1. nedjelja došašća – B

Evanđeoski odlomak koji čitamo danas na prvu nedjelju došašća Isusov je poziv na budnost zabilježen perom svetoga Marka. Iz Evanđelja je očito kako se Isus služi jednostavnom i dobro poznatom slikom kućedomaćina koji odlazi na put, izdajući svojim slugama zaduženja i povjeravajući poslove. Jednu od posebnih i vrlo važnih zadaća, na čemu je naglasak u današnjem tekstu, gospodar povjerava vrataru zapovijedajući mu da bdije. U biti, Isus je započeo ovu prispodobu potičući na budnost, kao što je i nastavio istim pozivom nakon što je izrekao usporedbu s kućedomaćinom i vratarom. I u jednom i u drugom slučaju Gospodin navodi ljudsko neznanje o času i vremenu kao razlog upućenom poticaju: ‘Bdijte jer ne znate kada je čas’, ili pak: ‘Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti’.

Isus je smatrao svojim poslanjem svoje suvremenike pozvati na budnost, to jest da se trgnu iz stanja umišljenog znanja koje je moglo biti kobno. Skrenuo im je pozornost na istinu da ipak ne posjeduju ono pravo znanje koje bi trebali posjedovati, jer ono umnogome određuje intenzitet i ljepotu života. Znanje koje je dovodilo čovjeka do pospanosti pred Bogom, a u koje se čovjek lako uljulja, lažno je znanje koje prouzrokuje sljepoću poradi koje čovjek nije u stanju sagledati vlastito neznanje o bitnim životnim sadržajima i istinama. Zato Isus, kad poziva na budnost, upozorava na pospanost, to jest na obamrlost duha koja nastaje uslijed neznanja o onom času, to jest o Božjem dolasku.

Riječi pouke i upozorenja o budnosti koje izgovori Isus ni danas ne gube na svojoj aktualnosti, jer što je vrijedilo za naraštaj njegova vremena, vrijedi i za naraštaj našega vremena. Istom vrstom neznanja obilježen je i čovjek današnjice na bilo kojoj točki kugle zemaljske, kao što je bio čovjek onoga vremena u Palestini. Razlika može biti samo u tome da je budnost današnjega čovjeka još manja a obamrlost veća, jer povećanje pospanosti o obamrlosti ide ukorak s uvjerenjem da posjeduje veće znanje nego nekadašnje čovječanstvo.

Doista, s lakoćom se da primijetiti da se čovječanstvo uljuljalo u svoje poslove i u svoje obveze da nema vremena za Boga. Današnje društvo je čak opijeno jednom vrstom lažnog znanja na temelju kojeg gradi lažni optimizam i lažnu viziju života. Lažno znanje je itekako opasno znanje, jer ne omogućuje čovjeku da vidi koliko ne zna, a zavarava ga onom malom količinom znanja koje mu je dostupno. Zavarava ga do mjere da ne vidi koliko takvo navodno znanje može biti štetno i beskorisno. Štoviše, zasljepljuje mu oči i omamljuje osjetila isključivo tehničkim znanjem, dok se znanje o Bogu ne pojavljuje ni u najdaljoj primisli.

Ni danas nije rijetkost da ljudi ne vide kako ne znaju baš one bitne životne stvari na koje Isus upozorava. Tako na primjer ne znaju ništa o onom času, to jest o onom danu koji dolazi kao kradljivac na vrata ljudskoga života, a vrlo malo znaju i o Bogu kojega trebaju tada susresti licem u lice. Ljudsko znanje o zemaljskome okupiralo je čovjeka do mjere da ne traži duhovno, to jest Božje. Znanje koje čovjek danas razvija je takvo da ga navodi na uljuljanost i na pospanost, pa čak i na potpunu odsutnost duha.

Zato nas današnje Isusove riječi nukaju da posvećujemo veću pozornosti prema pravom znanju, a ne prema onom humanističkom koje je poput gnostičkoga znanja iz prvih vremena Crkve. Pravo znanje je ono koje dolazi od Boga, a ne od ljudi, i čini nas budnima. Svako drugo znanje bez znanja Božjega, u konačnici je besmisleno i beskorisno. Ako nas znanje koje koristimo na ovome svijetu ne upućuje prema susretu s Bogom u onom trenutku o kojem je govorio Isus, onda pretvara naš ljudski hod i put u bespuće i stranputicu. Znanje kojim raspolažu ljudi danas sliči na znanje koje sluga ima o poslu, ali ne zna ništa o svome gospodaru, to jest poslodavcu, što je golemo proturječje. Doista, nije dostatno živjeti život, pa i kada bismo bili najbolji u svojoj struci, ako nemamo nikakvu spoznaju o Bogu, jer spasenje nam ne daruje struka ni zanimanje kojim se bavimo, nego sam živi Bog. Time što se profesionalno bavimo svojom profesijom, ne znači da smo osposobljeni stati pred lice njegovo, da smo s njime sklopili ugovor i napravili posao života vrijedan vječnoga spasenja. Ako za života sklopimo hrpu ugovora, ne znači da samim time stječemo pravo prolaza u život vječni. Da smo napravili ogromnu količinu poslovnog prometa, ne znači da smo time napravili dobar posao života vječnoga. Isto tako nije dosta poznavati vremenske uvjete, niti znati odrediti vrijeme na meridijanima i paralelama, imati točno podešene satove na ruci ili zidu da bismo mogli ustvrditi da znamo onaj čas i vrijeme. Samo ako imamo jasnu spoznaju o Božjem dolasku među nas, možemo reći da poznamo vrijeme.

