Pojam je haićanske provenijencije
i vezan je uz vudu obrede,
a preko književnosti i kinematografije
ušao je u opći pojmovnik,
te predstavlja lik živog mrtvaca.
Riječ zombi se odnosi na čovjeka
bez vlastite svijesti i volje,
na osobu koja je u transu
ili pod tuđom kontrolom,
na bezumnog roba nekog čarobnjaka,
ali i onu lišenu volje za životom
poradi ovisnosti o drogama.
No sličan učinak na ljudsku svijest
ima i grijeh i požudna strast
koji čovjeku oduzimaju pravu svijest
o vlastitom identitetu i postojanju,
oduzimajući mu i autentični žar življenja.
Tko dopusti da ga grijeh zahvati,
bit će omamljen zaraznim otrovom,
onesposobljen trgnuti se
i otrgnuti se iz šaka vlastite slabosti,
te će hodati svijetom beživotan,
polusvjestan ili nesvjestan života,
ne samo onog oko sebe,
nego, što je najgore, i vlastitog.
Zato čovjek koji ne živi dosljedno,
u živom zajedništvu sa živim Bogom,
poput je zombija bez svijest i volje,
jer je nesvjestan pravoga sebe,
svojih neprolaznih vrijednosti,
nadnaravnog smisla i uzvišenog cilja.

25. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba o radnicima u vinogradu koju smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku jedna je od neobičnih Gospodinovih prispodoba koje u prvi mah izazivaju čudan dojam. Štoviše, ova prispodoba izaziva čak i neki osjećaj pobune, kao da bi Isus na određeni način poticao i svojevrsnu nepravdu. No znajući da ju je baš zato i ispričao kako bi izazvao reakciju, kako bi nas potakao na razmišljanje, te da bi nam naposljetku protumačio nešto važnoga, valja se potruditi te pokušati doći do dubine njezine poruke, pri čemu će nas voditi razmišljanje svetog Augustina o ovom tekstu.

Prva poteškoća s kojom se susreće svaki slušatelj ove prispodobe je pitanje zašto gospodar vinograda daje jednaku nagradu svim radnicima, premda nisu svi jednako radili u vinogradu. Ne samo oni kojih se takav odnos izravno tiče, nego i nepristranim slušateljima sa strane čini se u prvi mah da je gospodar nepravedan, no Augustin, svjestan da se ne radi o zemaljskoj plaći nego o nebeskoj, tumači zašto ipak nije nepravedan: „U onoj ćemo, dakle, plaći svi biti jednaki: prvi su posljednji, posljednji su prvi. Onaj je denar vječni život, a u vječnome će životu svi biti jednaki. Premda će zbog različitih zasluga netko sjati više, netko manje, što se pak tiče vječnoga života on će svima biti jednak. Neće nekom biti duže, nekom kraće što je jednako vječno. Što nema konca, neće ga imati ni za te ni za me.“

No time što se radi o plaći života vječnoga, te što je nemoguće da Gospodin udijeli nejednaku plaću onima koji su zavrijedili nagradu, ne znači da pojedinci za zemaljskog života ne pokušaju upotrijebiti dozu lukavstva kako bi lakše prošli. To jest smišljaju kako bi onda manje radili, kad već ne mogu utjecati na veličinu plaće. Kao da im teško pada podnijeti teret posla i odgovornosti, kao da im je krivo ako bi oni nešto više učinili od drugih, te bi bili zavidni da onaj tko je manje radio primi istu plaću poput njih. Upravo protiv takvih računica u glavama pojedinih kršćana, Augustin potiče svoje vjernike da zauzmu ispravan stav: „Moja braćo! Pripazite i shvatite. Neka nitko ne odlaže doći u vinograd jer je siguran da će dobiti isti denar ma kada došao. Siguran je doduše da mu se obećaje isti denar, ali mu se ne odobrava odlaganje. Zar su, na primjer, oni koji su unajmljeni za vinograd kada je po njih došao domaćin da ih dovede o trećoj uri – i doveo ih je – kazali: čekaj, tamo ne idemo do šeste ure? Da li su oni koje nađe šeste ure rekli da ne idu osim u devetu uru? Jesu li oni koje nađe devete ure kazali: ne idemo do jedanaestoga sata?“

