad upaljeni motor ili nikad pokrenuta naprava, čiji bi smisao zbog toga bio upitan. Stoga je naše vrijeme korizme kao vrijeme intenzivnog treninga u borbi protiv Zloduha, a sve pod budnim okom Duha Svetoga. A on nas kao dobar trener stavlja u vatru, u okršaj, jer mu je stalo ne da izgubimo, nego da se suočimo sa životom uz njegovu pomoć. Ako bismo to odbili, onda bismo napravili previd, jer bi i tako boj protiv Zloduha prije ili poslije bio neizbježan. No tim više mu je stalo da naučimo što je život, to jest da steknemo vještinu i, kako se kaže športskim rječnikom, pobjednički mentalitet. A ako ne slušamo poticaje Duha koji nas vodi kroz kušnju pustinje, postat ćemo žrtve Sotone bez ispaljena metka.

Odbijajući suočavati se s kušnjama nećemo se osloboditi sotonskog djelovanja koje, prije ili kasnije nadođe, s time da tada, kao neiskušavani i neiskusni možemo lakše podleći njegovu zavođenju i utjecaju. Odgađanje suočavanja s njime neće nas ipak poštedjeti njegove agresivnosti i posezanja za nama. Zato je vrijeme korizme vrijeme kada dopuštamo da nas Duh nagna u pustinju, da nas na neki način izloži kušnjama kako bismo stekli dužnu snagu i vještinu da im se odupremo. Jer nakon pustinje trebamo se vratiti u svakodnevnicu, u svijet u kojem Sotona maskira svoju prisutnosti, u kojem nijansira boje svoga očitovanja, te nastoji brisati jasne razlike između Božjih i svojih pozicija i ideja. Vratiti nam se u svijet gdje ćemo teško uočavati nijanse, ako nismo vježbali u pustinji razlikovati Duha od Zloduha, ako nismo naučili odbijati sve Zloduhove ponude oslanjajući se isključivo na snagu Duha. Idemo u svijet u kojem nas Zloduh napastuje napašću mlakosti i trajnog popuštanja time što nas navede da se opustimo.

Zato ni Isus nije bježao od činjenice da je pravi sukob sa Zloduhom bio ne u pustinji, nego u gradu, u svijetu, u borbi za čovjeka i njegovo spasenje. I njemu je vrijeme pustinje bilo samo vrijeme priprave za konačni okršaj i bitku sa Sotonom za svijet i njegovu dobrobit. Ako ne prihvatimo odlazak u pustinju pod vodstvom Duha, upitno je možemo li uopće ići u borbu u svijetu i za svijet. Jer je opasno i vrlo rizično ići u borbu bez jasnog iskustva sotonskih kušnji, jer nam se kasnije Sotona može vrlo vješto skriti pod krinkom slobode, humanosti, prava i pravednosti, te ga nikad ne ćemo moći raskrinkati,pobijediti i otjerati. Može se dogoditi da, ako smo duhovno neiskusni, ne vidimo u ničemu njegovu prisutnost, to jest da ni u jednom potezu ne vidimo ništa spornoga što bi ukazivalo na njega. Takva obmana bila bi njegova očita pobjeda. Opasnost je da ne vidimo istinsku duhovnu vrijednost, da ne uspijemo niti nagnuća svoje nutrine mjeriti mjerom Božje riječi i njegova nauka. Opasnost je da ne naučimo razlikovati niti naše unutarnje duhovne kretnje, da ne naučimo razlikovati na što nas potiče Duh, a na što Zloduh.

Upravo za takvu školu neophodna je korizma da naučimo što je u našoj ljudskoj nutrini nastalo na poticaj Božji, a što na vražji, što je u našim ljudskim činima od Boga, a što od Zloga. Ne moramo se bojati da ćemo pored sebe vidjeti neku zastrašujuću spodobu, nego da u našoj nutrini i savjesti ne znamo napraviti dužno razlikovanje koje Bog od nas očekuje. Za takvo razlikovanje koje se nalazi između Duha i Zloduha želi nas osposobiti Gospodin Isus, te nam nudi korizmeni put kao put jasnog razaznavanja između ovih dviju stvarnosti. Prihvatimo ovu Isusovu školu, te idimo s njim u pustinju, kako bismo snagom Duha bili osnaženi za svakodnevne pobjede u radu oko spasenja duša.

6. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju, osim što je doista ganutljivo ozdravljenje gubavca, vrlo je uočljivo da mu Isus nakon što ga je očistio od gube zabranjuje o tome govoriti: Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: ‘Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.’ Bez obzira što ovaj čovjek nije poslušao zapovjeđeno, ipak time nije iščezlo pitanje koje se nameće: Zašto Isus ne želi da izliječeni gubavac priča o svojem ozdravljenju? Zašto ne želi da prenese informaciju o onome koji ga je ozdravio?

Nama ljudima koji bismo se zacijelo drukčije ponijeli, teško je dati suvisao odgovor na ova pitanja. No ako se pokušamo uživjeti u Isusovu stvarnost možda ćemo moći nešto i razumjeti, te također primijeniti na svoj život. Naime, da netko od nas započne neku djelatnosti, gdje zna da će naići također i na veliku konkurenciju, vjerojatno bi mu jedan od prvih poteza bio da privuče pozornost javnosti, da skrene poglede na sebe i da dadne do znanja da i on postoji na sceni. Pogotovo ako je uvjeren u kakvoću usluge koju nudi narodu. Ako zna da je njegova ponuda potpuna novost u javnosti. Stoga sigurno ne bi propustio dobro se izreklamirati da što prije stekne popularnost i da što brže ostvari svoje ciljeve.