Budimo, stoga, spremni za dan pohođenja svoga Gospodina i Gospodara. Pokazujmo budnost živeći vjernički revno i kreposno. Djelima potvrdimo da znamo kada je čas i da smo spremni za dan dolaska Božjega. Započnimo došašće noseći u srcu mir koji izvire iz sigurne spoznaje o dobroti i milosrđu Božjemu prema nama slugama i djeci. Posvjedočimo vjernost time što ćemo se spremiti za dan njegova dolaska među nas, to jest životom i djelima pokažimo pravu budnost koja će biti okrunjena Kristovim dolaskom. Dopustimo Kristu koji nas pohađa da se nastani u našoj duši, kako bismo se mi jednom nastanili u vječnom domu Oca nebeskoga po sve vijeke vjekova.

Ljudski život ispunjen smislom
nije lutanje bespućima,
nego smišljen hod prema
unaprijed zacrtanom cilju.
Kao što vojnik na bojnom polju
ili pak lovac u lovu,
a strijelac na streljani,
ne koriste oružje pucajući nasumce,
nego kroz nišanske sprave
traže pravu metu,
tako i Kristov vojnik – vjernik
ne troši životnu snagu
u besciljnom i ispraznom klatarenju.
Dajući mu svoj križ na vrhu Kalvarije
Krist mu povjerava nišanske sprave
uz pomoć kojih može nepogrješivo
pogoditi smisao i doseći cilj,
kako vlastitoga tako i tuđeg života.
Pogledom na tu nišansku spravu,
preko kalvarijskog vrhunca,
prodiremo kroz obzorja ovoga svijeta
i dolazimo do srca vječnosti.

Svetkovina Krista Kralja – A

Posljednja nedjelja u liturgijskoj godini posvećena je svetkovini Krista Kralja svega svijeta. Višestruko je otajstvo koje slavimo ovom svetkovinom, te je nemoguće zahvatiti sve njegove vidove, pa se stoga valja usredotočiti samo na neke od vidova ovog velikog otajstva. Radi se, doista, o bitnoj sastavnica naše svete vjeroispovijesti ispovijedati da će Sin Božji doći u slavi kao sudac živih i mrtvih, te da će tada uspostaviti konačno kraljevstvu kojemu neće više biti kraja. Isus je ovu istinu izrekao jednostavnim riječima govoreći kako će Sin Čovječji jednom doći u slavi sa svojim anđelima, te da će sjesti na prijestol svoje slave, nakon čega će razlučiti dobre od zlih kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Onaj kojega su ljudi na zemlji ponizili, doći će kao sudac neba i zemlje. Onaj kojeg su odbacivali u vremenu, doći će kao gospodar vječnosti. Onaj kojem su ljudi presudili nepravednim ljudskim sudom, doći će kao pravedni sudac svih ljudi.

Temelj njegove slave u moći koju je primio nad svim stvorenjem, a napose nad ljudima, je njegovo slavno uskrsnuće kojim se i kao čovjek proslavio kod Oca nebeskoga. Upravo uskrsnućem on je izvršio proslavu ljudske naravi, te je omogućio svakom čovjeku da primi nagradu života vječnoga u zajedništvu s njime. Sveti Ćiril Aleksandrijski će stoga istaknuti uskrsnuće Kristovo kao temelj budućeg pravednog suda i nebeske proslave svetih: «Poslije svojeg uskrsnuća od mrtvih Isus – vrativši našu narav u prijašnje stanje i oslobodivši čovjeka od propadljivosti – kao prvijenac i njezin prvi hram uzišao je k Ocu koji je na nebesima. No nakon malo vremena ponovno će sići, kako vjerujemo, i iznova se s anđelima k nama vratiti u slavi svojega Oca, da uspostavi strašan sud nad svima, zlima i dobrima. Jer svaki stvor mora doći na sud i Gospodin će svakome vratiti prema njegovim životnim zaslugama. Onima slijeva, koji su zemaljska dobra zlo uživali, reći će: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!, a onima zdesna, tj. dobrima i svetima: Dođite blagoslovljeni Oca mojega. Primite u baštinu kraljevstvo, pripravljeno za vas od postanka svijeta! Oni će prebivati i kraljevati s Kristom da uživaju nebeska dobra s neizmjernom radošću. Postavši mu slični u njegovu uskrsnuću i oslobođeni okova stare raspadljivosti zauvijek će dugim i neizrecivim životom živjeti s vječno živim Bogom.“