Iz toga je jasno da nikad nije poželjno odugovlačiti s odgovorom niti odgađati poziv koji nam Gospodin uputi da se priključimo radnicima njegova vinograda, to jest da se odvažimo vjerovati. Osim toga Hiponski biskup potom daje i jedno moguće tumačenje različitih sati u danu, kao sliku različitih životnih dobi čovjeka, iz čega zaključuje da se nikad nije kasno odazvati na Gospodnji poziv, to jest opredijeliti se za vjeru i život vječni. A budući da je u vrijeme kad je Augustin živio bilo dosta česta pojava da su pojedinci odgađali trenutak krštenja za starije dane, Augustin koristi ovu prispodobu da upozori mladiće koliko je rizično i nepoželjno čekati kasniju dob da bi se živjelo sukladno daru vjere. Onima koji bi odgađali otići u vinograd u trenutku kad su pozvani, misleći kako će i tako će primiti istu nagradu, Augustin veli: „Takvima bi se odgovorilo i kazalo: nećeš da radiš, a ne znaš da li ćeš doživjeti starost. Pozvan si o šestoj uri, dođi. Domaćin ti je, doduše, obećao denar ako dođeš i o jedanaestoj uri, ali ti nitko nije obećao da ćeš živjeti i do sedme ure. Ne rekoh do jedanaestoga sata već do sedmoga. Zašto, dakle, naglas prozivaš svoga pozivatelja? Siguran si u nagradu, ali si nesiguran za dan. Pripazi da odgađanjem možda sebi ne uskratiš što je domaćin obećao dati. Ako se navedeno s pravom govori o djeci koja pripadaju prvoj uri ili ako se isto pravo kaže o dječacima koji pripadaju trećemu satu, te ako se isto s jednakim pravom rekne o mladićima koji se nalaze u žaru šeste ure – ukoliko se s još više prava ističe oronulima: već je, eto, jedanaesti sat, a ti još stojiš i lijen si doći?“

Ovaj ozbiljni poticaj Gospodinove prispodobe, a i Augustinova tumačenja, vrijedi i danas. Jer i u naše vrijeme ima onih koji nemaju volje ni želje za dosljedno vjerničko opredjeljenje i življenje, to jest ‘nemaju vremena’ raditi oko svoje vječnosti, odgađajući vrijeme za vjerski život i zajedništvo s Bogom za neka druga razdoblja života, to jest za stare dane, i ne znajući hoće li tada imati više volje i hoće li im Gospodin dati vremena. A nagrada života vječnoga koju nam obećava Gospodin ipak nije nešto usputno, da bismo se njome poigravali, nego bi trebala biti u središtu naših želja i nastojanja, da ne proigramo darove Božje i vlastiti život, nego da cijeloga svoga života vrijedno radimo oko toga da je zaslužimo.

Pluća su jedan od vitalnih organa,
to jest glavni organ dišnog sustava,
ne samo ljudskog organizma,
nego i svih kopnenih kralježnjaka,
te nekih riba i nekih puževa.
Smještena se u prsnoj šupljini,
gdje dijele mjesto i zadaću sa srcem
s kojim tijesno i neprestano surađuju
radeći na održanju organizma.
A osnovna zadaća im je
prijenos kisika iz atmosfere u krvotok,
te izbacivanje ugljikova dioksida
iz krvotoka u atmosferu.
Kao što čovjek ima dišni sustav,
tako i cijelo čovječanstvo
ima svoj dišni sustav.
to su kršćani koji živo i izravno
žive u zajedništvu s Bogom,
koji udišu njegov životni Dah
i dišu njegovim svetim Duhom.
Oni su pluća čovječanstva
jer božanskom svježinom
obdaruju svakog čovjeka,
oslobađajući ga ujedno
onečišćenja ovoga svijeta.
Bez njih bi čovječanstvo
ostalo bez Božjeg nadisanja
i bilo prikraćeno za dah života
koji nam omogućuje da u radosti
dišemo punim plućima.

Uzvišenje svetoga Križa

Danas se slavi svetkovina Uzvišenja svetoga križa, kojom se još od starine iskazivala počast svetom križu koji je u Jeruzalemu pronašla sveta Jelena, majka cara Konstantina. Ali bez obzira na taj događaj iz 4. stoljeća, još od novozavjetnih spisa, točnije u Ivanovu evanđelju, bilo je jasno da Isus o svojoj smrti na križu govori kao uzvišenju. Pa i u današnjem odlomku smo čuli kako Isus veli da će biti podignut. Stoga današnjom svetkovinom ne častimo samo drvo na kojem je Gospodin bio raspet, nego iskazujemo zahvalnost njemu koji je za nas bio podignut na križ – uzvišen na križu.