Mi smo i danas nestrpljivi u poslu, jer bismo htjeli uspjeh preko noći, zaradu bez mjere, a napredak bez duhovnog pomaka u čovjeku. Nestrpljivi smo na primjer u bolesti da što prije dođemo do zdravlja i ne vodeći računa o procesu ozdravljenja, te zaboravljajući da je i Bog bio supatnik i u našim patnjama. Nestrpljivi smo u slabosti da što prije dođemo do snage, i ne misleći na Boga koji je ponio naše slabosti. Nestrpljivi smo kad želimo zaobići procese života koji imaju svoj ritam, koji kad želimo ubrzati samo dovodimo u pitanje kakvoću života. Nestrpljivi smo u odgojnim procesima u obitelji. Htjeli bismo kod onih koji su nam povjereni vidjeti pomake i rezultate, a da se nismo upitali jesmo li mi dobro pripremili teren, te kakvo smo sjeme bacili u zemlju.

Isus, međutim, ne pokazuje ovakvu užurbanost i nestrpljivost kojoj su žrtve ljudi. On ne boluje od konkurentnosti, upravo zato jer zna da nauk i djela koja on čini nemaju konkurencije među ljudima. Pa i onda kad zna da nema smisla odugovlačiti sa spasenjem, on ipak ima svoj posebni ritam koji ne želi požurivati samo zato jer smo mi ljudi nestrpljivi. Isus ne žuri vrtoglavo, premda bolje od ikoga zna koliko je žurna zadaća širiti kraljevstvo Božje. Ako itko zna da je otkupljenje ljudskoga roda najpreča i nasušna potreba, onda je to on, a opet ne žuri na neprimjeren način, svjestan da Božja stvar u srcima ljudi i u srcu svijeta treba fermentirati. On nije htio na umjetan i napuhan način naviještati svoju božansku prisutnost, pa zato nije htio da se o njemu širi tek glas, nego je htio izgraditi svjedoke uvjerene u njegovo božanstvo na temelju živoga i snažnoga iskustva uskrsnuća. Htio je ljude u kojima će on pripremiti teren kako bi posijao sjeme svoje riječi kako bi usadio stablo života po svome svetome križu.

Zato nije žurio, niti je htio prije ubrati plod nego pripremi zemlju i posije sjeme. Svoje mesijansko poslanje nije htio ostvariti naprečac, nego temeljito i dosljedno na način dostojan Boga. Nevjerojatna je njegova božanska pedagogija. Premda je bio vječni Bog, poštivao je ritam vremena u koje je ušao. Premda božanske naravi, poštivao je sve zakonitosti ljudske naravi u kojoj je tada bio utjelovljen. Zato mu nije trebala promidžba koja bi samo proširila glas o njemu i učinila ga slavnim i popularnim, nego je radije htio da do ljudi dopru njegova djela po kojima će on njih proslaviti svojom slavom. Gospodinu stoga nije bila prva stvar na pameti da mu ozdravljeni gubavac napravi promidžbu, da razviče po okolici njegovu čudesnu moć. Njemu je prvotni cilj bio strpljivo naviještati kraljevstvo Božje i to ne čineći nikakva velebna djela. Ma koliko nam se činilo da je čišćenje gubavca neko grandiozno čudo, ipak trebamo biti svjesni da se Gospodin, kad dolazi na zemlju, ne kreće u visokim krugovima, niti bira društvo znamenitih i moćnih, niti se zadržava u njihovim palačama i utvrđenim gradovima. Naprotiv, on za svoje društvo bira jednostavne ljude, te zato i dolazi u doticaj s gubavcima, opsjednutima, bolesnima. On ne preže od toga da se druži s ljudima iz najnižih slojeva društva, te čini veliko djelo kad pomaže malome čovjeku zahvaćajući ga svojom ljubavlju i snagom.

Po tome je očito da mu nije bio imperativ da se o njemu samo pronese glas, nego da djela budu temelj za glas koji će o njemu pući. Premda zvuči gotovo proturječno, djela su trebala prethoditi glasu koji će se širiti, te stoga nije htio promidžbu bez pokrića. Nije bio poput taštih ljudi kojima je najvažnija stvar bila promidžbom priskrbiti sebi dobar glas u javnosti, pa i kad ne odgovara djelima. Nije mu stalo da izgradi imidž i sliku u javnosti, nego da čini konkretno dobro najpotrebnijim ljudima, da se žrtvuje za svakog čovjeka, da proširi navještaj kraljevstva Božjega, da podnese muku i patnju. A kao i svaki drugi posao, i taj je bio tegoban, kao što je postajao zahtjevan i onima koji su prihvaćali navještaj spasenja. No bio je daleko od toga da ljude zavarava i privlači samo izvanjskim dojmom, umjesto da ih preporodi i obogati unutarnjim sadržajem. Nije stoga smatrao dovoljnim da jedan izliječeni gubavac priča o čudu, ukoliko ljudi ne bi povjerovali i njega i prihvatili snagu spasenja po svetom križu i slavnom uskrsnuću.

Neka stoga i nas Isus pouči da kao kršćani ne težimo za brzom i jeftinom promidžbom, nego da živimo temeljito svoje vjerničko postojanje. Neka nas osnaži da ne idemo za privlačenjem pozornosti i stvaranjem izvanjskog spektakla, nego da tiho radimo i na solidnim temeljima vjere gradimo budućnost u poniznosti i skromnosti kao što je i on sam činio.