No istina o sudu Kristovu pred kojim će se naći svaki čovjek kako bi odgovarao za svoja djela, istina je kojom nas Bog ne želi strašiti nego prije svega uozbiljiti. Ova istina, nadalje, govori o uzvišenosti i dostojanstvu nas ljudi, kao i o neizmjernoj veličini naših ljudskih čina. Isus Krist očituje svoju kraljevsku moć po vlasti koju ima nad svakim stvorenjem, na poseban način da prosudi ljudska djela, te da im dadne zasluženu nagradu ili kaznu. Iz istine o vječnoj nagradi i kazni izvire obveza za nas ljude da živimo do kraja pozorni na sve što činimo, te da svoje ponašanje suobličujemo volji onoga koji je moćan obdariti nas životom vječnim. Sveti Ćiril će i glede toga dati izvrsno tumačenje iz kojega možemo i sami izvući poticaje za život: „Pavao je potvrdio činjenicu da će onaj tko je provodio dobar i krjepostan život bez prestanka živjeti s Kristom promatrajući njegovu božanstvenu ljepotu. On, naime, kaže: Sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti preneseni na oblacima u susret Gospodnu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom (1 Sol 4,16-17). Onima koji su nastojali mrtviti svoje svjetovne strasti kaže: Umrijest i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi (Kol 5,3-4). Da ukratko sažmem smisao i snagu toga mjesta, reći ću: oni koji ljube zloću svijeta, past će u pakao i ostati udaljeni od Kristova lica. Oni pak koji ljube krijepost i budu čitav sačuvali pečat Duha, prebivat će i s njim živjeti promatrajući mu božansku ljepotu.“

Neka nam stoga današnja svetkovina bude poticaj da i sami, u punoj svijesti i odgovornosti težimo prema budućoj proslavi, pozorni na svaki svoj čin, jer se njime određujemo za vječnost. Neka prisutnost mlakih među nama ne umanji našu gorljivost, jer za ovoga života dobri i zli su pomiješani, pa i u samoj Crkvi, što ne znači da neće jednom biti razdijeljeni, a sud će se donijeti na temelju Kristovih zasluga i naših djela koja smo činili za ovoga života. Bog nam daje prigodu da se obraćamo i da živimo obraćeni do posljednjeg dana i daha, te je stoga ne propustimo. Živimo sada vjerno Kristu, kralju, pastiru i sucu, jer kada dođe u slavi samo će očitovati ono što smo bili i što smo u srcu nosili i krili. Ne budimo tvrdoglavi i nemarni jarci, nego se potrudimo tako živjeti da nas Krist Isus uvede u puninu života vječnoga.

Gotovo da nema radnog stroja
ili pogonskog motora
bez kontrolne lampice,
ili pak cijelog niza na kontrolnoj tabli.
Spomenute lampice mogu biti
različitih boja, oblika i vrsta,
ali njihova namjena je uvijek ista.
Gotovo da djeluju beznačajno,
jer stroj ili motor, s njima ili bez njih,
ima istu radnu snagu i učinak.
One su, međutim, podešene
da izvijeste o pravilnom radu,
ali i o nepravilnostima i nedostacima
cijeloga pogonskog sklopa.
Tako prikladnim upozorenjem
daju sigurnost djelatniku
da blagovremeno spriječi ili otkloni
svaki mogući kvar ili poteškoću.
Na kontrolnoj tabli razumske duše,
slično kao ljudi na svoje naprave,
Stvoritelj je postavio lampicu savjesti.
Paleći se ukazuje na ozbiljan nedostatak
nastao zbog nepridržavanja uputstava
zapisanih u Božjem zakonu i riječi.
Kad savjest reagira može značiti
da je pri kraju milosno pogonsko gorivo
ili da nedostaje ulja pomazanja
kojim se natapa cijelo biće.
Savjest također upozorava
na nepravilan rad srca i duše,
te pokazuje kad je došlo vrijeme
za periodičko održavanje bića.
Svaki odgovoran čovjek koji ima
stručan uvid u duhovni život
neće nikada ni gasiti ni gušiti
ovo svjetlo koje svijetleći razlučuje,
prema božanskim smjernicama,
dobro i zlo, svjetlo i tamu.
A svaki neposluh tom glasu
uzrok je neprocjenjive štete
koja vodi vječnoj propasti.