A da bi mogao govoriti o razlozima i značenju Isusova uzvišenja na križu, sveti Augustin će najprije naglasiti da je on sišao s neba među nas, utjelovio se i postao smrtan, kako bi se mogao obračunati sa smrću, protivnicom života koja je ušla u svijet sotonskom zavišću i našim pristankom na grijeh: „Sišao je pak, i umro je, a sama smrt nas je oslobodila od smrti. Smrću usmrćen, ubio je smrt. A znate braćo da je smrt ušla po đavoljoj zavisti u svijet. Bog nije stvorio smrt; Pismo to kaže, niti se raduje, veli, zbog propasti živih: stvorio je sve da bude. A što ondje veli: Smrt je ušla u svijet zavišću đavolskom. K smrti kojoj nas sotona napaja ne dolazi čovjek vođen silom: đavao nije imao moć prisile, nego lukavost uvjeravanja. Ne pristaješ li, đavao ti ništa ne može: tvoje pristajanje, čovječe, odvelo te je do smrti. Od smrtnoga rođeni smo smrti, od besmrtnih postali smo smrtni. Od Adama svi ljudi su smrtni: Isus pak Božji Sin, Riječ Božja, po kojem je sve stvoreno, jedini jednak Ocu, postao je smrtan, jer Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.“

A što se tiče Isusove smrti, Augustin će istaknuti kako je veliko otajstvo što je prihvatio biti podignut na križ kako bi na križu pobijedio smrt, a nas oslobodio te iste smrti: „Dakle smrt je prihvatio i smrt je objesio na križ, te se tako smrtnici oslobađaju same smrti. Što se dogodilo kao pralik kod starih, to Gospodin spominje: I kao što je Mojsije, reče, podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Tumačeći potom značenje pojedinih elemenata iz tako neobične, gotovo proturječne, usporedbe koju je Gospodin izrekao, naglasiti će sljedeće: „Što su zmije koje ujedaju narod? Grijesi proizišli iz smrtnosti tijela. Tko je uzdignuta zmija? Smrt Gospodinova na križu. Jer je naime od zmije došla smrt, po liku zmije je predočena. Zmijin ujed je smrtonosan, Gospodinova smrt je životna. Promatra se zmiju kako bi se zmiju obesnažilo. Što to znači? Promatra se smrt, kako bi se smrt obesnažilo. Ali čija smrt? Smrt života: ako se tako može reći: smrt života. Doista jer se može reći, čudesno se kaže. Zar ne će trebati reći ono što je trebalo učiniti? Zar ću se ustručavati reći ono što se Gospodin poradi mene udostojao učiniti? Nije li Krist život? A ipak na križu je Krist. Nije li Krist život? A ipak umro je Krist. Ali po Kristovoj smrti, umrla je smrt, jer umrli život je ubio smrt, punina života progutala je smrt, smrt je progutana u Kristovu tijelu.“

Tako je Gospodin na križ uzvišeni, pobijedio smrt. No tim svojim uzvišenjem je konačno uzvisio svoju ljudskost u nebesku slavu, te je tim činom uzvisio i svakoga koji vjeruje u njega. On je po svom uzvišenju na križu napravio onaj prvi korak konačnog eshatološko uzvišenja u slavu Očevu, kako bi svima koji vjeruju i koji ga gledaju mogao biti znak. A gledajući u njega uzvišenoga na križu i po križu u nebesku slavu, pozvani smo ga nasljedovati, te tako ova svetkovina postaje i svetkovina našega uzvišenja u slavu Očevu. Prihvatiti nam je stoga sveti križ Gospodinov, staviti ga na časno, uzvišeno mjesto u vlastitom životu, jer jedino po njemu možemo doći do konačnog uzvišenja i proslave vlastite ljudskosti. Vjerujmo u onoga koji je bio podignut na križ, kako bismo primili vječnu i božansku slavu kao plod njegove proslave na zemlji. Promatrajmo ga u pustinji svoga života kako bismo na putu ovom suznom dolinom bili zaštićeni od ujeda otrovnica koji nam truju iskonski život i dovode u pitanje dolazak u zemlju obećanja. Pritjelovimo se njemu koji je sišao s neba, kako bismo bili dio njegova slavnoga tijela kojemu je on Glava i koje je proslavljeno i proslavlja se na nebesima i po svakom udu koji ljubavlju ostaje njemu pridružen, te ne propada nego ima život vječni.