Vjetrokazi su naprave koje služe
da se odredi smjer vjetra.
Postavljeni su najčešće
na krovovima kuća
i na drugim povišenim točkama
gdje se osjete ili očekuju
udari različitih vjetrova.
Zamišljeni su i tehnički izvedeni
kao korisno pomagalo ljudima
i kad su doma, kao i na putu.
No kako ne postoje samo
vjetrovi kao strujanje zraka,
nego i različita duhovna strujanja,
poput političkih i intelektualnih,
neophodan je pouzdan vjetrokaz.
Stvorivši nas na sliku svoju
Bog je učinio da s lakoćom
otkrivamo lahor Duha Svetoga
i njegov prepoznatljivi šum s neba,
kao i pogubni vjetar nauka
u ovom kockanju ljudskom,
u lukavosti što put krči zabludi.
Umjesto da s razborom shvate
odakle i kakav vjetar puše,
mnogi ljudi se nerijetko ponašaju
kao vjetrokazi ili oblaci bezvodni.
Hirovito se pokrećući i okrećući
i na najmanji dašak vjetra
raznih pomodarskih strujanja
postaše pristaše oportunizma.
Kao osobe bez stava žrtve su
ideoloških propuha i oluja.
A zadaća vjetrokaza je
da odrede smjer vjetra,
a ne smjer ljudskoga kretanja.
Njihovo je da precizno upozore
na dobre i zloćudne vjetrove,
a ne da se ljudi vrte prema
njihovom časovitom usmjerenju.

5. nedjelja kroz godinu – B

Događaj opisan u današnjem Evanđelju zbio se na samom početku Isusova djelovanja to jest neposredno nakon održane prve propovijedi u kafarnaumskoj sinagogi. Iz sinagoge Gospodin ulazi u obitelj dvojice svoji prvih učenika Petra i Andrije, gdje su ga upravo ukućani upozorili da je Petrova punica bolesna ležala u ognjici. Evanđelist sveti Marko nas izvještava kako Gospodin nije ostao prema njima ravnodušan i bezosjećajan, nego ju je izliječio prihvativši je za ruku. Međutim, njegova skrb za bolesne i potrebne ne zaustavlja se samo na Šimunovoj obitelji, nego se proteže i na sve one koji su imali potrebu da ih on izliječi. I kao što Evanđelist uredno opisuje kako mu rekoše za Šimunovu punicu, tako ističe kako ‘donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute’. Iz toga, dakle, razaznajemo da je jedna od njegovih neizostavnih zadaća bila da služi bolesnima. No Isusova pomoć bolesnima ovisila je i o pristupu onih koji su živjeli pored bolesnika, koji su skrbili o njima, te naposljetku shvatili da im Isus može pomoći.

Iz svih elementa ovog događaja izvire za nas obveza da preispitamo sebe i svoj stav prema bolesnima i potrebnima naše skrbi. Jer živimo u izazovnoj situaciji i okolnostima suvremenoga društva u kojem se ljudi baš i ne ističu prevelikim žarom i brigom za bolesnike i potrebne. Štoviše, društvo u kojemu živimo čini nas počesto bezdušnima. Tjera nas da mislimo na sebe i na svoj posao, dok zapuštamo osobe oko sebi, a najčešće one najpotrebnije. Jer ovo društvo računa samo na zdrave, na idealne i na one koji mogu privrjeđivati, to jest čiji se doprinos može mjeriti novcem. Cijeni se samo one čiji se doprinos BDP-u vidi i izračunava, uzimaju se u obzir samo radno sposobni. Do te mjere takvo stanje utječe na nas da je uhvatilo maha i u obiteljima, što se sve više i više očituje u generacijskom raslojavanju. Pogotovo mladi često gube osjećaj za starije, isključivo posvećeni profesionalnim životnim planovima. Praktički se navikavamo da se bolest liječi u bolnici, da o bolesnima skrbi i njeguje ih medicinsko osoblje, zaboravljajući da je naša ljubav i briga najveća i najbolje opremljena klinika zdravstvene skrbi.

Uslijed toga postajemo nemarni i često previđamo one oko nas. Ne bi trebalo niti dozivati nam u pamet dužnosti i zadaće, nego prije svega bi koristilo da ispitamo vlastitu ljubav. Ako nekoga ljubimo ne smijemo mu uskratiti cjelovitu ljubav, do krajnjih granica. A ne da se događa i u našim kršćanskim obiteljima da u mnogim situacijama bolesni i nemoćni nikome ne trebaju, osim kad se, nakon što umru, treba domoći njihove imovine ili ušteđevine. Tada se pojave i neznani rođaci koji prema nekim pravnim paragrafima potražuju svoja prava, a da nikada nisu htjeli prihvatiti iz dužnosti koja proizlazi iz zajedništva sa svojim rođacima ili proizlazi iz kršćanske svijesti. Čak ima i onih koji niti prema vlastitim roditeljima nemaju obzira, a kamoli prema roditeljima svoga bračnoga druga, što vidimo da Šimun nije zanemario. On nije pravio razlike, nego je skrbio i o svojoj punici.