33. nedjelja kroz godinu – A

Želeći ljudima dočarati odgovornost prema primljenim darovima, Isus im priča prispodobu koju čusmo u današnjem Evanđelju. Ne samo da Božji darovi se ne daju svakome na jednak način, jer Bog daje nekima više nekima manje, nego se i ljudi ne odnose na istovjetan način prema bogodanim darovima, te stoga ova Isusova prispodoba nije bez povoda. Doista, dio ljudi zaboravlja autentični smisao primljenih darova, te ih zapušta onemogućujući sebi put prema konačnom ostvarenju u kraljevstvu Božjemu, zbog čega je Isus smatrao svojom dužnošću skrenuti im pozornost na to. U pokušaju da predoči što dublji smisao prispodobe, sveti Jeronim će na sljedeći način protumačiti početnu odluku samoga domaćina kojom se otvara ova prispodoba, nastojeći odgovoriti o kome se radi i što je zapravo darovao slugama, kao i obrazložiti zašto je napravio razliku među trojicom slugu: „Nema gotovo sumnje da je taj domaćin Krist koji je kao pobjednik poslije uskrsnuća uzišao Ocu. Pozvao je apostole i predao im evanđeoski nauk. Nije radi rastrošnosti ili oskudice jednome udijelio više, drugome manje. To je uskladio s moćima primalaca. Tako i Apostol kaže da je ‘mlijekom’ pojio one koji nisu mogli uzimati ‘krutu hranu’. Uostalom, jednakom veseljem prima onoga koji je od pet talenata priskrbio deset i od dvaju četiri. Ne gleda veličinu dobitka nego voljno nastojanje. U pet, dva i jednome talentu naziremo raličite milosti koje su svakome pojedincu poklonjene. Ili ovako: u prvom je slučaju riječ o pet osjetila, u drugome o razmatranju i djelima, a u trećemu o razumu koji ljude razlikuje od životinja.“

Opravdavši na taj način gospodara od mogućih prigovora za nejednaku raspodjelu darova, te ne dopuštajući mogućnost da bi zli sluga imao pravo na revoltiran potez, Jeronim će podrobnije obrazložiti postupak upravo tog sluge: „Opaki je sluga radi zemaljskih djela i svjetovne volje zanemario i uprljao Božje zapovijedi. Ipak u drugoga evanđeliste piše da je primljeno svezao ‘u rubac’. To znači da je domaćinov nauk oslabio mekušastim i raskošnim životom. Lijenosti se i nemaru pridružila opačina oholosti. Sluga je naprosto trebao ispovjediti neradinost i moliti domaćina. On, naprotiv, ocrnjuje. Veći da je postupio prema pametnu naputku da imetak ne izvrgne opasnosti tražeći dobit na novac.“

Zli sluga je počinio višestruki previd i prekršaj. Pozivao se je na lažnu korektnost vraćajući gospodaru njegovo, čime je zavaravao sama sebe. No tješeći se kako je izbjegao rizik ulaganja povjerenih dobara, a i želeći to prikazati kao vlastitu vrlinu odgovornosti, pokazuje da nije dobro razumio želju svoga gospodara, kao ni smisao zadaće koja mu je bila povjerena. U tom činu možemo prepoznati mnoge koji se nazivaju kršćanima, a ne osjećaju radost poradi toga što jesu, niti osjećaju potrebu s drugima podijeliti istu radost, ni navijestiti bogatstvo života Božjega. I to će svetac iz Stridona protumačiti: „Sluga je rečeno smatrao svojom isprikom. Ali mu se to okrenulo u krivicu. Nazvan je zlim slugom jer ocrnjuje gospodara. Lijen je jer talent nije htio udvostručiti. Tako je osuđen i zbog oholosti i zbog nemarnosti. Veli domaćin: ako si znao da sam tvrd i okrutan pa tražim tuđe i žanjem gdje nisam sijao, zašto te takvo promišljanje nije prestrašilo da znaš kako ću s posebnom marljivošću svoje potraživati i zašto zato moj novac ili srebro nisi dao mjenjačima? Prema tome novac i srebro predstavljaju propovijedanje evanđelja i božansku riječ koju je trebalo dati mjenjačima i bankarima, tj. drugim učiteljima. Apostoli su tako učinili. U raznim su pokrajinama redili svećenike i biskupe. Isto se moglo dati svim vjernicima koji su sposobni novac udvostručiti i s kamatama vratiti jer će sve što nauče riječju ispuniti djelom.“

Ova je prispodoba stoga poticaj i svakom vjerniku da u svoj odgovornosti prihvaća Božje darove, kako naravne tako i nadnaravne. Svaka lijenost i neodgovornost prema vlastitom duhovnom dobru i Božjim darovima umrežuje se s ohološću, te nas odvodi dalje od Boga. Neka nas Kristova riječ nadahne da ne podlegnemo napasti ovoga svijeta koji nam odvlači pozornosti od odgovornosti za Božje darove. A prva od napasti je da uopće sebe i svoj život ne prepoznamo kao Božji dar, a druga je da darovano ne znamo upotrijebiti za vječne, nego samo vremenite vrijednosti. Zato je vrijeme da se kao vjernici osvijestimo i da radosno primimo obilje milosnoga dara Božjega, te da ga u radosti i odgovornosti dijelimo s drugima. Samo tako se u nama umnaža sve što imamo, te nam otvara vrata nebeske nagrade u rajskoj punini.