Cilj je mnogih učenih glava
postići cjelovito obrazovanje
koje zovemo enciklopedijskim.
Doista, mnogi nadareni ljudi
savladaju vještine i steknu znanja
na vrlo visokoj i zavidnoj razini.
Odlikuju se iznimnim znanjem
gotovo na svim područjima,
te ih se promatra s poštovanjem
kao živuće enciklopedije
jer posjeduju cijeli niz vještina,
to jest prsten zaokruženog znanja.
Mnogi, međutim, i ne misle
kako je ljudsko znanje,
pa i ne znam kojeg opsega,
samo hrpa podataka i informacija,
ako nije okrunjeno i vođeno
onim osobitim Božjim znanjem.
Ako naučeni podatci i stečene spoznaje
nisu podređeni stvarnom znanju
koje izvire iz spoznaje smisla života,
te je nazvano i mjerljivo mudrošću
što izvire iz živoga i istinitoga Boga,
onda su beskorisna gomila informacija
koje ne služi pravoj životnoj svrsi.
Pravi krug ili ciklus znanja
zatvara se stjecanjem Božjeg znanja
bez kojega je enciklopedijski projekt
čudni i nejasni opus imperfectum
nedovršeno i krnje djelo,
sličan golemoj piramidi bez vrha
ili krugu s nepotpunom kružnicom.

23. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak sadržava Gospodinovu pouku o odnosu prema braći, to jest prema njihovim propustima, pogreškama i grijesima. Istina je da je Stari zavjet zagovarao radikalnu nepopustljivost i nesnošljivost prema grijehu, što su onda ljudi često tumačili i primjenjivali kroz nepopustljivost prema grješnicima. Onaj tko je griješio trebao je biti isključen iz zajednice, a često, za teže prijestupe, i uklonjen s lica zemlje. Takvim odnosom prema grješnicima cilj je bio sačuvati zdravom zajednicu iznutra, ne dopuštajući da se grijeh ukorijeni, zarazi druge članove i time razori zajednicu. Isus neće nikad dovesti u pitanje potrebu da se ukloni grijeh iz ljudske sredine, to jest iz Božjeg naroda, ali neće niti bezrezervno podržati spomenutu metodu, nego će sugerirati jednu mnogo odvažniju. Ponajprije napravit će zaokret i ukazati na pravi cilj i smisao Božje odredbe, kojoj nije cilj ukloniti grješnika, nego obratiti ga i privesti u puno zajedništvo s Bogom. Uostalom, on je i došao s tim ciljem i zadaćom da pomiri grješnike s Bogom, te je zato držao neophodnom da primijeni najprije sva sredstva opraštanja. Stoga će pozornost skrenuti na ljubav prema grješniku koji je najveći gubitnik, jer grijehom gubi vlastitu dušu, pa će zato biti prvotna zadaća svakog vjernika pomoći mu da napravi odmak od zla i grijeha.

Sveti će Jeronim, kad tumači ovaj tekst, ukazati kako se mi sami ne znamo uvijek tako postaviti prema grješnicima, svjesni kako bi nam njegovo dobro i spasenje trebalo biti središnji pokretač djelovanja, koji nas potiče da opraštamo i skrbimo savjetom i pomoću, a ne da se udaljavamo zbog povrijeđenog ponosa: „Ako protiv nas sagriješi naš brat i na bilo koji način nas uvrijedi, ovlašteni smo da mu oprostimo. To nam je čak i dužnost. Zapovjeđeno je da ‘duge otpuštamo svojim dužnicima’. To nam je čak i dužnost. Ali ako tko sagriješi protiv Boga, to nije u našoj slobodnoj odluci. Božansko Pismo kaže: ‘Ako sagriješi čovjek protiv čovjeka, za nj će moliti svećenik. Ali ako sagriješi protiv Boga, tko će za nj moliti?’ Mi smo, naprotiv, dobrohotni pred uvredom Boga, ali zapadamo u mržnju prema vlastitim uvredama.“

A potom glede dinamike našeg odnosa prema bratu grješniku, sukladno Isusovoj preporuci sveti će Dalmatinac protumačiti: „Brata treba prekoriti nasamo da ne ustraje u grijehu ako je već izgubio stid i sram. Ako posluša, dobili smo njegovu dušu, ali i sebi stječemo spas po spasu drugoga. Ako nije htio poslušati, treba prizvati brata. Ali ako i njega ne posluša, treba dozvati i trećega od želje za popravkom ili zbog opomene pred svjedocima. Recimo da nije ni njih htio poslušati, tada se mora kazati mnogima da se nad njim zgnuse. Koga stid nije mogao spasiti, neka se spasi rugom. Izreka ‘neka ti bude poganin i carinik’ pokazuje da više gnušanje zaslužuje tko pod imenom vjernika čini nevjernička djela nego ljudi koji su otvoreno pogani. Po tipologiji carinicima se nazivaju oni koji žude za svjetovnim dobitima i dohotke iznuđuju podvaljivanjem, prijevarom, krađom, zlodjelom i krivokletstvom.“