Može se dogoditi i da u nekom trenutku medicinska stručna skrb bude tjelesno korisnija mnogim bolesnicima, no nikad takva pomoć nije dostatna ako uzmanjka naša ljubav. Nikada ne bismo smjeli povući potez s ciljem da se staroga i bolesnoga riješimo, nego da im pružimo najbolje što se može. Ako stare i nemoćne šaljemo u domove da nam ne smetaju, da nam ne oduzimaju dragocjeno vrijeme privrjeđivanja, onda griješimo protiv ljubavi prema njima. Tu zasigurno nema Božjega blagoslova, niti može biti duhovne koristi ikome u obitelji. Osoba i njezino dobro treba nam biti u središtu pozornosti, a ne da one koji su potrebni naše skrbi sklanjamo iz svoga vidokruga i da ih mičemo sa svoje pozornice kao da nam smetaju. Nikad ih ne bismo smjeli gledati pod vidom nekoga ili nečega što ugrožava naš komoditet, ma koliko ga doista ugrozilo. Ili pak pod prizmom onih koji dovode u pitanje naš novčani interes, ma koliko nas to i novca koštalo. Jer nikad ne treba žaliti truda i sredstava koje ulažemo u potrebe najpotrebnijih, jer Bog vidi naše nastojanje oko dobra potrebnih i vraća nam to kao blago u duši.

Bilo bi čudno da mi vjernici pomislimo da netko drugi može bolje od nas i od Isusa skrbiti o našim bolesnicima. Kad se naša ljubav i skrb udruže s Isusovom, onda su i čuda moguća, kako nam svjedoči i Evanđelje. Našim bolesnicima treba omogućiti pristup Isusu, te stoga zamolimo Isusa da najprije nas zdrave izliječi i pouči odgovornosti i potakne na služenje bolesnima. Budimo u službi njegova služenja i njegove skrbi za bolesna, kako to učini Šimun i mnogi stanovnici Kafarnauma. Isus je odlučio ići i u druga mjesta propovijedati i liječiti, no da bi i danas uspio u našem mjestu, u našoj župi izliječiti bolesne, neophodno je da ih mi ne izoliramo ni od nas niti od Isusa. Odvedimo ih k Isusu i stavimo ih njemu u ruke, kako bi ih on zahvaljujući našoj ljubavi i skrbi do kraja liječio i naša i njihova srca, kako bi nam pokazao da pravo ozdravljenje dolazi iznutra po vjeri i po zdravim odnosima u međusobnoj ljubavi. A napose kako bi nam dao sigurnost istinskog smisla života u njegovu kraljevstvu koje nam daje kao nagradu za nesebičnu ljubav i milosrđe prema drugima.

Tebi vječni Oče, ja tvoj ponizni sin,
upravljam skromnu molitvu
u tišini i skrovitosti svoje ćelije,
koja je meni cijeli svijet.
Ona je prebivalište u kojem ćutim
da je moje srce bliže tebi
nego dok bijah u svijetu.
Moje samostansko obitavalište
mnogim djeluje skučeno i tijesno,
no meni se u njem otvaraju
sveta obzorja vječnoga života
i prostranstva beskrajne slobode.
U svijetu izobličene ljudskosti
želja mi je biti živa slika
tvoga utjelovljenoga Sina
koji je prošao zemljom čineći dobro
i objavljujući tvoje milosno lice.
Oduševio me je svetim siromaštvom,
privukao me ljepotom čistoće,
usmjerio me poslušnosti tvome glasu.
Zato se nisam bojao ni križa
koji je postao ljestvama savršenstva.
Dok se odazivam na evanđeoski poziv
daj da korjenito odbacim svijet,
njegovu zamamu i požudu,
kako bih uživao isključivo
u tvojoj očinskoj ljubavi.
A kad me svijet zbog toga
bude prezirao i odbacivao
kao štetni otpad i smeće,
neka mi to bude pred tobom
najveće priznanje i najljepši ures,
kojim resim tvoju obitelj na zemlji
Majku našu svetu Crkvu.
Ne želim biti besposlen promatrač
u ovoj areni zemaljskog boja,
nego vrijedan poslenik i sluga braći,
koji nadahnuće za nesebična djela
pronalazi u blaženome motrenju
odvijeka pripravljenih budućih dobara.

           Uz blagdan Svijećnice

U vrijeme kad anđeo Gabriel naviješta Nazaretskoj Djevici da će začeti i roditi Sina Božjega malo je koji ljudski um zastupao da je Bog dobar. Najpoznatiji pobornici govora o prvom počelu kao Dobru bili su filozofi platonisti koji su prvu Ideju poistovjetili s Dobrom. Premda su držali da se cjelokupna stvarnost i u svom bitku i u svom postajanju i kretanju temelji na Dobru, ipak to isto počelo nisu poimali kao osobnog i živog Boga nego kao ideju, pa je za njih ipak bio distanciran, bez konkretne skrbi oko čovjeka i svijeta. Ljudi su dolazili do njega kroz razmatranje svijeta ideja, te su, prema uvjerenju platonista, rastući intelektualno u spoznaji ideja, rasli u dobru. S druge pak strane u židovstvu Marijina vremena o Božjoj dobroti se nije govorilo kao o principu ili ideji, niti o razvoju vlastite dobrote intelektualnim rastom, nego se Božja dobrota očitovala u stvaranju svijeta i daru Zakona, nasljedovanjem kojega su i ljudi postajali dobrima. Židovstvo je poznavalo osobnoga Boga koji je učinio dobro sve što je činio, te se ujedno približio i njima kao narodu oplemenjujući i njih svojom dobrotom. Najlakši put ostvarivanja dobrote bilo je vršenje Zakona u kojem je bio izložen put dobra propisan za čovjeka.