Riječ osmoza je grčkog podrijetla,
a znači guranje ili tiskanje.
Ona označava proces difuzije otapala
koja se očituje pri odjeljivanju dviju otopina
selektivno polupropusnom membranom.
Putem spomenute membrane
otopine s većom slobodnom energijom
teže proći kroz membranu
na mjesto manje slobodne energije.
Ali kroz membranu prolaze isključivo
molekule otapala, a ne otopljene tvari,
te tako stvaraju hidrostatski tlak
kadar suprotstaviti se osmotskome
i uspostaviti dužnu ravnotežu tlakova.
Ova pojava je bitna za mnoga bića,
biljke i životinje koje žive u vodi,
te na taj način reguliraju tlak,
bez čega ne bi imali opstanka,
jer bi voda prodrla nekontrolirano
u svaku poru njihova organizma.
I u ljudskom životu postoji takva
polupropusna duhovna membrana.
Kroz iste pore bića navaljuje, doista,
pritisak nečistoće ovoga svijeta,
ali kroz njih jedino može ući
i ljepota Božje snage i prisutnosti.
Nasušna je potreba imati
membranu koja propušta
samo ono božansko i milosno.
Ispunjavajući time svoje biće
čovjek stvara u duši božanski tlak
kojim se najbolje zaustavlja prodor
sila zla i silnica ovoga svijeta.
Bez toga zakona ljudskog duha
u čovjeku bi se nastanilo
samo ono zemaljsko i zemljano,
a on postao žrtvom osmoze svijeta.
A ako bi se poistovjetio s okolinom
prestao bi biti ono što jest –
duhovno biće sposobno primiti Boga
u svaku poru svoga života.

Blagdan posvete Lateranske bazilike

Crkva Katolička slavi danas blagdan posvete Lateranske bazilike, koja ima svoj značaj po tome što je stolna crkva rimskih biskupa. Upravo jer je crkva Petrovih nasljednika od davnine je dobila naziv caput et mater omnium ecclesiarum – glava i majka svih crkava, te je stoga dan posvete ove bazilike značajni blagdan jedinstva s Rimskom crkvom koja predsjeda u ljubavi nad svim Crkvama. Zato se danas ne slavi samo izgradnja i posveta Lateranske bazilike kao kamenog i lijepo urešenog zdanja, nego se prije svega slavi vjera svih onih koji pogled svoga duha okreću prema Crkvi koja je po Petru primila ključeve kraljevstva nebeskog i dobila jamstvo da je vrata paklena neće nadvladati. Ako je sveti Augustin prigodom posvete jedne bazilike potakao svoje vjernike da oni sami budu zdanje Božje kojemu vjera daje oblik, nada čvrstoću, a ljubav kompaktnost, koliko to više vrijedi u slučaju posvete ove crkve koja je simbol i sredstvo međusobnog jedinstva svih vjernika koji pripadaju samo jednoj svetoj katoličkoj i apostolskoj Crkvi.

Ali Crkva može imati takva obilježja samo ako joj je Krist temelj i počelo, ako joj je on oslonac i snaga. Samo ako je Krist jamstvo Crkvi u vremenu, ona može doći do svoga ostvarenja u vječnosti. Govoreći o tome sveti će Augustin posvjedočiti: „Apostol, kao mudri arhitekt, postavio je Krista Isusa za temelj, njega koji je izabrani zaglavni kamen, kao što nam to doziva u pamet i Petar izvlačeći iz proročkih spisa, kojega ljudi odbaciše, ali je izabran i dragocjen pred Bogom. Pristajući čvrsto uza nj, daje nam se mir; dok smo jako oslonjeni na nj, slijeva se u nas snaga. On je, u isto vrijeme, temeljni kamen – jer je on koji nas drži – i zaglavni kamen, to jest princip povezivanja u jedinstvo. On je također onaj kamen na kojem, gradeći kuću, razuman čovjek ostaje, u najvećoj sigurnosti, protiv svih iskušenja ovoga života. Takvu kuću ni snažne provale kiša ne mogu oboriti, niti je mogu odnijeti bujice voda, niti njezinu stabilnost mogu poljuljati vjetrovi.“ U tom duhu ovaj blagdan treba biti blagdan Krista Gospodina, glave i temelja Crkve, koji potom posebne ovlasti nad svojim zdanjem ostavlja Petru i njegovim nasljednicima. Upravo radi toga da se ne bi dogodilo da Crkva zaboravi svoje temelje u Kristu, Krist je ostavio dar Petru i njegovim nasljednicima da jamče cjeloviti nauk Crkve i učvršćuju svoju braću u vjeri.