Kako je razvidno Isusova pouka izvire iz svijesti odgovornosti za vlastitoga brata, a ne iz ljudskog hira ili želje da se u trenutku bratske opomene mi pokažemo svetijima i boljima od njega. Onoga koji opominje svoga brata ne smije voditi kriva nakana, nego samo ona dobronamjerna i ispravna, koja je natopljena i motivirana ljubavlju prema bratu, a ne vlastitim sebeljubljem i ljubavi prema svojoj neporočnoj slici. Prava nakana se očituje i u želji da brata privedemo obraćenju i spasenju duše, a ne samo da mu farizejski predočimo njegov grijeh. No uz sve to može se dogoditi da se brat kojega opominjemo osjeti ugroženim, te da krivo reagira uzvraćajući prijezirom na opomenu, pa stoga sveti Jeronim drži da je Isus dao ovlast Crkvi da presuđuje kao objektivna i nepristrana prosudbena vlast čiji se pravorijek poštuje i na nebu: „Isus je rekao: ‘Ako ne posluša Crkvu, neka ti bude kao poganin i carinik.’ Tajni je odgovor ili skrovita misao brata koji podcjenjuje možda ovo: ako me prezireš, i ja tebe prezirem. Ako me osuđuješ, bit ćeš osuđen mojom osudom. Gospodin je radi navedenoga dao apostolima vlast. Tako će znati oni koje spomenuti osuđuju da božanska presuda potvrđuje ljudski sud te se na nebu veže što je bilo svezano na zemlji.“

I nas Isus poziva da, kad vidimo da je neki brat pogriješio ili da živi u grijehu, da se time ne poigravamo, da ne osuđujemo, nego da poučavamo i da iz ljubavi prema dotičnome činimo sve što je u našoj moći da ga spasimo od grijeha i privedemo spasenju. Stoga nije najvažnije obznaniti tuđi grijeh, nego potaknuti grješnika da se okrene k Bogu, ali isto tako budimo neporočni i ne popuštajmo pred navalama onih koji bi htjeli da pitanje grijeha pripustimo svakoj pojedinačnoj savjesti, kad znamo da nam je Bog kao vrhovno mjerilo objavio istinu o dobru i zlu u ljudskom životu. Poštujmo dostojanstvo osobe, pa time i svakog grješnika, ali pomozimo svakome da nauči poštivati sama sebe time što će u svjetlu Božje ljubavi i milosrđa sagledati sebe, svoj grijeh i propuste, te se opredijeliti za obraćenje.

Upisujući u kožu znakove i slike
bockanjem igle i ubrizgavanjem pigmenta,
tuša koji je neuklonjiv i neizbrisiv,
nastaje pojava zvana tetovaža.
Mnogi ljudi, napose mladi,
obilježiše tako svoja tijela
tim čudnim ‘biljegom’,
koji odražava njihova uvjerenja,
ukuse, stavove i pripadnost
do mjere da gotovo postaje religija.
A da su svjesni kako tetovaža
pokazuje opustošenu nutrinu,
često i na neukusan način,
zamislili bi se prije nego bi
izložili vlastita tijela
podlažući ih tim ‘estetskim’ zahvatima.

No kršćanin koji u duši nosi
neizbrisivi pečat Boga živoga
zna da je pozvan utisnuti
božanski biljeg u stvoreni svijet.
Ne dopušta zemaljskim i zemljanim
slikama i simbolima, idolima i likovima
da se utiskuje u njegovo biće,
nego unutarnjom Božjom snagom
obilježava stvarnost oko sebe.
Tako svojim djelima pokazuje
čime je sam opečaćen
i kome jedinome pripada,
ne samo besmrtnom dušom
stvorenom na sliku Božju,
nego i svakom porom svoga tijela.