Oba ova vida imala su i svojih spornih točki ili dimenzija. Filozofsko poimanje Dobra imalo je vrlo malog odjeka u životu konkretnoga čovjek, jer je dobrotu poistovjetilo s intelektualnom spoznajom, a u židovstvu je više prevladala slika Boga kao strogog i pravednog suca nego kao dobrog Oca. Osim toga mnogi su židovi, iščekujući da on svoju dobrotu pokaže društveno-političkim angažmanom za vlastiti narod, dvojili o njegovoj dobroti jer se oslobođenje stoljećima nije događalo, niti je bilo konkretnije naznake za njegovom intervencijom. Nadalje, ti isti nisu niti razumjeli njegovu dobrotu u sveopćem opsegu dobrohotnosti i cjelovitoj mjeri milosrđa prema svim ljudima, nego su je uskogrudno vezivali uz potrebe vlastitoga naroda. Promatrali su i pozivali se samo na onaj vid i trenutak dobrote koji je odgovarao njihovim prohtjevima i poimanju.

Po Mariji utjelovljeno Dobro

Marija pak stječe cjelovito iskustvu i ima cjelovit uvid u Božju dobrotu, koja ni u kasnijim vremenima nije bila jasna ni uvjerljiva mnogima. Pjevajući svoj Veliča ona će to jasno i reći: “Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.” Ona, dakle, priznaje Božju dobrotu koja nije ograničena samo na jedan naraštaj i na jedan trenutak, nego se proteže kroz prostor i vrijeme od koljena do koljena. Doduše, rečeno na ovaj način, moglo bi djelovati da je Bog dobar samo prema strašljivcima, a da nije dobar prema svima. Marijine riječi ipak imaju univerzalno značenje jer ona dobro zna da Bog ljubi sve ljude i ne odbacuje nijedno biće koje je stvorio. Dio je ljudi, na žalost, koji se zatvaraju pred Božjim djelovanjem, riječju i dobrotom, te njegova dobrota nema učinka u njihovu životu jer je oni odbacuju. S druge pak strane, oni koji imaju osjećaj strahopoštovanja prema njemu, njegovu životu i svetosti, prihvaćaju dar njegove dobrote, te su primjer njezinih učinaka.

Upravo zahvaljujući njezinom strahopoštovanju za Boga svim naraštajima do konca svijeta iskazana je Božja dobrota. Po njezinoj spremnosti i čašćenju Boga, svi su primili neizrecivu Božju milost. Marija ne promatra Boga isključivo kao strašnoga suca koji kažnjava, premda zna da nitko ne može izbjeći njegovu sudu. Ona ga promatra kao dobroga i milosrdnoga Oca koji prvenstveno nagrađuje one koji ga se boje. Njezino djelovanje motivirano je pozitivnom sviješću o njemu i njegovoj svetoj volji za spasenjem svih ljudi. Upravo takav stav je sveti strah kojim priznaje njegovo božanstvo, to jest njegovo očinstvo nad svim stvorenim, a napose nad ljudskim životom. Doista ga je doživljavala kao dobroga Oca cijeloga ljudskoga roda i to u tolikoj mjeri da je znala da se ne može iznevjeriti svojim obećanjima, jer bi se iznevjerio svojemu životu. A kolika je bila velika njegova dobrota pokazao je kad je ljudskome rodu dao svoga Sina koji će svojim utjelovljenjem biti blagoslov svim naraštajima koji se Boga boje. Utjelovljeni Sin Božji doista je najveći iskaz Božje dobrote, a Marija je bila prva prihvatiteljica utjelovljenoga otajstva i darovateljica svijetu. Ona ga je ponizno prihvatila kao istinsko Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, kao utjelovljeno Dobro koje oplemenjuje svakoga čovjeka, te ga je velikodušno dala svijetu da bude spasenje svih ljudi i svjetlo svih naroda, kako je rekao starac Šimun kad ga je primio na ruke u Hramu. Božja dobrota nije ostala samo ideja ili naum, nego se u Isusu konkretizirala u najvećoj mjeri, te je Marijina zasluga da je služila Bogu kako bi njegova dobrota došla na svijet na jedincat i neponovljiv način.

Dobrotvorka bolesnih 

No osim što je služila Bogu da se njegova dobrota utjelovi, Marija i dalje služi svojim zagovorom da utjelovljeni Božji Sin, Dobro od Dobra, od koljena do koljena dopre do konkretnog čovjek, napose onog najpotrebnijeg njegove prisutnosti. Njezina skrb se pokazivala u brojnim svetištima, osobito na mjestima njezina ukazanja, kao što je ono u Lourdesu u kojem su se dogodila tolika čudesa i ozdravljenja. Stoga je sv. Ivan Pavao II. blagdan Gospe Lurdske proglasio Svjetskim danom bolesnika. Ne samo onima s tjelesnom bolešću, nego i svakoj vrsti duhovnog bolesnika Marija pruža svoga Sina kao najbolji Lijek i pravoga Liječnika. Kao što ga je nekada stavila starcu Šimunu u naručje da zasiti njegovu glad i žeđ za Bogom, tako ga stavlja svakom čovjeku željnome okusiti Božje dobrote i milosne snage.