Blagdan posvete Lateranske bazilike poticaj je stoga svakom vjerniku da učvrsti svoju vjeru u Krista Gospodina o kojem autentično i cjelovito svjedočanstvo daje Katolička Crkva predvođena Petrovim nasljednicima koji su jamstvo da je vrata paklena neće nadvladati. Ali Crkva je jaka ne samo po papama i biskupima, nego je jaka po vjeri svakog vjernika koji izabire Krista za svoj temelj, te raste i izgrađuje se slijedeći njegov božanski plan i nacrt. I na to će neizostavno sveti Augustin potaknuti svoje vjernike: „Dajte stoga, braćo, ako ste suuskrsli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje Krist zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim. Uistinu Krist, naš temelj, namjerava nas izgraditi odozgo. Kao što se doista postavlja temelj koristeći zemaljske stijene, čiji golemi tereti pretežu bez daljnjega prema dolje a ne drugačije, tako se, za nas, događa obrnuto: onaj ‘kamen’ koji je temelj, postavljen je uvis na način da učini da se okrenemo brzo prema gore nošeni težinom ljubavi. Spremno, dakle, radite sa strahom i trepetom oko svoga spasenja. Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati. Sve činite bez mrmljanja. Pa se kao živo kamenje ugrađujte u hram Božji, te kao nepokvarljivo drveće, učinite od samih sebe kuću Božju. Dajte se otesati, ugladite se u naporima, u neizbježnim poteškoćama, u bdijenjima, u aktivnostima, budite spremni na svako dobro djelo na način da zaslužite odmor u vječnom životu kao u punini zajedništva s anđelima.“

Što reče sveti Augustin nekada, vrijedi i danas za nas, jer pripadnost Katoličkoj Crkvi nije jamstvo spasenja samo po sebi kao po nekom uhodanom automatizmu. Ono u nama treba izazvati dužni ponos na svetu vjeru koju baštinimo u zajedništvu s Petrovim nasljednicima, ali isto tako treba biti dodatni poticaj da tu istu vjeru još dosljednije živimo i djelima potvrđujemo. Završio bih stoga znakovitim riječima svetog Augustina: „Sada, ponavljam, gradite s duhovnom ljubavlju dom vjere i nada po svim dobrim djelima, za koja neće biti prigoda na onom svijetu. Kao temelje u svojim srcima postavite apostolske i proročke poticaje, svoju poniznost prostrite kao pod bez ikakve ljutnje. U svom srcu spasenjski nauk sjedinite molitvama i govorima kao čvrstim zidovima, a njih osvijetlite božanskim svjedočanstvima kao svjetiljkama, nemoćnike podupirite kao stupovi, siromahe zaštitite kao krov, kako bi vam naš Gospodin uzvratio vječnim dobrima za vremenita, i kako bi vas imao savršene i posvećene za svu vječnost.“

Nije rijetkost da se mi ljudi
prema Bogu ponašamo
kao da je automat za piće
kojega se sjetimo tek onda
kad nam zatreba usluga.
Zamišljamo ga kao nekog
čija je zadaća ispunjavati želje
i izbaciti gotove proizvode
prema našim čudnim hirovima
koje nazivamo čak i molitvama.
Svoje račune s takvim Bogom
po pitanju vlastitih zahtjeva
rješavamo po kratkom postupku:
dovoljno je malo sitniša
pa da ga isplatimo za napitak
koji je nesebično izbacio
na obostrano zadovoljstvo.
Tako se bezbolno i jednostavno
ispunila ona stara maksima:
čist račun, duga ljubav.
Ali u tako ‘čistim’ računima,
najviše je onog nečistoga
ako zaboravima da Bog ne daje
osvježavajući napitak u limenci,
ni ljudske preparate iz automata.
On, naprotiv, daje sok svoje krvi,
iscijeđene iz živoga srca,
dragocjenost koju naš ljudski sitniš,
ne samo ne može isplatiti,
nego joj nikada ni dovoljno zahvaliti.
Zato bi bilo neophodno potrebno
da nikad ne pokušamo uzvratiti mu
sitnišem i tako sitnog života,
nego u zahvalnosti ljubavi
cijelim i nepodijeljenim bićem.
Uostalom vrijedi i ona druga izreka:
ljubav se samo ljubavlju vraća!

Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan

Danas se Crkva na zemlji u molitvi sjeća svih vjernih mrtvih s kojima je ovdje bila u zajedništvu vjere, te žarko želi da ostvare puno zajedništvo s Gospodinom u vječnom životu. Svi mi vjernici, potaknuti riječima živoga Krista da vjerujemo u njega i u Boga, osnaženi snagom Duha Svetoga upravljamo svoje vapaje i prošnje za vječni spas svoje braće koja su nam prethodila na životnom putu, ali još nisu stigli do konačnog ostvarenja, nego još prolaze kroz razdoblje čišćenja od natruha grijeha koji ih je bio za života zahvatio. No naša nada u njihovo spasenje ne počiva samo na nekoj našoj romantičnoj ili idiličnoj želji da oni dožive život vječni, nego na zalogu koji nam je ostavio Krist Gospodin, pobjednik smrti i gospodar života. U tom smislu nas poučava sveti Anastazije Antiohijski: „Krist je umro i oživio da bude Gospodin mrtvih i živih. Bog, naime, nije Bog mrtvih, već živih. Stoga mrtvi, kojima gospoduje onaj koji je oživio, nisu više mrtvi, već živi; njima gospoduje život, da žive, ne bojeći se više smrti, kao što Krist uskrsnuvši od mrtvih više ne umire. Tako i budući dionici Kristova uskrsnuća, uskrsnuli i oslobođeni raspadljivosti, više neće vidjeti smrti, jer je Krist bio dionik njihove smrti. Nije zbog nekog drugog razloga sišao u zemlju, koje zasuni zauvijek ostaju, doli da razbije vrata mjedena i polomi gvozdene zasune te da naš život iz raspadljivosti k sebi privede slobodom koja nam je darovana za služenje.“