22. nedjelja kroz godinu – A

Petrova ispovijest kod Cezareje Filipove bila je svojevrsna prekretnica u sadržaju pouke koju je Isus davao svojim učenicima. Nakon što je Petar, potaknut objavom Očevom, posvjedočio da je Isus Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga, Isus je Petra nazvao blaženim, te mu je i obećao kako će na njemu sagraditi zdanje svoje Crkve koju vrata paklena neće nadvladati. No nakon svega što se tada dogodilo, evanđelist sveti Matej nas izvještava kako je Isus od tada počeo upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Isus je, međutim, naišao na neodobravanje učenika, među kojima se opet isticao Petar koji ga je od toga počeo odvraćati. No Isusova reakcija na takav Petrov stav doista je više nego oštra i odlučna, do mjere da je Petra nazvao sotonom govoreći mu: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!

Sveti Ivan Zlatousti kad tumači ovaj odlomak, obrazlaže zašto je Isus koristio tako oštre i prijekorne riječi prema Petru: „Sin Božji je htio pokazati koja je ispraznost bila u riječima tog učenika, a koji će, naprotiv, biti plod koji će cijeli svijet izvući iz njegove muke. Vi me potičete, kao da veli, da imam smilovanje prema samome sebi, te želite da me patnje ne sustignu. A ja vam, naprotiv, kažem da ne samo da je za vas vrlo opasno suprotstaviti se mome križu i spriječiti me da ne umrem za vas, nego da ćete zasigurno propasti i da nećete moći polagati pravo na ikakvo spasenje ako i vi sami niste spremni na trpljenja i uvijek spremni na smrt. On hoće da njegovi učenici shvate da nije bilo nedostojno njega umrijeti na križu, i umrijeti ne samo poradi razloga koje je već naveo, nego također poradi velikih učinaka koje će njegova smrt proizvesti za cijelu zemlju. U Ivanovu Evanđelju je rekao: Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilan rod.“

Tako je Isus htio učenicima pokazati da nisu imali uvida u njegov božanski plan, ni u cijelu istinu njegova života i dolaska među ljude, pa i onda kad su ga priznali Pomazanikom i Sinom Boga živoga. Nije im ni na kraj pameti bilo razmišljati o neophodnosti njegova poslanja i spasenjskog djela u korist čovjeka i čovječanstva. No ova istina o neophodnosti Isusove smrti nije sve. Ona ima i drugi korak i drugu dimenziju koja se tiče učenika, a o čemu je Isus jasno progovorio. Zato će Zlatousti i reći da Gospodin dodatno proširuje istinu, te „pokazuje da ne samo da treba da umre on, nego da svaki istinski učenik mora na to biti spreman. Postoje, kaže im on, toliko dobara sadržanih u ovoj prolaznoj patnji, tako da je jedna od vaših većih nesreća da ih ne želite prihvatiti i da se strašite umrijeti, kao što je vaša najveća sreća da ste uvijek spremni činiti tu žrtvu. To je ono što on jasno pokazuje za ubuduće, premda sve do tada nije htio otkriti tu istinu nego tek djelomično.“

Ali u trenutku kad Isus stavlja pred učenike tako velik zahtjev, on to radi s toliko obzira i načina. Stalo mu je do toga da ih oduševi za križ i za takvu spremnost, premda malo tko može biti oduševljen za križ i žrtvu, muku i smrt. U svakom slučaju ne želi ih strašiti niti strahom tjerati da prihvate njegove stavove, nego očekuje da u punoj slobodi i svijesti pođu za njim, uvjereni u neprocjenjivu vrijednost svega što on traži od njih, što će Zlatousti prokomentirati na sljedeći način: „A gledajte, braćo moja, mudrost kojom Isus Krist govori na ovom mjestu. On ne uključuje nikoga niti ikoga prisiljava. On nikome ne govori: Bilo da želite ili da ne želite, neophodno je da podnosite zla. On veli jednostavno: ‘Ako netko želi ići za mnom. Ja ne prisiljavam i ne tjeram nikoga. Ostavljam svakoga samom sebi i da bude slobodan činiti što hoće. Zato i kažem: ‘Ako tko hoće.’ Jer ja vas poziva na dobro, a ne na zlo. Nikoga ne zovem u stanje bijede niti strogoćom kazne kako bih vas prisilio. Dobra koja vam ja predlažem su tako velika da vas mogu privući da slušate sami od sebe što vam govorim. Ali ove riječi su sadržavale najmoćniji poticaj koji je mogao upotrijebiti. Onaj tko čini nasilje i prisiljava nekoga, često time pravi distancu i uvećava odbojnost, dok se naprotiv ostavlja, onoga kojem se predlaže jednu stvar, slobodnim da to učini ili ne učini, što je sredstvo mnogo moćnije da ga se priviče onome što se od njega želi. Jer blage i obvezujuće riječi prave daleko veći učinak na naš duh od snage i prisile.“

Neka se doista taj učinak Isusovih riječi očituje i u nama kako bismo mogli kao pravi njegovi učenici slobodno ići za njim, pogotovo kad od nas očekuje da nosimo svoj križ i živimo u odricanju, jer se samo tako može spasiti život za svu vječnost.