Ali isto tako Marija nam daje recept Božje dobrote, jer nam ukazuje da je njegova dobrota nad onima koji ga se boje, kao što je bila na njoj. Njezina bogobojaznost je primjer kako doći do Božjeg srca i kako priskrbiti sebi njegovu milost i zaštitu. Božja nam prisutnost postaje ljekovita ako sa strahopoštovanjem izgovaramo ime Svesilnoga i svetoga, to jest ako se čuvamo površnosti s kojom ga inače ljudi susreću i spominju. Liječimo se od svojih bolesti ako u vlastitim postupcima imamo onaj sveti strah, te se čuvamo svakoga grijeha i zla. Sebi i drugima vraćamo zdravlje ako ispovijedamo njegovo božanstvo i svemoć , to jest priznajemo njegovo gospodstvo, ali i njegovu očinsku ljubav nad čovjekom. Tko nema taj sveti strah pred Bogom, pokazuje da boluje od smrtonosne bolesti bezboštva, te da nema prave svijesti ni o sebi ni o drugome ni o Bogu. Njegovo djelovanje, čini i izbori, misli i riječi, puni su bolesnih nakana i ciljeva, jer ne poznaje onaj konačni domet i cilj svoga života. Bježeći od Božjeg milosnog djelovanja, postaje žrtva svoje samodostatnosti koja nije kadra podariti mu cjelovito zdravlje.

Potrudimo se, stoga mi, poput Marije, biti bogobojazni i razmišljati o Božjoj dobroti s dužnim strahom i strahopoštovanjem. Ne budimo površni na način da ne uočimo pogubnost duhovne bolesti koja nas odvaja od Boga. Budimo otvoreni liječiti i svaku tjelesnu nemoć i pošast noseći u srcu Isusa svakom bolesniku, kao što je činila i čini naša nebeska Majka. Neka po nama i našem svjedočenju svi osjete da je Bog izvor svake dobrote, ne samo kao stvoritelj svega stvorenoga, nego i kao dobri i milosrdni Otac koji skrbi o svojoj djeci. Ne budimo preuzetni, nego otvorimo svoj duh i otkrijmo Boga prisutnoga u povijesti spasenja, dobrog Boga utjelovljenoga u naš život kao lijek besmrtnosti. Zahvalimo Mariji što nam ga je donijela, a mi se trudimo po njezinu primjeru liječiti svijet njegovom dobrotom.

Baviti se izradom staklenih proizvoda
na klasičan način puhanjem,
vrlo je zahtjevan i težak posao.
Hoće se ne samo umješnost,
nego i snažna pluća i moćan dah,
kao i velika otpornost na toplinu
u blizini užarenih peći.
Iz užarene staklene mase
valja izvući određenu količinu
dajući joj potom željeni oblik,
bilo da je riječ o čaši ili vazi,
boci ili nekom drugom predmetu.
Ako sebe kao ljude uspoređujemo
s predmetima do kraja oblikovanima,
onda nam je izrada stakla predložak.
Kako bismo postali istinski ljudi,
božanskih dimenzija i oblika,
neophodan je onaj nebeski Puhač
koji nas obrađuje dahom svoga Duha.
Samo on nas izvlači iz mase bezličnosti
dajući nam oblik potpuno sukladan
vječnoj Očevoj namisli, to jest
oblikujući biće na sliku Božju.

4. nedjelja kroz godinu – B

Započinjući svoje javno djelovanje Isus će doživjeti i prve neugodnosti kao što je bila i ova u Kafarnaumu, opisana u današnjem Evanđelju. Premda su oni koji su ga slušali bili zaneseni njegovim naukom, ipak se u jednom trenutku našao jedan čovjek opsjednut nečistim duhom koji će se suprotstaviti njegovom propovijedanju i djelovanju pozivajući ga javno, naočigled svih, da napusti sinagogu i da ih pusti u miru. Radilo se o pojedincu, i to vrlo specifičnome, ali zato ipak vrlo glasnome koji je uz to i jasno izrekao svoje mišljenje i stavove o Isusu, pri čemu se nije niti ustezao priznati da je Isus Svetac Božji. Premda nije ima nešto konkretno predbaciti Isus, ipak nije doveo u pitanje svoje pravo da negoduje. U njemu je bilo toliko prkosa i otpora prema Gospodinu da se nije bojao niti činjenica da je pojedinac, niti  se ustručavao zato što je sinagoga bila puna ljudi koji su Isusa slušali s oduševljenjem. Sila nečistoga duha koja je njime dominirala bila je toliko jaka da je ima hrabrosti uzeti riječ i suprotstaviti se svemu. Uostalom, kad malo bolje razmislimo, nije bilo teško nadglasati sve one koji su na tih i pobožan način slušali Učitelja koji tumači Božju riječ, jer istinsko plodonosno slušanje Boga je pretpostavljalo i poslušan stav.

Ako bismo mislili da je taj događaj bila jedna usputna i davno prošla epizoda, onda se teško varamo. Naime, Božja prisutnost i danas u svijetu izaziva mnogo otpora i bunta poput onog iskazanog u sinagogi. Mnogi i danas izbacuju Isusa iz društva i javnosti otvoreno se protiveći njegovu nauku i viziji života koju je njegovo utjelovljenje i uskrsnuće uspostavilo na zemlji. No ne smijemo pred time zatvarati oči, nego se ipak iskreno upitati i preispitati. Je li Isus kao Bog ipak prekoračio onu granicu autonomije koju je prvi čovjek postavio pred Bogom, a današnji čovjek ostavio? Takva autonomija se izražava pitanjem opsjednutoga: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Danas se nešto slično može osjetiti i prereći u riječima mnogih na način: Što ti, Bože, imaš s nama? Želiš li nam oduzeti autonomiju i slobodu? Želiš li onemogućiti naš napredak? Želiš li nam osporiti bolju budućnost? Želiš li nam pomrsiti konce?