Mnogi su međutim zbunjeni pojavnošću koja nam je tako upečatljiva pred očima. Svi mi smo svjedoci smrti, odlaska i tjelesnog raspadanja onih koji su preminuli. Kao sa nekom zebnjom se pitamo može li išta pobijediti takvu očevidnost kojoj smo nazočili i o kojoj možemo posvjedočiti. Istina je da spasenje naše preminule braće nije još došlo do konačne punine, ali je isto tako činjenica da se naša vjera u vječni život ne temelji na ljudskim bajkama, da ne počiva pojavnosti očinjeg vida i tjelesnog iskustva, nego na svemoći Boga živoga. On je Bog živih koji nam sam u svome domu priprema prebivalište. A kako bi nas uvjerio da sasvim ozbiljno misli, poslao je svoga Sina da se nastani i prebiva među nama, da nas u svemu prethodi kao jamac spasenja. Nadovezujući se na tu istinu sveti će Anastazije zapisati: „A to što djelo te rasporedbe još nije dovršeno – još naime ljudi umiru i tjelesa se raspadaju – nipošto nije prijevara. Unaprijed, naime, za sva obećana dobra primismo jamstvo u svojim prvinama po kojima već utekosmo gore na nebo te smo zasjeli zajedno s onim koji nas je sa sobom uzeo u visine, kao što negdje veli Pavao: S njime nas uskrsi i s njim postavi na nebesima, u Kristu. Ispunjenje ćemo postići kad nadođe vrijeme što ga Otac odredi, kad odložimo ono što je djetinje i postanemo savršenih čovjek. Ocu vjekova se svidjelo da nam dade postojan dar samo ako ga opet podjetinjale pameti ne prezremo.“

Tijesno združeni s Kristom osjetit ćemo već sada istinitost i snagu njegova uskrsnuća koje se dogodilo u vremenu za nas, kako bismo već sada u duhu doživjeli nebeske visine kojima nas vodi Bog. Po Kristu doista već sada imamo predokus spasenja, te smo zato puni nade i za našu preminulu braću, kao što i za sebe, ako ustrajemo u vjeri, možemo očekivati ispunjenje i savršenstvo svoje ljudske naravi. Sveti Anastazije veli kako će se dogoditi preobraženje i produhovljenje našega tijela po uzoru na Gospodinovo tijelo, i to na način da se ne izgubi identitet ni kontinuitet s onim što smo bili na zemlji: „A da je uskrsnulo duhovno Gospodinovo tijelo, ne treba ni govoriti, kad Pavao o tijelima svjedoči da se siju u zemaljskome, a ustaju duhovna; preobrazuju se, naime, u slavno preobraženje Krista vođe koji ih predvodi. Pavao tvrdi da će se to što je jasno znao, dogoditi svemu ljudskom rodu po Kristu koji će preobraziti naše bijedno tijelo, da ga suobliči svome slavnome tijelu. Preobraženje je, dakle, promjena u duhovno tijelo; a to je tijelo slično slavnom Kristovu tijelu: Krist je, dakle, uskrsnuo s duhovnim tijelom; i to nije bilo neko drugo tijelo, nego ono koje je posijano u slabosti, jer je baš to tijelo slavno preobraženo.“

Stoga nam je biti u žarkoj duhovnoj povezanosti sa svojom braćom koja su nas prethodila na putu života i vjere, kako bi im naše molitve pomogle ostvariti što je prije moguće konačno ispunjenje svoga smisla i cilja života. Ali isto tako ovaj posebni dan molitve za sve vjerne mrtve koji još iščekuju konačno ostvarenje i proslavu u nebu, treba biti poticaj i svakome od nas na snažniju vjeru i odvažnije stremljenje tom istom cilju.