21. nedjelja kroz godinu – A

Kao pravi učitelj Isus je poučavao skupinu svojih učenika o Božjem životu i djelovanju, o životu vječnom i kraljevstvu nebeskom, ali ih je u pojedinim trenutcima i ispitivao o povjerenim sadržajima i istinama. Tako je jednom zgodom u blizini Cezareje Filipove iskoristio prigodu da im postavi neka pitanja. Radilo se o dva pitanja koja su se ticala prave spoznaje njegove osobe i biti. Prvo pitanje je bilo lakše, jer je tražio da mu samo referiraju što ‘govore ljudi, tko je Sin Čovječji’, dok je drugo pitanje bilo zahtjevnije jer je pretpostavljalo njihov osobni stav i izjašnjavanje glede njega. U svakom slučaju radilo se o vrlo važnom zahtjevu, o kojem je kasnije ovisilo mnogo toga. Svako daljnje zajedništvo s njim ili pak očekivanje od njega ovisilo je o tome tko je on bio. Ukoliko ga netko nije dovoljno dobro poznavao, nije mogao ni opisati bit njegove osobnosti, čime je upadao u zablude pogubne za daljnje ponašanje, to jest za ostvarenje djela spasenja.

U tom je duhu sveti Hilarije, biskup Poitiersa u 4. stoljeću, tumačeći ovaj tekst svojim vjernicima nastojao prenijeti koliko je važno ispovjediti pravu vjeru u Krista, jer je ona pretpostavljala razumjeti kako njegovu ljudskost, tako i božanstvo: „Savršena ispovijest je da je on uzeo tijelo i da je postao čovjekom, jer kao što je vječnost uzela tijelo naše naravi, tako valja i spoznati da je narav našega tijela mogla uzeti krepost vječnosti. A budući da je to najveće dobro u vjeri, traži od učenika da kažu za koga ga drže ljudi, ali je i dodao da je Sin Čovječji. Ovo je razlog ispovijesti koju treba držati, da kao što se prisjećamo da je Božji Sin, jednako tako i da je Sin Čovječji, jer jedan bez drugoga ne daje ništa nadi spasenja.“

No da bi vjeroispovijest bila savršena i vjerodostojna nije dostatno iznijeti tuđe mišljenje o sadržajima vjere. Ispovijest treba biti osobna, te prelazi čak od ispovijesti istina vjere na stav pred Bogom objaviteljem. Bog nas vodi da vjeroispovijest oblikujemo prema njegovoj objavi, a ne prema tuđem ili vlastitom ljudskom mišljenju. Zato će Hilarije, uvjeren u božanstvo Krista objavitelja, i reći kako on sam vodi učenike prema ispravnom zaključku, što je Petar prvi razumio i posvjedočio da je Božji Sin: „Nakon što su iznesena različita ljudska mišljenja koja su postojala, traži da kažu što oni misle. Petar odgovara: Ti si Krist, sin Boga živoga. Ali Petar je izišao iz okvira postavke. Naime, Gospodin je rekao: Što ljudi kažu za me, Sina Čovječjega? Doista ‘Sina Čovječjeg’ očitovalo je promatranje tjelesnosti. Ali dodajući: što kažu tko sam ja, označio je da, mimo onoga što se činilo, valja ustvrditi da je nešto drugo, jer bijaše, naime, Sin Čovječji. Zašto je želio sud o tome što misle o njemu? Jer ne držimo o njemu ono što je sam o sebi ispovjedio, nego bijaše skriveno o čemu je tražio, i prema čemu se vjera vjernika trebala protegnuti.“

Upravo radi toga Hilarije će s oduševljenjem istaknuti Petrovu ispovijest koja ima tako čudesne učinke ne samo u Petrovu životu, nego u životu cijele Crkve i svakog vjernika pojedinačno. I to ne samo na zemlji nego na nebu, ne samo u vremenu, nego po svu vječnost: „A zaista Petrova ispovijest je zavrijedila nagradu, jer je u čovjeku vidio Božjeg Sina. Blažen je stoga, koji je pohvaljen da je gledao i vidio dalje od ljudskih očiju: ne ono što se bijaše razmatralo iz tijela i krvi, nego Božjeg Sina kojeg se promatralo objavom nebeskog Oca. I nazvan je dostojnim onaj koji je prvi spoznao što je bilo u Kristu Božjemu. O sretnog li temelja Crkve u izricanju novog imena, o dostojna li kamena po Isusovoj izgradnji, koji driješi paklene zakone i vrata podzemlja i sve zatvore smrti! O blaženi vrataru neba, čijom prosudom se predaju ključevi vječnog prilaza, čiji zemaljski sud je prosudbeni autoritet u nebu, tako da što je na zemlji ili svezano ili odriješeno, postigne i stanje iste odredbe i u nebu.“