Mnoštvo je doista pitanja koja se postavljaju, a iz kojih se vidi da je svijet već krenuo, uhodao se i navikao na svoju autonomiju nakon što je Boga potisnuo iz svijeta. Navikao se na Božju odsutnost, pa čak poneki uživaju u maloumnoj tvrdnji koju proglasiše istinom da je Bog mrtav. Svijetu koji je navikao misliti sukladno onome što čini u svojoj bezočnosti, koji je navikao kodificirati zakone sukladno tekućoj praksi, a ne razumu i istini, Isusu je posvjedočio nešto drugo. Svijetu koji je navikao razne oblike nečistoće proglasiti najvećim dometima ljudskog napretka, nije dobrodošao onaj tko raskrinkava svaku nečistoću i oslobađa čovjeka unutarnje prljavštine. Svijetu nije dobrodošao onaj tko Božjom mišlju razgoni ljudske nečiste misli, ni onaj tko Božjom snagom pokazuje da je ljudska snaga slaba, ni onaj tko Božjim djelovanje ukazuje na nedostatnost ljudskoga. I danas mnogi pojedinci i udruge, a počesto i cijela društva glasno viču: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Doista, takav buntovni krik uzdiže se iz mnogih grla i glava, a da i ne znaju koliko je njihov krik plod sugestije nečistih duhova koji žele ovladati čovjekom, koji u čovjeku traže prostor za svoje buntovničke ideje. Mnogo je onih koji su prihvatili takve zloćudne i zlokobne sugestije i koji Isusa ignoriraju živeći po svome, ili pak koji ga ne žele u svojim obiteljima ili pak koji u društvu guše kršćanske vrijednosti.

Ali ne samo da trebamo postaviti tolika pitanja i čuti prigovore, nego moramo i mi biti i svjesni i jasni glede mogućih odgovora. Trebamo se suočiti s upitom jesu li ova pitanja i prigovori kojih ima i u našem društvu opravdani. Je li smislen krik poput onog u sinagogi koji i danas poručuju Isusu: Ti si Svetac Božji, ali svejedno odlazi od nas! Mi kršćani pozvani smo posvjedočiti da Isus nije došao da nas uništi, kako mnogi govore ili pomišljaju, nego da nas ponovno oživi svojom božanskom snagom. Isus nije došao da nam dokine ljudsku autonomiju, nego da nas oslobodi za stvarnu slobodu. Isus nije došao da nam nametne neke božanske odredbe poput novih državnih dadžbina i poreza, nego je došao da nas obogati svojim naukom. Isus nije došao da nas tjera u red mehanizmom redarstvene prisile, ali ne znači da je zanemario svoj božanski autoritet kojim nas je iznutra obogaćivao. Isus nije došao da nam nanese ikakvu štetu, nego da nas obdari božanskim životom. Došao je i radi onih koji viču protiv njega poput opsjednutoga u sinagogi, ali su u biti nesretni i neispunjeni, te vape za njegovim zahvatom.

Zato smo pozvani s ponosom prihvatiti nauk svoga Učitelja čije nas riječi mogu samo uzdići u našoj ljudskosti. Dopustimo da nas njegova riječ zanese, a da nas snaga obuzme kako bismo bez straha posvjedočili i našemu narodu da Isus ne čini nikome štete ni zla, nego da je donio samo Božje dobro među nas. Svojim oduševljenjem za sve što je govorio i učinio posvjedočimo neprocjenjivu ljepotu i nezamjenjivu važnost njegove prisutnosti u našem životu i cijelome društvu, jer nauk, snagu i čistoću koju nam on daje ne može nam dati nijedan živi stvor. Nastojmo svojom vjernošću i dosljednošću Isusu utišati bunt protiv vjere koji dolazi od mnogih nečistih duhova našega društva kako bismo priveli mnoge duše pokornosti pravim božanskim vrijednostima koje su jedina prava mjera i hrana ljudskog života. Neka se u našem životu proslavi Isus i njegova božanska snaga, kako bi se po našem djelovanju proslavio u životima drugih kako bismo svi zajedno izgrađivali ovdje na zemlji čvršće i pravednije društvo, te prispjeli zajedno u kraljevstvo nebesko.

3. nedjelja kroz godinu – B

Prošle nedjelje smo razmišljali o tome kako je Isus trojicu od svojih budućih učenika upoznao u vrijeme kad je boravio u Judeji u kraju u kojem je sveti Ivan Krstitelj pripremao narod potičući ga na obraćenje krštenjem pokore.  No on sam tada još nije započeo bio propovijedati i javno djelovati sve dok Ivan nije bio predan, to jest bačen u tamnicu. Nakon što je Ivan uhićen, Isus se povlači u Galileju, kraj u kojem je odrastao i započinje vršiti poslanje u svom narodu uz Galilejsko more gdje će ponovno susreti Andriju i Šimuna, kao i sinove Zebedejeve. Iz ovog lapidarnog opisa iz pera sv. Marka, a pod pretpostavkom da se radi o Božjem Sinu, izviru dva niza upita. Najprije bismo se mogli zapitati što je novoga i posebnoga bilo u njegovu nastupu? Što je novoga navijestio i otkrio ljudima, jer i Ivan Krstitelj je pozivao na obraćenje? Je li bilo neophodno da on sam dođe ili je pak čovjek do svega toga mogao doći i sam bez njegova posredovanja? Može li se njegov nauk smatrati neizrecivim i, ako može, po čemu? U čemu je bila snaga njegove riječi kad je uspijevao ljude otrgnuti od njihova svakodnevnog načina življenja i odvesti ih za sobom u neizvjesnost? A drugi niz upita ticao bi se njegova božanskog statusa: Može li se iz svega što je naviještao i činio prepoznati da je doista bio poseban? Može li se zaključiti da je bio Bog? Što ga je ponukalo da dođe među ljude?