Svetkovina Svih svetih

Danas na svetkovinu Svih svetih čita se evanđeoski odlomak o blaženstvima, koji nam sveti Matej donosi prenoseći Isusov govor na gori. S pravom, jer život blaženstava održava onaj sveti evanđeoski život kako ga je zamislio naš Gospodin Isus. Sveti Augustin, tumačeći Gospodinov Govor na gori, skreće pozornost da se, kad Isus govori o blaženstvima, isprepleće opći govor s govorom upravljenim izravno onima koji su ga slušali u tom trenu. Drži da je to zbog toga što je Isus htio ukazati da se njegov poziv na blaženstvo, to jest na blažen i svet život, ne odnosi samo na one koji su ga slušali, niti je samo neka vrsta uopćenog govora koji se potom ne bi ticao nikoga izravno i osobno. Naprotiv, njegove riječi, su upravljene svima i vrijede za sva vremena i sve ljude, što se očituje ponajviše u pozivu na svetost koji se tiče svakog vjernika, a i današnja svetkovina to lijepo odražava i izražava. „Svih je tih izreka osam. Nakon što ih je Gospodin sve iznio, obraća se prisutnima i kaže im: ‘Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju!’ Gornje je izreke upravljao općenito. Nije, naime, rekao: ‘Blago siromasima duhom, jer je vaše kraljevstvo nebesko’, nego: ‘Njihovo je kraljevstvo nebesko’, niti: ‘Blago krotkima, jer ćete vi baštiniti zemlju’, nego: ‘Oni će baštiniti zemlju’. Tako je sve do osme izreke: ‘Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko’. Tu počinje izravno govoriti prisutnima jer se gornje odnose i na one koji su ga, prisutni, slušali, kao što se ova, njima posebno upravljena, odnosi i na odsutne i na one koji će kasnije doći.“

Osim toga sveti Augustin je uvjeren da sve blaženstva zajedno sačinjavaju jedan cjelovit put svetosti, te da nisu neka samo za neke vjernike, a druga za druge, nego da su sva blaženstva za sve koji žele biti sveti. U tom duhu promatrat će ih kao put ili stupnjeve mističnog uspona prema Bogu: „Stoga moramo pomnjivo razmotriti broj i red tih izreka. Počinje blaženstvom: ‘Blago siromasima duhom’, to jest onima koji nisu naduti, dok im se duh podvrgava Gospodnjoj vlasti, bojeći se da poslije ovoga života ne pretrpe kaznu, makar se katkad činilo da su na ovome svijetu bili blaženi. S ove krijeposti duša dolazi do spoznavanja božanskih Pisama, a tu se mora pokazati krotkom u pobožnosti da se ne usudi koriti ono što se neupućenima čini nemogućim i da ne bude nepoučljiva u cjepidlačnim raspravama. Tada duša počinje spoznavati veze kojima je tjelesnost i grijeh drže uz ovaj svijet. Na tome se, dakle, trećemu stupnju duša žalosti za nekad izgubljenim najvećim dobrom te sada prianja uz konačan cilj. Četvrti stupanj donosi veliki napor kojemu se duh mora svim silama podvrći da se uspije osloboditi strasti koje su ga vezale svojom slatkoćom. Tu se, dakle, gladuje i žeđa za pravdom i potrebna je velika jakost jer se ne ostavlja bez boli ono što se drži sa slašću.“

I dok se prema Augustinu put svetost sastoji najprije u velikom naporu uzdizanja prema Bogu i oslobađanja od zemaljskih strasti i spona, ukazat će da je veća razina svetosti potom u mirnom i tihom primanju Boga, to jest u vježbama duha u kojima osjećamo Božju pomoć ili pak čista srca stupamo u mirno razmatranje Boga, njegove istine i mudrosti, čistim srcem i mirnom pameću: „Tko dotle dopre, na petome mu se stupnju savjetuje da ustraje u daljnjemu naporu jer bez pomoći jačega nitko se ne uspijeva osloboditi zamki tolikih nevolja. A opet je pravo da onaj tko želi biti potpomognut od jačega i sam pomaže slabijemu u čemu je jači. Stoga je rečeno: ‘Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe!’ Šesti je stupanj čistoća srca koja proizlazi iz mirne savjesti zbog dobrih djela i koja otvara put k motrenju najvećega dobra, koje se može gledati jedino čistom i mirnom pameću. Sedmo se blaženstvo sastoji u samoj toj mudrosti, to jest motrenju istine što smiruje čitava čovjeka i dovodi ga do sličnosti s Bogom, stoga zaključuje: ‘Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati’.“

A pitanje svetosti nije pitanje samo askeze i stupnjeva vlastitog ćudorednog savršenstva, nego je prije svega svetost odnos i zajedništvo s Bogom, to jest život za njegovo kraljevstvo, te će stoga Augustin upozoriti da nas i prvo i osmo blaženstvo upozoravaju da je blažen to jest savršen život onaj koji svoj početak i svoj dovršetak ima upravo u usmjerenosti prema kraljevstvu Božjemu: „Osmo se blaženstvo vraća na početak pokazujući i dokazujući da je cjelina završena i dovedena do savršenstva. Stoga je kod prvoga i osmoga blaženstva spomenuto kraljevstvo nebesko: ‘Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!’ i: ‘Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!’ (…) Sedam nas, dakle, blaženstava usavršava, a osmo obasjava i pokazuje što je savršeno; na taj se način ovim stupnjevima, kao počinjući uvijek iznova, usavršavaju i ostali.“ Dao Bog da svi mi vjernici prihvaćamo ovaj put koji su sveci prakticirali na zemlji, kako bismo jednom bili pridruženi svima svetima u nebeskoj slavi.