Isus je tako svojim učenicima pokazao na Petrovu primjeru kako se trebaju osloniti radije na Očev glas i objavu, vodeći se tim glasom prema pravim spoznajama, nego vjerovati glasovima, to jest glasinama ljudi koje nas mogu samo zbuniti i odvesti u zabludu. Ni mi, poput apostola, ne možemo biti gluhi i ne čuti što ljudi govore, ali isto tako ne bismo se smjeli oglušiti na ono što Otac objavljuje o svome Sinu, na ono što nam Duh šapće tihim glasom u dubinama srca uvodeći nas u svu spoznaju o otajstvu utjelovljene Božje ljubavi. Držimo se Petrove ispovijesti kako bi se i nama, po pripadnosti Katoličkoj Crkvi, jednom otvorila vrata kraljevstva Božjega, čije je ključeve Isus stavio u ruke Šimuna Sina Ivanova, dajući mu zadaću da dovijeka bude vjerodostojan svjedok prave vjere na zemlji koja svoje konačno ostvarenje ima u nebu po sve vijeke vjekova.

Sjedi did Mate u prančioku ispod solara svoje kuće i sve nešto sjetno razmišlja i sebi u bradu tiho mrmlja. Dok je vrijeme ljetnih praznika i pečalbarskih dolazaka na rodna ognjišta, i on iščekuje svoje sinove i nešto se zamišljeno pita hoće li ih prepoznati. Ne zato što ih nije dugo vidio, nego zato što ne zna jesu li se promijenili. I to ne u onoj ljudskoj tjelesnoj fizionomiji po kojoj, kako godine odmiču, postaje sve očitija sličnost svojim roditeljima. Did Mate se zamišljeno pita hoće li ih prepoznati u onoj njihovoj duhovnoj fizionomiji, u onoj duhovnoj sličnosti koju je u njih usađivao i u njima izgrađivao mukotrpnim odgojem i trajnim poukama želeći od njih izgraditi čestite ljude i iskrene vjernike.

Sjeća se stoga kako je svoju djecu kad su dolazila u dob zrelosti, te potom odlazili u tuđinu sa škrte grude hrvatske, ispraćao poukom i savjetom. Odlazili su u neki ‘bolji svijet’ idući trbuhom za kruhom. Odlazili su u one razvijene i napredne zemlje zapadne uljudbe. U one zemlje visoke civilizacije. Nije im se mogao suprotstaviti, a nije ni htio. Jedino što je bilo, bio je očinski savjet svakom od svoje djece, kako je koje odlazilo s očinskog ognjišta.

„Sine moj, govorio je did Mate, ne zaboravi da ideš u zemlju nestalih ljudi. Ideš u zemlju u kojoj su svi živi, pa k tome mnogi dođoše sa strane, a opet ideš u zemlju nestalih ljudi. Ideš u zemlju u kojoj je sve teže naći čovjeka, premda je mnogoljudnog stanovništva. Ideš u zemlju u kojoj ima mnogo profesora i liječnika, mnogo inženjera i radnika, ali nema mnogo ljudi. Računaj, sine moj, da su mnogi tamo nestali. Mnogi su se izgubili. Brojni su nestali u tim zemljama koje jedu ljudske duše. Zato pazi, sine moj! Pazi na sebe i na ono što ti je tvoj ćaća Mate dao. A dao ti je život. I to onaj pravi. Onaj život koji Bogom miriše. Život koji je Bogom posvećen i natopljen, kao i svetom krvi, znojem i suzama ponosnog hrvatskog čovjeka. Tvoj ćaća ti je dao život koji ima duše, a ti pazi da ga ne izgubiš, jer ideš u zemlju izgubljenih ljudi. Izgubiš li njega, izgubio si sebe, sine moj. Pazi, sine moj, da ne izgubiš sebe! Pazi na sebe tako da kad se vratiš, da te tvoj stari ćaća može prepoznati, sine moj!“