Isus, doista, nije plijenio pozornost samo pojavom, nego je plijenio i riječju. I ma koliko se činilo da u onome što je Isus činio nema ničega tako posebnoga, ipak je velika činjenica da je njegova riječ bila tako jaka da je dirala ljude do dna srca. A nije bio demagog, čovjek koji govorničkim umijećem zavarava mase i njima manipulira. Nije davao nikakva iluzorna ni lijepa obećanja, nego je s toliko realizma nastupa prema ljudima, da im nije ostavljao prostora za iluziju.  Doista, osim što je njegova pojava bila izazovna, još izazovnija je bila njegova riječ, jer bio je kao onaj koji zna o čemu govori. A govorio je isključivo o Bogu i njegovu kraljevstvu. Sveti Marko će stoga i reći: Propovijedao je evanđelje Božje. Očito ljepota i snaga njegove riječi nije bila u retoričko-filozofskoj dotjeranosti sadržaja i oblika, nego u snazi Božjoj kojom je nastupao.

Sigurno je stoga da je njegova riječ izlazila iz okvira naših svakodnevnih ljudskih navika i ponašanja. Naša ljudska riječ nije tako moćna jer smo je sveli na naše svakodnevno ‘ribarenje i ribarsko prigovaranje’, poput eventualno galilejskih ribara. Sveli smo je na tekuće poslove, na naklapanja zemaljskim procjenama i obvezama, na spletke i zakulisne igre, na isprazne i površne razgovore, na poslovne sporazume i trgovinske pregovore. I jer u našu riječ nije ugrađen navještaj evanđelja Božjega, pa i kad imamo najbolje humane namjere, ona ne postiže pravi cilj. Zato u svakodnevnom životu, umjesto da izgrađujemo sebe i druge sadržajem radosne vijesti, najčešće se razgrađujemo i razaramo. Umjesto da riječju ljude zaogrćemo kao božanskim plaštem, počesto služi da se njome ogoli čovjeka. Pa i oni koji imaju rafinirane tehnike služenja riječju, podložni su napasti da je začine otrovom ove ili one vrste skrivajući u njoj prave ciljeve i nakane.

Eto, zato je Isus došao jer je čovječanstvo ostalo prepušteno sebi i izgubljeno u bespućima bez pravog navještaja i bez pravog sadržaja Božje prisutnosti. Upravo zato jer su ljudi bili pogubljeni i polovljeni u kojekakvim spletkarskim mrežama, bila je potrebna jasna riječ onoga koji je kao jedini svoj cilj imao navještaj evanđelja Božjega, kojem je sve podložio. Neophodna je bila riječ koja je čovjeka oslobađala iz svih mreža zla jer ga je povezivala s Bogom. Neophodna je bila riječ koja je opustošene ljude ispunjavala radošću koja se mjerila Božjom prisutnošću i puninom. I dok se ljudi muče sporeći se oko vrijednosti zemaljskih kraljevstava, došao je netko tko im je riječju htio otvoriti spoznaju i osjetljivost za kraljevstvo Božje. Njegova riječ im je naviještala istine o kojima nisu mogli čuti od ljudskih učitelja, nudila im je neizrecivi nauk  izrečen njihovim jezikom i riječima. Njegova riječ je bila snažna jer je u čovjeku budila sveti nemir, umjesto da ga ostavi u lažnom miru i mrtvilu bez Boga. Bila je krjepka jer se nije bavila ljudskim naklapanjima ni nategnutim tezama, nego je davala samoga Boga na jednostavan i neposredan način. Bila je čista, jer je ispirala ljudske savjesti od zemaljske prljavštine, bolje nego što su galilejski ribari ispirali mreže. Neophodna je, doista, bila riječ Boga, jer čovječja nije mogla doći do ovih dometa.

Probudimo se, stoga, i mi iz svoga mrtvila, jer nam Isusova riječ i danas odzvanja. Primimo njegov navještaj o evanđelju Božjemu i upijmo mir koji nam donosi njegovo propovijedanje. Ne bojmo se zakoraknuti s Isusom u radost Božje radosti koja nam se približava. Ne oglušimo se na ono njegovo: Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi! Ne uskratimo sebi zadovoljstvo da drugima navijestimo mir i radost obogaćujući ih evanđeljem i privodeći ih kraljevstvu Božjemu. Učimo od svoga Gospodina koji je ljude vraćao dubini njihova smisla otkrivajući im koliko riječ može biti snažna i bremenita, a njemu je to polazilo za rukom jer je sadržaj davao u novosti svoje osobe i svoga božanskog života. Odvažimo se i pomažimo drugima da otvore svoje srce kako bi se ispunilo vremenom Božje blizine i kako bi u nj ušlo kraljevstvo Božje koje je došlo na zemlju po Isusu, Sinu Božjemu.